RB/BI: Prije svega, da jednu stvar na početku razjasnimo: govor mržnje postoji oduvijek, ali sad je nekako izbio u prvi plan. Šta to govori o našem društvu?

Đukić: Vrlo je važno istaći zašto je to sad izašlo u prvi plan i da to nije od juče. To nije pojava vezano samo za Crnu Goru ili za naš grad, već da je došlo do proliferacije društvenih mreža u svakodnevnom govoru. Mi treba da budemo svjesni da živimo u jednom dosta drugačijem društvu nego što smo živjeli prije 15-20 godina. Ne u smislu da smo postali drugi ljudi ili da su naši odnosi drugačiji, već da ono što radimo je sve javno. Nedavno sam imao razgovor, na drugu temu, sa jednim prijateljem koji je rekao: „Dobro je kad smo mi bili mladi, što nisu bile još društvene mreže, pa sve one fotografije koje smo pravili nisu izašle tamo, jer sigurno bi“. Današnje generacije neće imati taj luksuz. Poenta je što je taj govor, koji se držao za kuću, za kafanu, nije mogao da stigne, ako se govore neke teške ili ružne riječi, do drugih gradova, do drugih država, do drugih ljudi, koje ne poznajemo, koji nisu tu,. Među nama je ostajalo „ovaj je ovakav ili onakav“ ili „baš me iznervirao“, a to sada sve stiže on line. Istovremeno, mi nismo spremni za sve što se dešava. Toga treba da budemo svjesni. Ja nisam prestar čovjek, ali relativno sam nov u tim stvarima. Nisam o tome učio u školi, nisam imao Facebook, Twitter, Instagram, u odrastanju. I medije, to je takođe vrlo važno istaći, koji prate društvene mreže kao što prate svakodnevna zbivanja, što samim tim dalje proširuje širenje tih poruka. Istovremeno su tu komentari na društvenim mrežama, komentari na portalima, tako da svega ima i prosto je drugačije. Vrlo je bitno istaći, jer ljudi su skloni da kažu da smo se danas pokvarili, da smo sve gori, stižu zadnja vremena i tako dalje, da to nije istina. Stvar je u tome da je prosto sve javnije. Ljudi još nisu svjesni toga kako se društvene mreže percipiraju, nisu svjesni odgovornosti koju imaju i onda isto ono što su govorili u kafani, olako, jednom-dvojici ljudi uz piće, sada kažu širokom auditorijumu, ako se to, kako se kaže, zatrenduje i ode kao lavina niz planinu.

RB/BI: Ali isto tako, društvene mreže pružaju jednu mogućnost koja je malo jeziva: u komentarima, a autori komentara su anonimni i iza te svoje anonimnosti sakriveni od odgovornosti. Prije svega mislim na moralnu odgovornost, njih niko neće prepoznati i reći im da nisu u pravu.

Đukić: To je drugi nivo problema. Imamo prvo ovaj društveni dio problema, zašto se to sad dešava, pa nailazimo da direktor škole dozvoli sebi da komentariše nekog poslanika ili poslanicu, ružnim riječima, ili neki nastavnik, ili direktor javnog preduzeća, zaposleni u bolnici… to je jedan vid problema.

RB/BI: Ili političar koji govori da su silovanja, u većini slučajeva „smještena“ od strane žena, što je takođe jezivo.

Đukić: Mislim da bi trebalo posebno jednu temu da ostavimo za političare, možda bolje kasnije. S druge strane, što se anonimnosti tiče, postoji jedan drugi nivo problema. Među anonimnim ljudima postoje takozvani trolovi, koji žele da naprave neprijatnost, problem i to rade iz zabave. Najčešće su mlađi. To je neki vid zabave za njih. To je jedan vid problema koji je možda manji. Na zapadu je on prisutniji nego kod nas. Na taj način dešava se da se maltretiraju neki tinejdžeri, pa da se dođe i do najcrnjih ishoda. I kod nas su škole počele da se bave tim problemom. Potrebno je da se obraća pažnja koji sadržaji se koriste, šta se gleda, sa kim razgovarate. To je jedan vid problema u koji ja ne bih pretjerano zalazio, jer se ne razumijem u njega. Ono što je drugi vid problema su organizovani botovi, organizovani nalozi, ljudi koji pod lažnim nalozima ulaze da kreiraju i utiču na određenu agendu, koja je nerijetko širenje govora mržnje, stvarne, gdje je neka politička partija ili organizacija odlučila da smeta određena osoba ili grupa ljudi. Onda, preko tih svojih lažnih naloga, upravlja time. Ili, obrnuto, gdje se stvara osjećaj lažne ugroženosti, gdje se isto tako kreiraju sadržaji s namjerom da se korisniku kaže „Vidi kako si ugrožen, vidi šta ovi govore o tebi“.

RB/BI: A to su, zapravo, one osobe koje ga napadaju…

Đukić: Da. Ista koja kaže „Ja ću te zaštititi“. Tako da taj dio je zaista problematičan i njega je potrebno na neki način dovesti u red. Problem je što je to i dalje u povoju i kod nas i u svijetu i što se nerijetko koristi kao još jedna instrumentalizacija vida borbe, gdje vi kažete „Evo, sad ćemo mi da se borimo protiv dezinformacija na internetu“, ali se borimo samo protiv dezinformacija one protivničke strane, a ovi koji nam se dopadaju, to nekako prolazi ispod radara i onda ništa niste uradili. Onda se smatra da je i to samo još jedan instrument govora mržnje. U svemu tome imamo taj problem da prosto se nikome ne vjeruje – lažni nalog, NVO koja se bori protiv lažnih naloga, politička partija koja navodno želi da reguliše govor mržnje – niko nema povjerenje, jer se niko iskreno i neselektivno ne zalaže za to.

RB/BI: Kad smo već kod govora mržnje, gdje mislite da je, u kojim temama i u kojim relacijama, najprimjetniji?

Đukić: Sve zavisi od države do države. Kod nas, poslednjih par godina nakon što je došlo do smjene vlasti, je na tom nacionalnom spektru, jer političke partije su te koje najviše forsiraju i imaju najviše sredstava da forsiraju određeni govor mržnje iz kojega oni profitiraju. Najčešće su na meti ženske osobe koje su istaknute u politici, bilo kroz partije, bilo kao nekakve javne ličnosti iz NVO…

RB/BI: Bilo je više mizoginičnih ispada.

Đukić: Tako je. Prvo, da se razumijemo: žene u politici su podložne kritici, kao i muškarci. Ali jedno je kritikovati nečije stavove, nečije izjave, kvalifikacije na kraju krajeva, a drugo je dijeliti slike, ako su našli fotografije u kupaćem ili tako nešto i na taj način. To je, zapravo, najbolji pokazatelj političke svijesti društva i, i dalje tog patrijarhalnog odnosa u kom živimo. U svakom slučaju, svaka od tih rasprava najčešće ide na politički nivo, partijsko-politički nivo, kroz identitetske teme: nacije, religije i slično.

RB/BI: Ustanovili smo da se govor mržnje najviše promoviše i pominje u nekim partijskim relacijama. Kako mi, kao obični građani, možemo da selektujemo taj govor mržnje i kako da se mi ličnim sredstvima protiv njega borimo? Nekako sva ta situacija stvara ostrašćene, polarizovane odnose. I onda, kad već neko gaji neku strast, bilo pozitivnu, bilo negativnu, kako tu emociju i neki zdrav, normalan stav može da prenese svojoj djeci? Jer, on je ta prva stepenica u životu svoje djece i prvo viđenje svijeta.

Đukić: Ispričaću vam jednu priču koja mi se mnogo dopala, sad ne mogu da se sjetim imena toga čovjeka, možda se do kraja dosjetim. To je jedan muzičar tamnoputi iz Amerike, koji je u jednom trenutku odlučio da se bavi time, da razgovara sa predstavnicima Kju-kjuks klana. Oni su, kao što znate, vrlo rasistički nastrojeni i njega žele da odstrane, smatraju ga nižom rasom On je shvatio da je najbolje da razgovara sa njima što duže, da ih propituje, da objašnjava… On je uspio da učini da 200 pripadnika Kju-kjuks klana njemu vrati one njihove kapuljače, odore. On je 200 ljudi, u direktnom razgovoru, ubijedio da napuste svoje rasističke stavove. Jer je on bio svjestan da su to ljudi koji su možda siromašni, neinformisani, nesrećni iz nekih svojih razloga, koji su onda taj svoj bijes i nezadovoljstvo usmjeravali prema ljudima druge boje kože, kao izvoru svih svojih problema. Zato što je neko druge boje kože s njima pričao kao sa ljudima, on je uspio da tu mržnju kod njih ugasi. To je jedna sjajna priča, koja pokazuje kako treba se ponašati u društvu. Oni koji se nalaze na udaru drugih, vrlo je bitno da ne odgovaraju istom mjerom. Sa trolovima, botovima i slično to ne može da se uradi, ali može sa stvarnim ljudima, koji su zapaljeni zahvaljujući ovom drugom govoru mržnje. Isto tako, važno je istaći da niko od njih ne dolazi s namjerom da mrzi. To je vrlo važno znati, prosto dolazi do toga da su ljudi nezadovoljni, nesrećni, u problemima…

RB/BI: I da negdje na nekog, na nešto moraju istresti svoje frustracije.

Đukić: Jeste. To je stalna zloupotreba. To što ti je trenutno slab posao, što je trenutno loša ekonomska situacija, nisu krive loše političke odluke, nije krivo to što je politička klasa deset puta bogatija od vas, nisu krive loše privatizacije, kumovske, ovakve ili onakve, ne… Kao ona pjesma hip hopera iz Hrvatske koja kaže „Možda je Vlada, možda su Srbi, možda Masoni, Židovi, Bin Laden“ – neko je zlikovac, neko me sabotira, kaže. Hoću da kažem, to prebacivanje da je kriva druga nacija, druga religija, to je prosto način da se mržnja raspiruje. A kako na nju odgovoriti? Upravo, ko ima vremena, razgovarati sa drugim ljudima. Ono što je dobro kod društvenih mreža je što svako može da kreira svoj sadržaj. Svako ima mogućnost da šalje svoj sadržaj, komentarom, tekstom, kratkim videom, fotografijom, čime god. Šta mi kao pojedinci možemo da uradimo u svom direktnom okruženju: da ne dijelimo poruke mržnje dalje, da učimo svoju djecu dobrim stvarima, da utičemo pozitivno na svoje prijatelje. Ali, šta možemo on line: možemo upravo ono „Beat them with kindness“ (pobijedimo ih dobrotom). Ako ne ulazimo u te rasprave istom mjerom, i ako ne ulazimo u kolektivne mentalitete

RB/BI: I kolektivne psihoze, takođe.

Đukić: To je sve jedno s drugim povezano. Najlakše je „ući u krdo“ i priču „moje krdo je bolje od tvog krda“ ili „moje pleme je bolje od tvog plemena“. Čak i time kada odgovaramo mržnjom na tuđu mržnju, mi smo onoga prvoga nagradili.

RB/BI: Jer smo mu dali ono što traži, negativnu emociju. Nekako smo u vrlo maloj zemlji, moglo bi se reći, pola nas smo rođaci a da toga nismo ni svjesni. Bilo bi stvarno glupo da se dijelimo na osnovu nekih provizornih podjela.

Đukić: Sve su to virtuelne podjele. Mislim, na kraju krajeva, sve su podjele virtuelne. Neke podjele su u redu, ja navijam za „Mornar“, neko iz Podgorice za „Budućnost“, sasvim je ok da mi vičemo jedni na druge tamo na terenu, na stadionu ili u sali. Pripadanje je ok. Treba da se razumijemo, nismo svi isti, nismo svi identični. Ali, kad se to završi – nema više, nema dalje, možemo da se raspravljamo, ali u društvu i ne u smislu da nekog mrziš. Možemo raspravljati da li nas je pokrao sudija, normalne su razlike i normalno je da nismo svi isti i da imamo neke određene pripadnosti i neke određene determinisanosti. Ali nije normalno da na osnovu toga želimo drugome zlo, navodimo drugoga na zlo i zloupotrebljavamo nečiju privatnost, intimu…

RB/BI: Nečiju slabost, na kraju, koju ne mora niko da zna.

Đukić: Nerijetko sam svjedok toga da ne samo da se napada na nekog pojedinca, nego da se pominje gdje mu porodica radi, gdje mu djeca idu u školu, stvari gdje se baš targetiraju pojedinci i oni s njima povezane osobe. To je jedan veliki nivo raznih problema u kojima smo, ali ja mislim da razgovorom možemo doći do nekih poboljšanja.

RB/BI: Ne znam, meni se čini, da na stranu ostavimo i politiku i medije, da ovo sve vodi jednoj degradaciji ili, da se drugačije izrazim, prekompoziciji vrijednosti u društvu. Pri tom ne mislim samo na Crnu Goru. Jednostavno, nešto što je bila vrijednost, sad nije toliko bitno, koliko je bitno da se bude vidljiv, pa makar i po lošem.

Đukić: Moguće da je tako, ali prosto duh vremena je sada ovakav. Mi sad ne možemo da se pretvaramo da interneta nema, da kompjutera nema, da nema telefona, društvenih mreža, da to ljudima nije važno, zabavno, dobro. Mi moramo da nađemo načine kako da živimo u tom dobu na najbolji mogući način, kako da djeca rastu najbolje, da izvuku ono što je dobro iz toga. Često kao primjer navodim da, kad smo mi išli u školu, a to nije bilo davno, informacije koje si dobijao u školi nisi mogao dobiti na drugom mjestu. Prosto nije bilo tih enciklopedija svugdje da nađeš neki istorijski događaj, neko je morao da te uči i da ti objašnjava. Sada, šta god da je, pogotovo u društvenim naukama, sa dva klika ćete doći do te informacije. To je jedna prednost. Moramo da razmislimo, ne treba da učimo djecu na isti način. Moramo da nađemo neki novi način. Time se niko ne bavi. To je samo jedan primjer. Generalno, hoću da kažem da se dosta novog desilo: automobili su svakodnevica, neophodnost. I mi smo dosta naših gradova dali automobilima, zato što je više asfalta i puteva nego što ima trotoara, što je normalno jer nam automobili trebaju i mi smo naučili da živimo sa automobilima. Isto je tako s ovim: Tik tok, Instagram, Twitter, Facebook, portali, Google, Youtube – sve je to dio sada naših života i još veći dio života naše djece. Zato što su se oni rodili sa time, mi smo na to, negdje, u životu naišli. Tako da moramo da nađemo način, ne možemo da se pretvaramo da se desilo nešto strašno i da vraćamo vrijeme unazad. To je sad naša svakodnevica. Kažete da će se izgubiti možda neke vrijednosti, vjerovatno će se prekombinovati. Treba da izaberemo, u ovakvom vremenu, koje su to vrijednosti, kako da se odnosimo prema njima. Jer to su sve nevjerovatni alati koje sad imamo, kako da ih iskoristimo na najbolji način.

RB/BI: Suštinski, preko svih ovih mreža, raspolažemo ogromnom količinom informacija koje se mogu koristiti za dobre svrhe, da se kaže koliko smo mi svi slični, u nekim segmentima, koliko može da se uradi za opšte dobro, koliko toga može da se nauči i primijeni…To bi bila suprotna strana od govora mržnje.

Đukić: Tako je. Ima na Twitteru, ne znam da li je to stvarno ime, zove se Ljubica Bungin. To je neka starija gospođa, ima recima 70 – 80 godina,  koja se jednom fotografisala u nekoj haljini i napisala „Kako mi je lijepa haljina“. Ona se našla na meti trolova i njihovih negativnih komentara, ali je to onda naišlo na reakciju ostatka zajednice, ljudi koji su je podržali. To je pokrenulo jedan trend, na taj njen profil, ljudi koji je prate svako jutro slikaju nešto lijepo i kažu „Dobro jutro, Ljubice. Evo, ja sjedim u Martini i jedem sladoled“. I tako ljudi sa našeg govornog područja, koje broji dvadeset i pet miliona stanovnika, ako ne i više, dijele fotografije, razgovaraju i imaju nešto lijepo. Svako jutro oko osam, devet desetine hiljada profila to radi. Znači, napravila se neka zajednica koja inače ne bi mogla da postoji i koja dijeli neke lijepe stvari. U najmanju ruku, ako pratite to „Dobro jutro Ljubice“, vi ćete vidjeti koja su interesantna mjesta za koja nikad niste čuli, gdje sve ljudi žive i čime se sve bave. Ovo mi je palo na pamet, jer mislim da je ljudima nepoznato, jer je baš ta Twitter niša, a ima i mnogo većih događaja od toga.

RB/BI: Znači, nade ima, ako budemo maštoviti, pozitivni i ako se budemo trudili da se prema drugima postavljamo onako kako bi željeli da neko nas tretira.

Đukić: To je stara filozofska misao, zapravo i religijska, ali je kroz filozofiju formirana kao kategorički imperativ: moraš htjeti da maksima tvoga djelovanja bude univerzalni zakon, ono što ti radiš da mogu svi to da rade. I drugi imperativ koji kaže: uvijek čini tako da ljudskost u drugima tretiraš kao cilj, a ne kao sredstvo. Ostali smo dužni, vezano za političare i javne ličnosti, koji imaju daleko veću odgovornost koje, ili nisu svjesni, ili je prosto zanemaruju. Ako jedan poslanik ili poslanica kažu: „Vi ste kriminalac, vi ste izdajnik, vi ste ekstremista, vi ste lopov, vi ste gad“, jedni drugima, a ako onda kažu i cijelim grupacijama da su ovakvi ili onakvi, šta onda očekivati od anonimnog, ne instruisanog, nego prosto anonimnog čovjeka na internetu? On će još trostruko žešće da kaže nešto. On nije na javnoj funkciji, ima svoje nervoze, ima neki problem, ima kredit, dijete dobilo lošu ocjenu… Naravno da je njegov bijes mnogo veći nego bijes ovih za koje smo vidjeli da za po tri minuta govora u Skupštini dobijaju po dvije hiljade eura mjesečno.

RB/BI: Kod pojedinih, većina od ta tri minuta, bukvalno je govor mržnje.

Đukić: Tako je. Osim toga što moramo jedni prema drugima da budemo mnogo nježniji, ta nježnost ne treba da se ispoljava prema našim izabranim predstavnicima, čak iako smo za njih glasali, ili smo članovi tih partija, moramo od njih da očekujemo mnogo bolje. Jer, ako ministar, premijer, predsjednik, ako oni nemaju tu osnovnu kulturu dijaloga, već imaju taj ružni odnos, onda naravno da možemo očekivati da će neistomišljenici jedni druge „častiti“ najgorim stvarima.

Sva suština zatrovanosti društvenih mreža nije došla od „Opasnog jahača“ ili „Poslednjeg Mohikanca“, već od, imenom i prezimenom, ljudi uglavnom u politici kojima su sekundanti kolumnisti, ljudi iz medija, pisci, istoričari…

RB/BI: Situacija izgleda otprilike: zavadi pa vladaj. Nemoj da me pitaš šta sam radio sa ekonomijom, kad se raspravljamo na nacionalnoj ili ne znam kojoj osnovi. To tako barem izgleda.

Đukić: Ne da izgleda, to tako jeste. Nije ni loše što je sad sve to izašlo tako direktno, frontalno. Jer, evo i sad u emisiji mi razgovaramo o tome, neko će to da čuje, da razmisli, nadam se. I da shvati kako nas vuku za nos. Jer, ja mislim da ipak, koliko god svi ti ljudi iz politike potcjenjivali običnog građanina, on nije za potcjenjivanje. Nijedan čovjek ne može da shvati sam ove stvari, samo je bitno da od sve te galame se okrene sebi i vidi da je u pitanju klasni odnos, između ljudi koji plaćaju političku klasu i onih koji su plaćeni za to i koji istovremeno žele da zamagle odakle novac i gdje ide. Zašto ne možemo da platimo kredit? Zato što neko drugi plaća kredit za stan 20 eura, dok vi plaćate 400 eura. Sva priča je u tome, nije problem onaj druge nacije,  koji plaća 300 nego ovaj koji plaća 20, jer ti plaćaš tu njegovu razliku.

RB/BI: Kada počnemo da razmišljamo o praktičnim, pragmatičnim stvarima i kada počnemo da slažemo kockice, shvatićemo i odakle i zašto stižu neki čudni vjetrovi koji podižu prašinu, od koje ne vidimo jasno.

Đukić: Ja mislim da je to nešto što mi možemo da riješimo i kada to riješimo, ili smanjimo na neki normalan nivo, onda ćemo moći da se zabavimo onim prvim što smo spomenuli, tom dijelu tih neorganizovanih trolova, koji iz čiste zabave, bez ikakve agende, a nisu manje opasni, jer targetiraju svjesno, najčešće ugrožene, ljude koji imaju nekih problema i kojima je teško i koji onda, zbog toga, mogu možda da dođu do jedne teške tačke i da naude sebi ili drugima. Ali, moramo prvo da maknemo ove institucionalne probleme, pa onda možemo da se pozabavimo tim, zaista zlonamjernim.

RB/BI: Imate li neki savjet za korisnike društvenih mreža i građane uopšte?

Đukić: Dva su savjeta. Jedan je taj da je svako kreator, gledajte sami šta kreirate, bilo kroz komentare, lajkove, kroz dijeljenje stvari. To što vi dijelite, da je to ono što vi želite da vidite i ona promjena koju želite da stvorite u svijetu. I drugo, probirajte šta je to što sami gledate. Sada je vrlo lako, lakše nego ikada, ne moramo da kupimo pet novina za dva i po eura da bi vidjeli različite strane stvari. Dovoljna su dva-tri klika da vidimo iz različitih uglova i da razumijemo šta se dešava. Jer, na kraju, svako od nas može biti ovaj tamnoputi gospodin iz Amerike koji je uspio da dvjesta Kju kluks klanovaca, koji su ga mrzjeli, učini svojim prijateljima. To samo pokazuje da sva mržnja dolazi iz neznanja i da je to moguće suspregnuti i popraviti i da sve zavisi od svakog od nas.

The post Stefan Đukić: Podjele su virtuelne, mržnja dolazi iz neznanja first appeared on BARinfo.

Ova organizacija je među najaktivnijim nevladinim organizacijama u Baru. Osim što nastoje da poboljšaju položaj osobama sa smetnjama vida, u rad svoje organizacije, tokom godina, uveli su brojne novine. Obilježavaju sve važne datume za ovu organizaciju, bore se za poboljšanje uslova života za osobe sa invaliditetom (OSI), podsjećaju na važnost ljekarskih pregleda, a u svom klubu okupljaju članove, obezbjeđuju im asistente, idu na sportska takmičenja…

RB/BI: Koji su projekti trenutno aktuelni?

Joketić: Na samom početku, zahvalnost što pratite rad Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj. Kada su u pitanju aktuelni projekti, od 30. decembra prošle godine realizujemo projekat „Za dostojanstven i ravnopravan život OSI“, koji finansira Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava. U okviru ovog projekta realizovali smo niz značajnih aktivnosti. Organizovali smo šest jednodnevnih treninga za OSI i članove njihovih porodica, o pravima iz socijalne i dječje zaštite. Zatim smo organizovali šest jednodnevnih radionica na temu „Filozofija samostalnog života OSI“. Radionice su organizovane u Baru, Herceg Novom, Podgorici, Nikšiću, Bijelom Polju i Pljevljima, odnosno u sva tri regiona Crne Gore, sjevernom, centralnom i južnom. Iako djelujemo na području opština Bar i Ulcinj, realizacijom projekata uključujemo sve OSI sa prostora Crne Gore. U okviru ovog projekta, u protekla tri mjeseca organizovali smo i Dane otvorenih vrata za OSI i članove njihovih porodica, svakog četvrtka u prostorijama naše organizacije u Baru. Imali smo izuzetno veliki broj zainteresovanih članova, OSI i članova njihovih porodica, koji su tražili savjete koji se odnose na ostvarivanje određenih prava, a bila je to prilika i da se razmijene mišljenja o problemima OSI. Od prvog februara ove godine, dio ovog projekta je i pravno savjetovalište za OSI i članove njihovih porodica. Mi smo se ovim bavili i prije, a po završetku ovog projekta, ovo savjetovalište će postati stalno, svakog radnog dana u okviru naše organizacije. U prošlom periodu vidjeli smo da za tim ima velike potrebe i imali smo veliku podršku članova.

RB/BI: Moram da pitam da li se, osim članova vaše organizacije, za pravni savjet javljaju i iz drugih nevladinih organizacija?

Joketić: Nama su prvenstveno u centru djelovanja osobe bez vida i slabovite osobe, ali kako ste već čuli, mi u svoje projekte uključujemo i ostale OSI. Vjerujte, iz dana u dan obraćaju nam se OSI, bez obzira na vrstu i stepen invaliditeta, koje traže naše pravne savjete i našu podršku. Takođe je aktuelan servis personalne asistencije za slijepa i slabovida lica, čija realizacija traje četiri mjeseca, počev od 20. jula do 19. novembra. Projekat finansira Zavod za zapošljavanje Crne Gore, u okviru javnih radova. Svake godine, periodično, zapošljavamo personalne asistente koji našim članovima pružaju neophodnu podršku u nabavci osnovnih životnih namirnica, ljekova, prilikom odlaska kod ljekara i pri obavljanju administrativnih poslova. Dva personalna asistenta u proteklom periodu su pružala brojne usluge članovima naše organizacije. Takođe, aktuelne su i programske aktivnosti za 2022. godinu, koje finansira Opština Bar, počev od 6. maja ove godine, u trajanju od 12 mjeseci. Želim da istaknem Organizacija slijepih za Bar i Ulcinj, kada je u pitanju Opština Bar ima obezbijeđen status kao organizacija koja je od izuzetne važnosti, zbog kontinuiteta u radu i svega što obezbjeđuje svojim članovima. Iz ovih sredstava finansiraju se osnovne aktivnosti, plaćaju se režije, finansira rad društvenog kluba, kao i neophodne potrebe za nesmetano funkcionisanje naše organizacije. Od 31. avgusta imamo još jedan projekat koji će trajati šest mjeseci – „Unapređenje saobraćajne kulture i prava OSI u saobraćaju“. Finansira ga Ministarstvo kapitalnih investicija. U okviru ovog projekta ćemo, tokom novembra i decembra, izvršiti istraživanje pristupačnosti saobraćaja za OSI u Bijelom Polju, Podgorici i Baru, a potom ćemo uraditi i brošuru, putem koje ćemo informisati OSI, ali i pružaoce usluga kako da usluge u saobraćaju učine pristupačnim osobama sa invaliditetom. To bi bilo ukratko, sigurno sam nešto i zaboravio kada je u pitanju realizacija projekata.

RB/BI: Pomenuli smo društveni klub.

Joketić: Društveni klub, na zadovoljstvo naših članova, funkcioniše od 2017. godine. Otkad postoji, svakog dana, u poslijepodnevnim satima pružamo sve usluge koje treba da ima društveni klub: imamo internet, kablovsku televiziju, računare sa softverima koji omogućavaju samostalan rad našim članovima… Oni u klubu igraju društvene igre, treniraju pikado a jednom, nekada i više puta mjesečno prikazujemo i filmove adaptirane za naše članove. Poznato je da nijedna televizijska kuća nema adaptirane programske sadržaje za osobe koje imaju problema sa vidom, pa mi na ovaj način pokušavamo da filmsku umjetnost približimo našim članovima. Uz to, mi ćemo za mjesec obilježiti dvadeset godina uspješnog izlaženja časopisa „Pravo na riječ“, koji se snima u studiju Radio Bara. Vašoj kući zahvaljujemo na ustupljenom prostoru i tehnici za izdavanje ovog časopisa. On se u ovom studiju snima jednom mjesečno, u Organizaciji slijepih za Bar i Ulcinj kopira se na CD-e u MP3 formatu i distribuira korisnicima, ne samo u Crnoj Gori, nego i na prostoru bivših jugoslovenskih republika, u Evropi i svijetu. Svi brojevi dostupni su i na sajtu naše organizacije. Kao što znate, posjedujemo i Brajevu štampariju, u kojoj štampamo knjige, časopise, brošure, informativne materijale, naljepnice o radnom vremenu i sve druge naljepnice koje javne institucije i pružaoci usluga treba da posjeduju, kao što posjeduje Radio Bar. Svi koji nemaju ove naljepnice mogu da nam se obrate i dobiju ih po izuzetno povoljnim cijenama. Kada je u pitanju isticanje natpisa na Brajevom pismu, moram da kažem da je naš grad po tom pitanju dosta uradio. Ima onih koji nisu, pozivam ih ovim putem da to urade.

RB/BI: Da na taj način olakšaju život svojim sugrađanima.

Joketić: I ispoštuju zakon o zabrani diskriminaciji lica sa invaliditetom koji predviđa kazne do nekoliko hiljada eura. Mi to ne želimo, već želimo da se zakon ispoštuje. Bolje platiti mali iznos za naljepnice, nego plaćati kazne.

RB/BI: Pomenuli ste da vaši članovi vježbaju pikado. Koliko znam, u govornom pikadu ostvarujete izuzetno dobre rezultate?

Joketić: Moram da kažem da smo mi do 19. avgusta 2020. godine sve sportske aktivnosti realizovali u okviru Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj. Već skoro dvije i po godine postoji Sportsko-rekreativno društvo OSI Bar i sve sporske aktivnosti realizujemo u okviru njega. Naša pikado ekipa učestvuje na međunarodnim takmičenjima. Slobodno mogu reći da smo ekipa u konkurenciji bivših jugoslovenskih republika koja je uvijek među prve tri na turnirima. Imamo 25 medalja u pojedinačnoj konkurenciji, kada su u pitanju staze. Imamo i 13 ili 14 pehara, sad više i ne znam tačan broj, ima ih puno, naše police su već postale tijesne. Ali, ne znači da ih nećemo ili ne želimo, širićemo police, a pehare ćemo i dalje donositi u naš grad. Mi nismo samo tu da osvajamo pehare sebe radi, mi na ovaj način reprezentujemo svoj grad i državu. Kada je u pitanju pikado, on je dosta slabo zastupljen u Crnoj Gori i mi isključivo nastupamo na međunarodnim turnirima, jer Crna Gora još uvijek nema svoju ligu.

RB/BI: Pomenuli ste da ste nevladina organizacija od posebnog značaja za opštinu Bar, sa kontinuitetom i stalnim radom. Da li ste zadovoljni saradnjom sa lokalnom upravom, izlazi li vam se u susret, imaju li razumijevanja za vas?

Joketić: Kada je u pitanju saradnja sa jednom od dvije opštine na čijim teritorijama djelujemo, a to je Opština Bar, želim da istaknem da smo zadovoljni saradnjom. Samim tim što smo uvršteni u nevladine organizacije od posebnog značaja za Opštinu Bar i imamo poseban status. Mi smo organizacija OSI, najstarija u našem gradu, a i na prostoru Crne Gore. Mi postojimo od 1948. godine, već 74 i po godine. U posljednje vrijeme, Opština Bar nijednu svoju aktivnost koja se tiče osoba sa poteškoćama vida, ne realizuje što ne konsultuje našu organizaciju. Taj pristup doveo je do brojnih uspješnih realizacija. Ranije je bilo pojedinaca koji nas nisu konsultovali i onda su se neki projekti realizovali pogrešno, sredstva su se utrošila forme radi. Toga više nema, naš grad, to i sami možete da vidite, već ima dvije raskrsnice sa najsavremenijom zvučnom semaforskom signalizacijom, zahvaljujući dobroj saradnji Opštine sa nama. Očekujemo da i preostale dvije raskrsnice će dobiti semaforsku signalizaciju, kod Robne kuće sigurno, očekujemo u narednih dvanaest mjeseci, jer tako smo se dogovorili predsjednik Opštine Bar, gospodin Dušan Raičević i ja, na godišnjem sastanku u njegovom kabinetu, povodom 15. oktobra, međunarodnog Dana bijelog štapa. Kada je u pitanju raskrsnica kod Opštine, još uvijek je neizvjesno da li će ona ostati sa semaforskom signalizacijom ili će možda tu biti kružni tok. Želim da istaknem da već četiri godine se organizuje susret predsjednika Opštine i predsjednika Organizacije, gdje sumiramo ostvarene rezultate u proteklih dvanaest mjeseci i dogovaramo se što treba uraditi u narednih dvanaest mjeseci. To je najbolji put kako zajednički da radimo na dobrobit građana koji imaju problema sa vidom. Takođe, očekujemo da će se nastaviti sa postavljanjem taktilnih staza vodilja u našem gradu. One se rade od behatona, mislim da je to pravi pristup i jedno kvalitetno i dugoročno rešenje. U pregovorima smo da i sajt Opštine bude osobama sa potpunim i djelimičnim gubitkom vida, zajednički ćemo konkurisati za IPA projekte i da zajednički, Opština Bar i Organizacija slijepih za Bar i Ulcinj dođu do većih sredstava koja bismo uložili u infrastrukturu našeg grada, na dobrobit građana koji imaju problema sa vidom.

RB/BI: Kako teče saradnja sa drugim NVO? Koliko vidim, upućeni ste na saradnju, makar pomažete članovima pojedinih NVO?

Joketić: Imamo dobru saradnju sa svim organizacijama osoba sa invaliditetom, u našem gradu i šire. Mi uvijek, u granicama svojih mogućnosti, pored svojih članova, pomažemo i ostale OSI. Imamo uspješnu međunarodnu saradnju sa Udrugom slijepih Istarske županije i Udruženjem slijepih iz Kopra, sa kojima imamo i potpisanu povelju o saradnji, 2015. godine. Imamo i sporazum o saradnji sa Organizacijom slijepih Smederevo, a 7. oktobra smo u Banja Luci potpisali sporazum o saradnji sa Gradskom organizacijom slijepih Banja Luka. Želimo da iz svih bivših jugoslovenskih republika imamo organizacije sa kojima ćemo sarađivati i sa kojima ćemo unaprijediti naš rad i razmijeniti iskustva kako bismo svi zajedno radili na dobrobit osoba sa vizuelnim invaliditetom, ne samo u Crnoj Gori, nego i šire.

RB/BI: Za kraj, pošto vidimo da imate brojne aktivnosti, planirate li još neke projekte?

Joketić: S obzirom da smo NVO, nažalost, od 2000. godine, do tada je bio riješen status finansiranja organizacija OSI, a od tada nije, mi smo primorani da pišemo projekte, da se javljamo na određene konkurse. Upravo smo u proteklih dvadesetak dana konkurisali na dva konkursa. Očekujemo rezultate, radimo i na izradi novih projekata. Primorani smo da radimo tako, jer mi u našoj organizaciji, želim i to da istaknem, zapošljavamo pet OSI. Sve te osobe su u stalnom radnom odnosu. Većina tih osoba je teško zapošljiva i mi smo im izašli u susret, pomogli, zaposlili naše članove. Oni takođe daju svoj doprinos, u granicama svojih mogućnosti, u radu Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj, a zaposlili smo ih zahvaljujući jednom dijelu sredstava koja dobijamo iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom. Ostali dio moramo obezbijediti od donatora, ili kroz neke projektne aktivnosti. Vjerujte da je nama svaka godina koja dolazi neizvjesna, ali proteklih deset godina, koliko sam na čelu ove organizacije, mi smo iz godine u godinu sve više prepoznati i, mogu slobodno reći, prihvaćeni i u našem gradu i šire. Kao što znate, imamo velik broj raznovrsnih aktivnosti o kojima se slušaoci Radio Bara i ostali mogu informisati i putem našeg sajta i putem društvenih mreža naše organizacije, ali i časopisa, koji takođe mogu preslušati na našem sajtu.

The post NVO za primjer: Organizacija slijepih sprovodi brojne aktivnosti first appeared on BARinfo.

RB/BI: Vi ste, između ostalog i jedan od organizatora Street arta, manifestacije koja je postala tradicionalna. Kao građanski aktivista zalažete se za dijalog. Kako komentarišete polarizaciju društva kojoj, svakako, doprinosi govor mržnje?

Đurović: Otpočeli ste s navođenjem jedne lijepe manifestacije koja zapravo ističe da interakcija sa građanstvom u formi kulturnog stvaralaštva na najbolji mogući način ukazuje na neke različitosti i osobenosti. Citiraću, pošto se devetog avgusta navršilo šezdeset godina od njegove smrti, Hermana Hesea koji je rekao da nije naš cilj da postanemo kao drugi, već da je potrebno da se međusobno razlikujemo, da naučimo da vidimo drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što su. Različitost je nešto što je ljudska neminovnost, podsjetio bih na antičku misao da jedino u očima zakona možemo biti isti. Zbog tih različitosti moramo, osobito kada je Crna Gora u pitanju, biti svjesni da se, kao društvo, u ovom trenutku nalazimo na jednom rubnom ili graničnom slučaju, i da smo tranziciji već preko trideset godina. Pri tome, još nismo izgradili mnogo toga, u prvom redu institucije, odnosno njihovu dobru praksu, nijesmo razvili svijest građana po pitanju demokratije i kulture dijaloga. Što je najvažnije, nismo kao društvo sazreli u smislu da imamo jedan kritički osvrt na neku našu skorašnju, ali i davniju prošlost. Pored svega navedenog, trenutno se nalazimo u situaciji koja je podložna raznoraznim manipulacijama, pa se tako i govor mržnje, koji se zapravo, u suštini, koristi kao sredstvo za diskriminaciju, veoma često javlja i u medijima, i u sajber prostoru, kao i dnevno političkom rakursu. To je nešto što je veoma opasno i štetno, i nešto što ionako bremenitu situaciju u Crnoj Gori dodatno usložnjava.

RB/BI: Smatrate li da političari treba da više vode računa o načinu na koji se izražavaju, s obzirom da su oni ti koji predstavljaju narod koji ih je izabrao i da bi trebalo da pažljivije biraju riječi u međusobnoj komunikaciji, pogotovo sad, kad se bliže lokalni izbori u crnogorskim gradovima?

Đurović: Ono što nas uči pozitivna praksa, a kad je u pitanju demokratija možemo je pratiti barem u proteklih 250 godina, i obično uzimamo parlamentarnu demokratiju Velike Britanije kao jedan od primjera, pa zatim Francusku, od Napoleonove vlasti pa do sada, jeste da je kultura dijaloga u velikoj mjeri uslovljena javnim govorom, koga u prvom redu promovišu predstavnici naroda. Tako da vox populi treba često da bude znatno kvalitetniji i sadržajniji, obrazovaniji i kultivisaniji, nego što je recimo, glas prosječnog građanina.

RB/BI: Tako se očekuje.

Đurović: To se očekuje, međutim, nama se desio jedan proces koji je, da tako kažem, ireverzibilan. Mi smo nakon burnih devedesetih godina, početkom 21. vijeka imali jedan dosta stabilan period. Naš predstavnički dom, Skupština Crne Gore bila je zaista slična britanskom Domu lordova. Međutim, zbog svega što se dešavalo u proteklih deceniju i po, evidentno je da su oni koji su predstavnici naroda, naši poslanici i odbornici, što ne reći, neko ko zanemaruje ulogu koju bi čak i mediji u Crnoj Gori trebalo da imaju, a to je da utiču edukativno na građane i da oni budu ti koji prepoznaju loše trendove. A ne, kao što je sada slučaj, da ih, na veliku žalost, promovišu.

RB/BI: Osim kod političara, loših trendova, rekli ste, ima dosta u medijima. Zadnjih decenija u ponudi su razni rijaliti programi u kojima se promoviše, ukratko rečeno, nepostojanje vrijednosti ili se degradiraju vrijednosti našeg društva.

Đurović: Ne volim da u prvi plan ističem svoj angažman, ali bio je takav splet okolnosti da sam među prvima u Crnoj Gori kao kolumnista „Vijesti“ ukazao kroz nekoliko članaka, ali i kao učesnik nekoliko okruglih stolova, da oni medijski sadržaji koji su promovisani kroz rijalitije i kroz određenu vrstu muzike koja se promoviše na jedan agresivan način, zapravo urušavaju sistem vrijednosti. Ovo govorim, jer da bi shvatili što je govor mržnje, moramo da definišemo njegove pojavne oblike. Govor mržnje je prepoznat kao sredstvo diskriminacije, tako je i na nivou međunarodno pravnih standarda prvo diskriminacija bila ta koja je prepoznata i definisana, da bi se tek nakon toga govor mržnje kategorisao u tri sfere: u medijima, u javnom životu-osobito među političarima, pri čemu politički subjekti ne moraju biti oni koji su uključeni u politički život u užem smislu. Tu bih uključio i predstavnike civilnog sektora i vjerskih organizacija, koji nažalost, manje ili više svjesno upadaju u tu zamku, odnosno sami prizivaju ili žele da budu dio tog ambijenta. Tu su i mladi ljudi, koji putem interneta, kroz takozvano verbalno nasilje vršnjačkog karaktera, kao i stariji, praktikuju jedan pojavni oblik govora mržnje.

RB/BI: Kako prepoznati govor mržnje?

Đurović: Pored poziva na nasilje i upućivanja prijetnji, govor mržnje ima još neke svoje karakteristike. U prvom redu, prepoznaje se po isključivosti, uvijek ide sa pozicije netrpeljivosti. Onaj ko saopštava neki vrednosni sud, smatra da je to tako i da tu nema mogućnosti bilo kakvog kritičkog osvrta. Kada su u pitanju mediji, govor mržnje možemo dovesti u direktnu korelaciju sa površnošću, odnosno sa nepotpunim i parcijalnim informacijama koje se saopštavaju, a neki smatraju da i neblagovremene informacije u velikoj mjeri utiču na ono što kasnije prepoznajemo kao govor mržnje. Zatim, u govoru mržnje preovladavaju stereotipi. Mi smo patrijarhalno društvo. Kao što sam ranije istakao, pored toga što nijesmo razvili demokratsku svijest o kulturi dijaloga, nijesmo razvili ni institucije, takođe nijesmo se na pravilan način i samokritički izjasnili ni kada je u pitanju naša novija i davnija prošlost. Ono što takođe potvrđuje da je u pitanju govor mržnje jeste takozvana negativna identifikacija. To je kada određeni subjekti, pod krinkom kolektivnog, saopštavaju: „Znate kako, mi radimo ovo, mi ne radimo kao oni, mi za razliku od njih…“ Pri tom, ti epiteti su često neodmjereni i naslanjaju se na stereotipe. Naravno, govor mržnje pogađa uglavnom one koji su demografski najmanji, kad smo već kod kolektiviteta. Interesantno je da promoteri govora mržnje dolaze iz takozvanih većih socijalnih grupacija i oni targetiraju one socijalno ranjive grupe, i pošto su u nekoj zoni socijalnog komformiteta, oni veoma lako, bez određene odgovornosti, čak uz neku latentnu, nikad otvorenu podršku, promovišu ono što recimo zastupnici tih zajednica, da ih tako nazovemo, javno neće reći. U Crnoj Gori bilo je slučajeva da su čak predstavnici određenih zajednica (političkih grupacija, vjerskih organizacija) upotrebljavali jedan termin koji je veoma opasan u našem javnom životu i kojeg oni označavaju kao autentično predstavljanje.

RB/BI: Šta bi to značilo?

Đurović: Postavlja se pitanje da li neko ima pravo da u ime određene zajednice donosi vrijednosne sudove i definiše šta toj određenoj zajednici (ideološkoj, nacionalnoj, vjerskoj) pripada. Sve to, uz ranije navedene primjese, predstavlja polaznu osnovu govora mržnje. Kada definitivno možemo konstatovati da se radi o govoru mržnje? To je kada imamo poziv na nasilje. Tu imate dvije kategorije. Prva je, recimo, komparacija: „Zamislite šta bi se desilo ako bi mi uradili njima kao što su oni nama“, kada vi nepravdu koji je određeni individualac ili kolektiv pretrpio upoređujete, odnosno najavljujete prema drugima. To je ta neka latentna prijetnja ili latentni poziv na nasilje, a druga kategorija je kada čujete: „Da, i vama će se desiti to i to“.

RB/BI: Imamo primjer za to u medijima. Salman Ruždi je ranjen u napadu nožem. Kada je autorka Hari Potera osudila ovaj čin, stigla joj je poruka „Ne brini, ti si sljedeća“. To je govor mržnje.

Đurović: Ne samo književnost, nego svaki vid umjetnosti je nešto što pokreće ili izaziva određene reakcije. Da li bih se ja složio sa karikaturama francuskog časopisa Šarl Ebdo koji je bio izložen napadima ekstremista? Vjerovatno da ne bih.

RB/BI: Ali ne biste tako reagovali.

Đurović: Govor mržnje uvijek za rezultat ima nešto što su pojavni oblici zločina mržnje. U teoriji prava imate tzv. predvorje zločina. U kvalifikaciji zločina imate odrednicu „s predumišljajem“, imate najavu. Na jednom samitu predsjednika i ministara inostranih poslova članica Savjeta Evrope 1993 godine, ako se ne varam, donesena je jedna od konvencija i usvojen protokol jer su prepoznali da se ista retorika, čak u formalnoj i neformalnoj komunikaciji, počela upotrebljavati kao u vrijeme proboja Nacional socijalističke stranke Adolfa Hitlera.

RB/BI: Takve retorike ima i kod nas, građani je prepoznaju i na društvenim mrežama, u komentarima koji su jezivo isključivi. Ne samo isključivi u smislu nekih političkih izjava nego i u smislu da kad neko nešto objavi to su tako suprotstavljeni stavovi, jedna strana protiv druge, nema volje i strpljenja da se taj drugi razumije.

Đurović: Kada saopštavate svoj stav, morate biti u posjedu informacije koja definiše karakteristike recipijenta vaše informacije, odnosno vašeg sagovornika, a to je da znate sa kim razgovarate. Da li je u prvom redu vaš govor prilagođen habitusu te osobe, da li vas ona razumije ili ne, da li ste prethodno komunicirajući s njim imali loša ili dobra iskustva. Sve to sublimira jedan komunikacioni prostor, odnosno ambijent i vi na osnovu toga procjenjujete, ili već unaprijed znate, da li to što saopštavate može da izazove određenu reakciju kod recipijenta vaše informacije, odnosno vašeg stava.

RB/BI: Da li je govor mržnje pravno definisan?

Govor mržnje nije potpuno pravno definisan, odnosno nije zakonski uređen. On se uglavnom prepoznaje u kategoriji četiri grupe krivičnih djela, po našem Krivičnom zakoniku. Definitivno se manifestuje putem ideje, mišljenja i informacije. Kad kažem ideje, to je okolnost kada vi na nivou određenog kolektiviteta, osobito kad imate neki socijalni autoritet, čujete saopštavanje da bi dobro bilo da se uradi to i to. Iskustvo iz devedesetih godina, neću pominjati ime, biće slušaocima poznato, poznaje primjer tzv. Humanog preseljenja. Tada je jedan naš poznati književnik, ispočetka komunista a kasnije nacionalni ideolog, saopštio da na prostoru Jugoslavije treba obaviti humano preseljenje. Slična sintagma i njena primjena, protiv koje se borio Mahatma Gandi, desila se tokom nastanka Indije i Pakistana. Tada se tokom tih preseljenja i razgraničenja između ove dvije države desila velika tagedija. To se na indijskom potkontinentnu dešavalo u prvoj polovini, a nama na jugoslovenskom prostoru u zadnjoj dekadi dvadesetog vijeka, iako je taj koji je to promovisao znao čemu to vodi i koliko je to zapravo humano. Tako da ideje znaju da budu prva najava i najjača manifestacija govora mržnje. Često se pod plaštom slobode govora promoviše i mogućnost da vi iskažete nešto o čemu mislite i da nakon toga, obično nakon reakcije javnosti, saopštite da u trenutku izgovaranja tog stava nijeste bili u posjedu određene informacije.

RB/BI: Tako taj koji govori spira odgovornost sa sebe.

Đurović: Da. Govor mržnje uvijek ima svoju prepoznatljivost, ali se u određenim slučajevima veoma teško dokazuje. Ima manifestacija koje su flagrantne, nesporne. Ali, imamo i ove, druge situacije, u kojima neko u domenu svog mišljenja, stava biva kritički izanaliziran i prozvan da je uputio govor mržnje. U ovim slučajevima često se govornik mržnje ne obazire, niti odgovara na kritike vezane za njegovo mišljenje, nego naprotiv, iznosi novo mišljenje. Ako pratite pažljivo medije, imate ovakvih slučajeva mnogo. Recimo, ako prozivamo one koji omalovažavaju genocid u Srebrenici, onda će oni, po difoltu, odmah se pozvati ratni zločin u Bratuncu. I jedno i drugo navođenje zavrjeđuje duboku osudu, jer i sam pomen ovih i drugih stratišta sa prostora bivše Jugoslavije, barem kod mene izaziva duboke emocije. Žao mi je što ovo navodim kao primjer, ali prosto se mora, jer nevjerovatno je da neko jedan zločin pravda drugim zločinom. I to vam se podvodi kroz kategoriju slobodnog iznošenja mišljenja. Čim dokažete da je nečije mišljenje pogrešno iskonstruisano, taj neko se poziva na neko drugo.

Ono što je, pored ideje i mišljenja, u govoru mržnje jako teško dokazivo, jesu karakteristike određenih informacija. Nažalost, mi smo u protekla tri dana kao zajednica, kao društvo, zbog nemilih scena i monstruoznog zločina koji se desio u našoj Prijestonici, obavijeni u crno. Vidjeli smo da se u tih par sati, nijesu saopštavale informacije od nadležnih institucija, odnosno u najmanju ruku nijesu bile blagovremene. Jer, informacija treba da bude tačna, pouzdana i blagovremena. Ono što je zajedničko pravdi i informaciji jeste blagovremenost.

RB/BI: Koliko štete govor mržnje nanosi našem društvu?

Đurović: Mi kao društvo moramo da shvatimo da govor mržnje, u prvom redu urušava društvo u cjelosti, poništava njegove vrijednosti, uslovljava diskrimiciju i segregaciju, vodi ka disfunkcionalnosti i kriminalizaciji društva. Na kraju, da budemo krajnje otvoreni, oni koji saopštavaju govor mržnje žele da u određenom društvu izazovu konflikt. Zatim, govora mržnje direktno je usmjeren ka ukidanju individualnih prava i slobode. Uz sve ovo, obratite pažnju koliko se, recimo, u crnogorskim medijima promovišu takozvani kolektivni statusi. Uvijek se priča o određenom kolektivitetu – nacionalnom, seksualnom, vjerskom, ideološkom, političkom, a nedovoljno se navode pozitivni individualni primjeri ili primjeri individualne ugroženosti. Pokazalo se kroz vrijeme, što se tiče individualnih prava i sloboda, kada se bavite pojedinačnim primjerima, imate idealan putokaz da na nivou kolektivnog mnogo toga uradite kako treba.

RB/BI: Mnogi komentarišu da nikada nije bilo ovako, da nikada nismo bili ovoliko polarizovani, ovoliko različitih, suprotstavljenih stavova…

Đurović: Reći ću u ovoj emisiji, i nadam se da neću biti pogrešno shvaćen, da je Crna Gora ne u pretkonfliktnom, nego da je u konfliktnom stanju, jer i konfliktna stanja imaju nekoliko etapa. Tu tvrdnju potkrepljujem činjenicom da u određenim slučajevima crnogorske institucije nijesu svoj posao obavile na valjan i zakonom uređen način. Zbog odsustva kulture dijaloga i institucionalnog javašluka mi danas nijesmo u mogućnosti da izaberemo određene vršioce javnih funkcija, dešavaju nam se suspenzije određenih važećih pravnih propisa, konfliktne situacije u društvu rešavaju se putem uticaja autoriteta koji su izvan državnih struktura i slično. Nažalost, ova konfliktnost u crnogorskom društvu nije od juče, ona je nešto što je gajeno… Mada, moguće, ovo nije prikladan termin.

RB/BI: Možda ne gajeno, ali nije na vrijeme obraćana pažnja…

Đurović: Obraćana je pažnja, čitav jedan set aktivnosti dešavao se unazad tri godine, kada su predstavnici civilnog sektora ukazivali na to i kada su ovi isti ambasadori Kvinte, izvinite što moram biti eksplicitan, jer ulazimo u dnevno političke relacije, ćutali na građanske i strukovne inicijative da se neke funkcije države moraju prilagoditi i da one trebaju biti više transparentne, dostupne građanima i da izbori za vršioce pravosudnih funkcija konačno moraju biti obavljeni i da ne smiju biti više odlagani… Tako da je ta „zmija u njedrima“ baš na jedan tendenciozan način gajena, a odgovornost za to podjednako snosi i bivša i sadašnja vlast. Kako se zapravo prepoznaju loše tendencije? Kada se mnogo toga radi netransparentno. Naime, pored toga što govor mržnje urušava sve socijalne sprege u društvu i pravi takozvanu getoizaciju, on se veoma često koristi za preusmjeravanje javne pažnje. Tačnje, govor mržnje u Crnoj Gori uvijek je eskalirao kada su se realizovali određeni privatizacioni poduhvati. U periodu svih četrnaest velikih privatizacija, za koje do sada u javnosti nijesu objavljeni ugovori, pa ni od strane zadnje dvije Vlade, uvijek su bile izražene neke identitetske tenzije. Tokom svih ovih četrnaest privatizacija zbivala se barem po jedna otvorena konfliktna situacija. Ove indikativne političke tenzije naprasno su okončavane nakon sumnjivo obavljenih privatizacionih postupaka.

RB/BI: Jedno od pitanja koje sam za vas pripremila je i kako sa tim problemom izaći na kraj.

Đurović: U rješavanju ovog problema mora se uključiti što veći broj društvenih subjekata. Moramo biti svjesnih svih sinonima za govor mržnje, a to su medijski pakao, internet nasilje i dnevno politička vulgarnost. Govor mržnje je definitivno obilježje društva koje ima krizu građanskih vrijednosti, a to je u ovom slučaju Crna Gora.

RB/BI: Pomenuli ste, ali da ipak potenciramo, koga najviše pogađa govor mržnje u našem društvu, odnosno prema kome je najčešće upućen?

Đurović: Govora mržnje imamo u svim segmentima socijalne zajednice, ali se uglavnom emituje od strane predstavnike većinskih zajednica i uglavnom su njegove žrtve članovi marginalizovanih grupa ili manjina. Socijalni komformizam omogućava neodgovornom pojedincu, posebno onom iza kojeg stoje i formalni i neformalni centri moći, da nekažnjeno saopšti svoj stav. Govor mržnje ima nekoliko svojih manifestacionih etapa, od nižih nivoa, poput neformalne komunikacije za kafanskim stolom, porodičnih okupljanja i slično. Slijede manifestacioni oblici na internetu, iza nick nejma, kada autor tog iskaza nije poznat. Moram istaći da su crnogorski građani u jednoj anketi prije četiri mjeseca tražili da se taj vid komunikacije na internetu obustavi i da se elektronska komunikacija u većoj mjeri provjerava i kontroliše. Građani su toga svjesni. Radio sam ankete i sa srednjoškolcima, oni jako dobro prepoznaju sve oblike govora mržnje i mehanizme putem kojih se manifestuje. Sljedeći stepen su medijski navodi. Postoje mediji koji u Crnoj Gori nijesu na jedan odgovarajući način regulisali objektivnost svog izvještavanja i ne bih ih ovom prilikom navodio. Po ovom pitanju moramo da budemo jako obazrivi. Nakon onoga što se dešava u medijima, na scenu dolaze javni akteri – politički subjekti, nosioci javnog ovlašćenja ili odgovarajućeg socijalnog autoriteta. Tek kad čujete određenog političkog lidera ili vjerskog poglavara koji saopštava određeni stav, zapaljiv za javnost, znajte da je govor mržnje prošao kroz sve svoje dionice. Nije to iznebuha, prosto uzevši govor mržnje opipava teren. Za ovu priliku moram napomenuti da crnogorska javnost ne treba da bude iznenađena ako u narednom periodu dođe do rapidnog pada podršci EU integracije. Smatram da će u veoma kratkom periodu doći do ovog dešavanja, jer je očigledna eskalacija govora mržnje po ovom pitanju. Naravno, ona je sa za sada u svojim neformalnim, manje javnim i početnim nivoima.

U Evropi postoje institucije koje se bave govorom mržnje – Evropski sud za ljudska prava u Strazburu se bavi tom tematikom, mada više u domenu rasne diskriminacije, ali ipak prepoznaje i ove oblike, da ne pominjem međunarodne sudove za prostor bivše Jugoslavije… Govor mržnje ne odnosi se samo na pol, naciju, vjeru, seksualno opredjeljenje, već se odnosi i na starosnu dob, zdravstveno stanje, jezik, čak i na društveno porijeklo.

Crna Gora treba da napravi jedan legislativni iskorak, da sprovede neophodne izmjene i dopune Zakona o medijima, kao i Zakona o zabrani diskriminacije koji je zadnji put izmijenjen i dopunjen 2011. godine. Mora se usvojiti novi Zakon o elektronskim medijima. Zakon o javnom redu i miru je dosta po ovoj tematici jasan, mada se on oslanja na sadržaje ovih zakonskih tekstova. Kada je u pitanju Krivični zakonik govor mržnje prepoznaje kod krivičnih djela koja su usmjerena protiv javnog reda i mira, čovječnosti i drugih dobara koja su zaštićena međunarodnim pravom, protiv časti i ugleda, kao i slobode i prava čovjeka i građanina. U ove četiri grupacije krivičnih djela, imate takozvane zločine iz mržnje opisane u svojim bitnim elementima. Ipak, Crna Gora u predstojećem periodu, barem je tako najavljeno od strane Ministarstva kulture i medija, mora da usvoji Medijsku strategiju u kojoj bi se konačno odredila definicija govora mržnje. Kao neminovno nameće se usaglašavanje praksi i primjena nekih standarda, jer medijska udruženja u Crnoj Gori nijesu po ovom pitanju do sada bila jednoglasna. Nužno je da na nacionalnom nivou bude tijelo koje će imati javno pravno ovlašćenje, kad je u pitanju borba protiv govora mržnje. Ministarstvo kulture i medija najavilo je da u sastavu tog tijela treba da budu predstavnici medija, nevladinog sektora i Univerziteta Crne Gore. Zabrinjava okolnost da u njemu neće biti predstavnici Državnog tužilaštva, jer kad pričamo o ovoj kategoriji krivičnih djela, ono je nadležno. Uz ovo, postavlja se pitanje da li su tužilački organi dovoljno edukovani i pripremljeni za nešto ovakvo. Definitivo, zakonskim izmjenama mora se ostaviti mogućnost da žrtve govora mržnje mogu same inicirati postupke prema izvršiocima govora mržnje. U tom dijelu, možda će i Zakon o krivičnom postupku morati da pretrpi određene promjene. Imamo najave da će Zakon o Skupštini Crne Gore biti razmatran krajem ove godine. Takav zakonski tekst u sebi bi trebalo da obuhvati usvajanje novog poslovnika i Etičkog kodeksa poslanika. Napomenuo bih da je nakon 1905. godine, nakon usvajanja Nikoljdanskog ustava, kada je u Crnoj Gori uveden parlamentarizam, zakonskim tekstom bilo uslovljeno bilo da crnogorski parlamentarci, nekadašnje vojvode i serdari, predstavnici naroda, vode računa o javno izgovorenoj riječi. Mi sličnu regulativu, iako smo već u poodmakloj dobi demokratske tranzicije, još i danas nemamo. Da nam se ne bi desila inverzija ka situacije koje smo imali početkom devedesetih godina, mada se meni situacija u sadašnjem sazivu našeg parlamenta čini složenijom i manje kultivisanijom nego tada.

RB/BI: Degradacija je vidna.

Đurović: Od javno izrečene riječi, do polemisanja… Htio bih da dodam da i praksa Agencije za elektronske medije treba da se dodatno izbrusi, jer bilo je slučajeva da su tek naknadno neki elektronski mediji sa područja drugih zemalja u regionu suspendovani zbog širenja govora mržnje. Na žalost, i pored toga što je dosta vremena proteklo do ukidanja ovih emitera mržnje, neki od njih su našli alternativne metode da i dalje rade to što rade.

RB/BI: Ima li nagovještaja da će biti bolje?

Đurović: Mene raduje najava Ministarstva kulture i medija, i nadam se da će Ministarstvo prosvjete prihvatiti projekat medijske pismenosti za naše osnovce i srednjoškolce. Valjalo bi po ovom pitanju sprovesti i određene planske aktivnosti kada je u pitanju sektorska edukacija javne uprave.

Govor mržnje manifestuje se zavisno od toga što želi njegov tvorac da postigne u datom trenutku, tako da svako društvo zbog emitovanja govora mržnje ima neka svoja gibanja i neke svoje promjene. Nekada, za vrijeme Gebelsa govor mržnje promovisan je putem radija i putem novina, danas se to radi putem interneta. Taj digitalni kapitalizam je surov, ali postoje i lijepi primjeri poput Youtubea koji je svojim jasno definisanim pravilima poslužio kao svijetao primjer svima ostalima, iako su to nevoljno prihvatili. U prvom redu Google, posebno Facebook, koji je odigrao dosta nečasnu ulogu kada je u pitanju Bregzit i prethodna predsjednička kampanje u Americi, pa i sada, u slučaju sukoba u Ukrajini. Postoji veliki broj načina da se loši scenariji spriječe, u prvom redu plediram na ovlašćenja Agencije za elektronske medije i na njihovu praksu koja mora biti mnogo dinamičnija, pažljivija i bolje koncipirana. Njihovi kadrovski kapaciteti moraju biti povećani. Crna Gora ima privilegiju da ima Centar za digitalnu forenziku u Podgorici koji jako dobro odrađuje svoj posao. I institucija ombudsmana veoma dobro detektuje opasne trendove, ali se postavlja pitanje šta po njihovim inicijativama preuzimaju resorna ministarstva.

RB/BI: A što se građana tiče, preporučujemo im prije svega tolerantnost, da dobro razmisle što su pročitali i pogledaju i neki drugi izvor, kako bi provjerili informaciju i da polaze od sebe kad donose vrednosne sudove.

Đurović: Kada malo analiziramo naša, tradicionalna barska iskustva, moramo se i našaliti. Humor takođe na dobar način detektuje stanje svijesti i upućuje na to kako se može iz nekog drugog ugla jedan složeniji problem riješiti. Starobarani često kažu: „Da vidimo jedan put“. Sačekajmo, ne moramo da budemo neko ko igra na prvu loptu i vjeruje neprovjerenim informacijama. Takođe, na prostoru Bara nije bilo značajnije izraženo, kada su u pitanju ideološka previranja, djelovanje zasnovano na govoru mržnje. Više je bilo onog što se kroz još jednu narodnu mudrost kaže: „Ne učini sve kad ti dođe ruka (vlasti)“. Često ljudi koji osjete moć to zloupotrijebe, to rade naprečac, ne čekajući da protok vremena potvrdi njihov stav i to da li ta moć zaista njima pripada. Htio sam kroz ove dvije naše autentične, starobarske mudrosti da kažem da su prethodne generacije Barana imale jako dobre principe. Koliko god djelovalo populistički, pozvao bih sve koji se bave ovom tematikom, kao i naše građane, da ih se pridržavaju.

The post Neđeljko Đurović: Ne učini sve kad ti dođe ruka vlasti first appeared on BARinfo.

RB/BI: Razloga za razgovor sa vama je mnogo, počećemo od nedavne Izborne Skupštine OO CK Bar.

Crnčević: Na osnovu odluke Crvenog krsta Crne Gore o raspisivanju izbora, statutarnih ovlašćenja i drugih dokumenata na kojima počiva Rad CK Crne Gore i opštinskih organizacija, 14. juna održali smo Izbornu Skupštinu naše Opštinske organizacije za mandatni period 2022-2026. godine. Jako vodimo računa o institucijama i pojedincima koji sačinjavaju našu Skupštinu, vodimo prevashodno računa o njihovom moralnom profilu, profesionalnom radu i ugledu koji imaju u svojim institucijama. Važno je da se zna da našu Skupštinu sačinjavaju uglavnom volonteri, koji su dali ogroman doprinos u razvoju naše organizacije, koji prihvataju osnovne principe i sva druga dokumenta na kojima počiva Međunarodni pokret Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca. Na izbornoj skupštini izabrali smo predsjednika, potpredsjednika, Upravni odbor, Odbor za finansijska pitanja i komisije, koje su značajne za rad naše opštinske organizacije. Moram da iskoristim priliku da se zahvalim dosadašnjem predsjedniku OO CK Bar, Slobodanu Đonoviću, koji je dao ogroman doprinos u razvoju naše organizacije, koji je svojim moralnim profilom i svojim profesionalnim radom zasluživao ovo mjesto u našoj organizaciji. Zahvaljujem i kompletnom Upravnom odboru i cijeloj Skupštini, koji su pratili rad naše organizacije. Prema Statutu, predsjednici Opštinske organizacije i članovi Skupštine ne mogu biti u ovim organima upravljanja više od osam godina, tako smo ove godine sproveli izborne aktivnosti koje su trajale tokom cijele 2021. godine, zato što smo morali da vodimo računa da članovi naše Skupštine, koja broji 23 člana, moraju biti veliki humanitarni kapital i veliki humanitarni kapacitet koji će podržavati rad OO CK Bar i stalno raditi na njegovom unaprjeđenju. Na Skupštini izabrali smo predsjednicu, Biljanu Pavlović Amanović, koja je dugogodišnji volonter Crvenog krsta, a inače je rukovodilac Službe za materijalna davanja i pravne poslove u Centru za socijalni rad. Pri biranju predsjednika, potpredsjednika i Upravnog odbora rukovodimo se volonterskim radom, koji je mimo njihovog profesionalnog. Izabrali smo i potpredsjednicu, koja je takođe dugogodišnji volonter Crvenog krsta, koja je dala veliki doprinos, posebno pri pravnim pitanjima naše organizacije. To je Branka Vlahović. Naš Upravni odbor broji sedam članova, Odbor za finansijska pitanja, koji prati finansijsko poslovanje organizacije broji tri člana, a naravno, imamo tri predstavnika u Skupštini CK Crne Gore, koja se, u stvari, sastoji od predstavnika opštinskih organizacija.

RB/BI: U svakom slučaju, svi ljudi uključeni u rad Skupštine su prvo volonteri, jako su dobro upoznati i poštuju rad i značaj ove organizacije.

Crnčević: Jeste. I ono što nisam rekla, na Izbornoj Skupštini se analizira rad sekretara, kao rukovodioca organizacije. Upravni odbor na kraju mandata daje mišljenje, šalje ga na razmatranje Upravnom odboru CK Crne Gore, koji daje saglasnost na imenovanje sekretara. Upravni odbor CK Crne Gore, sa posebnim obrazloženjem, to moram da kažem iako se o meni radi, dao je saglasnost na moje imenovanje. Generalna sekretarka CK Crne Gore, Jelena Dubak, koja je bila prisutna na našoj Skupštini, dala je najveće ocjene o radu naše opštinske organizacije.

RB/BI: Najveće ocjene o radu mogu dati i vaši korisnici, jer s obzirom na ova izazovna vremena, prvo je bio COVID, a sada je situacija sa izbjeglicama. I pored svega što rješavate u hodu, i dalje imate brojne programe koje sprovodite, brojne obuke, ne zaboravljate ni na stare, ni na bolesne…

Crnčević: Ako se tako može reći, makar smo u programskim zadacima i uslugama izuzetno bogati, iako nismo u finansijskim sredstvima i nikada ih nije dovoljno. Imamo jako široku lepezu programskih aktivnosti i usluga, kojima su obuhvaćene različite ciljne grupe – od socijalno ugrožene kategorije stanovnika, koji su na evidenciji za materijalna davanja, tu su starija lica koja primaju set usluga, od strane gerontodomaćica, volontera, imamo klub za starija lica. Prošle godine je počeo sa radom i Centar za njegu za starije u zajednici. To su inovativne, unaprijeđene i obogaćene socijalne i zdravstvene usluge za naše korisnike. Zaista se trudimo da, svim ovim uslugama, poboljšamo položaj naših starijih sugrađana, nama je cilj da oni što duže borave u svojoj prirodnoj sredini, jer najljepše je u svojoj kući, u svom domu, ma kakav on bio i ma gdje se nalazio. U realizaciju programa brige za starija lica uključeni su i zaposleni i volonteri, imamo partnerske odnose sa značajnim institucijama. Opština Bar je zaista dala veliki vjetar u leđa u zadnje četiri godine, kada su u pitanju usluge za starija lica, finansijski. Iako su to značajna sredstva, da kažem, nisu dovoljna zato što su ovo veoma, veoma skupe usluge, koje se Crveni krst trudi da realizuje sa najmanje moguće sredstava. Uključene su gerontodomaćice, volonteri, socijalni radnik, medicinske sestre… Trudimo se da naši korisnici, koji žive i na udaljenom seoskom području, široj periferiji i centru grada, ne budu zanemareni i da zaista briga za njih bude adekvatna, blagovremena i da im zaista koristi, kako bi njihov svakodnevni život bio što bolji. Najvažnije je da ne smiju biti zanemareni, zapostavljeni i usamljeni.

RB/BI: Dosta često su vaši volonteri možda jedini koji ih u tih desetak dana ili nedjelju, koliko se često ide, posjete u njihovim domovima.

Crnčević: Svakodnevne su to posjete, tu nema ni deset dana ni mjesec dana, jednostavno postoji plan rada: plan rada za volontere, profesionalni plan rada za gerontodomaćice, uključuju se i profesionalci iz organizacija, predstavnici važnih organizacija i institucija iz našeg grada. Što se tiče naših korisnika, starijih, to su uglavnom lica koja žive sama ili sa svojim bračnim drugom, koji su zanemareni, socijalno izolovani, izuzetno usamljeni, u teškoj materijalnoj situaciji, lošeg zdravstvenog stanja. Svi ti naši korisnici 24 časa su pod brigom i pažnjom Crvenog krsta. Ono što mi ne možemo da uradimo i onu uslugu koju mi ne možemo da pružimo, uspostavlja se komunikacija sa Centrom za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama, lokalnom samoupravom. Mjesne zajednice su izuzetni partneri Crvenog krsta, posebno kad su u pitanju seoske mjesne zajednice, tako da nijedan naš korisnik nije bez hrane, bez ljekova, razgovora. Zaista mislim da svi u ovom gradu treba da priznaju Crvenom krstu koliko je to važno, kada toliki broj naših korisnika ima apsolutno brigu i njegu.

RB/BI: I sačuvano dostojanstvo.

Crnčević: O tome se izuzetno vodi računa. Razvijaju se programi zdravog starenja, uključuju se i ljekari na terenu povremeno. Ovo je jedna usluga za koju je licencirana naša organizacija i koja treba da bude podržana svake godine, sa više sredstava, da bismo mogli da brinemo o dosadašnjem broju korisnika i naravno, da uključujemo one koji su na listi čekanja, kojima je naša pomoć neophodna a o kojima nema ko da brine. Isključivo pričamo o našim starijim sugrađanima o kojima nema ko da brine.

RB/BI: Osim toga, imate i brojne obuke.

Crnčević: Da, obuke su stalne, najčešće ih organizuje Crveni krst Crne Gore, u saradnji sa evropskim nacionalnim društvima. Najprisutniji u radu CK Crne Gore su austrijski i italijanski Crveni krst. Naravno, uključuju se po programskim aktivnostima i druga nacionalna društva. Imamo izuzetno dobru saradnju sa nacionalnim društvima iz regiona, tu dolazi do jednog iskoraka u unaprjeđenju programa i usluga, do razmjene iskustava, stalnog usavršavanja. Naravno, veće sredine, bogatija nacionalna društva itekako su raspoložena da pomognu našem nacionalnom društvu kada su u pitanju edukacije. Poseban akcenat sada je na obukama kada je u pitanju pandemija i kada je, nažalost, u pitanju rat u Ukrajini i izbjeglice koje dolaze i u Crnu Goru i naravno, po cijeloj su Evropi. Treba jačati timove Crvenog krsta kada je u pitanju djelovanje u nesrećama, tu su timovi za psihosocijalnu podršku koji su izuzetno važni, timovi za pružanje prve pomoći, terenski timovi za zbrinjavanje i spašavanje, timovi obučeni za Službu traženja, sve programske aktivnosti Crvenog krsta u vanrednim situacijama se u stvari primjenjuju kada se dese neke nesreće, najsvježiji primjer je pandemija, pa sada izbjeglištvo. Ništa od ovoga se ne može planirati, kada su u pitanju pandemije, ratovi, tako da mi tu djelujemo u trenutku, uz podršku naravno i Federacije i drugih nacionalnih društava.

RB/BI: Uvijek morate biti spremni.

Crnčević: To se pokazalo, najsvježije primjere imamo kada je u pitanju pandemija kada je Crveni krst u stvari spreman i koliko je on pomažući organ državi u humanitarnoj oblasti. Važno je da se kaže da mi nikada ne zaboravljamo naše lokalno stanovništvo i oni su nama zaista uvijek tu prvi. Nažalost, postoji veliki broj porodica u našem gradu kojima je potrebna ne samo materijalna pomoć, nego kojima je potrebna psihosocijalna podrška. Često ljudi humanitarnu djelatnost u Crvenom krstu vezuju za davanje humanitarne pomoći, za materijalna davanja. To jeste jedan segment rada u socijalnoj djelatnosti. Ali, vi na svakog korisnika morate potrošiti određeno vrijeme. To su ljudi koji su željni razgovora, koji hoće da ispričaju svoju priču, neki se ljute, neki su neprijatni, neki prijatni. To je sve dio našeg posla, taj razgovor se ne može završiti za pet minuta, svakom morate posvetiti određeno vrijeme. Vrata Crvenog krsta su širom otvorena i zaista, ako se igdje poštuje ljudsko dostojanstvo, onda se poštuje tu i to tako treba da bude i to stalno treba da se unaprjeđuje. Da ne govorimo o redovnim obukama, kao što su obuke u pružanju Prve pomoći. To je izuzetno važna oblast, koja još uvijek nije prepoznata u našoj opštini. Prepoznata je u Budvi, Tivtu, Podgorici, Bijelom Polju. Mnogo mi je žao kada su u pitanju javni i privatni sektor, govorim o tome.

RB/BI: Kao neko ko je pohađao tu obuku, moram da kažem da mnogo toga što sam mislila o Prvoj pomoći nije tačno. A zaista je značajno iskustvo.

Crnčević: Tako je. Nas je Opština Bar kroz budžet za 2022. godinu podržala određenim sredstvima, kako bismo se što bolje pripremili u smislu opreme i svih tih troškova koje imamo kada je u pitanju obuka iz Prve pomoći. Mi izuzetno dobro radimo sa predškolcima, osnovnim i srednjim školama. Imamo Klub mladih, koji takođe prolazi obuku iz Prve pomoći. Ono gdje je problem u našoj opštini jeste jako mali broj zainteresovanih iz javnog i privatnog sektora, a imaju zakonsku obavezu da imaju obučene ljude iz Prve pomoći.

RB/BI: Danas je Svjetski dan izbjeglica. Koliko je u Baru izbjeglica iz Ukrajine?

Crnčević: Nažalost, prođe po par godina ili jedna decenija pa opet imamo izbjeglištvo, opet imamo ratove. To je jedna globalno tužna slika. Ne govorimo samo o izbjeglicama iz Ukrajine, cijeli svijet je u pokretu, ima mnogo žarišta koja su sad u sjenci zbog ovog rata koji se dešava u Ukrajini. Milioni ljudi su u pokretu, izbjeglištvo je samo po sebi izuzetno teško i traumatično. To je jedna ljudska katastrofa, kad morate da napuštate svoj dom. Kako je rekao prije nekoliko godina predsjednik CK Crne Gore, to su ljudi bez adrese. To je strašno. Imate neke sređene živote, ne morate da živite u nekom posebnom bogatstvu, ali imate neki svoj red, neki svoj sređen život. Tu su djeca, stari… Danas je Svjetski dan izbjeglica, znači govorimo o svim izbjeglicama, i o onima koji su negdje našli neki svoj mir, sredili živote, o izbjeglicama koje su u pokretu u cijelom svijetu. Svaka država ima moralnu obavezu, kao i svaki pojedinac, da kad se neko obrati za pomoć i traži utočište u njegovoj zemlji, ta vrata moraju da budu otvorena. To je Crna Gora radila uvijek, od 1875. godine kada je bio tursko-hercegovački rat, kada je tadašnja, jako siromašna Crna Gora primila veliki broj izbjeglica. U svakom periodu izbjeglištva Crna Gora je otvarala svoja vrata. Uloga Crvenog krsta je tu bila ogromna, kada je u pitanju obezbjeđivanje humanitarne pomoći iz inostranstva. U ovom trenutku u cijeloj Crnoj Gori ima sedam i po hiljada izbjeglica iz Ukrajine, koji su se registrovali, da li u Turističkoj organizaciji, da li su se registrovali u MUP-u, ili su se registrovali samo u Crvenom krstu. Na našoj evidenciji, od prvog marta do danas imamo 114 porodica, sa 294 člana. Uglavnom su došle mlade majke sa djecom. Imamo 200 mladih majki i ženske djece i 94 muškarca, od beba do preko 65 godina. Najmlađe dijete ima tri mjeseca a najstarija osoba 89 godina. Crveni krst Crne Gore i opštinske organizacije već uveliko sprovode aktivnosti kada su u pitanju izbjeglice. Uglavnom je to psihosocijalna podrška. Sada realizujemo jedan projekat u saradnji sa UNICEF-om, znači pružanje psihosociijalne podrške djeci i roditeljima. U ove radionice uključen je profesionalac, psiholog, kao i volonteri. Osmišljavaju se radionice sa djecom, kako bi se što brže i lakše adaptirali na našu sredinu, ukoliko žele tu da ostanu i kako bi se napravila jedna „meka“ staza za upis u školu ili za upis u vrtiće. Tu se uče slova, uče se crnogorske riječi. To nije samo korisno za njih, to je korisno i za naše volontere i profesionalce, uči se ukrajinski jezik, pa se uči ruski jezik, zato što se oba jezika govore na tom području. Cijelo ljeto će trajati te radionice.

RB/BI: Moram da kažem da je to odlična ideja, jer kolega Milan Vujović je prošle nedjelje pričao sa predstavnicom Građanske alijanse, koja sarađuje sa vama i koja je otvorila svoju kancelariju u Baru. To je baš prepoznato kao jedan od eventualnih problema, ako djeca ne nauče crnogorski jezik.

Crnčević: Jeste, ali stalno se taj broj povećava. Sva djeca na ovom svijetu su izuzetno pametna, inteligentna, jako brzo uče, jako brzo prihvataju. Tih nekoliko radionica su bile na opšte zadovoljstvo i profesionalaca i volontera i na veliko zadovoljstvo i na veliko zadovoljstvo i roditelja i djece. Važno je i dok su djeca na tim radionicama, roditelji mogu da obavljaju neke svoje poslove, ili da nešto administrativno obave, ili nabavke ili prosto negdje da prošetaju, tako da je višestruka korist. Nama je cilj da koliko god bude taj projekat sa UNICEF-om trajao, da mi to nastavimo i da uključujemo i našu djecu, djecu iz naših ciljnih grupu. Da naša djeca imaju dovoljno informacija o istoriji i kulturi Ukrajine, običajima, njihova djeca da uče o crnogorskoj kulturi, običajima, istoriji. Koliko god da je situacija teška, uvijek se nađe neka lijepa priča, koja može da se radi sa njima.

The post Crnčević: Nikada ne zaboravljamo lokalno stanovništvo, oni su nama uvijek prvi first appeared on BARinfo.