Novinar i publicista Željko Milović, urednik ove izdavačke kuće i član nevladine organizacije, bio je gost emisije “NVO Impulsi” Radio Bara.

RB/BI: Koliko ste izdanja imali do sada, a koliko ove godine?

Milović: Ako računamo i izdanja iz ove godine, Mediteran Multimedia je objavila 10 knjiga od 2018. godine, četiri CD-a, jedan dokumentarni film i organizovala četiri izložbe, a tokom 2019. godine organizovali smo prvu književnu turneju u barskoj opštini, skupa sa NVO Povjerenje, koja je obuhvatala promocije na 12 lokacija. To je bilans kakav nemaju ni mnogo ozbiljnije ustanove kulture.

Ove godine smo objavili knjigu reportaža o Baranima koje je šezdesetih i sedamdesetih napisao rodonačelnik ovdašnjeg novinarstva Boško Milošević “Bar: Svjetionici jednog vremena, knj. 1”, što je bio iscpljujući projekat dug godinu i po, koji je obuhvatao i istraživanja u arhivima. Knjiga je nedavno, više nego uspješno, promovisana na Barskom ljetopisu, u okviru segmenta bARS. Naredno djelo očekuje se bukvalno svakog dana – knjiga Gordane Vujović sa reportažnim zapisima iz Peroja, mjesta u Istri gdje žive Crnogorci. Promocija će biti organizovana u Kući maslina, 9. septembra.

Ove godine, objavili smo i dva CD-a na koja smo naročito ponosni. Prvi je povratnički album grupe “Makadam” – “Spava moj grad”, prvi nakon 24 godine, a za pjesmu ”Stara maslina” je snimljen i atraktivni spot u Starom Baru. Tokom avgusta, objavili smo i drugi EP VIS “BEŽ” – “Sunce, zemlja i s njima ti”, i odradili dva spota za dvije numere.

RB/BI: Kakvi su planovi za naredni period?

Milović: Prvo, dakle, Gocina knjiga i promocija, pa rad na drugom tomu članaka Boška Miloševića o Baranima i zemljotresu, od 1979. nadalje. Postoji plan da u decembru objavimo i čitav set poetskih knjiga, namjenski napravljenih, ali o tome je rano još govoriti, nešto zavisi od toga da li ćemo za sve te projekte obezbijediti finansije, a nešto od vremena. Očekuje nas, naravno, krajem novembra i suorganizacija kviza za osnovce “Koliko poznajem svoj grad?”, redovnog od 2009. naovamo. Imamo zahtjev i za organizovanje jedne izložbe i dvije književne večeri, međutim, to je na čekanju. Barani vole da stvaraju i objavljuju, tako da ni mi nikad ne stajemo.

NVO “Mediteran Multimedia” osnovana je pod imenom NVO “Bar Info” 2006. godine, a pod današnjim nazivom je od 2018.

The post NVO Mediteran Multimedia za promociju kulture i umjetnosti Bara first appeared on BARinfo.

Posebno iznenađenje u uvodnom dijelu jubilarnog kviza predstavljalo je pojavljivanje Luke Kojičića, prvog pobjednika iz 2009, sada magistra prava.

“Drago mi je što se nastavlja kontinuitet kviza, a drago mi je što je učenicima i dalje mentor profesor Dejan Paladin, koji je i mene pripremao za takmičenje”, istakao je Kojičić.

Autor kviza Željko Milović je podsjetio da je profesor Paladin do sada radio u četiri škole, a njegovi učenici uvijek pokazivali izuzetno znanje.

Diplomu najboljem mentoru Dejanu Paladinu i OŠ “Anto Đedović” kao najboljoj i ove godine uručio je sekretar Sekretarijata za sport i mlade, Goran Simić.

Profesorica Dijana Božović, mentorka Stefana Đurišića, potencirala je da su “svi finalisti sjajna djeca, koja puno toga znaju i imaju svojevrsnu licencu za turističke vodiče”. Njen kolega, Dejan Paladin, objasnio je da se njegovi učenici za kviz pripremaju tri mjeseca unaprijed, i da naporno rade. Oba mentora sami pripremaju pitanja za simulaciju kviza tokom pripreme, čime dokazuju dodatnu predanost svojim đacima.

Tokom kvita, nakon prve igre – “ABCD pitalica”, prva je bila Hana Perazić sa 19 poena, drugi Danilo Marunović sa 13, dok je bod manje imao Stefan Đurišić.

Nakon druge igre – “Ko će bliže”, na prvo mjesto izbio je Marunović (43) ispred Perazić (34) i Đurišića (33). Igra “Da/ne pitalice” nisu bitno promijenile redosljed (Marunović 62, Perazić 50, Đurišić 44), a već na početku posljednje igre “Ko zna-zna”, rezultatom se izdvojio Marunović, dok je čvrsto drugo mjesto pripalo Hani Perazić, a treći je bio Stefan Đurišić.

Plakete, knjige i novčane nagrade uručio im je predsjednik Opštine Dušan Raičević: “Uvijek kada se pripremamo da ispratimo finale ovog kviza, očekujemo da će i naše znanje biti adekvatno, da možemo i mi da se takmičimo. Međutim, Željko nas uvijek iznenadi sa pitanjima što je svojevrsna prilika da i mi, stariji, naučimo nešto novo”, istakao je Raičević.

On je autoru kviza i cijelom timu zahvalio na tome što se u kontinuitetu trude da ga učine zanimljivim, dodavši da je on “nadopuna cjelokupnog programa koji Opština organizuje u susret Danu Opštine”, kojeg je ovom prilikom čestitao prisutnima i svim sugrađanima.

“Danilu i Hani posebno čestitam na upornosti, jer su i prošle godine bili u finalu, a ove godine pokazali zavidan nivo poznavanja našeg grada. Čestitam njihovom mentoru, Dejanu Paladinu, koji je od samog početka indirektni učesnik ovog kviza. Bez njegovog mentorstva, ne bismo imali ovoliko uspješnih učesnika”, rekao je Raičević.

Podsjetio je okupljene na kviz “Ko zna više” iz devedesetih godina.

“Iz tog kviza je proistekla jedna lijepa publikacija, koju su učenici mogli da koriste, kako bi se pripremili za slične kvizove. Možda je, nakon 15 godina, došlo vrijeme da se jedna publikacija izda i u našem gradu sa tim ciljem. To će autoru kviza predstavljati poseban izazov, ali mislim da smo nakon 15 godina došli na poziciju da to možemo da priredimo”, najavio je Raičević.

Pobjednik Danilo Marunović je bio vidno zadovoljan.

“Imali smo iskustvo od prošle godine. Sa našim mentorom, Dejanom Paladinom, koji ima veliko znanje, ali i umije da to znanje prenese na nas, pripreme nisu bile teške”, istakao je on.

Hana Perazić je kazala da nije bilo teško pripremiti se za kviz; “Doduše, dosta je igralo ulogu znanje od prošle godine. Zadovoljna sam rezultatom”.

I Stefan Đurišić je bio zadovoljan, pogotovo što on ima mogućnost učešća i iduće godine.

“Htio bih da se zahvalim nastavnici Dijani koja me sve ovo vrijeme podučavala, a posebno da čestitam Hani i Danilu”, rekao je Stefan.

Autor kviza, Željko Milović, za Radio Bar i Bar Info istakao je da se opet pokazalo da je najbitnije imati profesora koji radi sa djecom i prenosi im znanje.

“Unazad desetak godina se provlači priča kako Dejan Paladin nekim čudom uvijek djecu uvede u finale i uvijek je najbolji, a recept je jednostavan – radi sa njima tri mjeseca, vrlo intenzivno i rezultat mora doći. Često ih selektuje godinu ili dvije ranije, prati ih i radi s njima. To radi sistematski, za razliku od nekih drugih profesora koji počnu da ih pripremaju deset-petnaest dana pred takmičenje i očekuju veliki i dobar rezultat. Toga nema, naravno. Uvijek se vrednuju znanje i rad, a rekao bih, posvećenost profesora je najbitnija u ovome”, potencirao je Milović.

Kviz je organizovao Sekretarijat za sport i mlade, u saradnji sa NVO Mediteran Multimedia i firmom “Media Pro”, koja je i ove godine bila tehnička podrška projektu, dok je rezultate na tabeli ispisivao i vodio računa o regularnosti Emir Alković, član IO “24. novembar”.

The post Danilo Marunović pobjednik 15. kviza Koliko poznajem svoj grad first appeared on BARinfo.

Riječ je o zbirci priča poznatog košarkaškog trenera iz Bara, koji od 1989. živi u Sloveniji, vodi tamošnje ekipe u kontinuitetu 31 godinu, i oglašava se kolumnama na web-sajtovima i u časopisima.

Knjiga “Košarkaške i druge priče“ je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba “Gimnazijalac“, nastanku prvog registrovanog kluba “Mladost“, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore… kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem.

Djelo oživljava Bar sedamdesetih i osamdesetih: u njemu su autorovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti, košarkaši koji su odavno posljednji put stupili na parket sale, betonski i tereni osnovnih škola, jeftini jugoslovenski hoteli, putovanja na utakmice taksijem, dječaci predugačkih ruku i nogu, djevojčice nježnih pokreta koje se razgoropade na terenu, barake Trudbeničkog naselja, hotel “Agava“, Bedžetijeva slastičara, parapet pored mora, diskoteka “Crveni talas“, “Tarini“ autobusi… i lepeza barskih oriđinala koji su ostavili pečat u životu grada, na području od drvenih gatova do Zgrada solidarnosti i Pivnice, od Madžarice do Stare raskrsnice…

Predrag Peđa Milović je rano djetinjstvo proveo na Komovima, a od sedme godine je živio u Baru, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Fakultetu fizičke kulture u Ljubljani.

Bio je član seniorske ekipe prvog barskog košarkaškog kluba “Mladost“ od 1974. do 1978. Nakon toga

je radio kao trener. Kao prvi trener ženskog tima “Mladost“ / “Mornar“ iz Bara postao je još kao dvadesetogodišnjak prvak i osvajač kupa Crne Gore. “Triglav“ iz Kranja je 1990. uveo u I-B ligu Jugoslavije, postavši prvak Slovenije, a “Idriju“ i “Novu Goricu“ u Prvu slovenačku ligu. Sa ženskim klubom “Ježice“ osvojio je 1998. “duplu krunu“ – šampionat i kup Slovenije. Trenirao je timove iz Crne Gore, Slovenije, Sirije i sa Kosova. Trenutno je trener i predsjednik kluba “PVC Nagode Postojna“, u ovom slovenačkom gradu gdje je i nastanjen.

Novac od prodaje knjige biće poklonjen Narodnoj kuhinji u Baru.

The post Iz štampe izašla knjiga Predraga Peđe Milovića: Košarkaške i druge priče first appeared on BARinfo.

Djelo na 500 strana donosi priču o sedamdeset i dvoje Barana koji su svojom ličnošću, životom i odnosom prema ljudima, oblikovali prepoznatljiv duh grada koji Bar čini drugačijim i posebnim.

Bar info: Naslov knjige ukazuje da je tema o kojoj se pisalo – značajnim ličnostima jednog grada, države – u ovom slučaju obrađena na sasvim drugačiji način i da u knjizi nijesu zastupljeni istaknuti društveno-politički radnici, veliki umjetnici ili privrednici, iako Bar ne oskudijeva i kada su takvi ljudi u pitanju, već je pisana iz sasvim drugačijeg ugla. Ko su glavni junaci djela i zašto ovaj naslov?

Milović: Naslov “Ljudi iz grada bez vrati” je simboličan – to je, u stvari, rečenica koju je izgovarao obućar Šeko Bubić (koji je, takođe zastupljen u knjizi kao topolički zanatlija) kada su ga pitali kako izgleda Novi Bar, odnosno Topolica u odnosu na nekadašnji. Bar je grad bez vrati, možeš da dođeš, otiđeš, uglavnom dođeš i ne otiđeš, tako da je veliki priliv stanovništva učinio da stari Barani budu potpuno zaboravljeni. Ovom knjigom, odnosno dvotomnim izdanjem, trudio sam se da ti “obični” ljudi, naše komšije, koji su oblikovali naše živote na jedan poseban način, kroz moralne norme koje su bile drugačije nego sada, ostanu upamćeni. Tako su u knjizi zastupljeni frizeri i sajdžije, lokalni oriđinali, prodavac sjemenki-dobri naš Kiki, koji su se svi našli u drugom dijelu, jer pripadaju periodu od II svjetskog rata naovamo. Prvi tom govori o neistraženom periodu Bara, međuratnom vremenu, od 1918-1941. godine, koji je skoro potpuno nepoznat, i kroz biografije ličnosti otkrivamo socijalnu i, uopšte, životnu strukturu Bara u to vrijeme – počev od legendarnog mrkovskog kapetana Nikole Vučinića koji otvara knjigu, do još jedne legende o kojoj se ništa ne zna, Marcelu Mihalichu – fudbaleru “Intera”, “Napolija” i “Juventusa”, koji je usred rata došao i zaigrao za “Crnojević” i to protiv svojih, italijanske vojske.

Bar info: Simbolično, Bar je “grad bez vrati”, ali i tamo gdje su ona zaista postojala – nijesu su zaključavala. Da li i takav duh oslikavaju junaci tvoje knjige?

Milović: Apsolutno. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo jeste da, kada sam uradio razgovor sa nekim ljudima, javljali su se oni iz drugih poglavlja – niti su se povezivale, pa sam otkrio da su veliki barski arhitekti bili kumovi sa prodavcima sjemenki, da su veliki slikari drugovali i bili kućni prijatelji sa frizerima, a partijski rukovodioci sa krojačima. Sve je to rezultiralo time da su se tokom rada na knjizi mnoge ličnosti preplitale, jer Bar nije bio veliki, svi su uglavnom međusobno poznavali, i taj sistem funkcionisanja kao porodice zaista je bio na snazi. Ja uvijek volim da istaknem ribare koje sam gledao na gatovima, kao starotopoličko dijete – kada bi uobičajeno ujutro vadili ribu i čistili mreže, kako su odvajali kesu ili dvije ribe da bi ih ponijeli i okačili o vrata siromašnih ljudi. To nijesu radili na način kako se to danas radi, isticanjem na oglasnu tablu, već tako da se to ne zna, jer je na neki način bilo sramota i jedne i druge – one koji pomažu da se ne kaže kako to rade da bi ih veljali i one koji primaju pomoć jer su sirotinja. Sjećam se dobro scena, i kada se razboli ili nestane u igri neko dijete, ili komšije snađe bilo kakva druga vrsta nevolje, svi su odmah skakali da pomognu. Taj duh zajedništva Bara je zaista funkcionisao kako treba.

Bar info: Da li su svi ljudi zastupljeni u knjizi, isključivo, predstavnici takvog Bara?

Milović: Jesu. Nijesam želio da u knjizi budu crkveni velikodostojnici, predsjednici opština, Komiteta, poznati prosvjetni radnici i slično, iako su i oni mogli odslikavati taj duh, već obični ljudi koji su pokazali kako diše ovaj grad. Mi volimo danas tu priču o multikonfesionalizmu, multinacionalizmu, ali u Baru je to funkcionisalo istinski, bez razmišljanja o tome.

Bar info: Nije se pričalo o tome, nego se, prosto, tako živjelo. I današnje priče o tome nijesu samo puka frazeologija, utopistički i idealistički pokušaji da nekadašnju stvarnost prikažemo drugačijom, ali – da li se nešto od toga zadržalo danas i može li nam sjećanje na ove ljude, možda pomoći da sačuvamo, moramo reći, tu lijepu tradiciju?

Milović: Poznajem mnoge muslimane koji su farbali jaja za Uskrs da bi bili bliskiji sa svojim prijateljima i komšijama druge vjere. Znam i katolike i pravoslavce koji nijesu propuštali Bajram, čak i odlaske u džamiju, nego su čekali ispred da se služba završi, pa da zajedno slave, ili bi svi išli na Ponoćku kada je katolički Božić. Potpuno je bilo normalno i uobičajeno da baštinimo tuđe kao što poštujemo svoje. Na sreću, nešto od toga se sačuvalo i danas, ali nekada je to bilo mnogo izraženije, i naravno, kroz ovu knjigu provijava ta naša, barska priča.

Bar info: Kako si sklopio ovo obimno djelo, došao do podataka, fotografija, jer radi se o ličnostima, od koje su mnoge živjele u prvoj polovini XX vijeka, odnosno knjiga obuhvata raspon od stotinu godina. Da li je nastala samo na osnovu sjećanja i priča mještana i rođaka ili si koristio i građu iz naših arhiva?

Milović: Veliku pomoć mi je pružio profesor istorije Milan Šćekić, koji mi je ustupio na hiljade arhivskih dokumenata iz Arhiva Crne Gore, na osnovu kojih sam sklapao predratnu priču, jer su mnogi ljudi iz tog vremena, pa čak i cijele porodice, zauvijek nestali. Arhivski dokumenti su mi bili mnogo od koristi jer nije puno pisano o tome, pa se nijesam mogao osloniti na publicistiku, ali ni na nauku. U slučajevima gdje su živi potomci, naišao sam na širom otvorena vrata. Ljudi su iz škrinja vadili stare albume, isječke, kopirali krštenice, putovnice, pasoše kojima su nekada išli u Carigrad ili SAD, dokumenta. Vrh mog interesovanja u drugom tomu bila je Zanatska izložba u Baru 1960. godine, prva te vrste kod nas. Ja sam za nju znao po čuvenju, kao o velikoj postavci, ali ništa više od toga. Onda je porodica obućara Masoničića iz Starog Bara, dok smo pričali o njihovom ocu i đedu, izvadila iz kutije originalni katalog izložbe, sa imenima učesnika i fotografijama. Bio sam šokiran da uopšte tako nešto postoji bilo gdje na svijetu. Oni su mi ga ustupili tokom rada na knjizi, i otprilike na taj način su mnogi pomagali da se knjiga sklopi. Zbog toga im dugujem neizmjernu zahvalnost.

Bar info: Kako je knjiga atipična i tematski drugačije obrađena, tako će i njena promocija biti nestandardna i sve drugo samo ne stereotipna. Kako i na koji način?

Milović: Knjiga nije rađena po principu anegdota i samo sjećanja, već kao što sam kazao, po naučnom principu, jer sam mnogo koristio arhivska dokumenta i može biti osnova za neka buduća istraživanja, ali je pisana, kao što smo već naglasili, i sa ciljem da odslika duh Bara, kroz njegove male-velike ličnosti. Željeli smo i da promocije budu takve – da imaju ozbiljnost, ali da suštinski budu dio Bara. S obzirom, da iz raznih razloga, nije bilo moguće da knjiga bude promovisana na “Barskom ljetopisu”, odlučili smo se za alternativan pristup, gerilski način predstavljanja, odlaskom među narod. NVO Mediteran Multimedia i NVO Povjerenje organizuju tako književnu turneju po barskoj opštini, prvu takve vrste. Do oktobra ćemo obići deset punktova i razgovarati sa žiteljima Bara o ljudima koji su u knjizi. Možda saznamo i nešto novo. Počećemo u Zupcima, 23. jula u 19,30 h ispred crkve Svetog Ivana, a zatim u Dobroj Vodi, tzv, Staroj Topolici, Starom Baru, Ostrosu, Crmnici, Kapljevi, Šušanju… Centralna promocija biće priređena u septembru u Dvorcu, a završna u oktobru, u kući Petrovića, što je i neki prirodan redosljed, jer se o Milošu Petroviću, takođe znamenitom i čestitom Baraninu, govori u knjizi.

Bar info: Čini se i da je ovaj način predstavljanja knjige logičan slijed, jer su njeni junaci ljudi iz naroda, te je to možda i najbolji put da prodre do širokog kruga ljudi i da postigne svoj efekat, a da ponovimo koji je cilj cijelog projekta?

Milović: Cilj i jeste upravo to – da knjiga i ova priča dospiju do što više Barana, jer oni koji će doći na promociju u Zupcima i svakom drugom mjestu barske opštine gdje ćemo je prezentirati, sigurno ne bi došli u Dvorac, gdje obično dolaze stanovnici urbanog dijela, i ne bi čuli ovu priču koja je dio svih nas. Očekujem sjutra u Zupcima da dođu ljudi iz Tuđemila, Šušanja, kada završe sve svoje kućne i poslove oko imanja, kada sunce odmakne na nebu, da se svi vidimo i uz priganice, sir i rakiju, družimo i pričamo o junacima knjige i nekadašnjem Baru.

Bar info: Možeš li nam na kraju, da bismo ilustrovali ovu priču o knjizi, a možda i zaintrigirali mlađe Barane, kojima je ona nepoznanica, izdvojiti neku ličnost ili ličnosti koje su obilježile život nekadašnjeg Bara, a o kojima si pisao?

Milović: Baš preko puta Crkvica, mjesta gdje vodimo razgovor, bio je zabavni park familije Bronzan, odnosno autobus, čuveni, u kojem se i oko kojeg sve zbivalo. Svi stariji Barani ga pamte i čika Nikolu i teta Danijelu, koji su sa fliperima, stonim fudbalom i raznim drugim zanimacijama, sa autobusom, u kojem su i živjeli, u Bar stigli iz Bosne, pa Hrvatske i ovdje zauvijek ostali. Na večeri u Zupcima njihova kćerka iznijeće svoja sjećanja na oca, majku, legendarni autobus… Biće to veoma zanimljiva priča i, nadam se, da će ova porodica i svi ti ljudi koji su se našli u knjizi, a bili su označitelji Bara i stare Topolice, živjeti kroz ovo djelo.

Knjigu je izdala NVO “Mediteran Multimedia”, a partner u projektu je NVO “Povjerenje”, čija je predsjednica dr Gina Masoničić 2016. godine inicirala seriju predavanja Željka Milovića na temu “Naš Bar”. Iz posljednjeg u nizu, nazvanog “(Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka”, nastala je ideja o ovom vrijednom djelu.

The post VIDEO: Najava prve promocije knjige o (ne)zaboravljenim Baranima XX vijeka first appeared on BARinfo.