Najvažniji sportski događaj na ovim prostorima bile su XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu, od 8. do 19. februara 1984, prve održane u nekoj socijalističkoj državi. Na Igrama su u šest sportova nastupila 1.272 takmičara iz 49 zemalja (998 takmičara i 274 takmičarke). Izbor Sarajeva za grada domaćina XIV zimskih olimpijskih igara objavljen je još maja 1978, kada je pobijedilo u trci sa Saporoom i Geteborgom.

Čitava Jugoslavija živjela je mjesecima unaprijed za ovaj spektakl, željno iščekujući događanja koja će nas barem nakratko postaviti u centar planete, barem kao ponosne gledaoce.  Međutim, neki Barani i Baranke spremali su se za odlazak glavnom gradu BiH, njih dvadeset, provjerenih i odabranih za volontiranje na samom takmičenju, uz zavist ostatka prijavljenih a neizabranih.

Radilo se o zaposlenima iz hotela “Korali”, na čelu sa Nadom Barjamović, koji su otišli da pomognu kolegama u olimpijskim ugostiteljskim objektima. Bili su tu i Neđo Burzanović, Ragib Divanović, Slavica Mirović, Bilja Živković, Vida Aleksić… Na glavnoj recepciji u Olimpijskom selu u Mojmilu radila je kao šef recepcije Lovćenka Lola Šoć iz Bara, koja se tu zaposlila odmah nakon fakulteta.

Iako smo malo o zimskim sportovima znali, naročito onim za nas vrlo egzotičnim, poput biatlona i brzog klizanja, ustajali smo rano kako ne bi propustili neki od prenosa sa Bjelašnice, Jahorine, Igmana, Trebevića, Zetre, Skenderije, iz Olimpijskog sela Mojmilo, Sela za novinare u Dobrinji… Maskota igara bio je čuveni vuk Vučko, koga je kreirao slovenački dizajner Jože Trobec, a izabran je na opštejugoslovenskom konkursu. Nije bilo familije koja nije imala bar nešto sa njegovim likom – sveske i blokove za djecu, satove, upaljače, notese, rokovnike za odrasle. U pauzama takmičenja prikazivani su kratki crtani filmovi sa Vučkom kao glavnim junakom i vokalom Zdravka Čolića koji je sinhronizovao glas maskote: “Sarajevooooooooouuuu”.

Dugo smo prepričavali anegdote sa otvaranja Olimpijade na stadionu Koševo: baletsko-scenske tačke, paljenje olimpijskog plamena od strane klizačice Sande Dubravčić, a ponajviše tremu i mucanje nesretnog smučara Bojana Križaja koji od treme nije mogao izgovoriti riječi zakletve. U naše domove ušli su novi odličnici čija smo dostignuća proživljavali svim srcem – Marja Liisa Hämäläinen, Phil i Steve Mahre, leteći Finac Matti Nykänen i njegov konkurent Jens Weißflog, Jayne Torvill i Christopher Dean koji su plesali na Ravelov “Bolero”, divna Katarina Witt, ali, najviše od svih, prvi osvajač srebrne medalje za Jugoslaviju Jure Franko, radi koga se orilo Sarajevom “Volimo Jureka više od bureka”. Ostali nisu ispunili očekivanja, Križaj prije svih, no, “važno je učestvovati” i toga su se držali i Jože Kuralt, Vasja Bajc, Miran Tepeš, vječni tremaroš druge serije skokova Primož Ulaga, Boris Strel, Mateja Svet…

Usred Olimpijade, dvije delegacije Barana su se obrele u Sarajevu. Da osjete dah velikog takmičenja i borilišta, da budu dio svijeta.

U prvoj grupaciji bili su omladinski rukovodioci i delegacija “Korala”.

“Zvanični organizator odlaska konobara i kuvara iz ‘Korala’ bio je Savez socijalističke omladine Bara, pa smo u ime organizacije išli Sabaetin Perazić i ja. Taj kombi sa osam sjedišta vozio je, koliko se sjećam, Ivica Kirović, a delegaciju ‘Korala’ predvodio je direktor Stevo Stanišić. Išli smo u posjetu Baranima koji su radili u ugostiteljstvu u olimpijskom selu i drugim objektima u službi igara. Nakon što smo se brzo uvjerili da su naši dobro, po svaku cijenu smo pokušavali da se popnemo na vrh skakaonice i prođemo petnaestak milicijskih kontrola. I uspjeli smo, za divno čudo, bio je to odlazak koji se pamti cio život”, sjeća se za Bar Info i Radio Bar Miodrag Tanjo Masoničić, tada član Predsjedništva SSO i delegat u Skupštini opštine Bar.  

U drugoj grupaciji bili su pedagozi fizičke kulture Bara, odnosno nastavnici i profesori nastave fizičkog u školama. Na čelu delegacije bio je Vasko Milošević, referent SIZ-a za fizičku kulturu Opštine Bar.    

“U grupi su, pored mene, bili vozač Marko Ivović, zatim Dragan Simović u ime Korala, Milijana Šabović, Branka Ćetković, Janko Vukoslavčević i Aco Milić. Organizacija je bila nevjerovatna, sve je non-stop radilo, Sarajevo i Jugoslavija su živjeli za te dane. Naša delegacija je obišla olimpijska borilišta, gledali smo prvi put u životu hokej na ledu u Zetri, pa bob i sankanje na Trebeviću, navijali svim srcem za naše i do duboko u noć slavili medalju koju je osvojio Jure Franko”, kaže profesor Vasko Milošević.    

Organizacija ZOI koštala je 142,6 miliona dolara, a polovina prihoda ostvarena je od prodaje prava na TV-prenose koje je pratilo dvije milijarde ljudi. Nakon Igara, Sarajevu je, uz olimpijske objekte, ostalo 2.850 novoizgrađenih stanova, nekoliko hotela, a bilo je otvoreno i 9.500 novih radnih mjesta. Krenuo je rapidnom brzinom društveni i umjetnički život grada, naročito uočljiv u supkulturi: muzički pravac “novi primitivizam”, radio-emisija “Primusov radio” (kasnije prebačena u TV format “Top lista nadrealista”), pozorišna predstava “Audicija”, prvi noćni TV program “Crna ovca”…

Olimpijada u Sarajevu je donijela paradoksalnu stvar Baru, gradu koji jednom u deceniji osjeti snijeg na svojim ulicama. U ulazima, na pločnicima, dječaci su igrali hokej, a nesvakidašnji fenomen zabilježile su i lokalne i republičke novine. Pravili su palice od komada dasaka sa obližnjih gradilišta, spajali ih velikim ekserima ili širokim trakama selotejpa, a pak su predstavljali otkinuti komadi asfalta, oblikovani da liče na hokejašku pločicu. Kasnije se igralo sa teniskom lopticom, nakon niza krvavih cjevanica i izbijenih zuba. Oni snalažljiviji su molili starije da im naprave golove od drveta i sa mrežom – postojale su dvije takve garniture na Topolici, najljepša ispred Spuških zgrada.

The post Barani na Olimpijskim igrama u Sarajevu first appeared on BARinfo.

Ona je u disciplini skok u vis, sa preskočenih 196 cm, osvojila deveto mjesto u Olimpijskom finalu, što je najveći uspjeh u istoriji crnogorske atletike.

Ljubitelji sporta u Baru su sa posebnom pažnjom, uostalom kao i kompletna crnogorska sportska javnost, te subote (7. avgusta) pratili ovu atletsku disciplinu, gdje nam je Marija svima podigla adrenalin i učinila Igre posebnim iz ugla ljubitelja sporta i sportista naše zemlje.

„Svakako da je lijep osjećaj što su ljudi u Crnoj Gori mogli da prate atletiku na najvišem mogućem nivou, a gdje sam upravo ja bila u centru zbivanja. Kao što sam ponovila u nekoliko navrata, nijesam bila ni svjesna kolika je to bila pažnja, odnosno koliko su ljudi bili upućeni u ta dešavanja. Zaista sam imala veliku podršku, što mi je dalo dodatnu snagu, iako sam mislila da je to samo slučaj na društvenim mrežama. Ali, po povratku u Crnu Goru, pažnja je bila na svakom koraku, vidjela sam koliko to ljudima znači, da se raduju i zaista je lijep osjećaj usrećiti ljude. Uz to svakako da je bilo lijepo nastupiti u finalu skoka u vis, biti među najboljim svjetskim skakačicama, odnosno plasirati se među deset najboljih. Osjećaj je predivan i nadam se da ćemo se radovati i ubuduće, a ja ću dati sve od sebe da tako i bude”, obećava Marija.

Iako joj je ovo bio prvi nastup na najvećoj svjetskoj smotri, Marija je u kvalifikacijama i u finalu bila maksimalno opuštena, bez imalo treme koja bi je sputala na takmičenju najvišeg ranga.

„Kada sam skočila normu od 197 cm na prvenstvu Balkana u Smederevu, bila sam zadovoljna i obećala sebi da ću da uživam u Tokiju i upijem svaki trenutak Olimpijskih igara, koje su bile malo drugačije od prethodnih, jer nije bilo publike na stadionu. Ali, ja taj hendikep što se navijača tiče, nijesam toliko osjetila, naprotiv! Zaista sam u svakom skoku i nastupu uživala i osjetila taj duh Olimpijskih igara. Za svakog sportistu, pa i za mene, to je jedno prelijepo iskustvo. Sa druge strane, u takvim uslovima dala sam svoj maksimum, osjećala se lijepo i ponosno. Možda sam u finalu bila malo istrošena, kako emotivno, tako i fizički, ali mislim da sam pokazala svoju trenutnu dobru formu, jer rezultati preko 195 cm generalno govore sve o tome, da ja ništa dodatno ne komentarišem”, objašnjava Marija.

Crnogorska atletska šampionka je nekih desetak godina živjela i radila u Baru, gdje je trenirala i nastupala. Otuda su i Barani emotivno doživjeli najnoviji uspjeh. Marija je kao članica “Mornara” još 2010. godine, skokom od 1,91 m postala Svjetska juniorska prvakinja, u kanadskom Monkatonu. Ona je prvi crnogorski sportista koji je osvojio svjetsku medalju od osamostaljenja Crne Gore 2006. godine i prvi put je za individualnog sportistu svirana crnogorska nacionalna himna za uspjeh na globalnom nivou.

“Od 2009. godine sam bila u Baru, tu završila i dva razreda srednje škole, tenirala na stadionu SRC ‘Topolica’, jer u Crnoj Gori, osim u Baru, nema pravih uslova za treninge i nastupe. U tom periodu sam trenirala sa Dragutinom Topićem, provela lijepe dane u Baru i zaista volim taj grad i uvijek mu se volim vratiti. Kasnije sam prešla u Novi Sad, sad je to Atina, gdje se nalazim sa svojom trenericom. To su gradovi koji su mi prirasli srcu. Kažem, volim se vratiti u Bar, tako će biti i narednih dana, doći ću, prije svega radi treninga uoči predstojećih takmičenja koja me očekuju, jer, ponavljam, Bar ima najbolje i jedine uslove u Crnoj Gori za pravi trening”, ističe prva dama crnogorske atletike.

Poslije Monkatona je uslijedio period u kojem je mlada atletičarka teško dolazila i do 190 centimetara, promjena sredine, trenera… Kako je vrijeme odmicalo, osim porodice, uskog kruga prijatelja i ljudi iz Atletskog saveza, mnogi su smatrali da je njeno vrijeme prošlo i da je to samo jedan u nizu bisera koji nije uspio da zasija pravim sjajem. Ali na sreću svih ljubitelja sporta, nije bilo tako.

Tokom karijere trenirala je sa vrhunskim trenerima da bi, poslije kraće stagnacije, nakon početka saradnje sa Joanom Simonu prije dvije godine, sve krenulo uzlaznom linijom. Napredak je izvjestan, a dobri  rezultati se nižu.

„Bilo je dosta teških perioda, dosta puta sam mijenjala trenere, zemlje, a iako su neki pravili šalu od toga, to nije bio uvijek moj izbor. Tražila sam sebe, slušala kritike… Nijesam željela više da se opterećujem raznim komentarima, kojih ima i danas i poslije ovog skoka. Ali, vjerujem više nego ikad. Možda se sve ovo ne bi desilo da nijesam prošla sve to. Zahvalna sam Joani, koja je dobar čovjek i koja je kao trener uspjela da me usmjeri na pravi način. Odgovara mi rad sa njom, imam u Atini zaista dobru ekipu i jednostavno se pokazalo da za velike stvari moram imati trenera pored sebe“, ističe Vuković, koja za trenericu ima samo riječi hvale.

„Zadovoljna sam Joanom, dobro se slažemo i razumijemo, ona je divna osoba, u Atini imam dobar tim, a godina je od početka bila voma dobra, da ne kažem savršena. Nadam se da ćemo do Pariza biti na okupu i pokušati da uradimo još nešto krupno. Mislim da smo napravile dobar posao, ukapirale se, meni prija taj grad i Grci koji su slični našem mentalitetu. Nadam se da ćemo nastaviti u ovom ritmu“, dodaje Marija.

A prvi važni nastup je Dijamantska liga, prestižno takmičenje za koji je naša šampionka dobila poziv neposredno po završetku Olimpijksih igara.

„Još kao mala, kad sam počela da treniram ovaj sport, Dijamantska liga je poslije Olimpijade bila san svakog atletičara, pa tako i moj. Poslije ulaska u finale OI stigao mi je poziv i nadam se da će ih biti još puno. Nadam se da ću ostati na tom nivou i redovno nastupati, jer tu se nalazi deset do 12 najboljih na svijetu i teško je upasti na to takmičenje, pa se veoma radujem. Sve to iziskuje nove dodatne, ali slatke obaveze”, zadovoljna je Marija.

Nakon završetka Olimpijade svega sedmicu je sebi mogla da priušti kakvu- takvu vrstu odmora, ali već ovih dana je u Baru nastavila sa treninzima.

“Već 24. avgusta me očekuje miting u Budimpešti, potom Dijamantska liga, a nakon toga 12. septembra još jedan jači miting. Potom slijedi baš odmor kakav mi treba, a od oktobra kreću pripreme za novu sezonu. To će biti tri mjeseca ‘punog gasa’ što se tiče priprema, a već naredne godine me očekuju velika takmičenja- Svjetsko prvenstvo u dvorani u Beogradu, kao i Evropsko i Svjetsko na otvorenom, dakle dosta obaveza… Samo da posluži zdravlje i nastavim ovdje gdje sam stala”, ističe Vuković.

Na pitanje koja je to granica, rezultat snova koji želi i može da ostvari, Marija, kaže da taj rezultat nije nedostižan.

„Svakako da je dva metra neka granica i moj cilj da skočim u karijeri i nadam se da ću je dostići. Za sada sve ide kako treba, nadam se da ću uspjeti da dostignem tu magičnu granicu. Da li će to biti ovih par takmičenja ili ćemo čekati narednu sezonu, vidjećemo, ali to nije nedostižno. Bliže je nego ikad, daću sve od sebe, optimista sam, ali da ništa ne prognoziramo. Možda se ustalim na ta dva metra, optimista sam, da to bude normalno, kao što je sada ovih 190 i nešto centimetara”, nada se Marija.

Izvanrednim nastupom na Olimpijadi postala je uzor djevojčicama od četiri- pet godina, ali i starijim, koje su pratile njene nastupe u Tokiju.

„Dobila sam zaista puno poruka da su djevojčice odušeljene i da bi voljele da skaču i drago mi je da sam uzor. Nadam se da ćemo svi zajedno poraditi na mnogo boljim uslovima za ovaj sport u Crnoj Gori, kako bi one jednog dana jurile ovaj moj san, nadmašile mene i stizale do još boljih rezultata. Skok u vis je takav, teško je boriti se letvicom, biti sam protiv sebe. Ali mislim da generalno, kad se zavoli ovaj sport, onda je to prava stvar. Ja uživam nakon dugog niza godina mučenja i pitanja da li stvarno mogu i da li mi je potrebno plakati i boriti se. Došla sam do toga da već godinu, od kad sam u Grčkoj, uživam u skakanju i treninzima i nikad mi nije bilo ljepše. Voljela bih da imamo uslove za djecu i trenere koji će moći da prenesu znanje. Eto i ja jednog dana kad završim karijeru, mogla bih da prenesem iskustvo svim tim mladim djevojčicama, da požele da se bave ovim sportom, da naša zemlja u budućnosti ima predstavnike na najvećim svjetskim takmičenjima. Živim za taj dan”, zaključila je Vuković.

The post Marija Vuković: Lijep je osjećaj usrećiti ljude first appeared on BARinfo.

Ona je u disciplini skok u vis sa preskočenih 196 cm osvojila deveto mjesto u Olimpijskom finalu, što je najveći uspjeh u istoriji crnogorske atletike.

Ljubitelji sporta u Baru su sa posebnom pažnjom, uostalom kao i kompletna crnogorska sportska javnost te subote (7. avgust) pratili ovu atletsku disciplinu, gdje nam je Marija svima podigla adrenalin i učinila ove Igre posebnim iz ugla ljubitelja sporta i sportista naše zemlje.

-„Svakako da je lijep osjećaj što su ljudi u Crnoj Gori mogli da prate atletiku na najvišem mogućem nivou, a gdje sam upravo ja bila u centru zbivanja. Kao što sam ponovila u nekoliko navrata, nijesam bila ni svjesna kolika je to bila pažnja, odnosno koliko su ljudi bili upućeni u ta dešavanja. Zaista sam imala veliku podršku što mi je dalo dodatnu snagu, iako sam mislila da je to samo slučaj na društvenim mrežama. Ali po povratku u Crnu Goru pažnja je bila na svakom koraku, vidjela sam koliko to ljudima znači, da se raduju i zaista je lijep osjećaj usrećiti ljude. Uz to svakako da je bilo lijepo nastupiti u finalu skoka u vis, biti među najboljim svjetskim skakačicama, odnosno plasirati se među 10 najboljih. Osjećaj je predivan i nadam se da ćemo se radovati i ubuduće, a ja ću dati sve od sebe da tako i bude, ističe Marija.

Iako joj je ovo bio prvi nastup na najvećoj svjetskoj smotri Marija je u kvalifikacijama i u finalu bila maksimalno opuštena, bez imalo treme koja bi je sputala na jednom ovakvom takmičenju.

-„Kad sam skočila normu od 197 cm na prvenstvu Balkana u Smederevu bila sam zadovoljna i obećala sebi da ću da uživam u Tokiju i upijem svaki trenutak Olimpijskih igara koje su bile malo drugačije od prethodnih, jer nije bilo publike na stadionu. Ali ja taj hendikep što se navijača tiče nijesam toliko osjetila, naprotiv ! Zaista sam u svakom skoku i nastupu uživala i osjetila taj duh Olimpijskih igara. Za svakog sportistu pa i za mene to je jedno prelijepo iskustvo. Sa druge strane u takvim uslovima dala sam svoj maksimum, osjećala se lijepo i ponosno. Možda sam u finalu bila malo istrošena, kako emotivno, tako i fizički ali mislim da sam pokazala svoju trenutnu dobru formu, jer rezultati preko 195 cm generalno govore sve o tome, da ja ništa dodatno ne komentarišem.

Crnogorska atletska šampionka je nekih desetak godina živjela i radila u Baru, gdje je trenirala i nastupala. Otuda su i Barani emotivno doživjeli najnoviji uspjeh. Marija je kao članica “Mornara” još 2010. godine, skokom od 1,91 m, postala Svjetska juniorska prvakinja, u kanadskom Monkatonu. Ona je prvi crnogorski sportista koji je osvojio svjetsku medalju od osamostaljenja Crne Gore 2006. godine i prvi put je za individualnog sportistu svirana crnogorska nacionalna himna za uspjeh na globalnom nivou.

-“ Od 2009. godine sam bila u Baru, tu završila i dva razreda srednje škole, tenirala na stadionu SRC “Topolica” jer u Crnoj Gori osim u Baru nema pravih uslova za treninge i nastupe. U tom periodu sam trenirala sa Dragutinom Topićem, provela lijepe dane u Baru i zaista volim taj grad i uvijek se volim vratiti tom gradu. Kasnije sam prešla u Novi Sad, sad je to Atina gdje sad nalazim sa svojom trenericom. To su gradovi koji su mi prirasli srcu. Kažem, volim se vratiti u Bar, tako će biti i narednih dana gdje ću doći prije svega radi treninga uoči predstojećih takmičenja koja me očekuju, jer kao što sam kazala Bar ima najbolje i jedine uslove u Crnoj Gori za pravi trening.

Poslije Monkatona je uslijedio period u kojem je crnogorska atletičarka teško dolazila i do 190 centimetara, promjena sredine, trenera… Kako je vrijeme odmicalo, osim porodice, uskog kruga prijatelja i ljudi iz Atletskog saveza, mnogi su smatrali da je njeno vrijeme prošlo i da je to samo jedan u nizu bisera koji nije uspio da zasija pravim sjajem. Ali na sreću svih ljubitelja sporta, nije bilo tako !

Trenirala si sa vrhunskim trenerima u svojoj karijeri, ali je sve poslije manje stagnacije krenulo uzlaznom linijom nakon početka saradnje sa Joanom Simonu, koja traje već dvije godine.

-„Dosta je bilo teških perioda, dosta puta sam mijenjala trenere, zemlje, a iako su neki pravili šalu od toga, to nije bio uvijek moj izbor. Tražila sam sebe, slušala kritike…Nijesam željela više da se opterećujem sa raznim komentarima, kojih ima i danas i poslije ovog skoka. Ali, vjerujem više nego ikad. Možda se sve ovo ne bi desilo da nijesam prošla sve to. Zahvalna sam Joani, koja je dobar čovjek i koja je kao trener uspjela da me usmjeri na pravi način. Odgovara mi rad sa njom, imam u Atini zaista dobru ekipu i jednostavno se pokazalo da za velike stvari moram imati trenera pored sebe“ – ističe Vuković.

-„Zadovoljna sam sa Joanom, dobro se slažemo i razumijemo, u Atini imam dobar tim, a godina je od početka bila voma dobra da ne kažem savršena, i nadam se da ćemo do Pariza biti na okupu i pokušati da uradimo još nešto krupno. Mislim da smo napravile dobar posao, ukapirale se, meni prije taj grad i Grci koji su slični našem mentalitetu. Joana je divna osoba, imamo zaista lijep odnos i nadam se da ćemo nastaviti u ovom ritmu“, dodaje Marija.

A prvo važno i jako takmičenje je Dijamantska liga, prestižno takmičenje za koji je naša šampionka dobila poziv neposredno po završetku Olimpijksih igara.

-„Još kao mala kad sam počela da treniram ovaj sport, Dijamantska liga je poslije Olimpijade bila san svakog atletičara, pa tako i moj. Poslije ulaska u finale OI stigao mi je poziv i nadam se da će ih biti još puno. Nadam se da ću ostati na tom nivou i redovno nastupati, jer tu se nalazi 10-12 najboljih na svijetu i teško je upasti na to takmičenje i zbog toga se veoma radujem. Sve to iziskuje nove dodatne, ali slatke obaveze, jer kao što sam kazala to je san avakog atletičara, da nastupa na Dijamantskoj ligi.

Nekih nedjelju dana po završetku Olimpijade sam sebi mogla da priuštim kakvu-takvu vrstu odmora, ali već ovih dana sam u Baru nastavila sa treninzima. Već 24. avgusta me očekuje miting u Budimpešti, potom Dijamantska liga, a nakon toga 12. septembra još jedan jači miting. Nakon tog mitinga slijedi baš odmor kakav mi treba, a potom od oktobra kreću pripreme za novu sezonu. To će biti tri mjeseca „punog gasa“ što se tiče priprema, a već naredne godine me očekuju velika takmičenja, Svjetsko prvenstvo u dvorani u Beogradu, kao i Evropsko i Svjetsko na otvorenom, dakle dosta obaveza samo da posluži zdravlje i nastavim ovdje gdje sam stala, ističe Vuković.

Na pitanje koja je to granica, rezultat snova koji želi i može da ostvari, Marija, kaže da taj rezultat nije nedostižan ?

-„Svakako da je 2 metra neka granica i moj cilj da skočim u svojoj karijeri i nadam se da ću dostići tu granicu. Za sada sve ide kako treba, nadam se da ću uspjeti da dostignem tu magičnu granicu. Da li će to biti ovih par takmičenja ili ćemo čekati narednu sezonu, vidjećemo, ali to nije nedostižno. Bliže je nego ikad, daću sve od sebe, optimista sam, ali da ništa ne prognoziramo. Možda se ustalim na ta dva metra, optimista sam, da to bude normalno, kao što je sada ovih 190 i nešto centimetara, obećava Marija.

Koliko ti znači što si svih ovih dana pravi uzor djevojčicama od četiri – pet godina i onim starijim, koje su pratile tvoje nastupe u Tokiju. Da li si svjesna da si napravila još jedno veliko djelo za crnogorsku kraljicu sportova u budućnosti ?

-„Dobila sam zaista puno takvih poruka, da su djevojčice odušeljene i da bi voljele da skaču i drago mi je da sam uzor i nadam se da ćemo svi zajedno poraditi na mnogo boljim uslovima za ovaj sport u Crnoj Gori, kako bi one jednog dana jurile ovaj moj san, nadmašile mene i stizale do još boljih rezultata. Skok u vis je takav, teško je boriti se letvicom, biti sam protiv sebe. Ali mislim da generalno kad se zavoli ovaj sport, onda je to prava stvar. Ja uživam nakon dugog niza godina mučenja i pitanja da li stvarno mogu i da li je meni ovo potrebno plakati i boriti se. Došla sam do toga da već godinu dana od kad sam u Grčkoj uživam u skakanju i treninzima i nikad mi nije bilo ljepše. Voljela bih da imamo uslove za tu djecu i trenere koji će moći da prenesu svoje znanje, pa evo i ja jednog dana kad završim karijeru da prenesem svoje iskustvo svim tim mladim djevojčicama, da se bave ovim sportom, da naša zemlja u budućnosti ima predstavnike na najvećim svjetskim takmičenjima i živim za taj dan, završila je Vuković.

The post Marija Vuković: “Lijep je osjećaj usrećiti ljude” first appeared on BARinfo.

Poznat je spisak 15 „lavica“ koje će predstavljati Crnu Goru na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Nakon kontrolnih duela protiv Mađarske i Brazila u Šiofoku, selektorka Bojana Popović odredila je konačan spisak putnika za Tokio.

Na spisku su tri igračice koje su nosile dres sa državnim grbom i na prethodna dva učešća na najvećoj svjetskoj smotri sportista – to su Marina Rajčić, Jovanka Radičević i Majda Mehmedović.

Drugi put na Olimpijskim igrama će nastupiti Andrea Klikovac, Đurđina Jauković i Ema Ramusović.

Ostale djevojke debituju na najvećem planetarnom sportskom događaju.

Reprezentacija će do 15. jula i odlaska za Japan trenirati u Podgorici, a prvi meč na Igrama će odigrati 25. jula protiv reprezentacije Angole.

Rivali u grupi su još Holandija, Norveška, Japan i Južna Koreja, a plasman u četvrtfinale izboriće četiri prvoplasirane selekcije.

U Tokio idu

golmanke: Marina Rajčić, Ljubica Nenezić, Anastasija Babović

krila: Majda Mehmedović, Jovanka Radičević, Ivona Pavićević, Dijana Mugoša

bekovi: Andrea Klikovac, Itana Grbić, Đina Jauković, Jelena Despotović, Matea Pletikosić

pivoti: Ema Ramusović, Tatjana Brnović, Nikolina Vukčević

The post Treće Olimpijske igre za Majdu Mehmedović first appeared on BARinfo.