“Otac ga je donio vozom iz Njemačke, u kartonskoj kutiji, rasklopljenog i tri dana mi je trebalo da ga sklopim”, evocira uspomene barski privrednik.

Kako kaže, nikad nije koristio to prevozno sredstvo na dužim relacijama, a najdalje je na biciklu išao do Ulcinja. Na konstataciju da je i to dalja relacija, odgovara nam da za njega, pak nije, i navodi drugi primjer-  njegov prijatelj išao je do Dubrovnika i nazad.

A želja za konstrukcijom sopstvenog bicikla proizašla je, priča nam, iz želje za nečim drugačijim.

“Svi treba da shvate da sam imao 13 godina. Sugrađani me i danas zovu ‘onaj sa šarenim pantalonama’ ili ‘onaj što se vozi brzim trotinetom’, iako imam 60 godina”, ističe Đokić i dodaje da se uvijek trudio da ne bude kao svi, već uvijek drugačiji.

Tako je i želio da ima drugačiji bicikl, a ne kao po šablonu – pony, muški ili ženski.

“Tada sam poželio da imam tzv. čopera i napravio sam ga samo uz pomoć jedne brusilice, koju je otac donio iz Njemačke. Kasnije je otac donio aparat, pa sam počeo da pravim ostala”, prisjeća se Đokić.

Ukupno je konstruisao pet bicikala i, igrom slučaja, svih pet su ostali u njegovom vlasništvu. 

“Nisam znao šta ću sa njima i stavio sam ih u jedno potkrovlje koje nije imalo namjenu. Tamo su opstala do danas”, kaže Đokić.

Naš sagovornik podsjeća da je ideja da se napravi izložba bicikala nastala prilikom jednog gostovanja na lokalnoj radio stanici.

“Prilikom gostovanja na radiju, bicikla su se usputno pomenula i kad je konstatovano da su sva kod mene, voditelj – inače jedan od selektora na ‘Barskom ljetopisu’ je tada predložio da napravimo izložbu”, prisjeća se Đokić.

Ipak, kako dodaje naš sagovornik, taj predlog nije bio samo mrtvo slovo na papiru, pa ga je selektor pozvao i pitao da li je sve spremno za izložbu.

“Nisam vjerovao do tada i tek tada sam počeo sređujem bicikla. Očistio sam ih i premazao bezbojnim lakom. Nisam htio da ih farbam, već sam htio da ostanu autentična. Na njima su jedino promijenjene gume”.

Iako se rado prisjeća svog hobija iz djetinjstva, Đokić kaže da danas nema želju da pravi nove bicikle.

Ipak, kako dodaje, kreativnu crtu naslijedila su njegova djeca.

“Imam dva svršena studenta Fakulteta likovnih umjetnosti. Kćerka je umjetnik u gastronomiji i sin koji sređuje automobile tako da, možemo reći da je ta kreativnost proslijeđena novoj generaciji”, zaključuje Đokić.

The post Osman Đokić: Želja za drugačijim probudila kreativnu crtu first appeared on BARinfo.

Osman Đokić je rođen 1967. godine u Polju. Prvo profesionalno trkačko biciklo u Baru dobio je od oca još 1977, a od 1980. krenuo je sa izradom specifičnih vozila na koja niko nije ostajao ravnodušan.

Danas je Osman Đokić uspješni barski privrednik, i vozi električni trotinet.

The post Barski ljetopis: Neobična izložba bicikala večeras pred publikom first appeared on BARinfo.

Govorio je, pored ostalog, o djetinjstvu u Rjepsi, kući pored Rikavca (“Gledao sam kako tuče u vrh tunela”), kupanju “na špic o marine” (“Tu je sad benzinska pumpa, na marini je svako imao svoj ćošak”), o jasnoj granici Tombe i Čeluge na Mostu Božovića (“Tombari i Zaljevčani su se kupali na Veliki Pijesak, a mi na Topolicu i u Sutomore; oni su išli u školu u Zaljevo i u ‘Srbiju’, a mi u ‘Meksiko’ – iako nas je dijelila samo rijeka, upoznavali smo se tek u srednjoj školi”), o tome da je čitav život radio, iako nije morao (“Prodavao sam mandarine, pa jabuke donosio iz Srbije, nosio kofere u ‘Inexu’, nisam nikad uhvatio godinu da sam gluvario, a najveći problem mi je bio doma, jer su tražili da ne radim pošto imam dovoljno, no ja sam htio svoju paru, da putujem, to najviše volim u životu”).

“Vodim porijeklo iz Šestana, iz sela Rjepsa, tamo sam živio do trećeg razreda osnovne škole. Pošto je moje selo bilo malo, deset kuća, kad nekoga pitaš odakle je – odgovorio bi da je iz Pinčića, to je malo veće susjedno selo. Prvo čega se sjećam jeste da sjedim na prozoru i slušam jedini radio u selu na baterije – neko od roditelja pušta gusle, a seljani rade u polju. Ako me sjećanje ne vara, gusle su išle u 10 sati neđeljom. Selo je živjelo od poljoprivrede i stočarstva. Moji su ranije bili nomadi, imali veliku stoku, selili se s njom. Postoji zapis da je đed 1900. pošao za Tursku i sišao s planine sa 250 svojih ovaca u selo. Zimi su odvodili stoku u Ulcinjsko polje. Ja sve ovo pamtim iz priča, dolazili su ljudi na sjednik uveče, za ognjištem i uz kandilo…”, sjećao se Osman Đokić. 

Otac mu je počeo da radi u Njemačkoj 1971, pa u kući nije bilo puno poljoprivrednih radova.

“Pamtim samo košenje, koje nikako nisam volio. Majka i baba su angažovale nekoga da pokosi, a mi smo skupljali, ona suva trava je znala jako da ubode. Imali smo jednu zagradu dobru (zagrada – livada sa suvomeđom, prim.aut.), a na njenom kraju je bio neki vo. Bio sam mali, možda tri-četiri godine, ali pamtim dobro jauk i vrisku – vo je ubo babu u stomak. Majka je nekako dovela do kuće, seljani doveli mazgu, smjestili je na nju, a baba traži da hoda jer je boli pomjeranje životinje. Operisali su je u barskoj bolnici, doživjela je 97 godina”.

Posebno čudo u kraju bez vode i struje bio je prvi crno-bijeli televizor.

“U Rjepsi je bilo skoro desetoro djece, samo različitih generacija, ali smo svi bili u istoj prostoriji učionice. Škola je prizemna kuća od kamena sa dvije prostorije, u jednoj mjesna zajednica, u drugoj škola, a đaci do 4. razreda podijeljeni po klupama. Jedan dan dođemo u školu, zidovi od metar i kusur, a na prozoru stoji neka kutija. Mi u čudu gledamo, pitamo učitelja, on veli – ‘To je televizor, viđećete čemu služi’. A bilo je ‘viđećete’, jer nije imao baterije za njega. Poslije nekog vremena stigle su i one, fišeci po 8 komada. Pustio nam je da gledamo, svi smo bili u čudu kako se pomjeraju ljudi unutar te kutije. Oni bi naveče gledali dnevnik i još jednu emisiju, i oko podna još dva sata programa, i to je bilo to”.

Nakon 3. razreda, Osman se preselio u OŠ “Meksiko”, a Đokići u Čelugu.

“Definitivno smo se preselili 1975. u Čelugu. Do nje je išao makadamski put, asfalta niđe, ima struje i vode, nema telefona. Magistrala put Ulcinja napravljena te godine, potpuno prazna, osim ljeti. Kad smo se doselili, tu su bili Budimići, Kraljevi, Šabovići, Martinovići, Šapine… Imao sam sjajno društvo, maltene smo svi išli u isti razred. Do škole smo dolazili kroz Novakoviće pješke. Na početku pruga nije bila široka kao danas, to je počelo da se radi osamdesetih.

Jedan moj komšija i ja smo išli zajedno u školu po jakoj kiši, nije bilo da se ne ide osim ako si baš jako bolestan, i dok smo stigli do ‘Meksika’ bili smo mokri. Pitali smo nastavnike da se vratimo kući, oni nas puste da se ne prehladimo. Vraćamo se tako, prešli prugu, ali više nismo toliko mokri, osušilo se, pa kaže on meni: ‘Brate, sramota je da se ovakvi vraćamo doma’, i baci se trupačke posred jedne lokve koliko je dug i širok. Nagovarao me da i ja učinim isto, tvrdio da je strašno topla voda, ali nisam htio živ, pa se naljutio”.

Najbolje u školi mu je išlo tehničko, ali i likovno i geometrija, sve što se crta.

“Profesorica matematike Dara Janković bi pitala kolika je dužina neke stranice, dala ugao i druge dužine, ali ja nisam znao formule, pa sam na klupi iscrtao ugao i rekao: ‘Toliko je’. Ona me gledala i rekla: ‘Ne radi se tako, ali jeste, toliko je’. Nikako nisam volio hemiju i biologiju. A nisam ni fiziku volio dok sam išao u školu, ali sam poslije shvatio da se sve uz životu svodi na fiziku, fizika je sve oko nas.

Škola ‘Meksiko’ je bila savršena za đake, arhitekta koji je projektovao i danas bi podobijao silne nagrade, jer je to otvoren prostor, pun širine, funkcionalnog dvorišta i odvojenih učionica koje su bile zasebne prizemne cjeline, a do kojih si mogao doći da se ne skvasiš jer su postojale nadstrešnice.

Sva naša generacija je zapamtila Kikija, dobrog Kikija, ali se sjećam i ružnih ekscesa prema njemu od strane neke djece, a on nije htio da ih prijavi. Toliko je bio dobar da nikad nije želio da zove miliciju, a imao je razloga, sve dok mu nisu obili trafiku i uzeli sve iz nje. Kiki je znao i kad đaci naprave velike probleme drugima, i ko ih je napravio, ali nikome nije htio da kaže što je vidio. A meni se dešavalo, a i drugoj đeci, da nemamo para za nešto, pa nam on da na veresiju, ‘donijećemo’, ma je češće bilo da ne donesemo… I znao je da nećemo donijeti, a isto je davao. Kiki je obilježio sva naša djetinjstva, od škole i kioska do bioskopa i njegove korpe”.

Odlazak u školu bio je neminovan preko rampe, na mjestu gdje su se ukrštali voz i jedina cesta od Pristana i Stare Topolice ka Starom Baru, odnosno Ulcinju.

“Kolone bi se napravile od Biskupade do rampe, i na drugoj strani od rampe do iza Krstiputeva, ka Pristanu, jer su odande dolazili kamioni ‘Rumijatransa’. Nama su kući brinuli kako ćemo proći cestu, a ne prugu. Voz je jedan-dva, a auta i kamiona je mnogo, kad je rampa bila dignuta jurili su tuda da što prije stignu. Na rampi je uvijek bila gužva ili svađa. Taj put je bio od Biskupade projektovan malo ukoso, a polurampe su bile, pa neko rizikuje i preskoči, neko krene pa ga ne puštaju, neko krene pa se prepadne… Pravile su se velike gužve. Uz to, željeznica je znala da spusti tu rampu 15 minuta prije prolaska voza i digne isto tako, pa su svi gubili živce. I dizala se rampa ručno, kurblom sa kontrategom, bila je tu kućica za rampadžiju”.

Promijenio je čak tri srednje škole.

“Prve dvije godine sam učio u Poljoprivrednoj školi, smjer voćarstvo. Tada sam trenirao i boks kod Pira Jovićevića, prva generacija nakon što se vratio iz Beograda. Treći sam završio u Gimnaziji, mašinsko-metalski smjer, a praksu sam obavljao u ‘Rumijatransu’, pazili nas majstori, velika firma, imaš doručak i ručak, ja sam čak toliko volio praksu da sam ljeti dobrovoljno išao da bih još naučio. Moram da pomenem Luku Kaževića, dobrog razrednog i njegovu izjavu: ‘Ko misli sebi dobro, nek donese lenjir, šestar i gumicu’.

Ja sam u drugom polugođu trećeg razreda već položio vozački ispit i počeo da dolazim u školu sa novom ‘Ladom’, koju mi je kupio otac, što je tada bilo wooow! To je bilo sve dok oca nije sreo komšija, profesor, i rekao mu kako je on malome dao ladu a neki profesori nemaju ni fiću ni spačeka, te da ‘ne ide to tako’. Od onda sam se parkirao daleko od Gimnazije i pješke dolazio na časove. Četvrtu godinu sam završio u Tivtu”.

U gradskim okvirima, kao tinejdžer, bio je najpoznatiji po specifičnim biciklima koje je sam pravio. Nije bilo nikoga ko ne bi zastao kad bi se sa čudnovatim kreacijama susreo na putu. 

“Imao sam zlatne ruke. I ‘Barske novine’ su pisale o mojim novotarijama na biciklima. Pravio sam bicikle za dvoje, troje, na tri točka, čoper bicikle, bicikle sa krovom… Sve sam ih konstruisao kući, otac je donio aparat iz Njemačke, a ja volio da eksperimentišem.

Počelo je tako što se u časopisu ‘ITD’ na posteru pojavio lik koji je vozio čoper-biciklo sa dugačkom viljuškom. Ja kažem da ja to mogu da napravim, a drugovi ne vjeruju. Najprije iscrtam, pa pravim dva metra dugačku viljušku i najnormalnije vozim. Jedna moja komšinica išla putem i ja iza nje sa tim čoperom. Ide prednji točak pored nje, ona to notira pogledom, pa ide viljuška, viljuška, viljuška, pa tek onda volan i ja. Sva se zbunila.

Najinteresantnije je bilo biciklo na tri točka. Vozač leži na zadnjem točku na naslonjaču, noge su ispravljene ispred do pedala, kao da se vozi pedalina. Prednja dva točka su od ‘Poni’ bicikla, a zadnji od velikog bicikla, muškog. Morao sam da osmislim kako da ih povežem, pa sam osmislio lanac koji to radi. Onda sam napravio nadstrešnicu sa limom da me ne udara sunce dok ležim i vozim. Jednom sam tako vozio trotoarom i htio da siđem s njega, a bilo je visočije no normalno, pa sam stao i krenuo da se vadim iz naslonjača. Međutim, kako sam prišao ivičnjaku, dotrčala je neka žena: ‘Sine, da ti pomognem’, jer je mislila da sam u nekoj vrsti invalidskih kolica.

Dugački bicikl za trojicu su, u stvari, tri bicikla vezana jedan za drugim. Skinu se točkovi od srednjeg, a kod prednjeg i zadnjeg moraju biti felme od motora. Sa triciklom smo išlo do Sutomora, po korzu, to ide polako, ne može da se brza s njim.

I sve je išlo da kažem normalno dok nisam spojio dva bicikla poprečno, dvojica voze jedan pored drugog. Bio je metar širok, samo jedan upravlja, pogon imaju obojica, a volani su povezani lancem. Zbog tog izuma sam 3, 4 puta privođen u SUP, oduzimali su mi i vraćali biciklo”.

Poslije srednje škole, ljeta 1986, počeo je sa specifičnim poslom.

“Prije vojske, pojavljuje se moj brat Meho, čuveni ‘Foto Mehović’. On počinje da fotografiše u Čanju, vodi jedno magare, pule malo, a ja ga vozim jer on nema auto. Magare samo samcijato provodi noći u Čanju. Na kraju me ubijedi da i ja počnem sa sličnim poslom, na drugoj plaži, da slikam djecu i mlade, radim nekoliko dana i zaradim solidne pare.

Međutim, Meho nekoliko dana nije mogao da ide u Čanj i kaže mi da ja uzmem magare, što, naravno, kategorički odbijem, đe ću ja sa magaretom po plaži. On nastavlja da me nagovara i ne znam ni ja kako, isto pristanem i dođem s magaretom u Sutomore. Imao sam trubu, torbicu sa aparatom. spuštam magare niz stepenice kod ‘Korala’… Zatrubim, svi se okrenu put mene, a ja glavu dolje od stida. Međutim, tu poleti pedesetoro đece da se slika, napravim desetak fotografija, nakon dvadeset metara ponovo isti scenario, čudo. Zaradim velike pare za kratko vrijeme. Kad je došao kraj dana, ja magare u gepek i put kuće.

Poslije 3, 4 dana dolazi Meho, traži magare nazad, ja ne dam. Poslije ubjeđivanja, uzeo ga je, njegovo je i bilo, a ja sam pošao kod tetke, kupio drugo malo magare za 100 maraka i nastavio posao. To je slikanje sa magaretom tog ljeta donosilo čistih 100 do 150 maraka dnevno, bilo je para koliko hoćeš. U septembru sam otišao u vojsku, Kičevo, pa Zaječar, i to pamtim kao najgore momente mog života”.

Jedna od konstanti života Osmana Đokića bili su odlasci u Njemačku.

“Otac je radio u Njemačkoj, u Vitsburgu, a prvi odlazak sa majkom je bio kad sam imao 8-9 godina. Nema telefona, putuju pisma po 10 dana i oni dogovorili da nas tata čeka na stanici. Majka je išla 20 puta na barsku željezničku stanicu da dogovori termin i da se za sve živo raspita, pa se nečega novoga sjeti poslije tri dana… Opet, sad je razumijem, nije nikada putovala dalje od Titograda. Išli smo vozom danima, čini mi se.

Tata je živio u kući pored firme, a firma je bila pored gazdine kuće. Gazda je imao dječaka mojih godina, koji je odmah došao da se igramo. Imali su sjajnu veliku kuću, a on igračaka o kojima nisam mogao ni da sanjam, nisam znao da postoje. Isto, i pored igračaka, vidjeli nas dvojica neki sitni pijesak ispred firme, ogradili ga kamenjem, napravili kule i gradove, a radnici ujutro došli da ga tovare za gradilište. Krenu, a u pijesku dva kubika kamena. Poslovođe dolazile da viču, da se žale majci, ona ispričala ocu, a otac gazdi… I kad smo očekivali obojica batine, gazda je rekao da pođu na drugo gradilište po pijesak i usput nama donesu još jedan kubik da se igramo. Moji odlasci su se kasnije ustalili, išao sam jednom do dva puta godišnje”.

Pitanje koje za većinu gostiju ostane na kraju, tiče se 15. aprila 1979. i zemljotresa koji je promijenio Bar i Crnu Goru.

“Tog sam jutra bio u krevetu, u sobi sa babom koja je imala 79 godina. Odjednom, počinje da se trese, baba se ranije obukla, došla do mog kreveta, pokrila me i govorila da ne mrdam dok ne prođe. Činilo nam se da to traje čitavu vječnost. Majka je izašla van, viđela da nas nema, i vratila se nazad da nas izvuče. Kuća je imala stari i novi dio, a u novom dijelu je ploča bila izlivena tačno prije mjesec dana, još su bili podupirači tu, pa je u povratku morala cik-cak da se provlači između njih.

Kad sam izašao iz kuće, bilo mi je najbitnije da mi je biciklo čitavo, imao sam prvo trkačko biciklo od vršnjaka u Baru. Pošto sam vidio da jeste, sjeo sam na njega i počeo da obilazim naselje. Čelugom je odjekivala vriska, isto iz Gornjeg Zaljeva i Kapljeve, ljudi su bili po ulicama i plakali, svako je svakoga pitao jesu li dobro, iako se nisu znali, kamene kuće su se obrušile…

Tata je ranije bio donio jednu veliku ceradu, 10 x 5 metara, pa smo rastegli konop od stuba za struju do murve i prebacili je preko njega. Tu je cijeli komšiluk spavao u redu, kao sardine. Prvo se išlo na Tabiju po pomoć, što nam udijele, hranu, odjeću, obuću, najlone, a ko ima veze i protekcije – dobijao je bolje i više, kao i vazda… Nakon dvadesetak dana je otac došao iz Njemačke, a s njim i njegov gazda, da pomogne. Čim su došli, pregledali su kuću i odlučili da žive unutra jer je bezbjedna, na opšti šok svih nas i komšija. Unutra su spavali, a onda smo postepeno ušli i mi. Posljednja koja je htjela da uđe je moja majka, koja se žestoko napatila 15. aprila. Stalno je tvrdila da joj je taj dan uzeo deset godina života. I eto, umrla je mlada, u 49. godini, ne od zemljotresa, ali ispostavilo se da joj je zaista bio skraćen život.

Traumu iz toga dana ćemo stalno nositi, svi mi, a bojim se da će nam se sve ponoviti i da će biti grđe no prije. Nemam strah za sopstveni život, ali imam da će neka nesreća da se desi, jer, iako stručnjaci tvrde da treba graditi jake konstruktivne objekte i da će nas to spasiti, zemljotres sve može da sruši, to smo vidjeli mnogo puta”. zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Osman Đokić.

The post Osman Đokić: Gusle na radiju, čudna bicikla i unosan biznis s magarcem first appeared on BARinfo.

“Smanjuju akcize na gorivo za još 10 odsto” (Pobjeda)

“Smanjenje cijene goriva je nešto što svako od nas odmah osjeti, odnosno, prepozna. Podržavam kao, vjerujem, i svi građani Crne Gore ovaj izuzetan potez nove Vlade. Nažalost, cijenu naftnih  derivata  na svjetskoj berzi ne možemo da određujemo ali upravo na ovaj način može da se neutrališe njihov rast”,  smatra Đokić.

“Abazovićev kabinet ima preča posla od zaštite državnih interesa” (Pobjeda)

(Odluka prethodne Vlade o kriterijumima za utvrđivanje  uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom još nije poništena)

“Nisam upoznat sa ovom temom,  jedino bih prokomentarisao sticanje ekonomskog državljanstva i to kao nešto što je Crnoj Gori donijelo određene benefite. Bilo bi dobro da privučemo privredne gigante iz inostranstva da dio svojih firmi ‘dovedu’ u Crnu Goru. Ove ‘sitne’ investicije, poput stanova, poslovnih prostora … nisu toliko značajne”, mišljenja je Osman Đokić.

“Dumortije (počasni konzul Belgije u CG) uhapšen i čeka izručenje” (ND Vijesti)

“Dakle, belgijski biznismen i vlasnik nepokretnosti u Budvi završio je u zatvoru  po zamolnici iz Švajcarske, zbog krivičnog postupka koji se protiv njega tamo vodi. Ovo je pokazatelj kako funkcionišu slobodne , nezavisne institucije u uređenim državama. Ovo je, smatra Đokić, ono što je neophodno našoj zemlji – da smo svi  jednaki pred zakonom, nezavisno ko smo, u političkom i svakom drugom smislu. Ovo je jedan od puteva koji vode ka  pravoj  i pravnoj  državi”.

“100 dana rata u Ukrajini: Naše obećanje o ruskoj odgovornosti” (ND Vijesti)

“Izuzetno me pogađaju vijesti koje dolaze sa ratom zahvaćenog područja. Svakodnevno slušamo o poginulima i povrijeđenima.  Upravo ovog jutra  sam pročitao vijest  o petogodišnjoj djevojčici koja je ostala bez noge nakon granatiranja  stambenog objekta u kojem je boravila sa babom.  Slike koje prate tekst su užasne.  A to je samo jedan od ko zna koliko slučajeva svakodevnog povrjeđivanja ili, što je još gore, umiranja. Propagatori rata u Ukrajini  trebalo bi, itekako, da se zamisle  i da pokušaju da se stave u poziciju ovh nesretnika ili njihovih bliskih rođaka koji su u takvoj situaciji samo zato što je neko odlučio da zauzme ili oslobodi neku teritoriju”, poručio je Đokić dodajući da je i jedan izgubljeni život nesagledivi gubitak, a u Ukrajini se već broje na desetine hiljada  žrtava.

 “U Beranama novi izbori, Bajraktari od danas vodi Ulcinj?” (ND Vijesti)

“Sam ‘cirkus’  koji je nastao nakon izbora je pokazatelj  buduće  vlasti.  Ne morate da budete toliko ‘vješti’ u politici da biste shvatili da je dogovor o formiranju vlasti u Ulcinju, praktično, nemoguć, a kad, možda, i dođe do dogovora, nastupiće  problem u načinu vršenja te vlasti. Napravljena je koalicija između raznorodnih partija, dakle, došlo je do promjene samo u imenima, a pozitivnih promjena neće biti”,  pretpostavka je Đokića. Dodao je da ta vlast može da traje dva dana, dva mjeseca ili do kraja mandata, ali značajne promjene neće donijeti, napominjući da je, po njegovom mišljenju, najbolji predsjednik Opštine Ulcinj od uvođenja višestranačja  Nazif Cungu, pa kad on nije uspio da nešto promijeni , teško da će bilo ko drugi”.

“Maloljetne kćerke ‘tjeraju’ na brak za par hiljada eura” (DN Dan)

“Otac sam sedmoro djece, imam četiri ćerke, pa me ovakvi naslovi rastužuju, posebno pri pomisli šta se dešava  sa djetetom kojem se na ovaj način  nasilno prekida djetinjstvo i normalan život.  ‘Ugurati’  dijete u brak sa osobom starijom dvadeset i više godina, po riječima Đokića, neshvatljivo je i užasavajuće”.

“Radnici zauzeli Željezaru, Turci spremili 229 otkaza” (DN Dan)

Kao privrednik, Đokić smatra da je velika žalost da toliki broj ljudi ostane bez posla. U ovom slučaju, najviše krivim državne institucije za loše ugovore o privatizaciji. Ugovori bi morali  da sadrže obavezu da u određenom roku, određeni broj radnika mora biti zadržan nezavisno od toga koliko ste uspješno poslovali. To bi i vlasnike natjeralo da se trude da firma ima pozitivan bilans. Za razliku od toga imamo primjere velikog broja stečaja, zatvaranja fabrika…. “, mišljenja je naš sagovornik uz napomenu da očekuje pozitivne promjene, mada ne u baš bliskoj budućnosti . U pravosuđu su napravljeni veliki koraci, ostaje da vidimo kako će dalje teći….

Ono u šta je Osman Đokić siguran je da će Crna Gora uskoro biti članica EU.

“To je i moja želja ali i realnost. Ova Vlada je i formirana s tim ciljem. Ni u ovoj Vladi nema posebnih ‘znalaca’ ali ćemo ovako brže ka Uniji. Ne treba da se zavaravamo da će tada ‘teći med i mlijeko’ jer u zemljama Unije se, prije svega,  radi  9 sati (8 radnih  sati  i  sat pauze za doručak i ručak). Tamo vlada pravilo ‘rad, rad i samo rad’, naglašava Osman Đokić.

“Svjedoci smo da većina hrli  ka poslovima u državnoj upravi, vjerovatno zato što se tamo najmanje radi. Tebalo bi, kao što je Opština Bar uradila, podsticati privatne preduzetnike, podržavati  male biznise. To treba da bude ustaljena praksa na nivou cijele države i, što je neophodno, ne samo podijeliti sredstva nego i kontrolisati njihovo  trošenje , rokove i pratiti razvoj preduzeća. Isto tako, bilo bi značajno da se ta sredstva, iz godine u godinu, povećavaju. Otvaranje što više malih, privatnih, uslužnih  firmi – to je pravac kojim naše društvo treba da ide.

The post Đokić: Ne treba da mijenjamo svijet, mijenjajmo sebe! first appeared on BARinfo.

Iftarskoj večeri je, pored velikog broja vjernika, prisustvovao ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori Branimir Jukić, predstavnici turske agencije za međunarodnu saradnju u Crnoj Gori, predsjednik Islamske zajednice u Baru Nedžib Ibrišimović, predstavnici Barske nadbiskupije,  javnog i privrednog života Bara, odbornici SO Bar, kao i zaposleni u Opštini Bar.

Božović je kazala da je odlučila da i ove godine nastavi lijepu praksu, koju je prije više godina započeo tadašnji predsjednik SO Bar Radomir Novaković.

“Nadam se da će ova lijepa tradicija učvrstiti povjerenje građana prema lokalnoj samoupravi kao znak spremnosti da svi budu jednako uvaženi. Kao vjesnik pobjede nad iskušenjima, Bajram uspostavlja ravnotežu između materijalnih i duhovnih vrijednosti. Neka ovaj veliki praznik podsjeti na važnost njegovanja međusobnog poštovanja i razumijevanja, dobrote i solidarnosti. Želim vam da nastupajući ramazanski Bajram provedete sa svojim porodicama i prijateljima u zdraviju, miru i prosperitetu”, poručila je predsjednica Skupštine Opštine Bar.

Na još jednoj lijepoj iftaskoj večeri zahvalio se glavni imam barski Muidin ef. Miljaimi.

“Zahvaljujem se predsjednici SO Bar Mileni Božović i kompletnom kolektivu koji nastavljaju lijepu tradiciju koju je započeo naš prijatelj Radomir Novaković Cakan i nadamo se da će ona i ubuduće biti organizovana. Nama je uvijek zadovoljstvo kada u ovom divnom ambijentu Islamskog kulturnog centra vidimo veliki broj građana, bez obzira kako se ko zove, jer mi smo najljepši primjer, ne samo u Crnoj Gori, nego i šire, kao zajednica sve tri vjere u ovom gradu”, naveo je Miljaimi koji je, na kraju, proučio dovu i zahvalio svima na dolasku.

Na iftaru smo zatekli i odbornike SO Bar – Miloša Šuštera, Ljubomira Vukoslavčevića, Slavicu Adžić i Osmana Đokića.

“Za mene lično, ali i za sve građane našeg grada, ovo je jedna fina tradicija koja se ponovo uspostavlja i koja zaslužuje da bude podržana od svih ljudi našeg grada. Lično sam odustao od nekih obaveza kako bih večeras bio ovdje i pokazao da pripadam onim ljudima koji vole da se okupljaju i druže. Želim da zadržimo to jedinstvo i tu barsku slogu koja je mnogo starija od nas i da je prenesemo na one mlađe koji će doći i nadam se podržati ovo”, poručio je Šušter.

“Ovo je zaista izuzetan osjećaj i tradicija koja traje već nekoliko godina.Moja želja ove godine za ovaj bi bila da se ta tradicija nastavi”, istakao je Vukoslavčević.

Na lijepom druženju i nastavljanju tradicije nekadašnjeg predsjednika SO Bar Radomira Novakovića, zahvalio se i odbornik posebnog kluba SO Bar Osman Đokić.

“Bar, kao i uvijek, pokazuje da je multinacionalan, ali i jedan od rijetkih gradova na Balkanu gdje između vjera i nacija nema nikakvih nesuglasica, već naprotiv, uvijek vlada sloga”, kazao je Đokić.

The post Predsjednica SO Bar organizovala iftarsko veče first appeared on BARinfo.

Na reagovanje Verice Maraš u kojem poziva Odbor direktora državne kompanije „Plantaže“ na njeno razrješenje reagovala je Valerija Saveljić, bivša finansijska direktorica ove kompanije, članica Glavnog odbora URA i kandidatkinja sa poslaničke liste „Crno na bijelo“ na izborima održanim 30. avgusta.

Saveljić kaže da se „nakon pet godina ukazivanja na mnoštvo nepravilnosti u rukovođenju „Plantaža“, nakon predatih sedam krivičnih prijava u SDT i ODT, nakon duplo negativnog mišljenja od strane DRI-a, nakon reagovanja ASK-a (koji joj je dodijelio status zviždača i podnio novu krivičnu prijavu protiv rukovodstva Plantaža, na čelu sa Vericom Maraš, zbog prodaje sirovog lozovog destilata ispod cijene koštanja i to za 2,4€ za litar stoprocentnog alkohola), Verica Maraš danas obratila Odboru direktora u kojem ih poziva na njeno razrješenje.

„Najinteresantnije je da Verica Maraš i danas u svom saopštenju za javnost ne navodi sva ova nepočinstva, već smatra da je njena smjena izvjesna zbog promjene na političkoj sceni Crne Gore, te da je to jedini razlog njenog povlačenja sa pozicije izvršnog direktora. Pri tome ima još i hrabrosti da ona predloži novog vršioca dužnosti, svog bliskog saradnika i dosadašnjeg direktora opšte-pravnih poslova Miroslava Vukovića, koji je došao u „Plantaže“ 2018. godine kao prijatelj Veselina Đurišića direktora prodaje i marketinga, a pri tom su svo troje pod istragom zbog krivične prijave podnijete od strane ASK-a“, napominje Saveljić.

Ona apostrofira da niko iz menadžerskog tima Verice Maraš, ni po kojoj logici ne može biti novi izvršni direktor „Plantaža“, jer su, smatra ona, kolektivno odgovorni za duplo negativno mišljenje po Revizorskom izvještaju o poslovanju „Plantaža“ za 2018. godinu od strane DRI-a (pri čemu je DRI ovaj izvještaj dostavila Vrhovnom državnom tužilaštvu).

„Revizijom pravilnosti godišnjih finansijskih izvještaja „13. Jul Plantaža ad Podgorica“ za 2018. godinu, utvrđeno je da Društvo nije u potpunosti uskladilo poslovne aktivnosti sa zakonskim i drugim propisima. Za negativno mišljenje na reviziju pravilnosti direktno je odgovoran opšte – pravni sektor na čelu sa direktorom Miroslavom Vukovićem ( koji je prijedlog Verice Maraš za novog izvršnog direktora Plantaža)“, ukazuje Saveljić.

„Za Vukovića Maraš kaže da ima politički legitimitet, bez obzira šta joj to značilo, a pri tom zaboravlja da nije ona ta koja odlučuje ko će biti novi izvršni direktora „Plantaža“, već je to posao nove parlamentarne većine, budućeg premijera i nove Vlade“, zaključuje ona u saopštenju.

***

Klub odbornika DPS Podgorica Rakčeviću:
Licemjerjem se ne uređuje grad

Današnje reagovanje Luke Rakčevića, zastupnika interesa krupnog građevinskog kapitala u Glavnom gradu, predstavlja neviđen primjer političkog licemjerja.

Radi objektivnog informisanja javnosti navodimo sljedeće činjenice. Glavni grad je, postupanjem u konkretnom slučaju u prethodnim mjesecima apsolutno stao u zaštitu interesa građana koji žive na navedenom prostoru, istrajavajući u namjeri da gradi javni park u urbanoj sredini.

Namjerna zamjena teza zanemaruje činjenicu u kojoj, Glavni grad, da bi došao u poziciju da realizuje ovakav projekat, koji je u interesu građana, mora najprije u, skladu sa zakonom, postati vlasnik zemljišta na kojem će se graditi park, a to može postati kupovinom ili razmjenom, a ne licemjernim izjavama, kako misli URA.

Kao i uvijek, gradska uprava se opredijelila za racionalniji pristup – razmjenu. Time se stiče uslov za izgradnju parka u srcu naselja, za koji su, podsjetićemo, predstavnici Građevinskog pokreta URA bili zagovornici, onda kada im je to bio politički interes. Kada su uočili da je gradska uprava još ranije preuzela konkretne korake da obezbijedi još jedan ugodan zeleni kutak u Podgorici i da im je, samim tim, promakla politička dobit, onda su se, saglasno njihovoj praksi okrenuli destrukciji kritikujući ono zašto su se i sami zalagali.

Što se tiče konkretne odluke o razmjeni imovine i stavljanja van snage DUP-a koji pokriva predmetni prostor,  napominjemo da je njihovo donošenje isključivo u nadležnosti Parlamenta, pa su same prijave apsolutno besmislene. A biće veoma interesantno kako će glasati predstavnici Građevinskog pokreta URA. Doduše, pitanje je da li će se Rakčević i pojaviti budući da se na prstima jedna ruke može prebrojati njegovo pojavljivanje u Skupštini Glavnog grada u prethodne dvije i po godine. Ukoliko, se ipak pojavi, vidjećemo da li će glasati u interesu građana ili interesu lobija i politika koje zastupa.

Dakle, kada se ozbiljno bavite politikom neophodno je da donosite važne i teške odluke u interesu građana i sredine kojom upravljate. Kada se bavite ličnim interesima, populizmom i demagogijom, onda je ovakvo licemjerje kakvo je danas demonstrirano očekivano. To je ipak teren koji Rakčeviću, rado prepuštamo, a upravljanje Glavnim gradom je posao koji moraju voditi ozbiljni ljudi.

***

DPS: Odbijanjem da uđu u novu vladu, partije manjinskih naroda pokazale principijelnost i lojalnost Crnoj Gori

Demokratska partija socijalista pozdravlja odluku partija manjinskih naroda da ne ulaze u koalicione aranžmane sa političkim subjektima, među kojima su i osvjedočeni protivnici državnih interesa Crne Gore, koji su, između ostalog, kroz svoje djelovanje konstantno narušavali multietničnost, i građanske principe crnogorskog društva.

Ovakvim svojim stavom te partije su pokazale privrženost ideji evropske budućnosti i potvrdile is-krenost našeg uzajamnog, višegodišnjeg partnerstva, tokom kojeg smo trasirali strateški put Crne Gore.

Svojim časnim odnosom prema neiskrenim ponudama, manjinske partije su još jednom demonstrirale lojalnost svojoj državi Crnoj Gori, kao i visoku političku principijelnost, koju će njihovi birači, ali i ukup-na crnogorska javnost, sigurni smo, znati da cijene.

***

SNP: Luka Janković: SNP neće dozvoliti kršenje radničkih prava

Ogroman strah izazvan medijskim spinovima i zluradim špekulacijama, o tome da li će biti dovoljno novca za isplate plata i penzija, treba zaustaviti i građanima pružiti realnu sliku stanja stvari.

Svjedoci smo već 30 godina masovne korupcije koja je crnogorsko društvo uzdrmala, unazadila i uništila, svjedoci smo postojanja privilegovanih pojedinaca, kumovskih i porodičnih poslovnih veza, bahanalija i rasipanja novca poreskih obveznika na luksuzna putovanja i provode. Nekako se stvorila slika da crnogorski radnik privrijedi tek onoliko koliko mu je potrebno da prehrani sebe i svoju porodicu.

SNP će kao centar svog djelovanja u narednom periodu staviti crnogorskog radnika, privrednika i seljaka. Za cilj imamo da ljude koji pošteno, odgovorno i profesionalno obavljaju svoje poslove dovedemo u poziciju da ih nikada više privatnik ne ucjenjuje otkazima. Nikada više crnogorski radnik neće biti doveden u situaciju da ćuti o flagrantnom kršenju svojih prava. Ono što kao dio buduće vlasti možemo garantovati jeste odbrana prava radnika. Nijedan privatnik ma koliko jak bio i ma koliko mu jake ortačke veze bile sa prethodnom vlašću, neće biti jači od radnika.

SNP neće dozvoliti da radnici ikada više budu primorani da rade 48 i više sati, a da budu osigurani na minimalnu platu. Pružićemo zaštitu svima čija se prava budu kršila u domenu rada i obezbijedićemo poresku stabilnost kroz naplate punih poreza i doprinosa kao i naplatu poreskog duga sa crne liste dužnika.

***

Rakčević: Tjeranjem inata Vuković oštetio budžet za najmanje 100 hiljada eura

Samo zbog inaćenja gradonačelnika Vukovića i njegovog krajnje neodgovornog ponašanja, Glavni grad će u “slučaju Ljubović” biti oštećen za najmanje 100 hiljada eura, dok će ukupna šteta po gradski budžet biti neuporedivo veća, ukazao je na današnjoj pres konferenciji predsjednik podgoričkog odbora Građanskog pokreta URA i odbornik u Skupštini Glavnog grada, Luka Rakčević.

Rakčević je ukazao da će izvedene pripremne i iskopne radove ispod Ljubovića, koje je gradonačelnik Vuković još u aprilu i maju mogao da spriječi, Glavni grad investitoru platiti skoro 100 hiljada eura, dok će još 102 hiljade platiti za izradu Glavnog projekta “koji je osporen pred Ministarstvom održivog razvoja i turizma i zbog čega MORT vodi disciplinski postupak protiv revidenta projekta”.

 “URA je, još od početka aprila, u nekoliko desetina navrata upućivala javne pozive gradonačelniku Podgorice Ivanu Vukoviću da spriječi izgradnju stambeno-poslovnog objekta ispod Ljubovića, te da poništi štetni planski dokument iz 2009. godine i sjedne za sto sa investitorima navedenog objekta, kako bi dogovorio razmjenu parcela. Od aprila do avgusta, gradonačelnik Vuković je ignorisao sve navedene pozive i inicijative, nijemo posmatrajući kako krajem maja investitor započinje pripremne radove i ulazi u izgradnju navedenog objekta. Radovi su obustavljeni mnogo kasnije, kada se Vuković konačno nakanio da počne raditi svoj posao, a danas Glavni grad treba da plati navedene radove skoro 100 hiljada eura”, ukazao je Rakčević.

URA, Udruženje arhitekata “KANA” i hiljade zainteresovanih građanki i građana mjesecima su pozivali gradonačelnika Vukovića da spriječi navedenu izgradnju, prije nego što je ista i započeta, ali je Vuković tek 1. avusta odlučio da reaguje i zaključi Odluku o razmjeni nepokretnosti sa vlasnicima zemlje i investitorom navedenog objekta.

“Da je Vuković poslušao naše utemeljene i dobronamjerne predloge na vrijeme, danas imovina Glavnog grada ne bi bila oštećena za više stotina hiljada eura. Dakle, 98 hiljada eura platićemo izvedene pripremne i iskopne radove, 102 hiljade osporeni Glavni projekat, a vidjećemo koliko još desetina hiljada eura će koštati zatrpavanje navedene rupe i stvaranje funkcionalne zelene i parkovske površine. Sve to se moglo završiti još u aprilu ili maju, da gospodinu Vukoviću inat i sujeta nisu “zabili glavu u pijesak” sve do početka avgusta, kada je konačno poslušao sve šta smo mu davno sugerisali”, ukazao je danas Rakčević.

URA od aprila problematizuje i sam planski dokument DUP “Zabjelo – Ljubović” iz 2009. godine, ističući da je istom još 2014. godine prošao rok važenja, te ukazujući da je zbog svih “demografskih, ekonomskih, prostornih i drugih izmjena potrebno uraditi novi planski dokument, koji bi sagledao realno stanje na terenu i započeo neophodnu sanaciju učinjene štete”.

“Umjesto da i tu inicijativu Vuković uvaži još početkom aprila, on je sve do oktobra branio navedeni plan, tvrdeći da je isti važeći samo zbog toga što se nalazi u Registru MORT-a, a zanemarujući presudu Ustavnog suda iz 2017. godine kojom je taj planski dokument stavljen van pravne snage. Međutim, sa 7 mjeseci zakašnjenja i naknadne pameti, Grad ipak donosi odluku da poništi navedeni DUP koristeći istu argumentaciju koju smo javno saopštili mnogo ranije. Dakle, opet zbog nečijeg tjeranja inata i povrijeđene sujete, punih sedam mjeseci štetu trpe svi građani Podgorice i napadnuti prostorni resursi našeg grada”, ukazao je Rakčević.

Rakčević je pozvao Specijalno državno tužilaštvo da ispita da li u postupanju gradonačelnika Podgorice ima elemenata bića krivičnog djela, te da postupi u skladu sa Zakonom i Ustavom Crne Gore.

***

Saopštenje za javnost Demokrata: Milan Nešković predsjednik MO Bjeliši

Stanovnici Bjeliške ulice, iz MZ Bar 3, već više od jedne decenije imaju problem sa atmosferskom i fekalnom kanalizacijom kao i oštećenim putem koji prolazi pored njihovih parcela.

Gradnjom regionalnog vodovoda, postojeći kanal u koji su se ulivale atmosferske i fekalne vode je zatvoren, pa su iste preusmjerene u otvoreni kanal koji se proteže duž privatnih posjeda. Takav odvodni kanal nema kapacitet da prihvati količinu otpadnih voda u naselju u kojem se nalazi veliki broj kuća i nekoliko stambenih zgrada, jer je daleko od infrastrukturnih standarda pa samim tim predstavlja opasnost u ekološkom, bezbjednosnom i svakom drugom smislu.

I pored brojnih peticija i zahtjeva stanovnika pomenute ulice da se navedeni problem već jednom riješi, lokalna DPS uprava nijemo posmatra bez namjere da se umiješa u svoj posao.

Da se radi o izuzetno velikom problemu vidjeli smo se tokom prethodne nedjelje kada je našu opštinu pogodilo jako nevrijeme.  Velika količina voda bujičnog karaktera, sa atmosferskim vodama sa slivnih površina, proširila je kanal na štetu ionako uskog i oštećenog asfalta. Mimoilaženje  automobila u ovoj ulici je apsolutno nemoguće, a u večernjim satima postoji naročita opasnost jer kanal čak nije ni ograđen. S obzirom na to da ovim kanalom protiču i fekalne vode, mogućnost epidemiološke katastrofe je evidentna, tako da ovaj problem iziskuje hitno rješavanje od strane lokalne samouprave, a za šta nijesu potrebna prevelika budžetska sredstva.

Skandalozno je da se sve ovo dešava u ulici koja je poslednjim zoniranjem, iz nekih razloga, zavrijedila da se nađe u zoni 1, odnosno, u najužem gradskom jezgru, pa ostavljamo građanima Bara da prosude da li ovakva infrastruktura u 21. vijeku treba da krasi taj dio grada i da li stanovnici ove ulice zaslužuju da žive u ovakvim uslovima.

Na kraju, pozivamo gospodu iz DPS-a da ustanu iz udobnih fotelja, obiđu Bjelišku ulicu i uvjere se u uslove u kojima žive građani naše opštine, iako smo sigurni da to veoma dobro znaju ali su im, ipak, neke druge stvari važnije od dobra građana Bara.

***

Saopštenje za javnost nezavisnog odbornika Osmana Đokića

Kada smo kolege odbornici Slavica Adžić, Savo Pavlović i ja 15. oktobra istupili iz SD, naš postupak smo obrazložili neslaganjem sa načinom i metodima rada, odlučivanja i rukovođenja u barskom odboru stranke, i to u dužem vremenskom periodu, kao i ukupnim vođenjem partijske politike.

Naveli smo tada da su razlozi kojima smo se rukovodili za ovakav postupak praktično neotklonjivi.

Nažalost, sve ono što se u međuvremenu dešava, odnosno način na koji u našoj bivšoj partiji doživljavaju naš čin i kako reaguju na to da kao slobodni ljudi imamo pravo kako izbora načina političkog djelovanja, tako i pravo da mislimo iz svoje, a ne iz tuđe glave, samo nas još više učvršćuje u tome da smo povukli ispravan potez.

Poručujem ovim putem predsjedniku SD Ivanu Brajoviću i predsjedniku barskog odbora SD Miću Orlandiću da reaguju i da zaustave neprimjerene poruke koje nam se iz njihovih redova svakodnevno upućuju, jer ćemo ih u suprotnom nadležnim državnim organima prijaviti kao prijetnje, a u javnost izaći sa imenima ljudi koji ih šalju..

Bez obzira na ovakav nivo, najblaže rečeno nekorektnosti od strane bivših partijskih drugova, mi ćemo se kao nezavisni odbornici u SO Bar zalagati u svom radu za sve one temeljne vrijednosti i programske ciljeve partije čiji smo članovi bili, i uvažavaćemo koalicione partnere SD-a.

Osman Đokić,

nezavisni odbornik u SO Bar

The post Stranačka saopštenja, 21. oktobar – Osman Đokić-nezavisni odbornik, Demokrate, URA, SNP, DPS first appeared on BARinfo.

Oni su juče istupilli iz SD, a ističu da sigurno neće prići ni jednoj partiji i da ovo “nijesu uradili zbog funkcija niti interesa“.

Njih troje će, kako su rekli, imati svoj samostalni odbornički klub, koji će se boriti za temeljne vrijednosti i ciljeve socijaldemokrata, a dodaju da će sačuvati dobre koalicione i partnerske odnose u gradu.

The post Tri odbornika napustila SD, ostaće vjerni ideji socijaldemokratije first appeared on BARinfo.