RB/BI: Nagrada „Meša Selimović“ treća je u nizu koju ste dobili za roman „Ostaci sveta“. Koliko vam nagrade znače?

MAROJEVIĆ: Imam ambivalentan odnos prema nagradama, jer sam individualac. Pisanje je individualna rabota. Naime, neka nagrada doprinosi tome da se djelo podruštvi i kolektivizuje, pa je ta ambivalentnost samim tim izražena pogotovo ako nije u pitanju neko nesporno književno ime ili je žiri „manjkav“. U trenucima kada je ukinuta istoimena nagrada u Tuzli (koja je željela da parira beogradskoj) i kada je NIN-ova nagrada postala cirkus (ne računajući nagradu „Ivo Andrić“ koja je samo za pripovjetke) „Meša Selimović“ je najznačajnija književna nagrada koja je ostala, a koja vrednuje različite žanrove.

RB/BI: U romanu pripovijedate iz ugla i žrtvi i dželata o Jasenovcu, o zločinima obje strane u Španskom građanskom ratu, o Blajburgu, Srebrenici, te NATO bombardovanju. Kako ste sve to povezali?

MAROJEVIĆ: Ne mislim da je moguće sagledati zlo, ili je to jako teško, ako ne prodremo takođe i u porive dželata, što ne znači da ga opravdavamo, naprotiv. Jer, žrtva mora imati subjektivnu percepciju, prosto su događaji koje je pretrpjela ekstremni da bi ona to mogla da objektivizuje osim, ako nije nalik na moju junakinju u knjizi Nadu Marković. Zlo će se ipak bolje shvatiti ako pokušamo da prodremo u porive ostataka duše onoga koji je činio zločine, koja god strana da je u pitanju. Mislim da ovaj roman ne navija ni za koga, on je nadideološki. Dobijao sam pojedine mrzovoljne komentare sa jedne i druge ideološke strane, ali smatram da književnost treba da bude nadideološka.

RB/BI: Izjavili ste da ste, dok ste pisali o Jasenovcu, toliko ušli u taj užas koji Vas je privukao po ljudskim ispoljavanjima u najnegativnijem zvjerskom smislu, da Vam se dešavalo da, šetajući ulicom, kad bi vidjeli neku baraku, pomislite da ste u Logoru 3. Toliko je ta tema ekstremna i opsesivna. Koliko dugo ste prikupljali građu za roman?

MAROJEVIĆ: Ja sam se bavio Jasenovcem počev od 1990/91, kada su zbog višestranačkog sistema i otvaranja javnog diskursa, mogli da dopru neki manje poznati detalji o tome. Istraživao sam ne znajući uopšte ni da ću se baviti pisanjem, a kamoli da ću pisati o Jasenovcu. I tako sam došao do Logora 3 – ženskog logora, možda i najprećutkivanijeg od svih podlogora u Jasenovcu, a bilo ih je sedam. Prikupljao sam građu decenijama, ali sam joj davao milost uobličenja pretežno tokom prvog talasa pandemije korone. Tada sam najdublje zaronio u taj užas. I pošto živim na razmeđi Zemuna i Novog Beograda, što jeste urbani dio Beograda, ali ostala je poneka udžerica, zaista sam imao utisak da vidim baraku o kakvim sam čitao i kakve su bile u Jasenovcu.

RB/BI: Kao posebnu karakteristiku romana ”Ostaci sveta” ističete potpuno novi koncept pripovijedanja. Objasnite nam kakav?

MAROJEVIĆ: Da sam pisao iz trećeg lica taj roman bi morao imati hiljadu stranica, kako bi svi ti razvijeni motivi bili zastupljeni. Međutim, ja sam izmislio potpuno nov postupak- gdje jedan pripovjedač stane, tu drugi nastavi priču, istovremeno je prisvajajući, a zatim je čini potpuno svojom. Takav način pisanja mi je uštedio znatno prostora, jer nije bilo potrebe za dodatnim kontekstualizovanjem. Usuđujem se reći i da je ovo moja prva knjiga (a objavio sam ih 15) za koju mogu da kažem da ima potpuno nov postupak zahvaljujući kojem sam uspio toliko različitih istorijskih događaja da na srazmjerno malom prostoru stavim u iste korice.

RB/BI: Nakon svih užasa i stradanja šta je preostalo u “Ostacima sveta”?

MAROJEVIĆ: Ljubav, humor i sposobnost žrtve da, uprkos traumi, dostojanstveno nastavi život. Imao sam sreću da sam upoznao neke ljude koju su pričali o svojim najgorim traumama, sa autoironijom i okom za groteskan detalj u vezi sa situacijama u kojima su trpjeli. Izdigli su se iznad traume, u smislu da su je prvo u sebi osvijestili, a zatim bili u stanju i da pričaju o njoj. U romanu ima dosta humora koji ublažava, što djeluje na prvi pogled nespojivo sa pričom o stradanjima. Međutim, ko je pročitao, nisam vidio da je imao nijednu zamjerku. Malo me i brine što su sve kritike romana pozitivne.

RB/BI: Niste očekivali ovako veliki uspjeh romana?

MAROJEVIĆ: Ne. Čak sam očekivao da će biti stavljen na neki stub srama, pošto živimo u prepolitikantskim društvima, u kojima se vrlo rado sudi na osnovu predrasuda. Bio sam spreman na mnogo žešći “fajt”. Osjetio sam se kao bilder koji se nada nekom kik boks turniru međutim, svi predaju mečeve prije pojavljivanja u ringu.

RB/BI: Šta je vaša trenutna preokupacija i na čemu radite?

MAROJEVIĆ: Planiram da vratim „žensku publiku“ (koju sam dobrim dijelom izgubio ovako tvrdim, muškim romanom) zbirkom priča “Sve za lepotu” na kojoj trenutno radim i koju bih takođe u izdavačkoj kući “Dereta” trebalo da objavim tokom godine. U pitanju je izbor mojih, do sada najboljih priča, uključujući i nekoliko sasvim novih. U zavisnosti od epidemiološke situacije, u martu ili aprilu trebalo bi da putujem u Španiju, i tamo promovišem tamošnji prevod svog romana “Šnit”.

RB/BI: Kako Vi vidite svijet nakon pandemije ?

MAROJEVIĆ: Ljudi moraju biti strašno jaki, da bi ovo prošli bez mentalnih posljedica. Brine me materijalno i mentalno ispadanje iz igre ogromnog broja ljudi. Da je lako- nije, da je za ohrabrenje- nije, ali, strpljenja i zrelosti u ovo vrijeme pandemije!

RB/BI: Ne možemo završiti intervju, a da ne pomenemo da je Bar grad u kome ste proveli dio djetinstva i mladosti, 15- ak godina. Vašu majku Anđeliju Marojević pamte mnoge generacije Gimnazije „Niko Rolović“ u kojoj je predavala srpsko-hrvatski jezik i književnost. Na Barskom ljetopisu ste 2018. promovisali roman “Prave Beograđanke“, pa je to bila prilika i da se družite sa barskom publikom. Kako Vi pamtite Bar nekad, i kako Vam se čini danas i koja bi bila Vaša poruka Baranima ?

MAROJEVIĆ: Da mi je bilo dobro, vjerovatno bih ostao da živim u Baru. Sem što je malo mjesto, u njemu ima srazmjerno mnogo agresije. Potreban mi je dovoljno veliki grad da bih mogao da se lako osamim u njemu, da u nekim raspoloženjima sjednem na klupu gdje među prolaznicima neću vidjeti ni jednog poznanika. Zato sam u Beogradu i Barseloni proveo znatno više od pola života. Međutim, iako se i moja majka preselila u Zemun prije gotovo 15 godina, neke veze sa Barom su ostale, pa koristim priliku da pozdravim porodice Milačić i Vujošević. Mogu da pohvalim plansku arhitekturu grada, koji je vjerovatno s te strane, najljepši u Crnoj Gori i nešto šire. Barani, imate privilegiju da živite u vrlo lijepom gradu, treba biti na visini toga!

Igor Marojević je rođen u Vrbasu 1968. godine. U Baru je proveo dio djetinstva i mladosti. Diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. U Barseloni, gdje je izvjesno vrijeme i živio, studirao je master iz Teorije svjetske književnosti na univerzitetu “Autonoma“. Objavio je 15 knjiga. Prevodi sa španskog i katalonskog jezika. Njegova djela ili njihovi odlomci prevođeni su na brojne svjetske jezike. Član je Srpskog i Katalonskog PEN Centra. Jedan je od osnivača Srpskog književnog društva, preko kojeg ostvaruje status samostalnog umjetnika od 2002.

The post Marojeviću Mešin oreol za Ostatke sveta first appeared on BARinfo.