U ovom tekstu prenosimo dio onoga što su, u drugom satu emisije, kazali Dušan Raičević, Miloš Šušter i Vojo Banović.

Privilegija je bila ugostiti predstavnike najstarije generacije uglednih ljudi Bara, koje je uvijek zadovoljstvo slušati. Bili smo u prilici da čujemo kredibilnu i mudru riječ, poruke i pouke, ne samo ljudi koji su bili zaduženi i odgovorni za živote građana i funkcionisanje u tragičnom momentu naše novije istorije, već i direktni sudionici i stvaraoci vremena i vrijednosnog sistema u kojem novac i interes nisu bili apsolutni čovjekovi  gospodari, već, prije svega, etičnost, solidarnost, empatija. Pričali smo o zemljotresu, ali i o tom veoma važnom aspektu života…

Predsjednik Opštine, Dušan Raičević, nije bio rođen kada se dogodio zemljotres, ali je upoznat sa njegovim posljedicama, na ličnom planu, i uticaju koji je imao na dalji razvoj Bara.

“To je datum koji uzimamo kao reperni za razvoj modernog Bara. Raduje me činjenica da se urbana matrica i pravila koja su tada uspostavljena još uvijek u velikoj mjeri poštuju, a moja sjećanja na tu katastrofu datiraju iz ranog djetinjstva i saznanja da je naša porodična kuća u Polju, zbog značajnih oštećenja, srušena. Bila je markirana crvenim linijama, a nova je građena po strogim pravilima, jer je moj pokojni otac, kroz dugogodišnju saradnju sa eminentnim stručnjacima u ovoj oblasti, dobio značajna saznanja i preporuke kojih se pridržavao. Jedan od stručnjaka od kojih su građevinci puno učili u tom periodu jeste Artur Ciborovski, koji je utemeljio urbanu matricu daljeg razvoja grada”, kazao je u uvodnom dijelu emisije Raičević, koji je naglasio da su sjećanja na taj zemljotres još uvijek prisutna, jer “živimo na trusnom području, na što nas često podsjete potresi slabijeg intenziteta, kao što je  bilo nedavno, i upozore da se pravila građevinske struke moraju poštovati”.

“Priroda je mnogo jača od onih potresa koje joj mi priređujemo, a u opštini se mora konstantno raditi na spremnosti u slučaju sličnih katastrofa. Usljed čestih izmjena zakonskih rješenja opštinski Tim za zaštitu i spašavanje (kojeg čine pojedinci iz svih važnih sfera za funkcionisanje u vanrednim okolnostima) je jedino funkcionalno radno tijelo koje može da odgovori u kriznim situacijama. Kovid pandemija je bila jedna od takvih. Pokazali smo tada maksimalnu posvećenost, punu kooperativnost i efikasnost, ali moram, nažalost, da konstaujem da je sistem civilne zaštite danas na mnogo nižem nivou nego što je bio 80-ih ili 90 -ih godina. Svi smo zakazali u tom dijelu, jer je to oblast u koju se moraju u kontinuitetu ulagati značajna sredstva, kako bi se obezbijedila adekvatna oprema. Sa druge strane, sistem edukacije, odnosno odgovarajućeg informisanja građana je, takođe, zakazao. Sjećam se, iz perioda kada sam bio dijete, da su u svim stambenim zgradama postojale table sa instrukcijama kako i na koji način treba da se ponašamo u slučaju zemljotresa. Malo se posvećuje pažnja upoznavanju najmlađih sugrađana sa tim, ali dobro je što članica Tima za zaštitu i spašavanje ovih dana sprovodi edukativnu kampanju u osnovnim školama”, istakao je Raičević.

Bar je nakon zemljotresa obnovljen u rekordnom roku. Miloš Šušter je 27. aprila imenovan na funkciju potpredsjednika Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, ali ističe da je srećna okolnost što su u Timu bili ljudi kakav je bio tadašnji predsjednik Opštine Blažo Orlandić, a potom, jer je vrlo brzo formirana Direkcija za obnovu i izgradnju Bara, inženjer Čedo Čejović, koji je bio na njenom čelu. Oni su, ističe Šušter, obilježili to vrijeme i usmjerili taj važan process.

“Sreća je bila i to što smo živjeli u uređenom društvu, državi i opštini, na čijem čelu su bili profesionalni i stručni kadrovi, ne samo u Štabu, u SIZ -ovima, već i u školama i svim drugim institucijama. Energija koja je postojala i prije zemljotresa, bila je garant da ćemo napraviti dosta toga,  i znatno više nego u drugim opštinama. Ja sam u Timu bio zadužen za koordinaciju između opštine i drugih subjekata, jer je to bilo društvo koje se, naravno, uz subordinaciju, oslanjalo na sve subjekte i uvažavalo sve dobre ideje. Poslije prvih dana, koji su bili posebno teški zbog poginulih i povrijeđenih, a njihovo zbrinjavanje prioritet, vrlo brzo se počelo sa organizovanom obnovom i izgradnjom. Zahvaljujući ličnom poznanstvu Čeda Čejovića, vrsni stručnjak Artur Ciborovski je već u maju došao u Bar. Njegovo iskustvo bilo je ogromno, znamo da je poslije Drugog svjetskog rata rukovodio obnovom Varšave. Savjet da ne požurujemo sa gradnjom privremenih, već da se usmjerimo na izgradnju trajnih objekata od čvrstog materijala, doprinjele su da preporuku mudrog čovjeka prihvatimo. Naša ekipa (Blažo, Čedo i ja) je već u junu otišla u Skoplje, gdje smo od onih koji su se 1963. godine suočili sa sličnim iskustvima, čuli neprocjenjive savjete. Uputili su nas na njihova najbolja građevinska preduzeća, što je dalo zamajac svima nama. Tu nesebičnu solidarnost i pomoć ne smijemo nikada zaboraviti. Imali smo, dakle, od koga da učimo, entuzijazma nije falilo, organizacije takođe, ali je, ipak, znanje u takvim okolnostima bilo odlučujuće. Ono što je veoma važno za sadašnjeg predsjednika i lokalnu upravu, na što skrećem pažnju, jeste da smo 24. maja (nepunih 40 dana od zemljotresa) donijeli Odluku o izradi pet detaljnih urbanističkih planova, a već 5. jula imali smo ih urađene, sa svim potrebnim prilozima. Počela je, dakle, sistemska izgradnja prvih 440 stanova, a sanirano je preko 700 stambenih jedinica. Sve je završeno do kraja 1979. i početkom osamdesetih godina. Već u maju 1980. godine imali smo konačun obračun troškova sa Makedoncima za sve završene poslove. Sa pijetetom se moramo sjetiti svih koji su u tome učestvovali, i uvijek isticati da su solidarnost i znanje neophodni. Volio bih da naš grad njeguje prijateljske veze sa gradovima iz bivše Jugoslavije i da pomognemo, jer Bar ne bi bio ni približno obnovljen bez njihove podrške”, kazao je Šušter, koji je podsjetio da je prije četiri godine bio jak zemljotres u Zagrebu, a da se i dalje Hrvatska suočava sa gotovo polovinom neriješenih problema izazvanih tim potresom, uprkos tome što je članica NATO -a i što je ekonomski na znatno višem nivou od nas.

“Uz to, to je bio zemljotres mnogo manjih razmjera, sa neuporedivo manjim štetama, a već četiri i po godine ne mogu da se konsoliduju. Napraviću poređenje – mi smo za godinu i po stambeno obezbijedili sve ljude koji su ostali bez kuća i stanova. To želim da potenciram u ovoj priči koja je potrebna za pripremu i za nauk. Želim da vjerujem da u međuvremenu nijesmo napravili puno grešaka koje bi jednog dana mogli mnogo da platimo, ali to je pitanje nadzora, projektovanja, pitanje  sistema koji je prema mom pišljenju, zapuštena priča na nivou cijele Crne Gore”, upozorio je Šušter, koji je podvukao da su aktivnosti Tima na obnovi i izgradnji prvo bili fokusirani na sanaciju stanova, kuća i bolnice, škola, kao objekata od posebnog društvenog značaja, ali i svih drugih, prije svega Luke Bar, koja je bila ozbiljno oštećena (užasavajuće je bilo hodati po razrušenim dijelovima Luke i lukobrana dok je još zemlja podrhtavala)… Već 1984. godine ona je bila, ne samo rekonstruisana, već dodatno izgrađena sa mnogo boljim kapacitetom i potencijalima. U svim preduzećima su bili izvanredni rukovodioci, a Bar je prilikom sanacije Luke posjetila Milka Planinc, tadašnja predsjednica Saveznog izvršnog vijeća. Sanaciju je izvršila “Hidro Elektra” iz Zagreba, najmoćnija građevinska firma u Jugoslaviji.

Posebnu ulogu u obnovi i izgradnji porušenog Bara imala je i omladina iz cijele bivše države. Predsjednik Omladinske organizacije Bara i rukovodilac Omladinskog paviljona u školi “Meksiko”, sa brigadama iz svih djelova države, Vojo Banović, kazao je da je lijepo sjećati se tih vremena, jer “možemo izvući pouku da svaki organizovan sistem lakše podnosi velike tragedije”.

“Kao predsjednik Saveza socijalističke omladine Bara, bio sam dio najužeg rukovodstva opštine, na čijem čelu je bio Blažo Orlandić. Funkciju sekretara Komiteta obavljao je Slobo Leković, dr Stevan Bato Popović je bio predsjednik  Izvršnog odbora, Jovan Pavićević predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda, a Osman Aručević, predsjednik Sindikata opštine Bar. Mi smo se prije zemljotresa pripremali za doček Josipa Broza Tita, koji je bio na liječenju u Herceg Novom. Do te posjete nije došlo, ali je njegov apel jugoslovenskim narodima za solidarnost i pomoć imao velikog odjeka. Svi smo imali svoje obaveze i nadležnosti, a svakoga jutra u šest sati imali smo sastanak kompletnog Štaba, kojim je rukovodio predsjednik Opštine Blažo Orlandić. Svako iz svoje djelatnosti je morao da završava obaveze i zadatke, a s obzirom da je pomoć odmah počela da stiže iz cijele Jugoslavije, omladina je formirala naselje kod hotela ‘Agava’, kako bi se organizovali da distribuiramo pomoć po svim mjesnim zajednicama. Uporedo smo se pripremali za saveznu radnu akciju na nivou cijele Crne Gore, kojom je rukovodio predsjednik Omladine Crne Gore, Miško Vuković. Trebalo je pripremiti prostor za doček omladinskih brigade iz drugih jugoslovenskih republika, a za to je najbezbjednija bila škola ‘Meksiko’, jer je bila objekat motažnog tipa. Po sistemu Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, koji je tada ustanovljen, svaki punoljetni građanin je bio u obavezi da reaguje u ovakvim okolnostima i svi su znali zaduženja. Omladina je bila dio toga, i u regularnim uslovima je dobrovoljno učestvovala u radnim akcijama na izgradnji naše infrastrukture, a posebno je to bilo izraženo u kriznim situacijama. Najbolji ljudi su bili na rukovodećim pozicijama. Danas nezamislivo zvuči naša priča da niko ništa nije ukrao, iako su svi objekti, stanovi i kuće bili otključani, ali je pomoć koja je pristizala otišla isključivo onima kojima je namijenjena. Imali smo potporu naroda, etično i stručno rukovodstvo, što je bila odlična osnova za dobre rezultate. Omladina se nesebično javljala da pomogne, u tolikom broju da nismo znali ni gdje da ih smjestimo, ni čime da ih uposlimo”, prisjeća se Banović, koji je ispričao i anegdotu vezanu za tadašnjeg direktora škole “Meksiko”, Milutina Kovačevića, koji nije želio da ustupi  školu omladinskim brigadama, plašeći se, kao savjestan čovjek, da će biti devastirana i da će đacima biti onemogućeno da brzo nastave školovanje.

“Odmah ga je u Štab pozvao predsjednik Opštine i čim mu je objasnio važnost i prioritete, direktor se bez pogovora složio. Mi smo to znali da cijenimo, pa smo se sa posebnom pažnjom odnosili prema inventaru i svakom predmetu u školskom objektu, a bilo je tri stotine omladinaca iz cijele Jugoslavije. Kako sam ja nekada radio u HTP ‘Korali’, čiji je direktor bio Stevo Stanišić, a znao sam da je srušen hotel ‘Južno more’, pošao sam kod Steva i tražio mu kuhinju iz tog objekta. On nam je odmah izašao u susret i hotelska kuhinja bila je ustupljena brigadirima, zajedno sa osobljem. Kasnije je to i ostalo školi ‘Meksiko’. Zvali su nas iz cijele bivše Jugoslavije, kolege sa fakulteta, da pitaju što nam treba. Sjećam se druga iz Loznice, koji je bio predsjednik omladine tog grada, koji nam je poslao auto. Da ne govorim kako su spremni došli brigadiri iz Zagreba, jer mi smo bili društvo humanosti, empatije i ljubavi, nije bilo političkih trzavica. Omladinci su ostali tri mjeseca poslije zemljotresa, a radili su na iskopavanju temelja za izgradnju infrastrukturnih objekata. Odnijeli su puno lijepih uspomena iz našeg grada, jer su ovdje bile organizovane kulturno – zabavne aktivnosti i nezaboravna druženja, stvarala su se i trajna prijateljstva, a kompletno crnogorsko i jugoslovensko rukovodstvo koje je dolazilo da obiđe Bar, uvijek je nalazilo vremena da posjeti i naše omladinsko naselje. Ja sam bio i komandant Omladinskog naselja, a svako veče u Buljarici smo imali sjednicu Štaba na nivou Crne Gore”, evocirao je uspomene Banović, koji je apostrofirao da je od svake mjesne zajednice, radne jedinice, do najviših opštinskih i državnih službi, sistem besprekorno funkcionisao, jer je svako znao koje su mu obaveze i što treba da radi.

“Omladina je radila bez ikakve novčane nadoknade, sa ogromnim entuzijazmom i ljubavlju. Bojim se da danas, kada bi nam se dogodilo nešto slično, narod, ne da ne bi htio, nego ne bi znao kako da reaguje i kako da se ponaša. Posebno želim da istaknem sigurnost i bezbjednost koja je tada vladala – nijesmo morali da zaključavamo svoje stanove i kuće, takva je bila socijalna klima, ambijent i etika”, istakao je Banović.

Zbog toga je neophodno, složili su se učesnici emisije, stalno pričati, upozoravati i pripremati se za eventualne elementarne nepogode i prirodne katastrofe. U tom smislu, Opština Bar je prije pet godina, obilježila četiri decenije od zemljotresa sadržajnim programom, kojim je ukazano na sve što se dešavalo daleke 1979. godine, a akcenat je stavljen i na edukaciju mladih.

“Nastojimo da njegujemo kulturu sjećanja o kojoj se mnogo vodi računa u našem gradu, time što stalno podsjećamo kako je bio organizovan život na Pristanu, kako nakon zemljotresa, konstantno ukazujemo na našu tradiciju… Zato smo i na temelju onoga što je suštinsko biće našeg grada pripremili taj program, u kojem je najvažniji segment bio posvećen razgovoru sa stručnjacima građevinske struke. Oni su nas upoznali sa standardima koje moramo poštovati kod izgradnje, a najavili su tada da ćemo dobiti i novu zakonsku regulativu u toj oblasti, sa novim i unaprijeđenim pravilima. Crna Gora od 2023. primjenjuje nove, evropske standarde kod izgradnje objekata, koji su znatno rigorozniji. Formalno – pravna dokumentacija ih, uglavnom, zadovoljava, ali je upitno da li nadzor u adekvatnoj mjeri prati ispunjavanje tih preporuka. Dugi niz godina, upravo zbog iskustva, u Baru je postojalo nepisano pravilo da se ne grade objekti iznad sedam etaža. Međutim, mi smo poslednjih godina svjedocima da se i u našem gradu grade zgrade sa deset ili jedanaest spratova. Siguran sam da se poštuju građevinska pravila kod tih objekata visokogradnje, ali moramo biti svjesni druge činjenice, da je u Baru izgrađeno puno neformalnih, odnosno objekata građenih u suprotnosti sa zakonom. Upitno je da li su poštovani standardi građevinske struke, jer je sigurno da nijesu pratili regulativu koja se odnosi na planiranje prostora. Objekti su preblizu jedni drugima, infrastruktura nije dovoljna danih sve snabdijeva, a u slučaju zemljotresa, pitanje je da li bi i kako ‘preživjeli’. Udaljili smo se od osnovnih principa planiranja i izgradnje, čemu je doprinjela i činjenica da su, od 2019. godine, izvorne nadležnosti u dijelu planiranja prostora opštinama oduzete. Lijepo je čuti ovo što je kazao g-din Šušter, da su za samo nekoliko mjeseci uspjeli da izrade više detaljnih urbanističkih planova koji su stvorili pretpostavke da se grad razvija. Mi danas te mogućnosti nemamo. Sa druge strane, ono što je potencirao g-din Banović, takođe je tačno. Imali smo mogućnost da se tokom pandemije koronavirusa, uvjerimo da se veoma mali broj ljudi stavio na raspolaganje opštinskom Timu za zaštitu i spašavanje. Oni koji su bili voljni da učestvuju u radu Tima, htjeli su da rukovode i individualno donose odluke, što je nedopustivo. Dobro je što u tom tijelu još uvijek prepoznajemo lanac komande i to poštujemo”, kazao je predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević, koji je podsjetio da su članovi Tima predstavnici svih najvažnijih službi i izrazio žaljenje što nijesu uspjeli da animiraju i mlade da daju doprinos. Raičević je podsjetio da Bar iskazuje visok stepen solidarnosti sa gradovima koji su pogođeni zemljotresom, poput Zagreba. Pomoć nije izostala ni kada je riječ o Draču, u koji je Opština, osim finansijske podrške, uputila i članove Službe za zaštitu i spašavanje koji su se stavili na raspolaganje albanskom nacionalnom timu. Isto je bilo i prilikom zemljotresa u Turskoj.

“Turska, koja ima veoma dobro razvijen i organizovan sistem civilne zaštite, nije uspjela da na adekvatan način odgovori svim izazovima sa kojima se suočila nakon zemljotresa. Zato je neophodno motivisati građane, edukovati ih, a posebno mlade. Dio programa posvećenog  četrdesetogodišnjici zemljotresa bio je, zbog toga, posvećen tom dijelu. Upoznali smo ih sa svim rekvizitima kojima raspolaže naša Vojska, Policija, Služba zaštite i kako bi trebalo reagovati u slučaju nesreća. Nedostaju pokazne vježbe, a zabrinut sam i zbog nedostaka obučenosti  kod pružanja Prve pomoći. U okviru Crvenog krsta moguće je steći ta znanja, ali je potrebna veća zainteresovanost mladih i građana uopšte. Opštinski Tim je pokazao punu spremnost i organizovanost kada je bila kovid pandemija. Lakše je odgovoriti izazovima kada postoji funkcionalnost na nivou države, ali onog trenutka kada je ona dovedena u pitanje, Crna Gora je položila oružje pred nevidljivim neprijateljem. Zato smo bili toliko neuspješni u borbi protiv kovida i zato je puno ljudi preminulo od posljedica virusa”, naglasio je Raičević.

Ljudi jesu najvažniji resurs u izazovnim vremenima, a u vremenu katastrofalnog zemljotresa, kako je više puta istaknuto u emisiji, na svim važnim pozicijama bili su upravo oni koji su odlično poznavali svoj posao. Uz detaljne urbanističke planove, neophodan je i stručan nadzor nad izgradnjom objekata, potvrdio je Miloš Šušter, koji je, ne samo 1979, već i kasnije, obavljao važne funkcije u oblasti urbanizma i upravljanja.

“Usvojili smo Generalni urbanistički plan, odnosno reviziju 1985. godine i tada je preporuka bila da se u Baru ne grade objekti viši od prizemlja i četiri etaže. Ne mogu da zamislim kako će eventualni zemljotres doživjeti neko ko živi na devetom ili jedanaestom spratu. To je nehumano, a drugo pitanje jeste da li se i kako vrši nadzor. Mi smo imali profesionalce. Najžalije mi je što smo izgubili Službu koja se bavila urbanizmom i projektovanjem, a činila ju je intelektualno-tehnička elita koja je, poslije Republičkog zavoda za urbanizam, bila najjača institucija. Ona nije dozvoljavala greške i svima nama je bila korektivni faktor kod donošenja odluka. Nije mogao bilo ko, štiteći nekog tajkuna, da uništava prostor i bezbjednost. Zato apelujem, na osnovu svog iskustva, da se opštinama vrate nadležnosti koje im osigurava Evropska povelja o lokalnoj samoupravi. Sve ostalo je velika improvizacija, tim prije, što na nivou Crne Gore nemamo dovoljno kadra koji može adekvatno da radi. Zemljotres to ne toleriše, zato možemo imati drastične posljedice. Moja preporuka je da, uz Službu zaštite, koja brzo i dobro reaguje, razvijamo i druge organizacije, uključivati mlade i sve građane. Dovode se kadrovi koji nisu stručni, ili kada već nešto nauče u svojoj branši, smjenjuju se jer zbog nečega ne odgovaraju. To je pogubno, ovu državu treba ‘prepakovati’ na način da službe i institucije budu efikasnije na svim nivoima. Moramo ovo prelijepo područje i prostor, učiniti najljepšim za življenje”, kazao je Šušter, koji se više puta osvrnuo i na važnost solidarnosti.

“Nama su pomagali i dali mnogo Amerika, Rusija i druge države, ali Crnu Goru je obnovila Jugoslavija, isto kao što je to urađeno u Banja Luci i Skoplju. Bez te solidarnosti, mi bi možda, još bili u objektima koji nisu adekvatni za stanovanje. Mi i danas pomognemo, ali bih ja želio da se ta podrška institucionalizuje, da postoji kao pravilo ponašanja, da se na to obavežemo, kako bi se dio nacionalnog dohotka ili bruto proizvoda, usmjeravao u te svrhe, posebno imajući u vidu da smo na području na kojem će se dešavati ovakve nesreće. Podsjetiću da smo u Baru već u maju, nakon zemljotresa 1979. imali delegaciju Zajednice opština iz Osjeka, koju je činilo 13 opština. Predsjednik Zajednice prilikom te posjete je kazao: ‘Vi ste od danas naša 14. Opština’. Ja to ne mogu zaboraviti. Nama je njihova pomoć bila dragocjena kod nabavke građevinskog materijala. Zato je moj apel za solidarnost, da se organizujemo kao društvo, da se obučimo i budemo spremni za ono što može doći. Ne možemo ‘ublažiti’ merkalije, ali možemo posljedice”, zaključio je Šušter.

Vojo Banović je istakao da je lijepo imati ovakve emisije jer, kako je naglasio, puno ljudi obilježi jedno vrijeme, ali nije dobro da ih zaboravljamo.

“Ne govorim to kako bih podsticao na stvaranje kulta ličnosti, već da bi nam takve persone služile kao primjer. Naš veliki problem je poremećen vrijednosni sistem. Mi smo tada djelovali složno, niko se nije pitao ko je koje vjere ili nacije. Razumijem da imamo one koji su nezadovoljni sistemom u kojem živimo, ali nema idealnog društvenog uređenja. Ni Jugoslavija nije to bila za određene ljude. Ali, mi smo sa crvenim pasošem koji smo imali, imali i slobodan svijet, vrhunsko obrazovanje, od osnovnog i predškolskog, do fakultetskog. Puno je naših ljudi sa tim crvenim pasošem otišlo na Zapad i tamo su vrlo cijenjeni. Mlade generacije danas muku muče da dobiju vizu da odu u neku zapadno- evropsku zemlju. Država sa 24 miliona građana, bez granica u okviru Jugoslavije, bila je moćna i poštovana. Imali smo pobratimske i prijateljske veze sa gradom Bor. Poenta je da stvorimo sistem vrijednosti za mlade naraštaje u kojem će biti prevaziđene nacionalne i vjerske razlike, da vrjednuju ono što je ljudsko u čovjeku i da im to bude vodilja za budućnost. Moramo da shvatimo da treba da živimo zajedno, ni prsti na ruci nijesu isti, a svi su u funkciji. Apel upućujem političkim činiocima da moraju misliti na najmlađe i tako ih usmjeravati, jer to je budućnost svake države”, poručio je Banović.

Predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević, koji je kao mlad čovjek, počeo da obavlja važne funkcije, objasnio je kakav je njegov odnos prema zaostavštini sistema iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka i ljudima koji su ga stvarali.

“Moram reći da sam izuzetno privilegovan što sam danas u programu Radio Bara bio u prilici da podijelim medijski prostor sa gospodom Šušterom, Banovićem ili prethodnim učesnicima – Jusufom Kalamperovićem, Čedom Ratkovićem, dr Ljubom Živkovićem. Upravo su to ljudi koji su direktni učesnici obnove našeg grada nakon 1979. godine. Uvijek postoji taj osjećaj odgovornosti, ali i velike zahvalnosti prema onome što su uradili. Često provodim vrijeme sa njima, umijem da čujem ono što žele da mi kažu, i mislim da je to neophodno mlađim generacijama – da uvijek pored sebe imaju jednu ‘sijedu’ glavu koja će ih usmjeravati i usporavati mladalačku energiju i na odgovarajući način je kanalisati. Takođe, istakao bih i ono što su najveće vrijednosti našeg grada. Mi se ponosimo međuetničkim i međuvjerskim skladom. Još uvijek ovdje živimo jedni sa drugima i jedni za druge. Još uvijek je taj stepen solidarnosti veoma prisutan i moramo nastojati da kroz ovakve i slične razgovore podstičemo vrijednosti na kojima počiva naš grad. To vrijeme je rodilo mnoge dobre ideje i koncepte, realizovani su brojni značajni projekti, ali ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je katastrofalni zemljotres inicirao formiranje najznačajnije i najeminentnije medijske kuće u našem gradu – Radio Bara, koji je signal počeo da emituje dva dana nakon zemljotresa. Zahvaljujem vam se što kao medijska kuća dajete značajan doprinos kulturi sjećanja na važne događaje i ljude, a jedan takav je svakako zemljotres 1979. Takođe, ono vrijedno što činite jeste da i kroz program Radija i kroz vaš portal, kao i publikacije koje izdajete, vrijedna sjećanja pojedinaca u našem gradu budu na adekvatan način sakupljena i prezentovana. Upravo to podstiče najveću solidarnost i podsjeća nas da smo u tim kriznim situacijama i kritičnim vremenima oslonjeni jedni na druge. Ovo je lijep format emisije i, još jednom, zahvaljujem se Radiju na tome”, zaključio je predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević.

The post Zemljotres 1979. – Solidarnost i etika obnovili Bar (II dio) first appeared on BARinfo.

U ovom tekstu prenosimo dio onoga što su na ovu temu, u prvom satu emisije, kazali Jusuf Kalamperović, dr Ljubo Živković i Čedo Ratković. Privilegija je bila ugostiti predstavnike najstarije generacije uglednih ljudi Bara, koje je uvijek zadovoljstvo slušati. Bili smo u prilici da čujemo kredibilnu i mudru riječ, poruke i pouke, ne samo ljudi koji su bili zaduženi i odgovorni za živote građana i funkcionisanje u tragičnom momentu naše novije istorije, već su bili direktni sudionici i stvaraoci vremena i vrijednosnog sistema u kojem novac i interes nijesu bili apsolutni čovjekovi gospodari, nego, prije svega, etičnost, solidarnost, empatija. Pričali smo o zemljotresu, ali i o tom, veoma važnom aspektu života…

Jusuf Kalamperović je bio u Hrvatskoj kada se desio zemljotres, ali čim je dobio informaciju o stradanju Bara i njegovih žitelja, krenuo je u Crnu Goru. Kazao je da je danas teško objasniti kakva je katastrofa to bila i u kakvim uslovima se živjelo.

“Nije bilo mobilnih telefona, Interneta, a fiksna telefonija je bila u prekidu. Djelovi Bara bili su srušeni, a posebno sela. Imali smo skoro pedeset poginulih i više desetina povrijeđenih. Saobraćajne veze su, takođe, bile u prekidu, nestala je električna energija,  a voda nije bila upotrebljiva za piće”, prisjeća se Kalamperović.

Na putu prema Baru, njegovo prvo suočavanje sa posljedicama zemljotresa dogodilo se u Kamenarima, gdje je naišao na razorenu magistralu, čiji je jedan dio, zajedno sa kućom, koja je bila tik uz magistralni put, odnesen u more, iz kojeg je virio bor.

“Bila je zora, pojavljivali su se prvi zraci sunca iznad Lovćena, a ja sam odjednom ugledao sugrađanina iz Mrkojevića koji je izašao iz kola i počeo da igra. Bila je to ‘felinijevska’ slika. Objasnio mi je da je bio u Splitu za vrijeme zemljotresa, ali da je tog trenutka saznao da mu je porodica preživjela, a da je kuća srušena. Igrao je i pjevao od sreće. Kada sam stigao u Bar, zatekao sam, takođe, filmske scene – zgrada Suda je bila sravnjena sa zemljom, hotel ‘Agava’ polusrušen, sve prodavnice otvorene, sa polomljanim staklima. Međutim, bilo je i nekoliko srećnih okolnosti, prije svega, što je bio neradni dan i što je tada Bar bio jedan drugi i drugačiji grad. U prvim mjesecima nakon zemljotresa nijesmo imali niti jedan prekršaj ili krađu, nije bilo kriminala, iako su sve prodavnice, stanovi i kuće bili otvoreni. Sreća je bila i to što smo bili složni, što je postojala velika Jugoslavija i svjedočili smo neviđenoj slidarnosti svih naroda. Dodatno povoljna okolnost je bila i što je u Herceg Novom bio na liječenju i oporavku Josip Broz Tito, koji je tada, star i bolestan, izašao u srušeno brodogradilište i kazao: ‘Sve će ovo naši narodi i narodnosti obnoviti’. I obnovili su. Kao član Vlade, kada smo usvajali završni izvještaj Fonda za obnovu, konstatovano je da je ukupna pomoć koja je tada bila upućena Crnoj Gori, iznosila tri milijarde i 200 miliona američkih dolara, što je danas vrijednost više od deset milijardi”, istakao je Kalamperović, koji je objasnio da su prve aktivnosti Štaba civilne zaštite kojim je rukovodio, bile usmjerene na primanje pomoći i organizaciju života.

“Metar najlona je bilo pravo bogatstvo, kako bi se se građanima  obezbijedila bilo kakva nadstrešnica pod vedrim nebom, a nakon prvih lijepih i sunčanih dana, uslijedila je kiša, što je dodatno otežavalo funkcionisanje. Nije tada, nažalost, bilo automobila kao danas, a niko se nije usuđivao da spava u kući ili stanu. Otvorili smo feribot kako bi dio građana mogao tamo da boravi i prespava. Privatni auto-prevoznici su odlučili da tri mjeseca voze besplatno, a kada su došli prvi šatori, u Štab civilne zaštite je došao komandant italijanskog ratnog broda (mnogo godina kasnije posmrtni ostaci kralja Nikole i njegovih kćeri, dovezeni su tim brodom). Na brodu je bilo 600 vojnika, a u Bar su donijeli pomoć, posteljinu, krevete i brojne druge potrepštine, a što je najvažnije, stiglo je 800 šatora, svaki sa četiri kreveta. Ko je dobio šator, bilo je kao da je dobio kuću. Podijelili smo ravnopravno pomoć po svim barskim mjesnim zajednicama, a nakon nekoliko dana pozvao me komandant Štaba civilne zaštite Crne Gore, general Slavko Marićević i pitao za italijanski brod sa pomoći. Kada je čuo da smo sve podijelili u Baru, bio je veoma ljut i nije štedio grube riječi na naš račun. Kasnije smo postali veliki prijatelji. Brod je bio namijenjen cijeloj Crnoj Gori, a mi to nijesmo znali. Samo dva dana poslije zemljotresa u Bar je iz Sarajeva stigao i kombi sa radio stanicom i dva poznata novinara, Ante Strelovim i sportskim reporterom, Nikolom Bilićem. Tako je počeo Radio Bar, u tom kombiju, na mjestu današnje Pošte. Dali smo im neke dublje cipele, jer je padala velika kiša i nijesu mogli prići kombiju, međutim i te cipele im je odnijela voda, tako da smo svakodnevno, uz velike obaveze i tugu zbog izgubljenih života, imali i niz zanimljivih i šaljivih situacija, naročito u mjesecima koji su dolazili”, pričao je sa sjetom, ali i ponosom evocirajući uspomene, Jusuf Kalamperović.

Posebno teško suočavanje sa posljedicama katastrofalnog zemljotresa, bilo je za zaposlene u Barskoj bolnici, kojom je tada rukovodio sjajni barski intelektualac i doktor, iz plejade najstarijih i najuglednijih Barana, Ljubo Živković.

Njega je zemljotres, sa poznatim barskim šahistima, Batom Zečevićem, Maksimom Lutovcem i Momom Vukovićem, zatekao na benzinskoj pumpi, pred put na takmičenje u Danilovgrad.

“Zemlja je snažno podrhtavala, a okolne planine bile su obavijene prašinom, nečim što je ličilo na oblake dima. Vratili smo se odmah, prošli pored klonulog hotela ‘Agava’. Bio je to stravičan prizor, i čim sam se uvjerio da mi je porodica živa, uputio sam se prema bolnici. Tamo sam, na ulazu, ugledao dr Anta Martinovića. On je prvi stigao. Upravna zgrada, žargonski rečeno, bila je u komadima. Nova bolnica koja je rekonstruisana samo nekoliko godina ranije, bila je značajno oštećena. Znali smo da nas čeka težak i odgovoran posao. Svi naši zaposleni, i medicinsko i nemedicinsko osoblje, došli su bez poziva. Vrlo brzo smo donijeli odluku – svi pokretni bolesnici, koji su bili u boljem stanju, otpušteni su, a teže i nepokretne pacijente, kao i djecu, evakuisali smo na obližnju zaravan. Bilo je 100 kreveta i 100 bolesnika pod vedrim nebom. Sreća da je bio sunčan dan i ne tako hladna noć, ali vrlo traumatično iskustvo, jer su u velikom broju pristizali teško ranjeni i povrijeđeni u zemljotresu. Uslijedile su hirurške intervencije na otvorenom. Za šefa Prijemno – trijažnog odjeljenja odredili smo čuvenog hirurga dr Danila Malića, koji je obilježio hirurgiju Bara i Ulcinja u drugoj polovini XX vijeka. Glavni operater bio je dr Toro Božović, koji je, na sreću, imao dvije specijalizacije, opšte hirurgije i ortopedije. Njemu su pomagali svi ostali ljekari, i na tom prostoru, prvog dana zemljotresa i noći, obavljeno je na stotine intervencija kod pacijenata sa  prelomima, iščašenjima, kontuzijama, potresom mozga… Bio je uspostavljen vazdušni most sa Titogradom, pa smo kolima prevozili teže pacijente do heliodroma na Žukotrlici, odakle su helikopterima odvoženi do Kliničkog centra u Podgorici. Bilo je teško sve to gledati, a svakog časa stizale su i vijesti da se broj poginulih povećava. Nedostajala je krv, uprkos rezervama. Maturanti Kragujevačke gimnazije, koji su bili na ekskurziji u Čanju, odmah su reagovali i došli da daju krv, a pridružili su im se i naši davaoci. Nijesmo imali niti jednog šatora, već su naši radnici uspjeli da ‘sklepaju’ ritu koja je ličila na šator, a montirali smo je ispod jedne masline i napisali ‘Štab’. Taj štab su činili dr Žarko Ivanović, dr Anto Martinović i ja, a za stolom u šatoru pisar, moj brat, koji je bilježio sve što se dešavalo na dnevnom nivou, kao i naredbe i obavještenja koja smo dobijali od opštinskog štaba”, kazao je dr Živković, koji je istakao da je to bila neprospavana noć za sve, pacijente i osoblje. Sa suzama u očima ispričao je da je sjutradan ujutro ispred bolnice stigao kombi sa konzervama, hlebom i crvenkastim sirom, koji je poslao tadašnji istaknuti funkcioner i direktor ‘Primorke’ Veljko Vlahović, a zaposlene djevojke su skuvale čaj.

“Bio je to prvi obrok poslije zemljotresa i nešto najslađe što pamtim da sam pojeo u svom životu, jer taj, ‘veličanstveni’ doručak imao je ukus dobrote i ljubavi. Već popodne stigli su Slovenci koji su nam pomogli da montiramo poljsku bolnicu. Došli su kompletno opremljeni, nijesmo imali nikakvu obavezu prema njima, naučili su nas kako se ide u ugroženo područje, dakle, o njima nijesmo, kao nekakvi domaćini, imali nikakvih obaveza. Pomagali su nam vojnici JNA, a uz podršku Crvenog krsta iz Njemačke, vrlo brzo je montirana montažna bolnica i već početkom maja svi bolesnici su se našli u njoj. Tada smo već mogli da radimo u humanijim uslovima, a pridružila nam se i fantastična ekipa ljekara iz Šapca, koji su preuzeli sav posao i pružili nam priliku da se malo odmorimo. Doktor Anto Martinović me vedrim duhom, praktično, održavao u životu. Primali smo u goste najveće rukovodioce ondašnje Jugoslavije, generale JNA, brojne novinarske ekipe, predstavnike Međunarodnog Crvenog krsta i polumjeseca, Karitasa, Malteškog reda… Prvih dana nakon zemljotresa u posjeti nam je bila i delegacija Svjetske organizacije iz Ženeve. Ja sam bio obučen u jedan džemper, sa nekom kapom gurnutom na glavi, a dr Žarko Ivanović, uvijek gizdavo i lijepo, još je znao i njemački jezik. Svi su se za informaciju obraćali njemu, a i ja sam malo razumio njemački, i shvatio da im Žarko daje tačne podatke, ali i ne naročito precizno, pa sam prevodioce zamolio da predstavnicima iz Ženeve, kažu da je dr Žarko ‘zadužen’ za sliku, a ja za ton. Kada su to preveli, nastao je opšti smijeh, grljenje i ljubljenje, a naši gosti su nam narednih dana obezbijedili sve što nam je bilo potrebno”, ispričao je dr Ljubo Živković, potvrđujući, da vedar duh nije napuštao Barane, uprkos brojnim nedaćama sa kojima su bili suočeni.

Čedo Ratković je bio predsjednik Opštine Bar od 1984. godine, obavljao je kroz cijeli profesionalni, radni vijek, važne društveno – političke funkcije, a u vrijeme katastrofalnog zemljotresa bio je na čelu poznatog trgovinskog preduzeća “Izbor”, tadašnjeg najznačajnijeg, jedinog  trgovačkog lanca.

“Poslije civilne zaštite, bolnice, gdje su zbrinjavani bolesni i ranjeni, treći važan segment je snabdijevanje stanovništva hranom. ‘Izbor’ je bio moćno preduzeće, sa preko 500 zaposlenih, dvadesetak samoposlugai i četrdeset prodavnica. Obišli smo sve objekte, koji su bili u veoma lošem stanju, sa slomljenim izlozima, sva roba je bila na podu, mnoge prodavnice su bile van funkcije i bilo je rizično boraviti u njima. Ali, na sreću, bilo je puno ljudi spremnih da pomognu, a entuzijazam kojem sam svjedočio bio je nevjerovatan. Mogu ga uporediti samo sa ambijentom i elanom koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata kada je obnavljana zemlja. Odmah smo uspostavili snabdijevanje i Bar je bio sa te strane zbrinut, što je bilo veoma važno. Pojedine prodavnice su, zbog sigurnosti prodavaca i kupaca, bile zatvorene i bio im je zabranjen rad. Tada nijesam toliko vodio računa o tome, bio sam mlad i smatrao sam da i po cijenu rizika, treba da radimo, pa smo neke prodavnice otvorili. Shvatio sam kasnije, kada nam se ponovo dogodio jači zemljotres, u maju, da su oni koji su donijeli takvu odluku bili u pravu. Ali, radili smo neprekidno, imali smo veliko skladište u Sokolani u kojem se prodavala roba koja je dolazila kamionima, što je bilo značajno, jer domaćinstva nijesu imala velike zalihe u hrani”, kazao je Čedo Ratković.

Jusuf Kalamperović je naveo nekoliko primjera koji potvrđuju ogromnu solidarnost i humanist ljudi širom Jugoslavije. Zbog toga smo, svi mi koji smo doživjeli to razdoblje i svjedočili tome, istakao je, veliki jugonostalgičari.

“Nakon samo tri ili četiri dana od zemljotresa, čim je profunkcionisao saobraćaj, u Bar su  stigla dva ogromna šlepera sa ciglama, i pismo, jer su telefonske linije bile u prekidu. Poslao ih je pokojni Ilija Vojvodić iz Kikinde, čiji su roditelji sa ovih prostora, i napisao: ‘Drugovi, nemam što u ovom trenutku da vam pošaljem, možda će vam valjati ove cigle’.  Drugog dana u šator Štaba dolazi čovjek koji je kazao da je iz Županje. ‘Na televiziji vas je video moj direktor Stjepan Sekur (moj kolega sa fakulteta) i poslao vam je traktor’. Taj traktor smo odmah uputili u ‘Primorku’. Veliki problem je bila i voda za piće. Prva pijaća voda nakon zemljotresa u Bar je stigla brodom iz Dubrovnika. Izvanredan gest solidarnosti i pomoći, a znamo kako smo im, nažalost, uzvratili petnaestak godina kasnije. Kamioni sa raznovrsnom pomoći konstantno su stizali, između ostalih, i sa goveđim mesom, a mi nijesmo imali gdje da ga smjestimo jer je ‘Centrokop’-ova hladnjača bila puna. Dobrodušni čovjek, a uspješni privrednik, tadašnji direktor Zavoda za izgradnju Bara, Jovan Pavićević, tražio nam je da tu hladnjaču sa mesom poveze u Stari Bar i podijeli kovačima. Bila je to još jedna filmska scena, ovoga puta u Starom Baru – ljudi se okupili na ulici, Sunce zalazi, svi drže komade mesa u rukama i pjevaju”, sjeća se Kalamperović, koji je ispričao i anegdotu, kada je poznati barski inženjer uznemiren “uletio” u štab, gdje je bio i predsjednik Opštine, Blažo Orlandić (koji je bio izuzetan rukovodilac u tim vanrednim okolnostia) i saopštio da Lisinj gori i da je vjerovatno proradio vulkan. Mi svi, unezvjereni istrčavamo iz šatora i vidimo da na Lisinju zaista gori vatra. Međutim, ja koji potičem iz stare stočarske i poljoprivredne porodice, odmah sam shvatio da su čobani, koji to čine obično u aprilu, zapalili staru, kako bi nikla nova trava. Narod se na selu, iako je tamo bilo najviše žrtava, najbolje snalazio i prilagođavao. Vrlo brzo su počeli da rade i žive uobičajenim životom. Neću zaboraviti ni uspaničenog  načelnika Službe bezbjednosti koji nam je referisao da će morati da uhapsi hodžu, jer na propovijedi petkom širi paniku govoreći da nas očekuju novi zemljotresi. Sjutradan, 20. maja, desio se još jedan veći zemljotres, a u štabu se prolomio smijeh i čulo se ‘nemojte dirati hodžu’. Zaboravili smo sve to, ali i humanost i dobrotu koja je vladala. Žao mi je što tog Bara i takvih Barana više nema”, sa tugom konstatuje Kalamperović, koji je upozorio da se plaši da će u slučaju sličnih podrhtavanja tla izostati takav duh i zajedništvo, a da bi novi jak zemljotres (što se  realno može očekivati i na što upozoravaju stručnjaci) mogao, zbog neprilagođene gradnje, da izazove nesreće nesagledivih razmjera.

Dr Ljubo Živković je podsjetio da je u zbrinjavanju djece u tom periodu učestvovao, kako je naglasio, dobri, poznati doktor Vrška, a epidemiološku situaciju je pratio i kontrolisao HES Doma zdravlja, na čelu sa dr Petrom Vuksanovićem.

“Nijesmo imali značajnijih epidemioloških prijetnji, niti rizika, upravo zahvaljujući požrtvovanom radu, jer je na površinu isplivalo i izdominiralo ono najbolje u ljudima. Završili smo objekat Doma zdravlja, a kao investitor se proslavio moj školski drug Danilo Lekić, koji je bio direktor SIZ-a za zdravstvo, izgrađene su zdravstvene stanice u Virpazaru, Ostrosu, Đuravcima i Pečuricama. Krajem osamdesetih godina, kada je konačno završena obnova, u funkciju je stavljen novi Dijagnostički centar, gdje su danas smještene sve specijalističke službe, Laboratorija i Odjeljenje za fizikalnu terapiju”, istakao je dr Ljubo Živković.

“Sve to ne bismo postigli bez te neviđene solidarnosti, humanosti i odgovornosti. Ne smijem ni da pomislim što bi se desilo danas da nam se ponovi neki slični zemljotres, a desiće se, jer živimo na trusnom području, na kojem su se ovakve prirodne katastrofe dešavale u prosjeku svakih sedamdeset godina, počev od XIII i XIV vijeka. Gradovima su bile potrebne decenije da budu obnovljeni poslije takvih razaranja, a mi smo izgradili Bar vrlo brzo, upravo zbog te solidarnosti koje ne bi bilo bez Tita i ondašnje Jugoslavije. Sve ove važne objekte danas ne bismo imali, a mnogi od njih više, nažalost, nijesu u rukama naroda, već kod onih kojima ne pripadaju. Zaboravili smo na to vrijeme i nijesmo zahvalni za ono što smo dobili i što smo imali. Bojim se da u savremenom trenutku ne bi imali od koga da zatražimo podršku, a i nijesmo je dostojni, nakon svega što smo uradili. Stalno treba podsjećati i govoriti mladima o duhu zajedništva i solidarnosti koji su vladali, jer je to kruna svega, i napretka i razvoja, a zemljotresa je bilo i biće”, zaključuje Čedo Ratković.

The post Zemljotres 1979. – Solidarnost i etika obnovili Bar (I dio) first appeared on BARinfo.

Od 10 do 11 sati, na najteži momenat u novijoj istoriji Bara, sjećanja će evocirati, ali i svjedočiti o jednom drugačijem vremenu, vrijednostima i međuljudskim odnosima,  Jusuf Kalamperović, tadašnji komandat Štaba civilne zaštite i potpredsjednik Izvršnog odbora, dr Ljubo Živković, direktor Opšte bolnice i Čedo Ratković, direktor Trgovinskog preduzeća “Izbor”, koje je bilo zaduženo za snabdijevanje stanovništva.

Od 11 do 12 sati u studiju Radio Bara biće predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević , Miloš Šušter, koji je 27. aprila 1979. godine imenovan na funkciju potpredsjednika Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, kao i Vojo Banović,  predsjednik Omladinske organizacije Bara i komandant Omladinskog naselja stacioniranog u školi “ Meksiko”, kojeg su činile omladinske brigade iz cijele Jugoslavije.

Otvoreni studio Radio Bara, subota, 23 .marta, od 10 do 12 sati, emisija posvećena 45. godišnjici katastrofalnog zemljotresa sa uglednim i referentnim gostima. Urednica i voditeljka je Vesna Šoškić.

Emisiju možete gledati i na you tube kanalu Bar infa i Radio Bara, kao i na FB i Instagram stranici naših medija.

The post Otvoreni studio Radio Bara biće posvećen godišnjici katastrofalnog zemljotresa first appeared on BARinfo.

Prof dr Šerbo Rastoder autor je preko tridest istoriografskih knjiga, nekoliko užbenika, više stotina naučnih priloga, eseja, 150 enciklopedijskih jedinica, urednik je i koautor “Istorijskog leksikona Crne Gore”, učesnik i inicijator više međunarodnih projekata, okruglih stolova i tribina iz oblasti istorije, ljudskih prava, medija, kulture… Držao je predavanja o istoriji i multikulturi Crne Gore u više zemalja Zapadne Evrope, SAD i Turske. Dobitnik je najviših opštinskih i državnih priznanja za naučni rad. Za redovnog člana CANU izabran je 2018. godine. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i Fakultetu političkih nauka u Podgorici.

Danas postoji samo jedna dilema, ne ta “da li je vlast dobra ili loša“, jer svaka vlast apriori ne može biti dobra, već kako promijeniti vlast. Ako neko misli da vlast treba mijenjati na ulici, ja mislim da je to najgori mogući scenario koji može da se desi Crnoj Gori. Izbori su legitimna stvar i postoje u svim demokratskim državama, i tu apsolutno nema dileme. Završavam ovaj dio odgovorom na vaše pitanje zbog čega je naša edicija zaključena učlanjenjem naše države u NATO pakt. Naš kompas je, odnosno njegova igla, često išla ili prema Istoku ili prema Zapadu, nekad više, nekad manje prema jednoj ili drugoj strani, ali, ono što je izvjesno, evropska ideja u Crnoj Gori ovaploćena je u onome što je prijem u vojno-plitički savez, kakav je NATO pakt. Kao realista, znam da to nije naša zasluga, jer cijeli prostor Mediterana je pod kontrolom tog saveza, samo ovaj mali prostor u Crnoj Gori to nije bio. Dakle, to je bio interes, a Crna Gora u tom spoljno-političkom diskursu nije napravila nijednu grešku , iz dva razloga. Prvi je, da je moderni utemeljitelj Crne Gore , gdin Branko Lukovac, čovjek besprijekorne biografije, izuzetnog iskustva, i kao takav predvodnik i utemeljivač moderne diplomatije, uspio da Crnu Goru pomiri sa zavađenim susjedima. U knjizi smo pisali kako je otvoreno predstavništvo u Sloveniji, kako je teklo pomirenje sa Hrvatskom, kako su tekli odnosi sa Bosnom, do onoga što se desilo na kraju sa Kosovom. To je čitav jedan period veoma temeljno promišljenih poteza , koje je trebalo donijeti samostalno, u interesu Crne Gore. Onda se desilo nešto što je bilo za očekivati, da Crnu Goru najbolje razumiju zemlje regiona. Odatle dobijamo nedvojbenu podršku, što je veoma bitno, u realizaciji jedne suštinske ideje. Ako kažem da je Milan Kučan dao „slovenačko vrijeme“ Milu Đukanoviću, kada je Bil Klinton bio u Sloveniji, mimo želje Janeza Drnovšeka, i da je tada Đukanović predstavio američkom predsjedniku ono što su ideje i ciljevi Crne Gore , što je bilo ključno, ili, na primjer da je u tom spoljno-političkom balansu trebalo neutralisati Čarlsa Kraforda, britanskog ambasadora, koji je bio izuzetno nenaklonjen Crnoj Gori. To je bila izuzetno teška borba i svi segmenti te borbe našli su se u ovim knjigama. Treći segment koji smo obradili je ekonomija i ono sa čim Crna Gora ulazi u to razdoblje, kakvo je ekonomsko-komunističko nasljeđe i da li je Crna Gora zemlja radnika, koji preko noći postaju narod u AB revoluciji.  Crna Gora je doživjela nešto o čemu ne postoji sličan primjer u svijetu, a to je da direktori vode radnike u štrajkove i na mitinge , što sve dokazuje da se radilo o scenariju, za koji znamo ko su bili njegovi kreatori. Znamo tačno gdje je bio njihov punkt u Baru, Nikšiću, Željezari, Kombinatu aluminijuma itd. Ali, važno je bilo sve to prevazići i zaokružiti jednu orjentaciju koja nas je dovela do NATO pakta. Protivnici NATO pakta, kao politički pismeni ljudi, danas neće tražiti, ako budu u prilici, izlazak iz tog saveza, već raspisivanje referenduma, što je otvaranje nove priče u Crnoj Gori. Niko neće tražiti poništenje priznanja Kosova, nego će tražiti referendum o tome.To je demokratska forma koja bi Crnu Goru odvela u nove i nove podjele. S druge strane, ne treba imati ni iluziju da će zemlje NATO pakta preko noći aktivirati član 5, koji glasi „napad na jednu članicu, napad je na sve zemlje NATO pakta“. Tu treba biti realan-Crna Gora je mala i kao takva najlakši je gubitak za međunarodnu zajednicu, za to imamo i istorijsko iskustvo i analogiju. To mogu da ustvrdim, ako uopšte imam pravo na to. Takođe, ako imam pravo, smatram da je problem u Crnoj Gori nemogućnost vođenja dijaloga, nama to nedostaje kao društvu i kao kulturi. Mi smo formirali partitokratsko društvo, u kojem je vladajuće mišljenje da je neko ko je „nešto“ apsolutno u pravu, što nije tačno. Više ne razmišljamo o Crnoj Gori kao novom političkom subjektu u globalnom svijetu, kao staništu svih nas, od kojeg zavisi naša sudbina . Naprotiv, mi razmišljamo partikularno, u smislu ko će gdje i ko će kada. Suština je da mi budućim generacijama moramo nešto ostaviti. Poruka je knjige-komunisti su ostavili dosta i njihovi nasljednici još uvijek nijesu uspjeli sve da prodaju“, kazao je prof Rastoder , koji je, osim komentara na ekonomski aspekt onoga što je komunističko nasljeđe , dao i svoje viđenje ideološke zaostavštine tog sistema, koji je u knjigama obrađen pod naslovom „Fašizacija crnogorskog društva“.

Poglavlje sadrži , kao prilog tezi o fašizaciji društva, zločine u Pljevljima, Bukovici, Štrpcima, logoru Morinj, progon Roma iz Danilovgrada… do „Orlovog leta“, koji se, prema riječima prof Rastodera, može posmatrati , ne samo kao pojava, već fenomen jednog društva.

„Kada sam o svemu tome pisao, zapitao sam se da , možda, nijesam pretjerao. Onda sam se sjetio sjajnog eseja Umberta Eka ‘Fašizam u deset tačaka’, i u svim ovim zločinima sam pronašao sve te elemente. Fašizam je ideologija koja nije poražena, iz prostog razloga što se ideologija ne može poraziti, ali ako imamo fašizam, onda je logično da postoji i antifašizam, kao ideološka premisa protiv fašizma. Revizija istorije nije moguća i ja sam jedan od rijetkih u regionu koji to tvrdim. Ono što je bilo bilo je, i to se ne može promijeniti. O Jasenovcu je napisano 1150 knjiga. Različita tumačenja i interpretiranja istorije u pojedinim periodima, uvijek imamo. To što će neko izjednačiti četnike i partizane, ne znači da će biti izjednačeni njihovi vrijednosni sistemi. Ja ne vjerujem u reviziju, vjerujem samo u promjenu mišljenja, a ona je u istoriji i nauci moguća samo na osnovu činjenica. Imamo li potrebu da preispitujemo neke stvari, imamo, ali to nije revizija, to je preispitivanje. Imamo li potrebu da raščistimo sa iluzijom da smo uvijek bili bezgrešni, imamo. Kao naučnik, metodolog, teoretičar filozofije istorije, mogu reći da je to normalno, ali i prolazno. Suština je kod teme fašizam-antifašizam, da izaberete stranu. Ako ste izabrali stranu, onda ste izabrali vrijednosni sistem, ako ste izabrali vrijednosni sistem, onda ste izabrali svoje junake u istoriji. Ako vi želite da kažete da je Crna Gora zadržala antifašizam kao vrijednosni sistem u mnogo većoj mjeri nego što je to u Srbiji, Hrvatskoj ili drugim bivšim republikama, onda je to tačno. Ovdje imamo najmasovniji ustanak u Evropi protiv fašizma, iako je tačno da su u njemu učestvovale različite strukture, suština je da je ideološka nit tog ustanka 1945. godine prepoznata u pobjedi jedne strane. Mi imamo krilaticu „bratstvo-jedinstvo“, što bi u modernom prevodu značilo multivjersko, multinacionalno, multikulturalno društvo. Onda smo imali situaciju da to društvo preko noći iskopa ratne sjekire, a sada je na snazi proces pomirenja. U tom procesu pomirenja neminovno je preispitivanje sebe, i gdje smo mi bili tada kada se to dešavalo. Njemci su negirali holokaust i nacizam, sve do suđenja Ajhmanu, 60-ih godina. Tada su njemačka djeca počela da pitaju roditelje „tata, a dje si ti bio“. Tada je krenulo preispitivanje, i danas Njemci nemaju problema sa tim. To su procesi, a u njima ja, ipak, prepoznajem optimizam u Crnoj Gori, koji vodi ka tome da se, prije svega, oslobodimo nekih balasta, da nemamo strane, već da imamo vrijednosni orjentir koji nas vodi. Mislim da je ta antifašistička tradicija Crne Gore zaista, nešto što treba njegovati, ne samo zbog činjenice da su Crnogorci dali nevjerovatan doprinos u borbi protiv fašizma, već sav moralni kapital koji je Crna Gora iznijela iz Drugog svjetskog rata, omogućio joj je jednu poziciju koja je značila ravnopravan status u toj zajednici koja je živjela koliko je živjela. Taj vrijednosni sistem nas čini kompatibilnim i komparativnim sa savremenim svijetom. Sretna društva fašizam situiraju u procenat koji ne čini štetu zajednici. Ako smo načitani i obrazovani, ne znači i da smo humani. Najveći broj njemačkih vrhunskih intelektualaca su bili članovi nacističke stranke. Erih From u „Masovnoj psihologiji fašizma“ pokazuje da je fizički najružniji čovjek toga toba, bio idol njemačkih žena. Različiti su društveni fenomeni, ali je vertikala onoga što prepoznajem kao vrijednost, ipak, ta tradicija koja Crnu Goru čini prostorom slobode, prostorom koji ja doživljavam kao sojska i čojska Crna Gora. Tih primjera imamo i u poslednjih trideset godina i oni su vrlo afirmisani u knjizi, kao i Crna Gora koja će sa svojim, relativno malim geografski gabaritima, biti primjer na Balkanu. Ovo je jedini prostor na kojem se nijesu desili ratni sukobi, ali zato što taj sukob nijesu željeli oni koji su ga proizvodili na drugoj strani. To potvrđuju i tajne stenogramske bilješke. Da su se neki naši ovdje pitali, to ne bi bilo tako, ali , na sreću, nijesu se pitali. U vrijeme deportacije, ovdje je bilo ljudi na primorju, poput Milana Mrvaljevića, koji je te nesrećne ljude zapošljavao pod tuđim imenom, da ne bi bili deportovani, i na taj način ih je spasio. To pokazuje da svaki čovjek ima pravo na izbor“, poručio je prof. Rastoder.

U trotomnoj ediciji, koja obuhvata sve prelomne istorijske događaje od 1988. do 2017. godine u Crnoj Gori, zastupljeno je preko 3.500 ličnosti, koje su njihovi sudionici i kreatori, među njima Milo Đukanović, Momir Bulatović i brojni drugi, a kada je riječ o Baru, neizostavni dio te istorije su braća Blažo i Marko Orlandić i po funkciji i po autoritetu, Milenko Sjekloća, sekretar Opštinskog komiteta koji je odbio da se povinuje novom ideološkom ritmu, Mićo Orlandić, Zarija Lekić, kao prvi predsjednik prve reformske, opozicione opštine u Jugoslaviji… U knjizi je kompletan sastav Savjeta Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, preko 500 intelektualaca, kompletan sastav Koalicije za Jugoslaviju, koja je bila nasuprot Pokretu, svjedočenja ključnih ljudi, koja su korištena kao istorijski izvor.

Profesor Rastoder se, uz sve pozitivne kritike na ovo kapitalno djelo, osvrnuo i na njegovo osporavanje, prvenstveno, na nekim televizijama u regionu, i od nekih novinara, koji, kako je kazao, svaku emisiju počinju osvrtom na knjige koje dolaze iz Crne Gore, i njihovom demonizacijom, poput Milomira Marića, a intresovanje da dođe do tih knjiga pokazao je i Šešelj, kao i drugi akteri dešavanja devedesetih, iz Srbije.

Ali, naglašava profesor Rastoder, „ideja koja je zapaljena poslednje decenije prošlog vijeka-suverenistička, građanska , aniratna, evropska, u Crnoj Gori je još živa i danas joj daje snagu da preživi ponovne napade i opstrukcije. Društvo mora da postigne konsenzus oko temeljnih vrijednosti“, poručuje prof. Rastoder.

Ocjenjujući na kraju   trotomno djelo „Moderna istorija Crne Gore 1988.-2017 – Od prevrata do NATO pakta“, prof Rastoder je kazao:

„Kao neko ko je svjestan svojih dometa i pokušava biti racionalan, uvijek ističem, i to govorim i svojim studentima, ‘istorija se ne može napisati, ona se piše’, jer, na primjer, Francuska buržoaska revolucija je bila prije nešto više od dvjesta godina i preko 300.000 bibliografskih jedinica ima o tom događaju. Kada bih ja bio vlasnik istine, onda bi bila dovoljna jedna, ta moja knjiga. Međutim, ja tu iliziju nemam, već očekujem i znam da će ova knjiga biti inspiracija za neke druge. Moja misija kao naučnika, jeste upravo to – inspirisati i podstaći druge da nastave istraživanje. Ja mogu da budem zadovoljan ili nezadovoljan knjigom, ali to je potpuno irelevantno za neki širi naučni kontekst. Ono što mene zanima kao naučnika jeste da knjiga preživi vrijeme, i svoje i moje, da dobije svoju potvrdu i provjeru u nekoj perspektivi, i da kao takva ostane trajno dobro. Kako sam u Baru i mom dragom Radio Baru, reći ću i ovo, ja sam napisao i dvije knjige o dvjema značajnim ličnostima u Baru. Moja prva knjiga, o nadbiskupu Dobrečiću, promovisana je ovdje, a druga o muftiji Karađuzoviću, mislim da nije promovisana ovdje, ali to ne spočitavam Radio Baru, već sebi, jer u poslu kojim se ja bavim, a to je vrlo naporan i rudarski posao, i u iskustvu koje imam, a to je trideset godina istraživanja, čim završimo jedan projekat, odmah mislimo na drugi. Za mog dragog Iva Banca sam napisao tekst ‘Liberal u politici, anarhista u nauci’, to bi se moglo i za mene reći. Razmišljam o jednoj velikoj temi – crnogorskoj političkoj emigraciji. To je veliki projekat koji sam zamislio i, na sreću, ne moram nikoga moliti, ali ako društvo prepozna značaj takvog djela, vjerovatno će to biti moja naredna preokupacija. Ta tema zaslužuje temeljnu obradu, ne samo zbog toga što je relativno nepoznata, nego što ona pripada duhovnoj, kulturnoj i političkoj tradiciji Crne Gore, koja joj treba, mnogo više nego tim ljudima i događajima. Inicijacija te teme bio je moj tekst o crnogorskoj političkoj emigraciji, nakon smrti kralja Nikole, koji je preveden na turski i već objavljen u tamošnjim časopisima, kao i na njemački jezik. Bilo mi je stalo da se objavi na stranim jezicima, kako bi se šira intelektualna javnost upoznala  sa tom važnom tradicijom u Crnoj Gori, koja je, nažalost , zbog našeg suženog znanja o tome, reducirana na nešto što je simplifikacija samih ideja. Dakle, u Crnoj Gori postoji utemeljena republikanska ideja još početkom XX vijeka, pa imamo ideje o balkanskoj federaciji, o jugoslovenskoj federaciji, te ideju koja je nacionalna , ali se nažalost, kod nas svodi na Štedimljiju i Drljevića, a ona je mnogo šira, i kao takva zaslužuje jednu sistematsku i naučnu obradu. Smisao svake knjige jeste da naredna bude bolja, ja se radujem narednoj i očekujem da ona bude bolja od prethodne , ali da li će je biti , to ne zavisi samo od mene i mojih saradnika“, kazao je prof. Rastoder, koji na pitanje, može li, s obzirom na višedecenijsko naučno istraživanje naše istorije i aktuelna dešavanja koja pokazuju da smo nanovo na prekretnici, predvidjeti što će se događati u bližoj budućnosti, citirao poznatu filozofkinju Agneš Heler: „Ne postoji budućnost, ne postoji sadašnjost, postoji samo prošlost. I ovo sada što sam rekla, to je prošlost“. Ja sam neko, kazao je prof. Rastoder, koji se cijelog života kreće sa glavom okrenutom unatrag, a tražite od mene da projektujem budućnost.

„Ne znam nijednog istoričara u istoriji istoriografije koji je uspio predvidjeti što će se dešavati u budućnosti, prvenstveno zato što se istorija ponavlja samo u glavama glupih istoričara, jer ono što je bilo ne može se ponoviti. Heraklit bi rekao ‘ne možes dva puta ući u istu rijeku’. Suština je da ne možemo predvidjeti budućnost, jer istorija, ipak, nije egzaktna nauka, kao što to mogu prirodnjaci. Mogu samo da kao istoričar ponudim nešto što ljudi mogu da prihvate kao dio svoje tradicije, odabir najboljeg i najljepšeg iz nasljeđa, jer nikada se ne bih usudio da razmišljam o budućnosti, vjerujući da znam što će se desiti. Čovjek bira put i tome služi istorija, da izaberemo pravi put“, smatra prof. Rastoder, ocjenjujući „da, ako imamo sjećanja na ružna dešavanja devedesetih godina prošlog vijeka, vjerujem da ih nećemo ponoviti, jer je to bio promašaj u razvoju jednog društva. Ako to ignorišemo kao činjenicu, onda smo u opasnosti da nam se neke stvari iz tog perioda ponove. Znam da postoji opravdan strah za tako nešto zbog sveukupne ekonomske, političke, a sada i zdravstvene situacije, u isto tako nepovoljnom globalnom kontekstu, ili manje povoljnom nego što je bio prije dvadesetak godina. Izazovi su pred nama, naše političke elite su takve kakve su. Devedesete su donijele nerede i ulicu, ja se nadam da smo bar toliko sazreli da se to neće ponoviti. Ako nismo, i ponovimo slične scenarije, onda smo mi društvo koje ništa nije naučilo, onda nismo ni zrelo ni demokratsko društvo. Moj optimizam temelji se na činjenici da nismo u najlošijoj situaciji , ali jesmo u lošoj. Ispraviti je možemo samo sredstvima imanentnim civilizovanom društvu. Sva druga sredstva su se pokazala u istoriji kao vrlo problematična. Ovaj narod je mnogo puta pronalazio snage da sam sebe obnovi. Nama danas treba obnova, i politička i kulturna i ekonomska, obnova u svakom smislu. To ne znači radikalan raskid sa prethodnim, ali upodobljavanje svih onih procesa koje danas prepoznajemo kao negativnosti društva. Društveni aktivizam nas obavezuje da promovišemo vrijednosti. Te vrijednosti mogu biti načelo demokratije, slobode, jednakih prava, socijalne pravde… Sve zavisi ko što prihvati kao vrijednosni sistem. U jedno sam siguran , i ovo će biti prošlost, a to znači opet tema za nekoga poslije mene“, zaključio je akademik, prof dr Šerbo Rastoder, koji je, ponovo izražavajući zadovoljstvo što je bio gost naše kuće, naglasio „da je Radio Bar jedna vrlo bitna činjenica u životu grada, iako viđena često kroz različite dioptrije“.

The post Prof. dr Šerbo Rastoder: Imao sam tu sreću da uvijek pišem o onome što drugi nisu htjeli ili nisu smjeli (drugi dio) first appeared on BARinfo.

Prof dr Šerbo Rastoder autor je preko tridest istoriografskih knjiga, nekoliko užbenika, više stotina naučnih priloga, eseja, 150 enciklopedijskih jedinica, urednik je i koautor “Istorijskog leksikona Crne Gore”, učesnik i inicijator više međunarodnih projekata, okruglih stolova i tribina iz oblasti istorije, ljudskih prava, medija, kulture… Držao je predavanja o istoriji i multikulturi Crne Gore u više zemalja Zapadne Evrope, SAD i Turske. Dobitnik je najviših opštinskih i državnih priznanja za naučni rad. Za redovnog člana CANU izabran je 2018. godine. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i Fakultetu političkih nauka u Podgorici.

“Veoma sam radostan i ponosan što sam gost Radio Bara, ovdje se osjećam kao u svojoj kući.  Mislim da ste odabrali dobar povod da me pozovete-izlazak trotomne studije u koautorstvu sa kolegom, mr Novakom Adžićem, nešto što je bitna i važna intelektualna činjenica u Crnoj Gori, koja je izazvala ogromnu pozornost i mogu reći, ako nije neskromno, da sam ovaj poziv očekivao. Prije svega, kako bih mogao da svojim sugrađanima u Baru, gradu u kojem sam proveo najveći dio života, kažem nešto o jednoj intelektualnoj dilemi koja nas danas mnogo opterećuje“, kazao je na početku emisije prof dr Šerbo Rastoder, koji ovo kapitalno djelo, u odnosu na, takođe, veoma važne , istoriografske knjige koje je objavio, ocjenjuje kao još jedno na temu o kojoj nije bilo jednostavno pisati, i za koju u naučnom krugu i ne postoji veliko interesovanje .

„Imao sam tu sreću da uvijek pišem o onome što drugi nisu htjeli ili nisu smjeli. Ne kažem da sam hrabriji od drugih, ali možda su zato moja djela izazivala određen interes. Ovo je jedno od trideset, i osjećam se kao da imam toliko djece, jer svaka knjiga je posebna priča i posebna emocija, s tim što je prva najdraža. To je knjiga o biskupu Dobrečiću, koju sam objavio 1991. godine, takođe knjiga veoma važna za Bar. Objavio sam i istoriju Crne Gore, u koautorstvu sa Baraninom , dr Živkom Andrijaševićem, od početaka do 2003. , koja je takođe, izazvala ogromno interesovanje, i kod nas i vani. Prevedena je na četiri jezika i koliko mi je poznato, danas nema nijednog njenog izdanja na tržištu. Ako bih to tako posmatrao, ova trotomna edicija je nastavak te priče. Što smo mi htjeli sa ovom ‘Modernom istorijom Crne Gore’? Prvenstveno, moram reći da nismo željeli da budemo moderni, iako knjiga nosi taj epitet u naslovu, ali smo htjeli da pokažemo dvije bitne stvari u nauci-prvo, da li se može pisati o vremenu čiji ste djelimično svjedok, sa stanovišta nauke kojom se mi bavimo. Analizirali smo kako je to u tradiciji nauke, a taj predmet i predajem na fakultetu. Prvi pisac savremene istorije je Tukidid, koji je živio prije 2.000 godina. To je čovjek koji je pisao o ratu koji je tada vodila Grčka kao visoki oficir njene vojske, slično je i sa Gaj Luj Cezarom i mnogim drugim… Suština nije u tome da li može, nego kako. Da bi se bavili naukom kojom se ja bavim, morate imati na raspolaganju istorijske izvore, a to što ste savremenik dešavanja o kojima pišete, dovodi vas u teži položaj, jer postoji naučni osjećaj-ne biti blizu vatre, jer što ste joj bliži veće su šanse da se opečete. Postoji opasnost emocije i naglašenog subjektivizma. To se može neutralisati ako ste toga svjesni . Ako smo svjesni da smo proizvod određene kulture, znanja, intelektualne nadgradnje, tradicije, mi ne možemo od toga pobjeći, bavili se modernom ili istorijom od prije petsto godina. Znači, imamo svoj vrijednosni sud koji nas definiše kao takvog. Suština je da budemo toga svjesni. Sa stanovišta heuristike, istorijskih izvora, ovo je najteži, rudarski posao, jer ovdje nije problem isti kao kada se bavimo srednjim vijekom, pa nađemo jedan dokument i analizirate jednu riječ tri mjeseca. Ovdje je problem što nas zatrpavaju hiljade i hiljade stranica, jer živimo u najdokumentovanijem vremenu istorije. Dokumentovan je svaki minut našeg življenja, a kamoli dan ili godina. Nemoguće je da nešto ostane sakriveno. Druga je stvar kako ćete to interpretirati. Mi smo se odlučili za tradicionalan istoijski pristup. Naslovili smo knjigu ‘Od prevrata do NATO pakta, 1988.-2017’. Kada bi to moj student uradio, ja bih mu prigovorio što je za prvu odrednicu uzeo događaj iz unutrašnje istorije, a druga je globalna. Međutim, mi smo zaključili da se radi o zaokruženom vremenu, o trideset godina crnogorske istorije unutar koje su se sakupili, kondenzovali svi milenijumi njenog trajanja, sva pitanja koja su bila aktuelna za Crnu Goru u poslednjih trista godina. Rezultat toga je ekspozicija koju smo namjerno dali na provjeru u regionu, pa su recenzenti bili jedan iz Crne Gore i dva iz regiona, kompetenti i referentni ljudi. Recenzenti prve knjige su prof dr Ilija Vujošević, on ne pripada našem esnafu, ali je intelektualna gromada Crne Gore, zatim prof. Husnija Kamberović , iz Sarajeva, i Sonja Biserko iz Beograda. Recenzent druge knjige je prof. Pravnog fakulteta i jedan od, možda, najznačajnijih intelektualaca u Crnoj Gori, Milan Popović, zato što je đak Imanuela Volestrina, a onaj koji zna što su u intelektualnom smislu Volestrin i Brodel, zna kakva je ta škola. Uz njega, recenzenti druge knjige su Hrvoje Klasić iz Zagreba, profesorica Latinka Perović iz Beograda i Nevenka Tromp, profesorica istorije na Univerzitetu u Amsterdamu, ali važnije od toga, ona je deset godina bila desna ruka Džefri Najs u Haškom tribunalu. To je osoba koja najbolje poznaje dokumenta ovog međunarodnog suda, a ta dokumenta su najveće stjecište balkanske istorije XX vijeka. Svu tu dokumentaciju smo koristili i da je ovdje moj dragi kolega Novak Adžić, on bi rekao: knjiga ima 1776 strana, 4539 fusnota, sijaset izvora itd. U tim dokumentima ima raznih stenograma sa zatvorenih sjednica, ekspertiza raznih dokumenata i ugovora, prisluškivanih telefonskih razgovora, brojnih ekskluzivnih dijaloga, toliko toga da mogu javno i odgovorno da tvrdim , da pet generacija poslije mene to neće moći da iscrpe“, kaže prof dr Rastoder, koji naglašava da su ovom trotomnom knjigom željeli da otvore dijalog, vrlo srećni i ponosni da se danas o ovim temama jedino u Crnoj Gori govori.

„Na zoom konferenciji, 21. maja, na kojoj su učestvovali Sonja Biserko i Latinka Perović, Husnija Kamberović, Hrvoje Klasić, Nevenka Tromp i druge kolege iz regiona, osnovna poruka je bila da kod njih, u njihovim državama, takva knjiga nije moguća, dakle ni u Srbiji, ni u Bosni, ni u Sloveniji. Oni su ocijenili da nam zavide zbog toga. Svaki dan nam se javljaju učesnici raznih događaja, a kako sam danas u Radio Baru, reći ću zašto Bar u knjizi nije zastupljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Tu prije svega mislim na vrijeme AB revolucije i neke ljude, poput Milenka Sjekloće i drugih, jer Bar je u to vrijeme jedina opština u kojoj su pobijedile reformske snage. Drugo, Bar je uz Plav, jedina opština koja se usprotivila ‘mladim, lijepim i pametnim’. O Plavu sam napisao mnogo, 15 strana, o Baru, takođe dosta, ali ne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo da bude izdvojen, iz prostog razloga što je sva građa o Baru u vlasništvu jednog čovjeka koji je odnio kući, a ako nemate izvor, nemate istoriju. Bara ima u onom dijelu gdje se bavim medijima i gdje razmatramo fenomen lokalnog i saveznog medija. Tu mi je bilo zanimljivo da napravim komparaciju između JUTEL-a koji je imao izvanrednu ulogu u tom periodu, i Radio Bara. To je neuporedivo sa aspekta medijske slike-JUTEL je proizvod Savezne Vlade i projekat iluzije Ante Markovića da treba da ima medij ukoliko želi da se bori za državu koju želi da sačuva. Radio Bar je u knjizi zastupljen pod naslovom ‘Radio Bar-najjužnija srpska radio stanica’. Pokušali smo da analiziramo fenomen-kako jedan medij kojeg osniva SSRN može u tim dešavanjima da uskrati podršku osnivaču. Desio se paradoks da rukovodstvo opštine ne može da dođe u Radio Bar, već ide u Radio Titograd, do paradoksa da je jedan doajen novinarstva objavio ime muža vaše koleginice koji mu je prijetio zbog tadašnjih dešavanja. Služio sam se, kao izvorima, i vašom monografijom koju ste objavili povodom četiri decenije Radio Bara, jer su u njoj svoja sjećanja evocirali svi bivši urednici Radio Bara, koristio sam se i sjećanjima bivšeg direktora Đorđija Radulovića koji je imao nevjerovatnu ulogu u svemu tome, podsjetio sam se i divnog vašeg kolege, koji je kratko bio urednik, pokojnog Veska Tomovića… Pokušali smo da objasnimo kako je Radio Bar postao slavan medijski, a postao je na manipulativan način. Vaš kolega, koji je kasnije postao urednik, izvještavao je sa mitinga u Podgorici, ali nije bio među mitingašima, već je izvještavao iz zgrade sa čijeg se prozora vidjelo dešavanje. Kolega se javljao sa prozora i Radio Bar se proslavio kao jedini medij koji prenosi miting uživo, a to uopšte nije bio prenos. Dakle, Radio Bar je preko noći postao slavan, a ta slava ga je malo zanijela, te su ljudi u Radio Baru jedno vrijeme imali ambiciju da predvode sve procese u AB revoluciji. U knjizi je objavljen i spisak svih koji su pokušali da onemoguće vođu tadašnjih reformskih snaga, Anta Markovića da ruča u Virpazaru“, otkrio je profesor Rastoder, koji je istakao da je jedan od recenzenata treće knjige, Srđan Darmanović, takođe dao veoma pozitivne ocjene o ovoj ediciji.

„To nam ne daje za pravo da pomislimo da smo genijalci i da smo napisali savršenu knjigu. Ja, kao autor, najbolje znam što tim knjigama nedostaje, ali veoma godi informacija da će ova edicija biti hit na History festu, glavno djelo o kojem će se tamo raspravljati, krajem avgusta u Sarajevu. To je najznačajnija institucija koja okuplja istoričare iz Evrope. U tom smislu mogu da izdvojim ono što je rekla Latinka Perović, intelektualni doajen u svakom smislu, a u nauci kojoj ja pripadam posebno, parafraziram- ‘čitajući ovo djelo, mi shvatamo zašto se danas dešava sve ovo čega smo svjedoci, mi shvatamo izvore događaja, razumijemo proces emancipacije Crne Gore, njen otklon od velikosrpske ideologije’, prema kojoj je ona veoma kritična, a ‘u knjizi su obrađene i dvije veoma bitne pojave, koje često zanemarujemo, a to su dezertersvo-odbijanje ljudi da idu u rat i stepen mobilizacije’.

„To su dvije drame veoma velike-ljudi odbijaju da idu u rat, čak se pominje u knjizi i jedan vasojevićki odred koji kompletan baca oružje i odbija da ratuje van Crne Gore. Ono što zanemarujemo ili nam nije dovoljno poznato, jeste da su tada vojne strukture nametale formiranje paravojnih snaga, koje su tokom rata činile stravična zlodjela, a danas se pokušava naći opravdanje izgovorom da su to bile samoformirane grupacije, iako nema dileme da su one direktan proizvod vojno-političkog vrha. Prilikom procjenjivanja učešća Crne Gore u ratu moramo imati dva nivoa tog razmatranja-prvi je faktički, a to je abolicija režima, kojoj svjedoče Ričard Holburk, Cimerman, Medlin Olbrajt , Karla del Ponte, Stjepan Mesić, Milan Kučan, Kadijević, Kostić, Bulatović, zaista je puno svjedočanstava, koja potvrđuju da se ‘naši’ ništa nijesu pitali . To objašnjava i Karla del Ponte u svojim memoarima. Recenzentkinja Tromp navodi da najmanje dokumenata u Hagu ima o učešću Crne Gore u ratu, ne zato što to nije bilo vidljivo, već što su ti procesi vezani samo za dva ili tri čovjeka crnogorskog porijekla, a to su general Pavle Strugar, Jokić i možda još dvoje ili troje. Trebalo je da bude i Rambo Kovačević , ali on je oslobođen zbog mentalne i fizičke nesposobnosti. Ima mnogo toga o čemu bi trebalo pričati, a ono što ja koristim kao mogućnost, priliku i privilegiju, jeste da sve to provjerim. U toj provjeri, javlja se jedan poznati general iz tog vremena, koji mi je kazao da je pročitao prvu knjigu i pita me znam li gdje je on bio tada i kakva su njegova iskustva, ko ga je zvao i što mu je rekao. Odgovorio sam mu da ne znam , i da sve dok on to ne objavi, ne napiše, a taj koga navodi to ne potvrdi ili demantuje, džaba mu je priča. Dakle, privilegija je što ovdje možemo da provjeravamo sebe u mnogim segmentima, jer zvao me i uvaženi Vlado Keković, koji je objavio nekoliko knjiga na te teme i kao šef Državne bezbjednosti, u njima tvrdi da je crnogorsko rukovodstvo moralo znati za sva dešavanja, jer su se, po njegovom tvrđenju, sva povjerljiva dokumenta i izvještaji, svakog dana nalazili na stolu naših rukovodioca. Čak i onaj povjerljivi dokument koji je doturen Vidoju Žarkoviću, a jedan ga je Baranin dostavio uredniku Liberala, koji ga je objavio. Problem je, međutim, što smo svi skloni da mislimo da je naša istina jedna i neprikosnovena. Možemo da ne volimo Rada Brajovića, Orlandića ili nekog drugog , ali mi moramo uzeti u obzir činjenicu da su pokojni Blažo i Marko Orlandić napisali svjedočanstva, takođe Rade Brajović, i da u njima iznose mišljenja koja su, možda suprotna mišljenjima Kekovića. Ne smijemo, u naučnom smislu odbaciti ili zanemariti nijedno od tih stavova . Spočitavao mi je , na primjer, da sam peviše značaja dao Radu Brajoviću, ali Brajović je veoma značajan svjedok. Zamislite Vidoja Žarkovića koji je vozio spačeka, a radnici ga na onim protestima, i druge funkcionere onog vremena, proglašavaju bogatašima. To je danas smiješno. Imate stav pojedinih da je Marko Orlandić dugo bio uz Miloševića ,veoma dugo, pa je kasnije odstupio, i prema svemu tome ne možemo prilaziti sa emotivne strane. Blaža Orlandića svi znamo kao jednog časnog čovjeka, koji čini ugled i čast ovome gradu. To je ono što je lični osjećaj i doživljaj, ali stav istraživača jeste da zamislite jednog člana Predsjedništva koji sjeda u auto i obilazi podgoričke ulice da vidi što se dešava. To su detalji koje imamo i u njegovim knjigama. Dakle, privilegija je pozicija da možete da provjeravate činjenice. Još ću pomenuti da me zvala gospođa koja je primjetila da u knjizi nijesu zastupljeni Milenko Sjekloća i još neki ljudi iz Bara koji su ostavili pečat u tom vremenu, ali smo joj objasnili, kolega Adžić i ja, zašto je to tako, i shvatila je. Mene bi jedino pogodilo da me neko zove i kaže da nešto u knjizi nije tačno, ali na sreću, sve je provjerljivo“, istakao je prof dr Rastoder, koji se u emisiji osvrnuo konkretno  na događaje i teme obrađene u ovom kapitalnom djelu, kao i činjenicu da se završava značajnim istorijski momementom- učlanjenjem Crne Gore u NATO.

Objasnio je da ova istoriografska studija počinje događajima koji su inicirali raspad bivše Jugoslovije, sa fokusom na Crnu Goru. To je period u kojem smo živjeli u četiri države i imali četiri pasoša. To je, sa stanovišta pojedinca, objašnjava Rastoder, drama.

„Sa aspekta drušva to je veoma velika drama. Crna Gora je u svemu tome imala veoma važnu ulogu. Jugoslovenska federacija je, po Ustavu iz 1974. godine, funkcionisala po sistemu 6 republika i 2 pokrajine. Pojavila su se kritička mišljenja Ustava, prema kojima je on bio kriv za nezavidan položaj Srbije, sa centralnim ‘kosovskim pitanjem’.

Nekome je palo na pamet da se 8 dijeli sa 4, odnosno 2. Imamo 4 republike, Srbiju, maknemo Kosovo i Vojvodinu, što znači , imamo tri glasa, fali nam četvrti. Taj glas pronađen je u Crnoj Gori. Međutim, dolazi do blokade, jer ne možemo da izaberemo predsjednika   u uslovima 4:4, takođe, ne možemo da zavedemo vanredno stanje. Ta država, dakle, ne uspijeva da se demokratski transformiše. Uporedo sa tim, dešava se planetarna promjena-pada Berlinski zid i komunizam. Ovdje je malo ko bio svjestan da se dogodila ta globalna promjena, a krenulo se u promjene granica, što se moglo odraditi samo nasilnim putem. To je suština antibirokratske revolucije i prevrata koji se desio. Ja sam jedan od rijetkih koji sam veoma čest gost regiona i jugoslovenskih intelektualaca, sa kojima i danas sarađujem. Njihova predstava o Crnoj Gori je bila da je to zajednica polupijanih ratnika, koji su jedva čekali da idu u rat. Međutim, pokazalo se da je Crna Gora imala i drugo lice-građansko, demokratsko, procrnogorsko i da je ta ‘druga Crna Gora’, namjerno kažem druga, jer je to asocijacija na drugu Srbiju, koja predstavlja elitni intelektualni krug, nepobitna činjenica. U takvoj Crnoj Gori na početku imamo antiratni pokret, koji lansira parolu ‘junaštvo je ne ići u rat’. Zamislite Crnu Goru koja je zadojena ratničkom tradicijom, u kojoj se javlja grupa aktivista, entuzijasta i intelektualaca koji smatraju da to nije naš rat ,a oni su poraženi. Javlja se alternativna politička grupacija koja zastupa stav da Crna Gora ima pravo na samostalni državni hod, kao i sve druge bivše jugoslovenske republike, jer joj to pravo daje i Badinterova komisija. I oni su u manjini, ali se ta ideja 1992. godine intelektualno zaokružuje i čekamo sljedećih četrnaest godina do nezavisnosti. To je četrnaest godina drame. U toj drami, imamo promjenu strana, stavova, međunarodni kontekst koji nam je nekad naklonjen, nekad nije. U međuvremenu, dešavaju se ‘međupotezi’, kakav je, između ostalog, Beogradski dogovor, podsjetimo se i toga da su Havijer Solana i Karl Bilt bili tada protiv nezavisne Crne Gore. Stav međunarodne zajednice bio je da Crna Gora treba da demokratizuje Srbiju, do prijedloga da se Đukanović kandiduje kao protivkandidat Miloševiću na izborima 2000. godine. To je drugi segment priče, a treći je krucijalni-kako sazrijeva crnogorsko društvo, i da li sazrijeva ili cijelo vrijeme popravlja razvaljeno.Nešto napravi, pa razvali, pa poravlja, i to ide u nedogled. Sve to prate, u državno-pravnom smislu, dvije ideje, unionistička i suverenistička, koje počinju da se prepoznaju od devedestih godina i koje će se razvijati na različite načine. Kao član Izvršnog odbora, najvećeg tijela Pokreta za nezavisnost, mogu da tvrdim da su njegove ideje, to se i danas pokazalo, bile napredne i progresivne. U promociji te ideje, svi koji smo je zastupali, nijesmo ušli u fašističke i rigidne forme koje su propagirali neki drugi projekti, već smo jednostavno tražili pravdu i pravo. To pravo je ostvareno na referendumu, koji je bio takav kakav je bio, po diktatu Međunarodne zajednice, koja je podigla ljestvicu na 55 posto. Crna Gora je, ipak, pokazala da je u presudnim trenucima imala kapaciteta da pokaže svoju zrelost. To uvijek potenciram, i danas kada sretnem ljude na ulici koji mi kažu da je užasno teško i problematično vrijeme koje živimo, odgovorim im «da je ovo Eldorado», u odnosu na devedesete.

Nastavak sjutra…

The post Profesor dr Šerbo Rastoder: Imao sam tu sreću da uvijek pišem o onome što drugi nisu htjeli ili nisu smjeli (prvi dio) first appeared on BARinfo.

“Ni manjeg naroda, ni većeg prkosa prema neprijatelju. Tog dana, 13. jula pukla je prva ustanička puška u slobodarskom Virpazaru, i ne samo tu, već i na Brajićima , Čevu, Mišićima, Sozini, Vrsuti i u drugim mjestima. Bio je to opštenarodni ustanak, iako je i tada bilo podjela, svi su jedinstveno ustali u odbranu od okupatora. Ustanak je ujedinio sve narode, i sa tog aspekta je veoma važan”, istakao je Đuro Marković.

General Špiro Niković je u to vrijeme bio dijete, ali pamti sjećanja svojih roditelja i rođaka.

“Organizacija je pokazala izuzetnu sposobnost onih koji su se stavili na čelo ustanka. Ono što meni posebno imponuje kao vojniku jeste strategija oslobađanja Virpazara, koji je bio okupiran od italijanskih formacija. Blažo Jošov Orlandić je formirao operativni sistem koji je obezbjeđivao uspjeh u napadu i oslobađanju Virpzara. To će kasnije imati uticaja na dalji tok naše antifašističke borbe. Zaštitio je Virpazar od mogućih napada neprijatelja od Skadra, Podgorice, Cetinja, Rijeke Crnojevića… To je bilo genijalno osmišljeno i takvim će kasnije biti ocijenjeno i od pokojnog generala Raška Vukosavovića. Zato se divim trinaestojulskom ustanku sa različitih aspekata”, kazao je general Niković, koji navodi da je njegov otac bio poznati crnogorski komita koji je učestvovao u Božićnom ustanku i perfektno govorio italijanski, ali da je zdušno podržao oslobodilačku borbu i osudio one koji su se stavili na stranu italijanskog okupatora.

On ističe da je slobodarska ideja koju je iznjedrio ustanak, tradicija Crne Gore i samo prirodan nastavak dešavanja 1918/1919. kada je naša zemlja okupirana od Srbije.

“To je u osnovi crnogorskog bića i države, vječna borba za slobodu i čast. Trinaestojulskom ustanku, prvom opštenarodnom otporu u porobljenoj Evropi, divili su se i velike sile. Žiskar Dsten, nekadašnji francuski predsjednik, kada su ga pitali koji istorijski događaj smatra posebno velikim i značajnim, odgovorio je da je to upravo trinaestojulski ustanak našeg naroda”, kazao je general Špiro Niković, koji se osvrnuo i na 13. jul 1878. godine, još jedan značajan istorijski događaj,kada su velike sile na Berlinskom kongresu priznale Crnu Goru kao suverenu državu. Ta odluka došla je poslije divovske bitke naše države protiv velikih sila i niz pobjeda koje je izvojevala u Veljem ratu. Ona je, ocijenio je general, došla i kao prirodan niz, nakon nečega što je figuriralo hiljadu i više godina unazad-nezavisnost i slobodarstvo naše države, od Duklje do knjaževine, zatim od 1910. godine kraljevine.

Trinaestojulski ustanak bio je dobro organizovan i donio je željenu pobjedu, ali i velike žrtve, u borbama, koncentracionim logorima, gdje su učesnici borbe preživljavali neviđeni teror i patnju, mnogi su strijeljani, a brojni učesnici rata umrli su ubrzo po njegovom završetku, od posljedica ratnih strahota. Crmnica je dala deset narodnih heroja i osam generala.

“Žrtve i stradanja ,zarile su se duboko u dušu našeg naroda. Među njima, u našoj podlovćenskoj Crnoj Gori, ističu se 16 porodica koje su bile veoma brojne, a čiji su svi članovi izginuli u ratu. Njihova tragika opjevana je u pjesmama, knjigama, prikazana u partizanskim filmovima. Poslije završetka rata i pobjede nad fašizmom, vrata njihovih kuća nije imao ko da otvori. Moramo ih se sjećati i spominjati: porodica Steva Đurova Martinovića sa Bajica-pet sinova koji su svoje živote ugradili u borbu protiv fašizma, porodica Marića Vučkovića, tri sina i otac dali su živote za slobodu, Luke Dobrkovića, kći i tri sina, Iva Jovovića, tri sina, Rado Klisić, sa sinom i kćeri, Milo Klisić, dva sina i snaha, porodica Nikole Kovačevića, kći sa dvije unuke i majkom, Luka Marović, dva sina i snaha, Rado Nikić sa sinom i snahom, Joko Orlandić sa tri sina, Milo Orlandić sa dva sina, Tomo Rolović sa majkom i dva sina, Savo Stojanović sa dva sina, Jole Tomašević i tri sina, Đuro Ulićević sa tri sina i Niko Crnčević sa dva sina i kćeri. Ove porodice položile su na oltar slobode 65 života, a 1945. nakon oslobođenja, njihova vrata nije imao ko da otvori, niti da se raduje. Tim sjenima se treba duboko klanjati. Danas kada slavimo trinaestojulski ustanak i Dan državnosti, moramo se sjetiti toga, da bi i sami živjeli ugodnije i poštenije”, naglašava general Niković.

Predsjednik UBNOR-a Bar, Đuro Markovic kazao je da je u programu ovog udruženja predviđeno da se evocira uspomena na ove porodice, kao svojevrsni omaž njihovim ličnostima i žrtvama. Pandemija koronavirusa je, za sada, to odgodila, ali ideja će svakako biti realizovana, možda i naredne godine kada će biti obilježeno osam decenija od trinaestojulskog ustanka. Centralna proslava slavnog jubileja održaće se, otkrio je sa ponosom, Marković, upravo na Virpazaru.

Marković i Niković osvrnuli su se u emisiji Radio Bara i na sve učestalije pokušaje obezvređivanja tekovina slavne borbe i njenih žrtava.

“Na antifašizmu počiva Evropa i čitav svijet. Moramo tekovine antifašističke borbe čuvati kao zjenicu oka svoga, kako je nekada govorio Tito. More krvi je proliveno, prosute su mnoge kosti našega naroda za slobodu koju uživaju današnje generacije. Za razliku od 1941. godine, kada Crna Gora nije ni postojala, to je tada bila Kraljevina Jugoslavija, naša država je danas nezavisna, suverena i slobodna, punopravni član Ujedinjenih nacija, u kojoj svi narodi uživaju jednaka, ustavom zagarantovana prava. Živimo i u državi koja je od sticanja nezavisnosti tri puta povećala svoj nacionalni dohodak, razvila infrastrukturu i pojedine privredne grane. Sve to ne bi bilo moguće bez trajnog i jedino ispravnog opredjeljenja, a to je antifašizam. Međutim, ponovo su na sceni neke podjele, nemili događaji, velikosrpski hegemonizam, i srpski i crnogorski klerofašizam, ali se čuju i glasovi kolaboracionista i četnika. Takđje, u Skupštinu Crne Gore su se uselili, što je neustavno i nezakonito,”moralni patrljci” koji ne priznaju ništa što se zove crnogorskim imenom i prezimenom. Sadašnja situacija liči na neka ranija ružna vrmena. Fašizam je pobijeđen u ratu, ali i danas diže glavu, jer fašizam je i kada se juriša na Skupštinu i Parlament, pokušava da se izazove haos, ili kada se poziva na oružje, ne poštuje pravo drugog, zakoni i simboli ove države. Fašizam je ideja koja ovdje ne smije i neće proći. Zato moramo u duhu antifašizma vaspitavati mlade generacije”, istakao je Marković, koji je naveo da ima primjedbu na obrazovni program, koji, kako je kazao, ne pruža adekvatna saznanja u tom smislu, i ne vaspitava djecu u dovoljnoj mjeri , na tekovinama antifašizma.

I general Špiro Niković smatra da se, ne samo u našoj zemlji, već i drugima, koje su nekada bile perjanice fašizma i u kojima je kasnije zabranjeno takvo djelovanje, pojavljuju mračne snage naše civilizacije.

“Svjedoci smo da se iz mraka u kojem obitavaju njihove duše, pojavljuju i postaju sve vidljiviji nosioci tih retrogradnih ideja. Ne mogu da razumijem čovjeka koji se odriče trinaestojulske tradicije i koji trinaestojulsku svjetlost zamjenjuje fašistoidnim i klerofašističkim mračnjastvom. Čovjek može samo da sažaljeva takvo biće. Čovjek se rodi na ovoj planeti sa ciljem da stvara, a ne da uništava. Pogledajte nas, mi smo mala zemlja, velikih ideja i velikog stvaralaštva, ali uvijek ima onih koji ometaju sve što je napredno. Oni danas traže saveznike tamo gdje ih nemaju. Nažalost, desilo se čudo, da je dio ruskog rukovodstva našao za saradnike u borbi protiv trinaestojulskih tekovina, sramne četničke ostatke. Ono što baštinimo iz ove borbe su čestitost, demokratija, napredak,bratstvo, jedinstvo i čojstvo. Neshvatljivo je da nemamo tolerancije prema drugom, prema njegovoj naciji i vjeri, prema tome da svako ima pravo na svoj način ispoljavanja vjere, a ne nikako da nam određeni krugovi nameću postulate dvanaestog vijeka. Nacional-šovinizam leži u osnovi fašističke ideologije. Pomenuo sam 16 porodica i njihovo ugašeno ognjište iz Drugog svjetskog rata, nedavno smo obilježili Crvene košulje i strijeljanje deset nedužnih barskih djevojaka i mladića. U svim tim slučajevima imali smo domaće snage i izdajnike, koji su ih prokazali i koji su sarađivali sa fašističkim okupatorom. Imamo i danas njihove nasljednike. Oni, između ostalog, devastiraju i svete spomenike naše antifašističke borbe. Zamislite klerofašističkog ideologa koji dovede dijete od deset godina da, pod njegovim tutorstvom, pročita pismo Savi Nemanjiću. To je u ovo vrijeme, jedan od najgrubljih fašistoidnih nauma. Zamislite one ideologe koji cijepaju zastavu svoje države ili sedamnaestogodišnje dječake koje fašistički ideolog pripremi u Bijelom Polju da polome sva obilježja svoje države. Zamislite tragiku mladića kojeg fašistički ideolog priprema da macom cijelu noć razbija spomen obilježje na Ravnom Lazu. To su tragične osobe. Pred njima je život, oni će da žive sa time, i siguran sam da se nikada neće ponositi time što su uradili. Uvijek će to biti rana na njihovoj duši. Zato ih naše društvo mora spriječiti u njihovom naumu. Vidimo na njihovim raznim okupljanjima kako klikću i kako prijete, ali to je, nadam se, kratkog daha, jer naš čovjek je pismen i sve razumije. Ne ide se dvanaestim vijekom i vaspitavanjem profesora na izvorima dvanaestog vijeka, u budućnost”, upozorava general Špiro Niković.

Đuro Marković je pozvao mlade ljude kojima je na srcu antifašistička ideja, Crna Gora i njeni simboli da se učlane u UBNOR, jer, kako je kazao, ne treba da misle da to udruženje nije za njih jer nijesu učesnici borbe.

“Nisam ni ja, ni mnogi drugi u udruženju, ali moramo permanentno da vodimo jednu drugu borbu, bez metka i oružja, a to je vaspitavanje budućih generacija na toj svijetloj tradiciji. Pozivamo ih da obiđu sa nama stratišta iz Drugog svjetskog rata. Duboko smo ubijeđeni da u mladim generacijama plamti ta slobodarska i antifašistička ideja. Na tu temu govorio je general u jednoj školi. Bili smo iznenađeni sa kakvom su pažnjom slušali njegovu priču. Nije ta iskra ugašena i ne smije biti ni u podmlatku, i samo na njemu može i mora da počiva ovaj svijet”, zaključuje Đuro Marković, predsjednik UBNOR-a Bar.

General Špiro Niković , takođe, je ubijeđen da na mladima stoji čvrst temelj naše budućnosti. Ali, da su školski programi, podvlači, neadekvatni, za što nijesu oni krivi.

“Uprimo prstom tamo gdje se donose odluke. Kako bi bilo divno i kako bi djeca sa ponosom stala kod spomenika ‘Crvene košulje’ na prvom času. Moramo biti krajnje odgovorni. Nema drugog puta. Retrogradne sile ne mogu da rukovode našom budućnošću”, poručio je još general Špiro Niković.

The post Marković i Niković: Fašizam je ideja koja ovdje ne smije i neće proći first appeared on BARinfo.

U emisiji je govorio o svom iseljeničkom putu, životnim okolnostima i ciljevima koji su ga doveli do ostvarenja sna-ispunjenog porodičnog života i uspješnog poslovanja. Nakon sportske, planira i privrednu saradnju sa našim gradom i državom, za što je, prvenstveno, prema njegovom mišljenju, nephodno otvaranje direktne avionske linije Podgorica-Luksemburg ili Tivat-Luksemburg.

Semin Čivović je rođen u Petnjici, gdje je završio osnovno školsko obrazovanje, a zatim i

Srednju Vojnu školu u Sarajevu i Banja Luci. Rat u bivšoj Jugoslaviji zatekao ga je na službi u Vojsci JNA, a nacionalistička histerija i nemili događaji, odveli su ga, poput mnogih drugih, u inostranstvo, tragajući za mirnim i boljim životom. Poslednjih godina sve više se vraća rodnom mjestu, Baru, Crnoj Gori…

Bar Info: Bili ste sa klubom “Rodange 91” i prošle godine u Baru. Često ste ovdje, zbog čega i kakvi su vaši planovi?

Čivović: Volim cijelu Crnu Goru, svaki njen djelić. U Baru mi je predivno, ali i u mom rodnom mjestu-Petnjici, koje je počelo da postaje varošica, gdje sam rođen i proveo djetinjstvo. Vraćam se rado Crnoj Gori, ali i Baru, koji sam, nadasve, zavolio. Ovdje sam napravio kuću i kupio veliki stan, jer mi se dopada klima, širokogrudost barskih ljudi, što čini da se osjećam prijatno, kao svoj na svome, u svojoj državi, sa svojim sunarodnicima. To meni, i mojoj porodici, mnogo znači. Moja supruga je Luksemburžanka, ali je veoma toplo i srdačno prihvaćena ovdje. Djeca, takođe, mnogo vole Bar i uopšte, naše primorje i Crnu Goru, pa nekoliko puta godišnje posjećujemo vaš divni grad. Želim i mnogo više od toga, da mojim prijateljima i poslovnim partnerima približim svoju matičnu državu, pokažem ko smo i da i mi imamo čime da se pohvalimo.

Bar Info: Kako ste odlučili da 90-ih, sa nepunih dvadeset godina, napustite Crnu Goru i kako je izgledao vaš život nakon toga?

Čivović: Završio sam osnovnu školu u rodnoj Petnjici, kao odličan đak,a zatim i Vojnu školu u Sarajevu, te smjer “tenkista” u Banja Luci. Zavolio sam taj poziv, koji je u ondašnjoj Jugoslaviji bio veoma popularan. Nažalost, nad našom zemljom su se nadvili tamni oblaci, a ja sam kao vojnik stigao i do ratišta. Kako nisam želio da učestvujem u bratoubilačkom ratu, jer meni je drag i Srbin, Hrvat, Makedonac, Bosanac, Slovenac, i danas se družim sa mojim drugovima iz tog vremena, zahvalio sam se kolegama i odlučio da odem. Ta generacija ljudi je fantastična, nismo mogli da vjerujemo da će se sve one ružne stvari izdešavati u našoj domovini. Istim vozom, samo par dana prije, koji vozi za Štrpce, otišao sam u tuđi svijet, a da nisam poznavao jezik, niti imao rođaka i bilo koga u Luksemburgu. Imao sam samo jedan cilj, da se snađem i uspijem.

Bar Info: Kako je izgledao taj trnoviti put?

Čivović: Entuzijazam i želja za uspjehom su preovladali, i život i posao su se slagali kao lego kockice, korak po korak. Počeo sam od jednostavnog posla, molerisanja, zanata koji sam brzo savladao i koji je bio vrlo unosan. Čim sam stekao prve novce, otvorio sam i svoju prvu, molersku firmu, a vrlo brzo , jer je poslovni ambijent tamo mnogo bolji, i može se puno i raditi i zaraditi, i druge firme. Danas se bavim i nekretninama, projektantskim poslovima, a kako je nedostatak vode problem u svijetu, sa poslovnim partnerima, sa Bliskog Istoka, radim i na prečišćavanju voda. Dio novca odvojio sam za renoviranje porodične kuće u Petnjici, kako bi moji roditelji imali bolje uslove za život, a zatim investirao u kuću u Šušanju i, nedavno, u veliki stan.

Bar Info: Vi ste primjer uspješne iseljeničke priče.

Čivović: Ima dosta takvih primjera. Naš narod je radan i vrijedan i uvijek sam takvim i želio da ga predstavim Luksemburžanima. Takođe, da pokažem da dolazimo iz organizovane cjeline, a nikada nisam želio da potenciram naše ekonomske i političke probleme. Već smo prepoznati tamo kao dobri radnici i ozbiljni preduzimači, što predstavlja našu zemlju u najboljem svijetlu.

Bar Info: Koliko je brojna crnogorska dijaspora u Luksemburgu i kako je organizovana?

Čivović: Imamo veoma koncentrisane iseljenike iz najnerazvijenijih krajeva Crne Gore, sa sjevera, i to je najbrojnija dijaspora tamo, počev od mog Bihora, pa Bijelog Polja, Rožaja i okoline. Pretpostavlja se da u Luksemburgu živi oko 15.000 ljudi iz naših krajeva i veoma su dobro organizovani u raznim asocijacijama i klubovima. Najbrojniji je, svakako klub “Bihor “, postoji i “Duštvo prijatelja Luksemburga i Crne Gore”, Fond za podršku mladih talenata iz naše zemlje, kao i niz drugih udruženja. U njima organizujemo brojne manifestacije, pokušavamo da sačuvamo, ali i pokažemo našu kulturu i običaje, najprije svojoj djeci, a onda i gradu i državi u kojoj živimo. Svake godine u našim klibovima obilježavamo i Dan nezavisnosti Crne Gore.

Bar Info: Koliko su naši iseljenici iz Luksemburga povezani sa matičnom državom? Crna Gora sve više radi na usposavljanju veza, formirana je državna institucija Uprava za dijasporu, a manifestacija “Dani dijaspore, održana je prvi put u vašoj rodnoj Petnjici, a prošle godine i u Baru. Da li su moguće čvršće veze na kulturnom, sportskom i privrednom planu?

Čivović: To je izuzetno važno, bili smo na svim tim manifestacijama, delegacije iseljenika iz Luksemburga. Ja sam i preteča uspostavjanju nekih važnijih kontakata. Upoznao sam ovdje investitora Gorana Pajkovića i divne ljude, direktore hotela “Sidro”, gospodu Dragana Nikezića i Iva Popovića, koji su me oduševili poslovnošću i srdačnošću. Zahvaljujući tome doveo sam prošle godine, prvi put moj klub u Bar, a ove godine ponovo. Veoma smo zadovoljni kompletnom uslugom u “Sidru”, a i tereni su, zahvaljujući velikim ulaganjima Opštine Bar i Fudbalskog saveza Crne Gore, sada u znatno boljem stanju. Mislim, da još treba na njima raditi, a sintetika mora u potpunosti biti zamijenjena, jer je to prevaziđeno. Već naredne godine doći će još klubova na pripreme ovdje. Nama je Bar bio više nego taličan. Nakon prošlogodišnjeg boravka u vašem gradu, “Rodange 91” je osvojio prvi put u istoriji titulu šapiona u II ligi, a sada se borimo za opstanak u Prvoj. Svom klubu želim najbolje uslove za trening i pripremu šampionata, zato bih želio da se još malo poradi na terenima. Sve ostalo, klima, smještaj, usluga su izvanredni preduslovi za razvoj sportskog turizma

Bar Info: Osim sportske, koliko je realno ostvariti i druge vidove saradne, u turizmu, kulturi, privredi? Luksemburg je jedna od najbogatijih država u svijetu i najrazvijenija u Evropi, sa visokim standardom. Ona je i jedna od prijestonica Evropske unije, sjedište Evropske komisije. Zašto nema turista iz Luksemburga kod nas, ali i investitora?

Čivović: To je tačno. Radi se o državi sa veoma organizovanim sistemom, sa odličnim ambijentom za poslovanje i biznis, koji vam ne ostavlja prostor ni za kakve malverzacije. Mi profitiramo od tog sistema, i svima koji smo pošli odavde, to je mnogo olakšalo da steknemo i sačuvamo kapital. Ali, kako sada uspostaviti tješnju saradnju i privući Luksemburžane nama. Prvo i osnovno je uspostaviti direktnu avio liniju-Podgorica-Luksemburg ili Tivat-Luksemburg, jer su Luksemburžani komforni, žele brzo i lako da putuju do destinacije, a ne da presijedaju u Briselu ili Frankfurtu. Potrebno je pojaviti se na sajmovima turizma i uraditi marketing. Želio bih ovim putem da uputim apel nadležnima da što prije urade nešto na ovom planu. Luksemburžani su gosti koje svaka destinacija samo može poželjeti. Imaju visok standard, putuju često, četiri do pet puta godišnje, troše mnogo, ali i žele dobru uslugu, kvalitetne restorane, plaže i hotele. Crna Gora ima mnogo toga da ponudi, Bar, takođe, izvanredne potencijale i mnogo se uradilo, to mogu da primjetim, poslednjih godina na podizanju turističke ponude. Nedostaju hoteli sa pet zvjezdica, Bar, konkretno u užem gradskom dijelu i nema, izuzev Princessa, koji ne znam u kakvom je stanju, hotelski objekat visoke kategorije.

Bar Info: Vi ste bili zaintersovani upravo za investiranje te vrste. Da li ste još uvijek?

Čivović: To je priča koja nije završena. Prije par godina sam uradio projekat za hotelski objekat u Sutomoru, ali nije došlo do realizacije. Bio sam zainteresovan i za kupovinu hotela “Sidro”, sa mojim partnerom, u koji smo planirali da uložimo mnogo. Upravo zbog neadekvatne avio linije, zakasnili smo sa administracijom, jer smo imali let u petak, a trebalo je stići u srijedu. U svakom slučaju, ljudima koji su kupili hotel želim puno uspjeha, a ja i moji partneri i dalje ne odustajemo, jer smo prepoznali da je to resurs u koji treba ulagati. Nadam se da će i drugi biznismeni, naši ljudi, ali i Luksemburžani, prepoznati ovdje prostor za investiranje.

Semin Čivović je i prvi stranac u Luksemburgu koji je proglašen , na tamošnjoj tradicionalnoj fešti, za “Princa karnevala”, počasna titula, koja se dodjeljuje uglednim i uspješnim ljudima, a podrazumijeva , tokom polugodišnjeg trajanja, niz promotivnih aktivnosti , ne samo u domicilnoj zemlji, već i u drugim evropskim državama. Luksemburžani vole fešte i karnevale, i predlaže da se turističke organizacije dvije zemlje povežu, međusobno posjećuju, tim prije što Crna Gora i Bar, imaju puno zanimljivih manifestacija.

Već krajem narednog mjeseca, Semin Čivović, kao član Fudbalskog saveza Luksemburga, ponovo će sa delegacijom iz ove države posjetiti Crnu Goru i sa čelnicima našeg Fudbalskog saveza razgovarati o saradnji.

The post Semin Čivović: Nadam se da će biznismeni prepoznati prostor za investiranje ovdje first appeared on BARinfo.