Dakle, prva drvena pasara izrađena u Baru rađena je od septembra 1976. do juna 1977. godine, kada je, uz malu svečanost, spuštena u more u korijenu sekundarnog lukobrana, gdje je bila privezana sve do izgradnje marine. Pasara je bila dužine 460 cm, širine 167 cm i visine 63 cm. Izrađena je po svim propisima od prvoklasnog materijala. Kobilica je bila izrađena od hrastovine, rebra od murve a oplata od bijelog bora.

Ideja za gradnju drvene pasare došla je iznenada. Jan Goda, univerzalni majstor, predložio je našem društvu, koje je zajednički išlo u ribolov, da izgradi barku od drveta. Ideja je odmah prihvaćena. Ilija Pantović i ja smo imali zaduženje da pribavimo čitav materijal za gradnju, a Peko Tomović da je održava i da kasnije bude registrovana na njega. Registrovana je u Lučkoj kapetaniji u Baru.

Ilija i ja smo vrlo brzo pribavili prvoklasni materijal. Staru hrastovinu smo nabavili u Titogradu, bijeli bor u Plužinama a murvu u Baru, koju nam je poklonio stari Vaso Pantović, Ilijin otac. Pribavili smo i neophodne nacrte i dozvole za gradnju. Rađena su prvo rebra, a zatim i kobilica. Problem je nastao kod sklapanja konstrukcije i postavljanja oplate. Morali smo tražiti stručnu pomoć nekog iskusnog brodograditelja.

Sjetim se ja barskog zeta i ribolovca Jova Popovića, koji je radio u tivatskom Arsenalu. Jovo nam preporuči njegovog kolegu iz Arsenala i majstora brodograditelja Spasoja Pjevalicu. Spasom se dogovorimo da, kad on može, dolazimo kolima po njega. Tako je Spaso, inače gabaritan i veoma duhovit, dolazio kad je mogao i uz flašu viskija sa Janom sklapao barku i pričao bokeške priče.

U junu 1977. godine drvenu pasaru smo porinuli u more. Bila je prava ljepotica. S pravom je mamila poglede ribolovaca i svih prisutnih. Zajedništvo je trajalo do 1983. godine, kada smo Ilija i ja kupili plastične barke sa kabinom. Jan i Peko su nastavili i dalje da koriste barku. Na kraju, Peko je postao njen vlasnik.

Na svoje posljednje isplovljavanje Peko je išao sa svojom drvenom pasarom BR-154. Rastavili su se zauvijek na pučini. Pasara je ostala sama, nošena vjetrom i morskim strujama. Pronađena je i vraćena u marinu. Danas leži na suvom u marini, a mogla je da služi još puno godina. Ostala je sama, kao da tuguje za svojim vlasnikom.

The post Kultura sjećanja: Drvena pasara BR-154 first appeared on BARinfo.