Podstaknut nedavnim saopštenjem za javnost sa zasjedanja Međunarodne konferencije sv. Ćirila i Metodija u Prištini, te naglaskom kako su pomirenje, saradnja, suživot i mir moralni imperativ upravitelj župe don Dejan Turza okupio je petoricu „običnih ljudi“ koji su svojim postupcima, iako su time ugrozili sopstvenu bezbjednost i život, ukazali na humanost i herojstvo.

Na samom početku, don Turza je predstavio encikliku pape Franja „Fratelli tutti“, istakavši da taj dokument pokušava osmisliti socijalni smisao života, bratsku dimenziju duhovnosti i podsticaj da sve ljude jednako prihvatamo i volimo.

„Svaka nova generacija mora prihvatiti borbe i postignuća prethodnih generacija kao svoje lične i voditi ih ka višim ciljevima. To je put. Dobro, jednako kao i ljubav, pravda i solidarnost, ne može se postići jednom zauvijek, moraju se sticati svaki dan iznova. Nemoguće je zadovoljiti se onime što je već postignuto u prošlosti, i stati da bismo u tome uživali. Time bismo zanemarili da mnoga naša braća i sestre trpe situacije nepravde koje od svih nas traže djelovanje. Zato je važno, da u katehezi i propovijedanju na direktniji i jasniji način budu uključeni socijalni smisao života, bratska dimenzija duhovnosti, uvjerenje u neotuđivo dostojanstvo svake osobe i podsticaj da sve ljubimo i prihvatamo“, naveo je Turza.

Nakon njegovog izlaganja, Jovan Deura pročitao je evanđelje po Luki o milostivom Samarijancu, a, iako je bila planirana, zbog tehničkih problema nije puštena projekcija dokumentarnog filma “Biti ili ne biti Ivan Hiti”. To se ispostavilo kao bolja opcija, jer su prisutni imali priliku da čuju emotivna i potresna svjedočenja Amira Reka iz Sarajeva, Ivana Hitija iz Varaždina, Frana Đokvučića iz Šestana koji je govorio o svom stricu don Pavlu Marvuliću, don Kelmenda Spaćija i priču o Kotoraninu Mladenu Popoviću. Njihove sudbine značajno su im promijenile i obilježile živote, dokazali su da i u najtežim i najmračnijim vremenima postoje primjeri ljudskosti koji sijaju poput zvijezda, a sve u crkvi podstakli su na razmišljanje, ali i na pokoju suzu.

Amir Reko bio je oficir JNA, a početkom rata u Bosni je dezertirao. Ipak, kako se školovao u tom pravcu, njegova dužnost bila je da pomogne porodici u toj teškoj situaciji. Ono što mu se tada dogodilo, zauvijek je odredilo njegov život. Kao komandant dijela Armije Bosne i Hercegovine tokom raspada Jugoslavije dobio je naređenje da napadne većinski srpsko selo Bučje u okolini Goražda. Iako su mu samo tri dana ranije živi zapaljeni majka i članovi najuže porodice, Reko nije želio osvetu, već je spasio 52 civila iz tog sela.

„U toj situaciji u junu ’92 godine, kada zdrav razum nije mogao ovladati čovjekom, rekao sam da se maknu puške, a Srbima kazao – ja vas neću pobiti, svima vama ću pomoći, idite s milim bogom i pričajte. Tada sam obezbijedio njihov odlazak i od tog događaja sam imao velikih problema. Sam vrh te stranke u Goraždu je pripremao moje ubistvo u dvije kuće, ja sam nekako uspio da izađem i ostanem živ“, sa knedlom u grlu prisjetio se najtežeg perioda u svom životu Reko.

Dugo je živio u Danskoj, a kada se vratio Gradsko vijeće Goražda proglasilo ga je personom non gratom. Nakon mnogo godina, svoju priču predstavio je i medijima. „Supruga mi je rekla tada da se suzdržim, da to nije dobro za skromnog čovjeka, ali na neki način, osjetio sam potrebu i mislim da ova priča ipak treba da bude putokaz onog najvrijednijeg što u sebi nosimo kao ljudi, bez obzira kojem se bogu molimo, a to su ljubav, čestitost, iskrenost, poštenje. Sa ovog mjesta, u ovoj božjoj kući želim da poručim da izdržimo bez obzira koliko teško bilo, da zaista budemo iskreni jedni prema drugima i da budemo ljudi, pogotovo u vremenima kada još na Balkanu nije došlo vrijeme da se oslobodimo tereta. Ne mogu da mrzim nikoga samo zato što je druge vjere, zato što je Srbin ili Hrvat, ne mogu moje kumove da mrzim i nikada neću dati nikome da to uradi dok sam ja živ“, podvukao je Reko.

Ni priča profesora Ivana Hitija iz Varaždina nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. On je, takođe za vrijeme rata, kao dobrovoljni vojnik hrvatske vojske odbio naređenje da zapali srpsku pravoslavnu crkvu i Vladičanski dvor u Pakracu. Umjesto toga, spasio je vrijedne knjige knjige i umjetničke slike koje su pripadale Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zbog toga je momentalno, iako sa završena dva fakulteta, dobio otkaze na svim funkcijama koje je obavljao, te nije mogao nigdje da se zaposli.

„I stvarno nisam dobio posao 20 godina, iako imam dva fakulteta. Moram priznati, izvrsno sam naučio baratati mješalicom za beton, nema toga ko će bolje od mene odrediti kvalitet betona treba, tu sam savršen. Rekli su da je za mene velika lopata, mislili su da ću sa njom brzo odustati, ali nisam, jer mi je supruga rekla šta ti je to sve trebalo, pa sam onda ćutao, trpio i radio, tako sam zarađivao novac i štitio porodicu“, ispričao je Hiti, iako težak, na duhovit način svoj životni put.

A o zaboravljenom podvigu barskog katoličkog sveštenika, don Pavla Marvulića, govorio je njegov sinovac Frano Đokvučić. Kako je istakao, tokom rata 1941. godine Marvulić je svojim znanjem i umijećem uspio da spasi oko 600 pravoslavaca koje su Italijani zarobili s namjerom da ih zatvore u njemački logor u Albaniji. „Da je nekim slučajem ubio te ljude, sigurno bi bio heroj, imao bi spomenike, ulice i trgove, ali on nema nijednu ulicu u Crnoj Gori“, naveo je Đokvučić.

Spomenuo je i priču kada je don Pavle Marvulić, tokom službovanja u Ulcinju, crkvenim zvonima tokom Ramazana obavještavao vjernike islamske vjeroispovjesti da je vrijeme za obrede, jer su u to vrijeme Njemci zabranili da se puca iz topa. „Dugu starost je doživio, imao sam sreću da živim i rastem uz njega. Jednom prilikom sa ga upitao – striko, da li si ti bio katolički sveštenik ili hodža, a on mi je odgovorio – Isus nas je, sinko, učio molitvu ‘Očenaš’, u njoj se ne kaže oče moj, već oče svih nas, a ja sam svoj život posvetio Bogu, da služim narodu“, kazao je Đokvučić.

Iako već nekoliko godina službuje u Baru, malo ko je znao za težak i izazovan život don Kelmendija Spaćija tokom službovanja na Kosovu, ali i njegovom podvigu, kada je u crkvi Svetog Antuna spasio muslimanski narod za vrijeme rata 1999. godine.

„Svi ti ljudi našli su utjehu u ckrvi Svetog Antuna. Cijeli taj grad spasila su djeca, svi su bili u crkvi, svi su zahtjevali da imaju krunicu i molili su, tako da se kroz cijelo selo čuo glas djece, i to nas je spasilo. Sveti Antun je bio najveće oruđe koje je branilo taj narod. Ljudi, život bez Boga je ništa, vjerujte u Boga i sve ćete imati. Kao što se kaže u molitvi ’Očenaš’ – oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim“, istakao je don Kelmend Spaći. I on je, slično kao i don Pavle Marvulić, za vrijeme iftara zvonio iz crkve za muslimansko stanovništvo.

Iako o svojim djelima nije želio govoriti, ovom događaju prisustvovao je i Kotoranin Mladen Proročić. On je za vrijeme opsade Dubrovnika bio jedan od stražara u Morinju, a prema svjedočenju mnogih logoraša, jedini je stražar koji se prema zatvorenicima ljudski odnosio. Don Dejan Turza pročitao je svjedočenja logoraša o dobrim djelima Mladena Proročića, među kojima i jedno u kojima se navodi da im je Proročić spasao život.

Zbog svojih hrabrih, humanih djela i velikog srca nagrađeni su dugim aplauzima, a uručene su im i diplome što su svojim herojskim činom pokazali da da su „fratelli tuti“ svima, te da se može činiti ono što je ispravno, a ne ono što je lakše. Posebnu emociju izazvao je Amir Reko kada je kazao da je ovo njegovo prvo priznanje koje je dobio za učinjena djela.

Predvođeni časnom sestrom sv. Križa iz Bara Teutom Augustini, prisutni su otpjevali predivnu ariju „Neka cijeli ovaj svijet“ iz mjuzikla „Jalta, Jalta“.

Na kraju je don Turza podsjetio na nedavno izrečene riječi nuncija za Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu nadbiskupa Francis Assisi Chullikatt, kako je potrebno svojim životom biti svjetlo u svakodnevnici, te je izveden svojevrstan performans. Na stolu ispred crkve dječak je postavio globus, a svaki učesnik je upalio svijeću, dajući time mali doprinos. Osim toga, svi su dobili i vrećicu sa sjemenom cvijeta i zadatak da ga moraju posaditi.

Događaju su prisustvovali i predstavnici Društva maslinara Bar, Zajednice Italijana za Bar i Ulcinj, Žene Bara i članovi društva „Vitezovi Svetog Jovana Vladimira“.

Ovim se večeri okupljeni simbolično priključili događajima „Not Alone“ na Trgu svetoga Petra u Rimu, uz prisustvo pape Franja, gdje su se, uz svjedoke bratstva i umjetnike kao što je Andrea Bocelli, Al Bano, Stjepan Hauser i drugi, okupile porodice i udruženja zajedno s onima koji žive na rubu društva, od najsiromašnijih i beskućnika do migranata i žrtava nasilja i trgovine ljudima, i gdje je potpisana „Deklaracija o bratstvu“ kojom će Crkva cijelom svijetu ponoviti „ne“ ratu i potaknuti na zauzimanje za dijalog i izgradnju mira. Osam gradova u svijetu bila su povezana u direktnom televizijskom prenosu kako bi mogla podijeliti i širiti iskustvo bratstva, i to u Kongu, Srednjoafričkoj Republici, Etiopiji, Argentini, Izraelu, Japanu, Peruu i Italiji.

The post Susret o ljudskom bratstvu – emotivno veče ispovijesti običnih ljudi – heroja first appeared on BARinfo.

Don Pavle Marvulić rođen je kao Pavle Đokvučić, u kući na Bigovici, nedaleko od Bara 1. novembra 1898. godine. Đuro Đokvučić, njegov otac, radio je u Turskoj, gdje je obezbjeđivao karavane do Egipta. Đokvučići su se iz Šestana doselili na Bigovicu prije oslobođenja Crne Gore od Turaka 1878. godine, a njihove kuće su srušene nakon nacionalizacije u korist JNA.

Osnovnu školu je završio u Baru, a na osnovu odredbi Konkordata Knjaževine Crne Gore i Svete  Stolice iz 1886. godine pohađao je teološke studije u Rimu. Tamo je promijenio prezime u Marvulić zbog teškog izgovora prezimena Đokvučić na italijanskom jeziku, po patronimu Đura Marka Vulina.

Podatke o životu don Pavla saopštio je njegov unuk Frano Đokvučić, službenik Ambasade Italije u Crnoj Gori.

O podvigu don Pavla Marvulića pisano je, između ostalog, osamdesetih godina prošlog vijeka u “Pobjedi”, “Tribini” i “Politici”, a mi prenosimo članak koji je cijenjeni barski novinar Momčilo Popović napisao za potrebe lista “Susreti”, ilustrovane revije Matice iseljenika Crne Gore, br. 69, iz juna 1986.

Bilo je vrlo prijatno tog martovskog prijepodneva u sali Skupštine opštine Bar. Razlog za okupIjanje bio je događaj iz daleke ratne 1941. godine, kada je don Pavle Marvulić, katolički sveštenik iz Bara, spasao u Tuzima oko 600 Ijudi pravoslavne vjeroispovijesti sa područja Zete.

U znak priznanja za ovaj podvig, Predsjedništvo SFRJ odlikovalo je don Pavla Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. U prisustvu predstavnika društveno-političkog života opštine i delegacije iz Tuzi u titogradskoj opštini, visoko odlikovanje uručio mu je potpredsjednik lzvršnog vijeća Skupštine SR Crne Gore i predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja dr Božidar Tadić.

Don Pavle Marvulić ima 88 godina, ali je još dosta krepak i bistrog uma. Već četvrt vijeka je u penziji. Živi sam u crkvenoj kući u Gretvi u Starom Baru. Spusti se do rodbine u Tombi, obilaze ga časne sestre, a i on zna da ih ponekad posjeti nedjeljom.

Ovaj tihi, učeni starac je svjestan da ga vrijeme svakog dana sve više potkrada, ali zna i tajnu da je draž dobre starosti samo pošteni savez sa samoćom. Ravnodušnom na životne tričarije, njemu ne padaju teško ni starost ni samoća.

S nepunih petnaest godina otišao je 1913. u Rim na školovanje. Završio je gimnaziju, a potom Filozofski i Teološki fakultet i stekao široko obrazovanje. Govori italijanski, francuski, engleski, srpskohrvatski i albanski jezik, latinskim se i danas izvanredno služi, starogrčki i turski je, veli, prilično zaboravio. Zna pomalo i njemački.

Poslije deset godina provedenih u Rimu, službovao je prvo u Klezni i Salču u ulcinjskoj opštini, a od 1934. do 1960. godine u Tuzima.

“Ratno vrijeme – priča don Pavle – bilo je vrlo teško. Poslije ustanka 1941. godine, velikoalbanski huškači i neki njihovi istomišljenici iz Tuzi, zapravo šačica Ijudi bez ikakvog ugleda, doveli su oko 800 duša iz Zete i zbili ih na groblje u selu Vranju.

Neke su odmah pustili, ali je ostalo oko 600 kojima se ništa dobro nije spremalo. Čuo sam za to i počeo da molim da puste Ijude. Dosta uglednih Tužana pomagalo mi je u tome: Martin Niković, Mehmed Đoković, Cufo Lekić, Kolja Ivezić, Marko Gojčević, Selman Jukov, zatim Canović, Junčevići, Junkovići, Siništovići.

Čuo sam da će biti inscenirano tobožnje oslobađanje Zećana i da će ih pobiti. Obuzet užasom i bespomoćnošću, odlučio sam da odem kod italijanskog komandata Josipa de Ćezara. Bio je blag čovjek, ali u ovoj situaciji nije znao šta da uradi. Rekao sam mu da su ti Ijudi mirni i pošteni, da nijesu ništa uradili. Uostalom, neka budu ispitani i ako je ko kriv, neka odgovara. Ali, pomoriti toliko duša, bio bi strašni zločin i neoprostivi grijeh.

‘Dakle, vi ste svi sveci’, veli Italijan. ‘Nijesmo, odgovaram, ali nijesmo ni zločinci. Naprotiv’.

Odem neobavljena posla. U gradu su postajale prazne kasarne i ja poručim da Zećane smjeste u njih. Samozvani komandanti su me poslušali, misleći da sam se tako dogovorio s Italijanima. Mnogi Tužani su te večeri donosili zatvorenicima hrane i vode.

Sjutradan ujutro odem kod De Ćezara, a on me Ijutito pita kako sam smio narediti tako nešto. Odgovorim da sam mu na taj način napravio samo uslugu. Ponovim mu da dobro razmisli o sudbini tih Ijudi. On se, kao, Ijuti na mene, a čujem kako sa svojim oficirima šapuće da ne želi da zarobljenike ima na duši i kako mu oni odgovaraju: ‘Ovaj narod ima savršeno pravo da nas goni i ubija, jer ima pravo na slobodu u svojoj zemIji’. To me malo ohrabri.

Neposredno poslije toga u ruke mi je dospjelo pismo nekih tobožnjih velikoalbanskih glavešina u kojem je pisalo da zarobljenici budu dovedeni na granicu. Naravno, da bi bili lakše smaknuti. Ja pismo pocijepam, ponovo odem kod italijanskog komandanta i ovoga puta mu energično kažem: ‘Ako do 13:30 sati, kada završavam službu, ne naredi da ovi Ijudi budu oslobođeni, za vaš postupak odmah će znati komande u Podgorici, Cetinju i Tirani. Obavijestiću i sami Rim!’. A u sebi mislim: ko u ovim danima da izvijesti bijeli svijet?

Ipak, uspjelo je. Kada sam izašao sa mise, zarobljenici su bili pušteni. Da je neko nastradao, to ne bih mogao preživjeti”.

Don Pavlov mirni glas je načas utihnuo, a zatim nastavio da tka sjećanja. Priča kako je “ispravio još ponešto”. U stvari, spasao još mnoge Ijude ropstva ili smrti. Poslije kapitulacije Italije spasavao je njihove dezertere. U međuvremenu su došli Njemci. Pomagao je i njemačkim dezerterima koji su mrzjeli fašizam i Hitlera. Kada su Njemci otišli, zvonio je dugo, pozdravljajući slobodu.

Don Pavle Marvulić je bio izuzetno cijenjen u narodu, među ljudima sve tri vjere. Primjera radi, kad je u Ulcinju pucanje iz topa kojim se oglašavao iftar tokom Ramazana bilo zabranjeno, tamošnji hodža ga je zamolio da zvonjavom zvona sa crkava javlja muslimanskim vjernicima kad je to. Ostao je upamćen po patriotskoj izreci: “Bez obzira koje smo vjere, mi smo kamen i bedem ove zemlje, jer smo mi zemlja ove zemlje”.

Umro je u Baru 12. aprila 1997. godine.

Predsjedništvo SFRJ odlikovalo je za humane podvige tokom Drugog svjetskog rata don Pavla Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, ali nikada nije dobio ulicu u svom gradu. Ni u gradu gdje je spasio toliko duša.

The post Spasio 600 ljudi: Don Pavle Marvulić, zaboravljeni humanista first appeared on BARinfo.