Tako, u ovom zapisu, za razliku od rođenih Barana koji su po prirodi stvari emocionalno vezani za sredinu svog djetinjstva, za Bar, ja ću, kao pridošlica, svjedočiti o projektu važnom za Bar, u kojemu sam učestvovao. I koji je značajan dio mog profesionalnog rada. O pokretanju Internacionalnog televizijskog festivala Bar. Preko njega, uz ostalo, u grupi mojih glavnih boravišta (Tomaševo i Sarajevo), Bar mi je postao i ostao jako blizak, kao sredina lijepa za život. Uostalom, Bar je i objektivno sa svojim prirodnim i novourbanizovanim ambijentom, najljepši naš primorski grad. Pa i na širem prostoru. To mi sa strane bolje vidimo od samih Barana.

Dakle, „U hodnicima sjećanja“ najradije se govori o djetinjstvu i ranoj mladosti. Moja predratna, udobna starinska kuća u Tomaševu blijedo je zapamćena, iako je to petogodišnjaku bio period lagodnog života. A onda, rat 1941. I sklanjanje od džade na selo, u Potrk, dalje od vojnih hordi, na zajedničko imanje najbližih rođaka. Ali, bez normalnog stambenog objekta, pa smo se smjestili u drveni ambar, objekat namijenjen za skladište žita i ostavu, veličine 50-60 kvadrata. U početku za šestočlanu, a kasnije i devetočlanu porodicu. Kako je to moguće, ne pitajte me, nije lako objasniti. A bilo je bez puno problema. U sljedećoj fazi, za desetogodišnjeg dječaka glavna teškoća je bila ne u tjeskobi stanovanja, nego zbog svih fizičkih poljskih radova. To navodim jer danas o istom tome periodu mislim kao o temelju mog formiranja.

Poslije više od šest decenija života u različitim prirodno i duhovno bogatim sredinama, ne postoji objekat kojega bih radije obišao nego što je bivši ambar, niti predmet na šta bih radije naslonio dlan nego na štok ulaznih vrata ambara u Potrku. I da, pritom, refleksno dignem ruku po ključ iznad vrata, pa kvaka… Ništa od toga, pa ni Ambara. Nema ga više.

Eto, na šta se upalilo moje svjetlo na početku Hodnika, a ja u Baru.

Na stranu sve što sam u medijima i kulturi profesionalno uradio za četrdeset godina profesionalnog rada (Sarajevo, Podgorica), za Barane mi je vezano ime uz Internacionalni televizijski festival. Kada sam inicirao njegovo osnivanje davne 1994. i bio mu prvi direktor 1995, u to sam uložio sve svoje JRT festivalsko iskustvo i energiju. Na jednom burnom sastanku u Organizacionom odboru Festivala neko me zapitao – Što toliko zapinješ za Festival? Odgovorio sam mu: „Ja sam sada stanovnik Bara, a hoću da se osjećam kao građanin Bara. To treba zaslužiti.“

Kako je počelo

Priložiću kratko svoje sjećanje o TV Festu Bar, toj, nažalost, već bivšoj instituciji, da ostane kao dio dokumentacije, jer kompletna dokumentacija je pod upitnikom. Nijesam siguran uopšte da ko osjeća da je to potrebno. Sve što ću napisati može poslužiti nekada nekome, pa možda i kao razmišljanje o novom početku, ili o njegovoj redefiniciji u narednom koraku. Dosta toga o Festivalu zapisano je i u mojoj knjizi „Na sceni iza ekrana“. 

Poznata je krilatica da „Svako zlo ima svoje dobro“. Nešto od te logike može se odnositi i na ideju o osnivanju Festivala. Bila je 1994. Nesretni rat na većem dijelu teritorije bivše Jugoslavije traje. Zločini, razaranja. Najveći onaj nazvan „Ubijanje Sarajeva“. Ja već u Crnoj Gori od 1988. (prvo direktor TV Titograd, pa ostavka zbog događanja naroda i jogurt revolucije, pa dokumentarni program i dokumentarna serija o izbjeglicama…) I ideja – zašto, kad je rat ugasio i Filmski festival u Puli, i Festival jugoslovenske televizije (JRT) u Neumu, i mnoge kulturne manifestacije (kultura uvijek prva na udaru), zašto ne nadomjestiti JRT festival pokretanjem festivala u Baru, čak internacionalnog. Pa, kombinujem ja, kad dođe poslijeratno obnavljanje ugašenih manifestacija, mi ćemo već biti utemeljeni. A dalje, ko bude bolji. Bar je imao još jednu pogodnost, bio je jedina opština u Crnoj Gori opozicija ratu, a samim tim i opozicija zvaničnoj državnoj (ratnoj) politici.

Koncept i ideja Festivala je ozvaničena i tako što je u prvom članu njegovog Statuta definisano da će podsticati medijsku, posebno televizijsku saradnju, saradnju (umjesto rata) među državama i narodima i podsticanje razvoja TV medija.

Održana je Osnivačka skupština Festivala (krajem 1994.), a činila ju je crnogorska antiratna intelektualna elita (nemam, nažalost, uvid u arhivu Festivala da navedem taj spisak, impozantan je). Krenulo je, dakle, i realizovano u, bezmalo, nemogućim uslovima. 

Imao sam iskustvo u festivalskim tijelima bivše Jugoslovenske radio-televizije i to ugradio u temelj barskog Festivala. U narednom periodu na funkciji direktora, uglavnom u kraćim periodima smjenjuju se: Neda Ivanović, Ranko Vujović, Radovan Miljanić, Branko Vojičić, Pero Radović, ponovo u periodu od 2000. do 2004. godine. Pa, zatim, Sabrija Vulić, Marija Perović i najzad, u dužem periodu, Ljiljana Đinđinović.

Na početku je rijetko ko vjerovao da je moguć festival u jednom malom Baru. Na osnovu prethodnog iskustva, objasnio sam budućim učesnicima u organizaciji da Bar ima sve pogodnosti za to: grad na moru, što je privlačno za goste sa kontinenta a uobičajeno je za slične manifestacije. Zatim, još važnija je pogodnost da je grad na raskršću svih vrsta komunikacija – željezničke, drumske, pomorske i vazdušne, sa dva aerodroma, u Tivtu i Podgorici, a kasnije i Ćilipi. Zatim, Kulturni centar u Baru ima izuzetne prostore za festivalske sadržaje i prateće programe. Uvjerio sam se da i hotel „Topolica“ (današnji „Princess“) ima prikladan prostor za glavni program i, istovremeno, za smještaj gostiju. Maltene, sve idealno.

Uz takvu argumentaciju, prvo sam ponudio ideju Kulturnom centru Bar, što je bilo najprirodnije. Nijesu procijenili da je realno. Sugerisali su mi da im je važnije da prvo pokrenu lokalnu televiziju, pa će se onda, uz televiziju, steći uslovi za festival. Moje je uvjerenje bilo da je realniji obrnuti put.

(Usputna opaska: Do ove, 2023. godine održano je više od dvadeset Festivala, a prije nekoliko godina Festival je i ugašen (nadam se, ipak, da to nije njegova konačna sudbina), a Bar još uvijek nema svoju televiziju. Za razliku od mnogih manjih gradova u Crnoj Gori, koji imaju, neki i po dvije lokalne televizije. A, da ironija bude potpuna, u zgradi Radio Bara postoji kompletno izgrađen prostor za televiziju, vjerovatno najbolji poslije onog u državnoj Televiziji).

Vraćam se prvom koraku. Pošto nije uspjelo kod Kulturnog centra, na sugestiju poznanika, otišao sam sa istim predlogom u Turistički savez Bara. Direktor Vojo Banović prihvatio je moju argumentaciju, i uz saglasnost Opštine Bar, te uz punu podršku njenog predsjednika Zarije Lekića, stvari su krenule. U jesen 1994. godine donesena je odluka o osnivanju Međunarodnog televizijskog festivala u Baru. Osnivačka skupština, Organizacioni odbor, usvajanje zvaničih akata…

Počeci Festivala bili su čudniji od svega. Buktio je ne samo rat u bivšoj Jugoslaviji, nego je bilo i vrijeme sankcija i totalne blokade međunarodne zajednice ostatku Jugoslavije (Srbiji i Crnoj Gori). Poslali smo telefonske i telefax pozive na adrese svih bivših jugoslovenskih i jednog broja evropskih televizija. Pošto zbog sankcija nije funkcionisao ni međunarodni poštanski saobraćaj, a, neočekivano, najavio je učešće veliki broj televizija, javili smo im da VHS kasete sa emisijama šalju na adresu TV Skopje, o čemu sam se prethodno dogovorio sa čelnim ljudima, a mojim poznanicima, sa te Televizije. Ponekad smo od televizija koje su se prijavile za učešće dobijali pitanja – gdje se Festival održava, u Baru ili u Skoplju? Kasete su pristizale u Skoplje i desetak dana prije početka Festivala, kolega Stalin Lozanovski, urednik Dokumentarnog programa Televizije, došao je u Bar sa punim gepekom kaseta. Napravljen je raspored, odštampan program i satnica prikazivanja emisija. Formiran petočlani žiri (Vesna Kilibarda iz Crne Gore, Branka Otašević iz Beograda, u dokumentaciji imaju zabilježena i ostala imena).

I, maj 1995, svečano otvaranje u hotelu „Topolica“. Sa vrha republičke vlasti niko nije najavio prisustvo na otvaranju, ali, pošto su saznali da će biti prisutni ambasadori nekih zemalja učesnica na Festivalu, došao je pomoćnik ministra kulture. I, sjutradan je počelo. Emisije su bile svrstane po kategorijama: dječje, zabavne, dokumentarne, igrane… Od velikih televizija RAI.

Bilo je i nekih posebnih zgoda. Nakon prvog dana i projekcije dječjih programa, nagradu za najbolju emisiju dobila je Televizija Ljubljana. Poslao sam faks čestitku kolegi Borisu Bergantu, šefu Međunarodne redakcije. Kako je trenutno bio odsutan, saradnica je informaciju proslijedila novini „Delo“, što je, inače, u sličnim situacijama bila praksa. Sjutradan, mali skandal. Na sastanku kod glavnog urednika pitanje Borisu Bergantu – Otkuda naša emisija na festivalu države sa kojom Slovenija nema diplomatske odnose? Prihvaćeno je objašnjenje da se radi o gradu domaćinu koji je opozicija i ratu i vrhu državne vlasti koja je podržavala taj rat.

U međuvremenu, dosta toga je napisano o Festivalu. Postoji dobar dio sačuvane dokumentacije i informacija u raznim festivalskim publikacijama i u arhivi o čijoj sudbini niko ni ne razmišlja.

Ostavka                                

Poslije prvog Festivala, koji je po ocjeni članova Organizacionog odbora izuzetno uspio, i kako se sa takvom ocjenom nijesam sasvim složio, nego ocijenio da je to samo dobar početak i da kvalitet tek treba izgrađivati i pošto nije bilo obećavajućih uslova da se to može ostvariti, te nakon nerazumnih teškoća koje sam imao u toku pripreme i realizacije prvog Festivala, podnio sam ostavku i prepustio manifestaciju onima koji su olako vjerovali da nema nikakvih problema. Vjerovao sam, ipak, prema svemu što je već urađeno i zbog potencijalnog značaja, da se Festival neće ugasiti. Išlo je nekako. Uostalom i država ga je, mada slabašno, kasnije usvojila.

Nakon pet godina života (ponekad i životarenja) ove manifestacije, pozvan sam u Vladin resor za medije da ponovo preuzmem Festival. Prihvatili su uslove koje sam predložio.

Stvari su krenule na bolje. I dalje se išlo na širenje Festivala na sve kontinente, sve u cilju da on postane ne toliko svjetski, koliko da naša sredina shvati njegove mogućnosti. Na jednom od Festivala iz ovog perioda učestvovala je i dobila glavne nagrade centralana državna televizija Kine. Italijanski RAI bio je učesnik od početka, uvijek sa reprezentativnim emisijama u svim kategorijama. I državne televizje Francuske, Njemačke, Engleske (BBC), Grčke, Rusije, Švedske, Španije, i dr.

U ovom periodu, osim širenja, išlo se i na obogaćivanje samog sadržaja Festivala. Organizovane su dvije najznačajnije prateće manifestacije, nazvane „Susreti Javnih (državnih) televizija zemalja Jugoistočne Evrope“ na kojima su se prvi put poslije jugoslovenskog rata, sreli i najviši televizijski poslenici sa eks-Yu prostora.

„Susreti“ su organizovani u saradnji sa Media plan Institutom Sarajevo, i uz finansijsku podršku fondova za Jugoistok Evrope ministarstava inostranih poslova vlada Republike Njemačke i Republike Francuske. Osim direktora ili glavnih urednika, učestvovali su i odgovorni urednici informativnih programa, te eksperti za medij televizije iz regiona i Evrope.

Osim tema vezanih za saradnju među televizijama, rasprava se vodila o potrebi transformacije državnih televizija u javne servise, zatim o pitanjima novih tehnologija, te problema razvoja medijskog jezika u informativnim programima. Oblast informativnih programa bila je predstavljena prezentacijom televizijskih dnevnika i razgovorom o konceptu i funkciji tog važnog programskog televizijskog segmenta.

U Prvim susretima učestvovale su televizije Moldavije, Rumunije, Bugarske, Makedonije, Hrvatske, Federacije BiH, Republike Srpske, Albanije, Srbije i Crne Gore. Kao gosti, učestvovale su ekipe Televizije Slovenije, a veliki doprinos radu Susreta dala je ekipa njemačke televizije ZDF.

Na Programskom savjetu Susreta usvojen je sljedeći zaključak: „Susret urednika informativnih programa javnih, ili državnih televizija zemalja bivše Jugoslavije i Jugoistočne Evrope, održan u Baru, maja 2001, pokazao je da sve javne televizije država toga područja imaju slične probleme u nastojanjima da svoje informativne programe oblikuju primjereno standardima koji vrijede u demokratskom svijetu. Susret u Baru desio se deceniju nakon krvave drame koja se odvijala u područjima bivše Jugoslavije, pa je to bila prva prilika da se neposredno, u direktnom kontaktu, razmijene iskustva i razmišljanja o tome kako unaprijediti informisanje građana, oslobađajući televiziju balasta političkih manipulacija, ideologizacija i plemenskih bubnjeva. Neki su na tom putu odmakli dalje, neki su tek na početku, ali značajno je da postoji profesionalna saglasnost kako je unapređenje televizijskog informisanja jedan od temeljnih uslova brže demokratizacije prostora Jugoistočne Evrope. Obnavljanje i razvijanje informativnih veza između država koje dijele isti prostor, probleme i nasljeđe (naravno, bez primisli o obnavljanju starog sistema), dugoročno pomaže bržem uključivanju Jugoistočne Evrope u maticu demokratskog svijeta.“

Naglasio sam na kraju i to da nije slučajno što Bar organizuje „Susrete“ koji treba da uspostavljaju saradnju i grade mostove među ljudima i sredinama. Grad je u dugoj tradiciji prepoznatljiv po njegovanju dobrih odnosa među različitim sredinama i ljudima, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku određenost.

Drugi „Susreti“ održani su naredne godine, što prethodno nije bilo planirano. Tome je doprinijela visoka ocjena o uspjehu Prvih susreta. Takođe su ih podržali fondovi Francuske i Njemačke.

Nijesam pretendovao na novi mandat. Drugi će govoriti o nastavku. Do gašenja.

Gašenje Festivala

Festival u drugoj dekadi ovog vijeka dolazi u krizu, pa je i prestao da se održava. Pokušali smo, 2017. godine da premostimo prazan hod u održavanju Festivala, pa je Opština Bar, zahvaljujući razumijevaju njenog predsjednika Zorana Srzentića, prihvatila da organizujemo Savjetovanje (okrugli sto) Javnih RTV servisa o slobodi govora u medijima. Pored predstavnika javnih RTV servisa, učestvovali su i istaknuti eksperti za medije.

Nakon dva dana veoma kvalitetne rasprave, usvojene su Preporuke u kojima se, pored ostalog, naglašava:  “Potrebno je pronaći modele finansiranja javnih RTV servisa koji će obezbijediti njihovu ekonomsku održivost i uređivačku/programsku nezavisnost od državne vlasti, političkih partija i bilo kakvih centara institucionalne i vaninstitucionalne moći koji bi mogli da ugroze njihovu misiju služenja javnom interesu. Javne nacionalne televizije treba da (p)ostanu mediji s najvećim uticajem na javno mnjenje, da pravoremeno i pouzdano informišu, kvalitetno edukuju, ne podilazeći, pritom, partikularnim interesima. Postojeću saradnju između javnih RTV centara u regionu treba unaprijediti i učiniti je što konkretnijom, ne insistirajući, pritom, na njenoj formalizaciji. Saradnja može da se sastoji u razmjeni TV sadržaja, korišćenju novinarskih usluga, tehničkoj pomoći i obuci.“

U dosta dugom trajanju, povremeno posrtanju Festivala, učestvovalo je mnogo lica. Ogriješio bih se ako ne navedem najzaslužnije: Anto Baković, fotograf i fotoreporter, ispisao od samog početka foto istoriju Festivala. Milan Vujović, sa punim razumijevanjem o značaju i velikim mogućnostima za doprinos ne samo Baru, nego i Crnoj Gori. Medijski dao najveći doprinos. Zarija Lekić, predsjednik Opštine Bar, sa bezrezervnom podrškom kada se počinjalo u skoro nemogućim okolnostima.

Veliki je spisak drugih lica i preduzeća iz Bara koji su zaslužni za trajanje Festivala. Uzalud bi bilo pominjati imena onih koje su doprinosili njegovom posrtanju.

The post Pero Radović: Barski Internacionalni TV festival, početak i kraj first appeared on BARinfo.

RB/BI: Iako smo se u studiju Radio Bara sreli drugim povodom, s obzirom na Vaš višedecenijski veoma plodni radni angažman, veliko iskustvo i činjenice da ste bili svjedokom nerijetko mučnih previranja na prostoru bivše Jugoslavije, na početku želim da Vas pitam kako trajati tako dugo u ovom poslu?

Radović: Ja bih ovu temu proširio, tako da uz govor mržnje, bude i Govor dobre namjere. Da ne kažem – Govor ljubavi. A, što se tiče dugog trajanja i, o dugom trajanju – to je kad vidite smisao u onome što radite. Ili, kako se obično kaže – ljubav prema poslu, predanost poslu.

RB: Šta konkretnije?

Radović: Kad vjerujete da to angažovanje, konketno u mom slučaju više od 40 godina u televizijskom mediju, dakle, kada vjerujete da možete makar minimalno doprinijeti da se neke stvari u društvu mogu poboljšati. Da se teži skladu među ljudima, umjesto sukobu i mržnji. Mržnja je pogonsko gorivo za sukobe, rat i zločine. Toga smo se, makar nagledali.

RB/BI: Na koje oblasti ste najviše bili bazirani, u čemu se Vaš profesionalni angažman najupečatljivije ogleda? Na šta ste sa ove vremenske distance najviše ponosni?

Radović: Recimo, suština mog novinarskog opusa je socijalna tematika. Dakle, zalaganje za pravednije odnose u društu, koliko god to ponekad izgledalo uzaludno. Moje najznačajnije emisije govore o ugroženima, o radnicima, posebno o rudarima. O hendikepiranima, takođe… Više emisija sam napravio o djeci bez roditeljskog staranje, čak su neke od njih doprinijele da se u Sarajevu, prije nego što se pretpostavljalo da će biti toliko neophodno, izgradi Dom za nezbrinutu djecu. Snimio sam deset dokumentarnih TV emisija o izbjeglicama u Crnoj Gori koje je rat 90-ih protjerao iz njihovih domova. A tom ratu su ogromno doprinijeli mnogi mediji koji su govorom mržnje potpirivali sukobe.

Neko će, možda, sada reći da se hvalim navodeći primjere iz svoje novinarske prakse. Ne, ja sam samo nastojao da koliko mogu radim ono što je normalno da radi jedan novinar i urednik u okvirima svojih dužnosti i univerzalne novinarske etike. Slične stavove imao sam i u emisijama sa sadržajem iz kulture.

RB/BI: Mogu li kultura i umjetnost mijenjati društvo?

Radović: Većina umjetnika kaže da umjetnost ne utiče na društvene promjene. Ja mislim da oni na taj način podcjenjuju svoje djelo. Da ne idemo u globalnu teoriju, svedimo to na činjenicu da kultura i umjetnost mogu pomoći čovjeku da bude bolji. Kvalitetna pozorišna predstava, film, muzika, televizijska emisija – sve to grešnog čovjeka može da navede na vlastito preispitivanje. Da ne govorimo o kapitalnim djelima, i njihovom mogućem uticaju na čovjeka, navešću samo dva sitna svoja primjera. 

U moje vrijeme, među mladima bio je popularan parfem „Pokošeno seno“, miris suvih otkosa. To je i naslov pjesme Desanke Maksimović, sa početnim stihovima:

„…Livada kraj reke sanja, zrikavci tužno zriču,

Pomrlih trava duše još lebde vrh otkosa, što se lagano suše“.

Taj miris, to su duše pomrlih trava. Većina nas je zbog toga odustala od parfema „Pokošeno seno“.

Ili, još jedan, takođe mali primjer. Kada sam kao student književnosti sa pažnjom pročitao crticu slovenačkog pisca Ivana Cankara „Šoljica kafe“, površno sam je čitao i u gimnaziji, sada me je dirnula, i grešni sin je poslao majci paket sa poklonima i porukom da ne zaboravlja na nju.

Umjetnost i kultura nudi govor dobrih namjera. Mnogo šta može da bude suprostavljeno onom drugom govoru, govoru destrukcije i mržnje. U stvari, kultura življenja sve obuhvata. I suštinu kojom mediji treba da se bave.

RB/BI: Dolazimo do naše teme. Kazala sam već da ste radni vijek proveli u medijima – u Bosni i Hercegoviini i u Crnoj Gori. Radili ste kao novinar, autor, ali i urednik i direktor. Kakvo je Vaše viđenje medijske scene trenutno, u Crnoj Gori i regionu, sa aspekta govora mržnje i širenja lažnih informacija?

Radović: Preširoka je tema o tome kakvo je moje viđenje medijske scene. Ukratko, gledam na to dvojako: vidim napredak u primjerima nekih dobrih emisija i značajnog procenta kvalitetnih novinara i mladih talenata. Ali, sa druge strane,  ima dosta ponašanja suprotnih novinarskoj etici. Podilaženja politici, što sve vodi govoru destrukcije i mržnje, o čemu i razgovaramo.

RB/BI: Ko pokreće takve stvari?

Radović: Politički uspaljene osobe. Ljudi koji su nacionalistički zaslijepljeni. A  najgore je kada to rade javne ličnosti i kada im se daje previše prostora u medijima. Ne poklanja se pažnja ni činjenici da se govor mržnje u nekim slučajevima začinje kod djeteta u porodici gdje je takav govor prisutan. U takvim primjerima se sa jedom komentarišu sadržaji o komšiluku, o politici, o onome što donose mediji, ili prilikom zajedničkog praćenja polemičkih emisija. Ali, da se vratimo poslanicima u Skupštini. Većina poslanika drže do dostojanstva u polemisanju. U tome su za primjer dame, sa rjeđim izuzecima. No, pored svega, ponekad se toliko zagadi atmosfera verbalnim sukobima i prljavim govorom da predsjedavajući moraju dati pauzu dok se strasti smire. A, onda se desi čudo od kontrasta. Prebaci se program na TV Parlamentarni kanal. I, gledaoci svjedoče sadržaju božanstvene harmonije ljudskog duha, izvođenju muzičkih djela velikih kompozitora. Sklad je u muzičkoj interpretaciji standarnih raspoloženja, ali i dramski zapleti se odvijaju u duhu ljudskog dostojanstva. Čisto i, nadasve, ljekovito. Dvije planete koje dijeli samo jedan televizijski rez.

RB/BI: Većina medija je učestvovala u širenju dezinformacija i govora mržnje u nedavnom ratu na ex-Yu prostoru. Da li smo naučili lekciju iz toga?

Radović: To pitanje zaslužuje vrlo temeljan odgovor. Reći ću samo to da mediji i novinari koji su širili mržnju, podgrijavali nacionalističke strasti i slično, obezbjeđivali su zaraćenima najubojitiju municiju. Današnja situacija opominje, ko umije da čita haotično stanje u kojemu smo i mi i svijet, može izvući pouku.

RB/BI: Bili ste i organizator međunarodnog Okruglog stola prije nekoliko godina u Sutomoru, a tema je bila “Sloboda govora u medijima”, na kojem su učestvovala referentna imena iz novinarstva, ali i nauke iz regiona. Kako sada, nakon pet godina gledate na taj, slobodno mogu reći poduhvat, jer ste u našem gradu okupili zaista vrhunske stručnjake – da li se nešto promijenilo?

Radović: Vi ste bili urednica publikacije koju smo napravili i štampali sa glavnim sadržajima tog Okruglog stola, a pripremili smo i dio zaključaka, pa ću Vas zamoliti da ih pročitate.

Preporuke predstavnika regionalnih javnih RTV servisa na osnovu rasprave održane 2. i 3. decembra 2017. godine u Sutomoru.

                                                   ***

Potrebno je pronaći modele finansiranja javnih RTV servisa koji će obezbijediti njihovu ekonomsku održivost i uređivačku/programsku nezavisnost od državne vlasti, političkih partija i bilo kakvih centara institucionalne i vaninstitucionalne moći koji bi mogli da ugroze njihovu misiju služenja javnom interesu.

                                                   ***

Javne nacionalne televizije treba da (p)ostanu mediji s najvećim uticajem na javno mnjenje, da pravoremeno i pouzdano informišu, kvalitetno edukuju, ne podilazeći, pritom, partikularnim interesima.

                                                  ***

Javni RTV servisi treba da njeguju najviše profesionalne i etičke novinarske standarde, obezbjeđuju prostor za različita politička i sva druga mišljenja, podstiču kulturu rasprave o kontroverznim pitanjima koja su relevantna za društvo i tako doprinose kreiranju javnog mnjenja i pomažu pri donošenju odluka koje su u saglasju sa javnim interesom.

                                                  ***

Informativne emisije treba sadržajem da proporcionalno odražavaju realnost aktuelnih zbivanja u državi, regionu i svijetu koja su relevantna za javnost. Ovo jednako važi za sve događaje, bilo da su politički, ekonomski, kulturni, sportski…

                                                  ***

Postojeću saradnju između javnih RTV centara u regionu treba unaprijediti i učiniti je što konkretnijom, ne insistirajući, pritom, na njenoj formalizaciji. Saradnja može da se sastoji u razmjeni TV sadržaja, korišćenju novinarskih usluga, tehničkoj pomoći i obuci.

RB/BI: Zamoliću Vas za komentar ovih preporuka.

Radović: One su jasne i u dobroj mjeri se uklapaju u sadržaje o kojima razgovaramo. Okrugli sto tog tipa bi i danas valjalo organizovati, bio bi vrlo aktuelan. Tada je organizovan jer je Međunarodni TV festival zapao u krizu. Umjesto jednom godišnje, održavan je svake dvije godine. Te 2017. već je bila napravljena veća pauza, nisu održana dva festivala. Mnogima je bilo svejedno što se taj festival, prvi tog tipa u Crnoj Gori, vrlo funkcionalan i za državu i za Bar, gasi. Onda sam sa tadašnjim gradonačelnikom, dr Zoranom Srzentićem dogovorio da organizujemo Okrugli sto, kao neku vrstu „premošćenja“ do, eventualno, narednog, pravog festivala. Pružio je izvanrednu podršku, skup je bio izuzetan, a učestvovali su predstavnici medija iz svih sredina bivše Jugoslavije. Napravili smo i publikaciju koja je trebalo da se pošalje svim učesnicima. Ona nikada nije poslata.

RB/BI: Zbog čega?

Radović: Ne znam. Dobio sam čudno objašnjenje – ne znaju kako da se to u finansijskim knjigama zavede.

RB/BI: Ko je za taj dio bio zadužen? Ono o čemu mogu da svjedočim je da ste Vi svoj dio posla izvrsno uradili.  

Radović: I ja tako mislim. I dan danas se sve te publikacije nalaze u Kulturnom centru. Kako je do te činovničke zavrzlame došlo, ni sada mi nije jasno. Volio bih da ih ipak pošaljemo, i nakon pet godina, da ih ti ljudi imaju za uspomenu.

RB/BI: Danas su društvene mreže i privatni portali, nažalost, postali pandan zvaničnim medijima, imaju veliki uticaj, a nekontrolisano rade. Kolika je to opasnost i kako je eliminisati?

Radović: Mislim da za eliminisanje za sada nema načina. Kada govorimo oopasnosti, mogu navesti neke primjere koji govore o tome. Dobio sam nedavno preko telefona klip sa slikom jednog mitinga. Ljudi okićeni patriotizmom zastava, ulica u plamenu baklji – a ispod snimka tekst: „Bilo je divno i svi su imali zube“. U logičnom prevodu: nije to bio skup krezubih, nego poruka elite. To mi je poslalo nekoliko kolega, mojih poznanika, koji su u organizovanom sistemu određene političke mreže. Iako sam sa njima idejno globalno blizak, posebno u situacijama kada smo se devedesetih suprostavili pokretu „Događanje naroda, jogurt revoluciji“, bili smo i u Nezavisnom udruženju novinara, šalju mi takve sadržaje, iako dobro znaju da ne pristajem na taj zagađeni govor – govor mržnje koji se širi preko mreža. Ali, disciplinovano izvršavaju naloge svoje mreže. Nazvao bi ih – Umreženi novinari. Ja sam im odgovorio: svi ti koji su imali zube, mogli su da plate zubara a, uz to, jeli su meko meso, a ostatak na kostima dali da glođe sirotinja, koja je tako na kostima polomila zube. To me podsjetilo na činjenicu koliko smo sve oštrije podijeljeni na bogate i gladne. Na klasu multimilionera i klasu na rubu egzistencije.

Riječ tranzicija je pojam za socijalni i demokratski napedak. Naše društvo je već od kraja dvadesetog vijeka, krenulo korak unazad, na stanje početka tog vijeka, u sistem vulgarnog kapitalizma. U socijalnom jazu, na sceni su prebiranje kontejnera, ili, u boljem slučaju – narodne kuhinje. Za tu socijalnu, humanu aktivnost su divan primjer „Žene Bara“. Ovakve i slične humane akcije građana javljaju se kad država zakaže. Eto, “bilo je divno, i svi su imali zube”. Očito se ne razmišlja o tome da i bezubi jednog dana mogu dobiti gvozdene zube. Ne bismo željeli da svjedočimo rezultatu toga.

RB/BI: Raspirivanje nacionalne,vjerske, mržnje prema manjinama i druge vrste diskriminacije, regulisano je Krivičnim zakonom u Crnoj Gori, ali i setom drugih zakona i, naravno, Zakonom o medijima, Zakonom o elektronskim medijima, Zakonom o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, Zakonom o izboru odbornika i poslanika. Očigledno da i to nije dovoljno, ili se ne implementira u praksi, pa onda imamo primjere o kakvom ste govorili… Kakav je Vaš stav o tome, i kako podići svijest ljudi da, prije svega, prijave nadležnim organima svaku pojavu govora mržnje i plasiranja lažnih informacija, a onda pitanje je za nadležne organe, koliko i kako se sankcionišu počinioci?

Radović: Na to složeno pitanje, trebalo bi više emisija za odgovor. Mogu da podstiču civilizovana ponašanja ljudi i zajednice, ili suprotno tome – ideje razdora u društvu (pored ostalog i preko govora mržnje i to oni najodgovorniji, a koji imaju najveći društveni status). To su javne ličnosti iz sfere obrazovanja, umjetnosti, posebno iz politike, jer su oni najviše eksponirani u medijima.

RB/BI: Kojim medijima najviše vjerujete, što čitate, slušate, koje  televizije gledate?

Radović: Javni servis RTV Crne Gore i neki privatni mediji sve su programski (i politički) uravnoteženiji. Kombinujem više medija da bih došao do pune informcije. Od stranih, Al Jazeera mi je najprihvatljivija, pored ostalog jer se javlja sa svih tačaka planete. Pratim povremeno informacije javnih servisa bivših jugoslovenskih država, zavisno od aktuelnih događaja. Sistem Televizije N1 ima ponajbolji novinarsko-urednički kadar, ali zamjerka je što nemaju sličan kritički odnos prema opoziciji, kao što ga imaju prema vlasti. Sa posebnom pažnjom gledam dobre dokumentarne emisije i neke interesantne edukativne programe, sportske prenose, kao što su bili sa upravo završenog Svjetskog prvenstva u fudbalu. Čitam najradije memoarsku literaturu, najbliža mi je dokumentaristici. I tako… Osmišljavam staračke dane.

RB/BI: Crna Gora je decenijama unazad, reklo bi se, u svakom momentu, suočena sa brojnim izazovima koje nameću neizvjestan politički, socijalni, ekonomski momenat. Uloga medija je, svjedočimo, nemjerljiva. To je tzv. “sedma sila”. Koja je Vaša poruka, kako medije usmjeriti da edukuju građane, promovisu slobode i dobre prakse?

Radović: „Što nije bilo u medijima, nije se ni dogodilo“, moglo bi da bude replika na onu staru sintagmu „što nije bilo u novinama, nije se ni dogodilo“. Otuda je za sve ove oblasti koje ste naveli, uloga „sedme sile“ velika. Ili, bolje reći, ogromna. Apostrofirao bih da bi mediji, posebno javni servisi i njihovi informtivno – politički sadržaji, trebalo da budu više angažovani u procesima izgradnje pravednijeg društva. Za sistem socijalne pravde. Još uvijek se tom sistemu stidljivo izgovara ime – socijalizam. On se dopunjuje imenom – socijalizam nordijskih zemalja. Imali smo i mi do 90-ih uređene socijalne odnose… Staljinov zločinački sistem zasjenio je mnogo toga što je bilo dobro u socijalizmu. Komunizam? To je bila apsolutno nerealna ideja za čovjekovu prirodu. Čak nije uspio ni u najdisciplinovanijoj državi, Izraelu, kroz njihov eksperiment „Kibuc“. Replika na pravedno, ili idealno društvo. Eto, to su neka moja uvjerenja. Prihvatam da se sa njima ne slažu slušaoci i čitaoci koji drugačije misle. Na kraju – istina, pravda, pravednost. Prije svega zaštita ugroženih. To je suština mog i ličnog i profesionalnog uvjerenja. To potpisujem i u mojoj knjizi „Na sceni iza ekrana“, koja govori o mom profesionalnom stavu i putu. A, u svemu, najzad, ne isključujem ni faktor relativnosti bilo koje istine, pa ni ove u koju vjerujem i za kojom smo tragali u našem razgovoru.

The post Radović: Mediji koji podgrijavaju nacionalističke strasti, obezbjeđuju najubojitije oružje first appeared on BARinfo.

Penzionisani novinar, nedašnji Odgovorni urednik TV Sarajevo i direktor TV Crne Gore, kaže da korona dane provodi slično onim ranijim, s tim da mu fali povremeno druženje s njemu bliskim osobama, u nekom kafiću ili parku ili u šetnji uz obalu, kao i svakodnevna espreso kafa uz prelistavanje novina.

“Nemam problema, prije svega, zahvaljujući geronto domaćicama Caritasa koje mi i inače pomažu i dolaze dva puta sedmično da se srede stan. Sad ne ulaze u stan, ali sve što im preko telefona poručim da mi nabave, to urade savjesno. Otvore ulazna vrata, ostave kese s namirnnicama, ljekovima i drugim potrepštinama“, kazao je.

Radović ističe da, kao i uvijek, radi na nekim projektima koji će se realizovati ili neće, ko zna, u okviru dokumentarnih emisija ili filmova. Osim toga, gleda TV program, koji je često zanimljiviji nego u standardnom vremenu.

“Televizije, pošto ne mogu da proizvide program osim na temu aktuelnih dešavanja, posežu za arhivom, odakle vade neke divne igrane filmove u crno-bijeloj tehnici koji su izuzetnog kvaliteta, a vidio sam i  neke izuzetne dokumentarne emisije TV Crne Gore iz ranog perioda, iz prve faze razvoja TV Titograd. Nevjerovatno je koliko je tu profesionalno napravljeno sjajnih dokumentaraca koji svjedoče o tom vremenu u pravom smislu. Moram da istaknem emisije iz kulture koje je tada, a i kasnije, realizovao kolega Rajko Cerović. To su izuzetna dokumenta o umjetnicima iz jednog perioda. Tih umjetnika uglavnom više nema, a razgovori  govore o kontekstu stvaranja njihove umjetnosti. Nije teško napraviti emisiju slikom jer će one ostati i stotinu godina kasnije i svjedočiti o pjesniku ili o nekom kompozitoru, ali kazivanje koje je izraz konteksta vremena u kojem nastaje ta umjetnost je izuzetno značajno“, rekao je Radović.

Na konstataciju novinara da su junaci ovih korona dana ljekari, policajci, prodavačice, apotekarke i drugi, ali da se rijetko pominju novinari, koji su i sami ponijeli teret ove epidemije, Radović kaže:

“Ljudi svih tih profesija, uključujući i novinare, sada su u izuteno delikatnnoj funkciji. Oni su kao ratnici na frontu, s tim da ratnik brine samo o svom životu a oni brinu da ne ugroze živote svojih najbližih kad se vrate kući sa posla. Naročito medicinsko osoblje, čija je djelatnost, nažalost, potcijenjana. Sad smo se sjetili da to treba popraviti, ali se plašim da će sve biti samo privremeno i da ćemo sve ovo brzo zaboraviti kao što mnoge stvari lako zaboravljamo. A recimo, zdravstvo, obrazovanje, kultura, itd, to je nešto što preživi jer sve ostalo biće prošlost i negdje će biti samo zabilježeno, a ove oblasti treba da naprave dobar kontinuitet u razvoju našeg društva i ove sredine. Smiješno je ono što smo nedavno saznali, da jedna direktorica ima platu kao pet-šest hirurga ili bilo kog ljekara specijaliste. To, nažalost, nije usamljen slučaj. U ovoj vanrednoj, delikatnoj situaciji, neke stvari jasnije izađu na vidjelo i onda valja izvući pouku. Svako mudro društvo bi to trebalo da učini, a ne da zaboravi čim prođe opasnost.

I još nešto, prodavačice na kasama u marketima su izrazito ugrožene. Nevjerovatno je kako njima već u prvoj fazi nije napravljena neka zaštita tim nekim providnim pleksiglasom ili kako se već to zove. Da se zaštite i one i građani koji trguju. Jednom inženjeru sam rekao da se čudim da ne mogu da budu toliko kreativni da naprave produžetak onog držača mikrofona na pola metra za TV novinare, a to se odnosi i na vas, radijske novinare, i da se upozore da svaki sagovornik mora da stavi masku, kao i novinar. To su neke obične stvari koje pomalo pokazuju nedovoljnu kulturu u našem svakodnevnom ponašanju.“

Radović je na kraju poručio da se moraju poštovati pravila koja u tekućem životu poštuje sav civilizovan svijet.

“U nekim zemljama poput Švedske slobodnije se ponašaju zbog toga što se oni odnose sa uvažavanjem prema mnogim stvarima u životu. Ponašaju se disciplinovano, onako kako treba. Prema tome, neophodno je da izvučemo iz ove situacije pouke i da neke stvari unaprijedimo i popravimo. Da štitimo i sebe i druge od sebe. I da naravno, preispitamo odnos prema nekim ljudima, naročito onim u zdravstvu, stručnjacima, koji odlaze jer nisu vrednovani ni približno koliko zaslužuju“, zaključio je Pero Radović.  

The post Pero Radović: Iz ove situacije bi trebalo da izvučemo pouke za budućnost first appeared on BARinfo.