Publika je bila u prilici da iz razgovora koji je sa njim vodio Željko Milović upozna čovjeka koji je život posvetio jugoslovenskom rokenrolu i čije su aktivnosti, u novinarstvu, diskografiji, organizaciji koncerata ili funkcionisanju rock scene, ostavile neizbrisiv trag. Popović, koji je u Baru boravio prvi put, za Radio Bar i Bar Info je govorio o utiscima sa književne večeri, jugoslovenskom rocku, novinarskoj karijeri, životu…

RB/BI: Prvi put ste na festivalu i u Baru uopšte. Kakvi su utisci sa književne večeri, jeste li zadovoljni odzivom i reakcijama?

Popović: Ja sam šokiran, jer sam mislio da me niko ne poznaje,  osim moja dva Željka (Milović i Vuković – prim. aut.). Iznenadio sam se što je došao gospodin (Miodrag) Lekić, moj drug iz djetinjstva, iz beogradskih dana. Kad sam vidio ovoliko ljudi imao sam tremu, jer nikad ne znate u kom pravcu će razgovor ići, da li će to nekog zanimati, da li to ima smisla… Sad sam siguran da ima smisla.

Žao mi je što tokom večeri nisam stigao da im ispričam stvar koju ni oni, ni vi, ne znate. Na devetnaest kilometara odavde, u Petrovcu na moru, 1964. godine, kad je otvoren hotel “Perla”, svirala je prva beogradska grupa “Iskre”. U publici, kao gost hotela, sjedio je Billy Epstein, rođeni brat Briana Epsteina, menadžera “The Beatles”, koji je članove grupe “Iskra” pozvao i odveo u Englesku. Zamislite kako je to interesantan podatak!

RB/BI: U publici i večeras, a tako je, vjerujem,  u svim gradovima bivše Jugoslavije, veliki je broj Vaših ispisnika, ljudi koju su učili novinarstvo čitajući vaše novine, koji su stasavali uz ploče na čije ste izdavanje uticali, i to gotovo niko iz tih rock generacija ne krije. Pretprošle godine je Petar Janjatović na Barskom ljetopisu pričao kako ste bili njegov prvi uzor i urednik, ove godine moderator večeri Željko Milović, jedini crnogorski  rock monografista, kazao je da su on i njegova generacija vaspitavana na vašem “Džuboksu” i “Rocku”… Kakav je osjećaj znati da postoji toliko ljudi, bitnih ljudi, kojima ste promijenili živote?

Popović: Pa, i meni su neki bitni ljudi promijenili život. Znate, zahvaljujući tom poslu koji sam radio, upoznao sam ljude za koje sam mislio da su nedodirljivi. Upoznao sam ljude iz svijeta muzike, što je normalno, ali upoznao sam i ljude iz filma, slikarstva, književnosti, sporta… Imao sam priliku da se pozdravim  sa Peleom, Vanessom Redgrave, radio sam sa Audrey Hepburn, a Harvey Keitel je bio kod mene kući. Kako sam to mogao da pretpostavim kao klinac? Kako sam mogao da pretpostavim da ću imati ovakve  uspomene i šta ću sve dobiti od Joan Baez? To je nešto što ne može da se plati. To može jedino da se doživi. A tu me je doveo ovaj posao koji nije imao ime.

Ja sad u novoj knjizi pokušavam da napišem istoriju rock novinarstva i sa Sinišom Škaricom iz Zagreba se non-stop konsultujem i svađamo se ko je prvi tekst napisao, a da se nije radilo o zabavnoj muzici i da nije ono, “izašao je na binu, lijepo obučen i otpjevao je divno ovu kompoziciju, nego na način kako smo mi zamišljali novi žurnalizam, tj. pisanje o rock’n’rollu. Mi smo smatrali da to ne može da se radi bez strasti, bez ljubavi, bez žrtve. Jer, nije lako od Beograda za četiri dana stići do High Parka autostopom da bi gledali Rolling Stonese. Nije lako spavati kao gladan autostoper u Amsterdamu na Dam trgu, i čekati da vam neko ponudi prazan stan u kojem se može prespavati i pojesti nešto. Znate, tamo vas je dovela muzika, a vi ste nešto naučili. Naučili ste da to što vam je neko pomogao u svijetu morate mu vratiti ovdje. Jer ta dobrota koja postoji mora da se uzvrati.

Ako ste učestvovali u dijeljenju nečega dobrog – vaš život ima smisla, ali ako ste učestvovali u podjelama, u svađama, u širenju mržnje – onda vaš život gubi svaki smisao. Onda niste čovjek. A ja sam imao sreću da moji učitelji budu najbolji ljudi u bivšoj Jugoslaviji i da mi ti najbolji ljudi daju šansu. A kad vam najbolji čovjek da šansu, vi ne smijete da obrukate tu šansu, jer on je podmetnuo svoje ime i prezime radi vas.

RB/BI: Kao neko ko je čitav život posvetio jugoslovenskom rock‘n‘rollu, smatrate li i Vi, kao većina, da je, ukupno gledajući, najveći uticaj imao trijumvirat „Bijelo dugme“ – „Azra“ – „Riblja čorba“?

Popović: Ne možemo da griješimo dušu. Oni jesu imali kapitalan uticaj, ali šta ćemo sa Bajagom, sa Džibonijem, sa Balaševićem, sa grupom “Leb i sol”?  Šta ćemo sa “Smakom”? Upravo danas smo govorili o tome da niko od njih nije imao uticaj u svijetu. E, pa, “Laibach” je imao uticaj. Imao je svjetske hitove devedesetih kad se zemlja raspadala. Dešavale su se stvari na neočekivanim mjestima. Neko je bio u žiži, ali, recimo, “Buldožer” je ostavio duboki trag, kao i “Atomsko sklonište”. Šta ćemo sa “Filmom”, “Idolima”, Miladinom Šobićem koji nije zaboravljen i koji zna da ga mi volimo i da čekamo da još jednom izađe pred sve nas da otpjeva naglas ono što nam duguje?

RB/BI: Kroz medije se često provlači teza da je jugoslovenski rock bio među tri najbolja u Evropi osamdesetih, da li i Vi dijelite to mišljenje?

Popović: Činjenice nam govore o tome. Imali ste toliko imena onih koji su bili uspješni. A kad se raspala zemlja, oni su nastavili da žive te živote na raznim mjestima. Sjećam se kad je neko na radiju ugovarao koncert “No Smoking Orchestra” u Vladivostoku, za 30.000 ljudi. Kažu mi tada da su došli naši, ja pitam gdje ima naših 30000 u Vladivostoku gdje ima samo leda, 30000 santi leda. Nego, nisu naši ljudi spremni na činjenicu da je to tako daleko dobacilo. Nekad se išlo na turneju po Jugoslaviji, a sad se ide na turneju po svijetu. Krene se u Ameriku, krene se u Australiju, krene se u Zapadnu Evropu. Nekad nam je Jugoslavija bila dovoljna i da se živi od muzike i da se napravi slava. A sada se slava naplaćuje u inostranstvu.

RB/BI: Odavno ste već u spisateljskim i vodama filmske dokumentaristike – mislite li da je u zemljama bivše SFRJ došlo vrijeme da se rock kultura kao takva ravnopravno nosi sa ostalim vidovima tzv. ozbiljne kulture, kao što je slučaj u razvijenim zemljama?

Popović: Šta znači ozbiljna kultura? Kažite mi jedno referentno ime iz toga što se zove ozbiljna kultura, a da nije “opečena” rokenrolom. Svi su izašli iz rokenrola. Svi najveći pisci, reditelji, slikari, dramaturzi… a ovo što zovemo ozbiljnom kulturom znači da su se pojmovi promijenili, a promijenili su se i kriterijumi. Ne možete danas pričati o ozbiljnoj i rokenrol kulturi sa pozicija od prije trideset godina. Danas svaki fakultet do kojeg se drži u svijetu ima svoje programe rock muzike, rock pjesništva. Akademije se bave kompozitorima, jer u XX vijeku nemamo veće kompozitore od “Beatelsa”. Kad Bob Dylan dobije Nobelovu nagradu, je li to niža kultura? Bob Dylan je drugi najcitiraniji čovjek na zemaljskoj kugli, prvi je Shakespeare.

RB/BI: Iako u osmoj deceniji života, izuzetno ste aktivni, putujete po regionu, promovišete, organizujete koncerte, predavanja, i dalje odlično funkcionišete i ne prestajete s radom… Šta je naredno?

Popović: Ne umijem da ne radim, mene i dalje svrbe tabani. Izveo sam sa svojom knjigom “Treća strana ploče” nešto što niko u Jugoslaviji  nije izveo. Za sedamnaest mjeseci sam u dvanaest država imao 59 promocija. Znate li nekoga ko je to imao? Ne hvalim se, ali to mi je bio san – gdje god ljudi imaju emocije slične našim i prepoznaju naš jezik, da dođu. Te moje knjige, dvadeset šest izdanja, poklonio sam izdavačkoj kući da bi mogla da štampa pjesme i prve knjige mladih ljudi. Šta će mi novac? Ne može me promijeniti kad to nije uspio do sad. Pitate me šta je sljedeće, eto mogu da učestvujem u nekim procesima. Knjiga koju završavam je “Rokopisi 2”. Imao sam spisak ljudi koje sam želio da intervjuišem, srertnem i napravim razgovor, završio sam to. Prvi put pišem tekst o gradu San Francisku umjesto o čovjeku. To je najduži tekst u toj knjizi. Biće objavljen krajem ove ili početkom naredne godine. Imao sam “Rokopise 1”, prije 15 godina ali sam dozvolio samo jedan tiraž jer se radilo o veoma skupoj knjizi. Ova nova će biti štampana u većem tiražu. Ljude interesuje da znaju da ste vi razgovarali sa tim ljudima. Polovina njih nije živa, ali obavezuju vas uspomene. Ne zato da biste ih prodavali, nego da biste kroz  njihove primjere osvijetlili jedno vrijeme i pokazali zašto su takvi ljudi bili potrebni našoj mladosti i zašto su važni u našoj starosti.

Na podsjećanje da je tokom književne večeri, kao i u kratkom intervjuu za Radio Bar i Bar Info, više puta ponovio “Izvinite, molim vas”, odgovorio je: “Bilo mi je neprijatno jer sam koristio neke ulične riječi, a u publici je bilo i dama. Ja sam, ipak, beogradski uličar, uličar koji je želio da upozna velike ulice ovog svijeta”.

The post VIDEO: Peca Popović: Ako ste učestvovali u dijeljenju nečega dobrog, vaš život ima smisla first appeared on BARinfo.

Veče pod nazivom „Priča o tome kako sam…“ bila je jedinstvena prilika za upoznavanje publike sa čovjekom koji je život posvetio jugoslovenskom rokenrolu i čije su aktivnosti, u novinarstvu, diskografiji, organizaciji koncerata ili funkcionisanju rock scene, ostavile neizbrisiv trag. Na sceni ispred Doma kulture, Popović, koji je u Baru boravio prvi put, pričao je o svom životu, karijeri, saradnji sa svjetski i regionalno poznatim muzičarima, dok ga je publika sa izuzetnom posvećenošću pratila i aplauzom nagrađivala njegove mudre i duhovite izjave.

Program je moderirao Željko Milović, podsjetivši na početku, između ostalog, da je Popović prvi tekst objavio aprila 1967. godine u nedjeljniku „Gong“, te da je bio glavni urednik dva najtiražnija lista u istoriji jugoslovenske muzičke periodike – „Džuboks“ 1977/78. i „Rock“ 1982-86, u kući „Politika“ učestvovao u pokretanju magazina „Intervju“ , „Rock“ i „Sportski žurnal“, bio prvi muzički urednik prvog muzičkog radija u SFRJ, autor najduže dokumentarne rock serije TV Beograd „Rokumenti“, urednik „Zvezdine revije“, radio za UN i EU…

Popović se osvrnuo na period kada se kod nas pojavila „urbana, drugačija muzika“, što se vezuje za koncert na kome je čuveni Đorđe Marjanović skinuo sako i bacio ga pred publiku uz odvajanje mikrofona od stalka.

„Kad sam vidio Marjanovića na koljenima, znao sam da će to biti moj budući poziv, da budem blizu muzike, da ono što doživim pokušam da objasnim mojoj generaciji i onima koji to ne razumiju“, pojasnio je Popović, dodajući da je tri godine kasnije, u Glazgovu, vidjevši na željezničkoj stanici izlazak grupe „The Beatles“, „zapušenu“ ulicu i čuvši vrisku, znao da je „morao da se zadesi na tom mjestu, u to vrijeme“. Podijelio je utiske sa prve Beogradske gitarijade, januara 1966. godine, koja je bila prvi „krik“ drugačije Jugoslavije, navodeći da su u prvom redu tada sjedjeli Dušan Makavejev i Dobrica Ćosić. Osvrnuo se na prelazak sa Drugog na Prvi program Radio Beograda uz emisiju „Veče uz radio“ i na velike studentske demonstracije 1968. godine u Beogradu. Tada je pohađao Desetu beogradsku gimnaziju na Topčiderskom brdu koja je, naglasio je, „iznjedrila pet glavnih urednika ’Politike’“. Zbog učestvovanja u studentskoj pobuni dobio je pendrek po leđima što je njegov otac prokomentarisao sa: „Tako ti i treba kad hoćeš revoluciju!“

Popović je, prema riječima Željka Milovića, imao talenat da prepozna talenat kod mladih.

„Veoma je važno podmetnuti svoje ime i prezime kao garanciju da bi neko ušao prvi put u studio, da bi mu se snimak našao u diskografskoj kući“, kazao je Popović, navodeći neke od onih čiji je potencijal na vrijeme zapazio i koji su prve ploče snimili zahvaljujući njemu – „Yu grupa“, „Korni grupa“, „Dah“, „S vremena na vreme“, „Pop mašina“, „Smak“, „Zdenka Kovačiček“, „Bijelo dugme“…, a priču je nastavio detaljima vezanim za početke saradnje sa Borom Đorđevićem, Goranom Bregovićem i Zdravkom Čolićem.

„Zdravka sam gledao prvi put 1969. u Skenderiji, kad je pjevao u ‘Ambasadorima’ i zapamtio ga kao lijepog momka, a upoznao sam ga septembra 1971. kad je došao u ‘Korni grupu’. Oktobra 1971. u Domu sindikata je bila svečana priredba, a pjevao je pjesmu koju je Kornelije Kovač napravio na stihove Vaska Pope. Radilo se o tako dramatičnoj interpretaciji, a za njega se govorilo da nije za ‘Korni grupu’. Složio sam se da nije za to, ali da zato jeste za veliku biografiju, što je i dokazala činjenica da je postao velika zvijezda i pored toga što je na Pjesmi Evrovizije zauzeo pretposljednje mjesto“, kazao je Popović.

U osvrtu na odnos sa Branimirom Štulićem, Popović naglašava da je Džoni u svoje četiri najvažnije muzičke godine uradio sve što je trebalo da uradi.

„Promijenio je odnos prema muzici, uz potenciranje na pravu da se bude svoj čovjek u tom poslu kroz poruku: ’Ja finansiram svoju revoluciju, ja odgovaram za svoju revoluciju’“, istakao je Peca Popović. Govorio je i o razlogu zašto je stao iza „Tutti Frutti Balkan banda“, a zatim i iza Zlatana Stipišića (Džibonija), ustvrdivši da „niko bolje od njega ne radi to što radi na prostoru bivšeg zavičaja“, te da mu „to polazi za rukom jer radi bahato, a to podrazumijeva zahtjevnost u smislu angažovanja najboljih svirača koji će njegovu ideju najbolje interpretirati“. „Ploča se snima za vječnost, knjiga se piše za vječnost, slika se stvara za vječnost, film se pravi za vječnost“, poručio je Popović.

Jedan od emotivnijih trenutaka večeri bilo je i sjećanje na velikana muzičke scene Arsena Dedića za kojeg je Popović rekao da je umio da govori umjesto drugih, te da ih je ohrabrivao da budu svoji, da se ne stide osjećanja. Dotakao se i Koncerta za Palestinu u organizaciji SUBNOR-a, na kojem je svirala „Riblja čorba“, posebno izdvajajući momenat kad se na sceni pod maskom pojavio Carlos, najtraženiji svjetski terorista i serijski ubica, a što je kasnije saznao. Simpatična je bila priča o prvom susretu sa Antonijem Pušićem Rambom, koji je u njegov život ušao nakon što su zamijenili istovjetne „Borovo“ patike, jer su jednog žuljale a drugom bile velike. Nazvao ga je „mudracem“ i „vanserijskim gitaristom“.

Sa posebnom emocijom je govorio o Margiti Stefanović, kao izuzetno pametnoj i svestranoj članici grupe „EKV“, „koja je prepoznata kao naša Nico, a koja je uz Iva Pogorelića bila najtalentovanija klinka u osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi u Beogradu“. Podsjetio je da je Margita dobitnica svjetske nagrade iz arhitekture za najakustičnije zdanje u Japanu, kao i da je jednom prilikom, povodom Dana ljudskih prava, uz mnoštvo rock muzičara, na njegov predlog svirala Šopena i zaplakala.

Dok je Popović bio urednik PGP RTB-a, ta diskografska kuća je postala jugoslovenski šampion u objavljivanju licencnih izdanja, na šta je, rekao je, posebno ponosan. Bili su prvi u svijetu koji su objavili albume „Wonderful life“ (Black), „Stop“ Sam Brown i „Senza una donna“ (Zucchero). Popović je dao da se objavi i najduža long play ploča u istoriji diskografije, Stingov dupli album prebačen na samo jedan vinil – 63.48 minuta, „koji je zbog načina izrade ploče morao biti štampan u Berlinu“.

Zaključio je da je čežnja za slobodom, žudnja da čovjek bude ono što jeste i da ne mora da se kamuflira u nešto što nije, smisao onoga što je njemu muzika donijela.

The post Povratak uz Pecu Popovića u raspjevano doba YU rocka first appeared on BARinfo.

Petar Peca Popović iza sebe ima više od pola vijeka iskustva u medijima i muzici. Kao dugogodišnji urednik muzičkih časopisa „Džuboks“ i „Rok 82“, i autor kritičkih tekstova za „Politiku“, „Blic“, „Sportski žurnal“ te uređivač emisija na Radio Beogradu i Radio 101, značajno je doprinio afirmaciji jugoslovenske zabavne i rock scene. Po njegovoj ideji održan je i legendarni besplatni koncert Bijelog dugmeta 1977. kod Hajdučke česme, jedan od najvećih koncerata tog doba.

Popović je autor nekoliko knjiga, među njima su „Čuvar buvlje pijace“, „Тragovi u beskraju“, „Proleća u Topčideru“, „Biti rokenrol“ (sa Mihajlom Pantićem), i „Rokopisi“. Njegove kolumne i intervjui protkani su duhovitim i oštrim stilom, a o njemu se govori kao o „najboljem rok novinaru kojeg smo ikada imali“.

Veče će, uz moderaciju Željka Milovića, donijeti priče iz njegovog života i karijere, od mladalačkih muzičkih otkrića do iskustava sa svjetskim i regionalnim muzičarima. Gostovanje na Ljetopisu će biti jedinstvena prilika da upoznamo osobu čiji su tekstovi i riječi ostavili neizbrisiv trag u regionalnoj kulturi.

The post Petar Peca Popović večeras na Ljetopisu first appeared on BARinfo.