Poseban kuriozitet predstavlja činjenica što je predstava, otkako je 19. maja 1988. godine premijerno izvedena pred publikom Crnogorskog narodnog pozorišta, pa do sada, odigrana preko 1.500 puta na raznim pozornicama širom svijeta. Šireći Njegoševu misao na svim kontinentima (osim Afrike), Marunović je još više oživio duh vladike Rada Tomova, pokazavši njegovu sveprisutnost i univerzalnost njegovog djela u najljepšem svijetlu – pozorišnom. Ne čudi, stoga, što je na brojnim međunarodnim pozorišnim festivalima, ova monodrama osvajala najprestižnije nagrade i priznanja.

RB/BI: Gospodine Marunoviću hvala Vam za ovako divno veče na sceni u Starom gradu. Za glumce je ovaj ambijent posebno inspirativan. Da li je i vama to bio večeras?

MARUNOVIĆ: Ja na ovoj sceni nastupam već 35 godina. Od prvih “Crvenih košulja”, koje sam ’85 godine ovdje spremao sa barskim glumcima, folklorom, entuzijastima… I ne samo na ovoj pozornici, već i na Tatarovici, kao i u raznim prostorima u Starom gradu, imao sam 11 premijera. Tu se osjeća neka nevjerovatna energija I, naravno da je to za glumca uvijek inspirativno. Igrao sam na ovim scenama puno istorijskih uloga – Vladiku Danila, Krsta Zrnova Popovića, Njegoša… u „Hasanaginici“, „Balkanskoj carici“…, tako da sam razne slojeve vremenske prošao, upravo kako ovaj grad pamti, tako i ja pamtim i kroz glumačku umjetnost sam tu vrstu energiju osjetio, te slojeve vjekova koji stoje ovdje nepomično. Dok sam čekao da počne predstava, gledao sam ove zidine i razmišljao kako su tu vjekovima. Mi smo prolazni. Međutim, ono što je duh i duhovno, to je neprolazno. Ja zaista mislim da je duh jedina i apsolutna vrijednost, da je ona nepromjenljiva i konstantna.

RB/BI: Ono što je konstantno je i interesovanje za monodramu „Potonja ura Njegoševa“. Uvijek se traži karta više. Više od 33 godine izvodite ovu monodramu, koja je posebno značajna za Vas. Možemo slobodno reći da je ova uloga i obilježila Vašu glumačku karijeru.

MARUNOVIĆ: To je za mene zaista nešto posebno. Počela je 34. sezona „Potonje ure Njegoševe“. Ja više nijesam onako crn i vitak kao nekada, ali sada je to neka druga vrsta tumačenja velike Njegoševe misli. Sad je to iskustvo, sublimacija i mojih godina, mog iskustva, glumačkog iskustva i svega onog što nosi život i teatar…, kao teatar koji je najviše nalik životu. U pravu ste, godinama ne jenjava interesovanje za ovu predstavu. Posebno me raduje što sam večeras u Baru. Zaista sam bio iznenađen da je bilo toliko gledalaca, da su pratili s nevjerovatnom pažnjom i nagradili me zaista impozantnim aplauzom kakav odavno nisam dobio.

RB/BI: Za vas kažu da ste „najdosljedniji savremeni scenski interpretator Njegoševe duhovne biografije, njegove misli i lika“. Koliko vam znače takvi komplimenti?

MARUNOVIĆ: To je zaista veliki kompliment. Ja sam igrao u tri „Gorska vijenca“. Kao mlad glumac igrao sam ono đače što donosi pismo, kao glumac srednjih godina igrao sam Vladiku Danila, igram Vuka Mićunovića u najnovijem aktuelnom „Gorskom vijencu“ CNP. Njegošev lik igram već 34 godine. Igrao sam i u „Šćepanu Malom“. Već dugo pripremam „Luču mikrokozma“, njegov veliki ep, koji sam dramatizovao i za koji se nadam da će iduće godine imati svoju premijeru. To bi nekako bila i kruna moje karijere i mog bavljenja Njegošem i njegovom velikom mišlju.

RB/BI: Monodrama „Potonja ura Njegoševa“ je višestruko nagrađivana na najznačajnijim pozorišnim festivalima Evrope i svijeta. Kakvi su planovi za dalje?

MARUNOVIĆ: Dalje nastavljam gostovanje u Skoplju. U posljednjih godinu i po gostovao sam u Ulan Batoru (glavnom gradu Mongolije), gdje sam dobio veliku nagradu. Predstava je takođe nagrađena i na Međunarodnom festivalu malih pozorišnih formi ,,Čelovek teatra 2020” u Čeljabinsku u Sibiru. Dobitnik sam nagrade za najveći umjetnički domet na najstarijem Festivalu monodrame u Hmeljinckom u Ukrajini, a u septembru prošle godine Gran pri na Internacionalnom festivalu monodrame u Peći.

RB/BI: Impozantan je podatak da ste ovu predstavu odigrali preko 1500 puta na scenama širom svijeta.

MARUNOVIĆ: Sada je to već blizu 1600 puta. Taj broj je toliki zahvaljujući mom intenzivnom igranju prije deset, 20 godina i u školama u velikoj Jugoslaviji. Dešavalo se da igram po četiri- pet predstava dnevno. Dvije za đake osnovne, dvije za srednje škole, uveče za građanstvo. Tako je taj broj narastao. Ovo je predstava koja je sigurno najviše gostovala sa ovih prostora, regiona, a možda i šire, ne znam. Impozantan je broj mjesta, gradova i zemalja u kojima je igrana. Prevedena je na španski, engleski i ruski jezik. Tako da ja sad kada igram u Americi, Njemačkoj, Švedskoj ili Rusiji… imam titl, tako da gledalac može da prati. Jezik više nije barijera. Možda je i zato tako veliko interesovanje, posebno poslije ovih nagrada na značajnim festivalima.

The post Marunović iznova maestralno dočarao Potonju uru Njegoševu first appeared on BARinfo.

Poseban kuriozitet predstavlja činjenica što je predstava, otkako je 19. maja 1988. godine premijerno izvedena pred publikom Crnogorskog narodnog pozorišta, do sada odigrana preko 1.500 puta na raznim pozornicama širom svijeta – od Pariza, Londona, Beča, Rima, Stokholma, Ciriha, Frankfurta, Štutgarta, do Moskve, Brisela, Luksemburga, Beograda, Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Skoplja, Montreala, Toronta, Njujorka, Čikaga, Sidneja, Brizbejna… Predstava je višestruko nagrađivana na najznačajnijim pozorišnim festivalima širom Evrope i svijeta. Devedesetih se za nju tražila “karta više” na “Barskom ljetopisu”.

Usljed poštovanja trenutno zakonom predviđenih mjera, broj gledalaca biće limitiran na 100.

The post Potonja ura Njegoševa u petak u Starom Baru first appeared on BARinfo.