RB/BI: Premijer Spajić najavio je „Euro model“, prema kojem bi minimalne neto zarade od naredne godine iznosile 1.000 eura za zaposlene sa osnovnim i nižim obrazovanjem, 1.250 eura za zaposlene sa srednjim i 1.400 eura za zaposlene sa visokim obrazovanjem. Šta je, iz ugla ekonomske nauke, suština ovog modela i na kojim pretpostavkama bi morao da počiva da bi bio održiv?

Pejović: Ekonomska teorija kaže da, kada minimalna zarada koju propisuje država pređe nivo ravnotežne zarade – one zarade za koju su poslodavci spremni da angažuju radnu snagu, a radnici da rade, možemo očekivati rast nezaposlenosti. Država može da određuje veće zarade u javnom sektoru, ali uz rizik povećanja budžetskih troškova, deficita i javnog duga. Takva politika može stvoriti i disbalanse na tržištu rada, jer će zaposlenje u javnom sektoru postati atraktivnije od rada u privatnom. Ne smijemo zaboraviti da se javni sektor u značajnoj mjeri finansira prihodima koje stvara i uplaćuje privatni sektor. Bruto domaći proizvod najvećim dijelom nastaje kroz privredne aktivnosti, a država se finansira oporezivanjem tog proizvoda. Zato postoji rizik da, uprkos namjeri da se poveća životni standard, dođe do smanjenja ponude novih radnih mjesta i rasta nezaposlenosti. Potrebno je voditi računa o tome da se rast zarada zasniva na realnim ekonomskim mogućnostima, a ne samo na administrativnim odlukama.

RB/BI: Upozorili ste da bi naglo povećanje minimalnih zarada moglo imati suprotan efekat od onoga koji Vlada očekuje. Kako povećanje primanja, umjesto većeg blagostanja, može dovesti do smanjenja broja radnih mjesta?

Pejović: Kod malih preduzeća povećavaju se troškovi rada, što može dovesti u pitanje njihovu rentabilnost. Zamislimo poslodavca koji zaposlenom isplaćuje 800 eura, a prema novom modelu trebalo bi da tu zaradu poveća na 1.400 eura. To je gotovo dvostruko povećanje. Ako poslodavac ne može da finansira takav trošak, može biti prinuđen da smanji broj zaposlenih. Tada se postavlja pitanje da li je bolje imati veći broj radnih mjesta sa nešto nižim zaradama, ili manji broj radnih mjesta sa višim zaradama. Naravno da bih i ja želio veću platu, ali ako bi povećanje primanja značilo da rizikujem gubitak radnog mjesta, radije bih zadržao posao i manju zaradu nego ostao bez zaposlenja. Vjerujem da veliki broj građana razmišlja na sličan način. Zalažem se za rast zarada, ali smatram da je racionalniji put postepeno povećavanje obračunske vrijednosti koeficijenta, kroz dogovor sindikata i poslodavaca, u skladu sa rastom produktivnosti i privrede.

RB/BI: Koji bi konkretni pokazatelji mogli da pokažu da je Vladina politika opravdana, odnosno da su upozorenja ekonomista i privrednika osnovana?

Pejović: Ako Vlada želi da poveća životni standard građana, to je dobra namjera koju treba pozdraviti. Međutim, poslodavci upozoravaju da bi radikalno povećanje zarada moglo ugroziti održivost njihovih preduzeća. Očigledno je da se mora pronaći kompromis, a možda i primijeniti drugačiji skup mjera ekonomske politike. Smatram da Crna Gora treba snažnije da podrži preduzetnike. U svakom društvu postoje ljudi sa izraženim preduzetničkim sposobnostima, kao što postoje ljudi talentovani za sport, muziku ili slikarstvo. To ne moraju nužno biti ljudi sa fakultetskim diplomama. Često je riječ o ljudima sa nižim formalnim obrazovanjem koji imaju dobru poslovnu ideju i sposobnost da pokrenu posao. Ako imaju kvalitetne biznis-planove, takvim ljudima treba omogućiti bespovratnu podršku, pa i grantove do 100.000 eura za pokretanje ili proširenje proizvodnje. Potrebno je podržati i poljoprivrednu proizvodnju, naročito tamo gdje postoji potencijal za veći obim i bolju produktivnost. Veća domaća proizvodnja može povećati ponudu proizvoda i ublažiti pritisak na cijene. U Crnoj Gori su cijene hrane značajno doprinijele inflaciji. Zbog toga smatram da treba više pažnje posvetiti proizvodnji i preduzetništvu, umjesto da se sve oslanja na administrativno povećavanje zarada.

RB/BI: Prema podacima koji su dospjeli u javnost, prosječne nominalne zarade u Crnoj Gori porasle su između 2020. i 2025. godine za oko 93 odsto, dok je nominalna produktivnost, mjerena odnosom BDP-a i broja zaposlenih, porasla oko 56 odsto. Šta govori taj raskorak?

Pejović: Vlada je nakon promjene vlasti 2020. godine uradila jednu dobru stvar: unaprijedila je naplatu javnih prihoda, čime su povećani budžetski prihodi. To je omogućilo sprovođenje određenih mjera, uključujući povećanje penzija, minimalnih zarada i primanja u javnom sektoru. Istovremeno su nam išle naruku i neke okolnosti u međunarodnom okruženju. Nakon početka rusko-ukrajinskog sukoba, dio ljudi iz tih područja došao je u Crnu Goru, pokrenuo ili preselio poslovne aktivnosti i povećao potrošnju. To je uticalo na ekonomsku aktivnost i prihode. Međutim, rasli su i javni dug i inflacija, koja je umanjila stvarni efekat povećanja zarada. Ne smijemo upasti u takozvanu monetarnu iluziju, odnosno vjerovati da je naš standard porastao onoliko koliko pokazuju nominalne zarade. Važno je koliko za taj novac možemo da kupimo, posebno kada je riječ o hrani, energentima i drugim osnovnim troškovima. Ne možemo neograničeno nastaviti rast zarada ako ne raste produktivnost. Bojim se da dolazimo do granice do koje je moguće ići administrativnim mjerama. Potrebno je da model ekonomskog rasta postepeno preusmjerimo sa potrošnje na proizvodnju. Posebno me zabrinjava stanje penzijskog sistema. Fond PIO je u prethodnom periodu imao značajan deficit, koji je kasnije smanjen zahvaljujući rastu zaposlenosti i boljoj naplati doprinosa. Smatram da je trebalo očuvati stabilne prilive doprinosa i stvarati uslove da Fond ima dovoljno sredstava za buduće obaveze. Kada se sistem previše oslanja na budžetske prihode, postaje osjetljiviji na eventualne krize. Crna Gora je mala i otvorena ekonomija i mora voditi računa o dugoročnoj održivosti javnih finansija, uključujući redovnu isplatu penzija. Penzioneri su, takođe, u prethodnim godinama osjetili posljedice inflacije, jer povećanja primanja nijesu uvijek pratila rast troškova života.

RB/BI: U analizi koja se priprema u Privrednoj komori, ukazuje se da bi minimalne zarade po „Euro modelu“ mogle biti veće nego u pojedinim članicama Evropske unije sa znatno razvijenijim ekonomijama. Koliko je opravdano porediti nominalne zarade između država bez uzimanja u obzir produktivnosti, troškova života i ukupne ekonomske snage?

Pejović: Prilikom poređenja zarada trebalo bi, prije svega, upoređivati njihovu kupovnu moć. Međutim, ko putuje po zapadnoj Evropi može primijetiti da cijene u Crnoj Gori nijesu mnogo niže nego u pojedinim evropskim državama. To je posebno vidljivo u marketima, gdje osnovni proizvodi ponekad mogu biti skuplji nego u zemljama koje imaju snažniju domaću proizvodnju. Takve zemlje imaju razvijeniju poljoprivredu i prehrambenu industriju, pa dio proizvoda mogu da obezbijede po nižim cijenama. Prema tome, poređenje minimalnih zarada ima smisla, ali se ne smije svesti samo na nominalni iznos. Potrebno je uzeti u obzir i produktivnost, strukturu privrede, cijene i ekonomsku snagu države. Ipak, ako se projekcije ostvare, minimalne zarade u Crnoj Gori mogle bi biti više nego u velikom broju članica EU, što otvara pitanje da li je takav nivo održiv bez odgovarajućeg rasta produktivnosti.

RB/BI: Koliki je rizik da dio povećanja zarada na kraju plate sami građani kroz više cijene?

Pejović: Mislim da taj rizik postoji. Očekujem da bi Vlada, imajući u vidu političke okolnosti, mogla krenuti u realizaciju najavljenog modela. Međutim, postavlja se pitanje šta će se dogoditi ako nakon toga počnu da rastu budžetski deficit i nezaposlenost, a nezadovoljstvo građana postane izraženije. Realno je očekivati i određeni rast cijena. Crna Gora je uvozno orijentisana ekonomija, a domaća poljoprivredna proizvodnja nije dovoljno razvijena da bi zadovoljila potrebe tržišta. Kada rastu troškovi poslovanja i primanja, dio tog pritiska može se prenijeti na cijene proizvoda i usluga. Zbog toga postoji mogućnost novog inflatornog talasa, mada je teško unaprijed procijeniti njegov intenzitet. Važno je da se prije sprovođenja tako velikih promjena pažljivo procijene posljedice po privredu i građane.

RB/BI: Vlada je obrazložila „Euro model“ potrebom da se poveća životni standard i smanji odlazak radne snage u inostranstvo, gdje su zarade veće. Da li su više plate dovoljne da zadrže ljude u Crnoj Gori?

Pejović: Smatram da značajan broj građana, posebno mladih i ljudi srednje dobi, odlazi i zbog toga što ne vidi dovoljno prostora da napreduje na osnovu znanja, rada i ličnog integriteta. Umorni su, rekao bih, od partitokratije, nepotizma i političkog populizma. Ako želimo da mladi ostanu, moramo im omogućiti da se profesionalno ostvaruju, da napreduju i da imaju povjerenje da će njihov trud biti prepoznat. Nije dovoljno povećati platu ako čovjek nema perspektivu, ako ne može da dođe do stana ili ako vjeruje da je za napredovanje važnija partijska pripadnost nego znanje. Očekujem da bi ulazak Crne Gore u Evropsku uniju mogao donijeti novi migracioni talas, jer bi se otvorile dodatne mogućnosti za rad u drugim državama. Već je tokom prethodne decenije, prema procjenama koje se navode u javnosti, Crnu Goru napustilo između 70.000 i 80.000 ljudi. To je veoma veliki broj za državu naše veličine. Takva kretanja mijenjaju i demografsku strukturu zemlje. Ako želimo da ih ublažimo, potrebno je smanjiti partitokratiju i nepotizam, jačati institucije i stvoriti uslove da ljudi mogu da grade karijeru na osnovu svojih sposobnosti.

RB/BI: Koliko je u tom kontekstu važno razmišljati ne samo o visini minimalne zarade, već i o dostupnosti zaposlenja, naročito za mlade, početnike na tržištu rada i ljude sa nižim kvalifikacijama?

Pejović: Posao nije samo izvor prihoda i sredstvo egzistencije. On je i način da čovjek ostvari svoje sposobnosti i pronađe mjesto u društvu. Ako je zaposlenje dostupnije i ako ljudi imaju više mogućnosti da se profesionalno razvijaju, biće više onih koji će svoju budućnost vidjeti u Crnoj Gori. Zato treba razvijati programe podrške zapošljavanju, preduzetništvu i pokretanju novih poslova. Političke partije ne smiju biti korporacije za zapošljavanje, već institucije koje stvaraju uslove da ljudi mogu da se ostvaruju na osnovu znanja i rada. Postoji i problem dostupnosti stanovanja. Cijene nekretnina u Crnoj Gori dostigle su nivoe koji su mnogim mladim ljudima teško dostižni. Neki odlaze u inostranstvo sa namjerom da rade nekoliko godina, zarade novac i kupe stan, ali kada tamo steknu kapital i uspostave život, odluče da ostanu. Moramo se zapitati i šta se događa na tržištu nekretnina, kako se formiraju cijene i da li postoji prostor za nelegalne tokove novca ili aktivnosti koje narušavaju tržišnu konkurenciju. Ne tvrdim da je svaka skupa nekretnina rezultat takvih aktivnosti, ali smatram da je to pitanje koje zaslužuje ozbiljnu pažnju. Kao društvo moramo stvoriti više mogućnosti za produktivno zapošljavanje i proizvodnju, umjesto da mladi ljudi budu primorani da odlaze kako bi ostvarili osnovne životne ciljeve.

RB/BI: Pomenuli ste domaću proizvodnju. Nedavno ste naveli i primjer nara iz Turske koji ste kupili u marketu u barskom Polju, očekujući da je domaći proizvod. Zašto vam je taj primjer toliko značajan?

Pejović: Taj primjer me je posebno pogodio jer sam odrastao u Baru i sjećam se vremena kada je ovaj kraj imao snažniju proizvodnju određenih poljoprivrednih proizvoda. Kupio sam nekoliko narova, vjerujući da su proizvedeni u Baru, a onda sam kod kuće vidio da su iz Turske. To je za mene bila simbolična slika promjena kroz koje je prošla naša privreda. Barska ‘Primorka’ je sedamdesetih godina prošlog vijeka proizvodila sok od nara, koji je dobijao međunarodna priznanja za kvalitet. Danas se u barskom Polju prodaje uvozni nar. Ne mislim da je uvoz sam po sebi problem. Problem je kada uvozimo proizvode koje bismo, uz dobru organizaciju, znanje i podršku, mogli proizvoditi i sami. To znači da nijesmo dovoljno iskoristili poljoprivredne potencijale i da nijesmo stvorili uslove da domaći proizvođači budu konkurentni. Potrebna nam je politika koja će podržati ljude spremne da rade, ulažu i proizvode. Tako bismo stvarali nova radna mjesta, povećavali ponudu i smanjivali zavisnost od uvoza.

RB/BI: Privrednici su u prvim reakcijama predlagali postepeno povećavanje minimalnih zarada, uz ocjenu da bi privreda mogla podnijeti rast od oko 100 eura. Da li bi fazna primjena bila ekonomski racionalnija od naglog povećanja i koje bi pokazatelje Vlada morala pratiti?

Pejović: U finansijama i javnim politikama ne bi trebalo donositi radikalne odluke bez pažljive procjene posljedica. Kada su promjene nagle, i njihove posljedice mogu biti velike. Zato smatram da promjene u finansijskom sistemu treba sprovoditi postepeno, kako bismo vidjeli kako sistem reaguje i u kom pravcu se kreće tržište. Trebalo je više razgovarati sa sindikatima i poslodavcima i pokušati da se dođe do dogovora o postepenom povećavanju minimalnih zarada. Ako poslodavci procjenjuju da mogu da podnesu povećanje od 100 eura, onda bi i takvo povećanje predstavljalo napredak. Prije svake naredne faze trebalo bi pratiti produktivnost, inflaciju, zaposlenost, poslovne rezultate preduzeća i kretanje budžetskih prihoda. Važno je utvrditi da li privreda može da podnese dodatne troškove, a da ne dođe do smanjenja broja radnih mjesta ili prebacivanja troškova na potrošače.

RB/BI: Kada bi Vlada od vas zatražila da predložite održiv alternativni model rasta zarada i životnog standarda, šta biste preporučili? Kako pomiriti potrebu građana za većim primanjima sa očuvanjem radnih mjesta, konkurentnošću privrede i stabilnošću javnih finansija?

Pejović: Nema čarobnog štapića. Moramo, prije svega, razumjeti kako je nastala današnja struktura crnogorske privrede. Tokom devedesetih godina veliki broj preduzeća nestao je zbog sankcija, lošeg upravljanja i načina na koji je država preuzimala i vodila socijalistička preduzeća. Nakon toga je kapitalizam u Crnoj Gori dobrim dijelom građen kroz monopolističke i oligopolističke strukture. Dio kapitala stečenog u sivoj ekonomiji i švercu kasnije je ulagao u privredu. Smatram da takva struktura tržišta ograničava konkurenciju i otežava poslovanje ljudima koji žele pošteno da rade i razvijaju svoje ideje. Kada nema dovoljno konkurencije, kompanije imaju veću mogućnost da utiču na cijene, što je jedan od faktora koji može doprinijeti tome da pojedini proizvodi kod nas budu skuplji nego u razvijenijim evropskim državama. Zato je potrebno otvoriti prostor za nove preduzetnike. Svako ko ima dobru poslovnu ideju trebalo bi da ima mogućnost da dođe do povoljnih sredstava, savjetodavne podrške i pomoći u razvoju posla. Banke su u dugom periodu imale visoke kamatne stope, što je otežavalo pokretanje i razvoj malih preduzeća. Sjećam se razgovora sa majstorom koji se doselio u Podgoricu sa sjevera Crne Gore. Ispričao mi je da bi u svom kraju mogao da pokrene farmu sa dvadesetak krava, ali da nije imao novac za takvu investiciju. To je dobar primjer koliko ljudi mogu imati ideja i volje za rad, a da nemaju pristup kapitalu. Slovenija je još prije nekoliko decenija razvijala regionalne biznis-centre i mehanizme kreditne podrške. Crnoj Gori su potrebni slični instrumenti koji bi ljudima pomogli da pokrenu poslove, posebno u manje razvijenim sredinama. Pored podrške domaćoj proizvodnji, neophodne su i kvalitetne strane direktne investicije. Crna Gora je u prethodnim decenijama realizovala velike projekte, ali se postavlja pitanje gdje su novi proizvodni kapaciteti i investicije koje bi otvarale veći broj održivih radnih mjesta. Jedna od mogućnosti mogla bi biti saradnja sa članicama NATO-a i Evropske unije na otvaranju pogona za proizvodnju određene opreme, uključujući i opremu za odbrambenu industriju, ukoliko za to postoje ekonomski, bezbjednosni i tržišni uslovi. Takvi projekti mogli bi donijeti nova radna mjesta i razviti dio industrije. Međutim, moramo se zapitati i da li smo izgubili dio radne snage sa potrebnim praktičnim i proizvodnim vještinama, pa bi čak i za pogone sa stotinu zaposlenih morali da uvozimo radnike iz okruženja. To je još jedan razlog zbog kojeg treba ulagati u obrazovanje, stručno osposobljavanje i razvoj domaće radne snage. Moj predlog je da kombinujemo podršku domaćim preduzetnicima, snažniju proizvodnju, povoljnije finansiranje i kvalitetne strane investicije. Tako bismo mogli stvarati održiviji ekonomski rast, koji bi omogućio veće zarade bez ugrožavanja radnih mjesta i javnih finansija.

The post Dr Zarija Pejović: Rast zarada mora pratiti rast produktivnosti, a ne administrativne odluke first appeared on BARinfo.