“Tekst zalazi  u čitavo polje Ćopićevih lajtmotiva, od Grmeča do Zore, i na kraju i samog pohoda na mjesec. Pohod na mjesec, kao krajnji cilj i ishodište – o kojem nam ne govore u školama. Pohod na mjesec, kao trasirani put ka svim onim snovima, pjesničkim a prije svega dječačkim − koje lako zaboravimo”, kaže se u dopisu Kulturnog centra Bar.

Dramatizaciju i dramaturgiju potpisuje Vuk Draganić, režiju Andrija Rašović. Autor kostima je Mia Đurović, scenografiju je radila Smiljka Šeparović.

U predstavi igraju: Luka Stanković – Pjesnik, Božidar Zuber – Baja, Dejan Đonović – Dule, Marija Đurić – Krsto Buva, Zoran Dragićević – Bobo, Željko Radunović – Jovo/Ujak i Nevena Penava – Zora.

The post U četvrtak predstava Magareće godine first appeared on BARinfo.

On je pozorišni revolucionar, koji je izazvao tektonske poremećaje u poimanju teatra. Španski dramatičar iz XII vijeka, Lope de Vega, rekao je da su za pozorište potrebne „tri daske, dva glumca i jedna strast”.                                    

Upravo ta strast, a i mnogo toga drugoga što čovjeka može izgraditi kao intelektualca, dovele su ih da pozorište mogu praviti i na ovako, rekli bi, jednostavan način. Ipak ovo je plod jednog velikog rada, posvećenosti, ljubavi i obrazovanja. U njima su satkane sve tajne, ljepote, kreacije, koje mogu da se ispolje na tim životnim daskama, kroz rukopis, umješnost i virtuoznost aktera jednog pozorišnog događaja.                                         

Ovakvih umjetnika, srećom, ima veliki broj, ali ne toliko koliko bi trebalo da baš svaku glavu pomjere, bar za jotu. Tada bi ovo društvo bilo mnogo bolje.                

Svi oni predstavljaju jednu alku u dugom lancu istorije razvoja pozorišta, koje doseže do VI vijeka prije nove ere. Stara Grčka, kao majka pozorišta, razvijala ga je na festivalima u slavu Dionisa. Igrajući, to je preraslo u umjetnost. Aristotel, Eshil, Sofokle, nadgornjavali su se, kroz satiru, komediju, tragediju, kako se tada dijelilo pozorište, trudili se i apelovali na plemenita osjećanja publike, kako bi gledaoci mogli da se bar malo promijene, transformišu i probude ono dobro, uspavano u njima. Tadašnja pozorišta -theatron, gradila su se na uzvišenjima iznad gradova i sadržavala su od 10.000 do 20.000 mjesta za gledaoce. Najveċe se nalazilo u Atini, koje je za to vrijeme imalo impozantnih 30.000 mjesta. Maltene čitavi gradovi su mogli stati u njima, što govori o značaju pozorišta za njih. U našem gradu, nemojte da trošite vrijeme, brojeći ih. Zabrojat se ne možete!                                      

Grčka, kao drevna sila, šireći teritorije, trovala je pokorene narode – pozorištem. Gradila je theatrone u cilju prosvećivanja pokorenih naroda. Što li se danas najviše gradi, ali u cilju zatupljivanja naroda?              

Druga drevna sila, koja je vremenom pokorila Grčku i preuzela joj značajni dio teritorije, bila je Rimska imperija. Razaranja prilikom ratovanja, bila su neminovna, ali theatroni su ostajali nedirnuti i nastavljali da žive svoj život. I dalje su se izvodile, uglavnom grčke tragedije, jer su one uglavnom bile sačuvane. Program su dopunjavale komedije Plauta i tragedije Seneke.                    

Kao i Grci, Rimljani su nastavili sa gradnjom njihovih amfiteatara, koji su, kao i theatroni, zauzimali više kote gradova i onako sa visine, valjda da što dalje dopru, sa autoritetom isijavale kulturu. Najveći se nalazi u Efesu, današnja Turska, i broji 25.000 mjesta. U svojim osvajačkim pohodima doprli su čak do Britanije. Na svom tom putu, ono što su ostavljali iza sebe, bili su putevi, akvadukti i, naravno, amfiteatri. Čitav Mediteran je okićen tim zdanjima. Pored toga što su turističke atrakcije, gdje se može osjetiti vjetar istorije i upiti ljepota građevina, često su i festivalske scene za izvođenje antičkih tekstova. Naš su prostor nekako zaobišli, ne ostavljajući ništa slično, pa valjda odatle pozorišna trauma. Valjda, što sam bio djelić tih prostora, izbjegao sam tu vrstu patologije. Za njeno liječenje preporučuje se posjeta njima, makar jednom.                

Raspadom Zapadnog rimskog carstva, Vizantija, kao dio Istočnog rimskog carstva, pod svoje okrilje preuzima pozorište. Ono nastavlja da živi istim, ali ne i većim intenzitetom.                      

Opsjednut Evropskom kulturom i graditeljstvom, oduševljen Parizom, Bečom i Venecijom i njihovim balovima, galerijama, muzejima, a u želji da u siromašnoj, feudalnoj zemlji iscrpljenoj stalnim ratovima, uradi nešto novo, Petar Veliki odlučuje da izgradi novi grad, na ušću Neve i obale Baltičkog mora, grad po uzoru na evropske metropole i tako ubrizga novi stil života za svoju vlastelu, a i za svoje podanike. Da bi to postigao, angažuje najbolje evropske arhitekte i graditelje. Prebacuje prijestonicu iz Moskve u Sain Petersburg. Veliki Petar Veliki kreće da preuređuje Rusiju, a veliki udio u tome ima Katarina, koja manire sa njemačkog dvora prenosi na ruski. Značajno mjesto u transformaciji ruskog društva igra i pozorište koje je bilo neizostavan segment za razvoj nove kulture.                              

Novoizgrađeno pozorište trebala je da prati i glamurozna predstava. Sve je organizovano. Stigla je poznata evropska trupa. Sa velikim nestrpljenjem čekao se veliki događaj. Ono što  je falilo svečanosti i bez čega se nije mogla zamisliti jedna pozorišna predstava, bila je publika. Fijasko! Nikoga u publici. Veliki Petar, poznajući mentalitet svog naroda, sljedeće veče oglasi da svaki muškarac koji dođe dobija čašu vodke, a žene bombonu uvijenu u celofan. Sala je bila puna.        

I pored ovakvog početka, Realizam je počeo u Rusiji, ranije nego bilo gdje drugo. Pozorišni život cvjeta, a Boljšoj teatar predstavlja jedan od centara svjetske kulture. Svoj pečat odložio je i na meni. Konstantin Stanislavski, pozorišni režiser, glumac i teatrolog, ostavio je značajan trag u razvoju glume i pozorišta.                                       

Nekada indijanska staza, a danas najpoznatija svjetska ulica, Broadway, možda, predstavlja centar američke popularne kulture. Njegovom dužinom ugnijezdilo se četrdesetak pozorišta, koji predstavljaju najkomercijalniji nivo. Mjuzikl je najzastupljenija forma. Veliku sam sreću imao kada sam obezbijedio karte za Winter Garden i Broadway Theatre. Gledao sam “Cats” (“Mačke”) A. L. Webbera, i “Les Miserables” (“Jadnici”) V. Hugoa. Riječi su ostale u mraku na mom prvom susretu sa mjuziklom. Ipak, možda je najbolje reći: impresivno, zadivljujuće! Predstave koje su dugo godina opstale na repertoaru i stekle status kultnih.                               

Ono što je važno naglasiti kroz istoriju pozorišta kao umjetnosti je i njegova arhitektura. Od Grčke pa do danas, vodi se računa gdje će biti locirano i njena reprezentativnost mora biti na nivou kakav mu i pripada. Crna Gora, kao država na Balkanu, gdje su uvijek duvali neki surovi vjetrovi, imala je svoje pozorište. Naš knjaz i kralj Nikola Petrović imao je sluha za tu vrstu umjetnosti. Inicirao je gradnju pozorišta, a što je interesantno, veći dio sredstava obezbijeđen je dobrovoljnim prilozima Crnogoraca. Na otvaranju se igrala „Balkanska carica”, po motivima njegovog istoimenog djela. Neposredno poslije toga krenuo je pozorišni život Nikšića. Pozorište uzima maha i prenosi dobre vibracije širom, tada slobodne, Crne Gore. Krenule su i prema Baru. Negdje na obroncima Rumije i Lisinja su se zakačile i čekaju neku jaku buru, ne bi li se spustile i pale na plodno barsko polje. Pored gradnje dvorca na Topolici, kralj je želio da obezbijedi atmosferu za pozorišni život. Nažalost, i pored projekta i idejnog rješenja, pozorište nikad nije izgrađeno! Da je tada to okončano, i atmosfera u gradu bila bi, u to sam siguran, drugačija. Možda će se neko roditi da završi tu plemenitu ideju.                       

Pozorišni život u Baru svodio se na improvizacije i neskrivenu energiju pojedinaca, koji nijesu imali razumijevanje vlasti za njihovu ljubav i potrebu. Najuporniji su bili članovi grupe, koja je djelovala u okviru KUD-a “Jedinstvo”. Nesebično su se davali, a uzvraćano im je punim salama na njihovim predstavama. Ipak je bilo živih ljudi. Napravio bih veliku grešku kada bih krenuo da nabrajam sve te divne sugrađane jer sam siguran da bih nekoga izostavio, što bi mi bila zadnja namjera. Onog koga, ipak, moram pomenuti je Čedo Dragović. Čovjek je dao svog sebe u želji da napravi nešto dobro svom gradu. Uzalud.                            

Zračak nade da bi se moglo, ipak, nešto desiti je početak realizacije ozbiljnog i izazovnog projekta zvanog „Barski ljetopis”. Te 1988, okupila se dobra i kreativna grupa na čelu sa piscem Aleksandrom Popovićem, po čijem scenariju je trebalo da se igra predstava „Vladimir i Kosara”. Barska priča, ljubavna drama, koja, da je sreće, treba da bude gradska svijetla tačka i motiv. Režija predata u ruke Slobu Milatoviću, kreatoru, tada avangardnog pozorišta „Dodest”, koje je već imalo nekoliko gledanih predstava. Glumci Varja, Žarko, Mladen, Rade, Admir, Boro, donijeli su u grad svoju boemštinu, a sa njom šarm, šmek, vedrinu. Sa njima su se dobro uklopili i bardovi barskog glumišta Dule i Čejo. Sa većinom sam bio dobar drugar, pa sam imao sreću da provodim dane i noći sa njima u dobroj atmosferi. Svjedočio sam stvaranju jednog izuzetnog pozorišnog komada, koji je i pored kontroverzi koje su ga pratile, na kraju doživio ovacije i obilježio Ljetopis. Pored ovog komada, bilo je i drugih raznovrsnih i veoma kvalitetnih sadržaja, pa se moglo reći da je Ljetopis protekao veoma uspješno. I narednih par godina odisao je mediteranskim šmekom, što je, ako sam dobro ukačio, bio cilj. Kasnije se nešto izokrenulo. Ušao je u neku prosječnost i tako do danas. Možda zato što su ga uhvatile godine, naš Ljetopis šepa, kleca, grbavi se. Za sve to ima lijeka.                

Ljepota pisanja Ljetopisa zove se Ljetopisanje. Drugačije bi se mogao nazvati anal ili hronika što podrazumijeva cjelogodišnje i višegodišnje ispisivanje. Nikako četrdesetak dana! Naš Ljetopis bio je uzor za druge primorske gradove. Budvanski „Grad teatar” takođe počinje sa svojim programima i uspijeva ono što Ljetopis nije. Uspio je da podigne kvalitet, glamur, ekstavaganciju. Najmlađi festival, po mom sudu, postigao je najveći nivo. Ujednačenost, organizacija i što je najvažnije, igranost svoje produkcije – tivatske „Purgatorije”.

Nijesam ni pozorišni kritičar, a još manje pozorišni teoretičar, ali jesam strasni zaljubljenik u pozorište. Strast koja me drži još od malih nogu. Strast koja mi prija i odolijeva godinama. Strast koja je, dobrim dijelom, uobličila moje životne staze. Srećom, ima dosta tako strasnih, ali ne dovoljno, da i ovaj naš surovi život koji živimo, učini strasnim. Strasnim, a ne surovim! Oni koji žele da kreiraju naše živote, nažalost, ne znaju za ovaj segment, koji se krije negdje u ganglijama moždane kore. Nijesu ga dovoljno razvili. Nijesam čuo nikog od njih da na svojim predizbornim grupašenjima pomene bar jednom pozorište. Siguran sam da mnogi od njih i ne znaju da tako nešto postoji.

Jedne godine, jedan čelnik, tada jednog dijela naše nam drage domovine, dobio je priliku, a i čast da otvori jedan od festivala na našem primorju. Finale večeri bila je predivna predstava, sa predivnim glumcima koji nikog nijesu ostavili ravnodušnim. Osim, našeg otvarača festivala. Na moju sreću ili nesreću, po završetku predstave, u tišini silazeći niz stepenice ka izlazu, ni sam ne znam kako, našao se ispred mene, on. Tišinu, koja je vladala prostorom, zaparao je glas njegovog prijatelja kome je, valjda, bilo neprijatno da ćuti. Želio je da zna kako mu se svidjela predstava. Kao iz topa, odgovorio je, da on ništa ne razumije i da ranije nikad nije bio u pozorištu. Samo ga sačekaju na aerodromu, povedu u kabinet, da odradi posao i vrate na aerodrom, na putu za kuċi. Nema čovjek vremena za gluposti. Slika i prilika naših čelnika u produženom trajanju!

Nijesu ni svjesni da prelaskom pozorišnog praga ulaze u neki drugi svijet. Svijet magije, čari, ljepote, duha. Otputuju u neko vrijeme prošlo, vrijeme buduċe. Sretnu se sa nekim neobičnim ljudima, na nekim čudnim mjestima. Šetaju po Parizu, Londonu, Pragu i Beču. Pomenuh ove gradove, a da uđu, vidjeli bi da ih ima još. Žele da svoje mentalne gabarite nametnu i drugima, ali sreċom mnogi ne mogu da se sabiju u taj provizorij. Nadam se da ċe brzo stasati neka nova generacija ovih sa vlasti, koja će imati potrebu za doživljajima koje pruža pozorište. Izbori, koje nam, svako malo, nameću, zarad svojih najsitnijih poriva, mogu biti i korisni. Kao što se često uključuje veš mašina da opere prljavštinu, tako i izbori mogu oprati sve ono što je prljavo u njihovim glavama. Na kraju se uključi centrifuga, koja izbaci i zadnje atome onog što se zove, glib. Kada otvorimo vratanca te mašine osjetimo blage i ugodne mirise koji čulima prijaju. Da je i nama zamirisalo, znaćemo kada u našem gradu zasja – pozorište.

Ovaj tekst je bez neke velike ambicije, zato se pitam da li je trebalo da ga pišem, ali u jedno sam siguran – „ne može da škodi”.

The post Žarko Đurišić: Pozorište first appeared on BARinfo.

Predstava je nastala po istoimenom komadu Vaska Raičevića, a u dramatizaciji Milane Matejić i u režiji Zorana Rakočevića.

Iako predstava nije na nivou prethodne dvije koje su izvedene u Domu kulture, „Bog Masakra“ i „Demokratija“, pobrala je aplauze barske publike „gladne“ pozorišnih predstava. I za svaku pohvalu je to što Kulturni centar, kao krovna institucija barske kulture, nastoji da i u zimskom periodu žive pozorišne „daske koje život znače“.

Predstava „Suton u javorovom vrtu“ vraća publiku u devedesete godine, u vrijeme razaranja jednog društvenog sistema i jedne države, sa svim traumama koje je takav scenario donio.

Od petoro glumaca naročito su se svidjeli nosioci glavnih uloga, mladi Petar Novaković i Jelena Đukić, ali su svoj doprinos ovoj zanatski dobro odrađenoj predstavi, dali i Nemanja Todorović, Đorđije Tadić i Anđelija Radović. Narator je bio Dejan Ivanić.

Pozorišna scena Doma kulture oživjeće ponovo u četvrtak, 21. decembra, za kada je zakazano gostovanje Crnogorskog narodnog pozorišta sa predstavom „Bladi mun“, prema tekstu i u režiji Ane Đorđević.

The post Aplauz za još jednu pozorišnu predstavu u Baru first appeared on BARinfo.

Predstava je nastala po istoimenom komadu Vaska Raičevića, a u dramatizaciji Milane Matejić, u režiji Zorana Rakočevića uz asistenturu rediteljke Nataše Milićević. 

“‘Suton u javorovom vrtu’ je komad o političkoj promjeni, ili, uopšteno, o njenoj mogućnosti. To je dnevno-politička tema kojom se bagateliše još od početka devedesetih, ali i posljedica brojnih društvenih konflikata u koje su društvo gurale elite. U njenom središtu je zapitanost – kakvo je nasljeđe jednog razorenog sistema i ljudi koji su preživjeli traumatično rušenje jednog svijeta za koji su mislili da je vječan”, kaže o predstavi reditelj Zoran Rakočević.

Scenografiju potpisuje Ivanka Vana Prelević, a u predstavi igraju Petar Novaković, Jelena Đukić, Nemanja Todorović, Đorđije Tatić, Anđelija Rondović i Dejan Ivanić. Karte se mogu kupiti na biletarnici Doma kulture u ponedjeljak i utorak od 15 časova.

Predstava počinje u 20 časova,

The post U utorak pozorišna predstava Suton u javorovom vrtu first appeared on BARinfo.

Poznata glumačka imena i način na koji su izveli predstavu u trajanju od sat i po vremena, oduševila su barsku publiku koja je aktere pozdravila višeminutnim aplauzom i vraćanjem na bis.

Priča je smještena u vrijeme Velike ekonomske krize u Americi 1929, a govori o Ediju Karboneu, lučkom radniku na bruklinskim dokovima, koji živi u sicilijanskoj emigrantskoj zajednici sa suprugom Bitris i njenom sedamnaestogodišnjom sestričnom Ketrin, kojom je Edi opsjednut. Zaplet nastaje kada u njihovu kuću dođu rođaci iz Italije, a Edija obuzima strah od Ketinog zaljubljivanja I odlaska. Ovaj komad prikazuje muke radničke klase i breme časti, jedino što im je ostalo, jer na taj način preživljavaju i moraju da nađu nešto za šta će da osjete da su živi i da su dio ovog svijeta.

Mladen Nelević, koji u predstavi igra Edija, kazao je da je ovo svevremenska priča, te da nije bitno što se događa u Americi i što su emigranti iz Italije, jer se tiče isto toliko i nas: “Priča je bliska svima, pogotovo ako se dobro uradi i ako publika zavoli likove kao što je barska publika pozdravila predstavu, što me raduje. I sa dobrom režijom i dramatizacijom mislim da smo uspjeli da napravimo jedan komad od sat i po vremena da publika uživa”.

On je prokomentarisao i lik kojeg tumači – čovjeka opsjednutog ženinom sestričinom, ljubavlju koja se kreće između očinske i strastvene. “Ne valja kada ima previše ljubavi u nečemu. Treba da je ima, ali kad je previše to nije dobro. Treba voljeti normalno i ničega ne treba da bude previše, čak ni novca, jer to iskvari ljude. Postaje sumnjivo zašto on nju baš toliko voli, što prelazi granice normalnog, a kada se pređu te granice, vjerovatno nastaje tragedija”, objasnio je Nelević, kazavši da su na stvaranju ovog komada svi odlično radili, te da su učili jedni od drugih.

Oduševljenje nakon uspješno odigrane predstave nije krio ni Dejan Đonović, istakavši da mu je “puno srce jer je sala bila popunjena do posljednjeg mjesta”. Đonović je kazao i to da nije bio u prvoj postavi, već da je zamijenio Bora Stjepanovića koji je izrazio želju da izađe iz predstave.

“To je za mene predstavljalo veliku odgovornost, obavezu, ali i čast da se borim sa ovom ulogom koju je on tako divno uradio. Kad je Boro Stjepanović radio ovu ulogu, već je završio sav posao i za mene, pa prosto nisam mogao da tražim drugi put i način jer je on to uradio izvanredno. Bilo je besmisleno da ja na bilo koji način nešto mijenjam”.

U predstavi, osim što glumi advokata, Đonović ima ulogu i pripovjedača. “Ova predstava je zaista višeslojna, ona se obraća svim generacijama i nisam siguran da će skoro prestati da bude aktuelna. Ona predstavlja ozbiljan tekst koja govori o ljudima sa dna, a svi možemo biti na dnu. Čovjek je stalno u rascjepu, bori se sa sobom, svojim predrasudama i navikama, sa onim što očekuju drugi od njega. Šta bi bilo kad bismo malo bolje i kvalitetnije živjeli, da li bismo zaboravili neke stvari kao što je čast… Te etičke norme se mijenjaju, izboriti se sa sobom i svojim emocijama nije lako. Vrlo je kompleksna i aktelna tema, zato sam srećan što sa dragim kolegama imam priliku da dijelim scenu i da pričamo jednu izvanredno napisanu priču, izrežiranu od strane Milana Karadžića”, istakao je Đonović.

Mlada glumica Marija Đurić u predstavi igra sedamnaestogodišnju Ketrin. Ona je napravila paralelu tog vremena sa današnjim načinom života. “Ako ništa drugo, sve češće se govori kako se generacije mijenjaju. Igram lik Ketrin koja ima 17 godina I koja pokušava da se odupre i postane samostalna. Pokušava da se osamostali, ali ne ide joj tako dobro, u međuvremenu se i zaljubljuje, i mnogo teže nego današnja omladina postiže svoj cilj i slobodu” kazala je Đurić sa nadom da će ponovo ubrzo zaigrati na barskoj sceni.

Osim Mladena Nelevića, Dejana Đonovića i Marije Đurić, u predstavi igraju Ivana Mrvaljević, Emir Ćatović, Željko Radunović i Vule Marković. Pored reditelja Milana Karadžića, autorski tim još čine: dramaturg Nebojša Bradić, koji je realizovao i idejno rješenje scenografije, kostimografkinja Dragica Laušević, koreografkinja Slavka Nelević koja je sa Karadžićem uradila i izbor muzike, lektorka Dubravka Drakić i korepetitorka Vjera Nikolić. Tekst je preveo Đorđe Krivokapić.

The post Puna sala Doma kulture za predstavu Pogled s mosta first appeared on BARinfo.

“Vrlo smo zatečeni objavom uprave Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, kojom se oglašava prekid saradnje te kuće sa festivalom ‘Barski ljetopis’, a u kojem se navodi da su gostovanja predstava ‘Tartif’ i ‘Krvave svadbe’ reditelja Igora Vuka Torbice neprikladno organizovana i da su članovi pozorišta boravili u neadekvatnim uslovima, zbog čega su se osjećali poniženo.

Festival ‘Barski ljetopis’ koristi smještajne kapacitete barskih hotela za sve svoje goste, a najčešće usluge hotela ‘Sidro’, gdje smo ranije – bez ikakvih incidenata – dočekivali i članove Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Nažalost, ovoga puta je u hotelu došlo do krađe, ali oštećena osoba nije podnijela prijavu, pa je nadoknada štete ostala stvar dogovora između nje i uprave hotela. Nakon izvjesnog vremena, festivalu su se obratile obje strane zvaničnim žalbama, sa potpuno suprotstavljenim verzijama događaja. Da festival ne bi preuzimao ulogu sudskih organa i zauzimao bilo čiju stranu, hotelu smo proslijedili dopis pozorišta, a pozorištu dopis hotela, u nadi da će međusobno riješiti problem. Uprava pozorišta je, međutim, taj naš gest protumačila kao zauzimanje strane, i to na njihovu štetu, što je upravo ono što smo htjeli da izbjegnemo. Iskreno žalimo zbog toga.

Važno je i da naglasimo da smo, na izričiti pismeni zahtjev Srpskog narodnog pozorišta da ne budu ponovo smješteni u hotelu ‘Sidro’, bili primorani da u jeku sezone pronađemo drugi smještaj za tako brojnu ekipu predstave ‘Krvave svadbe’ i da smo telefonskim putem više puta upozoravali da smo toliko slobodnih soba našli jedino u hotelu lošijeg kvaliteta, što je, prilikom boravka, izazvalo očekivano negodovanje.

Što se tiče optužbi na račun organizacije predstave ‘Tartif’, sve što je traženo od festivala u tehničkoj ‘rider’ listi je obezbijeđeno. Nakon dolaska gostiju, utvrđeno je da su neki djelovi scenografije zaboravljeni u Srbiji, pa su zaposleni na festivalu iste nabavili za potrebe predstave. Zato ne razumijemo o kakvim to organizacionim propustima govori uprava pozorišta, niti kada se to direktorka Popović Ivanišević miješala u autorski rad reditelja, sa kojim nije imala bilo kakav direktni kontakt.

Nećemo se baviti odgovorima na tvrdnje da su iznešene klevete na bilo čiji račun, niti komentarisati neistine da ekipi nije obezbijeđena voda i da je bilo ko od organizatora Ljetopisa bio neljubazan.

Vjerujemo da o našem tretmanu gostiju mogu posvjedočiti svi oni koji sa nama sarađuju. Naši uslovi jesu skromni, ali uprkos tome nastojimo da uvažimo svakog gosta – makar do trenutka kada na ljubaznost uzvraća ljubaznošću.

Žalimo što uprava Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu ne želi dalju saradnju sa festivalom ‘Barski ljetopis’, i što je osjetila potrebu da to objavi i na taj način izazove pažnju medija. Predstavnici festivala neće dalje polemisati sa njima ovim putem”.

The post Barski ljetopis: Ne razumijemo o kakvim organizacionim propustima govore first appeared on BARinfo.

“Protekla sezona u najstarijem srpskom teatru propraćena je brojnim premijerama, gostovanjima, nagradama i visokim ocenama najrelevantnijih pozorišnih kritičara. Naročito je na dobar prijem naišla predstava ‘Tartif’, reditelja Igora Vuka Torbice, koja je ove godine i u zvaničnoj selekciji Bitefa.

Na žalost, dešava se da organizacija gostovanja ne bude prikladna, a da sami umetnici ne dobiju odgovarajuću dobrodošlicu. Tako je, na žalost, bilo na ovogodišnjem festivalu ‘Barski ljetopis’, gde su gostovale dve predstave Igora Vuka Torbice: ‘Tartif’ i ‘Krvave svadbe’. Loša organizacija predstavnika ovog festivala i neadekvatni uslovi u kojima su boravili članovi Srpskog narodnog pozorišta, doveli su do prekida saradnje ove dve kuće. Zbog propusta koji su se desili, članovi ansambla osećali su se poniženo sve vreme boravka.

Srpsko narodno pozorište uputilo je protestno pismo festivalu sa konkretnim zahtevom da se zameni smeštaj u kom se dogodila krađa zbog koje su naši zaposleni proživeli stres, pored svih drugih neugodnosti, ali umesto izvinjenja i želje da se odnosi poprave, direktorica Ksenija Popović Ivanišević je odgovorila neosnovanim optužbama na račun Srpskog narodnog pozorišta, umetnika, samog Igora Vuka Torbice, mešajući se na krajnje neprimeren način u autorski rad.

“Uporno ponavljanje neistina koje treba da demonstriraju bahatost glumice Hane Selimović i potpuno proizvoljno i netačno mešanje u rad autora predstave Igora Vuka Torbice, stavlja nas u položaj da posumnjamo u vašu dobronamernost i profesionalnost. Sasvim suprotno svakom očekivanju vi kroz čitav dopis okrivljujete ljude iz predstave ‘Tartif’ i tako pokušavate da za jednu krađu (…), prljave hotelske sobe (…), neljubazno ponašanje (…), lošu organizaciju (…) i druge svoje propuste kao domaćina (..) okrivite pojedince na jedan zaista nedoličan način. Tako ste uvredili, ne samo autore i umetnike predstave Tartif, nego i instituciju Srpskog narodnog pozorišta”, navodi se u pismu Zorana Đerića, upravnika Srpskog narodnog pozorišta, Kseniji Popović Ivanišević, direktorici “Barskog ljetopisa”.

Reditelj Igor Vuk Torbica je ovim povodom rekao: “Žao mi je sto nisam obustavio igranje ‘Tartifa’ još onda u Baru. Inicijativa da tako bude postojala je i onda među ekipom, na čelu sa Sašom Torlakovićem, glumcem i umetničkim direktorom Somborskog pozorišta, budući da sve što je moralo biti na dispoziciji glumcima za probu, nije bilo na sceni veče pred igranje. Bila je naša i pre svega moja greška što smo ipak odlučili da odigramo predstavu, te osećam da sam svoju ekipu i samu predstavu stavio i sproveo kroz jedno mučno iskustvo. Sve ono sto je kasnije usledilo, mislim da dotiče zaista niske lične obračune sa mnom, delom ekipe i pozorišnim kućama sa kojima sam sarađivao. Pristojan čovek se neće ni upuštati u komentarisanje koraka koji su potom usledili od strane direkcije ‘Barskog ljetopisa’. Mogu samo da kažem da sam tužan što je to tako, i konstatujem da ću biti izrazito odlučan da nikad ne stupim na pomenuti festival, bar ne dok je pod ovim vođstvom”.

Glumica Tijana Marković je zbog cele situacije nakon predstave potražila pomoć lekara: ‘Sam doček, gostovanje i odsedanje u hotelu je bilo vrlo neprijatno iskustvo, koje me je, pre svega zbog užasnih higijenskih uslova, dovelo u nekoliko neugodnih situacija, o kojima je zaista sramota javno govoriti! Bilo bi bolje da kontrolu rada ovog hotela obave oni koji su zaduženi i plaćeni za to! Ono što me je potpuno potreslo je, kada sam 10 minuta pre početka predstave saznala da su našoj koleginici obili sobu i uzeli joj sve stvari! Taj dan bio je jedan od najtoplijih, gde se podrazumeva da se glumcima obezbedi voda, pogotovo što smo igrali na otvorenom. Tokom predstave mi je bilo vrlo loše, te sam na kraju predstave potražila i medicinsku pomoć! Prostor improvizovane garderobe i toalet koji je bio obezbeđen za glumce iza scene, takođe ne bih komentarisala! Naravno da će biti onih koji će reći, pa da, evo ih, hiroviti glumci sa svojim zahtevima! Niko od mojih kolega nije bio bezobrazan, niti je svojim ponašanjem na bilo koji način uvredio domaćine! Ono što me je održalo da odigram predstavu i izborim se sa svim neprijatnostima je svakako i uvek, publika, koja nas je te večeri pomno pratila! Posle svega pitam se: Da li predstavu treba igrati po svaku cenu?’, kaže mlada glumica SNP-a.

Ni Hani Selimović ovo gostovanje neće ostati u lepom sećanju: ‘Sem činjenice da uslovi kojima smo bili izloženi glede smeštaja, tehničkih okolnosti probe i izvođenja predstave, kao i elementarnih načela gostoprimstva nisu bili na nivou jednog ozbiljnog festivala koji brine o svojim učesnicima, nisam sigurna da išta drugo mogu reći. Možda još samo to da, po mom mišljenju, naknadne klevete i zamene teza, kao i optužbe na račun gostiju festivala, govore samo o suštinskom nepreuzimanju odgovornosti rukovodstva pomenutog festivala za sopstvene propuste. U takvim uslovima i pod takvim vođstvom, na žalost, lično ću izbegavati potencijalna dalja gostovanja na festivalu ‘Barski ljetopis’.

Nakon svega, SNP žali što je svoje saradnike, umetnike i druge učesnike u predstavama Srpskog narodnog pozorišta doveo u ovu situaciju, za koju se nada da se u budućnosti neće ponavljati, jer je u obavezi da ih zaštiti”.

The post Srpsko narodno pozorište: Raskidamo saradnju s Barskim ljetopisom first appeared on BARinfo.

Preko sto dvadeset radoznalih malih posjetilaca u Dvorcu kralja Nikole pratilo je avanture vozača viljuškara Kurta. Ova predstava, nastala po tekstu Erlenda Lua, a u režiji Jane Maričić, obiluje smislom za humor koji je blizak djeci, a namijenjena je prvenstveno predškolskom uzrastu. Glumac Stefan Bundalo koji tumači glavni lik viljuškariste smatra da ova predstava uči mnogo čemu i roditelje i djecu, te da “ne bismo radili predstavu da ne mislimo da može na utiče na samopouzdanje djece”.

Ako se uspjeh predstave mjeri dobrim reakcijama, onda višeminutni aplauzi najmlađih iz publike govore dovoljno o tome koliko su zavoljeli Kurta i njegovu neobičnu porodicu. Bundalo kaže da je upravo ljubav ključ njenog uspjeha: “Kad voliš to što radiš i staneš iza toga, kad stvarno vjeruješ u to, kvalitet je neminovan. Nas petoro stojimo sa obje noge, punog srca i čistog obraza iza ove predstave, i cijeli naš tim i stvarno vjerujemo u ovaj projekat”.

Prateći program ovogodišnjeg “Barskog ljetopisa”, u selekciji Vesne Vujošević Labović, pored predstava i performansa namijenjenih djeci i omladini, obuhvata plažne radionice koje se održavaju na topoličkoj i šušanjskoj plaži po ustaljenom rasporedu. U toku je i Škola grafike sa Natašom Drešić koja se, druge godine zaredom, održava u Starom Baru i koja će trajati do 22. jula kada će biti organizovana izložba završnih radova polaznika.

The post Pozorište Boško Buha gostovalo na Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Insirisana romanom Petera Vasja “Estetika otpora”, predstava je nastala kao rediteljev autorski projekat u međunarodnoj koprodukciji HNK “Ivan pl. Zajc”, HAU “Hebbel am Ufer” i “Kunstfest Weimar” iz Njemačke, “Wiener Festwochen” iz Austrije, “Slovenskog mladinskog gledališča” iz Slovenije, “Zürcher Theater Spektakel” iz Švajcarske i “Internacionalnog teatarskog festivala MESS” iz BiH.

“Naše nasilje i vaše nasilje” govori o aktuelnoj globalnoj političkoj i društvenoj situaciji, o migrantskoj krizi, islamističkom terorizmu i stanju na Bliskom istoku, tumačeći to kao posljedicu odnosa Evrope i SAD prema ovom području, kolonijalizma i žeđi za naftom. Međutim, za razliku od ostalih projekata koji se bave ovom temom, Frljić, u svom maniru, pažnju osvaja eksplicitnim scenama napadajući “nepodnošljivu lakoću postojanja” na koju je Evropa navikla, kako bi pokazao da ne možemo mirno stajati u vlastitoj udobnosti dok se oko nas događaju nepojmljive stvari.

Od premijere do danas predstava je odigrana više od 50 puta, a nigdje nisu izostale reakcije. U Poljskoj i Hrvatkoj je ispraćena protestima, u Brnu je prekinuta od strane ektremnih desničara dok je, sa druge strane, u Kolumbiji, Bogoti, Berlinu, Hamburgu i ostalim zemljama dobro prihvaćena.

Glumica i asistentkinja režije Barbara Babačić kazala je da, iako gotovo uvijek mogu pretpostaviti kako će predstava biti prihvaćena u nekoj zemlji, Balkan posebno karakteriše jedno: “Ono što bih rekla za balkanski region jeste da je publika dosta stidljiva. To se najviše vidi na okruglim stolovima koje uglavnom priređujemo nakon predstave. Iako postoji puno pitanja, naša publika ih ne voli postavljati, bez obzira što neke momente ne razumije u potpunosti”. 

Sveprisutna tema naše svakodnevnica, ogoljena i šokantno prikazana, ima za cilj da nas natjera na preispitivanje životnih stavova. U svrsi toga je i direktna komunikacija koju glumci ostvaruju sa gledaocima, vrijeđajući ih na momente, stvarajući im osjećaj krivice i ukazujući na ravnodušnost.

“Mi smo definitvno izgubili ljudskost. Humanizam je, možemo slobodno reći, jednom nogom u grobu. Međutim, nisam sigurna da li ovo što mi radimo može išta promijeniti. Ono što je najtragičnije je činjenica da je pozorište i dalje jedan buržujski medij gdje dolazi uvijek ista publika i dijeli slična mišljenja. Naravno, ne uvijek i ne svuda, ali pitanje je da li se mogu desiti neke promjene. Mi se uvijek nadamo da će makar jedan čovjek izaći nakon predstave i dobiti neke uvide o temi kojom se bavimo”, kazala je Babačić.

Pored Babačić, uloge u predstavi tumače Dean Krivačić, Jerko Marčić, Daša Doberšek, Nika Mišković, Uroš Kaurin, Drago Potočnjak, Matej Recer i Blaž Šef, glumci riječkog HNK i Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane.

***

Istaknuta italijanska violinistkinja Daniela Kamarano i pijanista Alesandro Deljavan nastupiće večeras, 7. jula na platou ispred Dvorca kralja Nikole, čime započinje serija koncerata internacionalne muzičke selekcije ovogodišnjeg “Ljetopisa”. Početak koncerta zakazan je za 21:30h.

Sat vremena kasnije, projekcijom filma “Ulica” (“La strada”) Federica Fellinija otpočeće i filmski program 32. „Barskog ljetopisa“. Ulaz je slobodan.

The post Kontroverzna predstava Naše nasilje i vaše nasilje sinoć na Ljetopisu first appeared on BARinfo.

Ovaj autorski projekat jednog od trenutno najistaknutijih srpskih reditelja mlađe generacije rađen je po motivima originalne Molijerove drame iz 17. vijeka, koja u svom izvornom obliku obrađuje temu licemjerja u religioznom smislu. Ovo klasično djelo u adaptaciji Torbice prikazuje Tartifa kao savremenog čovjeka koji govori u ime čitave publike koja ga posmatra i prolazi kroz iste transformacije pred njim i sa njim. Zadržavši skoro četrdeset odsto teksta originalnog klasika, reditelj je improvizacijom sa likovima aktuelizovao temu kroz projekat “Komično u klasičnom”.

Hana Selimović u ulozi Dorine, pripovjedača, publiku dočekuje i uvodi u priču, likove i međuljudske odnose, a kako predstava odmiče, o Tartifu se samo govori kao o zlom duhu čiji poguban uticaj samo Dorina (Selimović) vidi. Najzad, u izvođenju Saše Torlakovića, Tartif je personifikacija vlasti koja manipuliše svima nama, a ovaj nagrađivani glumac mišljenja je da je savremeni Tartif slojevit te da otvara mnogo tema: “Otvorili smo puno tema, ali samo ako krenete od priče o moralu, beščašću, pristajemo da nam se serviraju slatkorječivi proizvodi preko raznih medija. I nije tu problem u čovjeku koji priča, on je takav pa je takav. Mene više zanima šta je to u nama te pristajemo na to da nas neko zavede da nas ubjeđuje u nešto. Zapravo, svi mi više slušamo šta priča, nego ko priča, i to je problem i naših prostora i globalno.”

Program “Ljetopisa” nastavlja se večeras koncertom jednog od vodećih crnogorskih muzičara klasične muzike, gitariste Danijela Cerovića u Dvorcu kralja Nikole sa početkom u 21:30.

The post Otpočeo i pozorišni program Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.