Prvo, što se ne mogu smatrati potpunim Baraninom. Naime, ja jesam rođen u Baru. Moji Popovići vode porijeklo iz Crmnice, selo Gornji Brčeli, odakle je moj prađed Ilija, negdje krajem18. vijeka preselio svoju porodicu, najprije u Ulcinj, a onda, dvadesetak godina kasnije, u Brisku Goru, kraj Ulcinja. Moji su direktni potomci Kneza brčeoskog Đurice, pa smo po njemu i dugo nosili prezime Đuric. I dan danas nas u Brčelima tako nazivaju. Prezime Popović smo dogovorno preuzeli, kada se porodica, zbog nekih bolesti i epidemija prepolovila, pa je postignut dogovor, radi uroka, što bi stari rekli, da svi preuzmemo prezime one grane porodice, koja ima najviše potomaka. Tako smo danas mnogo rodbinski bliži sa Boškovićima, Aleksićima, Kneževićima (kojih, nažalost, više i nema), nego sa nekim Popovićima, potomcima popa Nikole, rođenog brata kneza Đurice, po kojem su oni nosili prezime, a mi ga na opisani način kasnije preuzeli.

Tadašnji upravitelj ulcinjskog sreza, vojvoda Simo Popović je zatražio od kralja Nikole da mu pomogne, kako bi se dio pravoslavnih porodica iz Ulcinja preselilo na tadašnju granicu sa Albanijom, jer je bilo mnogo graničnih incidenata, čak i sa tragičnim ishodom. Tako je i moj prađed odlučio da se tamo preseli. Tu su rođeni i svi moji preci. Najprije moj otac Ilija, a nakon njega još četiri njegova brata i jedna sestra. Dio naše porodice, tačnije njihovi potomci, i dalje žive u najjužnijem crnogorskom gradu. Ja sam osnovnu i srednju školu završio u Ulcinju, pa se zbog toga mnogo više osjećam Ulcinjaninom, nego Baraninom. Ali, postoji nešto što me je zauvijek vezalo za Bar. Zapravo, vidjeće se iz ovog teksta, koliko je naša porodica sudbinski vezana za Ulcinj i Bar. Zato sam se i odlučio da tu priču ispričam u ovom serijalu.

Odmah nakon rođenja, 7. maja 1962. godine, svojih prvih nekoliko mjeseci života  proveo sam u porodičnoj kući moje majke, u Polju, u današnjoj Pristanskoj ulici. Ona je bila prva maturantkinja čuvene Barske gimnazije, a kasnije je na Cetinju završila Višu pedagošku akadamiju, smjer srpsko-hrvatski i ruski jezik. Pokojni đed, Vuko Petrović, već je bio teško bolestan, i majka je sve te mjesece bila uz njega, zajedno sa njenom majkom, a našom dobrom babom Ljubicom, i njenim starijim sestrama, a mojim tetkama, Smiljkom, krštenom kumom braće Vujović, Moma i Milana, i Danicom.

Mene su smjestili u „gornju“ sobu, tačno iznad sobe u kojoj je đed bolovao. Bio sam jako nemirna i vrlo „glasna“ beba. Majka mi je pričala da me je još sa raskrsnice mogla čuti kako „pjevam“! Kada bi one zaplakale, bdijući uz đeda, znajući da mu je kraj ovozemaljskog života blizu, on bi im podviknuo da to ne čine. Govorio bi da će se svi jednoga dana preseliti na „onaj svijet, pa i onaj mali gore, što plače“. To mi je majka kasnije pričala. Ubrzo je đed i umro, a majka je i zvanično postala Ulcinjanka. Ta naša stara kuća je bila jedna od najvećih u to doba u Baru. Tu je nekada bila škola, koju su đed Vuko i njegov mlađi brat Jagoš kupili nakon njihovog povratka iz Amerike. Tamo su proveli nekoliko desetina godina radeći u Los Anđelesu i San Francisku. Najprije najteže poslove, a kasnije je đed vozio tramvaj. To je već bio vrlo unosan posao za to vrijeme.

Ispričaću i kako je otputovao u Ameriku. To je bilo prilično avanturističko putovanje, najprije „vaporom“, kao slijepi putnik, do Meksika, a onda ilegalno u LA. Njegov najmlađi brat Jagoš će kasnije doći tamo. Naime, pošto je bio maloljetan, nije mogao sam putovati. I on je onda pribjegao oprobanom receptu za putovanje u „obećanu zemlju“. Pošao je da mu ne znaju ni starija braća Todor (koji je prvi “proputio” u Ameriku) i Mitar, do našeg kućnog prijatelja, tadašnjeg Odže zaljevskog (nažalost, ne mogu se sjetiti njegovog imena. Mislim da se prezivao Krčiković) i zamolio ga da mu pozajmi pare za brod, a da će mu đed to vratiti od prve zarade. Odža ga je savjetovao da ne ide, ali mu je ipak pozajmio pare, rekavši mu da ih vrati „kad tebi Bog, ti meni“. Tako je i drugi đed, majčin stric Jagoš, „preplivao“ okean. Kad se telegramom javio đedu Vuku da je stigao, ovaj mu nije vjerovao, pa mu je otposlao telegram na adresu sa koje mu se Jagoš javio, da mu kaže kako ga je zvao dok je bio sasvim mali. „Đak“, odgovorio je Jagoš. Tako su se braća ponovo srela, ovoga puta u dalekoj Americi, iz koje će se vratiti mnogo godina kasnije, stekavši veliki imetak. Neki naši rođaci i kumovi su ostali mnogo duže, poput mog đeda Vasa Pantovića, rođenog brata moje babe Ljubice, ili Krsta Vučićevića, oca mog kuma Dejana. U Ameriku će malo kasnije otići i njihov sestrić, sin njihove sestre Vidre, Luka Martinović, naš bliski rođak. Neki su išli u Argentinu, poput našeg tetka, Jovana Mašanovića, muža naše dobre tetke Mileve, majčine sestre od strica.

Njihova kafana, čuvena „Argentina“, bila je jedno od sastajališta starih Pristanjana. O njegovom sinu Mikici, autor ovog serijala napisao je sjajnu knjigu anegdota vezanih za ovog neponovljivog šoumena. Šta se sa tom našom imovinom, pošteno i velikim radom stvorenom, dešavalo nakon dolaska komunista na vlast, neću posebno opterećivati ovaj tekst, samo ću reći da još uvijek, evo gotovo 18 godina, vodimo spor sa državom oko ponovnog povratka te imovine u naš posjed. Koliko je pravda kod nas brza, najbolje svjedoči podatak da su svi potomci đedova Vuka i Jagoša, izuzev jedne majčine sestre od strica, tetke Branke, odavno na Gvozden Brijegu.

Mi smo gotovo svake nedjelje dolazili u Bar. Starim putem, jer je „magistrala Laza Bana“ (kako su je zvali, po ovom poznatom inženjeru i našem prijatelju iz Ulcinja, koji ju je projektovao) napravljena mnogo kasnije. Najprije našom  „fićom“, registarskih oznaka BR 14-27. Stari put je vodio preko Zoganja, Vladimira, Pečurica, pa pored Bolnice, Gvozden Brijega i Biskupade, ravno putem preko šina, do Raskrsnice, pa lijevo, pored Željezničke, do naše stare kuće. I danas, pedesetak godina kasnije, gotovo bih napamet mogao nacrtati taj put.

Nisam imao više od šest, sedam godina, kada me otac naučio da vozim kola. Čekao bih ga kod ulazne kapije naše kuće u Baru, i onda u njegovom krilu, vozio do kuće. Tih stotinak metara su bili za mene najveći doživljaj toga doba. Kasnije, kada je magistrala između Bara i Ulcinja izgrađena, i bila jedan od najmodernijih puteva u bivšoj Jugoslaviji, dolazili smo svojim novim kolima, VW Buba,  BR 30-13. Otac ga je kupio na Beogradskom sajmu, davne 1970. godine. Njemac.

E, tada sam već uveliko sam vozio. Najčešće putem od Solane do Gača, kada bi išli kod đeda Toma i babe Anđe u Brisku Goru, ili od Željezničke do kuće, kada bi dolazili u Bar. Preparkiravao bih kola, čistio ih, glancao… Izmišljao poslove, samo da ih upalim i pređem koji metar naprijed, nazad. To su bili nezaboravni dani djetinjstva i druženja sa braćom i sestrama, posebno ljeti, kada bi se skupili sa raznih strana. Sjećam se i Starog Pristana, naših odlazaka na plažu kroz Polje, starog Doma JNA, „Krstiputeva“,  i mnogo toga drugog, čega odavno više nema, ili se toliko izmijenilo, da se teško može i prepoznati danas. Sjećam se i starog fudbalskog terena na Pristanu, kao i jedne slastičare na Topolici.

Posebno se sjećam babinog psa Garova, kojeg sam obožavao. Pretpostavljam da ga se još sjeća i naš dobri komšija i drug Mijo Marović, kojeg je Garov jednom „ćapio“. Kasnije će Pristan nestati izgradnjom Luke, a naša ulica postati slijepo crijevo, jer je glavni put presjekla pruga, koja vodi do Luke. Tako je i danas. Ne smijem zaboraviti i čuvenog pedijatra, dr Vršku, inače Čeha, koji mi je spasao život u 11. mjesecu mog života, kada sam obolio od vrlo rijetke bolesti trombocitopenije, uzrokovane nekom bakterijom, kako mi je majka kasnije pričala. Uvijek bi je pitao za mene, kad god bi se sreli. Nažalost, i on sada „ore nebeske njive“ i tamo gore liječi neku drugu djecu.

Za Bar su me, dok sam se školovao i živio u Ulcinju, posebno „vezale“ i tri Baranke, koje su mi bile neobično drage. Najprije moja lijepa učiteljica, pokojna Borka Ilinčić, ćerka našeg kuma i velikog prijatelja, popa Pavla Radunovića, a u Gimnaziji, Buba Mirović i Dragica Nikčević, koje su mi predavale njemački jezik. Sve tri su bile udate u Ulcinju, baš kao i moja majka Jelena, i bile više nego dobre prijateljice. U Bar sam se vratio nakon završetka studija u Podgorici, gdje smo od 1980. godine, po odlasku iz Ulcinja, i živjeli. Svoj prvi posao, po završetku Ekonomskog fakulteta, zasnovaću sa „Mesnom industrijom Srem“ iz Šida, koja je imala svoj skladišni prostor u „Centrokopu-Bar“, kojeg je vodio naš dragi prijatelj, pokojni Ruca Perović.

Ljeto prije zaposlenja, proveo sam radeći, bolje rečeno „ludujući“ sa svojim društvom, kod mog kuma Maća Vojvodića, u njegovoj „Šansi“, na Velikom Pijesku. Nezaboravno ljeto. Nakon toga se zapošljavam u preduzeću „Komercium“, u Podgorici, i ostaću tu nekoliko godina, da bih se ponovo vratio u Bar, i sa ocem, koji se tek penzionisao sa mjesta direktora Fonda za obnovu područja stradalog u zemljotresu, i svojom sestrom Cakom, koja je upravo tada završila Ekonomski fakultet, formirao sopstveno preduzeće „Pop-kom 90“. To ljeto sam sa mojim velikim, danas, nažalost, pokojnim prijateljem, Mikom Popovićem, otvorio i butik „Verona“ u Sutomoru, a ubrzo se nakon toga i oženio, i dobio sina Toma.

Nekako u to vrijeme je i konstituisan višepartijski sistem, i ja ću započeti svoju političku karijeru, najprije kao potpredsjednik OO Narodne stranke u Baru, čiji je prvi predsjednik bio pokojni profesor Robert Tijanić, a koju godinu kasnije, kao predsjednik tog Odbora, vodeći NS na izbore 1992. godine, kada sam i prvi put izabran za poslanika u Skupštini Crne Gore, a ujedno i odbornika u SO Bar, koju sam funkciju obavljao samo nekoliko mjeseci prije isteka mandata tadašnjeg saziva. Tek toliko da i nju „upišem“ u svoju političku biografiju. Tada je NS „izgubila“ četvrtog odbornika za tri glasa, a imala najbolji rezultat, od preko 1700 glasova, koji, nažalost, nikada više nije ponovila. To je bilo vrijeme kada smo se u Skupštini izborili za građevinsku parcelu na kojoj je, najviše zaslugom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, izgrađen naš najljepši Hram Svetog Jovana Vladimira. U to vrijeme  je barski paroh, pokojni Bogić Femić, vodio lavovsku borbu za tu parcelu, i za njegovog službovanja je ona i isposlovana. Ostaće mi u trajnom sjećanju svi oni događaji koji su tome prethodili. Otac Bogić će, kao mladi sveštenik, naslijedivši starog i dobrog oca Pavla Radunovića, čije ime danas nosi ulica koja vodi ka Hramu, upokojiti moju babu Ljubicu, a kasnije i đeda Jagoša, i njegova suprugu Ružu. Možda bi se Bar mogao odužiti sličnom inicijativom i za počivšeg oca Bogića. Zaslužio je to svojom predanom službom Bogu i vjerujućem narodu. Malo se ljudi tada sahranjivalo uz obred. Baš malo. Napomenuću jedan raritet, da se ne zaboravi, jer mi je mnogo važan, a vezan je za mog pokojnog oca Iliju. Njemu će pomen, nedugo nakon upokojenja, na planini Rumiji, u tamošnjoj crkvici, služiti ulcinjski paroh, pokojni Radojica Božović. Mislim da je to bila prva zaupokojena služba u crkvi Svete Trojice na Rumiji.

No, da se vratim 1992. godini. Nekako u to vrijeme, ja sam i profesionalno počeo da se bavim politikom, i ugasio svoju privatnu firmu, koja je vrlo uspješno poslovala, sve dok nije „zavladala“ hiperinflacija, krediti iz primarne emisije, otvorena šverc ekonomija, kojom nisam htio da se bavim, a koja je izgleda jedino i bila moguća tih i narednih nekoliko godina, do „dede Avrama“ i njegovog stabilizacionog programa.

Kao što sam bio i prva generacija tzv. usmjerenjaka, koja je odmah po završenoj srednjoj školi išla u vojsku (Pula, 1980. godina, 63. klasa, 1. četa 3. bataljona, u kasarni „Karlo Rojc“), tako sam i bio prva poslijeratna generacija poslanika, koja je tu funkciju obavljala profesionalno. Bio sam najmlađi poslanik toga saziva, i do dugo držao taj „rekord“. Tada je kod nas i napravljena tzv. prvobitna akumulacija kapitala. Ja ću nju, srećom, ili glupošću, više nisam pametan, „preskočiti“. Potpuno sam se posvetio politici, i preselio u Podgoricu, gdje ću se drugi put oženiti, i dobiti dvije ćerke, Mariju i Manju. Obje su danas studenti, i obje su rođene u Baru, kod naše prijateljice, dr Kece Đokvučić. Tomo je svoje studije odavno završio, i radi i živi u Beogradu. Ja sam prebivalištem, prije dvije godine, ponovo postao Baranin. Kuću, koju su roditelji izgradili nakon zemljotresa, i u kojoj su živjeli do njihove smrti, jer se stara roditeljska kuća moje majke srušila u zemljotresu, ja sam naslijedio, pa je to i bio razlog da sam i formalno ponovo postao Baranin. Moji roditelji su sahranjeni na Gvozden Brijegu. Možda će to biti i moja posljednju stanica, Bog zna.

Sada se bavim svojim voćnjakom. Vozim barku. Provodim vrijeme sa prijateljima. Šetam, kad god mogu. Najčešće sa suprugom Slavicom. Što u Baru, što u Ulcinju. Mada nam je i Zlatibor u srcu. Ništa manje i Beograd. Na toj ruti, proveo sam svojih prvih (hahaha) 60 godina života. Otprilike po dvadesetak godina u Ulcinju, Baru i Podgorici. A, i ovo što mi je ostalo, neće biti van te moje „Rute 66“! To mi je izgleda  suđeno. Uzgred, dobro se sjećam kada je pruga otvorena, kao i Plavog voza, i dolaska Josipa Broza u Bar, na njegovo prvo putovanje tom prugom. Kasnije će mu borci, nakon njegove smrti, napraviti park, preko puta naše kuće, tzv „88 stabala za druga Tita“, koji je danas zarastao u korov i zatrpan smećem i automobilskim gumama. Glavna ulica u Baru i dalje nosi njegovo ime.

Sve teče, sve se mijenja. A, ja polako starim. 

The post Predrag Popović: Nezaboravni dani djetinjstva i druženja sa braćom i sestrama first appeared on BARinfo.