„Moji prvi koraci prema matematici i prosvjeti počeli su još u Osnovnoj školi „Anto Đedović“ u Šušanju. Posebno mjesto u mom obrazovanju imala je nastavnica matematike, pokojna Sofija Vojvodić, koja je prepoznala moj talenat i interesovanje, i još u sedmom razredu sam joj rekao da želim da budem nastavnik matematike poput nje. Presudan trenutak dogodio se krajem osmog razreda, kada je u Bar stigla informacija o mogućnosti formiranja prvog specijalističkog odjeljenja Matematičke gimnazije u Podgorici. U početku nijesam bio posebno zainteresovan za odlazak u Podgoricu, ali me je nastavnica Sofija savjetovala da taj poziv ponesem roditeljima. Predstavljene su mogućnosti smještaja u domu, stipendije i prevoza, što je otvorilo pitanje nastavka mog školovanja van Bara“, prisjeća se Terzić.

Ističe da su mu matematiku u Šušanju predavali Čedo Božović i Sofija Vojvodić, ali da je „upravo Sofija Vojvodić imala presudan uticaj na moj dalji obrazovni put“.

Terzić je tako postao dio prve generacije Matematičke gimnazije u Podgorici, formirane pri Gimnaziji „Slobodan Škerović“, pod rukovodstvom profesora Draga Kasalice. Od ukupno 28 učenika iz različitih krajeva Crne Gore koji su te godine položili prijemni ispit, većina je bila iz Podgorice, dok je bilo učenika iz Bara, Bijelog Polja, Mojkovca, Rožaja, Budve i Nikšića.

„Taj period je moje važno iskustvo učenja i druženja. Učenici koji nijesu bili iz Podgorice živjeli su u učeničkom domu, a ja sam gotovo svakog vikenda dolazio u Bar. Tokom školovanja u Podgorici učenici su već imali kontakt sa profesorima sa podgoričkog Prirodno-matematičkog fakulteta (PMF), što nam je omogućilo da steknemo širu sliku o mogućnostima nastavka obrazovanja, a mene je dalji obrazovni put odveo na beogradski PMF“.

Terzić je u priči o profesorima matematike u Baru posebno izdvojio profesora Raja Ćalasana. Iako mu nije predavao, sa njim i njegovim sinovima razvio je prijateljstvo još tokom učeničkih dana, a i njegov sin Neđo kasnije je krenuo putem matematike.

„Profesor Rajo je pripadnik izuzetne generacije matematičara koja je djelovala u nekadašnjoj Jugoslaviji, a kasnije u Srbiji i Crnoj Gori. Upravo zbog njegovog iskustva i poznavanja matematičke zajednice, bio je jedan od ljudi koji su mi mogli dati kvalitetan savjet kada je trebalo odlučiti gdje nastaviti školovanje. Savjet je bio da razmotrim Beograd, što sam na kraju i učinio“, kaže Terzić.

Govoreći o svojoj funkciji predsjednika Udruženja matematičara Beograda, Terzić naglašava da ne želi da se njegov angažman predstavi kao funkcija nekog spektakularnog naučnika.

„Riječ je o profesionalnoj organizaciji koja okuplja učenike, studente i profesore matematike. Beogradska podružnica, čiji sam predsjednik već deset godina, obuhvata nastavnike matematike iz više od 200 osnovnih škola, oko 20 beogradskih gimnazija, Matematički fakultet i Matematičku gimnaziju, koja ima posebno značajnu ulogu u promociji matematike“, kaže Terzić.

Napominjući da je kroz svoje iskustvo uvjeren da kvalitetan nastavnik može presudno uticati na to da učenik prepozna talenat, zavoli određenu oblast i odluči da joj posveti svoj profesionalni život, Terzić ističe:

„Talenat se ne može neograničeno „popravljati“, ali se može pokvariti. Nerad, loš pristup učenju i neadekvatan odnos prema učeniku mogu ugušiti ono što je prirodno dato“, ističe.

Govoreći o reputaciji matematike kao teškog i apstraktnog predmeta, Terzić smatra da matematika sama po sebi nije bauk.

„Ona takvom postaje zbog načina na koji se često predstavlja učenicima, ali i kroz medijsko i društveno prepričavanje. Istina je da među matematičarima ima ljudi koji su strogi, zahtjevni i pomalo „čudni“, ali matematika je specifična jer počiva na apsolutnim istinama i ne ostavlja mnogo prostora za relativizaciju. Zbog toga učenicima može djelovati teško razumljiva. Ipak, način njenog predstavljanja može mnogo toga promijeniti“, smatra Terzić.

Prema njegovim riječima, savremeni nastavnik mora da pronađe način da uz ozbiljan rad uvede humor, duhovitost i dobre, životne primjere, a takav pristup može pomoći da se predmet približi učenicima.

Za Terzića najveća vrijednost matematičkog obrazovanja nije samo u savladavanju formula i postupaka, već u razvijanju racionalnosti i logičkog načina razmišljanja. Smatra da je upravo sposobnost da se problem sagleda racionalno, bez nepotrebnih koraka, jedna od najvažnijih tekovina matematičkog obrazovanja.

„Matematiku vidim kao temelj šireg obrazovanja i života. Čak i učenik koji se kasnije ne bude bavio matematikom, kroz nju može razviti zdravu logiku i osjećaj za racionalno zaključivanje. Zato matematiku ne posmatram samo kao školsku disciplinu, već kao osnovu načina razmišljanja koji je primjenjiv u različitim profesijama i životnim situacijama“, dodao je Terzić.

U tom kontekstu govorio je i o STEM oblastima – nauci, tehnologiji, inženjerstvu i matematici:

„Matematika je jedan od ključnih stubova koji povezuje sve te oblasti. Međutim, nastava matematike mogla bi biti više povezana sa praktičnim životom. Kao primjer, navešću austrijsku zbirku matematičkih zadataka koju sam imao priliku da vidim. Za razliku od klasičnih zbirki prepunih oznaka X i Y, zadaci su tamo bili zasnovani na tekstu i konkretnim problemima iz svakodnevnog života. I u našem obrazovnom sistemu trebalo bi imati više takvih praktičnih zadataka, iako mnogo zavisi i od samog nastavnika, koji takav pristup može primijeniti i bez velikih promjena nastavnog programa“, ukazuje sagovornik Radio Bara.

Govoreći o vremenu vještačke inteligencije i sve snažnijem prisustvu tehnologije u obrazovanju, Terzić je naveo da tehnologiju prije treba posmatrati kao alat „nego kao konkurenciju nastavniku“, a kao važnu prekretnicu izdvojio je period pandemije koronavirusa, kada je i sam učestvovao u grupi nastavnika koji su snimali časove za RTS.

„Obrazovanje je od tog perioda značajno napredovalo u metodičkom i digitalnom smislu. Uvođenje monitora, pametnih i digitalnih tabli omogućilo je da jedan nastavnik istovremeno predaje velikom broju učenika. Ipak, ne smije se izgubiti ono što je suštinska funkcija škole, naročito osnovne – socijalizacija djece. Ne mogu zamisliti školu u kojoj bi tridesetak učenika sjedjelo i gledalo u monitor umjesto da međusobno komunicira i boravi u zajedničkom prostoru. Tehnologija može biti korisna, ali ne može zamijeniti školu kao mjesto druženja, socijalizacije i razvoja odnosa među djecom. Potpuno odsustvo škole i svođenje obrazovanja na boravak djece kod kuće bio bi potpuni promašaj“, naglašava Terzić.

Na pitanje kako se za dvije decenije njegovog rada u Beogradu promijenila škola, Terzić odgovara da se promjene osjećaju, ali da one nijesu ni toliko male ni toliko velike koliko bi se možda očekivalo. Savremene tehnologije donijele su nove probleme i nove izazove. Ipak, iz njegovog iskustva, najveći problem današnjeg obrazovanja nijesu sama djeca, već – roditelji.

„Djeca po svojoj prirodi nijesu loša, već ih oblikuju i usmjeravaju odrasli, prije svega roditelji i nastavnici. Istovremeno, i pred djecom i pred prosvjetnim radnicima postavljaju se sve veći zahtjevi i ambicije savremenog društva. Pritisak je da učenici dobijaju što bolje ocjene. Nekada je roditelj govorio nastavniku da „ne muči“ dijete i da mu da dvojku, dok je danas problem suprotan – svi hoće peticu. Inflacija ocjena predstavlja ozbiljniji problem od same činjenice koju ocjenu učenik dobije“, akcentuje naš sagovornik.

Terzić primjećuje da se promijenila i školska disciplina. Nekada su odjeljenja imala i po 40 učenika, ali danas je „teško održavati kvalitetnu nastavu čak i sa maksimalnim brojem od oko 28 učenika“. Izdvojio je mobilne telefone kao jedan od velikih problema savremene škole.

„Nisam protiv tehnologije kao takve, već je pitanje načina i mjere u kojoj se ona koristi u obrazovanju. Da ponovim – savremena tehnologija može biti vrijedan alat, ali ne smije potisnuti osnovnu ulogu škole, nastavnika i neposredne komunikacije među učenicima. Računari, operativni sistemi i druga digitalna sredstva mogu značajno pomoći učenicima i nastavnicima, problem vidim u prevelikom prisustvu mobilnih telefona u svakodnevnom životu djece. Oni toliko odvlače pažnju učenika da narušavaju njihovu međusobnu komunikaciju i socijalizaciju. Primjećujem da učenici danas čak i tokom odmora često sjede jedni pored drugih i dopisuju se preko aplikacija, umjesto da razgovaraju. Zbog toga se izgubio dio spontanosti i druženja karakterističnog za školu“, kazao je Terzić, dodajući da zato pozdravlja nastojanja da se problem korišćenja mobilnih telefona u školama reguliše.

„Djeci treba omogućiti da budu djeca – da se druže, uče i imaju slobodno vrijeme, umjesto da budu izložena stalnom pritisku da ostvaruju često nerealne ambicije odraslih. Obrazovni sistem možda bi bio rasterećeniji kada bi se napustile kategorije poput „odličan“, „vrlo dobar“ i „dobar“, odnosno potreba da se učenici identifikuju kroz takve etikete. Umjesto toga, jednostavniji pristup bi bio onaj u kojem bi se jasno iskazao brojčani prosjek učenika, na primjer 3,75. Takav sistem bi mogao smanjiti potrebu za stalnim poređenjem djece i dokazivanjem pred roditeljima, rodbinom, komšijama i okruženjem. Učenikov uspjeh bi bio ono što jeste – brojčano izražen rezultat – bez dodatnog opterećenja etiketama“, napominje Terzić.

Govoreći o svom odnosu prema Baru, Terzić kaže da mu rodni grad iz godine u godinu postaje sve važniji. Iako je iz Bara otišao relativno rano, tokom dvije decenije života u Beogradu nije izgubio vezu sa gradom. Naprotiv, svaki slobodan trenutak i svaki raspust koristi da dođe u Bar.

„U Baru i dalje imam porodicu, prijatelje i kumove, odnosno snažnu društvenu mrežu koja me veže za rodni grad. Ljetnji boravak u Baru mi je gotovo neodvojiv od osjećaja da nikada nisam ni odlazio. Svoj odmor u Baru ne bih mijenjao ni za jedno drugo mjesto na svijetu. Posebno mi prija barski duh, otvorenost i neposrednost ljudi, kao i svakodnevna druženja sa porodicom, kumovima i prijateljima. Moji prijatelji se bave različitim poslovima, ja im u šali kažem da su svi oni u međuvremenu postali direktori, dok sam ja i dalje zamjenik direktora“, kaže Terzić.

Na pitanje da li bi se mogao vratiti u Bar i nastaviti karijeru nastavnika matematike, s obzirom na nedostatak nastavnog kadra za ovaj školski predmet, Terzić kaže da je to za njega teško pitanje i da nema spreman, konačan odgovor.

„Znam da je na području Bara u jednom trenutku nedostajalo oko 12 nastavnika matematike, ali ne znam da li je ta situacija u međuvremenu promijenjena. Istovremeno, nedostatak nastavnika matematike izražen je i u Beogradu, gdje gotovo da nema škole koja nema potrebu za tim kadrom. I sam sam počeo da radim praktično još kao student, kada mi je ostao samo jedan ispit do završetka fakulteta. Zato ne mogu ništa određeno reći u odgovoru na ovo pitanje, jedino u šta sam siguran jeste da mi penzija „ne gine“ u Baru“, kaže u šali Terzić.

U osvrtu na položaj prosvjete u savremenom društvu i pitanje da li je društvo dovoljno svjesno činjenice da se kvalitet obrazovanja direktno odražava na gotovo sve druge segmente razvoja, on je naveo da dio odgovornosti za nedovoljno vrednovanje prosvjetnih radnika snose i oni sami.

„Nekada je učitelj bio jedna od najcjenjenijih osoba u zajednici, dok danas takav društveni status više nije podrazumijevan. Posebno mi je ostao u sjećanju susret sa jednim pilotom. Kao i većina ljudi kada upozna pilota, bio sam fasciniran njegovim poslom i imao brojna pitanja o letenju, međutim, on mi je uzvratio riječima da je njemu čast što upoznaje profesora. Taj susret me je naveo na razmišljanje o tome koliko je zapravo važna profesorska uloga. Pilot je tada ukazao na jednostavnu činjenicu: gotovo svaki uspješan čovjek može da se sjeti svog učitelja ili profesora koji je na njega značajno uticao, baš kao što sportisti pamte svoje trenere“, ističe Terzić.

Nedostatak nastavnog kadra, posebno u matematici i drugim STEM oblastima, on vidi ne samo kao problem škola, već kao pitanje koje zahtijeva ozbiljniji odgovor države.

U tom kontekstu, osvrnuo se na brojne stručnjake porijeklom iz Bara koji danas žive i rade u Beogradu, uključujući ljekare i druge profesionalce, navodeći da bi trebalo pronaći način da se takvim ljudima ponude mogućnosti i motivi da svoje znanje i iskustvo u određenom trenutku vrate rodnom gradu.

Mladima koji danas razmišljaju da li da se posvete matematici, prirodnim naukama i obrazovanju, Terzić je poručio da prije svega budu strpljivi.

„Strpljenje je jako bitno, ne kaže se bez razloga da je ono što je brzo, vrlo često i kuso. Svaki trud i rad daje rezultat, to važi i za školu. Ne možemo biti svi brokeri i trgovci, moraće neko da pravi zgrade, predaje u školama“, zaključio je Terzić.

The post Matematička pruga Bar-Beograd Predraga Terzića first appeared on BARinfo.