RB/BI: Milija, pretpostavljam da si dobio dosta komplimenata za svoju predstavu i da ti je posebno drag onaj od autora Vojislava Savića, koji je prisustvovao premijeri. Jesu li se slegli utisci?

Šćepanović: Pa, evo, prošlo je nekoliko dana od tog inicijalnog i repriznog igranja. Kao što si i rekao, to je valjda normalno, da nakon premijere dolaze i čestitke, pohvale, i onda se čovjek pita koliko je to iskreno i tačno, jer nekako bi bilo čudno da ti neki kolega priđe poslije premijere i kaže da predstava ne valja. Nažalost, možda smo sami izgradili neki takav ritual. Ali, ono što si rekao, pisac je neko ko je mjerodavan i neko ko se, po pravilu, nikada i ne ustručava da ti kaže ono što misli, jer se radi o njegovom djelu. To je jedan od njegovih najznačajnijih dramskih tekstova koji su igrani i van granica bivše Jugoslavije. Tako da sam od njega imao najveći strah i prema njemu sam imao najveću obavezu. On je bio zadovoljan. Vidio je svoje djelo u nekom novom ruhu, vidio je dosta novih, izmijenjenih stvari u odnosu na ranije. Pohvalio je tekst, pohvalio je proces, atmosferu, štimung predstave i to je, možda, neka najrelevantnija pohvala koju sam, do danas, dobio. Dosta me ljudi pitalo ko je Vojislav Savić. To je čovjek koji ima Sterijinu i Nušićevu nagradu, čije se predstave izvode širom Evrope, čak i svijeta. U Venecueli je rađena njegova predstava, u Slovačkoj dvije, u Češkoj, u Njemačkoj, koja važi za najveću teatarsku silu u Evropi. Dovoljno je da malo ukucate na Google „Vojislav Savić dramski pisac“ da vidite šta je taj čovjek radio. Bio je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Novom Sadu, u Srednjoj dramskoj školi Art Media, pisao je za film, televiziju, pozorište… Čovjek sa pregršt iskustva, ali kao i svaki pisac, on je pomalo introvertan, ne pojavljuje se previše u mejnstrim medijima, pa je možda to razlog što nije toliko popularan koliko bi trebalo.

RB/BI: Kakva je bila saradnja sa glumcima i koliko si, u stvari, radio na ovoj predstavi, jer znam da ti se dugo motala po glavi?

Šćepanović: Počeo bih s kraja. Prije više od četiri godine došao sam u posjed tog teksta, kontaktirao sam Vojislava Savića putem e-maila, najklasičnijim načinom, tražio sam inicijalnu dozvolu da vidim koliko bi koštao otkup autorskih prava. Onda sam negdje pred koronu, 2020. godine, predložio Kulturnom centru da izađe na konkurs Ministarstva kulture, što smo i uradili i bili smo prvonagrađeni projekat na tom konkursu. Tako da je više od tri godine prošlo od tog inicijalnog izlaska na konkurs, gdje smo dobili inicijalna sredstva, što je pokrenulo kasnije lavinu i omogućilo da se predstava desi.

A rad sa glumcima je jedno od najvećih iskustava u životu, jer sam, po vokaciji, filmski i televizijski reditelj i rad sa njima ispred kamere i u pozorištu je u mnogo čemu drugačiji. Ovdje sam imao tri različita karaktera, sa tri različite geografske širine. Bilo je svega i svačega. Slagao bih kada bih rekao da je bilo lako. Takođe, ne bi bilo istina kada bih rekao da je bilo teško, ali je bilo zanimljivo, bilo je originalno i da mogu sve ponovo da prođem, ništa ne bih promijenio. Mislim da mi je bilo potrebno to iskustvo i kao reditelju i kao čovjeku.

RB/BI: Čini mi se da nisi baš škrtario na štrihovanju ovog teksta, kako je autor to podnio, s obzirom da znamo da pisci mogu da budu prilično sujetni?

Šćepanović: Jako sam puno dodavao, više nego što sam rezao, zato što sam smatrao da je njegov inicijalni tekst zaokružen i da je to jedna komedija apsurda koja savršeno funkcioniše. Što se tiče štrihova, najviše smo mijenjali u tekstu. Taj njegov tekst se dešava u Beogradu, Srbiji, bilo je potrebno da se promijeni i mentalitetska situacija i čitav taj odnos, mi smo ga ovdje stavili u jedan crnogorski planinski hotel i od tog originalnog odnosa u drami samo je sobarica ostala onako kako je napisano, mada i kod njega je sobarica socijalni slučaj, napaćena osoba, a mi smo se potrudili da je „dignemo“. Kod njega je komika na odnos gosta i egzekutora, odnosno stranca, a mi smo ovdje prebacili tu komiku u dvorište sobarice. Što se tiče autora, najviše sam se plašio reakcije u odnosu na one promjene koju smo donijeli. Mi smo promijenili totalnu sredinu predstave, kraj je totalno drugačiji, a to pisci nikako ne vole. Tako da je to jedan od najvećih razloga da mogu da kažem da sam, poslije svega, zadovoljan što je živi pisac bio u publici i što je sve podržao.

RB/BI: Ona govori sve vrijeme ekavski, a kad se javi na telefon, onda govori ijekavski i ovim našim dijalektom. Koji je bio motiv za to?

Šćepanović: Prva ideja mi je bila da i ona priča ijekavicu, međutim, jako je teško za glumce koji ne dolaze s ovog govornog područja da „skinu“ ijekavicu. Miru Đurđević sam izabrao zato što smatram da u Crnoj Gori ne postoji profil glumice kakva je ona. Želio sam da sa njom radim, i u toku proba se vidjelo da, ako bi pričala konstantno ijekavicu, to  bi, jednostavno, bilo neuvjerljivo. Onda sam se odlučio da je ona, u stvari, jedna od onih silnih žena koje iz Srbije dolaze da rade u crnogorskim hotelima, koje u svom privatnom odnosu koriste ekavicu, a kada se javljaju na telefon, one su poput automata. To je možda bila neka poštapalica i ako se nije učitala, onda to ide na moju dušu.

RB/BI: Ono je bilo veoma dobro uvođenje u predstavu, kroz odnos sobarice i progonjenog. Ne volim predstave kod kojih uvod ide pola sata, pa onda i sve ostalo ide „na guranje“. Ovdje je odmah počela predstava da plijeni pažnju i to je bio odličan ritam na početku, koji je kasnije, vjerovatno si sam toga svjestan, imao malo padova.

Šćepanović: To je zapravo jedan od najvećih razlika između originalnog dramskog teksta i naše predstave. Jer, dramski tekst ide pravolinijski i u nekom pravcu koji čitalac može da očekuje, a meni je bilo potrebno baš drugačije. Želio da iz te komedije pređem u nešto sasvim drugo, čak, u nekim momentima, neki suspence triler, sa elementima horora. O čemu se radi? Predstava počinje, prva slika je pod opštim svjetlom, sve je nekako okupano i radio sam tako da podsjeća na one jeftine bulevarske predstave, da ljudi možda očekuju neki humor na prvu loptu, prizemni, da bismo kasnije, kako svaka sledeća slika dolazi, smanjivali štimung svjetla i na kraju smo došli do nekog svjetlosnog štimunga koji je ispod 40 odsto, što se, inače, u teatru smatra tehnički neispravnim. Meni je bilo potrebno da ta gradacija ide od početka ka kraju, odnosno da se sa tog vrha spušta dolje. Ono što sam ti rekao prije nego smo ušli u studio, kada bih mogao nešto da vratim, volio bih da svi ljudi koji su bili na premijeri dođu i na reprizu, jer repriza je trajala sedam minuta kraće i mislim da je taj ritam u drugom dijelu predstave bio mnogo bolji. Znaš kako, premijera sa sobom nosi neke stresove i neku odgovornost, prvi put izlazimo pred publiku i možda ne bi bilo loše, ono što sam takođe predložio rukovodstvu Kulturnog centra, da se u budućnosti razmisli da „Barski ljetopis“ uvede nešto što imaju sva pozorišta i festivali u regionu, a to je pretpremijera. Napravi se pretpremijera za određeni dio odabrane publike, što će reditelju i ekipi poslužiti kao svojevrstan test pred publikom. Jer, jedan dan u pozorištu je veliki, toliko toga može da se uradi. Mi smo u odnosu na premijeru i reprizu uspjeli da neke stvari zategnemo na jednom sastanku.

RB/BI: Po mom mišljenju, trajanje od 80 do 90 minuta jeste puna kapa za predstavu sa troje glumaca, ma koliko bila interesantna. Već ste uspjeli da je sa onih sat i 40 minuta, svedete na sat i po. Jesi li razmišljao, eventualno, da je malo skratiš, je li bilo takvih sugestija od tzv. ozbiljnih pozorišnih pregalaca?

Šćepanović: Jeste, apsolutno si u pravu i to je nešto čega smo i mi unutar ekipe bili svjesni. Mi smo, naravno uradili štrihove tokom čitavog tog procesa i na kraju smo i pripremili jedan štrih koji će se ticati igranja u zatvorenom prostoru u pozorišnoj kutiji. Već smo vidjeli neke stvari. Mislim, kada probate i radite u zatvorenom prostoru samo sa autorskom ekipom, ne možete da dobijete neki feedback sa strane, pogotovo kad radite neki proces tako dugo kao što smo ga mi radili. Jer, onda se sjedinite sa tekstom i više ne znate ni sami što je dobro a što loše. Tako da, kada gledate publiku kako reaguje, gdje pažnja pada, a gdje raste, onda možete da vidite gdje su prostori za potencijali štriht. Svakako, planiramo kada se od oktobra preselimo u zatvoreni prostor, da probamo da uštrihamo makar još jedno par minuta.

RB/BI: Kad smo kod tih štrihova, je li mogao da bude kraj onda kad njih dvojica zaspu, a ona kao Vila Ravijojla pomogne Marku Kraljeviću, odnosno u ovom slučaju progonjenom doturi onaj pištolj i da nas ostaviš da mi izmaštamo kraj, odnosno da razmišljamo o tome šta će biti kad se njih dvojica probude?

Šćepanović: Jako dobro pitanje. Ja bih, kao reditelj, volio da vidim i takav kraj, a problem je što tog mističnog, sudbinskom dijela u originalnom tekstu nema. Mislim da je meni bio važan taj dio kada se karte sudbinski promiješaju. Sada ulazim u neki kontekst, sobarica je trebalo da bude neka vrsta sudbine, neznanac je smrt, a gost je žrtva. I onda sam smatrao da bi možda trebalo da vidimo i to drugo lice žrtve, kao u onom eksperimentu koji je rađen na jednom američkom univerzitetu 70-ih godina, koji je trajao 15 dana. Sedam dana su studenti bili zatvorski čuvari, a drugih sedam dana su bili zatvorenici i onda su ispitivali sa te psihološke strane, uticaj uniforme, pištolja, na čovjekovo ponašanje. Želio sam da pokažem šta se dešava kada žrtva dođe u situaciju da bude egzekutor, a egzekutor da bude žrtva. Ali apsolutno legitimno pitanje, moglo se završiti i na taj način, ovako se može smatrati da predstava ima dva kraja, ali to je zapravo onaj dio koji sam ja dodao. Ne bih sada previše da otkrivam jer nas čeka i zimsko igranje ove predstave, pa se trudim da smislim kako da ti to objasnim, a da ne otkrijem previše, dosta Barana to nije gledalo, a to su sve djelovi koji su dodati u tekst i te mistike nema u originalnom dijelu.

RB/BI: Kao što znaš, na toj stolici su bili Mirko Vlahović i Branko Ilić, Mira Đurđević je bila na ovoj lijevo, znači dva puta smo govorili po sat o predstavi, ovo je treći put. Dakle, naklonjeni smo joj od početka iz više razloga i odmah sam podržao vašu inicijativu da se promijeni naslov, međutim, uopšte ne smeta naslov „Egzekutor“ jer ne zna se ko je, u stvari, egzekutor a ko je žrtva.

Šćepanović: Prvo, hvala ti što si dao svoj doprinos u popularizaciji ove predstave, čeka nas i zimsko igranje, tako da će ovo pomoći da dođe još više ljudi. Što se tiče teksta, da, naša ideja je bila da se promijeni naziv, ali kada to nismo uspjeli, kada smo uvidjeli da ne možemo s pravne strane to da riješimo, onda smo napravili promjene, rokade kockica, da te stvari sakrijemo. Imali smo neke ideje kako da ga nazovemo, ali ostao je „Egzekutor“ i mislim da to sad nema veze.

RB/BI: Ova predstava zavređuje da živi i da doživi neka jubilarna izvođenja. Rekao si mi prije ulaska u studio da ste dobili već osam poziva, što je veoma dobro. Kako ćete je prilagoditi kutiji, jer to je prvo što vas očekuje?

Šćepanović: To jeste najveći zadatak jer ona je spremana za potpuno drugačije uslove, za festivalsko igranje na otvorenom. Nažalost, kuburimo i mi sa novcem kao i svi kulturni djelatnici u Crnoj Gori. Odvojili smo neka sredstva koja će nam biti dovoljna za nekih sedam dana priprema pred to zimsko izvođenje u sali Doma kulture. Znamo šta treba da radimo, imamo plan kako to da izvedemo, ovo je mala kamerna predstava koja nije za velike scene. Život predstave umnogome će zavisiti i od same institucije Kulturni centar Bar koja tu predstavu treba i da prodaje, ali ono što smo mi mogli da uradimo to je da već na premijeri i na reprizi dobijemo osam poziva. Svih osam su sigurni, treba samo da dogovorimo termin odigravanja, tako da će to biti jedan svojevrstan izazov, ali to mi nije problem, to je samo način da ja kao reditelj još malo produžim ovaj proces. Predstava za razliku od filma i drugih dramskih umjetnosti, nije vezana za reditelja. Ja ću još malo dobiti prilike da tu radim, da zategnem neke stvari za igranje u kutiji i tu se „odjavljujem“.

RB/BI: Na premijeri je bilo krcato, pretpostavljam da je bilo puno i na reprizi. Ono čega se plašim jeste velika pauza, cijeli avgust, cijeli septembar, pa morate sve iznova. Istina, glumci se brzo vraćaju u formu, ali biće pauza duža nego što bi trebalo.

Šćepanović: Iste strahove dijelim sa tobom, isto razmišljam, mislim da je moglo da bude još jedno igranje tokom ili poslije „Barskog ljetopisa“. Festival traje do kraja avgusta, a septembar je ostavljen tradicionalno za neke godišnje odmore u Kulturnom centru, da ti ljudi koji rade cijele godine dobiju neki svoj period za odmor. Takođe, moramo reći da Dom kulture nema još uvijek klimatizaciju. Dakle, dijelim taj strah, mislim da ćemo svi malo da se ohladimo, ali u tih sedam dana, imaćemo svi još dodatnog posla da ne izgubimo na tempu, a ritam i tempo se najteže stiču. Bila je ogromna razlika u odnosu na premijeru i reprizu, zamisli kad bismo sad svakih sedam dana imali igranje predstave, mislim da bi se to samo po sebi, čak i bez reditelja, još više zateglo, a ovako će to sad malo da se raširi, ohladi, ali, eto, nadamo se najboljem.

RB/BI: Ova predstava je za tebe bila veliki izazov, zato što ti je ovo prva samostalna pozorišna predstava, ali si dobio dosta komplimenata od njenih aktera. Od glumaca: da si bio staložen, da si znao šta hoćeš, da si puštao mašti na volju, ali da si znao da skreneš stvari na pravi tok kad je trebalo. Direktorica Kulturnog centra mi je rekla da si ostavio veoma lijep utisak, što je važno za neku buduću saradnju. Pretpostavljam da već imaš u planu nešto za naredni period?

Šćepanović: Jesam mlad, jeste mi ovo prva predstava, ali imam jako puno iskustva, prevashodno u filmu, na televiziji čak i u radiju. Ja sam student Slobodana Šijana, svi koji ga znaju, ne samo kao reditelja, nego i kao čovjeka. Bio je jako strog. Sve što sam naučio, naučio sam od njega. Naučio sam da reditelj mora da dolazi spreman na sve, da u svakom trenutku mora da zna sve ili makar da glumi da zna sve, jer glumci su jedna posebna sorta. Tako da sam se za ovaj proces spremio jako temeljno, ovako kao ti sad dolazio sam na svaku probu, sa gomilom papira. Uvijek sam se trudio da imam odgovor na svako pitanje, čak i ako ga nisam imao trudio sam se da odgovorim kao da znam. Tako da mislim da je to sve doprinijelo povoljnom utisku. Već sedam godina radim (a to je ono što mi još nedostaje u mojoj karijeri) na dugometražnom igranom filmu „Odavno mrtav“, po tekstu čuvenog pisca Branimira Šćepanovića, zapravo, po njegovom romanu „Iskupljenje“. Mi smo za taj projekat 2016. godine dobili sredstva na konkursu Filmskog centra Crne Gore za razvoj scenarija. Nadam se da ćemo dobiti i sredstva za produkciju, kako bismo sljedeće godine krenuli u snimanje. Takođe imam ideja koje bi se mogle postaviti na „daske koje život znače“. Ja sam ušao u ovaj posao tako što sam se zaljubio u film. Želio sam da upišem režiju jer sam bio veliki filmofil, a onda, kad sam je upisao, zaljubio u samu režiju i ta ljubav me vukla da radim i na radiju, da režiram radio drame i da, na televiziji, režiram dokumentarne programe. Čak sam radio i rijalitije i neke žive prenose koncerata, baš sam htio da osjetim režiju u njenom punom kapacitetu, jer to je stvarno jedna široka oblast koja puno toga obuhvata, puno toga daje. Mislim da je sve to iskustvo doprinijelo da i glumci steknu povoljan utisak radeći sa mnom, a ja se nadam da ću imati priliku da radim ponovo sa njima.

The post Milija Šćepanović: Osam poziva za gostovanje Egzekutora first appeared on BARinfo.

RB/BI: Još nekoliko dana je do premijere predstave „Egzekutor“, u režiji Milije Šćepanovića, koja će biti izvedena na Ljetnoj sceni u Starom gradu, u ponedjeljak, 29. jula, kao ovogodišnja produkcija „Barskog ljetopisa“. Kakav je bio rad na predstavi?

Vlahović: Radimo i dalje, mi smo, što se kaže „mala četa ali odabrana“. Lijep je rad, s ozbirom na ove vrućine. Dobar je tekst, nadam se da će i sve ostalo biti dobro.

RB/BI: Kako je reditelj Milija Šćepanović uspio da te dovede usred ljeta u Bar?

Vlahović: Mi se znamo, radili smo neke zajedničke poslove, ja kao glumac, on kao asistent režije na filmskim projektima i serijama. Poslao mi je tekst koji sam tada prvi put vidio. Dopao mi se, zaista. Dugo nisam bio u Baru, jedno 15 ili 16 godina. Zadnji put sam bio na otvaranju „Barskog ljetopisa“, ne znam ko je tada bio direktor Kulturnog centra. A prije 22 godine imali smo premijeru predstave „Jakov grli trnje“, u režiji Blagote Erakovića, Miša Janketić i ja i ostala ekipa. Vjerovatno su se Barani zaželjeli mene, kao i ja Bara…

RB/BI: Bili su u ovom studiju i Branko Ilić i Mira Đurđević, koji igraju s tobom u ovoj predstavi koju nestrpljivo očekujemo. Ostavili su dobar utisak. Govorili su u superlativu o predstavi, o radu i kompaktnoj ekipi. Mislim da ti znaš bolje od mene da je atmosfera podjednako važna kao i glumci, scenario i režija. Čini mi se da je kod vas jedna prava, stvaralačka atmosfera?

Vlahović: Jeste, svakako da je tako. Ta energija koja se izliva i odnosi koji se grade, obećavaju. Divne su kolege, kreativni ljudi, ukratko: svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo, svi zajedno, naravno, sa Milijom. On je jako strpljiv čovjek, koji zna šta hoće, koji je napravio tu svoju sliku i još sad polako da okači ram oko nje i onda ćemo imati premijeru.

RB/BI: Nekako ste skromno nastupili u smislu marketinga. Poslije premijere zakazana je samo prva repriza. Ne znamo kako će dalje da živi predstava. Šta ti očekuješ?

Vlahović: Ne znam kakav je mehanizam pošto sam ja već 30 godina u CNP-u, pa znam kako se formira repertoar i kako se igra, a ovdje ne znam, oni imaju neku pauzu u septembru. Najvažnije za jednu predstavu jeste da živi, da se igra minimalno jednom mjesečno. Ako se desi ovo u šta sumnjam da će se desiti, da predstava čeka naredno izvođenje par mjeseci, pa „Jovo nanovo“, onda je to jako pogubno za nju.

RB/BI: Ima li neka predstava koju ne bi trebalo propustiti u CNP, bez obzira da li je s tobom ili bez tebe?

Vlahović: Ima dosta dobrih predstava na repertoaru CNP i treba svakako doći u nacionalni teatar i pogledati. Postoje neke predstave koje, iako sam stalni član i akter, nisam ni gledao, jer sam bio zauzet poslom. Imaću prilike u narednoj sezoni da ih pogledam. Uvijek ti je u pozorišu „rekla kazala“ – ova predstava ti je dobra, ova nije, maltene se sve svodi na: „o ukusima ne treba raspravljati“. U svakom slučaju, treba doći u pozorište, odvojiti tih dva sata da čovjek oplemeni svoju dušu ili se zapita poslije predstave: kuda sve ovo vodi?

RB/BI: Možemo li se pouzdati u crnogorsku pozorišnu kritiku pa da nam neko preporuči nešto što stvarno valja?

Vlahović: Ja podržavam kritiku kao slobodu izražavanja, slobodu mišljenja, i čim si javna ličnost i čim si na sceni treba da budeš svjestan toga da si izložen kritici. E, sad, koliko je ta kritika dobronamjerna ili koliko je ona navijačka… Pravo da kažem i ne čitam kritike. Ne zato što ih ne poštujem nego zbog toga što je najbitniji taj subjektivni osjećaj u sebi, znamo mi svi vrlo dobro da li je nešto dobro ili loše. Mi možemo da govorimo, da fingiramo, da pričamo ovako i onako, ali u pozorištu, kako kažu „sve može ali ne smije da ti bude dosadno; ako osjetiš stolicu ispod sebe onda nešto nije u redu“.

RB/BI: Ti znaš da sam ljubitelj predstave „Šćeri moja“, gledao sam je dva puta u Podgorici, jednom u Baru. Razlika je bila između Podgorice i Bara, u CNP je djelovala moćnije…

Vlahović: Uvijek je tako. Pa, u matičnoj kući je i napravljena. U svakom slučaju, hvala barskoj publici koju cijenim. Bila je puna sala. Što se tiče dvorane Doma kulture – ona je fenomenalna. Tu treba ulagati, a nadam se da ljudi koji vode KC i ljudi koji vode grad znaju da treba svjetlnosni park oplemeniti, dodati nekih tehničkih stvari, konsultovati ljude možda iz CNP i nekih velikih pozorišta u drugim sredinama da se sve tehnički opremi na visokom nivou, jer je šteta da ovako lijepo zdanje ne bude scena na kojoj se može igrati sve.

RB/BI: Ova predstava će biti odigrana, u ponedjeljak, 29. jula, na otvorenom, na Ljetnjoj sceni u Starom gradu. Pretpostavljam da ćete je pripremiti i za, kako vi glumci to kažete, kutiju?

Vlahović: Jeste, biće prilagođena i za „kutiju“. Reditelj i scenograf su se odlučili za prostor u Starom Baru, jer je „Barski ljetopis“ sinonim i te pozornice u Starom gradu. Pa i mi smo, kad smo davno radili „Jakov grli trnje“, imali premijeru na maloj sceni u Starom Baru.

RB/BI: Reci mi: kakva je uopšte crnogorska pozorišna i filmska produkcija? Ovdje TV serije kao da nisu rentabilne ili kao da ne mogu da se nađu scenaristi i ostali akteri, kao u Regionu. Nešto nam ne ide po tom pitanju?

Vlahović: Ima scenarista, ima reditelja, sve je to do države, do ljudi koji trebaju da imaju razumijevanja, ne samo za serije i za film nego za mnoge druge stvari. Uvijek je kultura u Crnoj Gori, maltene, ostajala na margini. Međutim, što se tiče serija i fimova, ne znam, kažu da veliki budžet ide na Javni servis. Sad, na šta se to svodi? Na informativu, sport, zabavu, ne znam. Oni sada pokušavaju nešto, ali vidite šta se dešava u Regionu, koliko se serija pravi, pa i na privatnim televizijama. Nije to zbog mene, da bi Mirko Vlahović igrao i neke moje starije kolege, ali dolaze neki mladi ljudi sa Akademije na Cetinju, pa treba ta lica da se vide, da se prepoznaju, da rade, da stvaraju. Dobro, sada su došli neki mlađi ljudi na televiziju koji su završili Cetinjsku akademiju, pa se nadam da će imati razumijevanja da pokrenu nešto, da se uradi neka serija, neka tv drama, neki tv film, ali to ne zavisi samo od njihove volje nego i od onih ljudi koji će to razumjeti i podržati.

RB/BI: Mada, tebe ima u regionu, igraš, povremeno te vidimo. Znaš kako je nekad bilo? Boro Begović i Veljko Mandić, i tu ga veži. Sad vas ima, Mladen Nelević, Bane Popović, Momčilo Otašević… da ne nabrajam, ali nema crnogorskih produkcija, ne možemo da živimo od Đekne 150 godina…

Vlahović: Ja znam jako dobre dramaturge i scenariste u Crnoj Gori, čitao sam niz dobrih tekstova, ima toga, ali su mala sredstva u filmskom Centru, koja se dobijaju na raspodjeli tih sredstava. Ti danas ne možeš sam isfinansirati svoj film u svojoj državi, ako nije neki projekat iza kojeg će ona maksimalno stati, nego se prave koprodukcije sa Bosnom, Srbijom, Makedonijom, Slovenijom, Hrvatskom… Da bi mogao da konkurišeš za neki projekat u drugoj državi ti treba da odbiješ osnovna sredstva u svojoj državi. A što se tiče Regiona, radio sam dosta serija i filmova u Beogradu. Prije nekoliko dana na Pulskom festivala je bio film „Šalša“, igramo Momo Otašević i ja u toj koprodukciji. Oni ga zovu kao hrvatski film, jer je osnovni producent iz Hrvatske, ali je uvezana i Crna Gora i Bosna i Republika Srpska i Srbija. To je jedna gorka komedija. Trebalo je da idem na Pulski festival, imao sam poziv, ali ostao sam ovdje s Milijom i glumcima da radim, da privedemo kraju „Egzekutora“ i nije mi žao.

RB/BI: Kad god sam bio u CNP bilo je krcato, da li se taj trend nastavlja, ima li pozorišne publike u Crnoj Gori?

Vlahović: Publike ima, dolazi u CNP, u Gradsko pozorište, iako ono godinama nema zgradu. I tamo su posjećene predstave. Nekako, čini mi se, poslije svega ovog što se dešava u tehnološkom razvoju, ipak ostaje živ čovjek na sceni. Mislim da je budućnost pozorišta u tome da će imati skup status. Internet i društvene mreže i video igrice, ne znam kako se to zove, sve „pojedoše“. U narednom periodu, u budućnosti, ljudi će plaćati da vide živog čovjeka, da izgovori neku glupu ili pametnu riječ, svejedno.

RB/BI: Sa kojim rediteljem si volio i voliš da radiš?

Vlahović: Ne znam, da ne izdvajam. Imao sam i dobar i plodonosan rad, pa sam imao i sukobe, a onda i dobar i plodonosan rad iz tih sukoba. Ali, eto, nosim žal da je moj veliki drug i prijatelj preminuo u novembru prošle godine, Goran Bulajić, s kojim sam radio dosta poslova, predstava i snimanja. On je davao glumcu najviše slobode da kreira i bio je blagorodan čovjek i reditelj. Nedostaje mi.

RB/BI: Da li te je mimoišla neka uloga koju si htio da odigraš, a za koju misliš da još nije kasno, da ćeš je možda odigrati?

Vlahović: Nikad ja nisam birao uloge, uloge su birale mene i dolazile meni. One dođu ili ne dođu. Svaka uloga nađe svog glumca.

RB/BI: A poslije ove barske odiseje, gdje te putevi vode? Šta ćeš da radiš, osim, naravno, da igraš u svom matičnom pozorištu?

Vlahović: Imam informaciju da krajem avgusta nastavljamo seriju „Senke nad Balkanom“ u režiji i produkciji Dragana Bjelogrlića. To je ogroman posao, ogromna serija sa visokim standardima. Onda nastavak „Južnog vjetra“, i imam neke ponude za druge serije. A što se tiče CNP, igraću predstave koje imam na repertoaru, tako da planiram da sledeću sezonu malo odmorim od pozorišta.

RB/BI: Kako je onaj mali glumac Vlahović, nasljednik?

Vlahović: Dobar je. On nije više glumac, a mislio sam da će biti. Upisao je režiju na FDU u Beogradu. On neka uči svoju školu, ja sam učio svoju, pa ako se sretnemo negdje u nekom projektu to će biti jako zanimljivo. Ne miješam mu se, sam je izabrao, nisam mu govorio ni za glumu ni za režiju. Pošao je u Beograd, položio prijemni i sada je sve u njegovim rukama.

The post Mirko Vlahović: Najvažnije za predstavu jeste da živi first appeared on BARinfo.