Konačno sam iz Crnogorskog narodnog pozorišta izašao ushićen. Bilo je to u petak, 2. decembra, poslije predstave „Šćeri moja”. Nešto slično desilo mi se možda još samo jednom, davno, kad sam gledao „Ognjište”, po tekstu Žarka Komanina i u režiji Blagote Erakovića. Za ulogu Jovane u toj predstavi Dragica Tomas dobila je, 1975, Sterijinu nagradu, najprestižnije pozorišno priznanje u SFRJ.

Predstava „Šćeri moja” uzdrmala me dvojako: kao ljubitelja pozorišta i kao oca. Sve je na sceni CNP-a u nepunih sat i po (taman koliko treba!) djelovalo savršeno i ne znam šta je na mene ostavilo jači utisak: gluma, režija, tekst, scenografija, muzika, scenski efekti…

Kao da je nešto u pozorišnom smislu buknulo u Podgorici. Ne vjerujem da je ova predstava „jedna lasta…” Jer, u pitanju su domaće, kreativne snage, pune poleta i potencijala. U glumačkoj ekipi, recimo, nema praznog hoda, sve je “pod konac”, odigrano snažno, emotivno, razgovjetno. U tekstu nema ni glorifikovanja prošlosti, ali ni karikiranja crnogorske tradicije, sveštenstva, susjeda… I nije mi žao što nisam uspio da pogodim nijednu narednu scenu. Kad se pojavio lavor mislio sam: sad će knjeginja Milena da opere noge knjazu Nikoli. Umjesto toga stigla su još četiri ili pet lavora za glavare, da rade isto što i Gospodar i ta naša poltronska crta koja se provlači vjekovima kroz ove krše naglašena je bez ijedne riječi.

I drago mi je što je moj drug zablistao na sceni: Mirko Vlahović je prikazao knjaza Nikolu kao nježnog i zabrinutog oca, koliko god goropadnog i prepotentnog među glavarima, toliko zbunjenog i nemoćnog pred kćerkom mezimicom, pred čijom čistom dušom i rezonima rukovođenim pravdom i, od Boga datom, jednakošću među polovima, može samo da glasno negoduje, ali i da ustukne kad mu Zorka podvikne (nešto mi je poznato ovo kad otac koji nema argumenata vikne na kćer, ona mu uzvrati, a on spusti ton).

Mirkov knjaz Nikola je od krvi i mesa, čovjek koji stenje kad je bilo „prvo, pa žensko”, koji uživa kad mu se, kasnije, to ljupko žensko „pleka” oko nogu, koji plače kad je vrijeme za umiranje…

I ostali glumci bili su odlični: mlada, izuzetno talentovana Vanja Jovićević; u najboljim (glumačkim) godinama Varja Đukić; cetinjski šarmer Goran Vujović, uvijek i svuda duhoviti „buksovac”; moj dragi saigrač iz „Balkanske carice” Slobodan Marunović, sada već doajen, i svi drugi.

Poslije mnogo vremena nisam se pravio duhovit pred suprugom u pozorištu i komentarisao zbivanja na sceni. Jednostavno, nisam imao kad. Ni o čemu nisam mislio osim o onom što u brzom ritmu promiče pred mojim očima. Bio sam sat i po u nekoj drugoj dimenziji, na nekom drugom mjestu… Kakav ugođaj!

The post Predstava koju ne treba propustiti first appeared on BARinfo.