Govorio je, pored ostalog, o danima u Drugoj osnovnoj školi (“Iza WC-a smo išli da pušimo, ja sam počeo u sedmom razredu, iako sam već igrao fudbal”), o legendarnoj “Sedmici” i ocu Jovu koji je prema “Turistu” ispred zgrade napravio džardin (“Usadio paradajz, luka, breskve, trešnje, svima je bilo na izvol’te, nikad nikome nije branio”), boravku u vrtiću u podrumu (“Zvanično sam išao, ali češće nisam, to je bila prava demokratija – ako ne slušaš, roditelji ti zalijepe šaku, pa su se poštovali, ne kao danas”), o utakmicama Titogradskog podsaveza i Južne regije (“Neki su se presvlačili goli na teren, a mi većina u bunkeru italijanskom pored mora, dok nisu napravili montažnu svlačionicu, nekad smo se skidali na gostovanjima i u autobusu”)…

“Prvo smo živjeli u Popovićima, u komšiluku Matezići, Iličkovići, Orlandići, Popovići, malo dalje Martinići, Buntići… Bili smo šestoro djece, otac i majka. Otac je bio profesionalni šofer, radio je u Luci, pa u ‘Pomgradu’ vozio danfere koji nisu mogli ići magistralom, a onda se sa firmom preselio u Ploče… Dobra plata, odvojeni život, terenski dodatak… Moja su braća rano počela da rade, ovaj što živi u Ulcinju stariji je od mene 20 godina, srednji brat je radio u ‘Jugooceaniji’, ja sam bio najmlađi… Bili smo podstanari kod Hasana koji je ocu izdavao čitavu kuću, čekao se stan, a to se odužilo, sve do 1963. kad smo prešli u legendarnu ‘Sedmicu’ na Topolici”.

Topolica šezdesetih, ni u najluđim snovima nalik ovoj danas.

“Prava Topolica je do zemljotresa bila samo do magistrale, ono iznad si mogao na prste izbrojati. Prva je nastala Ulica maršala Tita, a ispred današnje biblioteke je bila okretnica, pa su čitavu ulicu, okolo do magistrale, probili i asfaltirali za Titov dolazak 1973. samo za jednu noć. Čitavu noć smo gledali kako je asfaltiraju, to je bila atrakcija.

Između Dvorca kralje Nikole i Malog dvorca đe je sad ‘Nimont’ bio je kanal, u koji sam jednom upao. Tu je bila Poljoprivredna škola, u čiju salu smo ulazili kroz prozor, jer nam je profesor Anto Vicković branio osim kad imamo sekcije. Tu su i naše zgrade, ‘Sedmica’ i ‘Šestica’, pa zgrada Distribucije, Podrum, Željezničke zgrade, zgrada Borova, Zelena zgrada, Sud, Vojna i Penzionerska zgrada, Policijska i Zgrada lordova, prva luksuzna u Baru, sa dva balkona na dvije strane. Bila je mala zgrada poljoprivrednog gazdinstva između ‘Šestice’ i ‘Sedmice’ u kojoj se prodavalo mlijeko. U Zgradi Borova prodavnica ‘Borovo’ sa šefom Ćazom, pa mesar Mihailo Vuletić, a u pekari Marija Vulićević, čekali smo kod nje hleb što miriše i mlijeko u široke boce. U ‘Elektrometalu’ je bio šef Demo, a posebno bitan bio je Šeko Bubić, obućar, on je i krampone pravio…

Šišao sam se kod braće Krajina. Otac me vodio na prevaru na kraju školske godine. Šišali su na nulericu, kobajagi neće, pa im ‘pođe mašina’ i onda mora do glave… A kod Frana Hajduka se išlo kad te više ne vode očevi, kad malo budeš svoj čovjek, ali ja sam odmah u Srednjoj školi počeo kod Ćaza Rašketića u Lamele, za njega su pričali da je došao sa diplomom frizera iz Francuske.

Bile su dvije samoposluge, svima znane – ‘Vračar’ i ‘Izbor’. ‘Vračar’ je bio kaubojština, imali su gore kancelarije i rupu kroz koju su šefovi gledali ko krade. Šef Stanko nas je hvatao kad bi krali čokoladu, i vazda bi samo rekao: ‘Reću te ocu’. Isto tako bi milicajac Tabaš zvao oca da sam zadržan u policiji, i nije me ni prstom takao, jer je znao da će me otac odrati. ‘Izbor’ je bio više gospodski, imao je sportsku prodavnicu. Posebno bitan je bio ‘Turist’, iz mnogo razloga. Sjećam se kako smo, kao mlađi, s balkona gledali u WC gužvu – žene kako kriju pare u gaće kad idu u Italiju, jer su htjeli da ponesu više para no što je smjelo po zakonu”.

Posebna mjesta za druženje bila su Podrum i kafana “BB”.

“Ona uličica od tri metra kod današnje Hipotekarne banke bila je kao granica. Većina iz lijeve strane išla je u Podrum, a ona desna u BB, jedino su iz Policijske zgrade većinom dolazili u Podrum, bili su kao inventar. Ujutro bi u Podrum dolazila svježa rakija murva iz Poljoprivrednog dobra, najbolja rakija. U Podrumu se sjeđelo do podna, onda bi se išlo na ručak, pa predveče jedna-dvije na brzaka. U ‘BB’ bi se zasjelo satima. Sjeđelo se puno i ispred zgrada, u mom komšiluku su ispred pričali i predsjednik Opštine i radnik i vozač i načelnik policije i profesori iz Gimnazije i sekretar Komiteta, pričalo se do Dnevnika u 7 i po, svi bez razlike”.

Kao mladić, bio je dio čuvenih “Podrumara”.

“Mi smo bili čuveni Podrumari, imali smo našu ŠBP, to je skraćenica za Šupa bez premca. Išli bi kroz podrume naših zgrada i probirali što bi nama valjalo, a svi su podrumi bili pod ključem, pa kad bi se otkrilo da smo nešto prisvojili, stanari bi nas prijavili milicajcu Tabašu i to je bilo to. U ŠBP smo igrali karte, imali smo knjigu lapsusa đe smo zapisivali što bi čuli, imali smo dresove koje smo sami napravili, jednom smo pet plastičnih lopti ukrali iz knjižare ‘Kole’ ali ih niko nije tražio, pa smo igrali s njima kad se stišala bura… Igrali smo šaha ali nismo imali figure, no su nam čepovi od pića, vinjaka, konjaka, piva, bili figure, igrali smo i mice sa pasuljem… U ‘Šestici’ su živjeli i Nikitovići, koji su znali biti zaključani u stan, pa su gađali krompirima učenike Poljoprivredne škole”.

Najvažniji je bio fudbal, a uz fudbal idu i tuče.

“To su bile dvije opasne suparničke ekipe – Žućani i Zelenaši. Mi smo napravili igralište đe je sad Lučka kapetanija. I Željezničke zgrade preko magistrale su imale stadion, a Bošković, Tršić i ekipa su koristili Crkvicu kao stadion. Mi smo imali dobru ekipu, ali ja bez Tanje Nikitović nisam htio da igram. Ljubo Sekulić, Žarko Đurišić, Zoran Vojinović, svi solidni, ali Tanja bolja od mnogih momaka, srčanija. Igralo se u kutiju keksa za koje smo skupljali žute banke – ako bi bilo više para, filovani; ako je manje – čajni kolutići. Igralo se često na nož, pa dođe do opšte tuče u koju se umiješaju i neki roditelji. Znalo se: prvi mrak – kuća. Čim nisi kući tada, čekaju te prutom da nisi bio u krađu mandarina.

Imali smo duele i sa Pristanjanima. Bioskop je bio na Pristanu, a Ljetnja pozornica put Topolice. Bilo je problematično ići kroz šumu, pored Darovih topola, bilo je prepadanja i sačekivanja, dobijalo se ćoteka. Ovi iz Sokolane su nas čekali kad izađemo iz Druge osnovne, ako idemo prečicom. A čekali su nas na razna mjesta, i razni momci, jer kad bi neko dobio stan bježao bi iz Sokolane, a u njegove barake bi se drugi uselio”.

Fudbalom je počao aktivno da se bavi već u 13. godini.

“Počeo sam da treniram kod Dana Delibašića pod Darove topole, u omladincima. Igrao sam po Topolici i on je to čuo, pa je došao po mene u školu i pitao hoću li. Rekoh, naravno da hoću, ali me tamo ne primaju jer je Vučko Slavković rekao da sam premlad za omladince. Prva utakmica mi je bila protiv ‘Agrokombinata 13. jul’, kopačke mi je posudio Velizar Merdović, a obukao sam dvoje vunjenija čarapa da bi ih mogao nazuti. Tu sam pucao i svoj prvi penal, a dres sam nosio br 13, jer je izašao br 3 – pokojni Vesko Jovićević – pa su mi dali njegov dres i dopisali broj jedan ispred tri. Kad sam došao do lopte da pucam penal, bio je opšti smijeh na tribinama tj. šinama, jer sam bio mali, sav u blato, nisam se vidio. Ali sam pogodio rašlje i dao gol.

Bio sam brz kao đavo i temperamentan, znao sam da se zafrkavam sa protivničkim bekovima jer su oni ispočetka mene čačkali, štipkali kad sudija ne vidi, udare me, a onda ja reagujem. Znao sam da beka izdriblam i vratim se nazad po još jednu turu, pa da prazan bez lopte odem s bekom u korner… Dano me je učio da budem dva metra daleko od igrača jer sam vazda brži od njega kad se zaleti. Moj igrač ubaci loptu u šesnaesterac, golman krene, krenem i ja, i kad dođe do mene, ja brži, pa padnem. Klasični jedanaestarac, sudija mora da ga svira, iako često nije ni bio faul. Pojedine sudije iz Bara su mi govorile da mi nikada ne bi svirale penal, a jedan od njih je čak tri svirao protiv ‘Koma’. Došao bi do mene dok sam ležao i rekao mi: ‘Slušaj, Vuko, znam da ti nije ništa, foliraš, ali moram da ga sviram’. Ukupno je bilo 6:0 toga dana. U omladincima je golman bio Goni Žabelji, kao mačka, Ikota Kovač jedan od najboljih zadnjih veznih ali nije imao jake noge, Dragan Ranitović se nadavao golova, Branko Đukić je bio half, pa Neven Marković, dobra omladinska generacija…”

Svi stariji Barani znaju ga po nadimku mitske ptice za koju niko ne zna koja je zapravo.

“Nadimak sam dobio na starom terenu na Madžarici. Bilo je ogromno blato, teren nikakav, bez drenaže, samo livada ograđena, drugi nisu mogli da mrdnu a ja sam se snalazio fenomenalno, dobar radijus kretanja, brz, treneri su govorili da ne dodirujem zemlju. I neko je iz publike rekao: ‘E’o ga Vuko, ka’ piurača’. Ne znam ko je, ali sam vazda sumnjao da je Dodo Peličić, pošto je on bio golubar i zna ptice. Ja sam se isprva ljutio oko toga dok mi nisu rekli da je to ptica koja je toliko brza da može da leti i po kiši. To je onda odgovaralo, ja sam trčao sto metara u pripremama za ‘Igre bez granica’ 11 sekundi i vazda bio brži od centralnih bekova”.

Za prvi tim je debitovao kao sedamdesetih, ali je najprije dvije utakmice proveo kao rezerva “u majstorici protiv kotorskih Štampara, đe se sve završilo tučom, a ja malo mlađi od 16 godina”. “Mornar” je u to vrijeme uglavnom igrao najnižu ligu, Titogradski podsavez, poslije Južnu regiju. Tu je bilo svega.

“Protiv ‘Drezge’ u Pipere smo igrali utakmicu, đe su žbunovi drače bili aut-linija, a pračke i stative napravljeni od ođeljanog drveta. Stadion do centra vidiš, dalje ne, pod nagibom. Mislim da je Pešo Petranović zavalio loptu iz daljine, to Jašin ne bi odbranio, a golman se samo uhvatio za prečku, tj. granu, i savio je ka sebi, tako da je lopta prelećela preko. Protiv ‘Ribnice’ na Koniku su mi podmetnuli nogu dok sam trčao pored aut linije. Sudija ništa nije svirao jer me igrač nije ni takao, veli. A nije ni smio. A u Rožaje, protiv ‘Ibra’, pored golmana Janka Novakovića, naslonjen na stativu, stajao je čitav meč jedan sa kosijerom u ruke. Rekli smo im da ćemo ih pustiti da nas dobiju, ali ne, oni su htjeli i da nas dobiju i da nas izbiju. Janko je čitav meč proveo na petercu, a ovaj sa kosijerom naslonjen na gol.

I u Južnoj regiji se svašta dešavalo. ‘Sloga’ iz Krtola – dođemo na utakmicu, nema nikoga, petnaestak minuta prije meča iz jedne kuće zajedno dolaze igrači i sudije u kopačkama. Obično im neko fali jer je na rabotu, oni na licu mjesta među sobom odrede ko će biti golman. Tako nam je jednom bio golman jedan što su mu prsti ukočeni bili, ali mi nismo mogli 70 minuta da mu damo gol. E kad je pao prvi, palo je još 5,6 komada. Ili ekipa ‘Miločera’, sve konobari, bijelo osoblje, imalo se para od turizma pa su ih finansirali hoteli, a sa fudbalom se baš nisu sastavljali.

A igrali smo brzo i jako, muški, no nam se nikako nije dalo da uđemo u viši rang. Bili smo mi najbolji, ali onda kreću dogovori, pregovori, a naši to nisu umjeli kako treba. Mi bi se, čim bi ušli na teren na zagrijavanje, poprskali, izglibali, ali naš zadnji igrač odbrane Momo Božović je znao da igra utakmicu 85 minuta da se ne uprlja. Imao je nivo, elegantan, gospodar odbrane, kao Franc Bekenbauer, dirigovao je odbranom ali da se drugi deru… E, onda bi mi mu namjerno uklizali da padne u blato i isprlja se kao i mi. Krenuo bi da nas juri po terenu, ali džabe. I džabe što je pazio na higijenu”.

U anale barskog fudbala ušao je meč protiv kotorske “Bokeljke“, u Kupu Nikšće Bućina (Južna regija), kada je Vuko postigao 8 golova u pobjedi 10:0. Golman je okupljenim gledaocima iza mreže stalno kukao da je vaterpolo golman i da su ga zamolili da brani na ovoj utakmici.

“Nije nemoguće da je bio vaterpolo golman, jer ni dvije lopte nije uhvatio koje su išle u gol. Registracija nije bila problem – u petak se daju dvije slike, upiše se ljekarski i igraš već u neđelju. Ja nisam bio neki udarač, ali sam mu prvi gol dao iz daljina, a kasnije – što god sam pucao, ulazilo je u gol. Palo mi je na pamet, ako glavom pucam sa centra i to će ući. Ja sam dao 8 golova, jedan Đuka i jedan Demirovski. ‘Bokeljka’ je bila ekipa HTP ‘Boka’ u kojoj su igrali oni koji nisu u prvih 20 u ‘Bokelju'”.

Paralelno, sa fudbalom je išlo i naviganje.

“Bio sam u Kotor na studije i skoro potpisao za ‘Bokelj’, pa odustao, a najveća greška mi je što to nisam uradio jer bi mi bilo sređeno puno toga. I u ‘Mogren’ nisam prešao jer sam morao na brod da idem, i nije mi nimalo žao. Ja sam, dolazeći sa vijađa, odmah igrao. Dolazim s broda u petak, to čuje Dano i zovne da u neđelju idem u Tivat ‘jer igramo protiv najgoreg protivnika, vječnu ‘Mornarovu’ muku – Arsenala. Odigrao sam 90 minuta, urođena kondicija, ali ja i na brodu za dan 20 puta pređem pet spratova. To mi se dešavalo nekoliko puta, s vijađa na teren”.

Svi znaju za lokalne derbije, od “Crnojevića” i “Orla”, do “Hajduka” i “Sloge”. Sedamdesetih, to su bili mečevi “Mornara” i “Izbora”.

“To je bio veliki rivalitet, jer su se svi međusobno znali, a u ‘Izboru’ su bili oni koji nisu mogli biti u prvi tim ‘Mornara’ ili su se iz nekog konkretnog razloga odlučivali za ‘Izbor’. Odigrao sam nekoliko tih lokalnih derbija, a ‘Izborov’ funkcioner, profesor Mićo Petrović, molio me da dođem da igram za njih. Nudili su mi sasvim solidne stvari, ali ja sam uživao igrajući protiv jer sam ih dovodio do ludila. Gledalaca je bilo više nego na velikim utakmicama, kao u priči, ali je više njih navijalo za ‘Izbor’, dolazili su radnici, čitave smjene organizovano. Poslije sam igrao za ‘Slogu’, a da bih igrao derbi protiv ‘Luke Bar’ poslali su za mene ljude da me vode na avion, bio sam u Grčkoj na brodu. Odigram utakmicu, dam gol i vratim se na brod. Ušli smo u Crnogorsku ligu, 1:0 dobili. Saša Stevović je uhvatio šprint sa loptom ispred njega jer je bio rizik dati mu loptu u noge, nego ispred pa trči, centrirao je, ja sam poturio glavu i ušlo je u gol. Nisam ni znao dok nisu počeli da viču”.

Kao i svi stariji, Vuko je preživio dva jaka zemljotresa, 1968. i 1979.

“Tog novembra 1968. sam bio u ‘Sedmici’. Bio je jak, ali kratak, popucalo je malo ali su zgrade većinom bile nove pa nisu stradale. Neko je poslije spavao u hotel u’Agava’, neki (a među njima i ja) u zgradi Distribucije, a Boško Zoranović, Luka Škuletić, moj otac nisu htjeli niđe da spavaju bez u zgradu. Tek tada smo saznali da je napravljena bukvalno bez željeza. Renovirao ju je ing. Vukojica Macanović, Goranov otac, smanjio nam kvadraturu stanova za više od pet centimetara, ubacio željezo, stanari se bunili, a on nam je time spasio živote 1979. godine. Kada se ta zgrada rušila dinamitom nakon zemljotresa 1979, morali su iz dva puta da je minaju. Nije mogla da padne, toliko je bila jaka. 

A 1979. sam bio u Ulcinju kod brata. Kad sam izašao, sreo sam pok. Brana Zenovića i krenuli smo put Bara njegovim ‘stokecom’. Nismo mogli magistralom no starim putem. Bilo je strašno, ali bio sam momak, tek završavao Pomorsku, nisam paničio… No, kako smo se približavali Baru, bilo je sve grđe. Došli smo, vidjeli ‘Agavu’ raširenu kao harmonika, pa da nema Suda. Onda sam se sledio jer sam pomislio da je ‘Sedmica’ sigurno pri dnu, srušena do temelja, ali nije bila, čak je brat trčao do zadnjeg sprata đe su bili vešeraji da donese na ruke rođaku Ljubicu Pekić. Ima li iko ko će zaboraviti te dane, ja mislim da ne“, zaključio je gostovanje u emisiji „Priče s Baranima“ Vukašin Vuko Pekić.

The post Vuko Pekić: Osam golova za istoriju, drače u Piperima, kosijer u Rožajama, avionom na derbi first appeared on BARinfo.

Govorio je, između ostalog, o djetinjstvu u Popovićima i Šušanju, o omladinskim danima i Madžarici (“na teren te Zeko nije puštao da si od zlata”), o dolasku u super-jaki “Velež” (“Prvotimac si mogao postati jedino ako neko slomi nogu”), o čudnom tajmingu u karijeri (“Dok sam ja bio u vojsci, ‘Velež’ je 1985. osvojio Kup Maršala Tita, poslije toga smo igrali protiv ‘Borussie Mönchengladbach’ i ‘Celtica’“), o situacijama na terenima devedesetih (“U Bačkom Jarku gostujemo s ‘Čukaričkim’, pucaju s tribina kalašnjikovi, publike oko 4000… I jedan me stalno psuje iz publike, sve mi je psovao što postoji, i što on više psuje, ja više uklizavam i igrače im dižem iza aut-linije”)…

“Moj otac je doveo familiju bukvalno na livadu 1964. godine. Napravili smo baraku, uselili se, i iz nje podigli kuću u Polju blizu željezničke stanice. Kad smo pravili ‘rogove’ na krov, zaklali su mi dva jareta, duša me zaboljela, jako teško sam to primio jer sam se igrao s njima. Nas je bilo šest brata i sestra – kad je velika familija, vazda ima posla, a ja sam srećom bio najmlađi pa sam bio pošteđen teških stvari. Imali smo 300 voćaka, radilo se oko njih, oko povrća, stoke… Tako je bilo dok nam nisu oduzeli zemljište radi širenja pruge. To je bila tako nepravedna eksproprijacija da je moj otac otišao kod Tita u Beograd da se žali. Primio ga je njegov sekretar, otac mu izložio problem. Krenuo je kući iz Beograda uveče vozom, a ujutro u 7, još nije bio došao, Komisija je već bila u našem dvorištu, sjela na verandu i čekala ga, nisu popili ni vodu ni kafu. Kad se završilo, onih 32 miliona procjene izašlo je na 90 miliona, a da se privatno prodavalo, realna cijena bi bila 300 miliona. Od tih para otac je napravio kuću u Šušanju”.

Čitavo Polje bilo je fudbalsko, dječaci su živjeli za to…

“Meni je prvi dodir s fudbalom bio brat Bedro, igrao je u ‘Mornaru’, gledao sam kao mali dva njegova meča kod Darovih topola, stariji kažu da je bio izvanredno krilo. Moj pokojni otac je govorio: ‘Škola, pa sve ostalo’, pa kad je Bedro trebalo da pređe u ‘Budućnost’ – odabrao je fakultet. I brat Šerbo je bio odličan fudbaler, mogao je da se aktivira da je htio. U komšiluku isto sve fudbaleri, Martinići, Obradovići, preko pruge Željko Lekić… On je bio stariji tri godine, mi osam – on 11, gledali smo u njega kao u Boga, fudbalski talenat nad talentima, ali ga najviše pamtim po jednom događaju. Bila je livada pored šina na kojoj smo mi, mali, napravili improvizovane golove od tršljaka, vezali jednu poprečno da bude prečka, a onda je on došao da to vidi i sve nam slomio, onako bez razloga, samo da se pokaže ko je jači.

Stadion za fudbal Poljana je bio ‘u murve’. Kad se ide od željezničke stanice, pa zadnje skretanje desno prema Sekulovićima, lijevo su bile murve i livade i mali golovi. Igrali su svaki dan momci – Željko Lekić, Mujo Lalević i ekipa. Mi mlađi smo dolazili da ih gledamo i da im donosimo lopte koje bi oni napucali, a ko nije probao zrele murve taj ne zna što je slatko.

Polje je izgledalo kao svaka ruralna sredina, bilo je zelenila dosta. Najčuvenija je bila Markova trešnja, sa najboljim plodovima u Baru. Znali smo da uskočimo da beremo, a znao je to i Marko krivi, tako su ga zvali jer je vukao nogu… Često nas je hvatao, ali nikad nije ništa rekao, no jedite koliko god možete ali nemojte da lomite grane. Tad se voće jelo sa stabla, nije se kupovalo u prodavnici”.

Najbolji, nerazdvojni drug bio je Dragan Nikotić.

“Dragan i ja smo bili kuća do kuće, kao jedna familija živjeli. Igrali smo jednom fudbal pored nekog sijena i on se ubode na ekser, ali stisne zube i prećuti. I ja naivno zaletim se na isto mjesto da dam gol i isto se nabodem. Po noći noga boli, natekla, i ujutro u ambulantu pješice. A noć prije, nakon situacije sa ekserom, Dragan pođe sa Žarkom Martinićem kroz tunel na pecanje iza Volujice. Međutim, noga mu se inficirala pa je Žarko morao da ga nosi na krkače od Bigovice do kuće. Kad sam došao ujutro u ambulantu, tamo je već bio Dragan, primio 4, 5 inekcija, i tu smo čitav dan zajedno proveli.

U školi ‘Meksiko’ bilo je u dvorištu jedno drvo, ispod njega teren za klikere, na ispadanje. Dragan je bio strašan klikeraš, vala i ja isto, a u paru smo bili najbolji – on na kraće distance, ja nišandžija gađao iz daljine. Igralo se u po žute pare, svaki dan smo znali da zaradimo dva bureka, za mene i njega”.

U “Meksiku” je učio prvih šest razreda osnovne škole.

“Škola velika, ogromno dvorište, napolju igralište. Aco Stojanović mi je bio učitelj, dobar čovjek koji je prenosio svoje znanje na đake. Niko me od kuće nije vodio, čak ni prvog dana, sam sam išao u školu. Đaci iz Polja, ovi iz moje družine, išli su u školu preskačući šine i kroz kompozicije vozova kod željezničke stanice, i samo oni koji su to radili znaju kako je bilo provlačiti se ispod vagona, nakon što prvo pogledaš da nisu zakačeni za lokomotivu, ili penjući se na njih pa se sav uprljaš. Bilo je opasno, naročito nakon što je elektrificirana pruga, srećom niko nije stradao. Onda dalje na Staru raskrsnicu, Mujova kafana, Karađuzovića slastičara… Sjećam se kad je dolazio Tito ‘Plavim vozom’, popili smo prvi bitter-lemon u životu, častio nas je čovjek iz bifea, nikad do tada to nismo vidjeli.

Iza škole bila je jedna livada koja je izlazila na put ka Topolici, tu smo igrali u prvim razredima, a kad sam bio peti, šesti dohvatio sam se čuvenog terena. Na ulasku u školski kompleks čuveni Kiki sa lizalicama, kikirikijem i sjemenkama, ali se ja naročito sjećam oca Gidre Stojanovića koji je prodavao ‘Agroledov’ sladoled. Pamtim ga jer se jednom, početkom jeseni, pokvario frižider i počelo sve da se otapa, pa je on sve one sladolede iz frižidera podijelio nama djeci”.

U novoj školi, u Šušanju, bio je prva generacija. A oko nje, drugačiji način zabave.

“Nova škola, nama je sva sijala, ali nije imala prostor za fizičko. Zato je iza napravljen zemljani teren koji je bio pod malom kosinom. Tu smo igrali fudbal kad god nije bilo časova, i znalo se – ko izgubi, ide odmah iza, u Zabran Poljoprivrednog dobra da ubere mandarine i pomorandže – vašingtonke za pobjednike. A u Zabranu stražari s puškama. Jednom smo tako izgubili, pa smo ogradu preskakali Vaso Pavićević, Todorović, ja i još neki, ali nas je uhvatio stražar. Uperio oružje u nas, vikao, a Vaso, onako hrabar, uhvatio ga za cijev i pukao pesnicom. Stvori se gužva, galama, ali pošto su i stražari bili Šušanjani, nismo bili prijavljeni policiji, i sve se mirno završilo. Na tom terenu jedan od golova je bio prema školi, a na njoj veliki prozori, koje smo često lomili loptom. Onda smo izmislili takmičenje ko će iz veće daljine pogoditi staklo, ali tako da se ono ne slomi.

Komšije su mi bili Jegulja, Buntići, Dragan Jovanović, Džudi, Petrovići, Trcete… Bili smo po 10 sati skupa svaki dan. Jednom je Branko Kockica snimao emisiju na Crvenoj plaži, pa su nas đecu poveli da se kupamo, dali nam majice i rekli da pokažemo kako se skače. Bogami smo dušu ispustili plivajući do one stijene sa koje se skakalo, bili su talasi, bilo je žestoko, ali se niko nije sjekirao, trebalo je da se snimi kako primorci žive.

Ako nije bilo druge zabave, takmičili smo se u penjanju uz metalni stub za rasvjetu. Ko ne može, skida gaće. Jedan nikako nije mogao, pa je sa stuba zvao oca da ga spasi”.

Prekretnica za mlade Šušanjane bilo je betoniranje i iscrtavanje asfaltnog igrališta između škole i ulice. Na novi teren dolazili su i momci iz svih krajeva opštine.

“Kad su betonirali igralište ispred škole, nama je to bilo ostvarenje snova, prvi put smo igrali fudbal na ravnom. Ali, nismo imali golove. Zato smo se dosjetili i krenuli u akciju. Hotel ‘Topolica’ je imao oko objekta dosta manjih igrališta, među kojima i ono za mali fudbal, koje se prilično rijetko koristilo, i na njemu su bili golovi dugački pet metara. Mi smo odlučili da te golove zaplijenimo. Ista ekipa, nas nekoliko, nosila je golove jedno popodne, kad ljudi puno ne vode računa no su doma na ručku ili odmaraju… od hotela na današnje korzo, tada neasfaltirano, pa pored tri bora, a kako tada nije bilo onog donjeg mosta na Željeznici, skinuli smo se, pregazili rijeku, pa Starom džadom preko magistrale do kuće jednog komšije – majstora koji je golove skratio za naše potrebe. Opučili smo se noseći, ali su ti golovi više od 20 godina služili i nama i školi i šušanjskoj đeci. Ljeti smo igrali bosi, tabani su nam bili kao kamen tvrdi – išli smo u Sutomore na kupanje i vraćali se po vrelom asfaltu, nakon toga tabane nisi mogao ni staklom probiti. Posebnu radost nam je priuštilo kad su uveli rasvjetu u našu ulicu, osamdesetih. Noću smo, dok ne svane, igrali na raskrsnici fudbal. Nama su te lampe sa bandera bili najboolji reflektori, a komšije su imale strpljenja za nas“.

Početak aktivnog bavljenja fudbalom i u Dževadovom slučaju bio je u školi fudbala, sa 12 godina, kod Mića Petrovića. Poslije toga – neizbježni Vasko Milošević!

“Vasko je tek bio završio DIF, pun energije, volje i želje, osjetio je da ima izvanrednu generaciju i dao je sebe čitavog u nju. Barani kažu da je to najbolja generacija koja je postojala. Bio je britak, oštar, volio je žustriju igru, nije s njim bilo puno pregovora, ali se tačno znalo ko je na kojoj poziciji, šta treba da igra, držao je sve konce u svojim rukama. A sa momcima koji su buntovni i dižu glavu, znao je da se postavi. U omladincima dok sam bio, trenirali su i Slobo Marović i Željko Lekić, ali nisu voljeli puno da trče. Njih dvojica su se krili iza plotova i gomile zemlje dok bi se hvatali krugovi zagrijavanja oko Madžarice, sve dok nije to otkrio Vasko, a onda je krenulo drilovanje kao u marincima.

Kod nas se ekipa znala, bio je to beton, nisi mogao da uđeš u prvi tim. Jegulja jedan, Bobo Petranović dva, tri Đurnić, četiri Bato Kolar, pet ja, šest Pop, sedam Gajo, osam Bećo, devet Čkulj, deset Ćići, jedanaest Jugo. Čkulj je bio kao Boro Raičević, pravi golgeter, udari ga lopta u trepavicu i da gol, imao je njuh da se nađe tamo đe treba…

Jegulji otac nije davao da trenira fudbal, bilo je problematično, pa sam išao s njim kao komšija da nagovaram i molim. Zimi smo on i ja trenirali u sali Gimnazije – ustali bismo u četiri ujutro, oko 4:30 bi već bili u sali i igrali ‘pod prvom’ sve do 6:30 kad se otvarao Centrojadranov ‘Maximarket’. Tamo pođemo, napravimo sendviče, jedemo i nastavimo da igramo do 8 kad dolaze ostali. Ostanemo do 12 i odemo doma. Jednom su Pantu Vukiću dali, kad ide na trening, da kupi hleb i donese jer su neđeljom samo do 10 radile sve prodavnice… I na pauzi treninga, ušli smo u svlačionicu, onaj hleb zamirisao a Jegulja i ja ustali u 4, gladni, nama pošla voda na usta, i da Panto ne zna – mi mu sav hleb pojedemo. Poslije je bio na muku kući jer nigdje nije bilo da se kupi, kako su se snašli taj dan ne znam.

Imali smo običaj, čim izađemo na teren preko aut linije – ako je mokro ili blatnjavo, mi uklizamo da se odmah izglibamo. A Ćići, drug moj, uspijevao je da nakon svakog meča ili treninga izađe čist kao suza. Imao je držanje, i ovako, i na terenu. Onda se mi iznerviramo kako to da on odigra utakmicu a ostane čist, i zainat mu uklizamo đe je najveća lokva da bi pao u blato i isprljao se”.

Odlične igre u dresu pionira i omladinaca donijele su mu status reprezentativca Crne Gore na Turniru republika i pokrajina, a onda i poziv u Omladinsku reprezentaciju Jugoslavije.

“Mi smo generacija koja je bila izvanredna, desilo se da ‘Mornar’, koji skoro da nije postojao na fudbalskoj mapi, daje reprezentativce. Za Pionirsku reprezentaciju Crne Gore sam bio kapiten u Somboru, a već sljedeće godine sam igrao za Omladinsku reprezentaciju, i to za starije godište. Prvi je turnir bio u Nikšiću, drugi u Slavonskoj Požegi gdje smo bili prvi, uz gol razliku 14:1 u četiri meča, dobili smo Hrvatsku 4:1 pred nekoliko hiljada njihovih navijača. U reprezentaciji su bili Vuković, Miročević, Šabanadžović, Bandović, Zirojević, Pejović, Savićević… Tad su predlagali da ‘Budućnost’ potpiše ugovor sa svima nama i napravi smjenu generacija, međutim, nisu to uradili.

Kad dođeš iz malog kluba u jugoslovensku reprezentaciju, vidiš da je ophođenje prema igračima potpuno drugačije. Ja sam u Baru slovio kao jako fizički spreman igrač, a onda izađem da se zagrijavam sa igračima ‘Partizana’, ‘Hajduka’, ‘Zvezde’, ‘Dinama’, meni duša na nos a njima pjesma. Razlika je bila u načinu rada u klubovima. Moja generacija 1966. je učestvovala na Prvenstvu Evrope u Njemačkoj, kategorija U-17. Prvu smo utakmicu igrali pred 55000 navijača u Nirnbergu, smrzli se i izgubili, trema je učinila svoje, njihov kapiten je bio kasnija ‘Bayernova’ zvijezda Olaf Thon, dok smo se opasuljili dali su nam tri gola. Sljedeću utakmicu smo izgubili od Engleza za koje je igrao budući kapiten ‘Arsenala’ Tony Adams, gol im je bio začaran, kao da si stavio staklo, ništa nije ulazilo, to se dešava jednom u milion slučajeva. Za Omladinsku reprezentaciju Jugoslavije sam odigrao 35 utakmica”.

Posebnu poslasticu predstavljali su gimnazijski turniri u malom fudbalu, početkom osamdesetih.

“U mom odjeljenju je učilo 14 fudbalera ‘Mornara’ – bilo je 130 jedinica i jedan dobar, a u razredu golman koji je posljednjeg dana škole imao 9 jedinica, da bi sjutra bio dovoljan, zahvaljujući profesoru Iliji Lemajiću. Ali se vidjelo da će napraviti karijeru, kuća mu ga davala. Na tim gimnazijskim turnirima, publika je bila do aut linije, a gađao se često namjerno kabinet hemije ili biologije, još nije bilo zaštitne ograde od žica na prozorima. Sjećam se, za jedan meč na turniru nisam imao opremu jer su promijenili termin. Šta ću, dotrčao sam do bicikla profesora Trajka, uzeo ga da ne vidi, pošao po opremu, vratio se, parkirao ga, i ko za baksuza on dolazi i pita baš mene: ‘Rastoder, da ne znaš ko mi je dirao biciklo?'”.

I pored ogromnog interesovanja (kako se u Baru govorilo – svih 18 prvoligaša), Dževad je završio u mostarskom “Veležu”, iako je bio već viđen u “Željezničaru” Ivice Osima.

“Ako ćemo pravo, ‘Sutjeska’ je bila najupornija, Iko Kaljević je do četiri ujutro sjedio u našoj kući i nagovarao me da pređem u ‘Sutjesku’, a ja sam za nekoliko sati otišao za Mostar. To je bila velika očeva želja, iako je bilo dogovoreno da potpišem za ‘Želju’. U ‘Velež’ me je doveo direktor ‘Hepoka’, Baranin Pero Marđonović, proveo sam u Mostaru tri izvanredne godine. Za mene je ‘Mornar’ dobio više nego dobro obeštećenje, mislim da sam jedini u istoriji za koga su zvanično dobili dobre pare.

U ‘Veležu’ me sačekala žestoka konkurencija, još je branio Enver Marić, a igrali Vladić, Matijević, Skočajić, Okuka, Vukoje, Đurasović, Kajtaz, Tuce, Goran Jurić je na mojoj poziciji bio neprikosnoven, nije bilo šanse da uđeš u prvi tim. Nostalgija me tukla žestoko, a oni su me pazili kao svoje dijete. Tufek mi je bio najbolji drug, znali smo se iz reprezentacije, poslije kumovi postali. Bio sam standardan u omladincima ‘Veleža’ i drugom timu, koji je bio bolji nego mnogi prvi timovi prvoligaša: Petranović, Jedvaj, Tufek, Prskalo, Zijad Repak, Vanja Gudelj, Kodro… Sa ‘Veležom’ sam igrao Kvarnersku rivijeru, najjači omladinski turnir u Evropi, čuvao sam Davora Šukera. Trener ‘Bilih’ Luka Peruzović je došao poslije utakmice i rekao mi da se spakujem i idem s njima. A osvojili smo omladinski Trofej Marjan u Splitu, Tufek, Kodro i ja dali 13 golova.

Moj odlazak iz ‘Veleža’ je čudan splet okolnosti. Goran Jurić je najavio produženje ugovora, pa za mene opet ne bi bilo mjesta u prvom timu, a htio sam da igram. Zato sam potpisao za ‘Budućnost’, međutim, odmah poslije mog odlaska, tri dana nakon prelaznog roka, Jurić potpiše za ‘Crvenu zvezdu’, iznenada. A u ‘Budućnosti’ sam planiran da zamijenim Miladina Pešterca koji je prije toga igrao za ‘Zvezdu’, a iz Podgorice pošao u Španiju. Poslije izvjesnog vremena on se ipak vratio nazad, mi smo počeli prvenstvo, izgubili kući od ‘Vojvodine’, a ja sam na klupi sjedio. Poslije tog poraza, nije me bilo ni na klupi, kao da sam ja nešto skrivio. Uslijedile su povrede, pa operacije prepona, pošao u ‘Lovćen’ 6 mjeseci, pa u ‘Mornar’ 9, pa u ‘Čukarički’…”

Uslijedila je selidba po klubovima.

“U ‘Čukaričkom’ sam bio dvije godine, ratnih devedesetih, i uveo ga u Drugu ligu, pa sam prešao u ‘Jastrebac’ u Prvu ligu, gdje sam deset kola proglašavan za najboljeg igrača tima. Nakon tog odem u ‘Novi Pazar’ đe su već igrali Koko Perović i Kendi Bišević, borili smo se za ulazak u Prvu ligu. Imali smo baraž sa ‘Slobodom’ iz Užica, a u sportskim novinama je izašao naslov ‘Kako zaustaviti Rastodera?’. I sudija Babarogić već u 1. minutu mi da žuti karton, a već sam imao jedan iz prošlih kola, da ne mogu igrati revanš. I oni na penale budu bolji u revanšu u Pazaru. Nakon toga se vratim u ‘Mornar’ u Drugu ligu, što je bila jedna od mojih najgorih godina. Ja koji sam ponikao u Baru i bio reprezentativac nisam mogao biti kapiten, to mi je rekao tadašnji direktor, a igrao sam četiri i po mjeseca bez banke. Spakujem se sa 32 godine, odem za Njemačku da tražim klub. Našao sam ga, u trećoj ligi, ali nisam mogao da završim vizu, komplikovano je bilo, pa sam samo trenirao s njima. Dok sam čekao rasplet oko papira, igrao sam za luksemburški ‘CS Pétange’, Prvu ligu, ali to ni ne brojim sam sebi. Godinu dana sam odmorio, vratio se, igrao za ‘Rumiju’ pola godine i za ‘Slogu’ iz ćefa.

Nisam bio nježan, znalo se – pored mene, igrač neće proći. Ali sam bio pošten igrač, crveni karton nisam nikad dobio”.

I na kraju – zemljotres, 15. april 1979.

“Moji su radili ploču na kući u Šušanju, a još smo živjeli u Polje. Ja, da to eskiviram, kažem da ću da povedem kravu, pa na trening u 10, i onda ću doći da pomažem. Bio sam budan, počelo je žestoko da trese, iskočio sam napolje, uhvatio se za bor, pao na koljena i dok nije stalo, nisam se ispravio. Na 15 metara od nas, otac Zorana i Saše Živkovića je pao na livadu, ustao je tek kad se smirilo. Ostatak familije je pogledala sreća, jer je dan ranije pukla sajla za čekrk da se dižu kolica za beton, pa je otac trebao da ide da neđe nađe traktor ili kamion. Svi su, čekajući ga, bili sišli sa ploče i tako se spasili. Poslije malo više od pola sata, skupili samo se svi u Polje, još su dimili Rumija i Lisinj, popadali dimnjaci na željezničkoj stanici, čujemo da su pale zgrade na Topolici… Sjećam se, toga je dana stalno drmalo i krećeš sa livade da bježiš svaki čas, a nemaš đe da pobjegneš, nije logički.

Onaj drugi veliki zemljotres, 24. maja, brat i ja smo gledali utakmicu u kući, spuštene škure jer se na crno-bijeli TV ne vidi ništa. Izletjeli smo i vidjeli majku kako prekida da sadi salatu i gleda u nebo, pita se đe su avioni. Mi u čudu: ‘Kakvi avioni, majko, zemljotres je’, a ona veli da je tako brujalo i tutnjalo kad je bilo savezničko bombardovanje, pa je mislila da nije opet rat”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Dževad Rastoder.

The post Dževad Rastoder: Surovi Leka, klikeraš Dragan, kum Tufek i Ćići sa čistim dresom first appeared on BARinfo.

Pored ostalog, govorio je o čuvenoj generaciji “Vaskovih pionira” iz početka osamdesetih, svom nastupu u Ligi šampiona, igranju u Grčkoj i Tunisu, o Jegulji Lekoviću kao nenadmašnom golmanu (“bio je kao od gume, realno zasluživao veće klubove nego one u kojima je u inostranstvu igrao”), o Robertu Prosinečkom kao najboljem igraču protiv koga je igrao (“čovjek koji ne staje, koji traži loptu 90 minuta, to u životu nisam vidio”), te kako su najgore prošli kao pioniri u gostovanju protiv “Lovćena” (“Sačekali su nas navijači prije utakmice i tukli. Čak su izbili i oca Beća Begzića, masnicu ispod oka je zaradio kad je krenuo da nas brani, dok su nas lovili oko autobusa”).

“Ja sam rođen u Bačkoj Topoli, a do 1974. smo živjeli u Lovćencu, u Vojvodini. Moji su tamo naseljeni nakon Drugog svjetskog rata i čuvene ‘Osme ofanzive’, otac Crmničanin, majka iz Cuca. Došao sam u Bar u drugoj polovini prvog razreda u Bar, imao sam šest i po godina, u Popoviće, sad se taj dio zove Androvića brijeg, kod Naftinih zgrada. Godinu prije došao je otac, zaposlio se, pa smo i mi prešli, sestra Vanja je tada bila u trećem razredu”. 

Dani djetinjstva vezani su za igre u samom naselju.

“Dok još put kroz Popoviće nije asfaltiran igrali smo baš na njemu, a kad bi prošao neki auto sklanjali smo golove. Igrali smo pod imenom ‘Jadran’ ili ‘Primorac’, ne sjećam se više, čak je moj otac bio kao trener te ekipe. Bili smo i na terenu u Bjelišima pored pruge, svako popodne, bilo je 5-6 ekipa koje su se mijenjale, ko pobijedi taj ostaje. Za Popoviće su sa mnom igrali Ivica i Vanja Karanikić, Perica Đurković, Zlatko Pavlović… Igrali smo i košarku i stoni tenis kod Zlatka. Postojalo je jedno mjesto okupljanja, zvali smo ga Stepenice, to je bio ulaz u dvorište Željka Karanikića – tu bi se nalazili nekoliko puta dnevno ljeti. Bilo je najviše sporta, a bilo je i drugih stvari, pa i tuča, ali fer tuča, nakon kojih se znalo poći na sok ili nastaviti druženje, makar i sa masnicom na oku”.

U OŠ “Meksiko” je bio od prvog razreda, a ona je imala odličan stadion…

“Moj početak u Meksiku je bio strašno težak. Dolazili smo iz mirne vojvođanske sredine u kojoj nije bilo bezobraznih riječi, i to u Crnu Goru koja je bila sasvim drugačija, i u kojoj si psovku mogao čuti ne znam koliko puta tokom dana. Iako je otac radio u školi i prilično nas dobro upoznao sa svima, tih prvih desetak dana proveo sam uglavnom plačući jer sam promijenio drugove, sve je bilo novo i drugačije, ali sam morao da se snađem. Iskreno, čitav taj kolektiv nastavnika gledao je malo drugačije na mene jer mi je otac radio tu.

Inače, svakih 5 ili 10 minuta odmora mi smo koristili da budemo na prašnjavom fudbalskom terenu škole. Ta moja generacija ‘Meksika’ je iznjedrila puno dobrih fudbalera. Zanimljivo možda, omiljeni predmet mi nije bilo fizičko, no matematika, odlično su mi išli brojevi, volio sam da se igram njima. Išli smo u školu starim putem, preko željezničke pruge, niko se nije plašio voza, a malo je bilo i auta. Moj otac je imao kola, ali nas je vozio samo ako je bila baš neka grozna oluja da se ne može doći. Pa, ja sam i na treninge na Topolicu kao mali išao biciklom ili pješke, a ne u školu”.

U Gimnaziju je došao 1982. godine, u vrijeme kad su poseban kuriozitet bili fudbalski turniri odjeljenja.

“Posebno sjećanje imam na prof. Draga Mandalinića i omiljenu Branku Korać. Sestra se bavila gimnastikom, otac je bio i trener, pa sam se i ja tu često vrtio. Gimnazija je bila teška škola. Moralo se puno učiti i roditelji su nas baš ribali da budemo i po nekoliko sati dnevno sa knjigom. Fudbalski turniri koji su počinjali krajem aprila bili su posebna poslastica, posebno kad se na njima pojavila ekipa profesora. Gubio se šesti čas i svi su dolazili da gledaju, čak i djevojčice. Koliko se sjećam, profesori su stigli u mom drugom razredu do IV kola, gdje smo ih mi iz II-4 izbacili. Bile su to vrlo ozbiljne utakmice protiv njih, nismo pazili na to što su profesori, Miki Novaković je bio dobar, recimo. Nismo bili nimalo nježni i kad se završio turnir, neki su nas namjerno prozivali… Ono “Vukoslavčević, nisi bio baš… hajd’ izađi na tablu”. U prvom razredu smo stigli do finala i tamo izgubili od tzv. ‘Sportskog odjeljenja’, u kome su bili Jegulja, Bobo, oni su vazda osvajali nešto”.

Počeo je da igra ozbiljnije fudbal već u 7. godini, u prvoj školi tog sporta. A onda – legendarni Vasko!

“Od 7 godina počinjem da pohađam Školu fudbala kod prof. Miće Petrovića na Staroj Madžarici, mislim da je to prva takva škola u Baru. A u njoj i Bobo Petranović, Jegulja Leković, Koko Perović, Bećo Begzić, Jugo Vučinić, Gajo Ugrenović… Poslije godinu dana prelazimo kod Vaska Miloševića u ‘Mornar’. Tad su postojali smo pioniri do 14 godina i iznad omladinci. Čak su neki od nas od 9 godina igrali za pionire. Teren je bio grozan, imao je čak neki pad, ali za nas je to bilo super u odnosu na livade. Imali smo šorc i dres, prve kopačke dobili Bećo i ja, skroz crne, kožne, sa kramponama koje smo odšarafljivali, to je za nas bilo fascinantno. Oko terena je bio kanal, u kome smo se ponekad prali kad nije bilo vode, ali smo uvijek imali limunadu poslije treninga i svlačionicu da se presvučemo. Taj kanal je služio i da odvoji gledaoce od terena. Sjećam se jednog meča prvog tima kad je ‘Zeta’ dobila ‘Mornar’ 5:0, bio sam pionir. Puno publike koja je nakon meča, kao da je neko naredio juriš, uletjela u teren da lovi gostujuće igrače koji su se usudili da dođu u Bar i ponize naš tim.

Vasko je bio poznat po specifičnim metodama u radu sa igračima. Bio je dobar trener i na početku karijere pun entuzijazma. Cio se davao i svi smo mislili da mora završiti u Prvoj ligi ili u reprezentaciji. Na početku je naletio na našu generaciju, tako da smo osjetili sve benefite njegovog rada. Bio je izuzetno strog, nije bilo nikakve demokratije i nije se smjelo iskočiti iz šeme koju je on zamislio, ali smo tačno znali što u svakom trenutku treba da se radi. Naučio nas je prvim koracima u fudbalu i još važnije – disciplini u radu.

Često se dešavalo da se neko sakrije tokom trčanja krugova oko Madžarice na treningu, jer su bili nasipi zemlje na tom putu, pa bi pojedini tako zaklonjeni sjeli dok ostali na optrče cio krug. E, kad bi to Vasko shvatio, nevezano o kome se radi, svi smo morali trčati za kaznu do iznemoglosti. Znalo je i da nas počupa za uvo, za zulufe, da nas baci u lokvu, ali se niko nikad nije bunio da ja znam, niti su se roditelji bunili. Ali, zato nas je disciplinovao, što nam je u životu pomoglo, imalo je svrhu. I morali smo da imamo dobre ocjene u školi i zdrave zube. Ovo prvo je moglo da se progleda kroz prste i da Vasko ‘pomogne’ kod profesora oko ocjena, a ovo drugo je moralo da bude, stalno nam je gledao u zube”.   

Početkom osamdesetih, održana su dva turnira pionira, na kojima je “Mornar” bio bolji od omladinaca “Zvezde” i “Partizana”. Ćići je bio kapiten Barana.

“Čini mi se da je čitav grad bio tu, oko terena, bili su to prvi koraci koji su pokazali da ‘Mornar’ ima odličnu generaciju pionira. Ti turniri su bili odskočna daska za mnoge, postali smo pionirski reprezentativci. Dževad Rastoder i Jegulja su bili reprezentativci Jugoslavije, što je bio fenomenalan uspjeh – iz malog kluba, iz malog grada, dva reprezentativca. Dževad je bio godinu stariji. Odmah nakon tih turnira pravi se reprezentacija Crne Gore za turnir republika i pokrajina. Iz Bara je uvijek bilo 5-6 igrača. Bili smo u Somboru, Mariboru, Đevđeliji, gdje smo postali prvaci. U toj je reprezentaciji bio Brnović, Zirojević, Jegulja, Bobo, Bećo, ja, Mijo Radulović sadašnji selektor. Na tim turnirima u Baru sam bio kapiten, iako sam bio najmanji u timu.

Igrao sam od početka veznog igrača, a kasnije su me vraćali na desnog beka. Defanziva mi nikad nije bila neki adut, uvijek sam želio da dam gol. I Bećo i ja smo imali isti problem, nismo se vraćali u odbranu, mada se ranije i igralo tako, bilo je fudbalera koji nisu morali da se vraćaju nazad. Znalo se da bekovi ne prelaze centar, bar kod omladinaca. Vasko je razmišljao uvijek da ne primimo gol, a znao je da ćemo mi u napadu već nešto da iskonstruišemo. Jugo je imao strašnu lijevu nogu i odličan centaršut, a Gajo brz kao metak – u kopačkama je trčao 11,7 na 100 metara, Bobo je igrao desnoga beka i završavao sve zadatke. Na golu Jegulja i Koko, tu je bio i Neven Leković. Vlado Čkulj Vučković je bio špic i davao je golove, znao je tačno da bude đe treba, a Gajo i Jugo su ga hranili loptama.

Bećo Begzić je sigurno bio od svih najveći talenat. Mislili smo – ako Bećo ne zaigra u seniorskoj reprezentaciji, neće niko, sa 15-16 godina mogao je da igra za prvi tim. Ali, Bećo je do 18-te dostigao maksimum, i umjesto da ide gore, samo je stajao. Iz ‘Mornara’ je pošao u ‘OFK Beograd’, ali se vratio u Bar i kao mlad batalio fudbal i otišao u Švedsku. Kendi Bišević je tek sa 13-14 godina došao u ‘Mornar’, na brzinu zaslužio svoje mjesto, i napravio strašnu karijeru, od Sarajeva do Kine. Gajo i Jugo su pošli u ‘Sutjesku’, ali su se brzo vratili.

Inače, djevojčice su najviše voljele Beća, Juga i Gaja, bila je to mrtva trka. I Bobo je bio tu blizu s njima, nisam ni ja bio daleko. Ali, za razliku od svih nas, Bećo je i tu bio napadač, on se nije libio ulazaka, dok smo se mi malo i stiđeli ponekad. On ne”.

U 16. godini Ćići postaje omladinac “Budućnosti” i uči srednju školu u tadašnjem Titogradu.

“Već sam tamo imao prijatelje, u školi je bilo meni poznatih fudbalera. Postao sam prvotimac omladinaca kod Gana Ćerića, koji je po meni jedan od najboljih naših trenera koji nije želio karijeru u Crnoj Gori. I Jegulja je malo bio sa mnom u omladincima, ali je brzo prekomandovan u prvi tim. Igrao sam veznoga, bili smo dvije godine prvaci Omladinske lige. Čak sam jedno vrijeme bio i štoper, kao četvrti vezni igrač, imao sam slobodu da uzmem loptu i da je dalje distriburiram.

Uslijedila je godina dana izgubljena u JNA, godina stagniranja taman kad sam bio na korak od prvog ugovora. Bio sam u vojsci u Somboru, prvih šest mjeseci obuke nisam mogao da izlazim, a nakon toga su me pustili da treniram sa tamošnjim ‘Radničkim’”.

Poslije vojske, kreće karijera u prilično velikom broju klubova.

“Bilo je interesovanje ‘Hajduka’ iz Splita za moje usluge, ali se nismo dogovorili. Bio sam pred potpisivanjem ugovora sa ‘Budućnosti’ u kojoj su bili Savićević, stariji Janović, mlađi Brnović, Petrović, i teško da sam mogao odmah da igram tu, a pošto nisam htio da me daju u ‘Titex’ ili ‘Tekstilac’, potpisujem za drugoligaški ‘Kabel’ iz Novog Sada. Tu sam ostao dvije godine, vjerovatno dvije moje najbolje igračke godine.

‘Vojvodina’ je u sezoni 1988/89. osvojila titulu šampiona Jugoslavije, a ja sam u taj tim kod Ljupka Petrovića došao u ljeto 1989. Došao je da me gleda direktor kluba Milorad Kosanović i bio zadovoljan, rekao da im baš takav igrač treba. Potpisao sam ugovor na 4 godine i već na prvoj prvenstvenoj utakmici zaigrao, od 34 utakmice počeo sam 20. A u timu skupa sa mnom Jokanović, Siniša Mihajlović, Vujačić, Vorkapić… Na polusezoni je Miha otišao u ‘Zvezdu’, a Jokan i Vujačić u ‘Partizan’, pa se otvorio prostor da više igram.

Ušao sam u 77. minutu u utakmici Kupa šampiona protiv mađarskog ‘Honveda’ u Mađarskoj. U mojoj glavi je na tom meču sve bilo jako haotično, mislim da nisam bio spreman za evropsku scenu, iako sam dobio dobre kritike, bili su zadovoljni. Tamo smo izgubili 1:0, u Novom Sadu dobili 2:1, pa ih je gol u gostima odveo dalje.

Ali, iako sam igrao više nego dovoljno za novog igrača, bio sam nezadovoljan i tražio da idem. Da sam sačekao malo, dobio bih u idućoj sezoni mnogo više šanse, ali džabe, takva mi je bila narav… Dobio sam ispisnicu i pošao u subotički ‘Spartak’. Sedamnaest igrača je došlo tog prelaznog roka. Ni tu nisam bio standardni kod trenera Gojka Zeca, igrao sam, ali ne previše. Iz Spartaka idem u ‘AIK’ iz Bačke Topole, u Treću ligu da spasim karijeru, igram skupa sa Zlatkom Krmpotićem i Nikicom Klinčarskim. Poslije toga ide drugoligaš ‘Vrbas’, pa odlazak u Grčku”.

Za prvi inostrani transfer zaslužan je Krmpotić, koji je u međuvremenu postao menadžer.

“Igrao sam u Korinthosu, Druga liga Grčke, borili smo se za ulazak u Prvu ligu. Tamo je moralo žestoko da se radi, a navijači nevjerovatno fanatični. Ako bi izgubili, nema šetnje po gradu, samo u kola pa kući. Zanimljivo je da smo se kupali u dva mora, Jonskom i Egejskom.

Onda se vraćam u I-B jugoslovensku ligu, u ‘Mladost’ iz Bačkog Jarka, 13 km od Novog Sada, pa opet u I-A ligu u ‘Mladost’ iz Lučana. Igrao sam meč kad smo prekinuli niz ‘Partizana’ od 22 neporažene utakmice, generacija Nađa, Miloševića, Vukićevića, Ćirića… Nakon toga provodim u ‘Radničkom’ iz Beograda dvije godine, pa idem za Tunis, u klub ‘Hammam-Lif’, u Prvoj ligi, pa se vraćam u zemlju gdje sam igrao za ‘Čelarevo’, ‘Veternik’, i na kraju dvije posljednje godine za naš ‘Mornar’, kod trenara Miodraga Kustudića, skupa sa Srđanom Radonjićem i Nikolom Žigićem. Postao sam trener, čak sam vodio i seniore, a onda se odlučio za mlađe kategorije”.     

Fudbal u Jugoslaviji bio je oličenje dešavanja u zemlji, kaže Vukoslavčević.

“Vojvodina je bila prvak Jugoslavije, a sljedeća godina je bila teška, prvo su na polusezoni otišli važni igrači, a onda je i moralo da se vraća malo bodova. Tako je jednom, na gostovanju u Tuzli, u našu svlačionicu ušao kapiten ‘Slobode’ Nedžad Verlašević i počeo da viče: ‘Šta je, da nećete da uzmete bodove danas? A bi li bili prvaci Jugoslavije da nije bilo nas prošle godine?’. I bili smo mirni na terenu.

A dok sam igrao u ‘Radničkom’ iz Beograda, bila je jedna ‘zanimljiva’ situacija. To je godina kad je Arkan držao Obilić, a protežirao ‘Dinamo’ iz Pančeva čijih je pet igrača bilo i u ‘Obiliću’. Ako ‘Dinamo’ izgubi, ispada iz lige. Pred meč, dolazi u restoran pored stadiona Arkan sa 5, 6 džipova i kaže direktoru našeg kluba da ‘Radnički’ mora da pusti utakmicu, ali da će igrači dobiti premije. Trener Miodrag Ješić je odmah ustao i rekao da ne želi da bude trener na toj utakmici. I još nekoliko igrača, među kojima je bio i naš Roki Marčić, odbilo je da igra. Mi ostali ipak nevoljno odlučimo da izađemo na teren, pametnije je, i nakon 10 minuta vodimo sa 2:0. Međutim, onda počinje puštanje, lakrdija, publika je brzo počela da odlazi s terena i mi smo meč izgubili”.

Posljednji segment “Priča s Baranima” najčešće je vezan za zemljotres iz 1979. godine.

“Bio sam u u kući, u Popoviće, ujak i ja budni na krevetu u dnevnom boravku. Počinje da trese, ujak me diže, došli smo do štoka od vrata kad počinje da pada televizor, ormari, čaše, porcelan… Ujak pokušava da to spriječi, ja ga guram, ostali su po sobama, kasnije izletjeli napolje. Iz kuće se vidio dim od hotela ‘Agava’ i dim od Suda, pitali smo se šta sad i gdje sad. Počinje kuknjava u komšiluku, plaču, neću zaboraviti nikada taj dan. Ali, meni je veći strah donio onaj zemljotres od 24. maja. Igrali smo fudbal kad je počelo da drma, uhvatio sam se za ogradu neku i imao utisak da ona ide, i ja sa njom”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Nikola Ćići Vukoslavčević.

The post Ćići Vukoslavčević: Batine na Cetinju, navijači na Korintu, dogovori u Pančevu, juriš na Madžarici first appeared on BARinfo.

Govorio je, pored ostalog, najviše o “groznim devedesetim u Baru” (“Postojala su jasna pravila šta se i đe smije, a šta ne”), saradnji sa čuvenim piscem Branimirom Šćepanovićem (“Ostalo je da uradim još jedan film po scenariju koji smo skupa pisali”), o vremenu kad je bio jedan od šest reditelja prvog reality programa na ovim prostorima – Velikog brata (“Snimalo se sa 38 kamera, u rijalitima je gotovo sve režija, daju se zadaci i produkuju psihoze, a tadašnji VB nije imao čak ni poljubac, a ne seks ili svađe i tuče), o svojoj kolekciji oldtajmer automobila (“Kupio sam ih upravo od honorara za Velikog brata, moj Ford Taunus GXL iz 1974. glumio je u nekoliko reklama i filmova”), o svom posljednjem kratkom filmu “Orlovsko gnijezdo (“Uskoro će biti na festivalu u Los Anđelesu, a od septembra 2002. prikazan je u Turskoj, Grčkoj, Italiji, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Rusiji, Kolumbiji i Crnoj Gori”)…

“Vrijeme do studija sam čitavo proveo u tzv. Donjem Šušanju, u Ulici Nikole R. Lekića, od kafane ‘Mimoza’ i ‘Izborove’ prodavnice do OŠ ‘Anto Đedović’, četvrta kuća s desne strane. Moj đed je krajem šezdesetih napravio kuću, imamo fotografije na kojima je skoro pa u šumi, oko nas se jedino naziru obrisi izgradnje dva objekta, faktički van civilizacije. ‘Pravi’ Šušanj su bili Carevići, oko crkve i oko Stare škole, a ovdje nije bilo ništa. Otac je dugo godina radio u Katastru, oženio je majku, Podgoričanku, sredinom osamdesetih”.  

Prva sjećanja vezana su za vrtić, i za početak osnovne škole koja je bila u komšiluku.

“Išao sam samo jedan ili dva dana, jer sam se odmah uključio u neku malu družinu petogodišnjaka koja je pobjegla iz Vrtića. To je bio veliki skandal, pozvali su mi majku i oca, dobio sam dobre batine kući, ispisali su me, i od onda do škole sam provodio vrijeme kod babe i đeda, koji su držali svinje, kokoške, imali veliko imanje… Taj događaj mogao je mojima pokazati da se sa mnom neće baš lako izlaziti na kraj.

Prvi dan me majka povela u školu, kasnije nije bilo potrebe. U odjeljenju je na početku bilo 38 đaka, učiteljica je bila Ljubica Nikočević, Šiškova majka, jako nježna žena, ona nas je najviše pazila od gadnih dešavanja u okruženju. Naše dvorište se graničilo sa dvorištem škole, pa sam ja, kad sam htio socijalni momenat, išao ulicom sa društvom na časove, a kad sam kasnio preskakao sam ogradu i išao preko imanja. Škola je bila neugledni, montažni objekat koji je prokišnjavao, nije imao salu, imali smo fizičko napolju samo kad je sunce, nekad bi unosili i kozlić u učionicu. Kad je bio vjetar, znali su da otpadnu prozori, curilo je na sve strane, struja je nestajala“.

Bio je uvijek odličan u osnovnoj školi, ali je imao problema sa vladanjem. I to dosta.

“Đed je volio da kaže kako sam ‘živo dijete’, ali to je bio uljepšani izraz za moje ponašanje. Kući se nisam savijao, čitavo naše društvo je bilo takvo, ispred i iza škole, na terenima, krili smo se kad pobjegnemo s časova u ogromnom imanju Poljoprivrednog dobra koje je počinjalo iza moje kuće. Postojao je jedan čuvar, ali bi ga lako izbjegli. Tu kad uđeš, kao u džunglu, niko te nije mogao naći. Na roditeljskim sastancima u nižim razredima vazda bi govorili da sam, što se tiče uspjeha, sve kako treba, ali da se na vladanju mora poraditi. Naučio me đed da se uči na času, a u kući se ne uči nego ponavlja pred pismeni ili odgovaranje, i ja sam se toga držao”.

Nerazdvojno društvo je sve do Gimnazije bilo isto. Komšije Šušanjani.

“Bio je tu Đorđije Đikanović – danas advokat – koji je prve korake prolazio s našim ‘gangom’ pa sad bolje razumije problematiku, pa Jovan Tomić sin Čupa automehaničara, Salko Škrijelj, Aleksandar Glavanović, Nikola Đokmarković sada kapetan, Pajo Đokmarković, Vasko Janičić, Milan i Dejo Dabanović, Milić Šarović poslije muzičar i suvlasnik ‘Dublina’, Aleksandar Vujošević, Toni Trceta… U prvo vrijeme opsesija nam je bio sport, prije svega fudbal i košarka na glavnom terenu kod škole. Samo si nas tu mogao naći, dok nas pod svoje nisu uzele video-igrice“.

Kako je istakao, za životne stavove i afinitete opredijelile su ga četiri stvari iz djetinjstva: video igrice, stripovi, filmovi i muzika. Igrice su bile dominantne za čitavu generaciju.

“U prvoj polovini devedesetih su počele da se pojavljuju prve konzole, mislim da je prvu imao Milan, sin Tolja Bulatovića, ‘super-nintendo’ originalnu, a mi smo nabavljali neke tajvanske kopije besmislenih imena. Igrice su u tom vremenu bile vrhunac najveće magije, imao si uređaj kod kuće i igrao kad hoćeš, nisi morao da ideš u klub i kupuješ žetone. Naravno, pošto smo mi svi imali neoriginalne konzole, kasete sa igricama smo kupovali na pijaci po pola marke.

To je bio prvi momenat kad smo počeli da idemo po kućama kad roditelji nisu doma, pravili smo takmičenja na kojima sam bio sasvim solidan. U tom periodu najviše sam volio da igram Nintendovu ‘Donky Kong’ igricu u kojoj varijanta King Konga ide po ostrvima, gađa zlotvore buradima i spašava dragu. Pribjegavali smo raznim taktikama da što duže igramo, jer je trebalo ukućanima okupirati televizore. Došli bi kod mene sat vremena, pa bismo rekli mojima da idemo da učimo kod Đoleta, a njegovim roditeljima bi kazali kako smo kod mene do sada učili i da je vrijeme da razbistrimo glavu.

Nije bilo para, pa su najbitniji bili drugari čiji su roditelji bili pomorci. Marko Jovanović je imao oca na brodu, i mi smo mu rekli da ne želimo ni čokolade, ni majice, ni lopte, kao prije, samo kasete sa igricama. Donosio nam je časopise o video igrama, nismo ni znali da to postoji, znao sam samo za ‘Pobjedu’. Donosio je i konzole, Marko je prvi imao play-station zahvaljujući ocu, ali kad je imao on, imali smo i mi. Marko igra ‘Sony’ nekoliko dana, onda da meni, vazda nas je bilo 5-6 na čekanju. Taj socijalni momenat je bio bitan, danas su djeca sama za sebe na uređajima, povezani internetom, igraju sa tako s drugom djecom, a mi smo se pribijali pri ekranu TV-a sa kratkim kablovima. Prepirali se i navijali jedni za druge“.    

Djetinjstvo u najgorim uslovima nakon Drugog svjetskog rata bilo je sve samo ne idilično, svako je bježao od surove realnosti na svoj način.

“Pošao sam u osnovnu školu 1993. usred rata u BiH, a završio 1999. usred NATO bombardovanja. Pa, mi smo pošli na polumaturu u diskoteku ‘Flash’ u hotelu ‘Topolica’, a kad je počela sirena za vazdušnu uzbunu, poslali su nas kući. Ratovi, siromaštvo, izbjeglice, sankcije, nasilje, kriminal, kamioni sa vojnicima prolaze magistralom nedaleko od kuće… Sve ružno što može da zadesi jednu generaciju, nas je dohvatilo kao male… Kad bismo upalili TV, mogli smo da vidimo samo beskonačan niz Dnevnika. Jedino što je moglo da se vidi zabavno, gledali smo na italijanskim stanicama, kod njih su bile boje, na našem samo sivo, zeleno, nikakvo. A onda su se te iste boje pojavile u ‘Super Mariju’. Njegov crveni kombinezom, Luiđijev zeleni, pečurke, kockice, duge, postaneš dio izmaštanog svijeta jer je ljepši“.

Milijin kratki film “Orlovsko gnijezdo” koji se prikazuje širom svijeta je, u stvari, dijelom autobiografski, a videoteka kao centar dešavanja je “prenijeta” iz njegovog djetinjstva.

“U mojoj ulici su bila dva video kluba, u kojima su se mogli iznajmljivati VHS filmovi isključivo lošeg kvaliteta. Sa moje lijeve strane je bio video-klub koji je držao Braco Đurašinović i on je nudio holivudske blokbastere. Tako sam film ‘Matrix’ gledao dva dana nakon svjetske premijere, a na snimku ljudi koji šetaju ispred platna, jedu kokice, vidio sam sve osim filma. Ali sam ipak nešto vidio i bio u kontaktu sa svijetom, čak i na taj način. Sa desne strane je bila videoteka koju je držao Dragan Joković, kod njih sam išao kad sam htio ‘azijsku priču’, Hong Kong, Bruce Lee, Jackie Chan… Te dvije videoteke su me opredijelile ka filmu, došle su u pravo vrijeme, u srednjoj školi”.

Druga fascinacija bili su stripovi.

“Meni i Aleksandru Vujoševiću su bili druga najvažnija stvar. U tom trenutku, devedesetih, stripovi više ne izlaze, ali mi skupljamo ostatke starijih generacija. Naravno, ne radi se o Marvelovim ili američkim stripovima, već o italijanskim edicije ‘Lunov Magnus Strip’ i ‘Zlatna serija’, naravno i ‘Alan Ford’, koji su oblikovali moje poimanje svijeta na jedan specifični način. Strip je definisao i moj karakter, to je sigurno.

Ti stripovi su, u suštini, govorili o borbi protiv jačeg neprijatelja, o bitkama za slobodu, što je bila naša priča još od Drugog svjetskog rata. Jedan od razloga što je ‘Alan Ford’ toliko popularan u Jugoslaviji, Turskoj i siromašnom dijelu Italije je taj što su te zemlje sadržinu stripa vidjele kao sebi blisko. Tu Njujork izgleda kao zadnja šupa, svi nose zakrpe, svi su bili uštogljeni ali puni humora, a oko njih sve crno i sivo, što je nekako ličilo na naše živote”.

Strip ga je, kaže naučio kadriranju u filmu, a i danas je kolekcionar.

“Majci su znali da dosade moji stripovi jer sam ih svuda ostavljao, pa sam ih zaticao u gomili pored kontejnera kad bih se vraćao iz škole. Srećom, nisu nikoga zanimali, tako sam ih ponovo krišom unosio u kuću. Stric mi je živio u Beogradu, pa su moji znali da mi daju 10 maraka da idem kod njega i provedem se, a ja potrošim samo jednu marku na izlaske, a za ostalo na Buvljaku ili Kalenić pijaci kupim video kasete ili stripove, jer su ljudi u siromaštvu iznosili čitave kolekcije kako bi se prehranili”.

Ipak, od svih strip junaka jednog izdvaja “kao svog”.

“Svima je idol bio Zagor ili Blek Stena, a meni Mister No. Ljudi su željeli da vide heroje koji su iznad njih, recimo Zagora koji baci sjekiru pa ubije deset ljudi i opet mu se vrati u ruku, ili Bleka koji je mogao da diže stijene, a Mister No je bio čovjek naš, antiheroj, u svakom stripu ga prebiju, otmu mu ribu, ostane bez para, vozi raspali ‘Pajper’ za koga ne zna da li će moći da ga upali, ima traume od rata jer je bio američki pilot koji je pobjegao u Amazon. Nikada, ni među sportistima, ni među rediteljima, ni među glumcima, nisam imao idola, meni je idol bio samo Mister No.

Tokom studija sam imao priliku da upoznam na jednoj žurci sina ambasadora Brazila. Cijelu sam se noć družio s njim da bi mi pričao o Manausu, gradu u kom živi Mister No, jer sam mislio da je to najbolje mjesto na svijetu. Srušio mi je sve iluzije, rekavši da goreg mjesta nema. To je početna tačka za turiste koji idu ka Amazonu, i tome je sve posvećeno, sa vlažnošću od čak 80%, pa voće ne može da stoji napolju duže od sat vremena jer se ubuđa“.

Polazak u Gimnaziju, septembra 1999, donosio je drugačije svjetonazore, ali i dodir sa načinom života koji je “na ivici”.

“Odlazak u Gimnaziju bio je prvi put kad sam došao na Topolicu, a da nije bilo s majkom i ocem, vjerovali ili ne. Šušanj je bio kao geto, a i ostali krajevi grada imali su svoje ekipe, svoje mini heroje i svoja pravila ponašanja. Rijetko se moglo desiti da se neko iz jednog kraja upetlja u drugi. Bio je to prekopiran način života američkih kvartova velikih gradova, nije to tajna, svi su to znali.

Mi smo Šušanjani, recimo, strašno željeli da se kupamo na gatove, jer smo čuli da je tamo sve izbetonirano i super za skakanje, ali nam nije moglo biti, to je bila teritorija Topoličana. Čuli smo i da ne možeš da posječeš palac kao mi sa stijena jer je sve ravno, i da se penju na jarbole brodova i skaču, ali džabe, znalo se da oni ne dolaze u Šušanj na naše plaže, a mi ne smijemo tamo jer ćemo dobiti batine. Nije nam padalo na pamet da idemo tamo.

Tuče su se intenzivirale dok sam bio u srednjoj školi. Ja sam, recimo, svog najboljeg prijatelja u Gimnaziji Đoka Petrovića upoznao tako što smo se potukli s njihovim društvom. Otvorili su mu glavu, a ja sam s njim završio u hitnoj pomoći da ga sašiju. Tuče su bile dogovorene, zakazivale su se, kao u filmu ‘Ratnici podzemlja’, dođe njih deset – nas deset. A dešavalo se i da zvoni fiksni telefon, javlja mi se majka, kaže – traži te Goran. A Goran će: ‘Milija, Marko iz Makedonskog je viđen kod trafike u Šušanj, svi izlazimo da ga tražimo’. Ako je sam, ne diramo ga, to je bio kodeks, a ako ih je više – kreće tuča, ili se dogovorimo da on dovede sjutra tu i tu proporcionalan broj svojih na tuču. Ako ne dođu, onda su pi.kice i to će svi znati. A nisu bili”.

U Šušanju su devedesetih kuće počinjali da iznajmljuju italijanski mafijaši, ni to nije bila tajna.

“Tek kasnije smo saznali da je naš komšija, s kojim nismo imali nikad nikakve grke, u stvari najtraženiji italijanski mafijaš Santino. On je nama djeci poklonio ‘pajero’ mali električni automobil da se vozimo kroz ulicu, to je tada bila vrijednost pravog auta. Mi bi ulovili hobotnicu, prodali bi njemu, a on bi nam umjesto jedne marke dao pet maraka. Imali smo bliski kontakt sa svima njima, tada su ih zvali ‘italijanski turisti’, ali bez problema. Ja sam se zaljubio u njihove automobile, kakve nismo vidjeli nikada u životu, od ‘Alfa Romea’ dvosjeda do ‘Ferarija’… Kad su Santina hapsili, sa kalašnjikovim uperenim u čelo, mi smo sve to gledali.

Više smo se plašili domaćih likova koji su bili fascinirani svim tim bogatstvom i blještavilom, pa su ušli u tu priču, nisu se bojali da se usude. Nama se dešavalo da igramo basket kod škole i da najednom krene pucnjava, onda zalegnemo i čekamo da prođe. Kad bismo vidjeli da se pojavljuju adekvatno obučeni, u trenerci i sa kajlama, i da može da počne obračun, brzo smo se sklanjali, jer je znalo da bude ranjenih od rikošeta tokom pucnjave”.

U samoj Gimnaziji nisu cvjetali ruže, ali…

“Postojali su jezički, prirodno-matematički i tek uvedeni opšti smjer. U našem odjeljenju su bili sve Šušanjani. Znali su da se ne trpimo međusobno, pa su pravili odjeljenja sa momcima iz krajeva, tako da je to bilo produženo druženje iz osnovne škole. Tek u drugom, trećem razredu, počinju da otopljavaju odnosi i ja stičem prve prijatelje, a da nisu iz mog Šušanja. Izlazim iz getoiziranog načina života.

Topolica mi je bila otkrovenje jer sam shvatio da postoje ljudi koji slušaju rep kao ja, poput Đoka Petrovića, koje zanima film poput Nemanje Bečanovića, koji znaju za rege kulturu… Tokom srednje škole buja dens i turbo folk kultura, a ja aktivno slušam crnačku muziku – soul, jazz, blues, hip-hop, posebno rege.

A u Gimnaziji je bilo tako da mi se činilo da su i učenici i profesori jedva čekali da se završi dnevna smjena. Često nismo ni išli na časove, učionice su bile u ružnom stanju, najgori mogući grafiti s uvredljivim parolama na sve strane, tmurno, samo su pojedini profesori nama učenicima stvarno posvećivali pažnju. Kakve sekcije, kakva vannastavna aktivnost… Tada strašno padam u školi, što se uspjeha tiče. Kreću problemi, jedva sam prošao godinu koliko sam jedinica nakupio”.

Šušanj tokom godine i Šušanj ljeti bili su neuporedivi pojmovi.

“Šušanj se ljeti devedesetih multiplicirao, dolazili su ljudi od svuda. Jednom me stric poveo na Šabački vašar i ja sam shvatio da je to moj Šušanj. Tako je izgledao, svuda štandovi, limeni kiosci sa svim i svačim, šarene tende, brza hrana, dim, mirisi, najgora muzika od svuda, nikakvog pravila… U Bar i Sutomore su dolazili ljudi manje platežne moći, tako da je jasno šta su očekivali od odmora – da kupe šlauf za 50 pfeninga, da kupe bajatu pljeskavicu sa podgrijanom lepinjom, da uzmu njih pet veliku bocu piva i sjednu na parapet pa gledaju ko prolazi i slušaju turbo folk iz kafana…

Niko od nas iz ekipe nije radio ljeti, jer je bio mali protok novca – sve su bili porodični biznisi na tim štandovima, niko nije mogao da priušti radnika. Zato smo dane provodili muvajući cure i kupajući se, naročito na Betoniranoj plaži koju su stariji zvali Kod Porušene kuće. Tu su se kupali svi iz naše ulice, ja sam odrastao na toj stijeni, od 7 ujutro do 7 uveče. Lovili smo ribu i hobotnice i prodavali Italijanima, pa uveče izlazili kod tih trash kafića da bi sačekivali cure koje su obično bile iz Mionice ili tako nešto, a nama su se predstavljale kao Beograđanke. One su željele da slušaju Indiru Radić, bila im je baš omiljena, pa bi ih izveli na jedno piće ili dva, radi đevojaka smo sve trpjeli.

Skakali smo sa stijena, takmičili se ko će biti bolji, mislim da svi imamo ožiljke na tijelima, ja na butini, time smo se hvalili pred turistkinjama. Marko je jednom skočio sa Pečurke i izronio sav krvav, ali se ponašao kao da se nije ništa desilo. Sa Vojničke stijene postoji prostor od metar kvadratni u moru da se skoči u njega, sve okolo su stijene, i skače se na glavu. Ako hoćeš da te prihvate u društvo, nema drugo osim na glavu, ostali su seke perse. Naravno, nikome od turista nije padalo na pamet da to uradi, svi oni su u nas gledali kao u čuda, posebno kad se skače lasta, zgrčka, bomba, a ‘level više’ bio je čuveni mrtvak. Staviš ruke iza leđa i skočiš na glavu. Ko je to radio, bio je glavni. Sve, naravno, radi turistkinja – kao dobar domaćin morao si da im pokažeš prirodne ljepote, a onda bi one nama pokazivale njihove prirodne ljepote”.

Nakon srednje, upisao je i završio Režiju na beogradskoj Akademiji, u klasi profesora Slobodana Šijana, autora kultnih “Maratonaca”, “Davitelja”; “Ko to tamo peva”…

“Ja sam u životu htio da budem samo reditelj i ništa drugo. Te 2004. kad sam završio srednju, na Cetinjskoj akademiji nije bilo filmske režije. Moji su iz pravničke familije, i kad sam im rekao da želim da upišem Filmsku akademiju, to je bilo kao da sam im rekao da ću da budem propalica i klošar. Jedini razlog zašto su me pustili da polažem prijemni je njihova loša procjena nakon našeg dogovora – trebalo je, ako padnem na prijemnom za režiju, a bili su 1000 odsto ubijeđeni da će se tako desiti, da upišem Pravo. Međutim, mene prime na Akademiju i ja se upišem u klasi prof. Slobodana Šijana, vraćam se učenju, zaljubljujem se u režiju, posvećujem se tome i završavam sa sasvim solidnim prosjekom od 9,3.

Od Šijana sam jako puno naučio, on me definisao kao čovjeka i stvaraoca, otvorio mi je novu dimenziju umjetnosti, ipak je riječ o čovjeku koji je završio Likovnu akademiju, pa Režiju i napravio neke od najboljih filmova ovih prostora. On nam je rekao na prvom času da sve o režiji kao zanatu možemo naučiti za 45 minuta, sve ostalo je naša intelektualna nadogradnja, jer moramo da gledamo i stvaramo filmove.

Kad sam bio na drugoj godini, napravio sam film o jednom hirurgu, ispitni, i Šijan je nakon samo dva minuta emitovanja ustao, ugasio projektor i rekao da ne valja. Bio sam strašno povrijeđen, bio je to smak svijeta, držalo me bogami, ali kasnije sam shvatio da mi je to pomoglo da se oblikujem kao režiser, jer bio je u pravu. Naime, prikazao sam hirurga koji drži skalpel kao olovku, a on se drugačije drži. Tada nam je rekao rečenicu koju i danas nosim u glavi: ‘Reditelj u svakom trenutku mora da zna sve, ili da glumi da zna sve’. Ako te uhvate u nesigurnosti ili neznanju publika ili ljudi koji s tobom rade, nisi relevantan”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Milija Šćepanović.

The post Milija Šćepanović: Moj idol Mister No, skokovi ‘na mrtvaka’, hobotnice za mafijaše i Super Mario first appeared on BARinfo.

Pored ostalog, govorio je da ga niko ne zove pravim imenom (“Stric mi je dao ime po glumcu Rudolfu Valentinu, ali me svi znaju po skraćenoj verziji imena, ne pamtim da me ikada u životu žena nazvala ‘Valentino’”), o djetinjstvu daleko od grada (“I Tomba i Zaljevo i Polje tad su bili selo. Nije bilo pet kuća”), odrastanju sa babom koja je bila specifična ličnost naselja (“Znala je sve i ono o čemu danas rijetko pričaju, osim kad ih muka natjera”), prekookeanskim putovanjima (“Mjesec dana plavo gore, plavo dolje”), starim automobilima (“Jedino nisam mogao da ubacim ‘Volvo’ u četvrtu brzinu”)…

“Živjeli smo 100 metara niže od Brijega od Tombe. Naše komšije su bili Palangići, pa Martinovići zvali smo ih Braići, Kolari, Pavlovići, malo niže Mustafići, pa Kraljevi na Brijeg od Tombe i prve naše komšije Drecuni, Vešo i Mila, sa sinom Androm i kćerkom Valentinom.

Igrali smo se najviše u masline Drecuna. Postavili smo jedan obruč da bude koš, igrali smo mali fudbal i kobalice. Ne pamtim da je ikada bilo svađe. Praćke su nam bile najvažnije – brat nađe drvicu, izgori je, ožuli, i od unutrašnje gume napravi praćku. Kad bi popustio u školi, otac bi je bacao u vatru da me kazni, ali bi brat brzo napravio drugu. A bio je pravi stručnjak, mogao je pticu i u letu da pogodi.

Kupali smo se u Rikavac, u vir, zelenkasto-plava voda, skakalo se sa kosina, mnogo je đece bilo. Kad smo malo stasali, išli smo kroz tunel iza Volujice da se kupamo na Crvenu stijenu. Na Markovu sofru smo kao đeca prolazili, otac i majka su nas vodili na tovara u korpe, preko Volujice na Val od Bigovice. Tu bi majka od čaršava i špaga ili žuke napravila suncobran pri drveću, donijeli bi hranu i vodu i ostali cio dan. Uglavnom smo išli sa Pavlovićima, kumovima”.

Centralna figura djetinjstva bila mu je baba Roza. Živjelo se u zajednici.

“Baba je od Lukića, iz komšiluka, i ostala je mlada udovica od 35 godina, a prihvatila je 1943. troje đece i od pokojne sestre čiji je muž nestao za vrijeme rata. Samohrana je, dakle, podigla četvoro svoje đece i troje od sestre, bez plate, bez penzije, svojim rukama. U četiri ujutro je ustajala, u 8 išla na spavanje, vazda na imanje i u džardine, vazda oko stoke. Samo ona zna kako je nabavljala i što za ručak, kako je spremala. Bila je umjetnica za život, muka je naučila, a nikad nije bilo da nema ručka i večere.

Nas unuke je od prvih dana usmjeravala da radimo. Nismo ni počeli u školu, radili smo. Dala bi nam košić, pa kad skupimo masline, onda možemo da doručkujemo. Skupljali smo kamenčiće i plijevili travu, ili kravu vodili na ispašu i davali svinjama. U džardine smo sve kopali ručno. Ljeti bi brata i mene povela na Staru džadu, napravili bi kao mali stolac, i prodavali Njemcima koji su išli magistralom ferik jabuke, smokve i kruške. Ja sam kao dijete išao šinobusom u Sutomore da prodajem voće.

Držali smo kokoške, svinje, krave, ali nije vazda sve rađalo. Dešava se, kad su šipkovi, da kokoške ne snose no samo jedno jaje. I onda bi ona uzela to jedno jaje, zamutila sa mlijekom i brašnom, isfrigala i podijelila na nas trojicu. Od 6 ili 7 godina pekao sam s njom rakiju murvu, dolagao sam vatru i morao da pazim kad počne para da sipam vodu preko lule. I tako satima, dok je ona spremala ručak za nas sve”.

Baba Roza je imala i, običnom svijetu, “čudna znanja”.

“Naučila nas je da se zaštitimo od zlih očiju. Kad bi vodili kravu, i viđeli nekoga ko bi mogao imati zle oči, rekla nam je da stavimo ruke u gaće, lagano se dolje češkamo i ponavljamo: ‘Kubur oči, je.em li ti oči’, i to tri puta. Janko Lukić je imao kravu, pa se otelila ali nije htjela da vidi tele, ni da mu priđe. Ljudi su bili u muku, ali je došla moja baba Roze. Pita snahu Nicu ko je dolazio. Taj i taj. ‘E, on ti, siromah, ima urokljive oči, a da ne zna’. ‘Što pričaš, Roze, ko u to vjeruje?’ ‘Samo ti slušaj i donesi što kažem’. Onda je moja baba gasila žarave i bacila u splačine da krava popije. Poslije prvog srka, krava je htjela da se otkine da dođe do teleta.

Baba Roze je bila ‘dobra’ s prirodom, od nje je, i sa njom, živjela. Znala je sve trave koje se jedu i od njih pravila čorbu. Kad se brat od strica kao mali izgorio po prsima, jer je naletio na majku dok je presipala vrelo mlijeko, baba mu je razblažene balege stavljala na ranu, iz dva-tri put po desetak minuta. Zadnju oblogu kad je skinula, ničega nije bilo.

Jedne je godine, šezdesetih, zaustavila oluju i grad. Bilo je strašno, pljuštali su komadi leda, a ona je ušla u polaču, ugasila žarave i nakon 30 sekundi grad je stao. Kad se ovako priča, to izgleda nemoguće, ali sam ja svjedok. Znala je da kod male đece veže bruh bez operacije, samo pipanjem. Pola Tombe je ona porodila, uzme makaze, konac, peškir, vodu, i ide… naročito u Kolare, kod njih je bilo puno đece. Bila je doktor u selu, istiskala je gnojne krajnike, ko bi za sve stizao do bolnice.

Kad se uhvati prvi mrak, dolazile bi komšinice na kafu, pa bi im poslužila rakiju-murvu. A one bi obavezno rekle ‘Mi ti ne pijemo rakiju’, na šta bi baba dodala kako je jedna čaša murve strašno zdrava za žene i dodavala: ‘Gaće biste prodale da je kupite kad vidite kako je zdrava’. I vazda bi popile murvu, i vazda samo jednu”.

Prva četiri razreda išao je u Stari Bar, a druga četiri u OŠ “Meksiko” na Krstiputeva.

“Počeo sam u školi koja je bila u zgradi Gimnazije u Starom Baru. Majka je mene samo prvi dan povela u školu i više nikad. Tu sam učio mjesec dana, pa je otac zamolio Lolu Bušković da pređem u Podgrad, u to odjeljenje jer je bilo bliže. Sa komšinicom Aidom Palangić sam išao u školu. Njen otac je bio Omer, čuveni taksista, znao je da nas vozi svojim ‘FIAT-om 1400 B’ do crkve pravoslavne, a onda bi mi prečicom pored Đenčića za čas bili u školi. Kad je bilo vrijeme masline, na času fizičkog i na odmorima smo ih skupljali, a znalo je da to bude i za vrijeme drugih časova. Imali smo užinu, svaki dan je donošen kazan sa mlijekom, svako je imao svoju čašu, pa kifle, krofne…

Poslije četvrtog razreda sam prešao u školu ‘Meksiko’ jer se tamo učio engleski. U vrijeme niskog vodostaja Rikavca sam išao prečicom, pored kuće Lukića, pa Marstijepovića, na rijeku, ispod Pušića, do željezničke stanice i dalje ka Staroj raskrsnici, a ako je kiša morali smo na Most Božovića pa na Mirovicu. Nije postojala ‘donja’ magistrala ka Ulcinju, a na Rikavcu su bila samo tri mosta – Most Božovića, Miljanov most i kod uljare”.

Školu “Meksiko” i nastavnike dobro pamti. I specifičnu disciplinu.

“Plave uniforme sa grbom, zoološki vrt u dvorištu, sove, zečevi, lisac, ptice u gornjem kavezu, u bazenu plivaju ribe. Fizičko mi je predavao Čiča Vukčević, OTO Mario Bergam, likovno Veljko Peranović, geografiju Marija Vlahović i Vuko Đurišić, istoriju Zaga Kovačević i muž Milutin, a Halil Ravija muzičko. Najtežu ruku je imao Halil, nosio je prut u torbici, a bogami su i Čiča i Mario znali da udare. Sjećam se kako je jedan naš drug bježao stalno s časova, a kad smo došli na odjeljenjsku zajednicu, razredni Mario je obukao kombinezon i tako ga išklapao da se mi ostali nismo čuli koliko da nismo tu. Pri tome, niko se od roditelja nije žalio, no su govorili da nam pridaju još. I tad je sve bilo kako treba, iako je bila pendrek demokratija”.

Upisao je Srednju pomorsku, kao prva generacija u Gimnaziji, jer je ranija bila u Poljoprivrednoj školi.

“Zgrada Gimnazije nikako da se privede kraju, pa smo ušli u objekat bez struje i vode. Držali su nam časove samo dok je viđela. Mi smo, učenici, sami kopali na časovima fizičkog i na odmorima kanal za niskonaponski kabal da bi se uvela struja u zgradu. Razredni nam je bio Krsto Marković – imao je poštovanje prema učenicima, cijenio je poštenje, a ko ga je varao bio je nemilosrdan, znao je i da zalijepi i to dobro onom rukom, ali nije bilo puno onih koji su to osjetili. Jednom se neko od naših svojom voljom ošišao na ćelavo. Krsto se nasmijao i rekao: ‘E, hoću sve da vas vidim ovakve sjutra’. I mi se svi ošišamo na ćelavo već idući dan.

Ja i Dejo Vukčević smo u Gimnaziji ošacovali da je profesor Branko Đurović ostavio ključeve u mini morisu. Dogovorimo se da ga provozamo. Ali, kako kad je zaključan? No, pozadi je imao ‘leptir’, jedan osigurač maknem, Dejo uskoči unutra, otvori, vozimo se čitav čas i vratimo auto na isto mjesto. Čuo sam poslije da je znao da je vožen, da je znao i ko ga je vozio, ali nas nije prijavio, strašan čovjek i strašan kapetan”.  

Nije bilo puno saobraćajnica, “samo Stara džada gore i kaldrmisani put do Tombe”. Sve do 1972. i probijanja magistrale.

“Postojao je kaldrmisani put koji je počinjao na Mirovici, išao preko Brijega od Tombe do Likšijevice, danas je zovu Lovorike, do kuća Sulja Usića. Odatle je išao jedan manji uzani put za Donju Tombu. Poslije je taj kaldrmisani put presvučen asfaltom.

Magistralom starom preko Belvedera, pa pored bolnice, išli su autobusi za Ulcinj koje su vozili Ivo i Vlado, za Stari Bar su bili Ašim i Sejo, a autobuse ‘Luke Bar’ koji su vozili radnike iz Krajine i Šestana smo često koristili da odemo do škole. Na Stari put smo izlazili da gledamo strana kola i autobuse, a kad je Tito prolazio 1969. izašlo je čitavo selo gore kroz ‘Crvena vrata’, mahali smo i bacali ruže.

Na probijanju magistrale je radilo sarajevsko preduzeće, ja sam bio prva žrtva saobraćajne nezgode. Na skretanju za Mirovicu vozio sam svoje poni biciklo 12. juna 1972, kupio mi ga je stric, a komšija Nuzo me udario ‘vartburgom’. Trag kočenja mu je bio 80 m na novi asfalt, prenoćio sam jednu noć u bolnici, još imam trag od toga na lobanji, tu mi nikad nije rasla kosa. 

Dok još nije bila asfaltirana magistrala, bilo je sve izravnato, a zemlja glatka, pa smo tuda Drago Martinović i ja na biciklu išli u školu. Jedan vozi, drugi na šipku. I na prvi čas zakasnimo. Dolazimo kod razrednog Krsta Markovića, koji nas pita što smo pobjegli. Drago veli: ‘Nisam pobjegao, no mi je pukla guma od bicikla’, Krsto pogleda mene, a ja kažem: ‘Pa, i meni je pukla guma, bili smo na isto biciklo’. On nas samo pogleda i obojici fisnu po neopravdani, a upisa u dnevnik razlog: ‘Silovanje bicikla’”.

Na prvi brod se ukrcao 1979.

“Dosadila mi je škola, a došao je u Bar brod ‘Uskok’, teretni, splitskog ‘Jadroplova’, pa se ukrcah. Iz tog prvog perioda najbolje pamtim, kad god bismo prolazili Suec gdje su njihovi radnici bili garancija normalnog prolaska, a isto je bilo i svuda niže u Africi, ako kažeš ‘Tito’, svi te paze i čuvaju, nema nikakvih problema.

Kad sam bio na brodu ‘Moša Pijade’, dobili smo 1980. dojavu da je nestao u vodama ispod Japana brod ‘Dunav’ riječke ‘Jugolinije’ sa 32 člana posade. Nestao je za vrijeme novogodišnjih praznika, telegrafista se javio da imaju problem i lagani prodor vode, pa je sve ućutalo i izgubilo se na toj poziciji koju zovu Đavolji oval. Mi smo krenuli iz Šangaja sa zadatkom da nađemo bar neki trag, i do te pozicije smo došli za dan, krenuli da tražimo. Išli smo cik-cak, pa u kug, gledali stalno dvogledima, radari su bili upaljeni, bila je dupla gvardija, ali ništa nismo opazili. Do danas se nije saznalo što je bilo s brodom.

A kad smo se drugi put vraćali preko Pacifika, bili smo nadomak Princ Ruperta, 23 dana ne vidiš kopno. Kad smo ušli u ciklon, bili smo prazni, u balastu. Zapovjednik uporno ide na talase, neće da ide provom, no lijevo-desno, mi se ljuljamo…  Ja taman krenuo na most, kad je brod dostigao najveću tačku naginjanja. Ja sam stao i brod je stao, i tako jedno pola minuta dok se nije vratio. Nagib je bio 43,5 stepeni, inklinometar je ostao u toj poziciji, svi smo ga slikali polaroid aparatima. Poslije toga smo pošli provom na talas, bacalo nas gore-dolje, letiš – ne pitaš se ništa, šta je brod u tom okeanu, tri dana nije bilo spavanja”.

Tino je strastveni ljubitelj oldtajmera, sa svojim “Volvom 544 pv” iz 1959. godine nadobijao se nagrada i nagledao sajmova.

“Kao malog, impresionirao me je ‘Ford’ sa ceradom iz 1928. komšije Omera Palangića, parkiran na Mirovici u garaži pored ‘FIAT-a’. Ulazio sam kao dijete u taj auto i igrao se sa komandama, i od njega danas imam dva fara i dvije trube, poklon Omerovog sina Ada. Kad sam bio u osmom razredu, Omer je izvadio ‘Forda’ iz garaže, prodao motor Zaganjoru, a ostatak na ledinu. I sad kad se sjetim toga uhvati me ‘mala snaga’. Moj otac je imao ‘Ford taunusa’ iz 1966, a ja sam poslije toga kupio od Mila Šaltića stariji model istog auta sa jajastim farovima. Sredio sam ga, stavio drugi motor, farbao, vozio i prodao. Na kraju ga je vozio Demo Zagora za Mikuliće, bio je pun kupusa, do poda se spuštao. Na žalost, jedne zime nije stavio antifriz i ‘Ford’ je završio karijeru. Stara auta imaju dušu, neponovljivi su ti kontrasti boje i hroma, niklovani branici, lajsne, retrovizori, kvake od hroma ili visokopoliranog aluminujuma. Obline su davale strast automobilima, zato danas izgledaju neuporedivo ljepši no ovi novi”.

Tino Marđokić se, za razliku od većine gostiju, odlično sjeća oba katastrofalna zemljotresa, iz 1968. i 1979.

“Zemljotres je novembra 1968. bio u 6 sati ujutro. Otac se spremao za lov. Počeo je da vrišti da se dižemo, srećom otvorio je vrata jer kasnije možda i ne bi mogao. Izletjeli smo napolje i vidjeli kako je kuća popucala, bilo je neuslovno za život. Dok nismo podigli novu kuću proveli smo vrijeme pod šatorima.

A aprila 1979. učio sam na Višoj školi, ali pošto je bio Uskrs bio sam doma. Otac i majka su pošli rano ujutro kod časnih u crkvu, a dva brata, tetka i ja bili u kući. Kad je počelo da trese, svi su brzo istrčali vani, a ja nisam htio da izađem dok se nije zaustavilo. Kad sam izašao, gledao sam stare kuće u kojoj su živjele strine, bile su skroz oštećene, prepao sam se da neko nije poginuo.

Komšinica Mila Drecun je tih noći spavala kod ujaka Lukića, jer je nekoliko dana ranije bio onaj ‘uvodni’ zemljotres, pa se prepala. imala je pravo, pokazaće se. S njom su bili i Miško i Valentina, a u kući samo Vešo. Kad se malo smirilo, Mila je dotrčala do kuće, kukajući kako joj pogibe muž jer se sigurno srušila kuća. I zbilja, kad je došla, dosta toga je bilo razrušeno, a on je stojao na prozoru, sav bijel od kreča kao duh. Kad ga je vidjela, samo se onesvijestila.

Na njihovoj livadi smo napravili šator i pod njim su spavali oni, Mirkovići i mi. Sve su se vode u Baru uzmutile, osim ispod kuća izvor Dubok. On nas je spasio za zemljotres, jedino je ta voda bila ostala”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Tino Marđokić.    

The post Tino Marđokić: Ford komšije Omera, prvi sudar na novoj magistrali, brod koji uspravno stoji i – baba Roza first appeared on BARinfo.

U razgovoru se dotakao hotela “Korali” kao najvažnijeg mjesta djetinjstva (“Otac mi je bio šef sale, a majka radila za šankom”), neizostavnog luna-parka na mjestu budućeg trga (“Jednom sam danima skupljao pare, riješio da se izvozam, kupio 5-6 žetona, sjeo, ubacio jedan, odradio vožnju i shvatio da su mi ostali neđe ispali, nisam znao što ću od muke”), ali i posla kojim se sad bavi (“Radim u Kisikani, na putu ka Petrovcu, imali smo tokom korone posla u tri smjene… Prije godinu dana desila se eksplozija, ali sam dobro prošao, sačuvao sam oči”) i sporta u kojem nosi crveni dres sa grbom (“Naš klub ‘Rumija’ je prošle godine u diviziji ‘standard’ bio prvi u državi, učestvovao sam i na Svjetskom prvenstvu na Tajlandu”)…

“Dio opštine na kome je sada fudbalski stadion zvao se Madžarica, tako se zvao i teren, u novinama je vazda pisalo: ‘Na Madžarici’, a ime je dobio jer je to bila svojina moje familije. Za vrijeme kralja Nikole je oduzeto, odnosno data je mizerna nadoknada, da bi on i tu izlazio u lov. Mi smo, naravno, sve papire pogubili i nemamo opipljiv dokaz da je bilo naše – jedino ime mjesta”, počinje priču Milan Madžar.

Rodio se i podnivio nedaleko od mora, usred Sutomora.

“Kuća nam je iza hotela ‘Južno more’ i sav taj potez do ‘Korala’, plaže i naših džardina bili su mjesto za igru. Nino Živković je bio moj nerazdvojni drug iz djetinjtsva. Išli smo da lovimo ribu, da ‘zapinjemo ploče’… To je specifičan način lova na ptice pomoću daščica, vrsta klopke na ravnoj ploči. Lovili smo kosiće, drozdiće, jankiće… Poslije smo ih perutali i pravili kuš-pilav sa orizom. Kad smo se malo uhvatili života, lov je uključivao vazdušne, pa lovačke puške. I danas se love šljuke tj. po spičanski divlje kokoške, svojevremeno smo ih prodavali Italijanima po 20 maraka komad. Kažu da su njihova crijeva koristili za izradu konca za unutrašnje šivenje tokom operacija. U Spičanskom polju je bio aktivan lov na prepelice dok se nisu desila neka manja ranjavanja turista, pa su sve zabranili.  

Pecali smo đustre, učogrline i ostale male ribe. Tršljaka dva-tri metra, udica, skupljanje lumpara za mamce… Spičani su imali Lukšiće, oni su imali barke, bili prava fabrika za izlov ribe, ali se svaka kuća snalazila da ulovi i sama. Uz to, išli smo da beremo resice, mušule, vazda uz more… Nekad je bio običaj da se pred Badnji dan i Veliki petak ide da se ulovi riba”.

Zatekao je, kaže, malo čuvenih brvačkih džardina.

“Bili su nadaleko poznati, sadilo se povrće koje se nosilo u Bar, Petrovac, Kotor, Titograd… Brvački džardini su imali svoj sistem navodnjavanja jažama, od Vrela, znalo se kad ko topi, srećom, blagoradan smo narod pa nije bilo svađe kao kod drugih sela. Bilo je sve obrađeno, nije bilo peče da nije bila pod povrćem. Kao mali sam zatekao petoro-šestoro ljudi koji su još obrađivali džardine. I ja sam morao da pomažem babi Katni, da joj donosim kove vode iz potoka da topi. Dok je sve bilo okopavano, i sistem jaža je funkcionisao – kasnije su zatrpane jer se nisu čistile, pa sam ja bio zadužen da nosim vodu od potoka do pamidora i krasta’ica. Baba Katnu sam jako volio, a držala je džardin od skoro 800 kvadrata sama do devedesete godine, tri godine kasnije je umrla. Pomagao sam joj i za skupljanje maslina, svakih nekoliko dana kad je sezona po nekoliko sati. A morao sam i da kopam vilom, no ‘slučajno’ zapnem za neki korijen i slomim držalo, pa me pošalju kući”.

Sutomore je osamdesetih drugačije izgledalo, mnogi pamte to vrijeme.

“Naravno da se sjećam borova i salangoča pored mora, odnosno parapeta, i parka koji je sistematski uništavan unazad 30 godina. Kidali su jedan po jedan bor, i beton je zamjenjivao park, tako da danas postoje samo dva na čitavom prostoru ka ‘Koralima’. Svi kažu i da je plaža bila šira, jer se potoci više ne ulivaju i ne donose materijal. Potok Ćeskota je iza današnjeg ‘Sea Forta’, ni blizu kakav je nekad bio, a iza ‘Tri duda’ je potok Vranštica. Njega talasi i more regulišu: ako krene zapad – on kreće prema Baru, a ako je jugo – prema Sutomoru. U njemu je bilo jegulje, lovili smo ih na pirune koje smo stavljali na rozge. Digneš kamen i ubodeš. Moj stric je pričao da je u Vranšticu bilo i pastrmke, ali kad su napravili kaptažu, nestale su. Potok se prije kaptaže cijele godine ulivao u more, a sada ga ljeti nema.

Posljednjih 15 godina nema više ni velike bure, one da duva po tri neđelje. Mikica Petrović je išao po Dalmaciji da prodaje voće, i tamo su mu rekli da se ‘Bura rađa u Sinju, a umire u Brcu’, ali nisu znali đe je Brca. Ima istine u tome, jer je od Ratca ka Baru sasvim drugačija klima.

Kad bi se diglo more i krenuo jugo, pijesak sa plaže bi redovno završavao na šetalištu. A sjećam se i kad su talasi tukli u kuće Lukšića i Vujoševića, prebacujući plažu, parapet i ulicu. Kod picerije Vujoševića su vazda bile pregrade da more ne uđe u objekat jer je bio niži od ulice”.

Po dolasku ljeta, dječji rejon igre bio je na potezu “Korali – Južno more – Tri duda”.

“Moji su se vazda kupali na Smokvicu, kod restorana ‘Tri duda’. Danas malo ko i zna osim stariji Spičani da se to mjesto zove Smokvica, a mlađi neće znati ni za ‘Tri duda’ jer su sve tri murve posječene, a i objekat se više ne zove tako. ‘Tri duda’ pamtim kao mali po roštilju, vazda se širio miris ćevapa. Mi smo se kao đeca vrćeli, gledajući i komentarišući turiste. Uveče je neko išao na narodnu muziku u ‘Južno more’, bila je ograda i nisi mogao da uđeš ako nema mjesta, čekali su se redovi da se igra kolo, a u  ‘Koralima’ su bili zabavnjaci. Nas đecu nije zanimala muzika, već kako da se zabijemo u neki žbun, napravimo bunker i gađemo bobicama prolaznike. Onda su došle peckalice, što je bilo znatno bolnije, bilo je turistkinja sa modricama na butinama. Dio pored parapeta je bio krcat, nije se moglo proći. Nekad se čekalo po par minuta u mjestu da bi se krenulo naprijed”.

U momačko doba se gerilsko djelovanje iz “bunkera” pretvorilo u frontalni napad.

“Kad sam se zamomčio, najviše sam vremena provodio s Vladom Kustudićem, bratom sportskog novinara Đoka, koji su imali kuću na 100 metara od nas. Danonoćno smo se družili. Bio je neposredan, a imao je specifičan način prilaska đevojci. Čim mu se neka svidi, a leži na plaži, bacio bi peškir na nju, ona bi se uglavnom nasmijala i krenula bi priča.

Mi ostali bi se upoznavali s đevojkama na razne načine. Ako ti se neka dopadne, gađeš je loptom, ili baciš loptu pored njenog peškira da ti ona dobaci, ili je prsneš vodom. Tako dvaput, pa treći, a kad se četvrti put izviniš, onda i ona shvati da to nije slučajno. A znali smo da uskačemo u talas koji bi nas nosio i ‘slučajno’ oborio baš na tu koja nam se sviđa. Naravno da smo dobro birali i pazili da nas talas ponese tačno đe smo htjeli. Ako se ne naljuti, to je to, sviđaš se i ti njoj.

Uveče se nađete ispred ‘Korala’, i kreće druženje. Ideš jedno 20 puta gore-dolje šetalištem; ako imaš para svratiš da popiješ piće, ako nemaš šetaš i smišljaš neki razlog da joj pokažeš čudno drvo u parku ‘Korala’ ili nešto strašno zanimljivo u dio oko ‘Bimbora’. Dešavalo se spičanskim momcima da imaju po dvije ili čak tri turistkinje đevojke u isto vrijeme, i onda bi nastao problem kako i kuda da šetaš s njima, a da se ne vide ili susretnu. Moj drug je to rješavao tako što bi ih upoznavao da postanu drugarice, ali da ne znaju kako obje imaju isti status kod njega. Ili ideš s jednom od njih plažom, dok bi ova druga bila gore. Ili se napraviš bolestan pa ne izađeš kad ne treba… Snalazili su se momci na razne načine”.

Prema hotelu “Korali” Milan Madžar gaji specifične emocije. Tu su mu radili roditelji, a tu se i on zaposlio 2000. godine. I ostao narednih dvadeset.

“’Korali’ su bili ‘sirotinjska majka’ za mnoge Spičane, tu smo se podnivili, igrali, prve poslove radili, provodili se… Nisu ni bili ograđeni do 2014. godine, pa smo mi, sutomorski momci, koristili igralište hotela redovno. Niko nam nije branio, igrali smo fudbal kad god bi htjeli. A kad su se postavile ograde, znale su da lete u potok, skupa sa kapijama. Vazda su ljeti bile po dvije-tri ekipe da čekaju na red za utakmicu.

U taj hotel je osamdesetih samo Njemac mogao da uđe, jer bi njihove agencije zakupile čitav kapacitet. Ljudi koji su tada radili su bili gospoda, svi su znali jezike i imali nivo, poštovani od svih. Šef recepcije Niko Vuksanović je za mene bio ikona, o mom tati nije u redu da ja pričam.

U ‘Korale’ sam došao da radim 2000. godine, u kotlarnici. Zamijenio sam Ljuba Ražnatovića, legendu hotela. Srećom, sve sam ljude znao preko roditelja, pa su me brzo prihvatili. Te prve godine nije blistalo poslije NATO bombardovanja, a onda su 2002. Česi sa ‘Koloturom’ počeli da dolaze.

Kad bi stigla autobusom nova tura gostiju, momci su gledali kakve su nove gošće. Sjeli bi na recepciju i razmatrali situaciju. Čekali su da te ‘odabrane’ odu na plažu, pa da krenu u avanturu. Jedno vrijeme je ta plaža čak bila i zagrađena, ograda je bila i u moru nekih 5-6 metara, samo da se mještani ne miješaju s gostima. To nije važilo za osoblje.

Ja sam zatekao i diskoteku tj. noćni bar u bloku koji se sad ruši. To je bilo fantastično mjesto, čak su Brvačani godinama tu slavili Novu godinu. Jedno gostovanje poznatih pjevača sam upamtio iz kraja osamdesetih – Željko Bebek u nekim prugastim katastrofalno ružnim pantalonama, upamtio sam ih”.

Milan Madžar ne krije da je, kao i “mnogi Zupci, Šušanjani i Spičani”, dobar kuvar, naročito za morske specijalitete. A i gurman je.

“Đeca me zezaju da znam samo da večere spremam. Tada imam najviše vremena i volje da nešto isparićam. I to ne volim da mi se iko miješa u kužinu dok sam u nju, ali mi se žena ljuti jer isprljam puno suda. Najviše volim da pravim morske rabote – pašte sa gamborima i crni rižoto od freške sipe.

Volim i resice (sase – prim. aut.) koje, kad se beru, mora da bude mirno more i rasjeka da uđeš do članaka ili koljena. One su zalijepljene za kamen i bereš ih rukom, ali poslije toga ne smiješ uru-dvije da diraš oči ili bilo kakvu sluzokožu, puštaju kiselinu. Prigaju se napolje, jer ako se to čini u kuću, prska voda iz njih po zidovima. A ukus je nevjerovatan, cio Mediteran je u njih. Pravim i čorbu od lumpara, ali ih treba raskuvati dobro, i po nekoliko sati ako treba. Onda mogu i ‘na oriz’. Od ovih egzotičnih jela koje su naši stari spravljali, umijem da napravim jazavca. Uglavnom se šufigaje (dinsta). Mora da odstoji u ocat 24 sata da bi mu se makao miris i jako je ukusan jer je on čista životinja. Lovili smo ih puškom, vrlo je opasan jer zubima kida sve pred sobom”.

Madžar potencira kako je “naša Miška” (Milica Kovačević) sva brvačka starinska jela i njihovo spravljanje objasnila u knjizi, “pa je fino kupite u Narodnoj kuhinji, i sve ćete znati”.  

Hrana je centralni dio i dvije manifestacije čiji je jedan od organizatora – poznata “Spičanska noć” i praznik za sva čula – “Śednik uz tikvanik”.

“Spičanska noć je više za turiste – fešta, koncert, da se ljudi druže, a Śednikom su naši Spičani oduševljeni, to je za dušu. Žene zaista ozbiljno shvataju takmičenje čiji će tikvanik biti najbolji. To je bilo jeftino jelo, svako ga je mogao pripremiti, tikva se sadila i za guriće i za ljude, to je nama u tradiciji. Naše spičanske žene nas ispoštuju i svaka donese još nešto od domaćih specijaliteta, pa se tu noć stolovi šarene, od japraka do poznatog Radmilinog kozjeg sira, od roštula i lokuma do patišpanja…”

“Možebit’ idući put napravimo festival stufade. Nikad je sam nisam pravio, ali sam odličan degustator i prijavljujem se odmah za žiri, no će tu biti navalica. Stufada, sa ‘s’, ne sa ‘š’, mora biti s makarulama, ne priznajem ove sa krtolom ili orizom, i to onim debelim makarulama prelivenim salcom. Makarula desetka – kad je ubodeš pirunom da paziš hoće li odskočiti i ubosti te u oko”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Milan Madžar.

The post Milan Madžar: Drozdići, jankići, đustre, učogrline, lumpari, resice… i neizbježni Korali first appeared on BARinfo.

Pored ostalog, govorio je o djetinjstvu u Sokolani, Drugoj osnovnoj školi (“Prvi učitelj Tomo Popović, onda Desanka Vukčević, Drugu osnovnu pamtim po onim barakama i bijelom tepihu od topola”), prvim svirkama “Katapulta” (“Počeli smo ni iz čega, samo se znalo da neko vježba u Policijskim barakama”), legendarnim prostorijama Duvačkog orkestra (“Božo Gagović dolazio da gleda, a poslije se ispostavilo da zahvalnijeg muzičara ne možeš imati u bendu, prvo kao čovjeka, a onda namjesti miksetu, zna da svira svaki instrument koji ti je potreban, i lijepo pjeva”), ali i o nastupima “Ružinog trna” (“Sančo je bio zvijer, mogli su da sviraju satima”)…

Iako je prve dvije godine živio u Starom Baru, a onda izvjesno vrijeme i na Pristanu, prva sjećanja vezana su mu za Sokolanu, gdje je proveo čitavo djetinjstvo.

“Otac, majka, brat i ja smo sa Pristana prešli u Sokolanu. Tamo su već od ranije bile dvije montažne barake, onda su pridodate i ove lučke. U svakoj je bilo po osam stanova. Sokolana je izlazila na tadašnju magistralu, a sa one strane ka Luci su bile livade na kojima smo se igrali. Veliki stadion ispod topola pamtim još s Pristana, ali smo mi za nas napravili jedan sa malim golovima. Ivica Buntić je bio najbolji u fudbalu, a onda je došao Bećo Begzić. On je samo krao lopte i ubacivao u kadu, sjećam se da mu je bila puna lopte. Ispred kuće je šutirao i lupao u zid pored koga je bila žičana ograda. Ali, čim je izašao na teren, kao mali, bio je već oformljeni fudbaler, čudo jedno. Znao je da se postavi, da te vuče, čupa, zagradi se… Napravili smo poslije i koš pored ulice, a djevojčice su najčešće igrale lastike. Bilo je puno đece, nije se ulazilo u kuću kad je lijepo vrijeme”.

Topoličani su često išli kroz Sokolanu iz matične Druge osnovne škole.

“Prolazili su tuda, jer im je bilo kraće, iako puno vode i blata. Bilo je dana kad se moglo iz naselja izaći samo na stranu, kod lučke kapije. Središ se i obučeš, a kad dođeš do asfalta, gotov si. Kroz naselje ih je često dočekivao ‘Odbor za doček’. Sjećam se Kastratovića, Željko i Goco, njima je majka radila u stovarištu na ćošku, i oni su se igrali na livadi. Jednom tako zaustave mene da izbiju, a ja udarim jednoga i pobjegnem. Poslije sam se u ‘Meksiku’ družio sa Željkom i postali smo nerazdvojni. Postajale su ekipe, koje bi, naročito pred mrak, izlazile i čekale da neko prođe, nije niko dobijao neke velike batine no čisto da se zna ko je gazda i kuda ne bi trebalo da se ide”.

Muzikom je počeo da se bavi u osnovnoj školi, tad je i sjeo za prvi komplet bubnjeva.

“Kad smo prešli u ‘Blažo Jokov’, na Topolicu, nastavnik muzičkog Vito Ujes je stalno organizovao priredbe i nastupe, pa je pravio selekciju i probe ko što zna da svira. Tražio je bubnjara za orkestar za Dan škole, i odabrao me. Dok su ostali vježbali na gitarama, a on na klaviru, ja sam ‘svirao’ rukama po klupi. Dan-dva pred priredbu donijeli su mi bubanj, onda je Vito sjeo i pokazao mi čemu šta služi. Bio sam zgrožen jer nisam znao apsolutno ništa na njemu, no nekako sam se snašao. Odmah sam ‘odvojio nogu’, ali sam ruke držao obratno. Zoran Nikitović je bio u Gimnaziji i naučio me kako da promijenim ruke. Na mom prvom nastupu smo svirali Čolićevu ‘Kristinu’, samo smo umjesto ‘Dobra vam noć’ pjevali ‘Dobar vam dan, prijatelji’. Ja sam vazda nešto po kući lupao rukama đe god stignem, o sto, o namještaj, bio sam im sigurno dosadan, ali mi nisu ništa prigovarali. Prvi bubanj sam kupio tek kad sam došao iz vojske, krajem 1984.”

Bio je u srednjoj školi kad su ga pozvali u grupu koja je počela da dobija konture. Bio je to “Katapult”.

“Ispred baraka policijskih našli smo se Zlatko Čikić, Gula, ja i Džigi Jovićević, tada smo dali ime grupi. Znam da je Džigi crtao logo kao kašiku od bagera, a unutra je bila žena koju taj katapult izbacuje. Odmah smo se dogovorili da radimo i svoje kompozicije, Gula ih je pravio, ali je najveći među nama bio Zlatko Čikić. On je bio nevjerovatan talenat, mislio sam za njega da će da bude najbolji. Svirali su tada i Noco Brajović i Baća Lekavski, ali je on mogao sve da ih prevaziđe, a povukao se iz muzike iz meni nepoznatih razloga. Zlatko i ja smo učili zajedno, išli na probe kod Vita Ujesa.

Prvi nastup je ‘Katapult’ imao u Gimnaziji kao predgrupa ‘Ružinog trna’ i već na generalnoj probi su me viđeli budući kumara Pero i Sančo. Svirao sam te noći na kompletu duplih bubnjeva Save Perovića i nisam znao što se od toga koristi, pa sam odabrao samo ono što meni treba. Bila je igranka, svi oko nas, gomila učenika, nisam se vidio od bubnjeva. Pored svih nas, djevojčice su vazda čekale najviše basistu Zlatka Kapu, visok, naočit, lijep, imao onaj kaput tada moderan. Jednom, mislim u Titogradu, čekali su nas sve učesnike koncerta na ulazu, veselje, slikanje, ali kad je Zlatko izletio iz auta – krenula je strašna vriska. Kao najveća svjetska zvijezda da je. Poslije toga sam otišao u vojsku, pa u ‘Ružin trn’, a u ‘Katapult’ sam se vratio za album ‘Ulica starog pjesnika'”.

Ulazak u tada najpopularniju barsku rock grupu, “Ružin trn”, koja je nastupala i na Subotičkom festivalu i na Zaječarskoj gitarijadi, bio je prilično zahtjevan.

“Kad sam se vratio iz vojske, zvao me Neven Marković, moj budući pobratim, i pitao bih li ja volio da vježbam s njim. Donio sam palice i išao kod njega kući, on je imao klavijature. Neven je strašan muzičar, pokojni Miki Jelenić je govorio da je u Jugoslaviji među prva tri klavijaturista, ali je malo ko znao i koliko je dobar bubnjar bio. On je mene naučio, ‘odvojio’ mi potpuno noge i ruke, pokazao mi mnoge stvari. Tada nas je obojicu zvao ‘Ružin trn’ i mi zvanično pređemo u bend. Puna 24 dana smo nas dvojica sami u prostoriji vježbali i plus povremeno probe sa grupom. S takvim muzičarima nisam mogao da sviram tek tako.

Oni su svi bili iskusni, ali su nas brzo prihvatili. Noca sam malo znao i divio sam mu se, on je bio pojava, čekalo se na kraju vazda njegovo mišljenje. Ako on kaže, onda je dobro. Spremili smo pet pjesama za najavljeni koncert ‘Riblje čorbe’, iz koje su nas zvali da budemo predgrupa. Poslije svirke u OŠ ‘Jugoslavija’, kad nas je i Bora Đorđević pohvalio, pitao sam Noca kakav sam bio, željno čekajući odgovor, a on me samo pogledao i rekao kratko: ‘A dobro je to, Ićo’. Zanimljivo, a čisto da se vidi kakav je bio odnos među muzičarima osamdesetih, za taj koncert Vicko Milatović, bubnjar ‘Čorbe’, rekao mi je da od opreme ponesem samo doboš i palice, sve ostalo mogu njegovo da koristim”.

Bio je to nov zvuk “Ružinog trna”, daleko od grmljavine na koju su slušaoci navikli, pun klavijatura vukao je na grupu “Europe”. Iako se do danas zvanično nisu dogovorili da li su dvije kultne pjesme u Beogradu snimili pod starim imenom, ili pod novim “Treći put” (kako piše na originalnoj traci, i u tadašnjim “Barskim novinama”), jedno je sigurno – “Glavom kroz zid“ je bila omiljena kod rokera, a “(Ja još uvijek mrzim“) Decembar” je ostala barska neslužbena himna decenijama.

“Na jednu od proba došao je Neven sa gotovom temom koju je napravio kući. Bio je to budući ‘Decembar’. Svi smo dodali što je trebalo, Noco solažu, Sančo je doradio Gulin tekst, tj. promijenio je par riječi. Nismo mi tada očekivali da će pjesma da bude baš ‘to’, da se sluša više od 30 godina, čak smo više tipovali na ‘Glavom kroz zid’, bila je brža, dominirale su gitare i klavijature. Otišli smo u Beograd da ih snimimo, snimatelj je bio Cvele iz ‘Instruktora’, samo ton bubnja sam namještao dva sata. Mislim da sam sve odsvirao iz drugog puta, snimale su se dionice u komadu, nije bilo parcijalnog nasnimavanja. Neven je na DX7 svirao prvu verziju koja je ubjedljivo najljepša, a koju smo izgubili i niđe je nema.

Slali smo te pjesme na jedan rock festival u Sarajevu, organizator je bio oduševljen, bez riječi, rekao da je to simfonija, ali da nije za njegov koncert. Ta pjesma je ispala baš kako treba, ona je pravi Bar zimi – atmosfera kiše, grmljavine, a pjevali su je mnogi, no uz dužno poštovanje niko nikad kao Sančo. Nocov udio je posebna priča, sa jednim tonom gitare je znao sve da ukrasi”.

Eksperiment nazvan “Treći put” nije previše uspio, iako je bio vrhunski tegaroški bend, kome se jedno vrijeme priključila Snežana Čagorović, kantautorka iz tadašnjeg Titograda.

“Snežana je bila nježna, pjevala je pjesme podešene njenom glasu kao Jadranka Stojaković, a kod nas je morala da se prilagođava. Neven i Baća su je intonativno ‘hvatali na prevaru’, pa je pustila glas. Odlično je pjevala, svirala usnu harmoniku i gitaru. Mi smo pjesme sa ‘Hita mjeseca’ svirali u originalu. Početkom maja 1987. pošli smo u MOC u Bečiće, tada najjači klub i diskoteka u Crnoj Gori. Bilo je tu omladine sa svih strana svijeta, naročito u tom trenutku Rusa i Rumuna. Sančo bi onda publiku razdvajao u tri gomile – Rusi na jednu stranu, Rumuni na drugu, naši i ostali u sredinu, pa su horski pjevali naizmjenično dionice, naročito ‘Amsterdam’ ‘Riblje čorbe’. Sančo je otišao 1987, pa su uskočili kao vokali Mićo Vujović i Emina Čivović“.

Kreće svirka po hotelima sa raznim sastavima.

“Mene su 1988. zvali iz Podgorice, bend ‘Zlatna lira’, bubnjar je bio Mićo Popović, pitao me da ga zamijenim. Svirali su i pop i šlagere i narodnu muziku. Ja sam te narodnjake izvodio u rock stilu, sa mnogo prelaza. To što sam onda radio iz neznanja, kasnije je počeo da bude turbo folk trend. Bio sam s njima u hotelu ‘Nikšić’, pjevala je Beti Đorđević, a onda smo prešli u ‘Inex’. Došao je Dejo Božović sa pjevačicom Biljanom Petrović iz Beograda, pa stari pjevač Bob Đorđević, Betin muž, koga pamtim jer je bio ljudina koja je voljela da pije a imao je fantastičan glas za jazz, soul, španske i italijanske pjesme. Stigao je onda i Zdravko Đuranović, kasnije je gostovao i Toma Zdravković, a harmonikaš i vođa benda je bio Srđan M, kasnije poznat po onoj ‘Tebi, moja mazo’. Terasa ‘Inexa’ je bila uvijek puna”.

Isko Čobić se sticajem okolnosti našao potom u platežnim, narodnjačkim vodama.

“Još kao ‘Treći put’ smo pratili jednom Snežanu Đurišić i njenog harmonikaša, to mi je prvi kontakt s narodnjacima. Ali 1989. poslije ‘Inexa’ i ‘Zlatne lire’, došao je Džej sa harmonikašem u Čanj, falio im je bubnjar. Nakon toga sam uskočio u bend koji je svirao na sajmu u Budvi, pratio je zvijezde narodne muzike, prvi Marinko Rokvić, pa Ana Bekuta… Pošao sam na mjesec dana, a ostao do 1996. godine.

Vidio sam da muzike one stare više biti neće, kad je prvu ritam mašinu donio Rođa Raičević u hotel ‘Sozinu’. Čim sam je čuo, znao sam da će nas bubnjare to istisnuti iz muzike. Zato sam počeo da pjevam na matricu. Otišao sam 2000. u Njemačku i tamo zarađivao tako, jer više niko nije koristio bubanj. Po povratku, mislim 2008, pitao me Omer Hodžić da pratimo Omera Habibovića, nakon toga me Toće pozvao u Etno-grupu ‘Zora’ da sviram tarabuku. Ja sam predložio da se uvedu instrumenti, a ne samo jedna gitara, pa se napravio orkestar kako bi pratio pet žena koje su odlično pjevale. Doveo sam Nevena i Suada Kurgaša, ispala je dobra svirka, moderna. Posljednja stanica je bila Etno-grupa ‘Luča’ u kojoj je pjevala Danica Nikić, danas Crnogorčević“.

Važan udio iskovog života bilo je učešće u folkloru KUD ‘Jedinstvo’.

“Sa folklorom sam počeo na kraju osnovne škole, pa sam prešao u KUD ‘Jedinstvo’. Sekciju su tada vodile profesorice Ramiza i Lidija, poslije je došao Savo sa Cetinja, pa Janko Milošević iz Beograda. Bile su postavljene odlične koreografije, a mi smo bili dobri, obišli smo čitavu Jugoslaviju i gostovali u Njemačkoj 1983. Od đevojaka najbolje Emilija, Svetlana, Mira Brnjada, Keka, a svuđe je na nastupima bilo najatraktivnije ‘Kolo na kolo’. Gore lakši i niži: Seljo, kumara Vesko Malović, ja i Basro iz Starog Bara – jedino je Seljo bio viši, on je iskakao kad se kolo ‘otvori’ – a dolje su bili oni jači – Ćiko, Bato, brat moj Šero… Imali smo teške koreografije, dobijali smo redovno upale mišića na probama… ‘Makedonija’ je sama imala 54 čučnja i okreta za nastup”.

Iskov sin Bojan takođe svira bubnjeve. Isto kao i Iskov ‘bubnjarski sin’, kumara Perov ‘mali Gaga‘.

“Meni je milo kad mi kažu da sin svira bolje od mene. On je u Podgorici, uči, i svira rock muziku, pravi je roker. Šteta što nema češće priliku da vježba. Odem povremeno da ga čujem i puno mi srce. A moj ‘drugi sin’ Dragoljub Gaga Purlija, od mog kumare Pera, imao je sreću jer je imao moj bubanj od rođenja, na kome je udarao od kad znam za njega. Ispao je odličan bubnjar, jedan od boljih u Crnoj Gori, bio na ‘Eurosongu’, nema ih puno koji se mogu pohavliti time”.

Neizostavno pitanje, zemljotres 1979.

“Bili smo u našoj baraci u Sokolani. Onaj prvi udar, u pet do sedam, nas je razbudio, ali smo ostali u krevetu, a otac je pošao da se brije u kupatilo, koje je od sobe bilo udaljeno samo metar. Kad je onaj jaki udar krenuo, mi nismo mogli da ustanemo, a otac da izađe iz kupatila. Panika, vriska, plač, svi su već bili napolju, grlili porodice, poslije tražili komšije. Od strane Topolice i put Rumije i Sutormana vidio se dim… Kasnije sam otišao do današnjeg ‘Volija’, dalje nas nisu puštali.

Prvo što smo vidjeli bila je uništena ‘Agava’. Srećom, ekskurzija koja je spavala u hotelu otišla je malo prije zemljotresa na voz, da nije bilo toga, bio bi pokolj. U ‘Agavi’ je noć ranije svirao rumunski bend, harmonikaš je skočio sa četvrtog sprata dok je padala zgrada i samo slomio nogu. Nikada mi nije palo na pamet da se našalim na račun zemljotresa, to smo osjetili i znamo šta je, i kako nam je bilo. I danas kad čujem buku odozdo, pa čak i kad onako jako zabruji kamion kad prolazi, sve proradi i želudac mi se popne, taj strah ne prolazi”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Isko Čobić.

The post Isko Čobić: Nevenove lekcije, Nocovo potvrđivanje, vriska za Zlatkom i, naravno, Džej first appeared on BARinfo.

I danas slovi kao “najbolji nepoznati muzičar Bara”, a i pored javnih nastupa i gotovo kultnog statusa kojeg je imao naročito među mlađima, u 58. godini prvi put je u životu gostovao na Radio Baru.

Kroz iskrenu i emotivnu priču o sebi i naselju Ahmetov brijeg, govorio je i o tome kako je funkcionisao urbani Bar osamdesetih (“Bioskop je mjesto đe si mogao da vidiš simpatiju, jer su samo tu cure izlazile, u kafiće nisu išle”), na koji način i gdje se “sticalo momaštvo” (“U Dom učenika su dolazile ekskurzije iz Kikinde, bile su igranke i tu je znalo da bude priličnih problema”), o tome kako je čitav život proveo “na krše” (“Bilo je raznih i dobrih ulova, ali su grujevi bili posebni jer su se lovili u rupama. Pođem na korzo, prije toga ubacim tunju u rupe, vežem za bitvu, i šetam sa društvom. Kad završim izlazak, pokupim grujeve i odem kući sa društvom da sviramo, pijemo vino i pržimo ribu”), o danas zaboravljenim muzičarima i nastupima, ali i o vremenu kad je svirati akustičnu gitaru na korzu, u šumici, ispod prozora ili u nečijem ulazu bilo nešto potpuno normalno.

“Mi, Lokmeri, vodimo porijeklo od njemačkih oficira koji su službovali u Lici, u tadašnjoj Vojnoj krajini. Moj otac Milo je došao pedesetih godina u Bar da radi na probijanju tunela Rikavac. Nakon toga se vratio nazad, zatim bio u Titovoj gardi, i nakon problema sa jednim vodnikom završio u zatvoru, poslije čega je prekomandovan da služi ostatak vojnog roka u garnizonu u Baru. I ostao. Njemu je pravo ime bilo Mile, ali je ovdje postao Milo, a nadimak Džoni po kome ga svi znaju dobio je zbog svojih omiljenih kaubojskih filmova, a i tukao se po starobarskim kafanama u kaubojskom stilu. Po drugoj verziji, nadimak je dobio po Johnny Weissmulleru koji je glumio Tarzana, jer su bili slične građe. Majka mi je iz Ulcinja, upoznali su se u staroj bolnici – došla je da obiđe majku koja je bila bolesna”, započinje priču Milenko Lokmer.

Prve godine života proveo je na periferiji i u centru grada.

“Ja sam po rođenju donešen u Rap, živjeli smo još dvije godine u kući naših kumova, Bose i Savića Đukića. Onda smo došli u Ulicu maršala Tita, ulaz između ‘Borova’ i pekare. Na našem spratu su živjeli i Aleksa Šćepanović – učitelj, Tomo Perišić – policajac i Marko – mesar u ‘Izboru’. Igrao sam se s njihovim sinovima Gojkom, Rankom i Mićkom. Tu nas je zatekao i zemljotres 1968. godine, a tu se rodio i moj brat Miodrag. Iz tog se perioda sjećam Ljetnje bašte, odnosno filmova koji su se davali, jer je otac radio na obezbjeđenju, kod cijepanja karata. Na vrhu zida bili su komadići stakla da niko ne može preskočiti, tako da su morali proći pored njega ako su htjeli džabe ući, a to baš nije moglo lako”.

Nedugo nakon 1968. familija se seli na Ahmetov brijeg, gdje Milenko živi i danas.

“Prešli smo u montažnu baraku sa čvrstim temeljima, koju je Danska poklonila nakon zemljotresa. Kuhinja, spavaća soba, još jedna soba i balkon obima 17 metara. Prva godina nije bila baš ono što zovu ‘humano preseljenje’ jer su Lučke zgrade, jednospratnice, tek bile u izgradnji, pa smo jedno pola godine po useljenju proveli bez struje. Puta nije bilo, išli smo stazom do gore. Livade su bile na mjestu današnjeg Makedonskog naselja, a kroz Bjeliše put kojim je nekad išao voz. Kad smo išli u bioskop, govorili smo: ‘Idemo u grad’.

Ako je na nešto ličilo to naselje, ličilo je na favelu, radničku favelu, današnjim jezikom bi rekli da je to bio melting pot radnika iz svih krajeva Crne Gore, ali i van nje. Zadržali su dio navika iz starog vremena, jeli u dvorištima i obrađivali bašte oko kuće ili oko trafostanice. Organizovale su se mobe da se nekome istovare drva, da se kopa kanal, da se nose blokovi, ali su znali i da na parkingu kolju tele ili slično. Vrata se nisu zaključavala, svako je kod svakoga išao. Nije moglo da prođe ni sedam dana, a da se neko ne posvađa, najčešće žene, pa se uključe i muževi, no se svi pomire nakon 20 dana. Najčešće je bilo svađe oko djece, ali i oko kokošaka, dva kila masti, oko pomoći za zemljotres…”

Naselje bez automobila donosilo je ogromnu slobodu.

“Po čitavi dan smo bili napolju. Išli smo na Malo igralište između maslina, tu su se odvijale sve naše aktivnosti. Jedna stativa je bila maslina, a aut-linije žbunje i nasip od zemlje. Bio sam i sudija na Malom igralištu, kući napravio žuti i crveni karton. Koljena vazda svima u komade, laktovi isto, jedan je sletio nizbrdo u ogromne drače pokušavajući da uhvati loptu, pa smo ga vadili čitavog izgrebanog i krvavog – poveli ga doma, a majka mu se imala onesvijestiti. Sa Malog igrališta su kretali i naši odlasci u lov na kostiće, koje niko nikad nije ulovio, praćkom ili peckalicom. Danas su tu kuće i zgrade, ni maslina nema, a ne igrališta.

Kad bih nešto uradio što ne valja, majka i tetka su me slale da sam sebi izaberem prut kojim će da me biju. Ako izaberem tanki, jadni, onda one pođu i uberu odgovarajući, što nije bilo dobro, a pošto sam živio u naselju gdje je bilo puno mrčela, dobro sam ih zapamtio. Ljeti smo išli skupa, čitavo naselje na gradsku plažu, porodice, poneseš ručak i uveče dođeš doma. Plivali smo od plaže do lukobrana, danas ne znam kako nam je to uspjevalo za rukom. Odmah po ulasku u vodu bio je kanal u kome su se mnogi davili, ne očekujući naglu dubinu. Sjećam se, jednom se neko topio, pa su ga izvukli na obalu, i kroz pijesak ga vukli za kosu, vazda su čitali da davljenika treba vući za kosu, samo nisu znali da to važi samo za more. Srećom, ni tome nije bilo ništa, samo se nagutao vode”.

Za đake iz Ahmetovog brijega, put do stare škole “Meksiko” donosio je “dobar komad hoda”.

“Sjećam se prvog dana u školi, ali mene nisu vodili roditelji. Braća Aleksići, braća Krivokapići i ja smo sami pošli preko štreke pored Đinovića, i to je bilo to. Učiteljica mi je bila Biljana Popović, vrlo stroga, ali pravična. Bilo je to vrijeme kad su mnogi učitelji i nastavnici primjenjivali sasvim konkretne vaspitne mjere, ali se niko od roditelja nije bunio, to je bila normalna stvar. Iz ‘Meksika’ se dobro sjećam i Đine Leković, koja je na jednom času fizike donijela gramofon i puštala nam ‘Čegovića’ u interpretaciji Petra Božovića.

‘Meksiko’ je bilo divna škola. Igrali smo na stadionu fudbal, podijeljeni na Partizanovce i Zvjezdaše – ja sam bio crno-beli, a skoro svaka utakmica se završavala tučom zbog iljanja. Moj najbolji drug Sajo Kovač je u 4. razredu prešao kod nas iz OŠ ‘Srbija’. U fudbalskim mečevima, za razliku od brata Ikote koji je bio odličan fudbaler, Sajo je bio golman jer je bio najvisočiji u odjeljenju. Ja sam bio na beka, kao čuveni Jusuf Hatunić, lopta može proći, igrač ne. Međutim, prvo čega se sjetim vezano za školu je Kiki, dobri Kiki koji je prodavao ušećerene jabuke, lizalice i sjemenke, a onda i čuvene tapke u ‘Paninijeve’ sličice fudbalera.

Odmah kraj škole, Stara Raskrsnica, sa dvije poslastičarnice i pored njih Pogrebno preduzeće, ali što je najbitnije, i trafika – srijedom ‘Alan Ford’, petkom ‘Politikin zabavnik’. Skupljao sam stripove dok nisam pošao u vojsku i imao primjerke posložene po broju, a onda je moj brat sve to razdijelio.

Školovanje sam poslije nastavio u Poljoprivrednoj školi, gdje mi je izborni bio voćarstvo, pa sam u sezoni branja mandarina morao da uberem dvije gajbe kako bi me pustili doma”.

U osnovnoj školi počinje ljubav prema muzici, konkretno – gitari.

“Počeci mog sviranja vezani su za Saja. On je počeo da svira pod uticajem brata Cafa koji je bio nevjerovatni sluhista, a uz to je učestvovao na svim radnim akcijama koje su postojale. Došao bi sa jedne, a odmah sjutra išao na drugu radnu akciju, tako čitavo ljeto, što je njegovu majku jako nerviralo. Cafo je, kad bi ugrabio vremena, učio Saja uz vaspitne mjere, a Sajo mene bez vaspitnih mjera. Izmolio sam roditelje da mi kupe akustičnu gitaru u knjižari ‘Kole’, bila je toliko loša da je bio cenat prostora između žica i pragova. I prva stvar koju sam svirao sa Sajom nije bila ni ‘Crni leptir’, ni ‘Krivo je more’, već ‘Oye Como Va’ Carlosa Santane, ja držao ritam, on solirao. Boljela me ruka danima od bare hvatova. Sajo i ja smo onda pošli kod Miška Vujića i učlanili se u KUD ‘Jedinstvo’. Pošto sam slabije znao gitaru, dobio sam da učim bass, Precision, veći od mene. Prvi smo nastup imali kao klinci, na priredbi u Domu kulture i mislim da smo svirali na play back, jer je Miško htio samo da pokaže da KUD ima instrumente i mlade članove. Sjećam se da su mi se odsjekle noge od straha. Ubrzo je Sajo počeo da svira i u bleh-orkestru koji je imao probe u barakama kod Stare ambulante. Dali su mu francuski rog koji se nudio samo dobrim sluhistima, a ja sam često išao s njim na probe, bilo mi interesantno, a bili smo nerazdvojni. Kad smo vremenom stekli malo više sviračkog znanja, prešli smo u KUD ‘Luka Bar’, jer su oni imali prostorije za vježbanje. Da te komšija ne bi likvidirao, morao si da nađeš neđe baraku da bi vježbao”.

Ulazak u bendove, desio se slučajno, “skupili se ljudi”.

“Sredinom osamdesetih, zanimljiva je stvar bila dolazak iz Srbije Neše Mladenovića, bubnjara koji je tvrdio da je pohađao Jazz Akademiju u Gracu i da je izraelskim brodom kao slijepi putnik išao u Kobe da trguje Yamaha bubnjeve. Njegovi su roditelji kupili poslovni prostor u Makedonskom naselju u glavnoj ulici, koji je postao sjedište Udruženja muzičara Bara. Dolje su bile kancelarije, a gore su živjeli njegovi roditelji, pa se često moglo desiti da dođemo u prostorije koje mirišu na kupus ili na otkuvavanje veša. Onda su tu pojavljuje i Dragan Knežević, pjevač iz Nikšića, s kojim nas je upoznao Bogi Stanković koji se danas odaziva na ime Šanta Panta, a koji je živio u Domu učenika. Dragan, Neša, Sajo i ja smo oformili tu prvu akustičnu verziju grupe ‘Carlo V’, s namjerom da to preraste u ozbiljan bend. Napravili smo nekoliko pjesama, ali je Dragan otišao za Nikšić, pa ga je zamijenila Pegi, mislim da smo neđe i nastupali. Priključio se i pokojni Ivica Vlajnić. Zatim smo snimili jednu instrumentalnu kompoziciju po imenu ‘Klementina’ kod Zorana Boškovića u Makedonskom naselju, vježbali smo je tri dana. Došli smo da predstavimo snimak u Radio Bar i voditelj nas je predstavio kao heavy-metal grupu, a onda je krenuo snimak u kome nema nijedan električni instrument osim Ivicine italijanske klavijature.

Inače, jedne prilike, grupi ‘Neverne bebe’ koja se drugačije tada zvala i svirala u Sutomoru, razbolio se bubnjar, pa su zvali Nešu da dođe da ga zamijeni. I sve je bilo OK dok Neša uspred svirke nije prešao na narodnjačku ‘dvojku’, a ovi se samo gledali. Ipak, svirka je nekako privedena kraju, iako ih je potpuno pogubio vrlo čudnim prelazima. Više ga nisu zvali. Mladenovići su prodali sve što su imali početkom devedesetih i otišli, nikad ništa nisam saznao o Nešu nakon toga”.

Ubrzo slijedi i “elektrifikacija”.

“Tad sam negdje, prvi od muškaraca u Baru, ofarbao kosu u mat-crno, bio je to mladalački hir. Frizerka Dragana Dimitrijević, Beograđanka, naša Ester, završila je posao kod mene kući. Meni se sviđelo i htio sam da ličim na pjevača grupe ‘Spandau Ballet’. Nosio sam ‘italijanku’, a izlazak iz kuće nije bio moguć bez stavljanja raznih gelova. Stvrdnu ti kosu tako da si mogao da padneš sa bicikla na glavu i da ti ništa ne bude. Ja sam usput ka gradu na izlozima provjeravao da li se što na frizuri promijenilo.

U prostorijama KUD-a ‘Luka Bar’ kod Samačkog hotela počele su probe ‘električnog’ ‘Carla V’. Išao sam redovno, ali me mrzjelo da nosim futrolu, pa sam bass kačio niz leđa. U crno obučen, sa crnom kosom, bio sam vjerovatno neuobičajena pojava, u koju su mnogi zagledali. Svako je mislio što je htio, ali se nisam puno sjekirao. Kako je to neđe javno rekao i Božo Gagović, multitalentovani muzičar koga smatram svojim mlađim bratom, ta neka slike mene kako idem preko trga opredijelila ga je da se i on okrene muzici. Ne mogu reći da nisam ponosan radi toga, iako nisam ničim stvarno doprinio da se to desi.

Božo je tada bio žuti, mršavi dječak, koji je dolazio da gleda probe, i jednom sjeo da zamijeni bubnjara – odmah su svi vidjeli koliki je talenat. Ja sam brzo napustio ‘Carlo V’, zamijenio me Dragan Čobić, pa sam sa Igorom Marojevićem, danas piscem, u njegovoj sobi beskonačno svirao Jimi Hendrixa, ja na akustičnoj, on na električnoj gitari. Vazda sam imao s njim neke prepirke oko stavova u životu, no dobro smo zvučali. Realno, imao sam sa dosta njih prepirki, i u muzici i van nje, ali sam se držao svojih principa i od njih nisam odustajao”.

Naredna stanica bila je grupa “Don Kihot”. Nakon albuma “Zašto” kompletirao se bend za svirke i spotove.

“’Don Kihot’ su osnovali Ivica Vlajnić i Branko Cikić. Božo i ja smo pozvani kad je ploča bila snimljena, da vježbamo za tezgu. Nismo nikada javno nastupili, ali smo snimili nekoliko spotova za RTV Titograd. Ivicina ideja je bila da svi budemo u havajskim košuljama i laganoj garderobi, što u mom slučaju nije dolazilo u obzir. Ja sam, iako je bio, mislim, kraj maja i poprilična vrućina, snimao onako kako sam ja zamislio da treba, vjeran svom imidžu, u crnoj teksas jakni, sav u crno i sa crnim naočarima, a oni su bili u havajkama. Režiser Husein Bato Dukaj, divan čovjek, vikao mi je: ‘Mrdaj se što više’, i meni se činilo da letim, a jedva sam se pokretao. Bio je tu i kamerman Čedo od koga smo imalo logističku podršku, pošto je imao bocu vinjaka vazda ispod sjedišta.

Kad smo snimali spot za naslovnu pjesmu ‘Zašto’, kod teniskih terena blizu mora, okupilo se brdo naroda, svi gledaju u nas, a mene režiser 20 puta vraća da vičem ono ‘Zašto’. Bio me blam, došlo mi je da napustim snimanje u jednom trenutku. Kad je propala tezga, bend se razišao, a ja više nikad nisam bio aktivni dio muzike”.

Sasvim neočekivano, Milenko je jedne noći prijateljima u svojoj kući prezentovao sopstvene pjesme na akustičnoj gitari.

“Sjedili smo na onom betonu ispred trafostanice u sredini Spuških, kad je prošla jedna djevojka dignute glave, kao Monica Bellucci u filmu ‘Malena’. Rekoh: ‘Ova ima nešto posebno’. Njoj sam napisao sve pjesme. I to je bila platonska ljubav, jer da sam je upoznao, odnijelo bi sve čari. Tad sam radio kao noćni čuvar stovarišta ‘Rugovo’ na Staroj raskrsnici; duge noći, pa se piskaralo, znao sam par akorda na gitari… Svaku sam pjesmu napravio kao baladu, sporu, nježnu, a onda su je aranžmanski promijenili Božo i Sajo. Pjesme je prvi put izveo ‘Carlo V’ na onom čuvenom koncertu koji je propao – Nebojša Đukanović i ja smo sjedjeli skupa i gledali sve to iz publike. Iskoristio bih priliku da javno kažem Nebojši da ne mora da mi vrati ploču ‘Saxona’, original iz Francuske, koju sam mu pozajmio 1986. godine, kod njega je ostala sačuvana, ja sam sve svoje ploče razdijelio.

‘Noć bez kraja’ je prvi na CD snimio Gula, Božo je tražio dozvolu, i za njegovu ljubav sam je dao. Ta pjesma sad ima 5-6 verzija. Razni je pjevaju. Napisao sam nekih petnaestak kompozicija, ali sam sve tekstove zaboravio, o akordima da ne pričam, i pojma nemam kako su tada zvučale. Nisam ih nikad pravio da se snime, pisao sam ih za sebe i za tu djevojku. I nikad nisam imao osjećaj prema materijalnom, pa sad živim kako živim, i radim bravariju sa mojim drugom”.  

Tih osamdesetih, u ekipi koja je u muzičkom dijelu sebe zvala “The Acropolyss Band” (Milenko: “Ja nikada nisam bio u tom bendu, ja sam bio sam za sebe”), a privatno nerazdvojna, bili su, pored Milenka, Sajo Kovač, Vesko Dašić, Slavko Strahinja i Željko Milović, poslije su se pridružili Peđa Tomašević i Dejo Mirotić.

“Vesko je sve nas u stvari upoznao dok je živio u kući sa garažom, na kojoj je pisalo ‘garža’ jer je bio isječen srednji dio. Mene i Željka je povezao na sjedeljci dan prije svog rođendana, on i Slavko su učili zajedno mašinski smjer u Gimnaziji, s Peđom je valjda pošao u vojsku. Slavka sam od ranije znao jer je komšija, na 50 metara od mene. Slavkov otac Blažo je dobio stan u Lučkim zgradama, pa smo se on i ja zbližili preko heavy-metala kojeg smo obojica slušali.

Mi, dječaci i momci sa Ahmetovog brijega, igrali smo fudbal na parkingu koji je tada bio samo gomila nasute zemlje, tačno na ulazu njihovog balkona, pa je lopta znala da završi i u tanjiru dok ručaju. E, Blažo je znao da nožem razbuči lopte jer mu je smetala graja. Onda je na tom mjestu, na parkingu, podignut koš, i to od stuba za struju kojeg su na volšeban način donijeli braća Milorad i Duško, i njihov drug Avnija, a koji je funkcionisao punih 15 godina, dok ga Slavko nije otkinuo sjekirom iz istih razloga kao Blažo nekad.

Ova ekipa je bila nerazdvojna. Ljeti i zimi, u kućama, na plaži, ispod strehe Robne kuće, u bioskopu, u kafanama, svuda… A kad si drugačiji, upadaš u oči. Zvali su nas i ostale takve drogaši, darkeri, a Tošo je dobio nadimak ‘panker’ iako je nosio dugu kosu što sa pankom nema veze. Nosili smo na plažu ogromni kasetofon koji je trošio baterije kao lud, ili bi išli s gitarom na Crvenu plažu ili u Šušanjsku šumicu… Diskoteka ‘13. jul’ je bila jedino pravo mjesto za izlazak ljeti, jedini zvuk Evrope kod nas. Sjećam se da sam uveo na silu jednog našeg druga koji do tada nije bio u diskoteci, jer mu nisu davali roditelji pošto ‘tamo ima pijanih ljudi’, a danas piše o muzici.

Išli smo po korzu svake noći, i po najvećem sjeveru, samo da vidimo tu neku djevojku koja nam se sviđa. Ponavljam, samo da vidimo, ne i da priđemo, jer su tada cure oko sebe imale dva zaštitna prstena drugarica. Ako te drugarice ne aminuju, nemaš nikave šanse. Čak je jedan iz našeg društva dobio korpu na neviđeno – šetali smo gore-dolje, a cura se odvojila od drugarica i rekla mu: ‘Znam da se interesuješ za mene i da ti se sviđam, ali odmah da ti kažem da ne pokušavaš i da mi ne prilaziš, jer nemaš šanse kod mene’. Zato smo čekali ljeto i dolazak Novosađanki i Beograđanki koje su bile mnogo emancipovanije. Zna se zašto počinje da se svira gitara, popularniji si kod djevojaka. Tad je to bilo vrlo atraktivno u njihovim očima. Djevojke su željele da me upoznaju, nije da nisu. Na njihovu žalost. Tada sam znao poprilično da popijem, a to ne ide skupa sa djevojkama”.

U tom periodu ekipa je snimala i izmišljene radio emisije, najbliže onom što danas rade “Buksovci”, samo sa mnogo manje smisla i bez ikakvog scenarija, samo improvizacija.

“Snimali smo ih iz zabave, za svoj gušt, bez ikakvih drugih poriva. Mislim da je za sve to kriv moj drug Goran Janković, otac današnje pjevačice ‘Grimma’ Ivane, koji je bio nekako kao mudrac-hipik, guru čitave te naše družine, vazda u razgovorima koje s drugim nisi mogao voditi. Sjećam se i kad se Ivana rodila, tu smo noć žestoko proslavili u stanu iza ‘Vračara’… Ima ih koji se sjećaju da je neko te noći donio ploču ‘Scorpionsa’, neko u specifičnom stanju zaspao u WC-u, a neko pao s balkona, srećom prizemlje je bilo…”

Često se pominje da je Milenkova kuća bila, maltene, hipi komuna za sve namjernike i umjetnike i muzičare krajem osamdesetih.

“Tu zasluga ne pripada samo meni, već i mom ocu koji je bio širokih pogleda, prošao je cio svijet, i nikad mu nije smetalo da neko dođe. A sve je počelo kroz muziku. Mislim da je prvi počeo da dolazi Bogi, i da dovodi đevojke i drugove, među njima i Dragana Kneževića. Nakon njih došli su Nikšićani Boćo Petković, Točak, Promaja… pa momci iz ‘Glembajevih’, onda Lale, Grunf, Škrbo… Bar je zimi noću bio pustinja, kafići samo ‘Prisli’ i ‘Laki’, družili smo se uz gitaru, girice, bocu vina… Sve te naše sjedeljke su se završavale bluzom, koji sam svirao i po 45 minuta. To su bili uglavnom molski akordi, iako se blues svira obično iz durskih. Ja sam imao svoje momente i time sam želio da završim dan.

Poslije su počeli da dolaze i na spavanje: prvo Slavkovi gosti jer kod njega nije bilo mjesta, pa je došao dečko jedne naše poznanice predstavljajući se kao moj drug iz vojske a ja ga nisam poznavao, živio je kod mene 15 dana, dolazio je jedan književnik sa curom konobaricom pa sam morao da spavam pored šporeta na drva… Ko god nije imao đe da bude, ili je htio da provede sa đevojkom nekoliko dana, ili se posvađao sa roditeljima ili ženom, naša kuća je bila otvorena. Uvijek je bilo tu gitare i pjesme”.

Milenko Lokmer potencira da su osamdesete bile vrijeme kad su se svi znali, i družili.

“Ta ekipa iz osamdesetih, koja je voljela rock muziku, sva se znala, na žalost mnogih nema više. I družila, ne uvijek intenzivno, ali stalno. Vlatko Vlahović je znao da svira gitaru na korzu ili na plaži, skupljali smo se i kod Miša Pejanovića u garsonjeri, ponekad i kod Šukija Jahaja, dio ekipe iz naselja bio je malo stariji Zlatko Glamočak, danas svjetski vajar… Od došljaka, upečatljiv je bio Lale Đokić, Beograđanin od dva metra koji je prvi izvodio break dance pokrete u diskoteci ’13. jul’, pa Džoni Urošev – autor čuvene ‘Ana – ljubavna pjesma’, a Dragan je pisao kao Vito Nikolić stihove po salvetama, računima iz kafane i kutijama cigara, pa od toga sklapao pjesmu.

Krajem osamdesetih, ništa nije bilo kao kafić-kiosk ‘RR’. I tu smo se okupljali. Pajo i Rajko, pivo i mornarski sendvič. U ‘RR’ doneseš svoju kasetu, pa ti puste, a ti uživaš i svijet je tvoj. Peđa i ja smo znali da slušamo tako muziku, pijemo, a i da malo polomimo nešto, ali nikad gazde nisu rekle ni riječ. Sa velikim uživanjem sam noći provodio tamo. A kao konobarica tu je radila i Ivona, egzotična ljepotica, kojoj sam napisao pjesmu, snimili su je Božo i Željko nakon 30 godina za neki film. Pored ‘RR’-a je bio kiosk ‘Mornar’, gdje su puštali ‘Magazin’, od čega smo se gnušali. Kod nas ‘Azra’, ‘EkV’, stari jugo-rock, što je moglo više da nam treba”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Milenko Lokmer.

The post Milenko Lokmer: S gitarom u ruci, ofarbane kose i stavovima kojih se nije odrekao first appeared on BARinfo.

Govorila je, pored ostalog, o zgradi na Staroj Topolici u kojoj živi gotovo 60 godina (“BIla sam tu i prije Ulice maršala Tita – Jasmina Stevanović, Dijana Radević, Ana Pejović, stalno smo bile skupa”), ocu čija je prerana smrt ostavila u šoku tadašnji Bar (“Svima je bio namrgođen, ali to je bila samo fasada, jako je volio da se šali. Vodio me na utakmice, kod Darovih topola i na Madžaricu”), o tome kako je bila pionirski rukovodilac u IV razredu (“Rukovodilac tada i nikad više, nije to bilo za mene”), o druženju sa teta Danijelom i čika Nikolom Bronzan (“Mnogo težak život, ali pun pažnje prema svima”), o nastavnicima i profesorima iz osnovne i srednje škole…

“Prve dvije godine živjela sam u Žutoj zgradi pored Zgrada prvoborca. To je bila moja velika porodica, a kontakt s njima nastavili smo i kad smo se preselili na Topolicu. Sjećam se porodice Janjić – baba Jane, Nikole i Bebe, Dane i Milonje Marsenić, pa Lekići, Đokvučići, Stojovići, Đina i Vešo Čalović čija tri sina su me pazila, Bilčići, Toškovići, Sićo i Vidosava Pavlović, Krstići…”

Nakon Krstiputeva, porodica Magovčević dolazi u “Osmicu”, 1965. godine, u gotovo pustu Topolicu.

“Zgrada ‘Osmica’, iza Starog Vračara, moj je dom skoro 60 godina, jedna od tri zgrade paralelno postavljene preko puta kanala Rene. Prva sjećanja su mi vezana za beskrajni prostor – na Topolici nije bilo puno zelenila, to nam je zbilja falilo, ali smo se igrali sve do mora, najčešće kod barki. Čika Pero Đurašković je krpio mreže u zgradi pored, ispod čempresa, a mi smo se uvlačili u njih i valjali.

Nedaleko od nas je u maloj kućici radio nezaboravni obućar Šeko Bubić sa policama punih cipela. Svi smo ga voljeli, ali smo ga isto zadirkivali, no nikada nije bio ljut. Od zanatlija, bili su tu i divni sajdžija Filip Kovač, krojač Jovanović, Savo Perkolić staklar i Perko koji je radio s tatom od svoje dvanaeste, Frano Prelević navijač ‘Hajduka’ i najvažniji za nas, Božo slikar. Tu smo se fotografisali, sami ili porodično, u radnji sa velikim adamom, svi imaju sliku pored te biljke. Čika Božo nam je pokazivao kako nastaje film, one štipaljke kad se suše negativi. On bi uredio onoga ko hoće da se slika, očešlja ga ako treba, imao i odijelo ako kome fali.

U tim zgradama su bili Stevanovići, Baštrice, Arabelovići, Dabanovići, Vulići, Milići, Gojnići, Prelevići, Ilinčići, Kovačevići, Pejovići… Sve je bilo otvoreno, a često i nezaključano, naročito šezdesetih. Kad je bilo lijepo vrijeme, jurili bi od Ulice maršala Tita do mora, a kad je loše, družili smo se u hodnicima i igrali monopol koji je donosio Budo Vasić.

Ranko Stojović, Dragan Baštrica i ja smo išli skupa u školu kao tri musketara. Meni i Ranku su majke radile prijepodne pa smo se sami spremali, a Dragana je majka morala da uredi, očešlja, pregleda, zato je vazda kasnio. I danas je takav. Svaka zgrada na Topolici ili grupa zgrada je bila svijet za sebe. Mi nismo puno prelazili Ulicu maršala Tita, igrali smo se na ovoj strani. Ljeti bi skakali sa drvenih gatova, čekali ribare da dođu pa da vidimo što je u mrežama, a ispod se sve srebrilo od ostataka školjki i puževa. Funkcionisali smo na Staroj Topolici kao porodica. Ako bi ti pala lopta u kanal ili se zakačila za drvo, svakome starijem si mogao da se obratiš i odmah bi ti završio. Ali, isto tako, ako bi napravio nešto loše, svako je imao pravo da reaguje ili još i gore, da reaguje i poslije toga te kaže roditeljima”.

Stara Topolica je imala svoja pravila – neka od njih ticala su se mjesta za izlazak.

“Ljetnje korzo je bilo u današnjoj Ulici Branka Čalovića – ko je bio sam ili sa drugaricama, šetao je do ‘Turista’, a ako je neko sa nekim htio da se odvoji, išao bi ka Dvorcu kralja Nikole ili parkiću kod Poljoprivredne. Šetali smo satima, bjesomučno, samo da bismo vidjeli nekoga, ništa drugo. Zimsko korzo je bilo u Ulici maršala Tita, od Crkvice do Elektrodistrubucije, današnje zgrade MUP-a. Kultno mjesto je bio i ‘Turist’, uvijek pun. Moj otac je imao svoje mjesto, čak mi je Vajo Sinanović rekao kako se sjeća đe je bio njegov sto. Kući bi pio kafu, a onda bi ustao i rekao: ‘Idem da popijem kafu’. Znalo se, ide u ‘Turist’, jer ako bi rekao ‘Idem u šetnju’, onda bi završio kod Džepa u kafani u Starom Baru. U ‘Turist’ su izlazili stariji od nas. Granica je postojala.

Pamtim, bila sam u trećem razredu Gimnazije, dakle 16-17 godina, kad mi je drugarica rekla da je bila u ‘Agavi’ i vidjela profesora Blaža Nikitovića. Kakva hrabrost je to bila, sa 17 godina u ‘Agavi’ i još te vidi profesor. To nikako nije bila uobičajena stvar. Pa, ja sam se zaposlila u Domu zdravlja i našminkana išla na posao, imala sam 30 godina, kad sam srela profesora Blaža i u trenu se ukopala u mjestu – što da radim jer će me vidjeti našminkanu. Zaboravlila sam da više nisam u Gimnaziji.

Moja generacija djece je sjedjela na zidiću mostića koji vodi u ‘Agavu’ na terasu, a ja sam prvi put sjela za sto u tom hotelu sa samo tri godine. Poslao me tata u reon kod tete Tonke Kalinić, naručila sam sok za mene, i piće za tatu i njegovog prijatelja. Načekala sam se malo, ali sam uživala, bila sva važna”.

Posebno mjesto u životu Stare Topolice bio je nezaobilazni salon za zabavu teta Danijele.

“Džuboks teta Danijele je bio čest ‘gost’ u našoj kući. Mi smo tačno preko puta njihovog autobusa imali stan, nije se mogao otvoriti prozor od Zdravka Čolića. Pjesmu ‘Ona spava’ i danas ne podnosim radi toga. To je bilo najvažnije mjesto za provod na Staroj Topolici, krcato momcima i djevojkama. Kod teta Danijele je bio život, pravi život, život preko mostića drvenog preko koga se zimi često nije moglo proći. Ne mogu da prežalim što je taj autobus uklonjen odatle, što nije napravljen kao neki eksponat muzeja, kao podsjetnik na naše živote sedamdesetih”.

Osvajanje dječjih sloboda išlo je početkom sedamdesetih postepeno i sporo.

“Slali su me najprije u ‘Vračar’ za hleb, pa po mlijeko, a kad sam malo porasla, i u pekaru preko puta – tri vrste hleba: bijeli, polubijeli i crni, ali je trebalo preći meni tada ogromnu dvosmjernu Ulicu maršala Tita. Neđeljom su samoposluge radile do 10, a hleb se svakog dana kupovao u ranim satima, nakon podna ga nije bilo. Naravno, svim starijima smo se morali javljati, ne znam što bi se desilo da nekome poznatom nisam rekla ‘Dobar dan’. Mene je majka jednom postavila ispred sebe i pitala: ‘Javljaš li se ti Rapackom?’, a Rapacko je bio prvi i jedini čistač ulica u gradu. Ja rekoh da javljam. ‘E, nemoj slučajno da si prošla da se nisi javila. Rapacko čini naš grad ljepšim, moraš da mu se javiš’.

Kad bi prešli Ulicu maršala Tita, samo bi išli na Crkvicu. Tu smo igrali lastike, školice, bila sam mršavica, žilava, rebra su mi se vidjela, ali zato okretna i odlično mi je išlo. Koljena su mi bila izranjavana od padova sa omiljenog bicikla. Stara krasta nije ni zarasla, a već bih novu uspješno napravila. Sjećam se i nekih većih posjekotina i odvođenja u Staru bolnicu. Bila je izuzetno čista, zgrada pravi autoritet, za mene malu spejs šatl. Inače, krila sam se ispod klupe u školi da ne dobijem vakcinu. Govorili su: ‘Sramota, otac ti zdravstveni radnik, a ti se bojiš vakcine'”.

Roditelji su bili na poslu, pa je Duda prijepodneva provodila u vrtiću.

“Išla sam u vrtić u podrumu zgrade u Ulici maršala Tita. Bio je nezaboravno grozan, ali upamćen po mom dobrom anđelu bijelog tena, plave kose i dječje duše Bebi Janjić. Vrtić kod Stare ambulante je bio u divnoj kući sa velikim prozorima, cvijećem i dvorištem, a naš u podrumu lučke zgrade, cijevi vodovoda i kanalizacije iznad glava, stalno vlaga, kroz prozore se jedva vidi sunce. Užina je dolazila iz Poljoprivrednog dobra, ogromne metalne kante s mlijekom. Jednom sam se nešto otrovala i nisam godinama htjela da pijem mlijeko nikako drugačije no iz tetrapaka. U vrtiću me jedna drugarica ujela za oko, a zaradila sam i posjekotinu na šaci, i danas imam ožiljak”.

Prva dva razreda provela je u školi “Meksiko”, a onda se odvojila “Druga osnovna škola”.

“U OŠ ‘Meksiko’ je Jozefina Jovović bila moja učiteljica, znala je da bude stroga a da te ne uplaši. Otac me poveo: Ovo ti je učionica, ovo učiteljica i – zdravo! Sama sam se vratila i prvi dan. I više me nije vodio. S njim sam išla u školu autom jedino ako bi bilo nevrijeme, da se ne skvasimo, ali i to ne sama, već su išla u kola potrpana sve đeca iz zgrade. Kad su se škole odvojile, ostajem u barakama starog italijanskog magacina u Drugoj osnovnoj. Do škole smo išli cestom, a kad je lijepo vrijeme skakali bi preko kanala i livada. Kad smo se malo uhvatili viših razreda, istraživali smo puteve kroz Sokolanu.

Jedna od najupečatljivijih ličnosti mog djetinjstva i vremena provedenog u osnovnoj školi je stari Kiki Ramadan, naš dragi kućni prijatelj, divan čovjek, pun razumijevanja za djecu. Stajao je ispred škole i u korpi prodavao sjemenke, ferik jabuke, pa omiljene čibuke koji su se topili u ustima, a mislim da je jedno vrijeme imao i šećernu vunu. Moja mama je skupljala stare novine za njega da bi pravio fišeke za kikiriki, sjemenke ili zinzule, pa je dolazio kod nas. To su bile tako divne priče, pune topline. Jednom je tako došao dok je gost na ručku bio ministar u tadašnjoj Vladi SFRJ, zbunio se i krenuo da uzme novine na brzinu i odmah izađe da ne smeta, na šta se majka pobunila i nije mu dala da mrdne. Postavila ga je na čelo stola da ručamo svi zajedno, i rekla mu da gost ne čuje: ‘Ramadane, ovi ovakvi će svi otići, a mi ćemo ostati u Baru da živimo zajedno’. Od Kikija sam dobila na poklon stari Ku’ran iz njegovog rodnog Tetova u vrijeme kad sam proučavala razne religije svijeta”.   

Druga kuća porodice Magovčević u predzemljotresnom Baru bio je sutomorski hotel “Inex”.

“Tamo smo porodično provodili vrijeme, išli u našu zgradu samo da spavamo. Danju na plaži, noću na terasi. Pjevali su Tozovac i Toma Zdravković. Tata je imao svoje mjesto i samo za njega ‘Jeremija pali topa’, koju je Tozovac najavljivao kao ‘Pjesmu za generala’. Ljudi u ‘Inexu’ su bili pravi ugostitelji, po njima se prepoznavao hotel. Anto Radović kao upravnik, Bego u aperitiv-baru, kum moje majke Ilija Grk kao šef konobara, vrlo ozbiljan na svom radnom mjestu, hodao je i ponašao se kao ambasador, pa Božo Radojičić u kuglani…

A najviše sam voljela diskoteku. Moja ljubav prema muzici i igri je bila ogromna. Kad bi se završavao program na terasi, nastavljao se u diskoteci, u donjoj sali. Diskoteka je radila do 3, 4 sata ujutro, a zadnji igrač sam bila ja. Dok nije prestala muzika, nisam izlazila. Tata i mama su me čekali. I pratili su se trendovi, danas bi se, recimo, pojavila u Njemačkoj ploča ‘Boney M’, sjutra bi bila u ‘Inexu’. Na terasi je prodefilovala cijela vrhunska estrada Jugoslavije. Sjećam se Mikija Jevremovića i ‘7 mladih’ za jednu Novu godinu, a Toma i Tozovac su u ‘Inexu’ pjevali mjesec dana, živjeli, družili se sa svima. Svirao je godinama na terasi čuveni orkestar ‘Daniluška’”.

Nove godine su se čekale sa prijateljima, u “Agavi”, “Inexu”, ali i na feribotu…

“Ima jedna fotografija sa dočeka Nove 1967, gdje u sali feribota ‘Sveti Stefan’ porodice Magovčević i Janić slušaju muziku i uživaju, samo mene nema. Ja sam, naime, kao svaka mala djevojčica od pet godina, blenula u gitaristu koji se stalno smijao, a zvao se Zoran Vojvodić. Bili su u tim ‘Veselim dječacima’ i Novak i Saša Brajović, Nikola Karanikić, Brano Brnjada… Svirali su svjetski, i domaće i strane pjesme”.

Događaj koji je izmijenio lice Bara i način života u njemu zbio se 15. aprila 1979.

“Bila sam u stanu toga jutra. Otac je tragično otišao dva mjeseca prije toga, pa smo mama i ja bile same. Imala sam 15 godina i ništa ne pamtim osim ogromnog straha, majka me držala jer sam htjela da skočim kroz prozor sa petog sprata. Stavila me između štoka, obukle smo se, došao je moj zet i poveo nas na Murvicu. I to je jedino čega se sjećam od tog dana, sve mi se izbrisalo. A moja Ljubinka, moje sve, bila je lavica, zmaj, i otac i majka. U nekom od narednih zemljotresa, bacila se na moj krevet – ako padne nešto s krova – da padne na nju. Ja se i dalje bojim zemljotresa strašno, nije se osjećaj promijenio skoro 45 godina”.

Kao učenik novinarskog smjera, pripremala se za taj posao, međutim, očeva smrt je promijenila planove. Kao jednu od najljepših uspomena, kaže, čuva saradnju sa Radio Barom i pisanje za gimnazijski list “Jedro”. 

“Prvi moj kontakt s Radio Barom bio je prije 42 godine. Bila sam novinarski smjer ŠC ‘Niko Rolović’ i sa ostalima iz razreda obavljala praksu u radiju, imali smo emisiju, čitali vijesti, snimao nas je maestro Vicko Dedaj. U tu baraku smo dolazili i da se družimo, da slušamo muziku, Radio Bar je bio kultna stvar u gradu, u vrijeme Zorana Živkovića, Noca Brajovića, Viktora Dedaja, Željka Šekarića, Boža Pavlovića, Bora Stojovića, Ćakija Lekića, početak osamdesetih, divna ekipa. Iz Radio Bara su išli u Studio B na edukaciju, pa su bili dobro potkovani, a uz to mladi i entuzijasti.

Dali su mi da za čuveni praznični broj ‘Jedra’, kojim se obilježavala ‘okrugla’ godišnjica Gimnazije, napišem nešto o Irini Zonjić, koja je bila na fakultetu izuzetan student kao što je u školi bila izuzetan đak. S velikom ljubavlju sam to uradila, ali se nisam slagala sa urednicom Katicom Kosać, koja je kao urednica predložila da sve napišem poetski, kakva je njena boja kose, recimo, kako zrači ljepotom… Ja sam na to rekla da me interesuje Irinin mozak i karakter, a ne kako izgleda. I prihvatila je dobra tolerantna profesorica moj tvrdoglav stav”.

Zaključujući priču, Duda Magovčević se dotakla nekadašnjeg Bara i radosti života u njemu.

“Vidjeti nekog dragog, kakvo je to ushićenje bilo! Od najranijeg djetinjstva drži me ta radost susretanja sa ljudima – u Starom Baru Rade Ivanović, Vasilj Martinović, na Pristanu i na Topolici Blažo i Desa Sjekloća, pa Nikola, Olga i Rade Masonićić, Peko i Milica Šoć, Senka i Petar Radović, Nikola i Beba Nikezić, Milan Perović, Vido Jovanović, Vuko i Vasiljka Đurišić, Dragica i Dimitrije Kalezić, Zagorka i Momčilo Vuković… Bilo je mnogo dobrih, dragih ljudi, koji su činili Bar oazom dobrote, ljudskosti, poštenja…”

The post Duda Magovčević: Valjanje u mreži čika Pera, Kiki sa ministrom na ručku, Inexova diskoteka i nasmijani gitarista first appeared on BARinfo.

Govorila je, pored ostalog o đedu Andriji Peroviću koji je prvu pravu fudbalsku loptu i prvu šahovsku garnituru donio u Bar, bio prvi licencirani sudija, bio u Gaeti sa kraljem Nikolom, potom zatvaran u logore i preživio golgote Drugog svjetskog rata, drugom đedu Toniju Trceti iz familije koja je bila najstarija na Pristanu, zatim o ocu Radetu – Pucu (“Unucima nije dao da ga zovu ‘đede’ no Puco, i danas ako sretnem nekog ko je stariji i predstavim se, uvijek moram da dodam da sam ‘Pucova kćerka’“), djetinjstvu u Šušanju, izdavanju soba (“Izađeš na ulicu sa natpisom ‘Sobe’ i čekaš, i ja sam tako radila. Najljepše bi bilo kad bi došli stranci, naplatiš im skuplje a kad odu ostave žvake, šampone, časopise, stripove…”), srednjoj školi, fakultetu… 

“Ja se, kao najstarija od unuka, jedina sjećam đeda Andrije, imala sam 9 godina kad je preminuo. Bio je stamena, čvrsta figura, stalno u odijelu – kao i đed Toni sa majčine strane – sa štapom i šeširom, ponosit, uspravan. Nije bilo kod njega topline kao kod Trceta, možda zbog toga što je baka rano umrla, bio je prilično odvojen, svoj. Kad je Pristan razrušen, moji su dobili dva placa – u Šušanju kod stare ‘Izborove’ prodavnice i na samoj magistrali. Nakon što su kuće bile gotove, otac je tražio od đeda da živimo zajedno, ali je on kategorički odbijao. Svako svoj život, govorio je, a popićemo kafu i nekad ručati. Moj otac Puco se rodio 1934, imao je stariju sestru Radojku, a treće dijete Branislav – Glišo je neđe 1936. godište”, započela je priču Marija Đonović.

Sticajem okolnosti, rodila se u Požarevcu.

“Majka je studirala u Sarajevu, a otac je bio uporan da mora to da se završi, i zato su nekih 15 dana pred termin za porođaj pošli kolima da ona polaže preostale ispite. Međutim, u Sarajevu počinju trudovi, a Pucova zamisao je bila, pošto je stric u Požarevcu cijenjen i kao stomatolog i kao čovjek, da se njegova žena porodi u bolnici kod njegovog brata. Hvata se avion do Beograda, stric čeka majku na aerodromu i vozi za Požarevac, i odmah po stizanju pojavljujem se ja. Pritom, Puco ne ide za Požarevac, nego se vraća u Sarajevo i kolima ide za Bar. Tek nakon 20 dana je vidio svoje prvo dijete. Čekao je majku na aerodromu i rekao kad me vidio: ‘Bože, kako joj je ružan nos’, na šta se majka rasplakala. Ali je kasnije ta ljubav prema meni bila neizmjerna, čak je na svom ševroletu napisao ‘Marija’.

Donešena sam na Pristan, ali se on ubrzano rušio, pa smo prešli u Lamele, u stan koji je majčina familija Trceta dobila zbog oduzimanja zemlje. Ja sam strašno voljela đeda, babu i tetku Zdenku, izuzetno sam mnogo vremena provodila s njima, a s obzirom da smo tamo živjeli dvije godine, svima sam govorila da sam ja Marija Trceta. To je ocu strašno smetalo, bivalo je svađa, konstruisale se teorije zavjere ko me to naučio, pa sam morala napamet učiti kao pjesmicu ‘Ja sam Marija Puca Perovića'”.

Kad su se kuće izgradile, prešli su u Šušanj.

“Do moje petnaeste godine svakodnevno smo se igrali, mimo obaveza u kući i učenja, sestre Nataša i Milena Perović (sa Natašom sam bila nerazdvojna, čini mi se decenijama), onda Željka i Nataša Milović, braća Srđan i Tripko Kosanić, Zoran i Đorđe Milošev, Vlado Milović, Nataša Okuka, Goca Milošević, Nataša Vujović…  Igre su bile raznorazne – žmurke, frankeštajna, organizovali smo takmičenja u gimnastici, skokovima, pravili smo priredbe za roditelje ljeti i naplaćivali kobajagi karte. Srđan Kosanić je slomio zub kad je napravio skejt od rolšua i spuštao se niz ulice tek asfaltiranog Šušanja.

Ja sam najstarija od djece, pet godina iza mene je Andrija, pa još pet Stevan, pa 12 godina mlađa od mene Andrijana. Kad god sam htjela da se igram, vazda je moralo jedno ili dvoje mlađih da bude sa mnom. Znali su od mene da dobiju ‘roditeljsku’, i to ne jednom, ali niko nikada nije ocu i majci špijao”.

A u kući specifično porodično ustrojstvo.

“Majka je bila staložena, smirena žena sa fenomenalnom sposobnošću da razdvoji bitno od nebitnog. Bitna je bila porodica, vaspitanje, da sve bude na mjestu, ali joj je najbitniji bio muž Puco, njena jedina i najveća ljubav, da je on srećan i zadovoljan, sve je kod nje bilo podređeno njemu. Znalo se da ručak nije smio da se preskoči, i niko nije smio da počne da ruča prije njega. Neka si gladan, mora da se čeka Puco. Bila je profesor engleskog u OŠ ‘Anto Đedović’, ljeti se bavila izdavanjem kuće i nas četvoro podizala.   

Otac je bio poznati turistički radnik, između ostalog i direktor ‘Domaćeg turizma’. Nas je bilo četvoro djece, a on je htio da ih ima još, pritom je mene kao najstariju dobio u 40-oj. Smatrao je kako treba da ulaže dosta u mene, a da ja to prenosim na mlađe. Radio je na građenju mojeg samopouzdanja i samostalnosti, često na jedan ne baš uobičajen način. Primjera radi, kad se otvarao hotel ‘Sozina’, držala sam onu tacnu sa makazama. Kad je radila ‘Amfora’ u Šušanju, uvijek je bila živa muzika, imala sam tad 7-8 godina, doveo bi me i rekao da idem između stolova sa konobarima i pitam goste šta će ko da pije, da naučim da se krećem među ljudima, da nemam strah.

Takođe, tokom mog odrastanja, bilo mu je jako bitno da njegova najstarija kćer gazi kako treba, da se ne krivi, da ima lijepo držanje, i moj zadatak je bio da svakog jutra, dok se on brije, hodam na vrhovima prstiju i sa knjigom na glavi po kući kako bih naučila da to radim pravilno”.

Vrijeme provedeno u OŠ “Anto Đedović” pamti po lijepom, neke od nastavnika posebno.

“Ja sam bila prva generacija koja je čitavu osnovnu školu provela u ‘Anto Đedović’, sa radošću sam išla. Posebno sam voljela da idem radi moje učiteljice Vojke Kažević. To je žena koja nije povisila glas za četiri godine, ali je imala autoritet i toplinu i vještinu da se na poseban način posveti đaku, kao neka dobra vila.

Profesor Petko Begović je bio zadužen za fizičko, nismo imali salu već na betonskom terenu, uz čitavu opremu, triko i šputke. Išli smo na razna takmičenja, bila sam na rukometu ali sam jedino znala da igram odbojku. Vrhunac mog samopouzdanja bez pokrića bilo je prijavljivanje za takmičenje u plivanju u bazenu hotela ‘Inex’. Potpuno drugačiji uslovi, dobro se nisam udavila, stigla sam ubjedljivo zadnja.

Moram da izdvojim profesora srpsko-hrvatskog jezika Voja Markovića. Čovjek od nekih 1,90 m, sa brkovima, strog, opasan, ali profesionalac. On je imao ‘Mirka’, prut koji je bio unutar katedre. Ako bi se slomio ‘Mirko’, poslao bi nekoga da nabere novog, da se fino savija, da nije suv, već da radi posao. Sjećam se prvog časa i priča starijih da ne smiješ ni disati kod njega, mog drhtanja i straha. Napisao bi rečenicu na tabli, sjećam se odlično ‘Juče sam Tarom došao u Bar’. Onda bi podigao prvu učenicu da kaže ima li tu što kako ne treba. Ona gleda, drhti, ne zna, pa pruža ruke – dobiješ ‘Mirkom’ po šakama i vraćaš se na mjesto. Onda dolazi drugi na red, niko ne smije ni da pomisli da kuka, plače ili se žali, i tako svi dobijaju šibom po rukama, sve do Nataše Perović koja iz zadnje klupe stidljivo izlazi i stavlja znake navoda na ‘Tara’. Roditeljima je bilo drago za te metode, nastavnik zna zašto, ne sjećam se da se iko ikada požalio što je ‘Mirko’ obavljao posao po rukama učenika. Sa ovakvim načinom sve smo naučili, ja sam sa znanjem iz osnovne škole polagala srpski jezik na fakultetu”.

U porodici, kaže, nije značila ništa nijedna ocjena, već znanje koje je stekla.

“Otac je tvrdio da se petice lako dobijaju, no da vidimo što znam mimo petice. Primjera radi, bila sam sa svim peticama sedam razreda, a u osmom dobila 4 iz matematike, i ostave mi je za kraj, pa mi pokvare Luču. Moja majka, iako je radila u toj školi, nije ni pomislila da pita zašto je to tako, mislim da se toga danas ni ne sjeća. Profesorica matematike i moja razredna je bila Sofija Vojvodić, stroga, ali pravična, dobar pedagog i profesor, ali sam se ja nešto bila naljutila na nju, ustala sa časa, izašla i zalupila vratima, to je bio najveći eksces koji sam uradila u osnovnoj školi. Sofija se naljutila, a ja pokušala da se pravdam promajom i vjetrom…

Način na koji je direktorka Jelica Zenović vodila tu školu bio je za primjer. Dvorište je bilo sređeno do perfekcije, kao i ruže oko spomenika, a iza škole je bila livada Poljoprivrednog dobra gdje smo mi radnom subotom sadili krompir, okopavali, plijevili, uređivali… Bile su priredbe kod biste i unutra na pozornici, himna škole, recitacije, skečevi, folklor, ples…

Sjećam se da sam strašno željela da vodim program, jer kad vodiš program ti si glavni, stalno te ima, držiš tenziju, šef si, ali je ta čast stalno dolazila Maji Malić u ruke, nikad meni. Njena dikcija i sve ostalo su bili razlog. Morala sam da čekam da budem osmi razred, jer je ona godinu starija i već je bila u Gimnaziji, da se i ja dočepam te časti, tako da je meni svanulo kad je Maja napustila školu. Bilo je tih programa i u Domu kulture, ima jedna fotografija đe sam neđe drugi razred osnovne škole – nastupam, a nemam prednje zube“.

Slijedi Muzička škola bez Muzičke škole, pa nakon četvrtog ponovo drugi razred.

“Kad sam krenula u prvi razred osnovne škole, Puco je odlučio da me upiše na klavir. Pošto naše Muzičke škole još nema, nije postojala, pohađam časove klavira i solfeđa kod profesora Vita Ujesa i polažem na kraju godine u Muzičkoj školi u Kotoru. I tako četiri godine. Kad sam krenula u peti razred, barska Muzička škola je već radila godinu dana, pa moji roditelji odlučuju da me upišu u pravi drugi razred, tako da sam ja nakon četvrtog prešla u drugi razred. Tada je Muzička škola bila u Ulici maršala Tita, drugačiji svijet za mene u kome ne poznajem baš nikoga. Katastrofa, na svaki čas klavira, solfeđa i teorije muzike sam išla plačući, ali nema popuštanja. Toliko nisam voljela Muzičku da sam na kraju tog drugog razreda ostala na polaganje u avgustu kod profesorice klavira Dolores Engelhart Husić.

U trećem razredu je lakše išlo, privikla sam se, a krenula su i druženja sa Larom Lutovac, Jasminom Kalamperović, Sanjom Vlahović, Sanjom Stanišić i njenim bratom Radetom, Saškom Šaranović… Sa horom kojeg je vodio profesor Rakonjac osvajali smo nagrade na crnogorskom nivou i išli na savezna takmičenja u Novi Sad, Sarajevo… Išla sam u Muzičku pješice svaki dan iz Šušanja i još mi Puco da zadatak da, pošto krivim noge kad hodam, idem tako da mi linija kocaka bude tačno između stopala. Najljepši dio puta bila je jedna mala knjižara pored ‘Lamarina’, danas bi to bilo preko puta ‘Cakana’, tu bi ostala ne znam koliko da izaberem male gumice mirišljave”.

Gimnaziju, odnosno tada Školski centar “Niko Rolović”, Marija je upisala 1988, kulturološko-jezički smjer.

“Bilo je žensko odjeljenje, 30 učenika – samo dva momka: Srđan Iličković i sin sveštenika Boška Femića. Imala sam sreće da mi razredna bude Janja Đurković. Matematiku mi je predavala sušta dobrota, profesor Topalović. Negdje u četvrtom bila sam nešto bolesna, a i nisam učila, pa je morao da mi da jedan. On samo što nije plakao, morala sam da mu obećam da ću sjesti i naučiti te lekcije. Profesor engleskog jezika mi je bio Ranko Opančina, mlad, znali smo da svira gitaru, molili smo ga da na času skidamo tekst na kasetofonu ‘Eaglesa’ – ‘Hotel California’.

Dva puta godišnje, pred školu ili pred ljeto, išli smo porodično ‘Svetim Stefanom’ za Italiju, u kupovinu garderobe. Imala sam tad i ‘idiot’ fotoaparat, jer je Puco smatrao da treba sve da imam, ali da dam svoj maksimum u školi i svemu ostalom. Naročito je tražio da naučim jezike, i toliko me pritiskao da sam gotovo zamrzjela engleski jezik kao predmet u školi. U Italiju sam se zaljubila preko RAI programa, naročito reklama, ‘Bruklin’ žvake, pa voćni jogurt, ja sam mislila da bolje reklame na svijetu ne mogu da postoje“.

Njena generacija je bila prva u mnogo čemu, pored ostalog i u polaganju maturskog ispita, ali i – štrajku!

“Bila sam četvrti srednje i prva generacija u Gimnaziji koja poslije mnogo godina polaže maturski ispit. Generacija prije nas je trebala da bude ta, ali nešto zakonski nije bilo regulisano, a oni su se bunili, pa su ih preskočili. I mi smo mislili da ćemo tako, pa je krenula organizacija štrajka da se ne ide u školu ako nam ne usvoje zahtjeve da nemamo maturski. Nisam bila uključena u organizaciju, imala sam svoje društvo – Saška Krivokapić, Maja Vukmanović, Valentina Delibašić, Valentina Paladin, Brankica Bajić, Dijana Obradović, moja Nataša je tada u SAD učila… Kreće taj štrajk, prvi dan ne idemo u školu i predajemo zahtjeve. Drugi dan nema škole isto. Trećeg zovem telefonom drugaricu, pitam ima li štrajka, ide li se u školu. Ona kaže da idemo, nema štrajka. Toga dana sam kasnila u školu i kao bez glave uletjela u učionicu da budem s ostalima. A unutra samo profesor Ranko i tri učenice, i to nisu iz mog društva. Ne znam da li da uđem ili izađem, ali ostajem.

Došla sam kući, pričala sa roditeljima, Puco mi rekao da zakon postoji, da ćemo morati da polažemo maturu i da džabe štrajkujemo. Zvala sam drugarice i rekla da ja idem sjutra u školu. I pritom, bila sam jaki vrlo dobar, ne odličan đak, i nisam bila neko ko nije ranije hvatao krivine i bježao iz škole, naprotiv, znalo je da bude da me nema, ali nisam htjela da budem dio mase i da neko drugi odlučuje umjesto mene.

I došla sam narednog dana u školu, a njih nije bilo. Već onog tamo dana su svi došli, a mnoge su se drugarice naljutile na mene. Taj štrajk je bilo nešto đe sam ja shvatila da ne želim da me neko vodi. Kao mlada sam balansirala između poslušnog đeteta i onog što sam stvarno htjela da budem. Meni nisu bili dozvoljeni izlasci uveče do kraja srednje škole. Bile su mi dozvoljene šetnje, ali popodne, ne uveče. Puco je važio za čovjeka koji je prilično volio žene, i mislim da su zbog nekih njegovih iskustava meni bile uskraćene neke stvari, poput izlazaka. Znala sam, ako budem izašla, neko će to reći Pucu, a to nisam htjela. Na drugoj strani, nadoknađeno mi je to na razne druge vrijedne načine”.

Maturskog ispita je ipak bilo, a na njemu…

“Dolazi maturski ispit, svi smo istovremeno u sportskoj sali, razmještene klupe, polažemo srpsko-hrvatski jezik pismeno, engleski jezik prevod i usmeno, a izborni predmet – istorija samo usmeno. Istoriju mi je predavao profesor Slobo Jovanović, učila sam za ocjenu, bubala i sve zaboravljala. Ko je očekivao takav ispit na maturi? Precijenili smo svoje znanje iz istorije, a profesori komisije strogi. Gotovo 50% učenika je palo maturski ispit iz istorije, među njima i ja. Pala maturu.  

Učila sam čitavo ljeto. Kazni se, Marija, sjedi i ne mrdaj. U avgustu sam ponovo polagala i prošla”.

Odlazak na fakultet je bio u tri navrata, i na tri lokacije.

“Bila sam razočarana i odlučila da ne upišem fakultet, što nije naišlo na dobar odgovor u familiji. Na scenu tada stupa moj stric koji je na ljetovanju u Baru. Pitao me ima li išta da mi se dopada, a ja sam rekla da mi se sviđaju advokati u američkim filmovima, kako se ponašaju i samouvjereno dobijaju slučajeve, pa ću da studiram Pravo. Puco oduševljen.

To je 1992. godina, nema se benzina, oni me voze u Kragujevac na Pravo, ja položim prijemni. Međutim, ne želim da živim u Kragujevcu ili Beogradu, želim da budem u Baru, i tako bude. U januaru sam pošla na ispit iz Rimskog prava do Beograda, kod tetke, javila svojima da su svi putevi zavijani i da nema prolaza do Kragujevca, pa ne mogu na ispit. Pucu je bilo strašno poražavajuće što dajem takav primjer mlađima.

Prebacila sam se u Podgoricu na Pravo, kao poslušno dijete, i takođe pošla na jedan ispit. Presjedjela sam cio dan na fakultetu i nisam ni izašla jer nisam ni učila, pa sam se vratila s obrazloženjem da je ispit odložen, brzo su sve shvatili.

U martu druge godine nestudiranja dolazi kod mene Ivana Vučurović, moja drugarica i pita me zašto nisam upisala engleski jezik kad mi tako dobro ide. Puco je tad radio kao potpredsjednik Vlade, poveže me sa prof. Slavicom Perović, ona mi da gomilu tekstova da se prisjetim gradiva, upišem engleski u Nikšić, studiram i završavam”.

Nikada, kaže, nije mogla ni da pomisli da će biti direktor škole u kojoj je učila.

“To se desilo u nekim čudnim okolnostima, nisam ja bila baš za to. A sjećam se kad sam, kao mlada profesorka ušla u Gimnaziju prvi put, osjećaj je bio kao kad sam prvi put ušla kao učenica. Naslonila sam se na one stepenice, gledala po holu i samo čekala da se neka od mojih drugarica pojavi, pa da počnemo priču”.

The post Marija Đonović: Nos koji se proljepšao, čekanje Majinog odlaska, prut Mirko i štrajk u školi first appeared on BARinfo.