„Ono što je karakteristično za Njegoša i što ga razlikuje, rekao bih u velikoj mjeri, od najvećeg broja drugih, jeste upravo njegova temeljita bivstvena, suštinska religioznost“, smatra akademik Jelušić i naglašava da sve u njegovom djelu ukazuje na to da on zapravo živi ono što jereligiozno, i da je čitavo njegovo biće ispunjeno Bogom.

“U okvirima evropske književnosti, Njegoš pripada samom vrhu religijskog izraza, ukoliko bismo govorili u okviru jedne uporedne književne slike. U svakom odnosu Njegoševih manjih pjesama, velikih spjevova, neprekidna je prisutnost temeljne ideje Boga. On je neko ko izvorno živi svoju religiju, svaka njegova rečenica živi Bogom“, kazao je Jelušić i podvukao da on razlikuje dva aspekta pristupa Njegošu. “Jedan je književno-istorijski, a drugi neposredno egzistencijalni, ono što se nas neposredno tiče danas, kada je o Njegošu riječ. U ovom drugom aspektu, treba da postavimo Njegoševo pitanje: ‘Što je čovjek, a mora bit čovjek’“, kaže Jelušić.

Govoreći o Njegoševoj kapeli u odnosu na njegovo pisano djelo, profesor kaže da iz suštine djela logično proizilazi upravo ta kapela, zato što ona uključuje sve te atribute: izdvojenost, povučenost, svjetlost munja, „sve je tamo“.

„U tom smislu, taj mauzolej je potpuni promašaj, jer izlazi iz ideje, potire izvornu Njegoševu ideju koja se i u njegovom djelu i u njegovoj ličnosti nalazi. Mauzolej totalno protivurječi izvornoj Njegoševoj ideji, koja je zapravo uvijek bitno religiozna“, potencira Jelušić.

Profesorka Sonja Tomović Šundić smatra da „nema veće teme za čovjeka nego što je njegov odnos sa Bogom“.

„Njegoš je vrlo jasno odredio šta je smisao njegove poezije i njegove filozofske i religiozne misli. I to je, dakle, velika tema ‘Luče’ – da se odredi taj poziv, taj priziv koji čovjek ima. Jer očigledno, Njegoš se pita: je li mu ovdje dvostruka kolijevka, misleći na čovjeka, na njegovu duhovnu i tjelesnu stranu. I veoma je jasan u tom određenju da tjelesna strana pripada tragičnom čovjekovom udesu i pobuni čovjekovoj protiv Boga, a s druge strane, duhovna supstanca – duh čovjekov, duša čovjekova, um čovjekov, luča čovjekova je nesumnjivo besmrtna“, istakla je Tomović Šundić.

Njegoševa religioznost je, kaže profesorka, „od najdubljeg tipa“.

„To je ona religioznost koja nužno mora imati sinergiju sa božanskim, onako kako Hrist kaže svojim učenicima: ‘Bez mene ne možete učiniti ništa, niti iko može doći do Oca mojega, ako mu nije dato’. Njegoš ima više stihova koji to svjedoče“, ustvrdila je Tomović Šundić.

Učesnici tribine govorili su i o biblijskim motivima u Njegoševim djelima.

„Temeljno pitanje Njegoša, pored književnih, leksičkih, lingvističkih i briljantnih poetskih slojeva, jeste pitanje religije i filozofskih tema koje on pokreće. To je, prevashodno, pitanje: ko je Bog, kakav je odnos čovjeka i Boga, i kakav je odnos Boga i svijeta? Da li se Bog miješa u svijet, kako i na koji način Bog prisustvuje: u prirodi, kosmosu, univerzumu, ljudskom svijetu i međuljudskim odnosima“. Njegoš pripada onom starom načinu poetskog govorenja“, naglašava Tomović Šundić, „kada pjesnici nisu bili samo oni koji govore zarad ređanja riječi i melodije jezika, pa nam ništa ne govore u suštini, nego su to bili pjesnici starog kova”.

“On pripada tom klasičnom pjesništvu heziodovskog i miltonovskog tipa, gdje pjesništvo nije govor radi književne slave i jezika, već govor u kojem je iskazano jedno viđenje, jedna istina, jedan svjetonazor, svjetonazor koji ima Njegoš. Najdublji Njegošev svjetonazor je religiozni“, kaže profesorka, „jer bez religiozne misli ne bismo imali ni Njegoševu misao, niti bismo mogli da imamo ‘Luču’, a ni sva njegova druga djela“.

Čitava „Luča“, kaže Tomović, „svedena je na bogočovječansku perspektivu, na prirodu Božju koja ulazi u svijet i spasava posrnulog čovjeka, rješava eshatološku dimenziju postojanja“.

Njegoševa religioznost je, navodi dalje, i „po pozivu – on je mitropolit, predvodnik jedne crkve – i po njegovom vaspitanju i obrazovanju, jer ga je, podsjeća Tomović Šundić, vaspitavao jedan od najreligioznijih duhova Crne Gore, Sveti Petar, njegov stric. Ali i po knjigama koje je čitao, na desetine metafora preuzima iz Biblije. Moje čitanje Njegoša ide u tom pravcu da vidim kako on vidi rješenje  i za čovjeka i za svijet u kome živimo“, kaže Tomović Šundić.

Govoreći o Njegoševom odnosu prema zlu, ističe da je “vrlo jasno da Njegoš percipira problem zla kao temeljni problem ljudske egzistencije, i ‘Luča’ pokušava da odgovori na to pitanje.

“On nalazi veoma jasan razlog, a to je bogoborstvo. Čovjek ne može da izdrži bogoborstvo, ali Satana može. I tu je Njegoševo objašnjenje otkuda zlo. Adam, naš predak, pridružio se legionima Sataninim, bunio se protiv Boga, ali samo tri dana. Čovjek može da se bori protiv Boga, to je Njegoševska ideja, lakovjeran je, kao što je bio Adam, ali se treći dan pokajao. Velika hrišćanska tema je i pokajanje i praštanje i to apsolutno praštanje. Bog je ublažio kaznu za čovjeka jer se on pokajao“, pojašnjava ona.

Profesorka Tomović Šundić je ispričala i anegdotu:

„Kada je Tanaka, veliki japanski lingvista, pokušavao da prevede Njegoša na japanski, došao je kod mog oca, Slobodana Tomovića i pitao ga: ‘Je li ‘Luča’ spjev o Bogu’? On je, kao stranac, prepoznao da Njegoš koristi 146 termina za Boga. Prema tome, izlišno je pitanje njegove religioznosti. Kada se to pogleda, jasno je da je Njegoš bio u dosluhu s Višnjim“.

Učesnici su govorili i o vezi između Njegoša i Dostojevskog. Profesor Jelušić je kazao da “kada čovjek današnjice neće da čita Dostojevskog, već gleda Pink programe, to je bjekstvo od slobode i pristajanje na stav Velikog Inkvizitora.

“Tako treba čitati i ‘Šćepana Malog’ i gledati na nas danas iz ugla Šćepana Malog i pokazati koliko mi i danas odgovaramo toj ideji“, poručio je.

Profesorka Tomović Šundić govorila je i o zavodljivosti totalizujućih priča i totalitarnih ideologija.

„Ne bih samo Crnu Goru stavila kao paradigmu, i veliki narodi su u 20. vijeku bili obmanuti totalitarnim ideologijama. Njegoš je pokazao izuzetno dobro razumijevanje političke moći i zavodljivosti, koja ima univerzalnu poruku. Moje stanovište je da je Njegoš veoma jasan u svojoj istini, u načinu na koji tu istinu doživljava i kako je prezentuje“, zaključila je Tomović Šundić.

The post U svjetlosti Luče: Tribina o Njegošu u Baru first appeared on BARinfo.

RB/BI: Nismo se dotakli Njegoša kao svjetovnog vladara (na duhovnom planu nam je mnogo dao), podijeljena su mišljenja kada je riječ o njegovom doprinosu u tom smislu?

Šundić: To je moj vrlo važan segment, kada se bavim Njegošem. Uobičajeno je da se vjeruje da Njegoš u istorijsko-političkom značenju, nema onu vrijednost koju posjeduju, na primjer, njegov nasljednik knjaz Danilo ili kralj Nikola, da je Njegošev talenat pjesnika, ugušio u njemu vladara. Naprotiv, ja mislim da te ocjene nisu sasvim tačne. Njegoš nije vodio velike bojeve, odnosno imao je velike poraze, nije ostvario vojne pobjede od ogromnog značaja, i to naša istoriografija uzima kao mjerodavno za ocjenu njegove istorijske uloge. Ali, ako pogledamo značaj koji je Njegoš imao za formiranje Crne Gore i njene državnosti, onda ćemo shvatiti da je njegov doprinos u tome ogroman. Njegoš posjećuje evropske prijestonice i veoma dobro uočava kako su formirane političke zajednice u razvijenim evropskim državama… On pokušava da iste te principe, koliko je to moguće, primjeni i na crnogorsko društvo. On organizuje Praviteljstvujući Senat, dakle, uvodi Senat, gvardiju, perjanike, nastojeći da, u državnom smislu, institucionalizuje crnogorsko društvo. Uveo je plaćanje poreza, organizovao rad škola. Imao je izvanredno razvijenu političku misao i osjećaj za politiku. To vidimo u njegovim službenim pismima. On je korespondirao i bio u prijateljskim odnosima sa najvažnijim ljudima u kulturi tog doba – od Vuka Karadžića, Stanka Vraza, Matije Bana, Meda Pucića, Nikole Tomazea do Branka Radičevića, Petra Preradovića i drugih. Ne manja značajna su njegova pisma koja je upućivao tadašnjim istaknutim političkim ličnostima. On se obraća, na primjer, Štrosmajeru, Rizvanbegoviću, Osman paši Skopljaku i drugim vladarima i upraviteljima, koji su u njegovom neposrednom okruženju i evropskim prijestonicama, pokušavajući uvijek da za Crnu Goru izdejstvuje neko parvo. On je energičan vladar, koji se drži svoje filozofije iz Gorskog vijenca – “ Ište svijet neko dejstvije, udar nađe iskru u kamenu”. On nije čovjek koji čeka da ga istorijski događaji iznenade, već pokušava da ih preduhitri, razvijajući jednu duboko utemeljenu južnoslovensku ideju. Njegoš je među prvima razvio južnoslovenski koncept, koji će se u XX vijeku ostvariti u dvije jugoslovenske države. Za njega je južnoslovenska ideja ideal svih balkanskih naroda, koja je podrazumijevala oslobađanje i od Otomanske imperije i od Habzburške monarhije. Zato on nudi pomoć i Štrosmajeru, Hrvatima, kao i bosanskim begovima, svima na Balkanu, u stvari. Pisao je Iliji Garašaninu u Srbiji, navodeći potrebu da se balkanski narodi oslobode svih uticaja. U tom kontekstu on zastupa ideju da su svi balkanski narodi srodni, da su braća, koja žive na istom prostoru i da njihov ideal treba da bude sloboda. Za Njegoša je sloboda najviši ideal njegove političke filozofije, a cilj da se svi balkanski narodi oslobode ropstva imperijalnih sila, koje dolaze bilo sa Istoka, bilo sa Zapada. On pokušava da okupi te narode i bude neka vrsta pijemonta, kako bi balkanske države odlučivale o svojoj sudbini, a ne evropski centri. On vidi podjednaku opasnost od prisustva Austrije u Boki ili Otomanske imperije koja drži njegovu teritoriju. Njegoševe ideje u tim pismima možemo tumačiti kao par excellence političke tekstove, kao i njegova djela, prvenstveno Gorski vijenac, koji sadrži cjelovitu političku filozofiju. Slobodu u ovom spjevu Njegoš stavlja u centar, vrijednost slobode je za njega neprikosnovena. Kada objašnjava ko su Crnogorci, on kaže “ljube ka’ dušu slobodu”, a u Šćepanu Malom “jer se smrti smiju i rugaju”, dakle, za Crnogorce smrt nema nikakvo značenje, ukoliko je čovjek rob ili neslobodan. On u Gorskom vijencu razvija tu političku ideju koja mu pomaže u organizovanju državnog aparata i nesređenog društva. Podsjetimo se čuvene epizode iz ovog djela sa vojvodom Draškom, u kojoj vrlo dobro komparira dvije vrste političke kulture – jedna je ona koja egzistira u Veneciji, Mletačka republika, koja vlada Bokom. Prema njoj nema baš puno simpatija (prema umjetnosti da) dok prema venecijanskoj politici izražava veliku rezervu, jer je dugo držala Boku u svom posjedu. Njegov lik Draško, ne samo da ne izražava podređenost, već naprotiv, superiornost jednog gorštaka, jer kaže: ”U Veneciji svi drhte od potkazivanja”, da je to “civilizacija žbira i špijuna, da je “mletački dužd čovjek od srednje ruke”, gotovo da je predvidio orvelovsku eru civilizacija koje se baziraju na potkazivanju i strahu, civilizaciju u kojoj niko nije siguran – “ Što dva zbore na ulicu, treći uvo obrne pa sluša, trči u sudnicu, pa govori i još pride”. Njegoševa politička filozofija, koju izražava u Luči (uobičajeno je da se taj aspekt zaboravlja) jeste pobuna koja je političke prirode. Izražava se kroz borbu između pravde i nepravde, dobra i zla, Boga i Satane, koji personifikuju ove principe. Objašnjenje ili razlozi za pobunu dolaze iz potrebe da se unificira jedan sistem i napravi totalitarni režim. Njegoš kaže u Luči: “Pozdravlja ga s divljenjem svaki, jednodušno revnost iskazuju”. Kao da je predvidio totalitarne vođe u XX vijeku, koji su masovili ljude sa svojim pojednostavljenim floskulama i stvarali masu koju je lako bilo voditi u ratove i inspirisati ih za razne vrste nasilja. Njegoš je izraziti protivnik svakog oblika nasilja. Njegov “Gorski vijenac” treba tumačiti kao apologiju odbrane – “Odbrana je životom skopčana”. Znači, sva filozofija Gorskog vijenca jeste odbrana.

RB/BI: Da li, onda, imaju osnova pojedine ocjene da je Njegoš “antiislamski” ili “genocidan pjesnik”?

Šundić: Njegoš je imao otpor prema aspiracijama Otomanske imperije, jer ona kontroliše teritoriju njegove zemlje. Nije on pošao da osvaja i okupira, nego su njemu došli. On je veoma jasan, naglašavam, želi da Crna Gora bude slobodna od svih uticaja i imperijalnih centara moći. U tom kontekstu  razvija veoma snažnu filozofiju odbrane. Sjetimo se stihova koje izgovara Vuk Mandušić u Gorskom vijencu: “Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka, a tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija”. Svaki oblik tirjanstva ili potčinjavanja čovjeka od strane drugog naroda, izaziva prirodno Njegoševu reakciju, pa i njegovih likova, koji imaju pravo da se odupru porobljivačima. Pritom, Njegoš se ni na jednom mjestu ne zalaže za napadačku filozofiju i ne inspiriše na takvo što, jer je njegov ključan stav da je “odbrana sa životom skopčana”.

RB/BI: Polemiše se sa Njegoševom nacionalnom pripadnošću, odnosu prema srpstvu, i tom prisutnom nacionalnom dualitetu… Kako to komentarišete?

Šundić: On je specifičan, pa i u tom pogledu. Ja ne bih nikada svodila pisca na pitanje njegove pripadnosti, jer Njegoš je kosmopolita. Zar treba da postavljamo pitanje ko je i čiji je Borislav Pekić, koji je rođen u Podgorici ili Danilo Kiš čija je majka sa Cetinja. To su pseudopitanja, i ako se izoštravaju, služe za podjele. Ako smo svjesni da je kultura ta koja nas spaja i da u kulturi nema granica, zašto bi takvo pitanje bilo bitno. Zašto bi Njegoša hermetizovali u bilo koji korpus. Njegoš je vrijednost koja je evropska, kao što je za nas Šekspir vrijednost ne manja nego za Engleze. Zar je Gete više njemački od pripadnosti bilo kom narodu Evrope ili svijeta, ukoliko ti narodi i pojedinci čitaju njegovo djelo? Djela kulture su univerzalna, a Njegoš se upravo bavi univerzalnim pitanjima čovjeka, njegove sudbine i postojanja, koja su zajednička svim narodima i kulturama.

RB/BI: Kazali ste da Njegoš zastupa ideju o troslojnosti ljudskog bivstvovanja – estetskom, etičkom i religioznom. Etički podrazumijeva moralni izbor, funkcionisanje čovjeka kao društvenog i političkog bića… Koje nam je najuzvišenije etičke poruke ostavio velikan Petar II Petrović Njegoš ili vladika Rade, itekako potrebne danas ?

Šundić: Čovjek je osuđen na tragično postojanje (“Sina jednog  ne moš vjenčat srećom”) dok se ponovo ne vrati u viši svijet, a način da se vrati jeste moral. To je Njegoševa, takođe, ključna ideja, on kaže da je smisao postojanja da “čovjek ime česno zasluži”, a “ime česno” se zaslužuje samo poštovanjem moralnog zakona i moralnim ponašanjem. Takav odabir čovjeka približava najvišem smislu postojanja – toj velikoj tajni koju otkrivamo onda kada pređemo granicu ovozemaljskog svijeta. To pitanje etičkih vrijednosti daje Njegošu svevremenost – jasno razlikovanje u aksiološkom, vrijednosnom smislu, dobra i zla, to je velika poruka Njegoševog djela. Dobro i zlo se ne mogu pomiješati, niti se može prenebregnuti da između njih postoji krucijalna i ontološka razlika, on kaže “Svete pravde strogi su zakoni”, anđeli u Luči se obraćaju Bogu “Istočniče svjetlosti i pravde”. Čast i junaštvo su za Njegoša vrijednosti koje proističu iz naše dužnosti da budemo moralni. U tom smislu, Njegoš se može porediti sa Kantom i njegovom etikom, jer je sveta dužnost čovjeka da se ponaša na etički način i ograniči svaku formu netrpeljivosti. Zato se, između ostalog, moramo stalno vraćati Njegošu.

Nedavno je iz štampe izašla nova knjiga prof dr Sonje Tomović Šundić “Njegoš u likovnosti”, u kojoj osvjetljava kakva je uloga likovnog umjetničkog djela u odnosu na našu predstavu o Njegošu i kakva nam značenja ta likovnost nosi.

The post Prof. dr Sonja Šundić Tomović: Njegoš je najviši uzlet našeg duha (2) first appeared on BARinfo.

Prof. dr Sonja Tomović Šundić piše i poeziju, a objavila je i 15 knjiga dramskih tekstova.

RB/BI: Iščitivanje i tumačenje Njegoša, genijalnog pjesnika, mislioca, duhovnog i svjetovnog vladara, i njegovog djela, je neiscrpan i slojevit proces. Pokušaćemo da rasvijetlimo dio njegove sjajne ličnosti, ingenioznog uma i stvaralaštva koje se može mjeriti sa najvećim djelima svjetske književnosti. Što Njegoš predstavlja za našu kulturu, istoriju, tradiciju, a gdje je njegovo mjesto u evropskim i svjetskim okvirima?

Šundić: Za našu kulturu, tradiciju i istoriju ideja, Njegoš je središnja ličnost, sinteza našeg cjelovitog duhovnog nasljeđa. To duhovno nasljeđe je progovorilo na poetski način u njegovim filozofskim refleksijama. On predstavlja najviši uzlet našeg duha, onu tačku od koje više nije moguće ići dalje, upravo isto onako kako je on tražio da bude sahranjen na Lovćenu, tom najvišem vidikovcu, gdje počiva njegov zemaljski prah, tako je njegovo djelo naš najviši duhovni vidikovac. Što se tiče evropske kulture, Njegoš pripada krugu autora kao što su klasični pjesnici, umjetnici – Gete, Milton, Hesiod u Staroj Grčkoj i drugi, koji su na poetski način izražavali svoju refleksivnu sliku svijeta. To nije poezija koja služi samo za uživanje, gdje se riječi ređaju po melodiji ili nekom drugom ritmu, unutrašnjem, jezičkom, već poezija koja ima najdublje slojeve – izražava duhovnost i spiritualnost. Njegoš pripada onom krugu evropskih pjesnika koji imaju teogonije i kosmogonije. Njegoševa “Luča mikrokozma” je upravo jedna vrsta teogonije i kosmogonije, u kojoj pokušava da odgonetne smisao stvaranja svijeta, vasione, početak početaka, uzrok uzroka, jedan ontološki pristup egzistenciji… To jeste njegova ambicija u Luči, da bi kasnije razvio ideju o čovjeku, ko je čovjek, kako je stvoren, kako se razvija, kakva je njegova zemaljska sudbina i kako ga možemo vezati za vječnost. To su njegove ključne ideje koje odgovaraju velikom pjesniku. Zato on u našoj kulturi ima mjesto koje, na primjer, pripada Miltonu u engleskoj civilizaciji.

RB/BI: Uprkos tome, trebalo nam je mnogo da ustanovimo njegov Dan i posvetimo se sjećanju na tako značajnu ličnost i djelo. Tek krajem 2021. godine, Skupština Crne Gore je 13. novembar, dan Njegoševog rođenja, proglasila je za državni praznik. Kako to komentarišete?

Šundić: Mislim da narod koji za državni praznik ima čovjeka takvog uma i obrazovanja, sa djelom – trilogijom (Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Lažni car Šćepan Mali), ima veliki razlog za svoju identitetsku osnovu i za neku vrstu samoidentifikacije kroz svoj odnos prema velikanima. Vjerovatno to za naše ljudske pojmove izgleda kasno, ali sve što prođe sito vremena, tu probu vremena, kao što je izdržalo njegovo djelo, treba da ima dostojan odnos i prirodno je da takav dan treba da postoji. Mi se sada, u XXI vijeku ponovo vraćamo Njegošu, njegovim idejama, i mislim da je vrijeme da mu se posvetimo, da promišljamo, ne samo o Njegošu, već i o svim kulturnim vrijednostima koje su nastale na ovom prostoru. U tome je Njegoš stožerna tačka, koja nas okuplja i predstavlja kohezionu silu za različite kulture koje postoje u Crnoj Gori.

RB/BI: Proučavate Njegoša i njegovo djelo. Objavili ste više knjiga posvećenih njemu, između ostalog “Njegoševo poetsko bogoslovljenje” i “Njegoš – pjesnik i mislilac”. Od svih svih velikih uloga koje je imao i živio, Vi često naglašavate da je Njegoš prvenstveno pjesnik. Zbog čega?

Šundić: Njegoša uvijek tumačim u fenomenološkom smislu. Među tim prvim slojevima kao pjesnika – njegov poetski jezik, način kazivanja, leksiku, metaforiku, simbole, a na drugim nivoima analiziram ga misaono, odnosno njegove misaone ideje koje je iskazivao poezijom. U prvim knjigama bavila sam se poetskim i spiritualnim aspektima njegovog djela, a u knjizi “Njegoševa filozofija čovjeka” pokušala sam da definišem temeljne principe Njegoševe antropologije. To mi se činilo posebno važnim, jer korespondira sa njegovim pitanjem “Što je čovjek, a mora bit’ čovjek”. Pokušala sam da otkrijem kako on vidi čovjeka i našla sam nekoliko ključnih odgovora – da je čovjek tragično biće, političko, umno, religiozno, estetsko, etičko. Znači, nastojala sam da iz cjeline Njegoševog djela definišem Njegoševe odgovore na pitanja ko je čovjek, koja je uloga i smisao njegovog postojanja na ovoj planeti.

RB/BI: Knjigu “Njegoševa filozofija čovjeka”, kompleksnu studiju na 500 strana, posvetili ste svom ocu, najvećem njegošologu, prof. dr Slobodanu Tomoviću, koji Vas je, kako ste napisali u posveti, uveo u beskraj Njegoševih ideja. Kako Vam izgleda njegov obiman opus o Njegošu i na koji način je on pokušavao da prodre u smisao pjesnikovih velikih ideja?

Šundić: Imala sam sreću da rastem uz oca koji je doktorirao na Njegošu i napisao desetak knjiga o njemu. Istakla bih posebno “Enciklopediju Njegoš”, u kojoj je nastojao da svo svoje ogromno znanje o Njegošu sintetiše. Njegovo djelo je veoma razuđeno, složeno, predstavlja racionalan i naučni pristup tumačenju Njegoševog djela, koje izvire iz velikog znanja, filozofskog obrazovanja, poznavanja istorije i kulture. Kompletno njegovo djelo o Njegošu, uključujući i “Potonju uru Njegoševu”, je jedan svestrani i kompleksan pogled na Njegoša. Mislim da je rijetko ko dosegnuo taj način uvida u djelo najumnijeg izdanka naših prostora, od Njegoševe filozofije prirode, metafizike, ontologije, teorije saznanja, antropologije, do estetike i etike Njegoševe. Nema polja koje moj otac Slobodan Tomović nije obuhvatio u svojim opservacijama, pritom nikada nije ugrozio Njegoševu poetsku stranu. Njegoš je uspio da poveže različite sfere ljudske duhovnosti i da to sjedini na poetski način, koji je veoma blizak našem podneblju i jeziku, i pokazao nam na koji način i do koje visine možemo da mislimo. Moj otac je išao mnogo šire i dublje, pokazujući koje mjesto Njegoš ima u našoj kulturi, na koje mostove i stubove se ona oslanja, kako su Njegoševi pojmovi uklopljeni ili stvaraju našu tradiciju. Njegova objašnjenja i razumijevanja Njegoša su mnogo važna, ne samo za Njegoša, već i crnogorsku kulturu, Crnu Goru uopšte, i naš jezik. On je pokazao koliko je taj spoj, ta sinergija između Njegoševog djela i duhovnosti kojoj pripadamo bitna i gdje su tačke spajanja – od morala, pojma čojstvo, kategorije čojstva, do ontološki utemeljenog smisla pravde i dužnosti, svega onoga što čini ljudski život onim što jeste i što predstavlja pravednu i pravičnu zajednicu. Njegoševo djelo jeste veliki odgovor na velika pitanja pred smislom, čudom i tajnom egzistencije, koje on otvara u svojim knjigama. Njegoša ne možemo tumačiti bez ogromnog poznavanja evropske i svjetske kulture, a moj otac je u tom pristupu bio nenadmašan.

RB/BI: Putujući, upoznavajući druge kulture, Njegoš je razvijao dar i za estetsko prosuđivanje. Njegovom specifičnom odnosu prema ljepom, posvetili ste knjigu “Njegošev doživljaj ljepote”. Što je posebno uticalo na formiranje Njegoševih estetitičkih stanovišta, za koja smatrate da su neodvojiva od njegove filozofske i religiozne misli?

Šundić: Ta knjiga je pokušaj da rekonstruišem Njegoševu estetiku, od toga što znači “lijepo”, kako se stvara, gdje se nalazi… Njegoš ima odgovor da ljepota postoji u prirodi, umjetničkom djelu i ljudskom liku, figuri. Zatim sam pokušala da protumačim što je princip stvaranja, kroz estetsko, i princip doživljavanja ljepote, čemu Njegoš posvećuje veliku pažnju. On je posjedovao izuzetnu vizuelnu kulturu. Ako pogledamo njegova djela, saznajemo da je to čovjek koji ima izuzetno poštovanje prema ljepoti žene u pokretu – “Noć skuplja vijeka”, gdje govori o ženi kao “savršenstvu tvorenija” ili pjesma o balerini Flori, pa do snahe Milonjića Bana u Gorskom vijencu, gdje je opis dat po uzoru na “Pjesmu nad pjesmama” u Starom zavjetu. On je bio veliki poklonik ljepote, divio se italijanskoj kulturi i renesansi. Gotovo dvije godine je proveo u Italiji, obilazio muzeje, galerije, bio na pozorišnim predstavama. Ljuba Nenadović, koji ga je pratio na putovanjima, ostavio je o tome zapis u knjizi “Pisma iz Italije”, u kojoj navodi upravo to, da je Njegoš veoma volio da obilazi muzeje i galerije, da se divio Rafaelu i da je pokazivao visok stepen razumijevanja likovnih djela majstora renesanse, a uživao je i u muzici. Imao je razuđeni smisao shvatanja ljepote u ljudskom svijetu, da bi u “Luči” pokazao kako ljepota funkcioniše u metafizičkom smislu, i da je ona koja je vidljiva u ljudskom svijetu, zapravo samo odraz metafizičke ljepote, koja je savršena, sveta ljepota. Svesvjetlosna harmonija kojom pulsira Univerzum, zapravo je znak da je on uređen na estetskom nivou, jer je kreator vasione poput pjesnika, umjetnik, koji uređuje svijet kao što pjesnik stvara pjesničko djelo. Zato u “Luči” imamo izuzetno dobro skovanu estetsku tvorevinu kakva je za njega kosmos, gdje je sve uređeno, vrvi od ljepote, muzike, od horova nebeskih – “A, jezik se od čudestva mrzne, svjetlošću mi vid oči poražen, čujem glase besmrtne muzike i nebesku njenu armoniju”. Ovdje, dakle, slijedi Platona kod kojeg se ljepota, takođe, prepoznavala u tim metafizičkim regijama, odnosno antički koncept jedinstva lijepog i dobrog, a treća ideja koja se naslanja na ideju ljepote, jeste istina. Putovanja su Njegošu bila izuzetno važna, ne samo po Italiji, već i po Rusiji i Austriji, jer on nije imao sistematsko obrazovanje, ali je govorio više jezika, mnogo čitao velika djela, a putovanja u ove zemlje su ključno odredila njegove duhovne vidike.

Drugi dio intervjua sa prof. dr Sonjom Tomović Šundić biće objavljen sjutra.

The post Prof. dr Sonja Tomović Šundić: Njegoš je najviši uzlet našeg duha (1) first appeared on BARinfo.