Cetinjanin porijeklom, ugledni prosvjetni i politički radnik slovio je za najvećeg talenta generacije legendarne Škole likovnih umjetnosti u Herceg Novom. Iako su mu proricali blistavu umjetničku karijeru, nije se odlučio za slikarstvo. I pored toga, sve važnije biste barske opštine njegovo su djelo (Petra Vojvodića, Andrije Dabanovića, Mirka Srzentića, Anta Đedovića, Vukosave Ivanović Mašanović), ilustracijama u knjigama ni broja se ne zna… U Baru je ručno radio sve dvorane za proslave i kongrese, a isticao je da mu je najdraži rad bina koju je pored mora svojim rukama izradio za doček Josipa Broza.

Prvo radno mjesto mu je bilo nastavnik u Gimnaziji “Niko Rolović”, zatim je vodio Savjet za kulturu opštine Bar, pa je postavljen za direktora OŠ “Srbija”. Nakon toga je imenovan za predsjednika Socijalističkog saveza radnog naroda grada Bara. U vrijeme bolesti predsjednika opštine Mitra Sjekloće 1962/3. godine, bio je i zamjenik predsjednika. Obavljao je dužnost sekretara Komiteta SK Bara, a 1973. je prešao u “Prekookeansku plovidbu”.

Na svim ovim mjestima, sjećaju se Barani, nema toga kome je mogao pomoći, a da nije pomogao. I nije radio ništa mimo svoje savjesti, isticao je decenijama kasnije. Položaj je napustio nakon što nije htio da učestvuje u rušenju kuća Barana koji nisu imali sve potrebne papire, dok se nekim drugima gledalo kroz prste.

Stariji Barani ga pamte po neprekidnom druženju sa harmonikom i gitarom. I kao neizbježmnog sagovornika na promocijama, okruglim stolovima, javnim skupovima i druženjima, jer nikoga nije htio da odbije. A umjetnici ga cijene jer je čitavog života forsirao stvaraoce, nagovarao ih da rade čak i kad je to izgledalo bez smisla, pomagao nastanke izložbi i pisanje knjiga – uz toplu riječ i afirmativnu priču o vrijednosti toga što nestaje sve je bilo lakše. A na ulici, koga god bi sreo sa neizbježnom muštiklom u ruci, taj vječiti hodač i u devetoj deceniji, pitao bi sagovornika nepogrešivo za članove familija, djecu, posao gdje radi…

Bio je živa enciklopedija grada Bara, jedan od ljudi čiji je pečat nepovratno utkan u razvoj grada.

Tokom života bio je jedan od najzahvalnijih svjedoka pri izradama svih monografijama koje su se ticale Bara.

Pored žene Dese i porodice, imao je još tri ogromne ljubavi – grad Bar i dva fudbalska kluba: “Mornar” i splitski “Hajduk”. Decenijama nije propustio niti jednu utakmicu kluba iz Bara.

Sahrana prof. Mila Vukčevića biće obavljena u nedjelju, 8. oktobra, u 15:30 na Gradskom groblju Gvozden brijeg

The post Preminuo prof. Milo Vukčević first appeared on BARinfo.

Cetinjanin porijeklom, ugledni prosvjetni i politički radnik slovio je za najvećeg talenta generacije legendarne Škole likovnih umjetnosti u Herceg Novom. Iako su mu proricali blistavu umjetničku karijeru, nije se odlučio za slikarstvo. I pored toga, sve važnije biste barske opštine njegovo su djelo (Petra Vojvodića, Andrije Dabanovića, Mirka Srzentića, Anta Đedovića, Vukosave Ivanović Mašanović), ilustracijama u knjigama ni broja se ne zna… U Baru je ručno radio sve dvorane za proslave i kongrese, a isticao je da mu je najdraži rad bina koju je pored mora svojim rukama izradio za doček Josipa Broza.

Prvo radno mjesto mu je bilo nastavnik u Gimnaziji “Niko Rolović”, zatim je vodio Savjet za kulturu opštine Bar, pa je postavljen za direktora OŠ “Srbija”. Nakon toga je imenovan za predsjednika Socijalističkog saveza radnog naroda grada Bara. U vrijeme bolesti predsjednika opštine Mitra Sjekloće 1962/3. godine, bio je i zamjenik predsjednika. Obavljao je dužnost sekretara Komiteta SK Bara, a 1973. je prešao u “Prekookeansku plovidbu”.

Na svim ovim mjestima, sjećaju se Barani, nema toga kome je mogao pomoći, a da nije pomogao. I nije radio ništa mimo svoje savjesti, isticao je decenijama kasnije. Položaj je napustio nakon što nije htio da učestvuje u rušenju kuća Barana koji nisu imali sve potrebne papire, dok se nekim drugima gledalo kroz prste.

Stariji Barani ga pamte po neprekidnom druženju sa harmonikom i gitarom. I kao neizbježmnog sagovornika na promocijama, okruglim stolovima, javnim skupovima i druženjima, jer nikoga nije htio da odbije. A umjetnici ga cijene jer je čitavog života forsirao stvaraoce, nagovarao ih da rade čak i kad je to izgledalo bez smisla, pomagao nastanke izložbi i pisanje knjiga – uz toplu riječ i afirmativnu priču o vrijednosti toga što nestaje sve je bilo lakše. A na ulici, koga god bi sreo sa neizbježnom muštiklom u ruci, taj vječiti hodač i u devetoj deceniji, pitao bi sagovornika nepogrešivo za članove familija, djecu, posao gdje radi…

Bio je živa enciklopedija grada Bara, jedan od ljudi čiji je pečat nepovratno utkan u razvoj grada.

Tokom života bio je jedan od najzahvalnijih svjedoka pri izradama svih monografijama koje su se ticale Bara.

Pored žene Dese i porodice, imao je još tri ogromne ljubavi – grad Bar i dva fudbalska kluba: “Mornar” i splitski “Hajduk”. Decenijama nije propustio niti jednu utakmicu kluba iz Bara.

Sahrana prof. Mila Vukčevića biće obavljena u nedjelju, 8. oktobra, u 15:30 na Gradskom groblju Gvozden brijeg

The post Preminuo prof. Milo Vukčević first appeared on BARinfo.