Nisam bila bez dileme da li treba da budem dio ove lijepo zamišljene rubrike.

Moje pozne godine, protok vremena, izvjesna zaboravnost i moguća subjektivnost, preimućstvo drugih, bili su valjani argumenti da ne prihvatim Milanov ljubazan poziv.

Na drugoj strani, želja da u okviru svojih mogućnosti doprinesem kolektivnom pamćenju, uspomeni, da ostavim trag o nekim značajnim ljudima našeg grada i o jednom drugom i davnom vremenu je, ipak, na kraju preovladala.

Barska gimnazija i profesori

Naša generacija je maturirala u školskoj 1958/59. godini. Bili smo treća po redu generacija Barske gimnazije.

Prisjetiću se divnih profesora koji su, u svakom pogledu, uticali na naše dalje živote.

Razredne starješine su bili profesori Olga Kapičić i Pavle Vujović.

Profesorica Olga Kapičić predavala je srpsko-hrvatski jezik. Bila je autentični autoritet, zahtjevna. Podrazumijevalo se da znamo napamet “Gorski vijenac”, pismene zadatke smo naizmjenično radili ćirilicom i latinicom. Dobro znanje iz srpsko-hrvatskog bilo je preduslov za uspješno polaganje maturskog ispita.

Gospodstveni profesor istorije Pavle Vujović savršeno je vladao svojim predmetom. Učio nas je i o događajima i ličnostima kojih nije bilo u zvaničnim knjigama što je za tadašnje vrijeme bilo i neuobičajeno i za nas učenike uvijek vrlo zanimljivo. Pamtim ga i po duhovitosti kojom je često relaksirao neke ozbiljne teme i lekcije.

Vida Vučinić je predavala njemački jezik, profesor Čolović koji se u Bar doselio iz Niša učio nas je matematici. Kosta Popović je predavao geografiju, Veliša Đonović ruski, Desanka Gvozdenović biologiju. Jovanka Božović je bila profesorica hemije i fizike, Meto Divanović fizičkog, Niko Ćetković nas je podučavao muzici.

Svi pomenuti profesori su bili vrlo posvećeni našem obrazovanju, a mi smo im uzvraćali poštovanjem koje se nije završavalo našim odlaskom iz Gimnazije. Naprotiv, do poslednjih, uvijek radosnih, susreta sa našim profesorima, oni su za nas ostali zauvijek uvaženi, posebni i neponovljivi.

Putovanje do Gimnazije

Gimnazija, velika, nezaboravna, sa lijepim dvorištem, nalazila se u Starom Baru, malo iznad današnjeg velikog parkinga.

Mi učenici sa Pristana i iz drugih djelova Novog Bara putovali smo do gimnazije autobusom. Ta putovanja su bila jedinstvena, neponovljiva druženja kojima su ton i malo discipline, svojim istovremeno šarmantnim i ozbiljnim upravljanjem, davali šofer Aljo i kondukter Sait. Od Pristana do Starog Bara tim se, ne predugim putem, ipak putovalo dugo, jer su Aljo i Sait sa velikom voljom zaustavljali autobus gdje god treba da bi se svi učenici ukrcali i na vrijeme stigli na početak nastave.

Polaganje mature

Obavezna matura se polagala na kraju osmog razreda gimnazije (mi smo jedna od poslednjih generacija koje su učile četiri razreda osnovne škole i osam razreda gimnazije). Polaganje mature je bilo pismeno i usmeno, uvijek uz prisustvo inspektora iz Ministarstva prosvjete. Maturski ispit se sastojao iz provjere znanja iz srpsko-hrvatskog jezika, matematike i stranog (češće ruskog nego njemačkog) jezika. Ukoliko bi đak pokazao odlično znanje na prvom, pismenom dijelu ispita, bio bi oslobođen usmenog. U našoj generaciji, tek troje učenika je bilo oslobođeno polaganja usmenog dijela, što takođe govori i o ozbiljnosti i zahtjevnosti našeg maturskog ispita. Da to polaganje maturskog ispita nije bilo samo formalnost, potvrđuje i to da oni učenici koji bi došli do maturskog ispita a ne bi uspjeli da polože pismeni ispit iz srpsko-hrvatskog jezika, nisu mogli da nastave polaganje mature (“pali bi maturu”), već bi morali da čekaju jun sljedeće godine i novo polaganje da bi ispit položili i tek tada bi dobili diplomu o završenoj gimnaziji.

Možda sve ovo oko polaganja mature zvuči previše rigorozno, pogotovo iz današnje perspektive, ali sa druge strane, ta visoko podignuta ljestvica znanja dovela je do toga da diplome o završenoj Barskoj gimnaziji budu veoma cijenjene širom bivše Jugoslavije, pa smo na prestižnim fakutetima Beograda, Zagreba, Sarajeva bili ili oslobođeni polaganja prijemnog ispita i direktno upisivani na željene fakultete, ili smo prijemne ispite sa takvim predznanjem iz gimnazije bez problema polagali.

Uspješna generacija

Ta naša generacija iznjedrila je redom uspješne ljude koji su ostavili značajan trag u svojim profesijama. Doktore medicine Branku Klisić, psihijatra Iliju Vuksanovića, čuvenog zagrebačkog onkologa Petra Lojića, dr Medojevića. Tu su i dvije doktorice stomatologije, dr Ljiljana Lilica Novaković i dr Ljiljana Jovović. Dostojni nasljednici naših profesora postali su profesori Senka Stanišić, Vera Keilj i Miloš Popović. Inženjeri su Ilija Martinić, arhitekte Biserka Vukotić i Frano Ćetković, baš kao i najbolji đak naše generacije i kasnije jedan od najcjenjenijih elektroinženjera u PTT Jugoslavije, Manojlo Manojlović. Ekonomiju su završili Baćo Pelević, Vojo Iličković, Vojo Lekić i Milivoje Barjamović.

Milivoje Barjamović, odličan đak i omiljeni drug, završio je Ekonomski fakultet u Sarajevu. Bio je jedan od najmlađih predsjednika Opštine Bar, prerano je preminuo i drago mi je što jedna od barskih ulica svojim imenom trajno podsjeća na njega.

Diplomirani pravnici su postali Petar Vujović, Slavka Mašanović, Vojislav Jovović i Pero Marđonović. Pero Marđonović bio je uvijek nasmijani i duhoviti đak pješak iz Dobre Vode, istovremeno i vrlo talentovani fudbaler koji je kasnije postao jedan od najuspješnijih direktora u mostarskom “Hepoku”, poljoprivrednom i vinskom gigantu bivše Jugoslavije.

Vjerujem, čak sam i sigurna, da sam u ovom pominjanju uspješnih ljudi iz moje generacije nekoga i izostavila. Uz izvinjenje svima koje sam nenamjerno zaboravila, neka to bude objašnjeno upravo onim mojim dilemama s početka teksta – da li ću u poznom životnom dobu i poslije 65 godina od naše mature, biti u mogućnosti da se sjetim svih divnih ljudi iz generacije koji to svakako zaslužuju.

Nomen est omen ili Ime je znak ili jednostavno – Biserka

Ako je ova latinska sentenca u nekome pronašla svoju pravu potvrdu, onda je to sigurno bila Biserka Cake Bošković, djevojačko Vukotić. Potekla iz ugledne porodice profesora Steva Vukotića, bila je jedna od najboljih đaka generacije. Bez polaganja prijemnog ispita upisala je i u roku završila Arhitektonski fakultet u Beogradu. Njenu sklonost i talenat za prirodne nauke prvi je u gimnaziji prepoznao već pominjani profesor matematike Čolović, koji je predavao nove lekcije tako što bi ih samo započeo, a zatim bi rekao da Biserka Vukotić izađe do table i lekciju objasni do kraja.

Koliko je bila cijenjena i primijećena i na jednom tako prestižnom fakultetu kakav je bio beogradski Arhitektonski, znala sam i dok smo studirale. Još jednu potvrdu o tome dobila sam i nekih dvadesetak godina poslije završetka studija, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, u Parizu, gdje sam upoznala jednog od svojevremeno najpoznatijih jugoslovenskih i evropskih arhitekata – Tomu Garevskog. Saznavši da sam iz Bara, odmah me je upitao za Caku Vukotić, rekavši da su na njihovoj grupi svi manje ili više učili i prepisivali od najbolje među njima, a to je upravo bila Cake. Po završetku studija, Cake se vratila u Bar, radila je u više uspješnih preduzeća, svugdje ostavivši izuzetan ljudski i radni pečat. Potvrda njenih stručnih kvaliteta je i podatak da su zgrade u Baru i Ulcinju za koje je ona radila statiku bile ili neoštećene ili najmanje oštećene u zemljotresu 1979. godine. Utkala je, u cjelosti, svoj duh u same vrhunce vještine građenja: građenja kuća i škola, hotela, bolnica i mostova u Crnoj Gori, ali i Rusiji gdje je takođe radila.

Ipak, njen najveći uspjeh su nesumnjivo njena porodica i njena djeca. U braku sa arhitektom Cvetkom Boškovićem, dobila je četvoro divne i uspješne djece, troje arhitekata i ekonomistu.

Cake se isuviše rano, u svojoj 52. godini, prije tačno trideset godina, preselila na svoje poslednje odredište, ispod gvozdenobrijeških čempresa i maslinjaka. Njen život je bio nevjerovatna priča: zračila je željom da priskoči i pomogne, objasni i utješi. Nema ko se od njenih drugarica i drugova nije radovao susretu i razgovoru s njom. A ti razgovori su bili neponovljivi, originalni, provokativno svježi i stalno sa rasponom tema od zemlje do neba.

Ostaće vječno sjećanje na Caku, predivnog i odvažnog čovjeka, najnježniju majku, neponovljivu drugaricu, uvaženu i voljenu sugrađanku, izuzetnog stručnjaka, jednog od najvećih bisera koje je Bar imao.

The post Prof. Radmila Mirović: Biserna gimnazija first appeared on BARinfo.