“Ideja je nastala upravo nakon tog maratona. Pošto stalno tražimo nove izazove, odlučili smo da ovog puta plivanje spojimo sa humanitarnom misijom. Dionica od 11 kilometara biće gotovo dvostruko duža od prethodnog maratona, a cilj je da se pomogne ljudima kojima je pomoć najpotrebnija. Kao instituciju kojoj je pomoć u ovom trenutku posebno potrebna prepoznali smo Narodnu kuhinju koju vodi NVU Žene Bara, prepoznata po tome što već godinama brine o našim najugroženijim sugrađanima”, rekao je Pelević.

Predsjednica NVU “Žene Bara” Ljilja Vujović istakla je da je ovu inicijativu dočekala sa velikim oduševljenjem.

“Ova trojica plivača, osim sportskih kvaliteta, pokazuju i veliku humanost, jer će svoju snagu i hrabrost staviti u službu drugih ljudi. Svaki preplivani metar imaće simboličnu vrijednost i nositi poruku da dobrota ima smisla samo onda kada se dijeli. ‘Žene Bara’ već osam godina rade na sličnim humanitarnim ciljevima, pa ovu akciju vidimo kao još jedan primjer kako se dobra djela mogu širiti. Pozivamo građane i privrednike da podrže akciju, a imena donatora biće javno predstavljana kroz zamišljene ‘kule dobrote’“, akcentovala je Vujović.

Donacije se mogu uplatiti na žiro račun NVU „Žene Bara“ : 565-3443-40, svrha uplate: „Za humanitarni maraton“.

Haziz Mađo Gaši, inače rekorder trase maratona Za bazen, kaže da mu prelazak sa šest na 11 kilometara, iako zvuči zahtjevno, nije nepoznat izazov.

“Za nekoga ko svakodnevno trenira i pliva, velika kilometraža postaje dio rutine. Naravno, tokom dugih dionica mogu se javiti grčevi, bol ili mentalna prepreka, naročito kada je plivač nespreman ili su uslovi u vodi nepovoljni, ali iskustvo pomaže da se takve situacije prevaziđu i da se ne odustaje”, rekao je Gaši.

Aleksandar Jahaj je otkrio da se plivanjem počeo baviti relativno kasno, sa oko 34 godine, nakon što se ranije uglavnom bavio fudbalom i košarkom.

“U Baru nije postojala jaka tradicija plivanja, ali vjerujem da bi izgradnja bazena mogla značajno promijeniti situaciju i otvoriti prostor za razvoj ovog sporta. Za mene je 11 kilometara sasvim drugačiji izazov od prethodnih pet kilometara. Iako će distanca biti dvostruko duža, takmičarski pritisak je manji jer nećemo nastupati jedni protiv drugih, već zajedno i u istom ritmu. Ipak, mentalni napor biće veći. Prvi put ću plivati oko Crnog rta, gdje nas očekuje otvoreno more, struje i talasi. Iskustvo prethodnog maratona kod Sutomora pokazalo mi je koliko je teško kada plivaš potpuno sam, bez plivača ispred ili iza sebe. Zbog toga vjerujem da će zajedničko plivanje ovog puta biti psihološki mnogo lakše”, navodi Jahaj.

Gosti “Promenade četvrtkom” istakli su da ova akcija nije zamišljena kao jednokratan događaj: ideja je da humanitarno plivanje u Baru postane tradicija, slično onome što se već radi u Budvi, ali i što je odavno praksa u drugim sredinama širom svijeta.

“Naša inicijativa je direktno povezana sa radom budvanskog plivača Luke Vučkovića i njegove ekipe ‘Open Water’. Cilj je da se u Baru razvije sličan trend, kojim bi se kroz sport istovremeno podizala svijest o potrebama drugih ljudi. Poruka je da i mala pomoć pojedinca nekome može značiti veoma mnogo. Inače, poseban dio akcije biće projekat nazvan ‘Tvrđava solidarnosti’. Simbolika je povezana sa Barom, zidinama Starog Bara i njegovoj istoriji. Umjesto kamena, novu ‘tvrđavu’ trebalo bi da čine dobrota i solidarnost građana. Svaki donirani euro zamišljen je kao jedna cigla u toj simboličnoj građevini. Projekat će biti podijeljen na dva segmenta: ‘Tvrđavu privrednih subjekata’, namijenjenu lokalnim i nacionalnim kompanijama koje žele da pokažu društvenu odgovornost, i ‘Tvrđavu pojedinaca’, namijenjenu svim građanima i ljudima dobre volje. Imena svih donatora, bez obzira na visinu njihovog doprinosa, biće ugrađena u ovu simboličnu ‘tvrđavu’ solidarnosti”, ukazao je Pelević.

On je naglasio da nema male donacije, “i jedan euro može značiti jedan pun tanjir za nekoga kome je pomoć potrebna, kada se pojedinačni doprinosi saberu”, time se, dodao je, stvaraju „bedemi“ koje glad i siromaštvo ne mogu lako probiti.

U osvrtu na pripreme za ovaj maraton, Mađo Gaši je pričao o svojim uslovima za trening. Živi u Vojvodini, gdje je donedavno za trening koristio akumulaciono jezero, ali, tamo je zbog suše nivo vode značajno opao. Srećom, u međuvremenu je otvoren zatvoreni bazen od 25 metara, pa sada može da trenira i tokom zime.

“Za mene je plivanje sastavni dio života i ne namjeravam da prestanem da se bavim njime”, istakao je Gaši.

Aleksandar Jahaj takođe trenira tokom cijele godine-zimi koristi plivačko odijelo, ali, tokom januara i februara “hladnoća, bura i jugo ograničavaju mogućnosti za ozbiljniji trening”. Zato i smatra da će izgradnja bazena u Baru donijeti veliku promjenu, posebno za djecu-“moći će da se trenira tokom cijele godine”.

Maraton počinje u subotu ujutro u 07:00 ispred Čanja, a tokom plivanja biće organizovana direktna uključenja na društvenim mrežama, na profilima „Žena Bara”.

Pelević je posebno istakao podršku Đorđa Okuke, koga je nazvao „alfom i omegom barskog plivanja“. Pratnju čamcem obezbijediće Marko Stanišić, dok će Ivan Pajović učestvovati sa kajakom.

“Tu su i Anđela Pavličić, kao i A3 Medical tim, koji će biti na čamcu i brinuti o zdravstvenoj bezbjednosti učesnika. Svima veliko hvala jer će provesti oko pet sati na otvorenom moru kako bi ovaj humanitarni podvig mogao da bude realizovan”, rekao je Pelević.

Sva trojica maratonaca su pozvali mlade ljude da se uključe u plivanje i humanitarne akcije. Mađo Gaši smatra da su za napredovanje potrebni i hrabrost i volja, ali prije svega svakodnevni rad i nastojanje da se čovjek stalno usavršava. Vjeruje da će, kada bazen u Baru bude izgrađen i stavljen u funkciju, biti otvorene nove mogućnosti za razvoj plivanja.

Jahaj priznaje da plivanje nije jednostavan sport-za razliku od nekih drugih disciplina, plivač je u vodi praktično izolovan i fizički i komunikacijski. Njegovo lično iskustvo pokazuje koliko je teško početi u kasnijim godinama, zbog čega smatra da je najbolje da djeca počnu da uče da plivaju već sa pet ili šest godina, a zatim postepeno prelaze na ozbiljnije treninge.

“Imam veoma lijepe iskustvo sa humanitarnim maratonom koji sam prošle godine, zajedno sa klubom Open Water iz Budve, plivao od Perasta do Kotora. Ta akcija je bila fenomenalno iskustvo, posebno zbog atmosfere i ljudi koji su učestvovali. Budva i Kotor već imaju razvijenu tradiciju humanitarnih plivačkih akcija, i po desetak puta godišnje. Bar, kao grad koji je praktično dvostruko veći od Budve, mogao bi da slijedi taj primjer i razvije sopstvenu tradiciju”, naveo je Jahaj.

Pelević je pozvao građane Bara da podrže akciju, prije svega uplatom na račun Narodne kuhinje „Žene Bara“.

“Poruka je jednostavna: pojedinac možda ne može da ispliva 11 kilometara niti da samostalno izdvoji veliki iznos novca, ali kada se veliki broj ljudi udruži, rezultat može biti daleko veći od onoga što mogu postići samo trojica plivača. Bar može još jednom pokazati veliko srce. Cilj nije samo uspješno preplivati zahtjevnu dionicu, već kroz sportski izazov pokrenuti što veći broj ljudi da pomognu onima kojima je pomoć potrebna”, zaključio je Pelević.

The post U subotu humanitarni plivački maraton za Narodnu kuhinju first appeared on BARinfo.

RB/BI: Jedan ste od najprepoznatljivijih funkcionera ES. Predstavite nam ovu, kako je najavljena- nadstranačku platformu i na lokalnom i na državnom nivou.

Nenezić: Još malo, pa će biti dvije godine od formiranja ES, nadstranačke platforme koju čine tri politička subjekta, to su SD, SDP i LP kojima se kroz izborne procese u nekim od opština pridružo  jedan dio nastranačkih ličnosti, a jedan dio intelektualaca dao podršku. Treba istaći da je ideja o  formiranja ES potekla  upravo iz Bara, inicijativu smo pokrenuli aktuelni potpredsjednik Opštine i funkcioner SDP-a Damir Rašketić i ja. Ona se prenijela na državni nivo, dobila je podršku rukovodstava partija i već na prvim lokalnim izborima koji su održani par mjeseci od osnivanja-Podgorica, Nikšić, Gusinje-pokazalo se da je zaista dobra odluka. Na današnji dan možemo slobodno reći da je ES organizacija koja je opravdala očekivanja. Da li se može bolje-sigurno može. Na večerašnjem Koordinacionom odboru formiraće se ES u Baru, koji će ubuduće funkcionisati kao jedna partija, jedna organizacija koja će već od naredne sjednice SO Bar brojati osam odbornika, i koja će, siguran sam, biti pokretač promjena u Crnoj Gori koje treba da nastupe 2027. godine.

RB/BI: Tada nas očekuju izbori i na lokalnom i na državnom nivou. Kao poslanik, upućeni ste u pripremu  izborne reforme, šta se tu dešava?

Nenezić: Dio sam i Radne grupe oko izborne reforme. Imali smo period intenzivnog rada, nakon čega je Radna grupa na neki način stopirana odlukama prije svega partija koje predstavljaju aktuelnu većinu na državnom nivou. U posljednjih nekoliko dana imamo inicijativu  iz DPS-a da se donese zakon o neposrednom izboru odbornika i poslanika koju u potpunosti podržavam, jer to je način da građani biraju ljude koji zaista treba da ih predstavljaju. Svi smo svjesni da dio i poslanika i odbornika svoje mandate ne koriste na način kako bi građani željeli, dio poslanika maltene nema aktivnosti, a isto je i na lokalnim nivoima, ne samo u Baru, već u svim opštinama, da  dio odbornika skoro da nema diskusiju za trajanje kompletnog mandata. Ukoliko se usvoji taj zakon, unaprijediće se rad i  lokalnih skupština i Skupštine Crne Gore, donošenje svih zakona biće studioznije, jer- prije nekih dvadesetak dana mogli smo vidjeti da se u nepunih dva sata usvaja na desetine zakona, sve pod velom evropskih integracija. Očekujem da će se brzo pokrenuti rad Radne grupe i da ćemo finalizovati sve ono što su bile obaveze da bismo do jeseni imali sve zakone neophodne za nesmetanu realizaciju izbora. Zakonom je definisano da 13. juna 2027. budu  lokalni izbori u svim opštinama u Crnoj Gori, pretpostavka je da će tog dana biti i parlamentarni izbori , jer je to odluka koja se ne može definisati zakonom, već je donosi predsjednik države, ali,  pretpostavljam da će se i zbog funkcionalnosti i zbog finansijskog momenta ići na to da svi izbori budu objedinjeni.

RB/BI: Iz nevladinog sektora odavno kritikuju da se priča o otvorenim listama vrti samo do početk predizborne kampanje, a da se onda stavlja ad acta?

Nenezić: To je odluka koja će umnogome zavisiti od jednog dijela aktuelne većine. Sam rad radne grupe je definisan na neki način na odlukama koje su, nažalost, kao što i sve funkcioniše u ovoj 44. Vladi, na -to sam često pričao- trulom kompromisu. Sve je trgovina, stvar dogovora, ne donosi se ni jedno zakonsko rješenje koje je na neki način u interesu jednog političkog subjekta, a da sjutra ne očekujemo nešto i od ostalih konstituenata. Zaista je neophodno i odgovorno prema građanima da se uđe u tu izbornu reformu, prije svega da bi ljudi koji su prepoznatljivi u zajednicama u kojima žive, bili predstavnici koje će građani imati priliku da biraju, da dostupnost volje građana bude mnogo prisutnija u skupštinama.

RB/BI: U svim intervjuima sa zadovoljstvom ističete da ste lokalpatriota. Šta ste sa nivoa zakonodavne vlasti uradili za Bar?

Nenezić: Često sam kritikovan i od ljudi iz mog poslaničkog kluba, iz moje partije, a i od strane dijela poslanika i vlasti i  opozicije, da sam poslanik Bara, a  ne poslanik ES. Zaista se na neki način i odnosim na to jer priliku da budem poslanik upravo su mi dali moji sugrađani. Na lokalnom nivou smo kao jedan, u tom trenutku možda mali politički subjekt, imali hrabrosti da jedini u Crnoj Gori izađemo samostalno i napravimo rezultat koji nam donosi pravo da kažemo da smo druga partija po jačini u lokalnom parlamentu. Građani su se mogli uvjeriti da su moje aktivnosti maltene od prvog zasijedanja Skupštine bile usmjerene ka problemima koje imamo u našem gradu, od tada štetne namjere da se kupi feribot “Francesca”, preko protivljenja izgradnji LNG terminala i termoelektrane u akvatorijumu Luke Bara. To je rezultiralo da u Prostornom planu više nemamo taj objekat. Ono što je još uvijek aktuelno, a za što sam siguran da ćemo i tu, kao i svaku bitku u koju idem zajedno sa građanima uspjeti, jeste da se iz Prostornog plana Bara izbriše zamišljena pruga koja bi trebalo da ugrozi nekih 200 objekata u naseljima Bjeliši, Sustaš i Zupci, i  građane koji žive na teritoriji tog dijela naše opštine stavi u neravnopravan položaj za legalizaciju svojih objekata i valorizaciju objekata i zemlje koje imaju na tom području.

RB/BI: Koliko aktuelni odnosi na nivou države utiču na funkcionalnost lokalne samouprave?

Nenezić: To je promjenljivo, zavisno od ministarstva do ministarstva. Dosta puta sam istakao i moram  i sada da ponovim, zaista dobru saradnju koju Opština Bar ima sa Ministarstvom prosvjete i sa ministarkom Anđelom Jakšić Stojanović, napravljeni su dogovori za rekonstrukcije barskih škola, vrtića, to je posao koji već ima kontinuitet i koji će se nastaviti. Dio tih obaveza preuzima i Ministarstvo javnih radova kojim rukovodi ministarka Adžović-za rekonstrukcije dijela fiskulturnih sala u našoj opštini. Vlada i premijer Spajić treba da se   pokažu građanima Bara podrškom za izgradnju Akvatik centra. Opština Bar je u prethodne dvije i po godine tu zaista uradila veliki posao, od DUP-a,  do izmjene samog DUP-a da bismo dobili sjutra  reprezentivan objekat. Potpisan je ugovor za projektovanje sa  firmom IngInvest iz Danilovgrada, očekujem da ćemo sredinom ljeta imati projekat. Uradićemo sve što je u našoj moći, nadam se da ćemo dobiti podršku i Vlade, da se sredinom godine raspiše izvođački tender, kako bi se, možda, krajem ove ili početkom naredne godine počela izgradnja Nacionalnog akvatik centra koji će se sastojati od otvorenog i zatvorenog olimpijskog bazena, pomoćnog bazena i svih pratećih objekata.

RB/BI: Spustimo  sada fokus priče na lokalni nivo. Kako ocenjujete aktivnosti od početka vašeg mandata na mjestu predsjednika SO do danas?

Nenezić: Zadovoljan sam i radom i saradnjom koje imam sa svim odbornicima, i vlasti i opozicije. Započeta je već 35. redovna sjednica SO, donesene su stotine odluka od kojih su mnoge izuzetno važne za građane Bara. Na početku mandata pokrenuo sam Otvoreni parlament koji je imao tematske sjednice o problemima na koje su prije svega ukazali građani, dobar dio zaključaka sa tih sjednica smo kasnije i realizovali, i to je pozitivno okarakterisano od samih građana. Posljednja odluka koja je izazvala mnogo interesovanja bila je o refundaciji troškova za korišćenje vrtića za sve barske mališane. Bilo je nekih administrativnih poteškoća, usklađivanja sa zakonodavstvom, ali, kroz izmjene i dopune odluke riješili smo i taj problem i već od februara troškovi vrtića će biti refundirani svim roditeljima. Opština je za ovu namjenu  pripremila za ovu godinu 900.000 eura. Ovim će se povećati i broj djece u tim ustanovama jer dio roditelja, nažalost, nije imao mogućnosti da izdvoji tih 50 eura na mjesečnom nivou, posebno roditelji koji imaju više djece tog uzrasta.

RB/BI: Na pomenutoj 35. sjednici usvojen je Strateški plan razvoja Opštine. S obzirom da promovišete  u svojim medijskim istupima projekte koji redefinišu sadašnji izgled grada i opštine, od Akvatik centra do Žičare, da li je ovaj plan samo skup želja, ili mapa puta njihove realizacije?

Nenezić: Strateški plan čine smjernice, ciljevi i planovi koje Opština Bar treba da realizuje. Šta će se od toga realizovati-opet zavisi od svih nas, posebno za te kompleksnije infrastrukturne objekte, nažalost, treba mnogo vremena. Što se konkretno žičare tiče, možda je dijelu građana to predaleko, ali, vjerujte, to je projekat koji bi potpuno promijenio sliku Bara. Urađena je studija izvodljivosti i studija lokacije, dvije su potencijalne lokacije sa koje bi se kretalo, sada treba analizirati koja bi od tih potencijalnih ruta bila izvodljiva jer postoje  administrativne prepreke u vidu dobijanja saglasnosti i od Željezničke infrastrukture i od svih relevantnih institucija, u krajnjem i od JP Nacionalni parkovi. Kroz ovaj projekat bismo spojili, kako to promovišemo, dvije čarobne obale-Jadransko more i Skadarsko Jezero, otvorili  veliku perspektivu i ruralni dio opštine kroz turizam, prije svega zbog sve većeg broja kruzera koji dolaze u Bar.  Ovakav infrastrukturni objekat iziskuje velika finansijska sredstva, ali, Vlada je dala podršku za izgradnju žičare  koja treba da spoji Cetinje i Lovćen,  a  ova potencijalna trasa bi bila još atraktivnija.

RB/BI: Ova odluka je dobila zeleno svjetlo lokalnog parlamenta, ali, jedna tema koju je kandidovala opozicija na istoj sjednici, dobila je crveno svjetlo-o savjetima mjesnih zajednica, zbog čega svi opozicioni odbornički klubovi optužuju lokalnu vlast da krši zakon?

Nenezić: Predsjednik Opštine Dušan Raičević objasnio je na sjednici  u kom pravcu bi trebali da idemo i što potencijalno donošenje novih odluka može izazvati sjutra na terenu, jer je u proceduri usvajanje novog zakona. Jedna od odredbi tog zakona je da će sekretari mjesnih zajednica ubuduće biti zaposleni u opštini. Takođe nisu sprovodene ni neophodne procedure-zborovi građana koji treba da delegiraju predstavnike u mjesnim zajednicama. Tek nakon toga politički subjekti bi mogli da delegiraju ljude koji bi ih predstavljali, ali, mislim da Opština Bar jednako podstiče i  podržava sve mjesne zajednice na osnovu zahtjeva koje pristižu od građana, pa ne vidim razlog da sada žurimo, jer možda već za mjesec imaćemo novo zakonsko rješenje.

RB/BI: Kako ocjenjujete saradnju sa opozicijom u SO Bar?

Nenezić: Sve je to politika, svako se na neki način bori za što veću podršku građana. Sama podrška u procesu donošenja odluka je od situacije do situacije, od slučaja do slučaja, ali, sigurno je da u prethodnim mandatima opozicija nije dobijala podršku i zeleno svjetlo za  dio svojih aktivnosti kao što je dobijala u ovom period, po pitanju svega onoga na što sam ja kao predsjednik Skupštine mogao da utičem. Nerijetko se desi da neki akt  dobije jednoglasnu podršku svih odbornika, činjenica je da nikad mlađi saziv odbornika nije bio, svi mi sazrijevamo kroz ovaj mandat i sigurno nismo isti na ovom 35. kao na prvom zasijedanju u ovom mandatu.

RB/BI: A kako cijenite saradnju sa koalicionim partnerima?

Nenezić: Rezultati koji ostvaruje lokalna samouprava pokazuju da opština i svi njeni organi, prije svega društva čiji je osnivač Opština, funkcionišu na  zaista zavidnom nivou, od Komunalnih djelatnosti, Vodovoda i kanalizacije, Sportskog centra, Kulturnog centra… Postoji  sinergija na terenu i zaista se osjetila pozitivna promjena. Da li sve funkcioniše onako kako bi bilo dobro? Ne. Da li se za ostvarivanje nekih planova i ciljeva mora ići težim putem? Dešava se i to, ali, važno je da na kraju krajeva ta finalna odluka ipak ima konsenzus i da se postiže dogovor u korist građana Bara.

RB/BI: Od početka vašeg mandata insistirate na kontaktu sa građanima, podržali ste ih u više inicijativa, a jednoj od njih-protivljenju izgradnje LNG terminala i gasne elektrane, postali ste svojevrsno zaštitno lice. Cilj je ostvaren, LNG terminala nema u Prostornom planu, kako vam sad sve to djeluje?

Nenezić: Priča oko LNG terminala i termoelektrane koja je bila predviđena ugovorom koji je tadašnji premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović potpisao sa predstavnicima dvije američke kompanije,  potekla je  od građana. Uslišio sam njihov poziv, upoznao se dobro sa sadržinom tog memoranduma i svega onoga što nosi jedan takav projekat. Očekivao sam veću podršku jednog dijela odbornika, prije svega odbornika opozicije, zato što bi jedan takav projekat nanio štetu Baru. Tu aktivnost sam prenio i na Skupštinu Crne Gore, prije svega kroz rad Odbora za prostorno planiranje, čiji sam dio, ali, to je bila aktivnost koja je potekla od građana, i ja sam samo podstakao i pomogao da se ona realizuje.  Svaki projekat koji je realan i koji na neki način može donijeti dobro, dobiće moju podršku, ali, graditi termoelektranu na tečni gas koji mi prije svega nemamo, da na nekih 700-800 metara vazdušne linije od možda najljepše rive na Crnogorskom primorju imamo 24 sata plamen iz termoelektrane-ne. 

RB/BI: Ova priča ipak nije završena, sudeći po izjavama premijera  Spajića i ministra Šahmanovića?

Nenezić: Spominju se, ako se ne varam, potencijalno tri lokacije, nadam se da će Vlada, ako se odluči za  početak takvog projekta, biti transparentnija. Svaka odluka koja se želi  donijeti bez osluškivanja i mišljenja javnosti, odmah će u startu imati  otpor, nezavisno od toga da li je dobra ili ne, tako da očekujem  transparentnost u odnosu na memorandum koji je potpisala Vlada Dritana Abazovića. Niko od nas koji se bave ovim poslom, ukoliko se zaista želi raditi u interesu građana, neće biti protiv nečega što može biti benefit. Ali,  nikako da to bude benefit nauštrb građana ili životne sredine. Ako se urade procjene uticaja na životnu sredinu i kost -benefit analize, ukoliko ti parametri pokažu da možda postoji mogućnost, onda potencijalno treba sjesti i razgovarati o tome da li jedan takav projekat, na kraju krajeva, treba uopšte Baru i da li se uopšte planira u Baru.

RB/BI: Koliko ste zadovoljni saradnjom zakonodavne i izvršne vlasti u Baru?

Nenezić: Mislim da je zaista na visokom nivou, a to potvrđuje i broj održanih sjednica i broj akata koje raspravljamo na zasijedanjima. Odbornici često komentarišu da su sjednice preobimne, ali, prije svega iz kabineta predsjednika opštine prema skupštini dobijamo mnogobrojne akte. To je potvrda rada u sekretarijatima za imovinu i investicije, za privedu, za urbanizam, prostorno planiranje, za kulturu, sport…

RB/BI: Šta su po vama najveći izazovi sa kojima se suočava lokalna samoprava u razvoju naše opštine?

Nenezić: Što se tiče samog razvoja- neusklađenost državnog i lokalnog nivoa. Dosta često se dešava da akti za koje treba saglasnost nekog od ministarstva čekaju duži vremenski period, dešavaju se i preplitanje nadležnosti. Što se tiče građana, uglavnom je kriva opština. U budžetu za 2025. zahtijevao sam da se planiraju sredstva za sanaciju puta preko Sutormana. Opština Bar je uradila i projekat i reviziju projekta, ali, riječ je o saobraćajnici koja je u nadležnosti državi Crne Gore. Desi se klizište- javnost za to krivi opštinu zašto se ne reaguje. Da je ta saradnja  na malo većem nivou, bilo bi dobro. Iako dolazim iz oponenta politici partije koje je ona pripadala, izuzetno mi je bilo žao kada je naša sugrađanka Maja Vukićević podnijela ostavku na mjestu ministarke saobraćaja, jer je u periodu koji je provela na tom mjestu mnogo uradila, bila izuzetno transparentna i otvorena za, prije svega, svoj grad. Među prvima je, nakon moje reakcije, stala u zaštitu  građana na teritoriji mjesnih zajednica Bar 4 i Bar 5, i kao ministarka rekla da ministarstvo saobraćaja nema u planu, ni dugoročno, izgradnju takve saobraćajnice. Mislim da bi bilo korisno za građane Bara da je nastavila svoj mandat, ali, nažalost, to je politika.

RB/BI: Koji će biti vaši prioriteti u SO Bar do kraja ovog mandata?

Nenezić: Donošenje svih akata koji su zaista važni za poboljšanje statusa građana Bara-realizacija Lokalnog akcionog plana za dječiju i socijalnu zaštitu, podrška mladim bračnim parovima za refundacije plaćanja kirije, podrška svim obrazovnim ustanovama u našem gradu, jer, to je prije svega i naša obaveza koja proizilazi iz svega onoga što su nadležnosti lokalne samoprave.

The post Nenezić: Ideja Evropskog saveza potekla iz Bara first appeared on BARinfo.

Tim povodom, Luka Grgić je bio gost Promenade četvrtkom Radio Bara, gdje je predstavio put do medalje u Andori, ali i trenutnu situaciju u crnogorskom ženskom ragbiju.

“U Andori nam je najteže prošao put, koji je bio iscrpljujući, to nas je malo slomilo i psihički i fizički, ali đevojke se nisu dale, vrhunski su odradile posao. Bilo je najbitnije što nakon prve utakmice i poraza od domaćina Andore od 41:5 nisu pale, nego su se zainatile, pokazale su pravi crnogorski pobjednički  mentalitet, inat i snagu, pa su odmah uslijedile dvije pobjede.

Savladali smo redom Litvaniju i Bugarsku, dvije reprezentacije koje su kotirane iznad nas i koje imaju po nekoliko profesionalki koje igraju u inostranstvu u ozbiljnim klubovima.

Što se tiče mog trenerskog dijela posla, lako je voditi ekipu sa 12 lavica, ponosan sam na njih, a treba da bude ponosna i ova država”, kaže Grgić.

U komentaru aktuelne situacije ženskog ragbija u Crnoj Gori, gost Promenade četvrtkom istakao je da dosta ljudi i ne zna da imamo žensku reprezentaciju u ovom sportu “ako se trudimo da to proširimo”.

“Kao što što sam rekao nedavno u Sportskom mikrofonu Radio Bara, ljudi većinom imaju pogrešnu sliku o ragbiju, jake predrasude, a ženski ragbi se inače u Crnoj Gori igra isto koliko i muški, od 2012. godine kada je osnovan Ragbi savez Crne Gore.

Doduše, tada je to bilo u većem uzletu, imali smo tri ženske ragbi ekipe – Arsenal u Tivtu, Mornar u Baru i Budućnost u Podgorici, sada faktički imamo samo ragbi reprezentaciju.

Nadamo se da će biti više djevojčica i djevojaka koje će se priključiti ragbiju u svim našim postojećim  klubovima kako bismo mogli da napravimo ozbiljniju priču u ovom sportu”, ističe Grgić.

On je dodao da je vremenom “odnosno maćehinskim odnosom prema Ragbi savezu i ovom sportu uopšte” došlo do toga da ženski ragbi na klupskom nivou nije bio održiva ideja.

“Isti se desio problem kao i sa muškom repezentacijom, najveći dio djevojaka koje su počele da igraju ragbi je sada već u godinama kada se posvećuju porodici, karijeri, ostaje malo vremena za sport, a i inače naša muška reprezentacija važi za jednu od najstarijih u Evropi. U reprezentaciji danas imamo Maju Baošić koja je pretprošlog mjeseca osvojila šampionat Austrije sa svojom ekipom, tu je Kaća Martinović, koja živi i radi u Londonu i tamo igra ragbi, kao i Sent Mičel, naturalizovana Crnogorka koja je trenutno u Dubajiu i tamo igra. Sa nama je Ena Dešić, rodom iz Astralije, roditelji su joj iz Crne Gore, priključila se reprezentaciji ove godine. Ona je sa svojom ekipom osvojila prvenstvo Australije. Uz nas je i Ana Vasović, koja je sa svojom ekipom osvojila prvenstvo Francuske. Dakle, ekipa je sastavljena od vrhunskih igračica  što je moj posao trenera i selektora učinilo jednostavnim”, dodaje Grgić.

On je naglasio da ovo nije muški sport kojim se bave i žene, već je i ženski sport, odnosno “ovo je sport za svakoga”.

“Kad kažem da je ovo sport i za žene, moram reći da ono što možete da doživite i ostvarite u ragbiju, mislim da ne možete ni u jednom drugom sportu. Uz dužno poštovanje svima, ali, ragbisti i ragistkinje su posebna sorta ljudi”.

S obzirom da gro igračica nastupa u različitim  zemljama, bilo je poteškoća da se tim uigra…

“Pa, to jeste bio problem, ‘zahvaljujući’ Ministarstvu sporta i mladih koje sportskim savezima još nije uplatilo novac, a evo već je sredina godine, nismo imali prostora da organizujemo makar dva-tri zajednička kampa, nego su djevojke koje žive u Crnoj Gori radile zajedno, ukupno smo pet treninga imali, a djevojkama koje su vani preko viber i whatsapp grupa smo slali vježbe i snimke. Takođe, zbog nedostatka sredstava, Ragbi savez je morao da se zadužuje i za karte da bismo uopšte stigli do Andore, i to tako što smo otišli prvo kombijem do Splita, a odatle avionom do Barselone sa ragbi reprezentacijom Hrvatske, koja nam je izašla u susret i ustupila 15 karata, na čemu im zahvaljujemo. Iz Barselone smo autobusom otputovali za Andoru”, kaže Grgić.

Impresije iz Andore su, ističe, prije svega sportske…

“Za one turističke jednostavno nije bilo vremena, takav je bio sistem takmičenja. Bio je zaista pakleni raspored, na svaka tri sata je bila utakmica. Ragbi sedam, olimpijska verzija ragbija, važi za jedan od najtežih sportova u svijetu, ragbisti odnosno ragbistkinje koje igraju ‘sedmicu’ važe za najspremnije sportiste u svijetu, tako da je dosta teško bilo šetati nakon veoma intenzivnih mečeva. Ipak, zadnji dan smo mogli malo da vidimo Andoru, zaista lijepa zemlja”, ističe Grgić. 

Pored turizma, Andora je pored ostalog prepoznata i kao mjesto gdje se igra sjajan ženski ragbi, dodaje naš sagovornik.

“Evo samo nekoliko parametara za poređenje: budžet Ragbi saveza Crne Gore je 60.000 eura ove godine, iako ta sredstva za sada stoje samo na papiru. Ragbi savez Hrvatske, koju smo pobijedili, ima budžet od pet miliona eura, a ragbi savez Litvanije, koju smo takođe savladali je 4,5 miliona. Budžet ragbi saveza Andore je 15 miliona eura! Svi oni imaju profesionalne ekipe, a kod nas moramo da se uklapamo i za treninge, jer, nažalost, poslodavci nemaju razumijevanja da imaju u svojim redovima reprezentativke i da im omoguće odsustvo sa radnih obaveza, pogotovo u ragbiju, već kažu: ‘Ti radiš, pa se bavi  ragbijem sjutra’. Kao da je to kafenisanje, a ne predstavljanje svoje države”, rezigniran je Grgić.

Iz Bara trenutno nema reprezentativki, ali, ukazuje Grgić “radimo na tome”.

“Ragbi klub Mornar ima uvijek otvorena vrata za upis novih članova, i muških i ženskih. Uvijek kažem, ragbi je sport kao Poltikin zabavnik, od sedam do 107 godina, mogu svi da ga igraju!”.

Ima li sada, nakon ovakvog uspjeha, nade za razvoj ženskog ragbija u Crnoj Gori?

”Znate kako se kaže, koliko para – toliko muzike, nade naravno ima, a opet, za dalji razvoj su nam potrebni i sredstva i ljudi koji mogu da se fokusiraju na to. No, vrlo je teško razbiti predrasude, kad kažete ‘hoćemo da se krene rad sa djecom’, odmah kaže roditelj ‘neću da mi neko tamo bije dijete. I dalje je teško ljudima objasniti da se ljudi na ragbiju ne ubijaju i ne lome, poznanicima uvijek kažem – 14 godina igram ragbi, jeste li me ikada vidjeli povrijeđenog? Ragbi je sport koji djeci i mladima može da razvije takmičarski duh i mentalitet, da se nauče disciplini, osnovama sporta i života”, zaključio je Grgić.

The post Luka Grgić: Lako je voditi ekipu sa 12 lavica first appeared on BARinfo.

Iako je telefonska linija bila otvorena za postavljanje pitanja uživo, ona su stizala putem vibera ili na mejl Radio Bara.

RB/BI: Bili smo sinoć zajedno na otvaranju manifestacije „Mjesec bugarskog filma”. Citirao sam u tekstu bugarskog ambasadora koji je, pored ostalog, rekao da ste Vi jedan od najvjernijih prijatelja Bugarske. Otkud to prijateljstvo?

Raičević: Prijateljstvo datira iz jedne želje koju smo prezentovali javnosti 2018, a ponovili je 2022. godine, da kroz međunarodnu saradnju koja je visoko u fokusu rada lokalne uprave, a to potvrđuju i mnogobrojni projekti koje realizujemo sa međunarodnim partnerima uz finansijska sredstva dobijena od strane Europske unije, raširimo mrežu prijateljstva koju je Bar kroz istoriju izgradio. 

U Bugarskoj, kao partnerskoj zemlji, članici Evropske unije, prepoznali smo potencijale, a inicijativa je potekla od bugarskog ambasadora Stefana Dimitrova da se Bar i Burgas pobratime. 

Ta procedura je u toku i nadam se da ćemo brzo zaključiti sporazum o saradnji, odnosno o bratimljenju i time uspostaviti još snažniju saradnju jednog lučkog grada koji zasigurno može da bude primjer Baru i u dijelu razvoja, i u dijelu samog iskorištavanja kapaciteta luke Burgas. 

Ono što me posebno fasciniralo prilikom posjete Burgasu jeste njihova sposobnost i umijeće kako da iskoriste sredstva Evropske unije koja su im stavljena na raspolaganje. Bio sam u prilici da posjetim novosagrađenu biblioteku u gradu Burgasu koja radi 24/7. To jedna od jako lijepih inicijativa koja je potekla od bugarskog ambasadora. Zaista sarađujemo na mnogim projektima a jedan od njih jeste „Dani bugarskog filma”. Sinoć smo bili u prilici da odgledamo jedan od tri filma koji će biti prikazani u barskom bioskopu. To je jedan dobar pravac u kojem će se i naša saradnja dalje razvijati. 

RB/BI: Zna li se koliko Bar ima gradova pobratima i koji su iz vašeg vakta? 

Raičević: To teško možemo da saberemo, ali ispred zgrade Opštine nalazi se jedan lijepi totem gdje smo predstavili sve one gradove prijatelje, sa nekim imamo potpisane sporazume o saradnji, sa nekim povelje o bratimljenju. Mi ne pravimo razliku između gradova pobratima i gradova prijatelja. 

Juče sam imao priliku da razgovaram sa predstavnicima italijanske Guardia di Finanza da ponovo pokrenemo inicijativu koja je stara više od 20 godina da se pobratime Bar i Bari. Mi smo potpisali Povelju o prijateljstvu, ali formalno bratimljenje Bara i Barija još uvijek se nije dogodilo. Nadam se da će se u mom mandatu to i desiti. 

Što se tiče mreže prijatelja, odnosno prijateljskih gradova, ona je od 2018. godine proširena sa Poveljom o bratimljenju, koju smo potpisali sa gradom Resenom u Makedoniji, a moramo uvezati u tu priču Elbasan i Bar, naravno, zbog kulta Svetog Jovana Vladimira. Potpisali smo Povelju o bratimljenju i sa Sarajevom i sa opštinom Stari grad Sarajevo. U pregovorima smo sa Bajeom, gradom iz Normandije, iz Francuske, da takođe potpišemo Povelju o bratimljenju i naravno pored svih onih gradova koji su još 60-ih, 70-ih godina, kroz različite vidove sporazuma, prepoznati kao gradove prijatelje sa kojima se susrećemo svake godine, makar u susret proslave 24. novembra, Dana opštine Bar. 

RB/BI: Svojevremeno kad sam se vratio iz Tuzle, a oduševljen gostoprimstvom Tuzlaka, bio sam zagovornik ideje da se pobratime tri, po mom mišljenju, najkosmopolitskija grada u bivšoj Jugoslaviji – Bar, Rijeka i Tuzla. Krenuli smo sa Tuzlom, do Rijeke nismo doprli, ali mislim da je to nije bila loša ideja. 

Raičević: Imam veoma dobru saradnju sa gradonačelnikom Rijeke, gospodinom Filipovićem, koji je i potpredsjednik asocijacije Nalas mreže – lokalnih samouprava Jugoistočne Evrope. S obzirom da sam u ovoj godini ja predsjednik te asocijacije, on, kao prvi potpredsjednik, preuzeće predsjedavanje mrežom Nalas u narednom periodu. Očekujem u narednim danima i susret sa gradonačelnikom Rijeke i ta inicijativa može vrlo brzo da se procesuira, s obzirom da ne smijemo zaboraviti činjenicu da imamo jaku zajednicu Crnogoraca u Rijeci, koja još daje dodatno podsticaj saradnji između Bara i Rijeke i ja se zaista radujem toj inicijativi i mogućnosti da se pobratimimo.

RB/BI: Ova tema od sinoć je par ekselans tema iz kulture, pa kad smo već kod toga, krajem mjeseca stiže jedna odlična pozorišna predstava, Zvezdara teatra, „Udovica živog čoveka”, po tekstu Dušana Kovačevića. Znam sigurno da ćete te noći biti u sali Doma kulture, ali ne znam kad ćete biti konačno u kultnoj sali barske kulture, u sali Dvorca kralja Nikola. Kad to očekujete? 

Raičević: Radovi na rekonstrukciji Dvorca kralja Nikole izvode se u kontinuitetu duže od godinu dana. Prilično smo ambiciozno postavili vremenski okvir za završetak radova do devet mjeseci, ali kada se rade ovakvi i slični projekti, uvijek morate da računate na nešto što su nepredviđene okolnosti. 

Prilikom uklanjanja nekih zidnih tehnika koje su godinama unazad nagomilavane, došli smo do sjajnih podataka, to jeste izvornog slikarstva i potrebe i želje da se ono na adekvatan način ili prezentuje ili replicira onako kakvo je nekada bilo. 

Sa druge strane, imali smo određenih izazova koje nismo mogli da predvidimo prilikom izrade same projektne dokumentacije. 

Samom tenderskom procedurom je bilo predviđeno da se stolarija na Dvorcu kralja Nikole djelimično mijenja, odnosno da se zadrži kontura, osnov svih tih prozorskih okana i vrata. Međutim, prilikom same demontaže i uklanjanja tih naslaga boje, zaključili smo da je ona apsolutno neupotrebljiva, pa je kompletno morala da se zamijeni.

Problem postoji i u balskoj dvorani. Prilikom početka rekonstrukcije dobio sam informaciju od menadžmenta Kulturnog centra da se već dugi niz godina na samoj terasi iznad balske dvorane ne preporučuje boravak više od 20 gostiju, što dovoljno govori da očigledno statički proračun, prilikom rekonstrukcije 1984. nije baš na adekvatan način urađen. Morali smo da se vratimo ko zna koliko koraka unazad, da radimo statički proračun i da primijenimo nešto što su sada savremeni standardi, a i zaštitna ograda oko same terase nije u skladu sa standardima. 

Rađena su određena sondiranja i na samoj podlozi terase i na plafonu. Utvrdili smo da je neophodno da dođe do određene statičke modifikacije kako bi zaista taj objekat učinili stabilnim za narednih 40 godina. 

U periodu rekonstrukcije radili smo na i izradi samog projekta uređenja enterijera Dvorca kralja Nikole i dijela muzeja i same balske dvorane. Sve to podrazumijeva određene procedure, saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara i raspisivanje novih izvođačkih tendera koji se završavaju, ja se nadam, negdje krajem ovog mjeseca. 

Ono što je moja želja, i želja svih nas, jeste da do početka ljetnje turističke sezone završimo sve radove na samom objektu Dvorca kralja Nikole. To podrazumijeva i rekonstrukciju i dvije gvardije, odnosno kulice ispred samog Dvorca. 

Radi se i na projektu uređenja parka Dvorca kralja Nikole, koji smo kao lokalna skupština, proglasili zaštićenim područjem. Završen je projekat i trenutno je u procesu revizije, rekonstrukcija Knjaževe bašte. Očekujemo da bi mogla da počne u maju, tako da će se intenzivno raditi na ovom lokalitetu i ne samo na lokalitetima u samom dijelu dvorskog parka, već i okolnim lokalitetima, što podrazumijeva uređenje javnih površina ispred Doma kulture, kao i pješačke staze koja vodi do Šetališta kralja Nikole.

To će biti definitivno jedna od najljepših zona i za šetnju i rekreaciju, ali i za organizaciju mnogih kulturnih događaja .

RB/BI: Predviđam Vam blistavu političku karijeru, prezadovoljan sam odgovorom, međutim, kad pođem doma, tek ću tada da ukapiram da mi, u stvari, niste odgovorili na pitanje…

Raičević: Što se tiče završetka ove faze koja je definisana kao rekonstrukcija samog objekta Dvorca kralja Nikole, rok je do 30. juna, a što se tiče Dvorskog parka i rekonstrukcije Knjaževe bašte, ti poslovi bi trebalo da započnu nakon ljetnje turističke sezone. Do početka naredne ljetnje sezone mislim da ćemo završiti sve radove koji su planirani. 

RB/BI: Pitanja pristižu, ovo je stiglo na Vajber, od Joca Radovića iz poznate fudbalske porodice: „Stanovnici Bara su oduševljeno prihvatili da se istaknutom umjetniku Urošu Toškoviću podigne spomen obilježje na Šetalištu, blizu obale gdje je on boravio i stvarao i to sve zahvaljujući Vašoj velikoj podršci i Skupštine opštine Bar.

Dalje, evidentno je da na barskom šetalištu od početka do kafića „Planet” imamo veliki broj autića, bicikala i električnih trotineta, naročito tokom vikenda i u ljetnoj sezoni, bilo je puno nezgoda, mnogi stanovnici i turisti se žale, mislim da je Bar jedini grad na primorju u kojem je ovakvo stanje, kako može ovo da se reguliše? 

I još: Poznato je da ste veliki navijač košarkaškog i fudbalskog kluba Mornar. Fudbalski klub Mornar je u stogodišnjici u prošloj godini imao najveći uspjeh u istoriji kluba, nadamo se da će i ova sezona biti uspješna, a posebna bi bila draž da Mornar osvoji Kup Crne Gore i da vi podignete pehar?

Raičević: Zahvaljujem na pitanjima koje je postavio moj uvaženi sugrađanin, gospodin Radović, jedan od najvatrenijih navijača Mornara, ali i veliki prijatelj za života Uroša Toškovića, a mnogi koji ga poznaju će reći da je jedan od najvećih kolekcionara upravo djela Uroša Toškovića.

Inicijativa za podizanje spomen obilježja Urošu Toškoviću, potekla je od građana Bara, koju smo mi prihvatili i u mandatu tada ministarke više ministarstava, Vesne Bratić, dobili smo saglasnost da možemo da pokrenemo proceduru za podizanje spomen obilježja. S obzirom da je zakonska regulativa tu jasno definisala da pojedincima ne možete podići spomen obilježe ukoliko nije prošao određeni vremenski period od smrti, to je 20 godina, ali u određenim slučajevima je moguće napraviti izuzeće i Ministarstvo kulture ga je napravilo. Ne bih mogao u jednoj emisiji da vam ispričam o administrativnim procedurama koje su prethodile svemu onome što smo doveli do pred sami kraj. 

Na zadovoljstvu svih nas, nakon konkursa koji smo raspisali, naš poznati vajar Zlatko Glamočak dobio je mogućnost da izradi tu spomen bistu. 

Mnogi koji posjećuju lokalitet u blizini kafića „Martina” su vidjeli da su pripremni radovi na samom platou u završnoj fazi. Dogovoramo se oko datuma, mislim da će to biti već početkom marta naredne godine. 

Uroš Tošković se upokojio 3. marta prije šest godina. Smatrali smo da je upravo početak marta prikladan datum za otkrivanje spomen-biste, uz jedan prigodan program koji bi trebalo sve to da isprati. Lokalitet na kojem se planira spomen-bista, upravo je mjesto na kojem je on provodio najviše vremena u toj svojoj kreativi, a ona je bila prisutna manje-više na cjelokupnom onom prostoru i smatrali smo da upravo tu Uroš Tošković treba da i dalje nastavi da živi u našem gradu. 

Što se tiče autića, moram da budem prilično rezervisan u tom dijelu odgovora, zato što znate i ja sam roditelj, pa onda moram da uvažim i to zadovoljstvo mog sina koji kada se pojavi na šetalištu traži, naravno, da se provoza u tim autićima. 

Ali ono što me posebno zabrinjava jeste činjenica da imamo jako veliki broj električnih trotineta. Saobraćaj tim prevoznim sredstvima, ja ne znam kako da to drugačije definišem, zabranjen je na šetalištu. Postoji jasno definisan saobraćajni znak na samom početku šetališta. 

Problematika sa kojom se mi susrećemo dugi niz godina, jeste činjenica da je granica morskog dobra neprecizno definisana. Neki kažu da je ona sredinom samog barskog šetališta, neki da se pomjera ka samoj marini i upravo nepostojanje te jasne granice između Morskog dobra i one teritorije kojom administrira opština Bar, predstavlja jedan od najvećih problema. 

Što se Opštine Bar tiče, ni jedno rješenje za privremene objekte koji se bave rentiranjem bilo ovih autića ili električnih skutera nije izdato, ali s druge strane znamo da je Morsko dobro prilično fleksibilno i da omogućava obavljanje određenih djelatnosti u njihovoj zoni. To je nešto što je van naše kontrole, van naše moći.

Sjećamo se 2018. godine, jedan od prvih poteza je bio upravo da na najljepšem dijelu naše obale uklonimo jedno zabavište u vidu onog ljetnjeg ringišpila. Mnogi roditelji su bili ljuti i ogorčeni zbog te činjenice, ali mislim da je onaj prostor sada mnogo ljepši i organizovaniji i da ringišpilu svakako nije mjesto na samoj obali mora. 

Nadam se da ćemo naći kompromis sa Morskim dobrom i sa onima koji ostvaruju određenu finansijsku korist od tog posla i djelatnosti koje obavljaju, ali svakako bezbjednost sugrađana je na prvom mjestu. Komunalna policija će biti prisutna na terenu i to sankcionisati u narednom periodu. 

RB/BI: A odmah preko puta je stadion Mornara. 

Raičević: Tako je. Prilikom dodjele godišnjih nagrada fudbalskih radnika, koje su ove godine dominantno podijeljene onima koji su ostvarili istorijski uspjeh Fudbalskog kluba Mornar, rekao sam da je takmičenje u Evropi toliko dobro, iskustvo je sjajno, finansijski elementi su spektakularni i da sam siguran da nikome u Mornaru ne pada na pamet da napravi bilo koji potez koji će nas udaljiti od Evrope. Mislim da imamo više nego dobru poziciju da se kroz kup takmičenje dočepamo Evrope ove godine, a svakako ja bih bio najsrećniji čovjek u Baru ukoliko bi Mornar i osvojio Kup Crne Gore. 

RB/BI: Mornar je odigrao juče kontrolnu utakmicu i izgubio, znači od četiri kontrolne utakmice, tri je izgubio i jednu dobio i to Adriju, koja nije njegov rang, ali rekao sam da to i nije tako loše, jer obično je obrnuto, u pripremnim utakmicama se dobija, a kad dođu takmičarske se gubi. 

Raičević: Mornar se značajno pojačao u ovom prelaznom roku i to je jedan od onih slatkih izazova, na slatke muke smo stavili šefa struke gospodina Đuraškovića. Ja vjerujem u njega i siguran sam da će posložiti sve kockice koje su mu na raspolaganju na kvalitetan način. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Mornar i prošle godine u prvom dijelu sezone imao promjenljivu formu, a u drugom dijelu je zasijao i siguran sam da ćemo tako nešto imati i u ovom dijelu prvenstva. Ono što jeste naša prioritetna obaveza jeste poboljšanje same sportske infrastrukture. Već mjesec dana se radi na rekonstrukciji travnatog pokrivača na glavnom terenu na Madžarici. Bar će dobiti prvi stadion sa hibridnom podlogom u Crnoj Gori. Pripremni radovi za postavljanje hibridnog travnatog pokrivača su u poodmakloj fazi, a sa druge strane na lokalitetu nekadašnjih teniskih terena se gradi novi pomoćni teren dimenzija 50 sa 70, koji će biti pokriven prirodnom travom. Tako da ćemo imati na jednom malom lokalitetu mogućnost da fudbaleri mogu da igraju utakmice i da obavljaju trenažni proces i na hibridnoj, vještačkoj i na prirodnoj podlozi. Sve to ćemo upotpuniti kroz izgradnju svlačionica koja se planira u saradnji sa Fudbalskim savezom Crne Gore od kojeg imamo značajnu podršku od samog početka. Mornar će sigurno u drugom dijelu prvenstva plesati na novoj hibridnoj podlozi, a to će biti poseban izazov za sve ekipe koje će gostovati u Baru.

RB/BI: Košarka nije tako lijepa tema kao fudbal ove sezone? 

Raičević: Nažalost, u košarci situacija nije baš tako sjajna, iako su u prvom dijelu prvenstva pokazivali određeni napredak u igri, ali kada imate jedan niz loših rezultata, onda se i oni koji su novajlije, koji bi trebalo na neki način da donesu tu novu svježu krv i agresivnost koja nam je toliko potrebna, nekako utope u to sivilo. Siguran sam da bi jedna pobjeda značajno promijenila i ambijent i rezultate do kraja prvenstva. Čekamo još uvijek tu pobjedu koja bi bila značajna i ja još uvijek vjerujem u opstanak Košarkaškog kluba Mornar u ABA ligi.

RB/BI: Jedno pitanje se prosto namjestilo – da li ćete bojkotovati sjutra i preksjutra megamarkete u Baru? 

Raičević: I ja svjedočim nečemu što je naša crnogorska zbilja. Tome sam svjedočio posebno tokom ljetnjih meseci, obilazeći i provodeći dio svog vremena u jednoj od evropskih zemalja. Imao sam dovoljno prostora i vremena da mogu da upoređujem cijene u marketima u Crnoj Gori i u toj evropskoj zemlji. I poređenja radi, „alpsko mlijeko” u toj zemlji, 2,8 mliječne masti, koštalo je 1,46 eura. U tim danima u Crnoj Gori je to bilo 1,45 eura. 

Vodi se neadekvatna ekonomska politika koja se bazira samo na povećanju zarada. I ja sam uvijek za to da se prosječne zarade i penzije značajno uvećavaju, ali to ne vodi ka poboljšanju životnog standarda. Zašto? Zato što je kupovna moć naših sugrađana danas mnogo manja nego što je bila prije nekih četiri ili pet godina. A to ne trebam ja da predstavljam mojim sugrađanima i slušaocima, oni sami znaju. 

Ukoliko su ranije za 50 eura mogli da trguju u nekom od ovih trgovačkih lanaca u Baru, danas je za to potrebno minimum 100 eura. Tako da ja saosjećam sa mojim sugrađanima i nastojaću da svoju aktivnost, u tom smislu, narednih dana limitiram. Svakako da podržavam nešto što jeste aktivnost koja vodi ka dodatnom poboljšanju životnog standarda i kupovne moći u Crnoj Gori. 

RB/ BI: I ne moraju baš da se toliko bogate trgovci, neka bolje žive od nas, nije problem – dvostruko, trostruko, ali petostruko… 

Raičević: Svakako. Ono što je, očigledno, najveća problematika Crne Gore, a tu smo definitivno zakazali, u prethodnih pet godina nismo apsolutno ništa uradili da podstaknemo domaću proizvodnju, da ne govorimo o poljoprivrednoj koja je možda na najnižem nivou u zadnjih 20 ili 30 godina. Svjedočili smo jednoj poražavajućoj činjenici, da smo iz fonda Evropske unije koji je namjenjen za poljoprivrednu proizvodnju zbog nemogućnosti, neću reći nesposobnosti ili nemanja interesovanja, vratili preko 2,6 miliona neutrošenih sredstava iz IPARD-a, Evropskoj uniji. To dovoljno potvrđuje da se država ne bavi stimulisanjem proizvodnje. Ne bavi se poljoprivredom proizvodnjom na kvalitetan način, a upitan je i kvalitet proizvoda koje kupujemo, tako da sam jako zabrinut.

RB/BI: Da se vratimo malo na košarku, ali samo da bih istakao naše naravi, bio sam u Makedonskom naselju i htio da parkiram vozilo. I onda jedna gospođa izađe kaže: „Aaaa, znaš kad ćeš ga parkirati… Ti si nam za ovo kriv, da nisi pisao u onom kultnom košu, ne bismo sad imali prepolovljen ovaj parking”. Dakle, nikako da se našim ljudima udovolji…

Raičević: Ne znam zašto, ali sam i očekivao da ćete postaviti to pitanje. Govorili smo u nekoj od prethodnih emisija o nekim stvarima koje su, da kažemo, proizvod mnogih prethodnih generacija, pa i taj koš je prepoznat kao jedno kultno mjesto okupljanja. Mi smo željeli da pomognemo upravo toj omladini, da imaju jednu svoju zonu, a opet i da omogućimo dovoljan broj parking mjesta stanarima okolnih zgrada, da ne dolazi do konflikata i sukoba kojih je često bilo. Odlučili smo da tu zonu uredimo na kvaliteta način, sa jednom zaštitom ogradom, koja će biti stavljena u funkciju samog košarkaškog igrališta, a sa druge strane da ostavimo slobodnu zonu za parkiranje, tako da pomirimo i jedne i druge i da to bude možda pokazatelj kako se neke stečene navike u prostoru mogu na kvalitetan način obezbijediti i organizovati na zadovoljstvo svih nas. 

Nastojećemo i da nešto što je proizvod igre, odnosno, konkretno basketa, smanjimo, a to je buka, koliko god to bude bilo moguće.

RB/BI: To će biti, nesumnjivo, lijepo igralište ali je bitno i da se što prije završi posao i makne ona žičana ograda.

Raičević: Koristim ovu priliku da zamolim moje sugrađane, posebno stanovnike Makedonskog naselja za strpljenje. Nećemo koristiti cjelokupnu ograđenu površinu koja je sada zbog same bezbjednosti gradilišta malo u širem pojasu definisana. Nema razloga za brigu, nećemo oduzeti previše prostora, nastojaćemo da obezbijedimo dovoljan broj parking mjesta, ali da ipak imamo jednu sigurnu zonu za našu omladinu da mogu na tom lokalitetu da i dalje nastave da igraju košarku. 

RB/BI: Čitav život je, po mom mišljenju, sazdan od asocijacija. Evo sad zahvaljujući ogradi u Makedonskom naselju sjetih se onog što me frapiralo: da je probijena ograda na Bulevaru dinastije Petrovića. Mislio sam da je to vrijeme za nama, da smo se svi plebiscitno odredili da je ograda pun pogodak, da ne bude više onih nesrećnih događaja, ali neko nije mogao da izdrži i probio je i tu ogradu. 

Raičević: Imamo na još par lokaliteta sličnih situacija zbog saobraćenih nezgoda koje su se dešavale u prethodnom periodu, ali svakako da će Službe komunalne djelatnosti narednih dana izvršiti poslove na zamjeni nedostajućih zaštitnih polja. 

Ja sam takođe mislio da je to vrijeme probijanja žičanih ograda, da ne iskoristim neki pežorativni termin, iza nas, da smo shvatili koja je poruka trebala da bude poslata od strane lokalne administracije u dijelu bezbijednosti saobraćaja, posebno pješaka, ali, očigledno, neke navike teško da mogu da se iskorijene. 

RB/BI: Ali neke se lako iskorijene. Zašto, recimo, nema sad parkiranja vozila kod Maksimarketa u onoj ulici u centru grada?

Raičević: To su neke nužne intervencije, dosta često su te intervencije nauštrb samog ambijenta, ali su i neophodne. Očigledno je ova intervencija bila više nego neophodna, sada se saobraćaj u Ulici Jovana Stojanovića odvija nesmetano. Plašim se da ćemo i na još par lokaliteta morati tako da intervenišemo, posebno u susret ljetnjoj turističkoj sezoni.

RB/BI: Gužve oko osnovnih škola su postale nepodnošljive, posebno kad su kišni dani, jer roditelji imaju običaj da dolaze vozilom za svoju djecu i kada su udaljeni od škole, stotinu, dvjesta metara, da im se dijete eventualno ne pokvasi malo ili da ga vjetar ne rastrese, ne samo kod škole „Blažo Jokov Orlandić”, nego i kod „Jugoslavije”, „Meksika”, „Anto Đedović”… To postaje sve veći problem.

Raičević: To je zbilja koju živimo. Manje-više, nema porodice sa jednim autom, minimum dva ili više vozila koje je prosječna petočlana porodica ima i svakako postoji trend da se djeca voze i odvoze do škole I na kratkoj udaljenosti. Šta je razlog tome, ja zaista ne znam, ali je činjenica da jedino realno i kvalitetno opravdanje može biti to da su roditelji zabrinuti za bezbjednost svoje djece.

To je problematika koja zahtjeva jednu ozbiljnu analizu saobraćajnih rješenja. Kroz izgradnju kružnog toka u neposrednoj blizini novog nadvožnjaka smo djelimično riješili problematiku saobraćaja u Ulici Rista Lekića koja vodi ka Osnovnoj školi „Jugoslavija”. Kod škole „Meksiko” postoji jedan ozbiljan izazov iako ispred škole postoji ozbiljan i organizovan parking. Postavlja se pitanje da li su naše osnovne škole u ovom obimu dovoljno velike da mogu da prihvate toliki broj učenika. Mislim da su se stvorili uslovi da razgovaramo sa Ministarstvom prosvjete, a imamo veoma kvalitetnu komunikaciju, o potencijalnom otvaranju nove osnovne škole. Razgovarali smo i o izgradnji nove zgrade za gimnaziju. Ni sa najavljenim početkom radova na novom vrtiću nećemo riješiti problematiku svih predškolskih ustanova. Grad se širi, to pokazuju podaci sa posljednjeg popisa. Moramo da razmišljamo da rasteretimo jednim dijelom postojeće obrazovne institucije, posebno osnovne škole. 

RB/BI: Stiglo je jedno, moglo bi se reći, ironično pitanje. Zašto je asfaltirana Ulica Rista Lekića, na njoj nije bilo rupa, ali dobro, tu je sad ta ironija: sad smo znači mirni jedno po godine?

Raičević: Nisam zadovoljan sa izvedenim radovima u dijelu zamjene habajućeg sloja asfalta u Ulici Rista Lekića. Uputili smo primjedbu izvođaču radova. Nadam se da bi već narednih dana trebali da izađu na teren i da koriguju ono što su nedostaci. Nisu na kvalitetan način tretirali slivničke rešetke i same šahte koje se nalaze na ovoj saobraćajnici. To mora da se koriguje, da se popravi u skladu sa standardima koje smo uspostavili manje-više u svim djelovima našeg rada. Ulica Rista Lekića i dio Makedonske ulice do objekta Službe zaštite i spašavanja su ostali kao neriješeni još iz perioda izgradnje vodovodne i kanalizacione mreže, a govorimo o periodu 2016- 2018. i zbog toga smo željeli da kroz ovu rekonstrukciju unaprijedimo saobraćajnu infrastrukturu. Nije na kvalitetan način to urađeno, priznajem, ali će se svakako kroz intervenciju koju smo uputili izvođačima, to korigovati. 

RB/BI: Šta je zapelo kod rekonstrukcije ulice ispred Spuških zgrada? 

Raičević: Ispred Spuških zgrada projekat je u fazi izrade, govorimo o glavnom projektu i relativno brzo nakon njegovog završetka možemo raspisati javni tender. Dilema je da li da se radovi izvode tokom ljetnjih mjeseci. Mislim da ćemo morati da imamo određeno razumijevanje i da će u jednom dijelu morati da se odvijaju i tokom ljetnjih meseci kako bismo rekonstruisali ovu saobraćajnicu sa parking prostorima i time jednu problematiku, koja nas prati dugi niz godina, na kvalitetan način riješili. 

RB/BI: Kada smo kod ovih tema, što je sa Parking servisom?

Raičević: Parking servis kao preduzeće u punom kapacitetu administrativno funkcioniše od kraja avgusta 2024. godine. Kroz odluku o javnim parkiralištima koju je Skupština opštine donijela krajem prošle godine, u narednim danima se priprema elaborat koji je sastavni dokument svega onoga što će uslijediti, a tiče se naplate parkinga. Do početka ljetnje turističke sezone vjerujem da možemo da stvorimo sve preduslove, tehničke, administrativne… za početak rada Parking servisa. 

RB/BI: Negdje sam pročitao da je kod buvlje pijace trebalo da bude izgrađena zgrada na nekoliko nivoa, samo za parking vozila? 

Raičević: Tako je. U zahvatu DUP-a Topolica 4, to je mikrolokalitet nekadašnje buvlje pijace, shodno važićem planskom dokumentu, koji je još uvijek u pravnom prometu, definisana je izgradnja nadzemne garaže, to jeste stambeno-poslovnog objekta koji bi dominantno bio namijenjen za parkiranje vozila. Mi smo pokrenuli određene procedure, dobili smo urbanističke tehničke uslove od strane resornog ministarstva. Za takve i slične objekte je neophodno raspisivanje konkursa za izradu idejnog arhitektonskog rješenja kao prvog stepenika u dijelu neophodnih koraka koje moramo da ispunimo kako bismo došli do realizacije tog projekta. Nakon toga će uslijediti izrada glavnog projekta i raspisivanje izvođačkog tendera, ali smo odlučili da idemo u taj poduhvat i da to bude prva garaža koja će biti izgrađena u našem gradu.

RB/BI: Mladi možda i ne znaju, ali za nas iz pedeset i neke i starije, „Inex Zlatna obala” je bilo kultno mjesto: i plaže i bazeni i, naročito, ljeti terasa na kojoj su gostovale estradne zvijezde ondašnje Jugoslavije. Mislim da je onakvu lokaciju i onakvu floru malo koji ugostiteljski objekat na Jadranskoj obali imao. Zna li se danas šta je sa „Inexom”?

Raičević: Vaše emocije koje su prisutne kada govorite o lokalitetu „Inex Zlatna obala”, jednake su mojim. Na toj plaži sam i naučio da plivam i sa velikom pažnjom pratim sve ono što su aktivnosti na ovom lokalitetu. 

Želim da vjerujem da ćemo svjedočiti u narednim mjesecima završetku svih radova na izgradnji novog hotela. Sa druge strane, obradovala me je činjenica da je i Morsko dobro u programu uređenja prostora definisalo određena finansijska sredstva za rekonstrukciju obalne zone u dijelu plaže nekadašnjeg hotela „Inex Zlatna obala”. Sa velikim iščekivanjem i zadovoljstvom sam što ćemo dobiti jedan renomirani hotelski brend u našem gradu i time stvoriti jednu novu perspektivu za razvoj ovog lokaliteta, a ja ću se usuditi da kažem da, po mom ličnom mišljenju, a svakako da to ima i tu dozu lokal patriotizma, da je ovo najatraktivniji dio crnogorske obale, jer ovaj kompleks je nešto što je jedinstveno u našoj Crnoj Gori.

RB/BI: Dobra saradnja našeg osnivača Opštine i Radio Bara se nastavlja: dobili smo vozilo, saniran je krov, uplata sredstava iz budžeta je redovna, a radujemo se što će uskoro u našoj zgradi biti stacionirana Regionalna kancelarija za primorje Evropske komisije. Eto, prije Evropa uđe u Radio Bar, nego Crna Gora u Evropu! 

Raičević: To je samo još jedna od potvrda da je Opština Bar prepoznata kao jedna od najuspješnijih opština u Crnoj Gori, upravo po pitanju te međunarodne saradnje i uspješnosti realizacije mnogih projekata finansiranih od strane Europske unije. I ta inicijativa koja je došla do nas od strane delegacije Europske Unije u Crnoj Gori da razmatraju mogućnost za otvaranje jedne Evropske kuće na primorju i jedne na sjeveru je prihvaćena. Juče smo imali prvi pripremni sastanak. Radi se na uređenju samog enterijera tog objekta buduće Evropske kuće, jednog multifunkcionalnog prostora. I to će biti jedna svojevrsna potvrda da je Radio Bar već u Evropi, a samim tim i Opština Bar.

RB/BI: Kako će to gordo da zvuči. Gdje je Evropska kuća? Eno je u zgradi Radio Bara.

Raičević: Upravo to je i naša želja bila, svakako da je i ambasador prepoznao potencijale ove lokacije, s obzirom da Evropska kuća treba da bude na nekom vidljivom lokalitetu, gdje imamo određenu frekvenciju saobraćaja, što drumskog, što pješačkog, ali sam siguran da upravo ova kombinacija Evropske kuće sa najznačajnijom medijskom kućom u našem gradu će biti idealna i da će to značajno doprinijeti i vama kao medijskoj kući, ali svakako i našem gradu. 

RB/BI: Maslinjak u centru grada je živ i zdrav. Sinoć me je zvao Čedo Ratković i rekao mi je da ima nekih pomaka, vidim da je bio prilično zadovoljan. Rekao je da pitam predsjednika opštine – da li je na dobrom tragu?

Raičević: Teško da moj uvaženi prijatelj, gospodin Čedo Ratković, može biti na pogrešnom tragu. 

Potvrđujem, obavili smo prvi sastanak prije dva dana sa vlasnicima zemljišta, samim tim i vlasnicima ovih maslina. Ti razgovori idu u dobrom pravcu. Oni su voljni da razgovaraju sa ciljem da se kroz zamjenu zemljišta obeštete, a sa druge strane da Opština Bar dobije nešto što sad sa punom sigurnošću mogu da kažem će biti jedna oaza maslinarstva u samom centru grada. Možda će sjutra i Kuća maslina tu moći da organizuje jedan ogledni maslinjak. Na kraju krajeva, da to bude jedna turistička atrakcija i da se svakako promoviše nešto što je dio naše tradicije, a maslinarstvo to svakako jeste.

RB/BI: Dva možda najvažnija pitanja ostavio sam za kraj. Čini se da bi uskoro mogle da se vrate kompletne nadležnosti opština kada je riječ o građevinskim radovima na Crnogorskom primorju, a u vezi sa građevinama gabarita preko 3000 kvadrata. Dokle je stiglo to, rekao bih, plebiscitno opredeljenje predsjednika primorskih opština i ta vaša inicijativa?

I drugo, predsjednici primorskih opština u svojoj Zajednici, jedinstveni su u stavu da se opštinama vrate ingerencije koje su 1992. godine prešle na Morsko dobro. Tražite da se o tom predlogu, a to mi baš nije najjasnije, izjasni Skupština prije nego Vlada donese bilo kakvu odluku. Zašto? 

Raičević: Predstavnici lokalnih uprava posredstvom Zajednica opština dugi niz godina nastoje da predstavnike centralnih vlasti upozore na konstantno kršenje Evropske povelje o lokalnoj samoupravi kojom je garantovana autonomnost i da je to jedini način kako se možemo boriti protiv toliko prisutne centralizacije. 

U nekom od ranijih gostovanja sam govorio o tome da su naše nadležnosti prilično limitirane i da se na današnji dan, još uvijek, lokalna administracija ne pita ni za samu arhitekturu, niti poštovanje urbanističkih parametara za izgradnju niza objekata koji se grade u našem gradu. 

Mnogi će, naravno, otrovne strelice usmjeriti ka lokalnoj administraciji. A u stvari o izgradnji objekata i tome kako će se oni uklopiti u prostor, ne odlučuje se u Baru, nego u Podgorici. E sad, došlo je do određenih pomaka. Resorno ministarstvo je uputilo u decembru inicijativu za izmjenu trenutnog zakonskog rješenja od kojeg bi trebalo da dođe do formiranja tri zakonska rješenja. 

Znači, govorimo o Zakonu o izgradnji objekata, Zakonu o planiranju prostora kao i posebnim zakonskim rešenjima kojima se predviđa vraćanje ingerencije, u dijelu prostornog planiranja, ponovo opštinama. A to, između ostalog, podrazumijeva formiranje i posebnih organizacionih jedinica, odnosno privrednih subjekata koji će se baviti prostornim planiranjem. 

Mi smo u predlogu budžeta za ovu godinu, definisali, eto da kažem, potencijalno formiranje Zavoda za planiranje prostora. Ukoliko uspijemo da ispunimo sve ono što jesu preduslovi definisani ovim zakonskim rješenjima, govorimo o angažovanju minimum pet licenciranih prostornih planera, imaćemo u Baru Zavod za planiranje prostora, jer smatram da je barska pamet dovoljna da može na kvalitetan način da razvija naš grad u dijelu prostornog planiranja. 

Sa druge strane, još u junu prethodne godine, predsjednici svih primorskih opština, su sjeli za sto i u jednom relativno kratkom vremenskom roku, a vjerujte da nije to trajalo duže od 15 minuta, smo se usaglasili da ćemo da uputimo jedinstvenu inicijativu, da se Morsko dobro u ovom formatu mora reformisati, rekonstruisati, prilagoditi zakonskim rješenjima države Crne Gore, i vratiti direktne ingerencije za upravljanje najvrednijim resursima, a svakako je obalna zona najvredniji resurs sa kojim Crna Gora raspolaže, lokalnim upravama.

Kao proizvod te naše inicijative formirana je posebna komisija u okviru Zajednice opština koja je radila na pripremi tri ili četiri zakonska rješenja, i ona je, s obzirom da ima potpisan sporazum sa Skupštinom Crne Gore, uputila tu inicijativu za izmjenu zakonskih rješenja. 

Vlada, svakako, nije baš sa velikim zadovoljstvom dočekala tu našu inicijativu. Postavlja se pitanje i kako će poslanici u crnogorskoj Skupštini reagovati na tu inicijativu. Program privremenih objekata u zoni Morskog dobra je, između ostalog, rađen bez apsolutnog učešća bilo koga od predstavnika lokalnih uprava, tako da se i u zoni morskog dobra ponovo odlučivalo u Podgorici. Mi smo juče usaglasili stavove da je neophodno da javnost još jednom upoznamo i da pošaljemo poruku prema donosiocima odluka da sačekaju sa tim programom privremenih objekata do izjašnjenja Skupštine o našoj inicijativi, a tiče se izmjene zakonskih rješenja. Ne bi bilo lijepo da oni donesu plan privremenih objekata, raspišu tendere, stečena prava će se narednih pet godina svakako morati ispoštovati, i onda dođe do izmjene zakonskih rešenja kojima će se ingerencije vratiti lokalnim upravama. Onda imamo problem. 

Ali sam siguran da je naše jedinstvo, kad kažem naše jedinstvo mislim na predstavnike svih crnogorskih primorskih opština, bez obzira na političku pripadnost ili partije koje su nas delegirale na odgovorne funkcije koje pokrivamo, nešto što je upravo pokazatelj kako se može pronaći zajednički jezik i kako se oko nekih inicijativa možemo svi ujediniti. 

Volio bih da vidim, kao što je to i prethodnih dana rekao moj kolega Stevan Katić iz Herceg Novog, koji će to poslanik tako radikalno da bude protiv ove naše inicijative. Smatram da je ovo jedna lijepa prilika da svi pokažemo jedinstvo i da izađemo u susret ovoj inicijativi, koju su predstavnici lokalnih uprava sa primorja pokrenuli.

RB/BI: Interesovanje za ovaj razgovor je bilo baš veliko, to su bila uglavnom lokalna pitanja, zbog toga ste u ovom studiju na svaka dva mjeseca. Uostalom, Vi ste predsjednik Opštine a ne poslanik. Samo dva poslednja pitanja su „iz moje glave”…

Raičević: Još u oktobru prošle godine sam se jasno opredijelio koja od dvije funkcije koje sam u tom trenutku obnašao je prioritetna.

RB/BI: Odabrali ste onu manje lagodniju…

Raičević: Manje lagodniju, ali sam time pokazao i danas ću to da potvrdim, da moja posvećenost lokalnim problemima, mojim sugrađanima i svemu onome što smo zacrtali kao neophodnost u dijelu razvoja infrastrukture i samim tim razvoja našega grada je jednaka kao i na početku mog mandata.

The post Dušan Raičević: Bar će dobiti prvi stadion sa hibridnom podlogom u Crnoj Gori first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kako je bilo, poslije 26 godina, opet sjesti za mikrofon Radio Bara?

Marović: Nije bilo lako, ali je te 1998. bilo nešto teže, jer mi je bilo prvi put. Zapravo, tada je emisija išla uživo, petkom ili četvrtkom, sat vremena.

RB/BI: Nije imala loš naziv; intrigantan, provokativan, “Kapitalac”. Može se odnositi na mnoge stvari.

Marović: Da, mislim da Ivo Gojnić ima sačuvanu špicu te emisije. Imala je malo drugačiji koncept jer se bavila i lovom, pa smo morali to nekako da uklopimo, da bude i lov i ribolov. Imali smo nevjerovatne goste. Mislim da su čak lovci bili bolji sagovornici od ribolovaca.

RB/BI: Dejo Balandžić je bio s tobom voditelj?

Marović: Jeste, Dejo je bio sa mnom, inače, dugogodišnji ribolovac. Njegov otac se pominje i u ovoj novoj emisiji. On je sad već veteran barskog ribolova. Jedan sjajan lik, koji ima nevjerovatnu volju za ribolovom. I voli da posavjetuje mlađe. I on i Dejo izlaze i dalje na more, love. Dejo više nije u radijskom poslu, ali je ostao upamćen kao autor emisije “Kapitalac”.

RB/BI: Naravno, imaš odriješene ruke za ovu emisiju, i voditelj si i urednik. Vidjeli smo po ovoj prvoj koja se, sudeći po reakcijama, dopala slušaocima, da si imao gosta, da si predstavio jednu vrstu ribe i da si muziku birao po svom nahođenju. Muzika je dala poseban šmek prvoj emisiji. Ali mi nije jasno kako si, sve ovo vrijeme, uspješno “krio” tu vrstu muzike? Ovo je prvi put da na talasima Radio Bara idu pjesme koje su bile u tvojoj emisiji…

Marović: Pa, to nisu komercijalne pjesme koje mogu baš tako da idu na radiju kad god. Stvar je u tome što, sad kad neko pomene mediteransku muziku kod nas, odmah se pomisli na klape. To je pomalo preraslo u kič. Ja sam pokušao za emisiju da nađem neke autentičnije zvuke Mediterana, i to baš da budu iz cijelog Sredozemlja, sa svake obale. Čak će da bude sefardskih pjesama sa Pirinejskog poluostrva, pa će biti tunižanskih, imam i neke nove sicilijanske jazz etno obrade i druge neke stvari. Sada je sve pristupačnije, tada je bilo veoma teško naći te pjesme. Sada imate Spotify, upišite šta želite, i dobijete listu pjesama koje možete da skinete. Muzika daje poseban šmek, a i želio sam da ovu emisiju odvojim od ostalih koje se rade na tu temu. Da ne bude sve “klapa, more, galebovi, ribari”, nego da bude malo drugačije.

RB/BI: Imao sam utisak, dok sam slušao, da si sa posebnim poštovanjem govorio o svom prvom gostu, Zvonku Radeviću, predsjedniku Kluba sportskih ribolovaca. Da li si koncipirao emisiju tako da u svakoj bude po jedan gost?

Marović: Želio sam da Zvonko bude prvi gost, jer smo krenuli od najstarijeg kluba barskog ribolova, koji se zove “Pristan”. Osnovao ga je Miško Božović,  mislim 2010. godine. To je i najveći barski klub, koji okuplja preko 200 ribolovaca, što je zaista jedna ozbiljna cifra, a Zvonko je odličan sagovornik. Prije svega upućen je u novosti koje ove godine donosi nova ribolovna dozvola. Ko nije slušao emisiju, samo bih ukratko rekao o čemu se radi. Ta dozvola je sada formata kao A4 papir i mora nekako da se ispresavija, da se stavi u novčanik. Normalno, kako kod nas ništa ne funkcioniše kako treba, ta dozvola ima QR kod, koji bi trebalo inspektor koji provjerava ribolovca da snimi, ali to kod nas još ne radi, tako da će ribolovac ipak morati da nosi cijelu dozvolu sa sobom. Onda treba da se upisuju ulove, ali ne postoje kaznene odredbe ako se to ne radi, pa je nevjerovatno šta se dešava. Međutim, ništa to nije novo u našoj administraciji i birokratiji, ali čak ima i eho u ovom našem sportu, ako ga možemo tako nazvati, u ribolovu.

RB/BI: Kad smo već kod tog ribolovačkog sporta… Ribolovce, sportiste, zamišljam tako da oni uhvate ribu pa je vrate u more ili jezero, nije važno. Jesam li na dobrom tragu?

Marović: Stvar je što imamo vrlo interesantan zakon o morskom ribarstvu koji ne prepoznaje razliku, kao što je u Hrvatskoj, između rekreativnog i sportskog ribolova. Rekreativni ribolovac je onaj koji izađe na more, ulovi malo ribe, pođe kući, isprži je, pojede, i tako dalje. Dok sportski ribolovac bi trebalo da pusti tu ribu, on može i da je zadrži, ali to se radi na takmičenjima. Našim sportsko-ribolovnim revirima upravljaju sportsko-ribolovačka društva, kojima su, ne svima, mnogo bitnija ta takmičenja od samog očuvanja mora. Tu je malo naš Ribolovni savez indolentan, nije koliko bi trebalo da bude aktivan po tom pitanju i to je moja velika zamjerka njima. Često su pisali zakone i pravilnike, ali ih ribolovci nisu dovoljno poštovali. Recimo, možda nisi znao, ribolovac može da uhvati samo tri kilograma ribe dnevno na moru. Ali tri kilograma bukve nije isto što i, recimo, tri kilograma gofića. Baš je to, još uvijek, loše koncipirano. U nacrtu je novi Zakon o morskom ribolovu.

RB/BI: Misliš li da ima neke inspekcije koja to prati i vaga kilograme ulovljene ribe?

Marović: Ima, postoji. Često bude problem, dolazi i do suda, ako lovci love sa više od dva štapa. Biće tu još dosta tema. Godinama nakon “Kapitalca“ pisao sam i za “Barske novine” i za “Nove barske novine”, i za neke regionalne ribolovačke revije iz bivše Jugoslavije, ali i za neke ribarske blogove. Samo sam se odvikao od mikrofona.

RB/BI: Posebno nas interesuju priče ribolovaca koji žive od ribe. Koliko ih ima u Baru?

Marović: Ja ne znam tačan broj, to su privredni ribolovci i oni su ipak najviše pogođeni svim ovim stvarima, iako imaju neku pomoć od države. Oni recimo plaćaju plavi dizel, koji je oslobođen akciza, imaju olakšice u nabavci ribarske opreme i čamaca, i opet je to sve malo tužno – njima se taj posao ne bi isplatio da im država ne doplaćuje neke stvari.

RB/BI: Upravo sam htio da pitam kako se živi od ribolova, jer to nije nimalo lak posao?

Marović: Ja nisam vidio da se iko obogatio od toga.

RB/BI: Nova emisija će pokušati da dosegne i drugu obalu opštine, onu jezersku. Da li će Skadarsko jezero biti izazov za tebe? 

Marović: To će u suštini biti najveći problem, ili izazov, ako ćemo da ga tako nazovemo. Dosta sam vezan za Skadarsko jezero. Praktično, cijelo djetinjstvo sam proveo na njegovim obalama, a opet nemam neku konekciju sa tamošnjim ljudima. Ali to ćemo da pokušamo, uz pomoć naših kolega iz MZ Virpazar i još nekih, da prevaziđemo i makar malo zagrebemo i tu stranu. Jer je Skadarsko jezero, po meni, više Mediteran nego što je Bar. Sama ta obala, te smokve, ti šipkovi, taj predio, to je pravi Mediteran, kao što je onaj, na primjer, u Španiji.

RB/BI: Ono što je bilo interesantno u prvoj emisiji je ta priča o bukvi. Pretpostavljam da ćeš u svakoj emisiji da nam predstavljaš jednu vrstu ribe? Zašto bukva za početak?

Marović: Bukva je prva iz dva razloga. Prvi, jer je to za naše područje, kao u Dalmaciji sardela, sirotinjska hrana. Na Skadarskom jezeru je to bila ukljeva. Znači, to je riba koju svako može da priušti. Ona i kad je najskuplja, vjerovatno, nije više od četiri eura na pijaci. Drugi razlog je što je ukusna. Pogotovo zimska bukva, to je najukusnija zimska riba što može da bude. Ona je dosta kvarljiva. Zimi je temperatura mora manja, i napolju je hladnije i ne stigne da se pokvari. Zimi je kupite na pijaci, očistite, ispržite i imate fantastičan ručak za male pare, vrlo zdrav.

RB/BI: Kako se lovi?

Marović: Jednostavno, na udicu. Privredni ribolovci love mrežama, ali kod nas na udici može dosta da uhvati svako za sebe, tih 3-4 kilograma za porodicu. Vrlo se lako lovi. Ima dosta ljudi koji su izletnici u Baru, prelaze cijelo Barsko polje i to je specijalan ritual. Zimi kad je dug i sušan period, kad je suv onaj tunel kroz koji teče Rikavac, oni prođu kroz njega, i tamo love bukvane.

RB/BI: Ova emisija će ići dva puta mjesečno, srijedom, repriza će biti poslije deset dana, subotom. Šta si pripremio za drugu emisiju?

Marović: U najavi je razgovor sa predsjednikom još jednog ronilačko-ribolovnog kluba iz Bara. Oni imaju problema u tom savezu, biće to vrlo interesantna i škakljiva tema jer imaju sukob oko reprezentacije. Ma koliko htio da se odvojim od tih stvari, jer uvijek sam htio da pričamo o Mediteranu i kulturi života na Mediteranu, ipak ću morati da se dotaknem i nekih škakljivih tema. U drugoj emisiji pričaćemo o hobotnici, koja se, takođe, lovi u ovo doba godine, a imaćemo još nešto vrlo interesantno, a to je: kako uloviti lososa u Jadranu. Ima uzgajalište iz kojeg je pobjegao u velikim količinama i, praktično, cijela hrvatska obala je zatrpana. Svako malo ima poneki ulov lososa što je nevjerovatno, tako da će to izgleda biti i kod nas uskoro.

RB/BI: Saglasili smo se da je Skadarsko jezero više mediteransko nego ova naša obala. Da li misliš da ova naša emisija i slične, mogu da doprinesu da Barani izađu malo više na more?

Marović: Ja mislim da je bitnije to što Barani uvijek imaju izlaz na more kroz barsku marinu, do lukobrana i do svjetionika. Do tog momenta, dok se to bude moglo, Bar će biti pravi primorski grad. 

The post Marović: Dok se bude moglo kroz marinu, do lukobrana i svetionika, Bar će biti pravi primorski grad first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prošlo je nekoliko mjeseci otkad ste gostovali u ovom studiju, u međuvremenu se mnogo toga izdešavalo, pa i kod Vas, na ličnom planu. Niste više poslanik…

Raičević: Tako je, prošlo je nekoliko mjeseci. Dozvolite mi da istaknem da mi je nedostajao ovaj format, s obzirom da smo uspostavili jedan kontinuitet i zaista cijenim što imam priliku putem Radio Bara, a i putem live streaminga da govorim o trenutnim aktuelnostima.

Činjenica je da sam početkom ovog mjeseca informisao predsjedavajućeg Skupštine Crne Gore da podnosim ostavku, s obzirom da je početkom juna, nakon usvajanja seta zakona, dobijen pozitivan IBAR Evropske komisije. Jedan od zakona koji je izmijenjen, jeste zakon o sprečavanju korupcije gdje se eksplicitno navodi da su nespojive funkcije predsjednika Opštine, odnosno predstavnika lokalne uprave i lokalne samouprave sa funkcijom poslanika, što u prethodnom periodu nije bio slučaj. Iako, složićete se sa mnom, a posebno to pravnici dobro znaju, retroaktivna primjena zakona nije moguća, u konkretnom slučaju ocijenio sam da je krajnje odgovorno, prema sebi i prema funkciji koju pokrivam u lokalnoj administraciji, da se opredijelim za jednu od funkcija. Vrijeme koje je pred nama će pokazati i dokazati koliko je taj moj postupak bio ispravan. Smatram da je pred nama u Baru ozbiljan investicioni ciklus koji podrazumijeva maksimalnu posvećenost, ne samo moju, nego i mojih saradnika i kolega. Zaista ne bih dozvolio da me neke druge obaveze, a ima ih jako puno u crnogorskom parlamentu, makar i na jedan minut, odvoje od onoga što je moja lična posvećenost, kao i mojih saradnika, odnosno realizacije svih onih aktivnosti koje smo definisali. I, sa druge strane, da učinimo za Bar ono što zaslužuje i da potvrdimo, još jednom, ono što svi mi u Baru znamo, da je naš grad najperspektivniji na Crnogorskom primorju i da se to potvrđuje iz dana u dan.

RB/BI: Ne bih želio da zvuči prepotentno, ali ovo Vaše gostovanje u studiju je demokratski iskorak i s Vaše i s naše strane. Zašto? Zato što ne znam baš da je neki predsjednik Opštine skoro bio u nekom od studija da direktno odgovara na pitanja slušalaca bez cenzure, bez bilo kakvih prethodnih uslova. Čekamo obojica ko će da se javi u program, a može bilo ko i može da pita šta god želi.

Raičević: Još jednom ponavljam, ovaj format koji ste uspostavili zaista maksimalno podržavam. Na kraju krajeva, iskustvo iz prethodnog perioda nam govori da je to izazvalo značajnu pažnju naših sugrađana.

RB/BI: Dvije teme su, ovih dana, u fokusu Barana: trovanje olovom i vršnjačko nasilje. Imaju li Barani razloga da brinu zbog ovoga što se radi ispod Volujice?

Raičević: Svakako da postoji razlog za brigu. Mi smo kao lokalna samouprava na tako nešto ukazivali još prošle godine. Podsjećanja radi, u septembru 2023. godine…

Slušalac: Treći put pitam gradonačelnika, a on mi stalno odgovara da će vidjeti. Međutim, prva ulica u Zelenom pojasu je, mislim, jedina ulica koja nema gradsku rasvjetu. Obećavali ste da ćete to završiti, da ćete javiti, čak smo mi mještani betonirali tu ulicu. Da ne bude i sada odgovor „reda radi“, molim Vas, recite da li možete ili ne, jer ne znamo šta da radimo.

Raičević: Zahvaljujem da pitanju i opravdanoj kritici da do sada nisam realizovao ono što sam najavio da će biti predmet i naših aktivnosti. Kada govorimo o Zelenom pojasu, to sam više puta isticao i mislim da je možda i najveća problematika s kojom se mi kao predstavnici lokalne uprave susrećemo, ti neriješeni imovinsko-pravni odnosi. Dosta često su građani ti koji pokreću određene inicijative i zatraže pomoć od strane Opštine Bar, međutim, formalno-pravno, mi u takvim situacijama gdje su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, ne smijemo ni da se pojavimo. Što se mene tiče, ovo neka bude treća opomena od strane mog sugrađanina. Koliko danas ću uputiti urgenciju prema Komunalnom preduzeću. Znam da su oni prethodnih dana bili angažovani u Sutomoru, da je jedna investiciona aktivnost realizovana u jednoj od glavnih saobraćajnica u Sutomoru, dužine 630 metara, gdje je obnovljena u potpunosti javna rasvjeta. Siguran sam da će se pronaći i način i model kako da riješimo i dio javne rasvjete u Zelenom pojasu. Konkretno, u ulici koju je slušalac naveo kao prioritetnu.

RB/BI: Veliku pomoć mi pružaju slušaoci. Oni postavljaju životna pitanja. Doduše, isključivo ona koja ih lično pogađaju. Znate li koliko njih interesuje i olovo i vršnjačko nasilje…

Raičević: Mislim da bi trebalo sve pojedinačno da nas jako zainteresuje ova problematika koja je trenutno aktuelna u Baru. Ukoliko vam predstavnici Agencije za zaštitu prirode i životne sredine navedu da sugrađani treba da izbjegavaju lokacije u blizini Luke Bar, onda to zaista treba da nas zabrine. Očigledno je da su mjerenja koja su sprovođena u prethodnom periodu na to ukazivala. Postavlja se pitanje zašto nije ništa konkretno urađeno po tom pitanju? Zašto javnost nije informisana? Vraćam se ponovo na inicijativu koja je od strane građana upućena lokalnoj skupštini da smo u septembru raspravljali o problematici na koju su nam ukazali stanovnici Stare ambulante. Dokumentovali su sve ono što je predmet njihove zabrinutosti. Negdje sam smatrao da je to poslednji alarm koji ćemo uputiti javnosti, odnosno svima onima koji obavljaju lučku djelatnost, svima onima u akvatoriju Luke Bar. Međutim, očigledno je da je negdje neko napravio određeni propust. Ne želim ovdje da govorim o individualnoj odgovornosti. Takođe smo prethodnih dana dobili informaciju koja nije na adekvatan način bila plasirana javnosti, a to je činjenica da su zbog narušavanja svega onoga što je kvalitet vazduha i ugrožavanja same životne sredine podnijete krivične prijave. Tako da očekujemo da će nas u narednim mjesecima i predstavnici sudske vlasti informisati o tome šta je konkretno urađeno po tim inicijativama kada govorimo o krivičnim prijavama koje su podnijete od strane građana. Informisani smo i da je krivičnu prijavu podnijela i ekološka inspektorka, što dovoljno govori da imamo određenih problema. Raduje u ovoj situaciji informacija koju smo dobili iz Beograda da je nivo olova u krvi zaposlenih u Port of Adria u granicama dozvoljenih za one koji obavljaju manipulacije tim i sličnim teretima. Međutim, mi govorimo o nečemu što jeste pasivno zagađenje vazduha. Upravo usljed pretovara rasutih tereta, prašina nošena vjetrom dolazi ne samo do prodručja Stare ambulante, već i do centra grada. Znamo i Vi i ja i slušaoci da je vazdušna linija na kojoj se vrši pretovar tereta u Luci Bar i samog centra grada nekih 500 metara i upravo kroz strujanje vazduha može doći do toga da te materije zagađuju vazduh i u samom centru grada. Tako da, očigledno, treba da budemo i više nego zabrinuti.

RB/BI: Ima li neki pojedinac, neka institucija koja je autoritet kojoj vjerujete kad kaže „ima razloga za brigu“ ili „nema razloga za brigu“ ili „treba to i to uraditi da bi se te i te stvari uklonile“, itd?

Raičević: Očigledno je da zakoni Crne Gore prepoznaju da je to Agencija za zaštitu prirode i životne sredine sa kojom mi, zaista, imamo sjajnu saradnju. I ukoliko je ona ta koja je izdala određeno upozorenje, mislim da bi trebalo da vjerujemo. S druge strane, svjedočili smo prethodnih dana – komunikacija sa nivoa Ekološke inspekcije i Agencije za zaštitu prirode i životne sredine, očigledno, ili ne postoji ili nije adekvatna, i da smo tu možda svi mi zakazali.

Slušateljka: Ponovo jedno od životnih pitanja, a to je odlazak naših mladih iz zemlje, govorim o Baru. Imamo i konkretan slučaj: riječ je o našim ćerkama koje su završile fakultete i bile stipendisti Barske opštine. Na kraju, po završetku studija, nemaju posla. Mi želimo da nam djeca budu slobodni ljudi, da ne budu robovi partijama, jer „za slobodu sve, a slobodu ni za šta“. Mi smo mala sredina, znamo da su oni koji su duplo duže studirali uveliko zaposleni. Na kraju su naše ćerke napustile dom, i bojim se da, iako mi njih nismo izgubili, opština jeste i to nepovratno, vrijedne i kreativne ljude. Šta uraditi? Pitanje je kako zadržati kvalitetne ljude?

Raičević: Zahvaljujem na ovom komentaru i ukazivanju na nešto što je još jedna izražena problematika u mnogim gradovima u Crnoj Gori. Poslednji rezultati popisa su precizirali gdje je ta problematika najveća, govorim o sjeveru države. Mi sa nivoa lokalne samouprave nastojimo da, prije svega, osluškujemo sve ono što su potrebe naših mladih i upravo kroz te njihove inicijative smo ove godine odlučili da povećamo stipendije za izvrsnost. Svi studenti koji imaju prosjek ocjena preko 9.50 će dobijati na mjesečnom nivou 300 eura. Oni koji imaju nešto niži prosjek biće nagrađeni sa mjesečnim stipendijama od 200 ili 250 eura. Po prvi put ove godine smo uveli nešto što je osluškivanje potreba našeg grada – posebne stipendije za deficitarna zvanja. Svjesni smo činjenice da imamo hiperprodukciju menadžera, ne samo sa državnih nego i lokalnih, privatnih, fakulteta. Složićete se sa mnom, našem gradu i državi je neophodno da imamo stručan kadar u određenim oblastima, tako da smo kroz definisanje upravo tih deficitarnih zvanja odlučili da ćemo, bez obzira na uspjeh u školovanju, podržati sve ono što su deficitarna zvanja. Konkretno, nas u narednoj godini očekuje otvaranje JU Dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju. Već smo sada prepoznali problematiku nedostatka stručne radne snage koja će biti angažovana upravo u ovom Dnevnom centru.

Svi oni koji budu dobili stipendiju Opštine Bar, a nalaze se u kategoriji deficitarnjih zvanja, biće u obavezi da zaključe ugovor sa Opštinom Bar da u periodu nakon završenih studija u trogodišnjem radu moraju da vrate dug, bilo Opštini bilo nekom od kolektiva sa područja našeg grada. To je jedan vid radnog angažmana, odnosno nečega što je već prisutno u oblasti medicine, govorim o specijalizacijama jer su svi specijalizanti u obavezi da gradu odnosno instituciji koja ih je poslala na usavršavanje, vrate dug na period od pet godina. Što se mene tiče, i to želim ovom prilikom da istaknem: svi oni koji su stipendisti Opštine Bar, imaju prioritet u dijelu nečega što je praksa koju sprovodimo već dvije ili tri godine, a to je da svi oni dobiju priliku da odrade pripravnički staž u periodu od godinu dana u organima lokalne uprave. Da se upravo kroz taj vid radnog angažmana iskristališe ono što jeste pravi benefit koji svi oni pojedinačno mogu da daju lokalnoj administraciji ili lokalim preduzećima. Znači, to je jedan poseban vid radnog anagažmana, s obzirom da Opština nije u mogućnosti da putem programa stručnog usavršavanja angažuje pripravnike. Znači, mi govorimo o pripravničkom stažu koji traje godinu dana shodno zakonima koji treiraju tu oblast, uz mogućnost, ukoliko se svi oni pokažu kao kvalitetni, stručni i sposobni, da budu radno angažovani. Na današnji dan, dozvolite da i ovo podijelim s vama, u Opštini Bar su redovno otvorene pozicije za angažman arhitekata, građevinskih inženjere, hidroinženjera, mašinskih inženjera i drugih iz svih onih oblasti koje su neophodne za razvoj našeg grada. Smatram da je to nešto što je ozbiljan doprinos mladima koji bi htjeli da kroz radni angažman u lokalnoj upravi pokažu koliko su znanja stekli na fakultetima. Isto tako moramo biti svjesni činjenice da ne možemo da odgovorimo na sve ono što su potrebe svih koji su završili fakultete, jer je hiperprodukcija određenih kadrova. Jednostavno, u administraciji, ali i u lokalnim poslovima, teško da možete da pronađete radni angažman za sve njih.

RB/BI: Koliko sam shvatio gospođu, ona negoduje zbog onog što slijedi poslije tog pripravničkog staža, kad čovjek treba da se zaposli za stalno. Može li baš naš grad, uz Vašu podršku, da bude ogledno dobro u Crnoj Gori, po pitanju tog, na ovim prostorima, tako prisutnog partijskog zapošljavanja?

Raičević: Mislim da je Bar već ogledno dobro. Smatram da nijedan mladi čovjek ne bi trebalo da ima za cilj da svoju radnu biografiju zasniva na administraciji. Upravo zbog toga smo i pokrenuli programe podrške preduzetništvu, ženskom preduzetništvu, zanatstvu, gdje smo u prethodnih pet godina plasirali preko milion i po eura grant sredstava kao inicijalnu finansijsku kapislu za započinjanje privatnog biznisa. Mislim da je to primjer dobre prakse, to potvrđuju ne samo kolege iz drugih Opština i gradova, već je to prepoznato i na regionalnom nivou. Bar je tako definitivno primjer dobre prakse, jer upravo kroz finansijska sredstva koja izdvajamo, a nisu mala, omogućavamo svim mladim ljudima da svoje biznis ideje, znanje i sposobnosti formalizuju kroz rad u određenim sektorima, konkretno u privatnom sektoru. Tu smo pokazali da smo spremni da podijelimo rizik, da izgradimo partnerstvo i da pružimo podršku, ne samo i vidu finansijskih izdataka iz lokalnog budžeta, već i u dijelu promocije, zastupanja njihovih interesa. Moram da istaknem da svi oni koji su dobitnici sredstava kroz program podrške preduzetništvu, dobijaju i šest mjeseci besplatne knjigovodstvene usluge od strane predsjednice Savjeta za ekonomski razvoj, koja je na taj način dala doprinos toj dobroj ideji. Tako da u konkretnom slučaju ima jako puno dobrih primjera koji mogu biti ogledni ne samo za Crnu Goru već i šire.

RB/BI: Ali, ako biste sve to radili, ako partijska pripadnost ne bi bila prednost, vi biste bili izuzetak u ovoj našoj maloj zemlji?

Raičević: Po pitanju partijske pripadnosti, komisija koju sam formirao kao predsjednik Opštine, koja ocjenjuje biznis planove, dominantno počiva na ocjeni onih koji su participaciju u toj komisiji zaslužili kroz rad u privatnom sektoru, odnosno u realnom sektoru. Znači, dominantno predstavnici privrede su ti koji uzimaju učešće u radu te komisije. Eto, u nekom prethodnom periodu, naravno, moram spomenuti i preuzimanje ministarske funkcije, jedan od članova te komisije je bio i naš ugledni privrednik Goran Đurović. Sad su članovi te komisije ugledni privrednik Božo Sarić, predsjednica Savjeta za ekonomski razvoj Anita Radulović i mnogi drugi koji dolaze iz realnog sektora, a siguran sam da oni ne posmatraju to kroz bilo kakvu partijsku legitimaciju već kroz objektivno sagledavanje onoga što je sadržano u biznis planu i mislim da se taj program sprovodi krajnje objektivno.

RB/BI: „Žao“ mi je što ne podržavate LNG terminal, pa da kažem: „Nećeš gradit’ LNG terminal!“, naravno persirao bih, ali moćno djeluje. Jesmo li tu priču arhivirali, stavili ad acta za vazda ili, makar, za duže vrijeme?

Raičević: Zaista smatram da prespektiva Luke Bar ne leži u izgradnji LNG terminala, a još manje da perspektiva našeg grada počiva na onome što je sastavni dio te inicijative, a to je izgradnje elektrane na gas koja će proizvoditi struju koja će se eksportovati dalje u zemlje EU, dok će lokalna zajednica i Crna Gora imati jako mali benefit od svega toga. Tako da smatram da to nije razvojna perspektiva Luke Bar. Smatram da je prijeko potrebno da dođe do ponovnog objedinjavanja lučkih preduzeća. Mi smo od jednog jedinstvenog kolektiva napravili dva preduzeća koja su, očigledno, na jednom području konkurencija jedno drugom. I da bi upravo preživjeli, prihvataju sve one terete koje možda neke druge evropske luke ne prihvataju. A ja mislim da nikako perspektiva Luke Bar nije rad sa rasutim teretima. Ne samo zbog tog procesa rada sa negativnim uticajem na životnu sredinu, već zbog činjenice da mnoge druge robe treba da pronađu svoje mjesto u Luci Bar. Kontejnerski saobraćaj mora da bude još bolje organizovan. Svakako, u sve to moramo da dodamo komponentu koja je iz godine u godinu sve prisutnija, a to je Cruising Buisiness. Da iz jednog prljavog posla dođemo do nečeg što su lučki poslovi i koji su prilično čisti. Igrom slučaja, bio sam prisutan početkom mjeseca u Hamburgu na jednoj konferenciji o klimatskim promjenama, gdje je između ostalih, Luka Hamburg najavila da se u potpunosti okreće prema zelenoj ekonomiji, odnosno da će podsticati nešto što je manipulacija teretom u skladu sa svim evropskim standardima koji se tiču zaštite sredine i da će, između ostalog, i brodovi koji budu dolazili u Luku Hamburg biti sertifikovani kao brodovi koji svojim uticajem ne zagađuju životnu sredinu.

RB/BI: Pitanje je bilo konkretno: jesmo li stavili ad acta LNG terminal ili postoji šansa da se on, ipak, gradi? Građani su, da podsjetim, odlučno rekli: „Ne!“

Raičević: Građani su poslali u etar takav, krajnje objektivan i realan stav. Na kraju krajeva, ukoliko se bude insistiralo na tome, a podsjećanja radi, država je ta koja je potpisala memorandum sa američkom kompanijom, mi ćemo sa nivoa lokalne uprave organizovati lokalni referendum, shodno zakonu o lokalnoj samoupravi i statutu Opštine Bar, jer takve mogućnosti postoje, pa će građani odlučiti da li je to nešto što je potrebno Baru ili nije.

RB/BI: Idemo na neprijatnu temu, ali koja je veoma prisutna. Radi se o vršnjačkom nasilju. Jako mi je drago što ste zvali profesoricu Milenu Bajagić, ona je heroina našeg doba, kao i njen kolega Marko Radosavović koji je, takođe, priskočio kod onog događaja sa, zamalo, tragičnim posljedicama, ispred Gimnazije. Kakve su Vam impresije nakon razgovora s profesoricom Bajagić?

Raičević: Koristim i ovu priliku da se zahvalim profesorici Bajagić, ali i profesoru Marku koji su pokazali u toj incidentnoj situaciji da su, prije svega, ljudi, humanisti i kadri da nastave zaista sjajnu tradiciju koja se baštinila u Barskoj gimnaziji. I da su profesori koji su, pored toga što grade autoritet, dobri prijatelji đaka i dobri ljudi. Ova situacija nas je sve prilično zabrinula. Prošle sedmice smo bili u prilici da čujemo određene poruke koje su poslate sa protesta u Baru. Smatram da je neophodno da se razmišlja o izmjeni zakonske regulative koja očigledno oblast vršnjačkog nasilja ne prepoznaje na adekvatan način. S druge strane, smatram i više nego opravdanim inicijative, koje su pokrenute upravo nakon tog građanskog protesta, da se uvede institut školskog policajca. Može da se uvede i neka druga mjera bezbjednosti naše djece u školama. Ali, ovo moramo da shvatimo kao poslednju opomenu. Zapostavili smo ono što je stub svake zajednice, pa čak i našeg grada Bara, a to je porodica. Zapostavili smo i nešto što se očigledno u kontinuitetu degradira, a to je profesija svih onih koji rade u obrazovnim institucijama. Oni nisu na adekvatan način nagrađeni za posao koji obavljaju, niti su adekvatno tretirani od strane učenika. Vjerujte da mi je srce bilo puno i shvatio sam da, ipak, ima nade za našu zajednicu i za naše društvo, kad sam vidio gest samih đaka Gimnazije, odnosno kako su se i na koji način zahvalili profesorici Bajagić za jedan zaista čin humanosti, jer da nije bilo nje i njene prisebnosti, pitanje je da li bismo danas ovako govorili o ovoj temi.

RB/BI: Meni je srce bilo puno i poslije tog protesta. Odavno nisam čuo „barskiji“ govor od onog Cena Mujića u subotu. Riječi koje je on uputio mire, a ne svađaju, stišavaju strasti na dostojanstven, ljudski način. Ceno Mujić je, po mom mišljenju, ubacio makar jednu lopatu u armirani beton temelja barske viševjekovne tolerancije ili sklada tri vjere.

Raičević: U potpunosti se slažem s Vama. Ne postoje riječi kojima bih se na adekvatan način zahvalio porodici Mujić, koja je i toga dana pokazala da ovaj problem i ono što je zadesilo njih kao porodicu, može da zadesi bilo koga drugog, ali da ipak moramo da pronađemo taj naš barski mentalitet i da iz određenih konflitnih situacija izađemo na adekvatan način, pomiriteljskim tonom, onako kako su vjekovima naši preci sve te i slične situacije rešavali u Baru. Toga dana predstavnici jedne medijske kuće su mi prišli i zatražili izjavu, ja sam samo pitao da li smatraju da poslije govora Cena Mujića bilo ko može da kaže bilo šta? I odbio sam da dam izjavu za tu medijsku kuću, jer sam smatrao da sve ono što je trebalo da se kaže je upravo Ceno Mujić izgovorio.

RB/BI: To nekad zazvuči kao fraza, demagogija, ali ta viševjekovna vjerska tolerancija je fakat, to je Bar. O čemu sam jedino vodio računa u serijalu „Bar u hodnicima sjećanja“ na Bar Infu? Pa da budu zastupljeni autori sve tri vjere. To je Bar, ne može se preko toga, ni ispod toga, ne može se nešto drugo izmisliti. Tu smo, tu živimo, tu ćemo da živimo, tu će da žive naši potomci.

Raičević: To je upravo najveće bogatstvo na kojem počiva naš grad. Vi ste to lijepo i slikovito rekli, to su „armirani temelji“ našeg grada. Drago mi je da postoje ljudi koji su i kroz evociranje određenih uspomena na njihovo djetinjstvo ili određene događaje vezane za naš grad, još jednom potvrdili, a to će se manifestovati kroz novu, drugu, publikaciju „Bar u hodnicima djećanja“ koju će izdati vaša medijska kuća, da je kultura sjećanja u Baru i te kako prisutna. Mislim da su to jako značajne vrijednosti. Ne smijemo zaboraviti ni one koji su svoje živote dali za našu slobodu. Ne smijemo zaboraviti neke događaje koji nas upozoravaju na činjenicu da moramo biti blagonakloni prema prirodi i prema svemu onome što nas okružuje. S druge strane, ne smijemo zaboraviti činjenicu da je upravo to naše barsko jedinstvo i solidarnost uvijek bilo odgovor na mnoge krizne situacije s kojima smo se kroz istoriju susretali.

RB/BI: I po tome da je Dan opštine, 24. novembar, ponovo na pragu, vidimo kako vrijeme brzo prolazi. Da li ste zaokružili, makar u globalu, program novembarskih svečanosti?

Raičević: U ponedeljak ćemo održati sastanak tima koji će biti zadužen za pripremu programa obilježavanja, sada je već to jubilej, 80 godina od oslobođenja našeg grada. Siguran sam da će biti i kvalitetnih i adekvatnih programa. Biće tu neizostavne i tradicionalne manifestacije koje se organizuju u susret Dana opštine, ali i mnogi drugi sadržajni programi.

RB/BI: Naravno, o tome možemo opet za četiri četvrtka, u ovom studiju, kad budete opet došli. Novi Zakon o audiovizuelnim medijskim uslugama je izazvao mnogo bure, kako Vi to komentarišete, s aspekta finansijera, mislim na Opštinu, naše informativne kuće, svih ovih godina?

Raičević: Vezaću se za onu prvu temu o kojoj smo danas govorili, a to je izmjena i dopuna seta zakona neophodnih za dobijanje pozitivnog IBAR-a koje je Crna Gora dobila u junu. Između ostalih, i taj zakon je potpadao pod set tih reformskih zakona. Međutim, očigledno je da sada već možemo da zaključimo da se prilikom pripreme tih zakonskih rešenja malo žurilo i nije se na adekvatan način razmatralo nešto što su činjenice. A činjenice su satkane u realnom životu, odnosno u primjeni zakona na lokalnom nivou. Očigledno, ukoliko se zakon eksplicitno tumači onako kako je napisan, na današnji dan Radio Bar ne bi imao pravo da ostvari dotaciju iz opštinskog budžeta, ni jedan jedini euro. Ali, mi kao odgovorna uprava, kao osnivači, kao neko ko zaista cijeni i baštini doprinos vaše medijske kuće, nastavićemo i dalje da finansiramo sve njene programske aktivnosti, pa i po cijenu toga da ne ispoštujemo ono što je zakonska norma koja, kao takva, definitivno mora da pretrpi izmjene i dopune.

RB/BI: Znači, kršićete zakon?

Raičević: Ako je cijena toga da Radio Bar i dalje nastavi da živi i funkcioniše u punom kapacitetu i pruža objektivno informisanje naših sugrađana – da, očigledno ćemo morati.

RB/BI: Stara maslina je sačuvama, ali moram da pitam: hoće li onaj maslinjak u centru grada biti sačuvan?

Raičević: Naravno. Razgovaramo s vlasnicima zemljišta, i već narednih dana očekujem da ćemo imati sastanak i sa predstavnicima porodice koja je vlasnik zemljišta da pokušamo da pronađemo model kako bi kroz razmjenu zemljišta došli do adekvatnog obeštećenja porodice koja je vlasnik, a da Opština na taj način dođe u poziciju da sačuva nešto što je srce našeg grada, koje onako dosta nas i ne primjećuje. Zahvaljujući bivšem predsjedniku Opštine Čedu Ratkoviću,  mislim da će maslinjak biti sačuvan.

Slušateljka: Goruće pitanje svih nas koji živimo u centru, jeste: Šta je sa vrtićem, šta je sa čempresima, šta je sa dvorištem Gimnazije i Srednje ekonomske škole?

Raičević: Nakon odustajanja Vlade od projekta izgradnje vrtića u dijelu dvorišta Barske gimnazije, zbog nemogućnosti da dođe do izmjene i dopune planskog dokumenta kao takvog, primijenili smo nešto što su zakonske mogućnosti kroz izmjenu i dopunu odluke izgradnje objekata od lokalnog interesa. Ja sam kao predsjednik Opštine donio tu odluku kojom se definiše da ono što je ranije bila definisana urbanistička parcela, bude zelena površina, odnosno parkovska površina kao nova zelena oaza u samom centru grada. Nakon te odluke sproveli smo nacionani konkurs za izradu idejnog arhitektonskog rješenja i nakon okončanog postupka i izbora najboljeg arhitektonskog rješenja, pristupili smo izradi glavnog projekta. Očekujem da će glavni projekat već narednih dana biti završen. Uporedo se radi i njegova revizija, tako da ćemo vrlo brzo doći u poziciju da imamo definisanu projektnu dokumentaciju, koja će nam omogućiti da idemo u pravcu raspisa izvođačkog tendera. Podsjećanja radi, u lokalnom budžetu i u programu uređenja su opredijeljena sredstva za početak realizacije ovog projekta. Ako se dobro sjećam, to je bilo 350.000 eura, ali svakako ukoliko projektna dokumentacija pokaže da je neophodno još dodatnih sredstava uložiti, mi smo spremni na tako nešto i da upravo ovu, do sada neuređenu površinu u centru grada, na adekvatan način i uredimo i opredijelimo ne samo za đake Gimnazije i SEUŠ, već i za mnoge sugrađane koji gravitiraju ovom prostoru.

RB/BI: Tradicionalno, pitanje za kraj, koliko ste zadovoljni „Barskim ljetopisom“ i da li će fudbaleri Mornara opet u Evropu, a košarkaši sačuvati abaligaški status?

Raičević: Moram istaći da sam prilično zadovoljan kvalitetom „Barskog ljetopisa“. Posebno zbog činjenice da smo na samom početku imali spektakularno otvaranje o kojem će se sigurno govoriti u nekom narednom periodu. S druge strane, mnogi programski sadržaji su potvrdili da „Barski ljetopis“ jeste jedna od najznačajnijih manifestacija, ne samo Bara već i Crne Gore. Ono što me posebno raduje, s obzirom da sam ljubitelj pozorišta, jeste činjenica da će se u narednom periodu, odnosno zimskom, nastaviti sa sličnim aktivnostima i da će dosta pozorišnog programa biti prezentovano na pozornici Doma kulture.

RB/BI: Imam obavezu prema jednoj slušateljki koja je postavila pitanje prije nego što je počela emisija. Pomenula je „budvanizaciju“ Bara, divlju gradnju i čišćenje Rene.

Raičević: Što se tiče „budvanizacije“, već sam više puta isticao u javnom prostoru da je problematika ne samo Crne Gore, već svih lokalnih uprava, najekstremniji primjer centralizacije koji se sprovodi u kontinuitetu od 2019. godine. Mislim na izmjene i dopune Zakona o planiranju prostora i izgradnje objekata, gdje je opštinama izuzeta izvorna nadležnost planiranja prostora. Tako da to sada sve radi Ministarstvo za Bar. Izgleda da se pretpostavlja da oni mnogo bolje znaju šta je vizija razvoja našeg grada od nas koji ovdje živimo. S druge strane, jako sam zabrinut zbog činjenice da svi ovi objekti koji se danas grade, prolaze bez ikakvog filtera od strane lokalne uprave, već se isključiva nadležnost za njihovo uklapanje u prostornu plansku dokumentaciju i vizuelni identitet tih objekata, definiše sa nivoa glavnog državnog arhitekte. Tako da svi oni koji grade objekte preko tri hiljade kvadrata u našem gradu, dobijaju suglasnost od strane Ministarstva, odnosno Glavnog državnog arhitekte. Lokacije su dominantno u privatnom vlasništvu, Opština Bar nije prodavala u prethodne tri godine urbanističke parcele koje se dominantno koriste za izgradnju stambenih objekata. Poslednje dvije su bile urbanističke parcele u neposrednoj blizini novog nadvožnjaka. Od tada nijedna urbanistička parcela sa nivoa Opštine nije prodata za izgradnju stambenih objekata. Govorimo o privođenju prostora namjeni, a dominantno u privatnom vlasništvu, i apsolutnoj centralizaciji u tom dijelu. Na današnji dan, moj kolega i Glavni gradski arhitekta, Igor Milošević, može da odlučuje o vizuelnom identitetu određenih objekata do 3.000 kvadrata, a to su mali objekti individualnog stanovanja, privremeni objekti, itd. A ove grdosije dobijaju suglasnost sa nivoa centralnih vlasti i to je upravo ono čega se bojim, a nemoćan sam jer nisam u poziciji da mogu nešto da promijenim. Centralizacija je ta koja će da uguši rad, ne samo lokalnih uprava, već i svih nas u našem gradu, jer ne pitamo se za organizaciju prostora i ne pitamo se za nešto što je najvrjedniji resurs svakog grada pojedinačno.

Što se tiče Rene, svakako da će kroz aktivnosti koje se sprovode u kontinuitetu sa nivoa komunalnih djelatnosti, svi kanali biti očišćeni, između ostalih i Rena. Očekujemo da ćemo vrlo brzo pristupiti i čišćenju Rikavca, s obzirom da su to bujični potoci koji mogu da naprave dosta veliki problem. Koristim priliku i moram da apelujem na svoje sugrađane da jako lošu praksu kojoj svi svjedočimo, pokušamo, ipak, da prekinemo. Sve ono što nam je višak u domaćinstvu, ili sve ono što nam je višak sa našeg posjeda, nastojimo da nekako bacimo u korita rijeka, a to znate i sami kako završava. Mislim da s tim promjenama svijesti moramo da krenemo, ne danas, nego smo morali da krenemo juče, ukoliko želimo da sve ove probleme preduprijedimo i da ne dođemo u poziciju u kakvu dolaze mnogi primorski gradovi, zbog nevremena, odnosno poplava koje su prisutne u manje-više svim gradovima na Crnogorskom primorju.

RB/BI: Mornar se zahuktao, vraća se?

Raičević: Siguran sam da nakon ovog pozitivnog evropskog iskustva nema dileme da će upravo zbog te činjenice fudbaleri Mornara grabiti i nastojati da ostvare plasman za neko od evropskih takmičenja i u narednoj godini, bilo kroz kup takmičenja, ili kroz samo prvenstvo. Svjesni su i oni činjenice da imaju određeni kvalitet za evropska takmičenja. Osim toga, mnogo je isplativije i beneficije su mnogo veće ukoliko se takmičite u nekom od evropskih takmičenja.

S druge strane, mislim da je želja svih nas u Baru da košarkaški klub Mornar zadrži svoj abaligaški status. Svjesni smo određenih problema koji su pratili početak i formiranje ekipe i trenažnog procesa na početku godine. Očekujem da ćemo u narednim mjesecima svjedočiti prvim pobjedama Mornara i samim tim obezbjeđenju onoga što je želja svih nas, a to je abaligaški status. Ukoliko govorimo o pravim reprezentima našeg grda, nema boljih i nema većih promotera Bara od sportskih kolektiva. Jedan od najboljih i najsnažnijih promotera je upravo bio košarkaški klub Mornar, a on je to i dalje. S druge strane, siguran sam da je i ova fudbalska evropska epizoda Bar pozicionirala i ucrtala u evropsku mapu. Sada svi znaju ko je Mornar i gdje je taj Bar i kakav kvalitet fudbala se igra u našem gradu.

The post Dušan Raičević: Postoji razlog za brigu zbog onog što se radi ispod Volujice first appeared on BARinfo.

Martinović: Kada sam dobio poziv od tebe za „Bar u hodnicima sjećanja” naravno da sam bio počastvovan, ali pošto sam ja rođen u Podgorici, a u Bar sam prvi put došao kad sam upisao gimnaziju, nekako sam se osjetio nesigurno na tom terenu, pored vas koji ste u Baru proveli tolike godine i koji ste znali svaku njegovu stopu. Bilo je tu puno dobrih tekstova. I učinilo mi se da neću doći do tog kvaliteta i onda sam riješio da napravim jednu pjesmu, da bi to malo zamaskirao. Onda je nastao problem, jer ja kada pišem, pišem prozno, prozni sam pisac, a pjesmu, ispostavilo se, nije tako lako napisati, zato je malo potrajalo, ali, eto, taj poetsko-prozni tekst može malo da dirne u srce.

RB/BI: Naša veza je, osim „Hodnika“, i tvoj djed Novak. Koliko se sjećam, uvijek je imao lulu. Bavio se mukotrpnim, teškim poslom, pravljenja violina. Rekao si mi da ih je napravio desetak i da svi njegovi unuci imaju po jednu, ručni rad svog djeda?

Martinović: Da, imao je lulu, mislim da nije toliko često pušio, ali je imao… On je bio divan čovjek, bio je vojni muzičar i veoma posvećen porodici. Imao je četiri sina i dvije ćerke, sve su ih, on i baba, podigli i postali su dobri i ugledni ljudi. Bio je oficir u vojnom orkestru i svirao je hornu, i onda je u jednom trenutku počeo da gradi violine. Ja imam kod kuće violinu specijalno urađenu iz jednog komada drveta. Donji dio, koji ide od javora, obično se spaja po sredini, iz dva dijela, a on je nekako našao takvo drvo da može da napravi violinu iz jednog komada. Ono što je meni ostalo u sjećanju, to je da šetam s njim pored mora i skupljamo potencijalnu građu, ne baš za violine, ali za umjetnička djela. Kad sam ljudima pominjao da mi đed pravi violine, čudili su se da to nisu gusle nego violine i da je to baš neobično. Onda sam počeo da istražujem i saznao da je zanatstvo, na neki način, bilo sramota u staroj Crnoj Gori. Zato je tako malo bilo tih majstora. To me inspirisalo da krenem u pisanje romana.

RB/BI: On je jedan od junaka tvog romana „Ključevi dobra i zla“?

Martinović: Tako je, roman ima neke beletristike, to je istorijski triler, tri priče iz tri vijeka. Mnoge su tu ličnosti koje su dio moje porodice ili prijatelji, ali i istorijske ličnosti, nekima sam izmijenio imena, ali, eto, on se i tu zove Novak.

RB/BI: Sudeći po onome što sam pročitao da si autor brojnih reportaža i više televizijskih serijala, među kojima su „Kvadrat varoši – priče iz istorije Novog Sada“ i „Luča“, rekao bih da imaš dobar status u svojoj matičnoj kući ili se varam?

Martinović: Pa, ne znam, valjda imam. Stalno sam zaposlen na Gradskoj televiziji u Novom Sadu, tu sam novinar, ali imam svoju produkcijsku kuću i na RTV Vojvodina se emituje emisija „Luča“, evo već je 455 epizoda. Svake sedmice ide. Posvećena je crnogorskoj zajednici. Teme su: kultura, umjetnost, tradicija i to je nešto što me ispunjava, tu sam stekao brojne prijatelje, čuo razne zanimljive priče, mnogo toga naučio.

RB/BI: Ovog ljeta si boravio na Žabljaku i Durmitoru, kao svojevrsni promoter crnogorskih prirodnih ljepota i kulturne baštine. Možeš li nam ukratko objasniti kakve veze imaju festival „Wild Beauty Art“ i piktogrami, koji su simboli toga kraja?

Martinović: Ideja je bila da se povežu kulturna baština i prirodne ljepote. Žabljak, durmitorski kraj, svi znamo kakve su tamo ljepote. To je i prilično mističan kraj. Sve je to nekako potcijenjeno u odnosu na njihove prirodne ljepote. Namjera nam je bila da se podigne takva priča, a zapravo da se uvežu te dvije stvari. Onda smo otpočeli saradnju sa Wild Beauty Artom, koji isto radi tu vrstu podizanja nivoa kulturne ponude na Žabljaku. To je festival koji traje mjesec dana. Ima nastupe poznatih muzičara, predstave, književne večeri i druge stvari. Angažovani smo da uradimo piktograme koji će povezivati ove dvije stvari. Hajde da objasnim šta je piktogram. Oni se vezuju za Čile, za neke predjele u Južnoj Americi, ali u novijoj istoriji su vezani za Englesku, gdje su  došli na ideju da svoja arheološka nalazišta, kao što su Stonehenge i neka druga, dodatno reklamiraju, odnosno promovišu, na taj način što će raditi te piktograme, a to su tragovi u žitu. To su otisci vanzemaljskih letilica ili nešto što zemlja svojom energijom pravi, tako to barem dosta ljudi misli… Zapravo, to najčešće rade ljudi, piktogram je simbol, tj. slika nečeg što predstavlja neku pojavu ili oblik. Ono što ga razlikuje od slike, to je da je na nivou arhitipskog, on se izvodi iz kruga i kada se gleda takav simbol, već nam je dobro, a ne znamo ni šta je, ali nam udara na emociju zato što zaobilazi racionalno i odmah ide na emociju. Onda smo došli na ideju da kulturnu baštinu i prirodne ljepote, odnosno prirodne vrijednosti, predstavimo piktogramima. Ove godine smo se odlučili za četiri. To su krilati konj Jabučilo, sa stećaka jedan simbol koji smo nazvali „Ljudi sunca“, a prikazali smo i divokozu i runolist. Predstavili smo ih u vidu krugova koji imaju zanimljiv izgled. Njihova veličina je bila oko 60 metara u prečniku. Što se tiče Žabljaka, specifičan je po tome što, recimo, u Engleskoj i na ravnim predjelima mora se sve to iz aviona gledati ili dron podizati, a ovdje na Žabljaku postoje te padine koje se mogu sa panoramskih puteva vidjeti.

RB/BI: A ti si tu u svojstvu…

Martinović: Pa ja sam vođa tog kreativnog tima. Sa mnom su bili profesor sa Akademije umjetnosti Miloš Vujanović, on je izuzetno talentovan i vrlo dobro se snalazi u prostoru, što je neophodno za ovu vrstu umjetnosti. Ovako kako mi radimo, sve se može na dodatan način promovisati strancima, uopšte turistima. Baš smo za sledeću godinu planirali da uradimo jedan od najvećih piktograma na svijetu u travi. To bi bio simbol sa stećka, pošto je tamo uklesan lovac koji drži luk i strijelu uperenu u divokozu. To smo planirali da prenesemo u piktogram i da taj simbol bude od 350 do 400 metara. Sa tim prečnikom bi mogao da se vidi čak sa Savinog kuka.

RB/BI: A, kaži mi kakvo ti je bilo barsko književno iskustvo, kako je bilo na promociji tvog romana, prošle godine, na „Barskom ljetopisu“?

Martinović: Bilo je izuzetno, za Bar sam vezan, došli su mi porodica, prijatelji. Dio romana je vezan za Bar i počinje nekako s Barom. Bila je posebna atmosfera i ta scena sama je predivna, osjetila se neka energija, moderator je bila Jasenka Lalović.

RB/BI: Zanimljivost ovog tvog istorijskog trilera jeste to što se u njemu prepliću tri priče iz tri vijeka, a svaka priča je pisana posebnim jezikom. Kako to može, o čemu se tu radi?

Martinović: Imao sam ideju da to uradim i to je bilo prilično zahtjevno i mogu reći hrabro, zato što to baš nije lako uraditi da se uklopi. Onda sam našao neku poveznicu, jer priče su iz 19, 20. i 21. vijeka. Svaki taj period je drugačiji, na drugačiji način se pričalo i onda sam tako i pisao. Specifično je to što je jedna priča u prvom licu, a dvije su u trećem. Čini mi se da sam uspio da ih povežem zbog toga što sam taj ritam rečenice držao skoro sve vrijeme istim i nije bilo odstupanja. Kad čovjek to čita, ima nekog smisla.

RB/BI: Je li ti ovo tvoj prvi roman?

Martinović: Jeste.

RB/BI: Kažu da je najteže napisati drugi roman, to znaš. Poslije je sve lakše. Za kraj, da te pitam: može li se živjeti od novinarstva?

Martinović: Pa prilično je ova profesija spuštena na niske grane, sad kako gdje, ali ne žalim se. Ja sam našao neke načine da radim dodatno, imam produkcijsku kuću, imam te emisije u kojima radim sa dobrim i pametnim ljudima. I volim to što radim.

The post Vuko Martinović, promoter crnogorskih prirodnih ljepota i kulturne baštine first appeared on BARinfo.

RB/BI: Vi ste kompetentan sagovornik koji može da nam predoči ono što nas najviše zanima u ovom trenutku, a to je: koji su rizici i mogućnosti implementacije programa Evropa sad 2?

Pejović: Vidjeli smo da Evropa sad 2 predviđa smanjenje doprinosa za Fond PIO, na taj način što poslodavci više neće imati obavezu da uplaćuju onaj dio koji je bio njihova obaveza. To je bilo nekih 5,5 odsto na bruto zaradu, dok će onih 5 odsto od 15 odsto koji su bili na teretu zaposlenoga biti sada dio neto zarade. Ovdje se postavlja pitanje jednog bitnog rizika, a to je rizik deficita u Fondu PIO. Onda je tu još jedan rizik u perspektivi: da li će penzije biti održive i to kod jednog dijela javnosti stvara dozu straha i neizvijesnosti. Ako uzmemo u obzir da imamo situaciju da ni turistička sezona nije onakva kakva se očekivala onda se postavlja pitanje da li će biti neki veći deficit u budžetu jer ovo smanjenje doprinosa za Fond PIO može generisati deficit budžeta, pretpostavlja se, i od nekih 250 miliona eura.

Fond PIO je i u protekloj deceniji generisao značajni deficit, mislim da je on negdje iznosio milijardu, dakle generisao je deficit centralnog budžeta države Crne Gore, pa se postavlja pitanje da li će se sada, kada se taj Fond PIO uravnotežio jer se povećao broj zaposlenih u Crnoj Gori a time i prihodi doprinosa, doći do nekih značajnih deficita, što bi povlačilo uvećanje javnog duga Crne Gore. Vlada kaže da se taj javni dug u odnosu na bruto domaći proizvod smanjio i jeste tako, zahvaljujući tome što je došlo do inflacije koja povećava ekonomsku bazu pa taj naš bruto domaći proizvod izgleda veći prema javnom dugu. Ali, u situacijama kada imate inflaciju onda centralne banke reaguju kao što je reagovala Centralna evropska banka uvećavajući referentne stope i onda dolazi do uvećanja cijene javnog duga, pa se može desiti da se cijena javnog duga, rashod i finansiranje javnog duga, uvećavaju preko, možda, 200 miliona eura u budžetu Crne Gore što bi bio jedan od značajnih izdataka. Prema tome, rizici postoje. Ono što mogu reći jeste da svjetske banke MMF nisu baš oduševljene sa Evropom sad 2. Ona će

Smatram da je trebalo na drugačiji način ići na povećanje zarada umjesto putem Evrope sad 2, koja će donijeti neko uvećanje od 50 eura neto, jer stvarno veliki je deficit u budžetu, ali nadam se da će se možda pokazati da griješim.

RB/BI: Kakav je taj drugačiji način?

Pejović: Drugačiji način jeste putem povećanja produktivnosti ekonomije. Mi u Crnoj Gori imamo znanje, imamo univerzitete, ljudi studiraju… Sad se akademski bavim jednom temom a to je tema inovacija u privredi. Mi smo zadnji na Balkanu napravili fondove za podršku inovativnim aktivnostima. To znači dobijete sredstva granta da sprovedete određenu inovaciju. Takve ekonomije rastu i stvaraju dohodak. Na lokalnom primjeru, baveći se ovom temom, saznao sam da jedna barska uljara ovdje kreće u proizvodnju peleta od komine i drveta. Ima još jedna inovacija koju sam čuo, to je da se rano upozoravaju vatrogasci na pojavu požara i tako dalje, ima puno tih inovacija. Imamo fond koji te inovacije podržava. Podržavanje firmi malih i srednjih preduzeća da izdignu svoj nivo proizvodnje. Mi smo zadnji u regionu, tek 2012. godine, počeli da podržavamo te inovativne aktivnosti. Na Zapadu se one podržavaju na taj način što imate takozvane biznis anđele, to su bogati ljudi koji inovatorima poklone novac. Nažalost, naši krupni kapital nema takvu svijest da poklanja. Srećom, ovaj smo fond napokon formirali pa će se povećati produktivnost privrede. Zašto su cijene visoke? Zato što nemamo domaću proizvodnju. Kada bismo imali domaću proizvodnju onda bi cijene bile znatno niže. Onda su tu, takođe, i strane direktne investicije, koje bi Vlada trebalo da pokuša da dovede ovdje i da na taj način uvećavamo proizvodne kapacitete ekonomije. Barska „Primorka“ je proizvodila sjajan sok od nara. Sada barsko Polje nije više poljoprivredno područje, sada ono, već previše, postoje prostor za stambenu gradnju. Na drugoj strani imamo usmjerenje ka poljoprivredi i turizmu.

RB/BI: Na nož je dočekan i program Evropa sad 1. Kakva je razlika između ta dva programa?

Pejović: Kada se Evropa sad 1 javila, imala je u planu da se ukine doprinos za Fond zdravstva i on je prešao na neto zaradu. Imao sam rezervu koju sam javno izrazio i strah da će doći do deficita budžeta. Inflacijom koja postoji u Euro zoni i velikim prilivom građana iz Ukrajine i Rusije koji su došli ovdje, koji su platežno sposobni i kroz veću tražnju, uvećanje PDV, uvećaće se i prihodi budžeta i na taj način će se kompenzovati taj doprinos za Fond zdravstva koji je ukinut i postao dio neto zarade. No, veći prihodi su na neki način generalisali inflaciju i onda je ta inflacija relativizovala Evropu sad 1. Jer inflacija smanjuje monetarnu iluziju da nam se plata uvećala, u suštini realnost je da se ta zarada nije toliko uvećala jer se uvećala i tražnja, došao je značajan broj platežno sposobnih građana iz tih zemalja koji su posebno uvećali cijenu nekretnina. Zahvaljujući toj činjenici nije u budžetu došlo do značajnijeg deficita. Fond zdravstva je izgubio svoje direktne prihode, on se sad finansira iz opštih prihoda budžeta. Dozvolite mi da konstatujem sledeće: i da nije bilo ovog ukidanja doprinosa, poslodavci su bili dužni da koriguju zarade kroz socijalni dijalog za onaj nivo cijena koje su se uvećale, kako se realne zarade ne bi smanjile. Na drugoj strani, moramo da se zapitamo da li je naše zdravstvo bolje i efikasnije? Ja nešto razmišljam, mi i dan danas nismo sagradili nijednu novu bolnicu u odnosu na period Josipa Broza Tita. Ako griješim, molim vas neka me neko ispravi.

RB/BI: Ne čini mi se ni da je zaživio projekat limitiranja cijena, sudeći da, kad odete u prodavnicu, golim okom vidite da su cijene „podivljale“?

Pejović: Pokazalo se da proces kontrole cijena može biti uspješan jedino u periodima rata, kratkoročno, kada Vlada jednostavno ima potrebu da usljed vanrednih okolnosti iskontroliše rast nivoa cijena ali ukoliko kontrolišete cijenu u dugom periodu onda postoji mogućnost pojavljivanja sive zone i onda se postavlja pitanje ustavnosti. Mi govorimo o slobodi tržišta, a da li vi možete nekome da naredite sad da on tu neku cijenu umanji? Po meni, postoji više razloga inflacije u Crnoj Gori. Jedan je, definitivno, inflacija u Evropskoj monetarnoj uniji koja je postojala u korona krizi. Potom, rat između Rusije i Ukrajine. Onda je nastao problem nabavke određene robe. Imate i tu priču da li u Crnoj Gori egzistiraju veće marže nego što bi trebalo da budu. U nekim medijima sam pročitao da te marže i nisu toliko velike. Po mom mišljenju, jedan od najboljih načina da se takav štetan uticaj suzbije jeste da se dovedu još neki veliki trgovinski lanci, ali i da se razvija domaća proizvodnja, dakle, diverzifikovanje proizvodnje. Pogledajte cijene električne energije? Ona nije toliko porasla. Zašto? Zato što imamo domaću proizvodnju električne energije. Crna Gora jeste mala ekonomija ali postoji dosta toga što bismo mogli da proizvodimo i da na taj način cijene budu niže.

RB/BI: Pročitao sam da ste, prije godinu, izjavili da smo siromašna i prilično zadužena zemlja. Jesmo li, u međuvremenu, postali još siromašniji i zaduženiji?

Pejović: Siromaštvo me jako intrigira. Vidite, malo gdje postoje tolike razlike u regionu kao što su u Crnoj Gori. Odnos između najnižeg dijela, između 20 odsto populacije sa najnižim dohocima i one populacije od 20 odsto sa najvišim dohotcima bila je sedam puta u korist ovih na vrhu. To su jako izražene socijalne razlike koje su počele još sedamdesetih godina sa akumulacijom kapitala. Siromašenjem radničke klase zatvaranjem fabrika, a to su bile političke odluke jer se vlast bojala da se opet „ne desi narod“, dovelo je do socijalnog raslojavanja. Imamo i jedan pokazatelj koji mene jako intrigira, a to je da smo mi negdje deseti u svijetu po stopi samoubistava. A među prvima smo u Evropi. Neće biti da mi u Crnoj Gori baš imamo genetsku patologiju u psihi, biće da postoje neki socijalni razlozi. A onda je tu i neki nedostatak empatije što i psiholozi potvrđuju. Ponekad mi se čini da našem čovjeku bogatstvo u apsolutnom smislu ne znači puno. Njemu bogatstvo znači kada vidi da onaj prvi pored njega nema. Razumijete? E onda tek njegovo bogatstvo dolazi do izražaja. Čini mi se da je ta nekakva naša nesposobnost, nepostojanje želje za nekom redistribucijom i socijalnom empatijom dovodi do jedne ovakve situacije. A onda te socijalne razlike artikulišu političke partije tako što vrše jednu alhemiju, pretvaraju sve u nacionalne identitetske razlike, potiskujući ovo socijalno.

RB/BI: Bili ste u dva navrata poslanik, prvo u 23. sazivu od 2006. do 2009. i zatim u 24. sazivu od 2011. do 2012. godine. Pitaću Vas šta se desilo pa je drugi poslanički saziv bio ovako kratak, ali prije toga da mi odgovorite na jedno pitanje: kako to da su Vas Barani svojatali kao svog predstavnika, a znam da ste rođeni u Podgorici i da Vam je tamo prebivalište?

Pejović: Jeste, ja sam rođen u Podgorici, u Titogradu, završio sam tamo osnovnu školu, srednju ekonomsku, ekonomski fakultet. Meni je majka iz Bara, od Mašanovića, o kojima ste Vi dosta lijepo pisali u Vašim knjigama, i često me dovodila kod babe u Čelugu. Tu sam se lakše socializovao, taj barski primorski mentalitet mi je bio bliži od onog podgoričkog i izgradio sam puno lijepih prijateljstava. Duhovitost Bara, jedan termin da upotrijebim koji se koristi u politici, ta inkluzivnost, želja da Vas uključe, pristupačnost, ta toplina Mediterana koju Bar nosi, nekako je uvijek uticala da se sa Barom rado identifikujem. Kad pri dolasku iz daljine vidite Rumiju, Lisinj, uvijek mi je to pobudjivalo neke prijatne emocije tako da sam bio srcem pola u Baru pola u Podgorici. Kad god bih imao vremena uvijek bih se ovdje odmorio na pravi način.

RB/BI: Stekao sam utisak u vrijeme kad ste bili poslanik da se s Vama može razgovarati na sve teme, da možete da istrpite različito mišljenje s kojim se naravno ne slažete, ne volim ljude od jedne knjige a takvih je u Crnoj Gori još uvijek mnogo, zar ne?

Pejović: Nedavno sam čuo interesantno predavanje vezano za narcisoidnost ljudi s ovih prostora. Žele da  budu percipirani kao najljepši, najpametniji, valjda to dolazi iz tog našeg socijalnog nasljeđa, plemenskog. Kada ti neko kaže drugačije od onoga što ti zastupaš, onda je to na neki način udar na tvoj bazični integritet. Odatle dolazi ta nefleksibilnost i nigdje nećete vidjeti toliko narcisoidnosti nego kod lidera u Crnoj Gori koji nikako ne trpe kritiku, naprotiv, to doživljavaju kao svojevrsnu izdaju. U suštini kada, vam neko kaže nešto drugačije vi treba da mu se zahvalite, to sam tek vidio baveći se naukom: kada vam neko hipotezu dovede u pitanje, podatke koje koristite vi treba da mu se zahvalite, on vam je otvorio oči. Tako je valjda i u politici, vi imate odgovornost prema velikom broju ljudi koji vodite. I u nauci takođe. U ekonomiji se kaže: „Mi sada možemo biti robovi misli nekog davno pokojnog ekonomiste.“ Uvijek treba da budete sposobni da saslušate neko drugačije mišljenje. To je suština onoga što se zove inkluzivnost. Mi u Crnoj Gori nemamo inkluzivnost, imamo tzv. ekstrativnost, to je da gledamo što dalje da poćeramo onoga koji misli drugačije. Zašto neke nacije propadaju? Upravo su inkluzivne nacije one koje postavljaju pravila igre, one koje su uspješne. Tamo gdje postoji neko ko hoće da kontroliše sve ove ostale, takve nacije su propale jer nisu uspjele da se transformišu.

RB/BI: Kada ćete se i kako ćete se vi ekonomisti izboriti da u ovom društvu dominiraju ekonomske teme, a ne političke? Jer, kad god nam malo ekonomski krene, neko vrati priču na početak, na prebrojavanje po vjeri i naciji.

Pejović: Duboke su to stvari i delikatne. Kada dovedete značajan dio populacije u rizik od siromaštva onda tim ljudimo šta ostaje? Ostaje da se okreću religiji. Onda se ljudi okreću tim vjerskim ustanovama koje takođe imaju neku svoju narodnu kuhinju i pružaju neku pomoć, ali imaju isto tako i neku svoju političku i identitesku misiju. A tamo gdje postoji dosta siromaštva, tu je lako potpaliti neki talas populizma. Nemam namjeru nikoga tu da obilježim. Tamo gdje imate socijalne razlike i siromaštvo tu imate dominantno populizam i vrlo jaku retoriku. Prema tome, naše političke partije trebaju da se okrenu izgradnji fundamentalnog standarda, prihvatanju ove države ovakvom kakva jeste. Ako se stalno identiteski budemo vraćali u prošlost, potpirivali populističke razlike, nećemo daleko dogurati. Što je još najgore? Ako budemo politički nestabilni u narednom periodu, dozvolite mi da iznesem političku konstataciju u svoje ime, mi nećemo ući ni u Evropsku Uniju. Ako ne uđemo u Evropsku Uniju živjećemo značajno siromašnije. Zašto to mislim? Hrvatska i Slovenija, 70 odsto kapitalnog budžeta koji služi za izgradnju puteva, škola, bolnica, finansiraju iz Evropske Unije. Kada bismo ušli u Evropu imali bismo puno novca i puno socijalnih programa. Ulazak u Evropsku Uniju ne smije biti motivisan novcem, treba da bude motivisan vladavinom prava, željom da pripadamo toj porodici evropskih naroda, da se tako identifikujemo. Ali ukoliko budemo vodili tu politiku koja je daleko od Evrope, željeli da se suprotstavljamo Evropi, a imali smo sad takvih tendencija i najava u parlamentu, bojim se da ćemo ostati van Evrope i da ćemo ostati na neki način jedna provincija. I za to nam treba neka vrsta konsenzusa.

RB/BI: Ali, ako smo u čemu jedinstveni to je da nam je članstvo u Evropskoj Uniji neophodno…

Pejović: Moramo se malo vratiti i politici. Put Crne Gore prema Briselu vodi i preko Zagreba. To je prva naša susjedna država koja je članica Evropske Unije. Imali smo vezu i sa Italijom preko „Barske plovidbe“, ali, nažalost, tu vezu više nemamo. Ovom rezolucijom vezano za Jasenovac mi smo malo naljutili Hrvatsku, ne malo nego dosta. Onda smo vidjeli da neki naši političari, nažalost, nisu više dobrodošli u Hrtvatsku koja je članica Evropske Unije, i to je jedna snažna poruka Crnoj Gori. A to je da moramo pametno graditi odnose sa susjedima da bismo došli do Evrope. Makedonija bi željela da bude dio EU, ali ima dosta otvorenih pitanja, nažalost, iako Makedonci zaslužuju ne puno manje nego mi da budu dio EU. Pa, samo koliki je put prošla Albanija, od doba Envera Hodže do sad, možda i veći nego mi. Ali eto, mi smo mala zemlja pa će možda Evropa nekome da pošalje poruku preko nas. Iskoristimo tu šansu, zarad dobrobiti naših građana. Otvaranjem nekih pitanja koja su davno zatvorena, bojim se da ćemo destabilizovati društvo, a onda nećemo moći u Evropu.

RB/BI: Zašto Vam je ovaj drugi mandat bio toliko kratak u Skupštini? I jedno pitanje koje me interesuje, da li to što ste bili dominantno okrenuti jednoj političkoj opciji (u to vrijeme bili ste predstavnik Pokreta za promjene), može biti Vaš limitirajući faktor da budete ekonomski analitičar koji može bez ikakvih političkih primjesa da donosi svoje sudove o ekonomskoj politici, da ga politika ne odvede na stranputicu? Ili je prošlo to vrijeme kad ste bili aktivni u politici?

Pejović: Dobro, postavili ste mi jedno pitanje koje mi do sada niko javno nije postavio i hvala Vam na tome. Moj drugi mandat je bio kratak jer u Crnoj Gori nemamo otvorene liste, da građani glasaju za ime. Nego glasaju za listu, a tu listu pripremaju politički lideri. I, u suštini, vi imate dan danas tu situaciju da nekoliko stranačkih lidera kreira skupštinu Crne Gore. E, sada, lideri stranaka će birati one, (već smo pominjali tu osobinu, želju lidera da budu neprikosnoveni), koji su im poslušni i one koji neće zasjeniti njihovu auru koju žele da izgrade u javnosti. Prema tome, u stranci u kojoj sam bio, često se dešavalo da lider partije spusti na listi ispod „crte“ za ulazak u parlament one koje javnost prepoznaje i zamijeni ih sa nekim koji su anonimni. Kad sam takvu osobinu uočio, odlučio da se malo povučem iz politike. Ja ne želim da budem blizak lideru partije da bih bio na listi. Kada sam iz toga izašao onda me dočekalo nešto drugo. Ne samo mene nego ljude poput mene.

Tadašnja DPS Vlada na državnom nivou je imala target na jednu skupinu ljudi. To su oni ljudi koji nisu imali problema sa Evropskom Crnom Gorom, sa nezavisnošću, sa NATO paktom. Ali su kritikovali kriminal i korupciju. Te ljude je trebalo uništiti. Nakon nekih brutalnih obračuna koji su bili fizički, krenulo se u „ljepšu fazu“ pacifikovanja tih ljudi. Odnosno na ono što nije bilo očigledno, a to je na njihovu socijalno ekonomsku diskriminaciju. Onemogućavaju vas da nađete bilo kakav ozbiljan posao, da započnete bilo što, jednostavno, nemate priliku. Dosta ljudi koji su bili sa mnom u Pokretu prošli su jednu jako napornu fazu te diskriminacije, to je kad ne možete da zaradite par stotina eura jer ne možete dobiti posao, politički ste obilježeni. To ne izgleda tako transparentno ali kad nešto pokušate, jako brzo dođete do tih limita. Mogu reći, a nije mi drago, možda moj prvi posao na nivou mojih kvalifikacija od 2012. jeste posao koji sam dobijao na Univerzitetu Mediteran. To je, nažalost, tako. Da li mi to daje neku želju za ostrašćenošću, pa, vidite, kada su se desile političke promjene 2020. godine apelovao sam na ljude koji su odlučivali da stručne kadrove iz DPS-a ne diraju i da se ne sporovodi nikakav revanšizam.

U psihologiji postoji pravilo da i žrtva postaje onaj koji je progonitelj, a da progonitelj može postati žrtva. Neki ljudi će očigledno ponijeti tu sudbinu. Ali, niko ne smije biti progonjen mimo slova zakona i mimo institucija koje su dužne da progone po slovu zakona i na osnovu dokaza. Jer ukoliko budemo progoniteljsko društvo bez zakona, vratićemo se u ono vrijeme prije Svetog Petra Cetinjskog.

RB/BI: Da li to što ste proživjeli može da bude otežavajući faktor, da Vi kao ekonomski analitičar govorite sine ira et studio – bez ljutnje i pristrasnosti?

Pejović: Svaki čovjek ima pravo negdje u sebi da zna da je bio u pravu ali neka to vrijeme potvrđuje, naše je da svjedočimo životu, da slijedimo istinu. Dilema koju sam samom sebi postavio kada sam počeo da se bavim politikom i svojim načinom života jeste ona „imati ili biti“. U stvari, nije to dilema, rodio sam se već sa tom percepcijom da treba biti, a to biti znači platiti određenu cijenu. Tako da, kad platite određenu cijenu onda ne morate taj račun drugima da ispostavljate, morate da živite sa tim.

RB/BI: Kako protiče turistička sezona, sa ekonomskog stanovišta naravno?

Prve dvije trećine avgusta su, kako se to kaže, špic špiceva. Naroda je mnogo po ulicama, to je i golim okom vidljivo, a sa druge strane barski ugostitelji uglavnom se žale na sezonu, kažu da je loša. Šta Vi kažete? Pejović: Na prvoj godini osnovne ekonomije mi studente učimo važnoj lekciji, to je cjenovna elastičnost tražnje. Kada povećate cijenu to neminovno ne znači da će vam se povećati prihod. Prihod može da vam opadne. Zašto će vam prihod opasti? Zbog toga što postoji konkurencija kod koje će vaši potrošači i korisnici usluga otići i neće koristiti vaše usluge. Dakle, pored Crne Gore kao turističke destinacije postoji Albanija, Hrvatska, Grčka. Ja sam prošle godine bio u Španiji, poslovno, i vidio sam da cijene u marketima nisu veće, nego čak i niže, u odnosu na ovdje. To je prva lekcija koju će naši ugostitelji savladati na teži način. Tako što će im prihodi opasti.

Ja nisam turizmolog, ali turizam treba doživljavati holistički, ukupno. Vi morate da imate solidnu putnu infrastrukturu, da ne morate po sat vremena da se vozite od centra Bara do Sutomora. Morate da imate riješeno pitanje kanalizacije. Kad imate veliki broj smještajnih objekata onda to smanjuje i cijenu po kojoj možete da ih ponudite. Tamo gdje imate dosta divlje gradnje, vi ćete na tim mjestima imati i neke turiste koji nisu baš elitni turisti. Ali gdje imate ambijentalnu gradnju kao što je to Stari Bar, Virpazar, kao što su to lijepa sela između Rumije i Skadarskog jezera, tamo ćete imati i elitne turiste koji dolaze vrlo često iz Zapadne Evrope. Oni su spremni da plate za taj mir i kvalitet. Vidim da su sad lokalne samouprave pokrenule da preuzmu priobalno područje, odnosno da se Morsko dobro ukine, i meni se čini da to nije loš predlog. Lokalnim samoupravama treba dati mogućnost da upravljaju priobalnim područjem. Nadam se da će imati kapaciteta da spriječe divlju gradnju. Poneko kaže da u Crnoj Gori zna da bude gora i planska gradnja od divlje, jer vam niko u divljoj gradnji neće zatvoriti prozor, a planska gradnja ponekad to zna da uradi. I da će se napraviti konačno jedan dogovor o inspekcijskim nadležnostima, da se zna ko treba da vrši kontrolu kvaliteta vode i higijene i svih tih aspekata koji treba da daju kvalitet našoj turističkoj ponudi.

Prema tome, potrebno je da se lokalnim samoupravama da i veća nadležnost. Treba im dati i priobalno područje koje može biti značajan resurs, a ja se nadam da će naše lokalne samouprave to odgovornije raditi nego što je to Morsko dobro radilo i da će zaštititi priobalno područje od dalje devastacije. Čuo sam jednu dobru rečenicu: „Mi više ne možemo govoriti o primorskoj magistrali, mi možemo govoriti o lokalnoj cesti.“ I zaista, primorska magistrala je postala lokalna cesta. Nama treba nova magistrala. Čuo sam kada je bio jedan razgovor o planiranju putne mreže (tu su bili Barani, panelisti, gospoda Raičević i Đurović), o mogućnosti da se gradi jedan put koji bi, ako se ne varam, prolazio kroz Crmnicu i izlazio na put između Budve i Cetinja, dakle, to bi, na neki način, bila zaobilaznica jer vidimo da je sadašnja putna infrastruktura jednostavno prevaziđena. Sutomore, Bar, Budva… jesu uska grla u saobraćaju.

The post Dr Zarija Pejović: Inovativne ekonomije rastu i stvaraju dohodak first appeared on BARinfo.

RB/BI: Konkretan povod za ovaj razgovor je knjiga „Barske priče 4“, četvrta iz edicije barskih anegdota, promovisana na „Barskom ljetopisu“. Unuk si najpoznatijeg barskog sveštenika, sin poznatog profesora Gimnazije, pa nekako nije moglo da bude drugačije nego da budeš obilježen Barom.

Vujović: Pop Pavle nije bio uvijek slavljen i hvaljen, kao u ovo vrijeme. Bilo je, poslije onog rata, mnogo neobičnih situacija, pa i u moje vrijeme, kad sam bio dječak. Jednom je, pred čuvenom Mujovom kafanom, jedan mangupčić uzviknuo: „Pu, pope, baksuz“. Zatrčao sam se ka njemu, a djed mi je rekao: „Neka, pusti, Milane…“ Gorio sam od muke, od jeda, od jada, što je neko velikog popa Pavla, jer je on uvijek bio veliki u našim očima, na taj način probao da ponizi, ali pop Pavle se nije osvrtao na takve stvari. On je istinski znao da oprašta.

RB/BI: Je li bilo teško biti očev sin u Gimnaziji? Da li si imao gubitak ili dobitak od toga?

Vujović: Ako ćemo pošteno, više sam bio na dobitku. U smislu da sam imao, ipak, neke povlastice kod profesora, njegovih kolega, što je i logično. Ako u Pošti radi tvoja majka, zašto ne bi mogao zaobilaznim putem da dođeš do šaltera? Imao sam, dakle, neke privilegije, a sa druge strane kod nekih profesora je to bilo malo drugačije, bili su oštriji, morao sam da se ističem, da budem bolji od drugih, da budem smjerniji, spreman da odgovaram, a naravno da to nisam bio baš uvijek.

RB/BI: Tvoji prvi novinarski koraci bili su u listu „Jedro“ barske Gimnazije. Onako, drugarski – o najboljem učeniku, bez zazora, o nekome ko je dobar…

Vujović: Taj tekst ne pamtim po dobru. Znaš zašto? To je bio afirmativan tekst o mom najboljem drugu, Garu Bošnjaku, koji je sad redovni profesor na Mašinskom fakultetu u Beogradu, ali ja sam taj tekst već bio objavio u osnovnoj školi. I za „Jedro“ sam ga samo malo modifikovao. Od tada me drži ovo da malo kraduckam tekstove, pa i od samoga sebe. Onda mi je profesorica Zaga Vuković rekla: „Milane, ti si prevazišao ovu priču, ovo si isto pisao prije nekoliko godina, probaj da to iz nekog drugog ugla napišeš.“ Ja sam se posramio, jer je profesorica Zaga bila apsolutno u pravu, to je bio tekst koji je bio na nivou trinaestogodišnjaka, a ja sam već imao možda sedamnaest godina.

RB/BI: Bio si dio generacije koja je nekako zajedno funkcionisala, imala viziju da nešto može i mora biti drugačije i bolje.

Vujović: Ne znam, nisam imao velikih planova i ambicija u to vrijeme, oni su kasnije došli. Mi smo bili jedna mirna generacija. U svemu smo slušali starije. Vi koji ste došli poslije, bili ste malo buntovniji, a mi smo slušali što nam se kaže. Najvažnije je bilo da budemo vaspitani, da se ko, slučajno, ne potuži na nas. To je bio, u to vrijeme, neoprostiv grijeh. Tada su roditelji bili na strani onih koji imaju pritužbe na ponašanje njihove djece, danas su roditelji, a priori, na strani sinova i kćeri i „ujedaju“ ako ih bilo ko ukori, a kamoli šta drugo. Naravno, bilo je i onih koji nisu bili kao mi, oni drčniji, bezobrazniji, ali to su bili izuzeci.

RB/BI: Naredna tvoja željena stanica, nakon Gimnazije, bila je Akademija dramskih umetnosti. Šta se desilo na tom prijemnom?

Vujović: Dakle, bilo je više od 600 prijavljenih kandidata. To je bila 1978. godina. Tada je snimljen film „Lične stvari“, Božidara Mandića, ako se može reći, uživo sa prijemnog ispita, a u žiži je bila Maja Sabljić. Bila je lijepa kao anđeo u to vrijeme. Jednom sam je zamolio da pođe sa mnom do Pravnog fakulteta. Držala me ispod ruke, a kolege su me gledale kao Alena Delona.

Ušao sam u uži izbor, među dvadesetak kandidata. Bili smo podijeljeni u tri grupe. U mojoj su bili Branimir Brstina, Bule Goncić, Olivera Ježina… u druge dvije Žarko Laušević, Mladen Nelević, Zoran Cvijanović, Dubravka Živković, Maja Sabljić, Andrea Maričić, pokojna Sonja Savić, Suzana Petričević, Goca Šuvak, Vladimir Ilić… Pratio sam, kasnije, kako teče njihova karijera, sa Brstinom sam ostao prijatelj sve vrijeme, možda zato što je on imao jednu barsku epizodu. Bio je prvi muž Radmile Vojvodić, pa je Bar gledao s posebnim pijetetom. Stalno me ponešto zapitkivao o Baru, tek sam poslije shvatio da se on interesuje, u stvari, o Bebi. On je bio iz Vojvodine. Imali smo brzalice za poboljšanje govora. Brstina je na časovima morao da vježba: „Šaš devetorošaš kako se razdevetorošašio“, da bi smanjio uticaj vojvođanskog akcenta, a ja sam imao lijenu gornju vilicu, tako su mi rekli. Moja brzalica je bila: „Stala mala Mara, na kraj stara hana sama.“

RB/BI: Nisi završio glumu, završio si kasnije pravo, ali si tvoje kolege dočekao na prvom „Barskom ljetopisu“?

Vujović: Znaš li koja je ipak najljepša priča? Događa se u studiju Radio Bara, ne u ovom, nego u baraci. Došla su dvojica profesora Pravnog fakulteta u Beogradu, Obrad Stanojević, koji je predavao Rimsko pravo i Sima Avramović, koji je predavao Opštu istoriju države i prava. Mislim da je to bilo početkom devedesetih godina. Samo još jednu digresiju da kažem: tu sam otkrio u čemu je suština dobrog razgovora. Kad ti dođe neko u goste, pitaj ga ono što on želi, a ako ne – pusti ga da priča ono što je spremio. Ti ga pitaš o Kurtu, on odgovara o Murtu. Ako se poklopi odgovor sa pitanjem utoliko bolje, ako ne, nikom ništa. Ti me pitaš o glumcima, ja ti odgovaram o profesorima. Oni su promovisali te noći u Baru knjigu „Ars retorica“, koju su mi, poslije razgovora u studiju, poklonili, uz posvetu, napisanu, što bi se reklo, biranim riječima. Moja replika je glasila: „Samo da vam kažem nešto – vi ste me profesore Obrade, bacili jedno dva, tri puta. Kod Sime Avramovića sam položio Opštu istoriju države i prava iz trećeg puta. Da ste znali o kakvoj alamunji je riječ, ne biste se ovako opušteno ponašali u ovom studiju“.

RB/BI: Ipak si ostao u glumačkim vodama, amaterski. Na promociji ove posljednje knjige ja sam, u uvodu, dao reminscenciju za ulogu u „Darinki iz Rajkovca“. Tu je i „Balkanska carica“, ali su tvoj najbolji glumački uradak „Siroti mali hrčki“.

Vujović: To je bila ubjedljivo najbolja predstava u kojoj sam igrao. Uživanje. Reditelj je bio Peđa Mitrović, a glumili smo Dijana Marojević, Dragiša Simović, Rajko Joličić i ja. Komedija „Siroti mali hrčki“ je svevremeni tekst Gordana Mihića, koji se može odnositi na sve režime. U originalnom tekstu nije bilo ženskog lika, ali je Mitrović ubacio Dijanu Marojević koja je bila otkrovenje za mene. Imala je tada 17 godina, znaš zašto to pamtim? Zato što sam ja imao 34, bio sam duplo stariji od nje. Ona je bila u trećem razredu Gimnazije i mi smo joj rekli: „Alo, nemaš ti više šta da čekaš“ i onda je te godine otišla i upisala Akademiju u Beogradu. Mislim da je Đaga Mićunović vodio klasu. Ona i Nikola Bulatović, dvoje Barana, upisali su tada glumu na FDU, što je bio veliki podvig.

Znaš što, kad smo mi došli na Akademiju, svi su nas gledali sa, što bi rekao pokojni Maksim Lutovac, velikim (ne)razumijevanjem. Zato što je za glumca u Beogradu, jedini sa ovih prostora, niže od Kolašina, Bijelog Polja, Nikšića, slovio Slobodan Aligrudić koji je bio Zećanin, a mi primorci smo bili, navodno, netalentovani za glumu. Jer, recimo, Petar Božović i ekipa starijih, Petar Banićević, Mihajlo Janketić i drugi, bili su glumačke gromade, ali sa sjevera Crne Gore. 

RB/BI: Kad ovako pogledaš „Siroti mali hrčki“ jesu tvoja najveća uloga, ali vjerovatno tvoj najveći zalogaj je bila „Balkanska carica“?

Vujović: Jeste. „Balkanska carica“ je bila veliki projekat, tu se istakla Mira Spičanović, koja je bila fantastična, rijetko talentovana glumica. Šteta je što se nije bavila glumom i što nije napravila karijeru. Slobodan Marunović je igrao Stanka, ali je na mene najveći utisak ostavio Vasja Stanković koji je igrao Ivana Bega Crnojevića.

RB/BI: Hajde, molim te, ispričaj onu priču o njegovom akcentu.

Vujović: Vasja Stanković je bio legenda, bio je spolja nekako odbojan, a iznutra nevjerovatno topao i prijatan čovjek. Na premijeri, pošto se, kao i svaki put na probama, popeo na zidine, odakle proklinje sina Stanka, koji je prevjerio, odjednom pada na koljena i plače, što nikad nije. Za tu potresnu scenu dobija ovacije na otvorenoj sceni. Prilazim da mu pomognem da siđe sa zidina i dok ga podižem, kažem: „Bože, kakav si ti stari foler!“ A on veli: „Dete, veliki glumac uvek nešto ostavi za premijeru što do tada nije viđeno.“

Inače, Ivana bega Crnojevića je trebalo da igra Boro Begović, ali je odustao neposredno pred početak proba. Reditelj Čedo Dragović se sjetio Vasje i pronašao ga u njegovom Nišu. U hotelu „Topolica“, na prvoj čitaćoj probi, Vasja čita tekst kralja Nikole, a mi se zagledamo ispod oka: „Đe nađe Čedo ovoga, ne može riječ da ubode…“ On naglo ustade, sklopi onaj tekst i reče: „Vidimo se za pet dana.“ I ode. Kad se vratio, bio je to briljantni Ivan beg Crnojević. Pošto sam se trpao da sjednem do njega, šapnuo mi je: „Dete, upamti dobro, za svaki uspjeh u životu potrebno je 95 odsto rada i samo pet odsto talenta!“

I kad si me već čačnuo za Vasju Stankovića… Na jednoj probi, on je na zidinama, ide radnja i ja mu dobacim odozdo: „Vidi, možda bi bolje bilo da kreneš lijevo, pa tek onda desno…“ On stade, okrenu se samo ovlaš i veli: „Videla žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu“. Od tada se, uglavnom, ne petljam gdje mi nije mjesto. Kad je umro napisao sam „In memoriam“ u „Politici“, iz duše.

RB/BI: Sad da se dotaknemo ovoga što je sada, a to su „Barske priče 4“. Vratimo se na početak, zašto ti je uopšte palo na pamet da skupljaš barske anegdote?

Vujović: Prvo da ti kažem, uopšte nije meni palo na pamet, nego Čedu Ratkoviću. On me pozvao jednog dana i rekao: „Imam pedesetak priča, volio bih da ih ti pretočiš u knjigu“. Onda se nekako potrefilo da me nazvao i Mitar Pavlović, iako to nije bilo sinhronizovano: „Donijeću ti jedan moj rukopis.“ Mitar je imao 250 strana anegdota, dogodovština, zezancija iz Dobre Vode, iz Mrkojevića. To je bila osnova, te Čedove i Mitrove priče za prvu knjigu „Barskih priča“, a najzaslužniji što ih ima četiri je Vlado Lukšić koji mi je rekao: „Stavi ti ’Barske priče, knjiga prva’“. „Ma, neću da pišem više, to mi je sad došlo i ko zna kad.“ „Ajde, kad ti kažem, što ćeš sa ovima koje su ti pretekle?“ I tako smo dogurali do „Barskih priča 4“.

RB/BI: Kakva je bila reakcija na početku?

Vujović: Ljudima se to dopalo. Zašto? Napisao sam tri romana: „Agnostik“ (zapisivao sam sve moje muke na fakultetu, i iz toga je proistekla ta, rekao bih, dobra knjiga). Onda sam napisao „Ništa se nije promijenilo“. To je roman po bilješkama mog oca, rat, logori i tako dalje. I treći je roman „Počelo je s nesanicom“. Dok sam pisao prva dva uživao sam, a za vrijeme trećeg, glava me boljela svake večeri, nisam mogao da spavam od likova i događaja, jer je taj treći bio fikcija, dakle, izmaštan. Mi, novinari, najbolje pišemo kad nešto vidimo ili doživimo ili nam neko ispriča i to, onda, obrađujemo.

Kratka forma je nešto drugo. Svima lako pada. U konkretnom slučaju i piscu i čitaocima, kao ovi blogovi za „Vijesti“. Bio sam skoro 25 godina dopisnik moćne „Politike“ i to niko ne pominje, sem mene. A „Barske priče“ i blogove mnogi čitaju. Potrefilo se lijepo i korisno, volim da pišem kratke forme, a ljudi to, u poslednje vrijeme više čitaju nego ozbiljna, dugačka štiva.

RB/BI: Takve knjige služe jer čuvaju ono što je esencijalno u Baru, a složićemo se obojica da su najesencijalniji u Baru – Barani.

Vujović: Možemo mi da pričamo šta god hoćemo, kako je fraza ta priča o suživotu pravoslavaca, katolika i muslimana, međutim, to je veliki zalog za budućnost. Da nisu postojali neki mudri ljudi u nekom zlom vremenu, neko bi u ovim smutnim vremenima jedva čekao da nekoga ošamuti, da mu vrati za nešto što se desilo prije 100-150 godina u njihovim porodicama. Toga, srećom, nije bilo, svako je svakoga pazio i to se održalo. I kad god duvaju neki vjetrovi s mora i s Lisinja, sa Rumije, koji mogu da zamute stvari, znamo – proći će, ostajemo mi isti kakvi smo bili i prije i poslije toga.

RB/BI: Ono što posebno krasi tvoje anegdote, nije ta priča o suživotu, ima toga, ima svega, nego je priča o gimnastici duha. O gimnastici, ko će koga da zezne, a da ne boli mnogo.

Vujović: Što bi rekli Starobarani: „Ne daj mi lagat!“ – vidio si, slučajno sam otvorio knjigu na priču o kikirikiju. Bane Sjekloća koji nas je, uzgred, nedavno, vozio u Ohrid, jeste dobar vozač, pouzdan, tačan i pedantan. Svojim minibusom prevozio je mnoge ljude, žive i mrtve. Jednom je iz udaljenog grada dovezao kovčeg sa nedavno preminulim Baraninom. Kad je kovčeg preuzela rodbina, Bane je po običaju krenuo da očisti unutrašnjost vozila i pomete patos. To je vidio Nikola N. pa ga glasno priupita „A što meteš, more, da nije jeo kikiriki?“

Znaš šta, uvjerio sam se u to kad sam pisao prvu knjigu barskih priča, nije naše da sudimo o bilo kome, posebno ne o ljudima koje nismo nikad vidjeli. Jedan me čovjek, prije nekoliko godina, nazvao i pitao: „Jesi ti onaj što pišeš ’Barske priče’? Ja bih te nešto zamolio: da mi pustiš oca da u miru počiva, tako ti Boga. Pa nije on bio ovakav kakvim si ga ti opisao.“

Od tada vodim računa o ljudima. Kad treba nekog da naružim, mijenjam mu prezime. Nije bitna ličnost nego (univerzalni) događaj, ambijent i vrijeme kad se to zbilo. Jednostavno, nisam svjedok tome i moram da budem oprezan.

RB/BI: Ljudima je načelno zanimljivo da je neko zabilježio nešto o ljudima koje su poznavali. Naravno, ima tu i lagarija i anegdota i dodavanja i svega… Vjerujem da pola od onih Mikijevih anegdota nisu bile ama baš takve.

Vujović: „Knjiga o Mikiju“ je odvojena od ovoga. Ali su sve priče iz „Knjige o Mikiju“ našle svoje mjesto u „Barskim pričama“, to je jedino što je ponovljeno, sve ostalo su potpuno autentične anegdote, naravno, uzete iz knjiga Milenka Ratkovića, tvojih knjiga, Zorana Gojića, „Zupci Timesa“, itd. Naravno, malo dosoljene. Još nešto da ti kažem, kad smo kod „Knjige o Mikiju“. Otišao sam kod Moma Popovića, ti znaš ko je bio moj novinarski idol, i rekao mu: „Znam da je trebalo ti da napišeš ’Knjigu o Mikiju’, zato što si ti drugovao sa Mikijem Mašanovićem, ali bih te zamolio da napišeš predgovor.“ Misliš da je kod Moma bilo zrnce sujete? On je istog momenta relaksirao stvar: „Ajde, tebi to pripada, ne meni.“ I napisao je fantastičan predgovor. Imao sam sreću da mi je svaki predgovor ili pogovor bio bolji od knjige. A pisali su ih: Željko Nikčević, Slobodan Stojićević, čuveni novinar „Politike“, Ljubo Živković, Gordana Leković, Vesna Pavićević, Tihomir Brajović, Petar Milatović i drugi. A za ovu knjigu je predgovor napisao sjajni mladi reditelj Boris Liješević. On to shvata kao ozbiljno, ali duhovito štivo. Mi, Barani, imamo drugačiju percepciju o likovima iz knjige, Boris vidi dobar, duhovit vic, mi zamišljamo Mikija, jer smo ga poznavali i onda nam je sve duplo smješnije.

RB/BI: To sam i rekao kad sam gostovao na televiziji vezano za „Barski ljetopis“, da tvoja knjiga najbolje funkcioniše u Baru, to je potpuno prirodno jer možemo da vizuelizujemo stvari. Ovi drugi mogu da čitaju kao zbirku anegdota.

Vujović: Čitaoci se, povremeno, čude i pitaju da li je ovo stvarno moguće. Ima, recimo, priča kad se Niko B. vratio iz Carigrada, pitali su ga o raznim čudima koje je tamo vidio ali i o običnim stvarima. Jednom ga u pijaci neko upita: Kako, bogati, tamo zvahu hleb? – Vrući hleb, ekmek. –  Dobro vrući, a hladni? – Nemam pojma, svega mi, nismo mu davali da se o’ladi.

Ili ovo: Knjaz Nikola je znao da sjedi rano ujutru na terasi jer je, navodno, bio astmatičar (je li kralj Nikola stvarno bio astmatičar, je li sjedio na terasi, to je potpuno nebitno). Spičanke su išle prema Starom Baru pored Dvorca tjerajući svoja magarad, jedno za drugim.  – Dobro jutro, gospodaru! I odmah zatim, u produžetku rečenice: Uš, uš! – E nećete mi više ušat, reče kralj Nikola i naredi da se napravi put iza Dvorca. I sad, eto, ti veliš da nisu Spičanke nego Zupkinje, to je to blago naroda ispričano kako kome odgovara, a ja sam se trudio da ga zabilježim.

Evo još ova kratka priča. Starobarski osnovac Ćamil, približavajući se kući viče na sav glas: Nane, o nane! – Što je dja’ole? – Rekao mi je učitelj da te obradujem! – Aj, fala Bogu, o čemu se radi, sine? – Poručio ti je da nećeš imat troška u septembar, valjaće mi ove iste knjige.

Priče su, pretežno, duhovite, iako ima i ozbiljnih, o Asanu Peraziću, Pristanjanima, o popu Pavlu, biskupu Dobrečiću, Murtezi Karađuzoviću, tu ne mogu da pričam baš šaljive stvari i da improvizujem. Mada je bilo toga i kod njih, pop Pavle je, na primjer, bio duhovit čovjek, znao je da odgovori „dim u dim“.

RB/BI: Za prvu knjigu su ti, kažeš, pomogli Čedo Ratković i Mitar Pavlović sa svojom bazom podataka, ali onda se uključuje i Bar da ti pomaže.

Vujović: Znaš li što je tu najinteresantnije? Što su mi mnogi ljudi prilazili na ulici i pričali anegdote. I nema jednoga koji nije bio sto posto siguran, i na kraju se ispostavilo da su svi bili u pravu, da će ta njegova priča naći mjesto u budućoj knjizi. Niko nije prilazio sa nekom budalaštinom nego je pričao nešto što je držao u sebi, neku interesantnu priču koju je odavno čuvao.

RB/BI: Za ovu knjigu, kako je nastajala baza?

Vujović: Za ovu knjigu, ako ćemo pošteno, baza je bila sajt „Zupci Times“, Ilije Vukotića. Onda sam pozvao Čeda da mi ponovo da sve Milenkove priče, koje sam još jednom pročešljao i mnoge su mi se priče rodonačelnika barske savremene književnosti, dopale na drugo čitanje. Potom si me ti uputio na knjigu Zorana Gojića. To je bila osnova, a onda su počeli da se nižu anegdote. Evo dvije, koje su nastale nedavno.

– Čuo sam, Saša, da nije bio neki koncert sinoć? – Bogami, pogrešno si čuo, bio je  fantastičan. – A njegov sin, Bogdan, uskače: Tata ne gleda kako ko pjeva nego kakva mu je zarada!

Ili: Dolazi Rajo da vidi Deja, svog kuma, koji ima upalu pluća. Znači, slike ima, tona nema. Raju dosadno, obilazi sobu i vidi uredno poređane puške, jer je Dejo strastveni lovac. – Vala, kume, mogao bi mi poklonit jednu od ovih pušaka, koja ti najmanje treba. A Dejo, potpuno kontuzovan, jedva progovara: – Kume, ja imam upalu pluća, a ne upalu mozga!

RB/BI: Koji je naredni korak? Četiri knjige si napisao, hoćeš li i petu, možda da se napravi „The Best Of“? Otkad su ti se udale kćerke u inostrane zemlje, odlično barataš engleskim jezikom, taman za naslov.

Vujović: Yes, of course. Nemam veze sa engleskim, iako sam ga učio u osnovnoj i gimnaziji. A peta knjiga bi mogla upravo tako da se posloži.

Da ne zaboravim, u svim knjigama sam imao i dodatak. U prvoj knjizi, to su bile izabrane priče autora iz Bara. U drugoj su bile fotografije Bara iz polovine prošlog vijeka, a u trećoj su bile fotografije brodova „Prekookeanske plovidbe“. Sad su to crteži mog prijatelja Baćka Milačića. To su jednopotezni crteži koji su skinuti s Facebooka, naravno, u dogovoru s njim. Pošto smo sad u takvom vremenu, naslov tog drugog kratkog dijela knjige jeste: „Da je iđe brata u svijetu, da lajkuje ka’ da bi tagova“. Te crteže je ubacio u knjigu i tradicionalno napravio korice, Goran Grković, vispreni, dragocjeni Baranin, čija je ideja, pored ostalog, i ona šoljica kafe u centru korica. Poneko me pita: „Ko ti je gatao, nagrdi ti knjigu?“  – toliko je efektno to Goranovo sa kafom i gatanjem.

RB/BI: Zajedno gledajući, imamo više od 65 godina radnog staža u Radio Baru, od barake, preko Agave, do ovih prostorija, a nikad nismo pričali uživo za mikrofonom. Glavni i odgovorni si urednik Radio Bara, pamtiš li svoj prvi dan ovdje?

Vujović: Pamtim, naravno. Znaš kako je izgledao? Mokar. Zato što sam bio u goloj vodi od treme. To je bilo u baraci. Zoran Živković je tada bio urednik, vodio je „Barsku hroniku“ i uveo me u studio da čitam kao spiker, uživo. Mislio sam da će srce da mi iskoči. Iako sam imao iskustva sa recitacija, sa pozorišnih predstava, ali taj osjećaj pred mikrofonom uživo kad te slušaju Barani je nešto sasvim drugo. Tada se slušala „Barska hronika“, nije kao danas, nego je cijeli Bar bio uz Radio.

RB/BI: Ja sam vodio muzičke emisije nekoliko godina kad su mi dali prvi put da vodim „Barsku hroniku“. Bio sam stondiran od straha, noge su mi se odsjekle.

Vujović: Do prije dvije-tri godine vodio sam „Barsku hroniku“. Kako čujem špicu za nju, tako mi se i sada podigne pritisak, kao da mi stomak krene na gore. Nije to više strah i trema, to je respekt prema informativnoj kući u kojoj sam proveo svoj čitav radni vijek.

RB/BI: Da zaključimo, Bar je ponovo u centru tvojih interesovanja, iznova i iznova, što je nekako i prirodno.

Vujović: Bar je stvarno vječita inspiracija, a posebno za one koji nisu mrdali, osim dvije i po godine na studijama u Beogradu, poslije kojih me otac vratio u Titograd, gdje sam i završio pravo, te jedne godine u Šibeniku, u vojsci. Sve ostalo vrijeme sam proveo u ovom gradu, špartajući lijevo, desno, njegovom obalom, ulicama, prelijepim bulevarima… tako da izvan Bara mene prosto i nema.

The post Milan Vujović: Bar je vječita inspiracija, izvan Bara mene prosto i nema first appeared on BARinfo.

RB/BI: Otkud Vi u Baru, gospođo Đurđević?

Đurđević: Pa sudbinski. Ja u ovoj predstavi simbolički predstavljam neki prst sudbine, a spojile su se neke lijepe okolnosti. Ponudu sa tekstom ove predstave dobila sam još prije tri godine, međutim, ondašnja situacija vezana za Covid je to omela da se realizuje. Nas se sjetio sam reditelj, s obzirom da smo radili zajedno na jednom filmu Srđana Dragojevića, gdje je on bio asistent reditelja. Kontaktirao me, meni se taj tekst dopao, vidjela sam da pruža nešto što ja tražim vezano za glumce, neke mogućnosti u igri. Vi znate da su glumci uvijek zauzeti, ali sam uskladila svoje termine i na moje veliko zadovoljstvo postala sam dio ekipe koja je više nego izuzetna.

RB/BI: Mi iz principijelnih razloga moramo da podržimo „Egekutora“ makar u nastajanju, a poslije premijere – „kome opanci kome, kome obojci“, pričaćemo ono što vidimo i kako nam se učini. Može danas da bude svako manje-više zgodan, može svako da bude manje-više uspješan, ali mora da ima šarma, a Vi draga damo, definitivno imate šarma. Branko, kako se tebi čini rad na ovoj predstavi?

Ilić: Milija je, pretpostavljam, gledao to što sam radio, sreli smo se profesionalno na „Barskom ljetopisu“ i onda me pozvao. Sam tekst je vrlo čudan, sa dozom humora. Nije na prvu loptu. Taj humor nosi ozbiljnu, paradoksalnu dramu i ja se nadam da će to ljudima biti zanimljivo. To je, u stvari, neka vrsta engleskog humora, sa paradoksalnim situacijama koje, onda, same po sebi postaju duhovite i humoristične. Mi se, naravno, nećemo truditi da to bude smiješno i duhovito po svaku cijenu. Ne bih sve da otkrivam, ljudi će doći da gledaju i vidjeće o čemu se radi.

RB/BI: Rekli ste, Miro, da ste morali da uskladite termine, kakva vas je „muka“ natjerala da dođete u Bar i pobjegnete od svega?

Đurđević: U Beogradu se dosta snima, to je teren koji je pogodan čak i za hiperprodukciju televizijskih sadržaja. Ja radim na nekim serijama. Imala sam sreću da sam išla iz serije u seriju. Nakon Covida je krenulo i baš dosta sam radila. To su serije koje su išle na glavnim srpskim kanalima. Tako da sam se dosta i izmorila, i onda je Milijin poziv presudio da promijenim teritoriju na kojoj radim. To mi je bilo jako važno, da se izmjestim iz sredine, jer sam smatrala da će to da mi da neku novu snagu. Dio ekipe, kao što znate je i Mirko Vlahović. To je jedna stara škola. Upoznala sam ga prije par godina, igrali smo zajedno kod Srđana Dragojevića, poznajem njegov umjetnički izraz, habitus, narav, i to je za mene bio izazov. Da prosto spojimo lijepo i korisno. Moram da kažem da je moja najveća podrška, u stvari, Branko Ilić, koji je moja generacija. Mi smo u isto vrijeme počinjali. Ekipa nije velika, ali možemo fantastično da se nadopunjujemo i to meni jako znači. Možda bi se stvari drugačije odvijale da je uključen veliki broj ljudi.

RB/BI: Kako se tebi, Branko, čini sve ovo, da li vas paze u Kulturnom centru? 

Ilić: Sami uslovi i sve drugo je na zavidnom nivou, scenografija se uveliko radi, sve će biti na vrijeme. Mi ćemo u Starom Baru imati premijeru koja će moći poslije da se igra i u svim drugim zatvorenim scenama. 

U Baru je tek počelo pozorište da se događa. U infrastrukturnom smislu još uvijek nije. Još puno stvari nedostaje da bi scena u Domu kulture bila pravo pozorište. Ja se nadam da će u neko dogledno vrijeme, kao što je osposobljen bioskop, zaživjeti i pravo pozorište.

RB/BI: Koliko ćeš ti sa pozicije profesora na FDU na Cetinju pomoći svom Baru da dobije pravu pozorišnu scenu?

Ilić: Ja sam već Baru prošle godine nudio sve što je do mene. Organizovana je tribina na kojoj sam ponudio direktnu saradnju sa FDU, da se produkcije fakulteta igraju ovdje i da pozorište zaživi. Poslao sam mail na sve referentne adrese, od tada do danas ništa se specijalno nije preduzelo, što ne znači da neće. Ja mislim da takve stvari treba ozbiljno da se podrže od vladajuće strukture. Ne mogu da shvatim da jedan grad na primorju nema jedriličarski klub, da nema pozorište koje živi, koje ima svoje glumce, svoju produkciju, itd. 

RB/BI: Osjećaš li ti Bar svojim?

Ilić: Kako da ne. Ono najkonkretnije što ja mogu da uradim jeste da se naše ispitne produkcije igraju tu. Ljudi koji dođu mogu da vide da je ta produkcija FDU, po našem skromnom mišljenju, na zavidnom nivou. I da sve te predstave koje su odigrane mogu da budu gledane, ako ništa drugo, barem za taj neki adolescentni uzrast gdje bi se prepoznale iste frekvencije, ista godišta. To bi moglo da popuni jedan dio programa, ne kažem cio. Toliko je obrazovanih reditelja, producenata, glumaca, koji jedva čekaju neki skromni honorar. Sad to treba institucionalizovati. 

Đurđević: Ja bih željela da istaknem koliko lične energije svakoga dana, za svaku sitnicu, ulažu i reditelj i Branko. Volim kada je neko vrijedan, pozorište ne trpi lijenost, ni unutrašnju ni fizičku. Prioritet kod mene imaju ljudi kojima je stalo do toga. Moj profesor Petar Kralj je govorio za bilo koju glumu, za bilo šta: „Mora da te se tiče“. Dakle, problem tog lika ili karaktera, šta god, mora da te se tiče. 

RB/BI: Zbog čega niste udarili malo jače, odnosno na sva zvona, o „Egzekutoru“ ili čekate premijeru, da vidite odjek?

Ilić: To je stvar organizacije, ima puno drugih programa na „Barskom ljetopisu“, pretpostavljam da trenutno nije bilo prostora i mogućnosti, ali mi smo uvijek za to. Baš smo prije neki dan pričali o tome sa Milijom. Predstava živi tek onoliko koliko se igra. Ta neka prva igranja i zakazivanja nas tek čekaju, to je pitanje i za producentkinju Milenu Čaran. Zakazana su već neka tri u Podgorici, Nišu… Ova predstava nije za veliku scenu. Ona je mala forma, sa malim brojem glumaca i takve predstave proguta velika scena. Tako je pravljena i tako se planira, da može da se igra i unutra i napolju. 

Đurđević: Voljela bih da imamo i gostovanja u Beogradu, tamo ima puno scena koje su i kamerne i dosta publike koja je zainteresovana za takav žanr.

Ilić: Mi ćemo dati sve od sebe, ali to je sada više pitanje organizacije, dogovora, postprodukcije predstave. Mi smo tu, spremni, i volimo da se igra što više. 

RB/BI: Branko, ’ajde mi kaži nešto lijepo o Miliji?

Ilić: Ja ću pokušati da govorim objektivno. Njegov najveći kvalitet je to što on, prije svega, dolazi iz svijeta filma. A svijet filma nosi sa sobom jednu vrstu istine, neposrednosti i tačnosti. Film ne trpi nijednu vrstu umjetničarenja i toga onda ni kod Milije nema. Vrlo je širok prema nama, dozvoljava nam da sami predlažemo, da se opustimo i da maštamo, a on sve to vodi, supervizira, nadgleda. Njegov rad će tek da bude vidljiv kad dođe scenografija i ostalo… 

RB/BI: Imam volju da napišem dramu „Marpukinica“ i da je pretočimo u pozorišnu predstavu. I da to bude početak priče o Baru na pozorišnim daskama. Kad može Tivat, mislim da može i Bar… 

Ilić: Mora da postoji inicijativa. I tamo je postoja predložak a onda su taj predložak prihvatili gradonačelnik Tivta i žena koja je tada upravljala Kulturnim centrom, svesrdno to podržali, prepustili onima koji znaju, dali novac. To košta, umjetnost košta, prosto je to tako. Mora da se odvoji neki godišnji budžet da bi pozorište zaživjelo. Ta trilogija je možda nešto najbolje što je Tivat napravio. Priča je vrlo na tragu tog domaćeg miljea. Čak i stranci koji dođu radije hoće da vide neku predstavu koja se tiče tog podneblja. Naravno da je moguće, kadra ima, imate reditelja, producenata, glumaca, samo je potrebno ustanoviti to kao neki centar odakle će se krenuti. Mislim da je na dobrom putu sve ovo za sada, samo kažem treba malo čvršća institucionalizacija. 

RB/BI: Razgovarao sam i sa pokojnim Jagošem Markovićem na tu temu, pa i sa Borisom Liješevićem. Ima toliko finih ljudi koji bi rado došli u Bar i nešto radili.

Ilić: Boris je divan čovjek, fenomenalan reditelj, to bi bilo divno. 

RB/BI: Šta vas očekuje poslije povratka iz ovog raja koji se zove Bar?

Đurđević: Mislim da će to prvo biti jedna pauza. Znam unaprijed raspored snimanja koji me očekuje u Beogradu, na jesen, ali ne spadam u ljude koji detaljno planiraju život, volim da me matica života nosi. Tako da slijedi jedan mali mentalni odmor, svakako. Imala sam dosta angažovanja. Sa nekim predstavama sam jako puno putovala u poslednje vrijeme i to je bio jedan tempo koji umije da umori. Ovo sada mi je kao dolazak u neku oazu, Bar mi izuzetno prija i skoro nisam vidjela ovako lijepo šetalište. 

RB/BI: Recite mi koliko vam je u karijeri pomogla ili odmogla ona prepoznatljiva uloga iz „Mješovitog braka“? 

Đurđević: Nijedna uloga mi nije, za sada, odmogla u životu. Imala sam, Bogu hvala, prilike da pokažem i neke druge sklonosti vezane za pozorište i neke druge kvalitete i onda je publika jako brzo ukapirala da imam naklonost prema velikom rasponu uloga. A ne samo da se to svodi na nešto što se njima sviđa i što je njima tako slatko. „Mješoviti brak“ je bio jako uspješan u Srbiji i to mi je donijelo izuzetnu popularnost. 

RB/BI: Bilo mi je pravo zadovoljstvo da razgovaramo i da načnemo priču o „Egzekutoru“, koju ćemo produbiti ovih dana do premijere. Imaćete našu punu podršku do 29. jula, a onda vidjećemo, sve zavisi od vas. 

Ilić: Predstava će sasvim sigurno biti vrlo zanimljiva, biće neobična, biće sasvim novi pogled na stvari koje su nam se do sad činile tako obične i jednostrane i mislim da će ljudi bolje cijeniti svoj život poslije ove predstave. 

The post Barski ljetopis: Dolazi Egzekutor first appeared on BARinfo.