“Ovi nedolični i nasilni incidenti su potpuno neprihvatljivi i samo dodatno naglašavaju ozbiljnost problema nasilja i govora mržnje u Crnoj Gori”, navodi se u saopštenju.

Grupa mladića fizički je, kako se navodi, napala Petra Markovića na ulici u Baru, nanijevši mu lakše tjelesne povrede.

“Tokom napada, napadači su ga psovali, vrijeđali i prijetili mu da će mu slomiti glavu ubiti ga. Ovaj slučaj je odmah prijavljen policiji u Baru kako bi se počinioci privedli pravdi”, dodaje se.

Drugi napad se, kako su kazali, dogodio u Podgorici, kada je jedan taksi vozač iz svog vozila počeo psovati, vrijeđati i prijetiti Petru Markoviću dok je prelazio ulicu, a potom se i jedan prolaznik priključio vrijeđanju i uputio mu prijetnje.

“U sklopu našeg programa besplatne pravne pomoći, Kvir Montenegro zastupa Petra Markovića u svim ovim i prethodnim slučajevima i pruža mu podršku tokom procesuiranja počinilaca pred nadležnim institucijama. Nastavljamo snažno osuđivati svaki oblik nasilja i diskriminacije prema LGBTIQ osobama i pozivamo nadležne da hitno identifikuju, procesuiraju i najstrože kazne počinioce ovih napada”, dodaje se u saopštenju.

Nasilje i govor mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori su, kako je saopšteno, na sve višem nivou, dok je sistemski odgovor i postupanje nadležnih institucija sve slabije.

“Ovo čini svakodnevni život LGBTIQ osoba u Crnoj Gori sve težim i nebezbjednijim, a takođe i anulira napredak koji je ostvaren tokom prethodne decenije u promovisanju jednakosti i zaštite ljudskih prava”, saopšteno je iz Kvir Montenegra.

Kvir Montenegro će, kako su kazali, pažljivo pratiti dalji razvoj ovih slučajeva i nastaviti pružati pravnu pomoć Petru Markoviću.

“Očekujemo da nadležne institucije postupaju u skladu s propisima i blagovremeno, oštro i adekvatno odgovore na ove napade. Pozivamo sve ljude koji su izloženi prijetnjama, nasilju, uznemiravanju ili diskriminaciji po osnovu stvarne ili pretpostavljene seksualne orijentacije ili rodnog identiteta da se za besplatnu pravnu podršku jave Kvir Montenegru na broj telefona 067/16-10-16”, dodaje se u saopštenju.

The post Psiholog Petar Marković napadnut u Podgorici i Baru first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kao psihološkinja i psihoterapeutkinja, koji uzrok vidite u pojavama govora mržnje u crnogorskom i društvu uopšte?

Ćalasan: Kad posmatramo društvo u cjelini, o govoru mržnje možemo razmišljati kao o simptomu. Ako bi simptom najjednostavnije objasnili, to bi bila promjena u organizmu koja je znak nekog patološkog procesa. Govor mržnje to i jeste, dio patološkog procesa jednog organizma – u ovom slučaju društva. Istražujući različite pristupe govoru mržnje za potrebe ovog razgovora, nalazimo da su brojni uzroci ove pojave, ono što nedostaje u zaključcima, a važno je istaći jeste da, naspram mržnje stoji ljubav.

RB/BI: I empatija, barem.

Ćalasan: Svakako, ali ako uzmemo ravan kompleksnosti tog osjećanja, onda naspram mržnje stavljamo ljubav, koja i nije samo osjećanje, već uključuje više psihičkih procesa. Kada govorimo o nedostatku ljubavi, on se pojavljuje na nivou pojedinca i projektuje se na čitavo društvo i obrnuto. Tako da, možda arhaično zvuči, govor mržnje je simptom nedostatka ljubavi. Pada mi na pamet Himna ljubavi apostola Pavla: „Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi ili kimval koji zveči“.

 RB/BI: Drugim riječima – prazan.

 Ćalasan: Tako je. To znači da je govor mržnje – čovječiji jezici kojima je oduzeta ljubav i kao takvi, mogu da imaju snažan uticaj i na pojavljivanje drugih patoloških pojava u društvu. Kad govorimo o uzrocima – poznato je da na pojavu govora mržnje utiču predrasude, stereotipi, njegovanje vrijednosti na nivou porodice, društva i drugih sistema kojima pripadamo.

 RB/BI: Kako, po Vama, govor mržnje utiče na mentalno zdravlje ljudi?

Ćalasan: Da krenemo od tog bazičnog nivoa, svaki pojedinac koji se suoči sa nekom neprijatnošću, koja može da ima određeno trajanje – osjeća patnju. Ona je uslovljena karakteristikama ličnosti, nasljeđem koje nosimo, i tim u kakvom kontekstu živimo. Tako da je govor mržnje izrazito ugrožavajućeg karaktera po mentalno zdravlje i možemo da razmišljamo u različitim smjerovima. Recimo, prioritetno narušava dobre međuljudske odnose. Svjedočimo da prisutni govor mržnje može udaljiti članove porodice, napraviti ozbiljne distance u porodicama, prijateljstvima, kumstvima i svim onim odnosima koji se na našem našem podneblju slijede kao vrijednost.

RB/BI: Tako dolazi do situacija da, recimo, braća ne razgovaraju, da u okviru porodica nema nikakvog kontakta, upravo zbog riječi.

 Ćalasan: Tako je, stavovi koji su izrečeni govorom mržnje izazivaju razdor, ujedno i osjećanje apatije kod ljudi, u vidu preispitivanja “kuda ide ovo društvo, nema više dobrih ljudi” i tako dalje. Ukoliko neko ima produženo osjećanje apatije ima i rizik od depresije, od nedostatka smisla, volje, promjene raspoloženja… Stoga, govor mržnje ne možemo posmatrati izolovano kao simptom, a uistinu mi ga, kao društvo tako posmatramo i na ovom mikro, našem nacionalnom planu i na globalnom. U psihoterapijskoj praksi se najčešće dogadja da porodica dodje zbog nekog člana porodice, u psihoterapiji tog člana porodice zovemo “identifikovanim pacijentom”, to su obično tinejdžeri, i ukoliko upadnemo u zamku da nezavisno od porodičnog sistema posmatramo njegov simptom, nećemo porodici i njenim članovima pojedinačno biti od koristi. Dakle, upiremo prstom u simptom, a problem je negdje mnogo dublje, u interakciji brojnih faktora. Isto tako, govor mržnje je karika u svim faktorima koji doprinose dobrobiti, mentalnom blagostanju, ili suprotno, koje ugrožavaju mentalno zdravlje.

RB/BI: Gdje je po Vama taj govor mržnje možda najprimjetniji?

Ćalasan: Ono što istraživanja kažu a i ovako lično i profesionalno mogu da kažem da su to komentari u medijima. Negdje sam pročitala da se jasan presjek društva može napraviti analizom komentara ispod određenih medijskih sadržaja. I zaista, stiče se odredjena slika društva, koja može da probudi apatiju i očajanje. Ono čemu svjedočimo jeste da je dominantna tzv. sajber mržnja. Govor mržnje i mržnja su se generalno preselili na internet. Dominantna je i primjetna je među mladima, nažalost. Tinejdžerski uzrast, predadolescencija, je period u kojem prirodno i razvojno postoji sklonost eksperimentisanja, mladi pojedinci su podložniji uticaju i lakše udju u rizik govora mržnje, vrijeđanja, zbog konfuzije, traganja za sopstvenim identitetom, osjećaja pripadnosti. Dakle, možemo zaključiti da je govor mržnje dominantan u komentarima, potom u sajber svijetu uopšte, na društvenim mrežama i komunikaciji među mladima, a trideset posto ukupnog govora mržnje je među političarima. Mediji su takođe prisutni, prema rezultatima nekih istraživanja – novinari sa čak deset posto daju doprinos govoru mržnje.

RB/BI: Pa, recimo istraživanja SOS telefona Nikšić, pokazala su da i u našoj profesiji mnogo ljudi ne prepoznaje rodno uzrokovano nasilje.

Ćalasan: Onda treba da se pitamo gdje griješimo. To je ono o čemu govorimo kada je simptom u pitanju. Mi se bavimo simptomom, ali uzrocima se ne bavimo adekvatno.

RB/BI: Da, a onda se desi da nam se djeca dijele po etničkoj ili drugoj pripadnosti, po tome da neko ima a neko nema. Ko je tu najodgovorniji?

Ćalasan: To je opštepoznato kroz struku da je porodica odgovorna za njegovanje ili borbu protiv predrasuda. Dakle, da li se borimo sa tim, da nemamo predrasude kod kuće ili ipak njegujemo predrasude. A opet porodica je u nterakciji sa nekim društvenim sistemom ili proces je dvosmjeran. Možda je paradoksalno reći, ali je tako.

RB/BI: Moram da Vas prekinem. Svi se mi, deklarativno, zalažemo za ono što je najbolje. Onaj ko je u okviru porodice, iza tih zatvorenih vrata, zna koliko je to tačno. Ali kada nastupi problem, na primjer u školi, jednom broju roditelja svi su krivi osim njih. U takvim slučajevima i problem je teže riješiti.

Ćalasan: Iako je česta pojava, izbjegla bih generalizacija, jer se često ljudi nađu uvrijeđeni kad ih stavimo u bilo koju kategoriju. Najispravnije je krenuti od ličnog. Dakle, pojedinac ima sklonost da optužuje sebe optužuje ili druge, dakle ima unutrašnji ili spoljašnji lokus kontrole. I sad, ako pojedinac ima spoljašnji lokus kontrole pa su mu svi krivi za lične neuspjehe, on će taj spoljašnji lokus kontrole manifestovati u različitim situacijama. I upravo to, možemo reći, da može biti jedan od osnova govora mržnje. Kad bi mi svi krenuli od sebe i bili ona promjena koju želimo da vidimo, uključujući i ljude koji su u pozicijama odlučivanja i javnog govorenja i tako dalje, onda bi svijet bio drugačiji i govor mržnje bi bio govor ljubavi. Negdje, ono što izostaje jeste to da djecu odgojimo u afirmativnim uslovima, da potvrđujemo ljubav, rad, dobre međuljudske odnose, da na tome insistiramo. A mi insistiramo na tome što ne treba, što nije dobro, “ne koristite govor mržnje”. Naspram toga možemo da koristimo govor ljubavi. U psihologiji postoji nešto što se zove asertivna komunikacija, pa su to ja-poruke i ti-poruke. Ti-poruke nazivamo govorom zmije, a naspram toga ja- poruke koje su, u stvari, porukekojima kroz osjećanja saopštavamo drugima sopstvene potrebe, na način da drugog ne povrijedimo. To je negdje možda i prevencija i put kako da se borimo sa govorom mržnje.

RB/BI: Da se prema drugom odnosimo i izražavamo onako kako bi voljeli da se sa nama postupa? Ćalasan: Pa možemo i tako reći.

RB/BI: Rekli ste, uloga medija, kad se govori o širenju govora mržnje definitivno postoji. Šta možemo da uradimo, osim da se profesionalno usavršavamo i odgovornije postavljamo prema tom problemu? Ćalasan: Pala mi je na pamet jedna metafora, to je kao otrovna pečurka koju nagazimo i ona se rasprši, tako je i govor mržnje putem medija. Ako smo jednu informaciju pročitali u jednom trenutku, već u narednih par minuta je ona udesetostručena i neetično se pristupiilo pojavi i problemu. Voljela bih podijeliti ovdje jedan utisak. U Crnoj Gori definitivno postoji govor mržnje i mi svjedočimo različitim, od rodno ugrožavajućih, da ne spominjem sve kategorije prema kome je sve upućen govor mržnje dominantno. Moram da kažem da ono što sam primijetila jeste da ovdje postoji tendencija da se sačuva etičan pristup u izvještavanju ranjivih tema. Uglavnom je taj politički jezik problematičan, kategorisanje nekih političkih uvjerenja, stavova, postupaka. Da li se to zove politikantstvo, ali tu postoji dominantno govor mržnje. Međutim, kada su u pitanju neki lični odnosi, lične priče, sad kad smo imali situaciju na Cetinju, sa brojnim gubicima, suicidom i svim ostalim, ono do čega sam kroz analizu sadržaja došla da su u zemljama regiona, za navedene situacije, zloupotrijebljene brojne privatne fotografije, sa profila društvenih mreža, iskorištene su etikete za određene ljude i tako dalje. I sve je to, već u roku od par sekundi, nakon što bi naš medij nešto objavio, već u regionalnim medijima bilo objavljeno. I onda sam analizirala sadržaje pitajući se da li neki crnogorski medij na taj način pristupa problemu. Moram da kažem da nisam pronašla. Važno je da napomenemo da je važno jedni druge da afirmišemo i njegujemo na taj način etiku i solidarnost i držimo se skupa, svi kao društvo i sačuvamo privatnost pojedinaca u bilo kom smislu.

RB/BI: Pomenuli smo političare. Pred nama su lokalni izbori, kampanja je u jeku. Na šta političari, po Vama, treba da obrate pažnju, kako društvo ne bi ulazilo u dalje podjele?

 Ćalasan: To je jedno izrazito izazovno pitanje. Prvo što mi pada na pamet, ako krenemo od sebe, ako probudimo ljubav prema drugima, ako smo prosvećeni, duhovno razvijeni ljudi, nećemo koristiti govor mržnje. On ujedno govori i o nivou funkcionisanja pojedinca. Osim tog nedostatka ljubavi, govor mržnje je i indikator nivoa prosvećenosti, obrazovanja, spremnosti za rast i razvoj. Političarima predlažem da krenu od sebe lično. Sa druge strane, s obzirom da sam ja neko ko vodi nevladinu organizaciju deset godina i prati cjelokupnu scenu u svakom smislu, po svim nivoima slojeve društva, ono što mogu da kažem jeste da našem društvu, konkretno institucijama, političkim partijama, nedostaje prvo vizija a onda nedostaju strategije. Strategije komunikacije, to mogu da kažu komunikolozi, a imamo ih u našoj zemlji, imamo sjajnu komunikološkinju koja javno i konstantno apeluje i poziva ljude da nešto rade po tom pitanju. Svaka partija bi trebalo da ima svoju strategiju komunikacije i da ima viziju kako želi da iskomunicira svoje ideje. Mi to nemamo, ni na nivou institucija, pa ni partija. Nedostaju brojne strategije, tako da je to nešto što bi bio korak da se teži određenoj viziji i da strategija ima upravo taj trenutak prevencije podjela društva.

RB/BI: To je nešto sa čime bi ljudi bili upoznati, znali bi šta se predlaže, možda bi mogli da utiču na razvoj nekih stvari.

 Ćalasan: Zakon o regionalnom razvoju sve to precizno odredjuje, ostaje pitanje ko je odgovoran za sprovodjenje zakona. Ako adekvatno pristupimo razvoju društva, onda ćemo imati priliku da razvijamo mehanizmime za zaštitu pojedinaca i grupa i od govora mržnje i dubljih podjela u društvu.

RB/BI: Ako sam dobro shvatila, da bi govora mržnje u našem društvu bilo manje, treba da svakog dana nešto učimo i da radimo na sebi. Da li sam u pravu?

 Ćalasan: Cjeloživotno učenje jeste najbolja prevencija većine problema.

The post Branka Ćalasan: Važno je da njegujemo etiku i solidarnost first appeared on BARinfo.

Djeca nisu ravnodušna na probleme svoje porodice ukoliko ih ima ,društvene ,ekonomske u kojem se drustvo nalazi pa samim tim nisu imuni ni na onu količinu nasilja kojom su svakodnevno izloženi u svom domu,razredu ,školama kao I kroz javni medijski sadržaj.Sa razvojem tehnologije gdje mladi provode najvise vremena ,gde nisu podložni najčešće kontroli odraslih koje ih može dovesti u razne opasne situacije.
Stoga nas ne cudi sto je vršnjacko nasilje postalo jedna od ozbiljnih problema koja nije rijetka .Nijedna škola nije imuna na njega kao sto nijedno dijete nije sigurno da se nikada neće naći u krugu nasilja bilo kao neko ko posmatra,žrtva ili kao sam nasilnik. Nasilje definišemo kao svaki oblik jedanput učinjenog ili ponovljenog verbalnog ili neverbalnog koji kao za posledicu ima ugrožavanje razvoja ,dostojanstva a prije svega zdravlja učenika.

VRSTE NASILJA:
Fizičko(stvarno povredjivanje –tjelesno ,npr:šamaranje,bacanje ,gađanje ..itd.

Emocionalno/Psihološko –žrtvu najčešće vređaju pogrdnim imenima, lišavanjem podrške, zabrana kretanja gdje se nasilnik ili grupa nasilnika nalazi, prolazi, živi. Potcenjivanje itd…

Socijalno nasilje koje se najčešće javlja kao isključivanjem iz grupnih aktivnosti ,ogovaranjem,namerno izmišljanjem laži o žrtvi .

Seksualno nasilje –obuhvata sve aktove gestovnog ili fizičkog kontakta sa sex .sadržajem i javlja se u različitim vidovima u obliku pasivnih riječi pa i do silovanja.

Elektronsko-Infor.nasilje-tu se izdvaja tkzv.”elektronsko silejdžijstvo” koje se određuje kao slanje ili objavljivanje povređujućih ili surovih tekstova,slika ili snimaka koristeći za tu svrhu nasilja internet ili druga digitalna sredstva.

KO JE I ZAŠTO NASILAN?
-Djeca poneka ne znaju da takav način ponašanja je loše ponašanje.Oponašajući svoje najbliže ili ljude kojima se dive.
-Ponekad ne znaju i ne shvataju kako najbolje komunicirati, naći način da komuniciraju sa okolinom ili smatraju podrškom svojih prijatelja da je to ponašanje “IN”(odnosno ponašanje u modi).
-najčešće ipak u grupu nasilnika spadaju djeca koja prolaze kroz teško razdoblje u svom životu, te je nasilje pokazatelj kao simptom tog problema.
-djeca koja su fizički kažnjavana pa samim modelom od svojih najbližih usvoje fizičko kažnjavanje kao način rešavanja problema.

KO SU ŽRTVE NASILJA?
Djeca koja na bilo koji način odskaču od grupe(nadarenošću, tiha,mirna, pasivna djeca, nesigurna, anksiozna djeca ,djeca koja su promenila školu kao i djeca koja se razlikuje po boji kože, nacionalnom i vjerskom pripadnošću , načinu odjevanja itd.
-Djeca svedoci ili posmatrači su ona djeca koja posmatraju nasilje između svojih vršnjaka, ponekad prijavljuju nasilje ,ali iskustvo pokazuje da ,nažalost češće samo posmatraju ili i sami postanu učesnici.

Odrasli u početku reaguju površno na vršnjačko nasilje. Često slušamo komentare “Pusti ih, to su samo djeca.To je samo faza, i mi smo se tukli, pa šta nam sada fali”?. Ponekad jeste zaista faza, ali češći je slučaj da ta ”faza” može imati teške posledice po osobu koja trpi nasilje ,ali i za onu koja je počinilac nasilja (zbog učvršćivanja ovakvog obrasca ponašanja, kasnijeg osuđivanja od okoline i odbacivanja istih ,razvoja krimogenog ponašanja itd.)

Kako sa vršnjačkim nasiljem?
Dijete ne samo da treba da promeni obrazac ponašanja, bilo da je počinilac, žrtva ili svedok nasilja. To je ozbiljan problem sa kojim se udruženo moraju boriti roditelji, obrazovne institucije, stručne službe(specijalni pedagozi,psiholozi…).

U našoj praksi imamo čest slučaj da djeca nisu mogla da promene model ponašanja, jer roditelji nisu imali adekvatne vještine da bi podržali promenu ponašanja kod djeteta. Za roditelje čije dijete vrši nasilje prvo i najvažnije da prihvate, a ne da poriču (što je čest slučaj ) jer tek tada onda mogu da počnu korektivno da djeluju na ponašanje svog djeteta, podstičući pozitivno ponašanje. Za roditelje djece koja trpe nasilje –žrtve, važno da se ostane pribranim i da osnažuju svoju djecu da se zauzimaju za sebe .Dakle, problem nasilja ne treba da bude sramota, ne sme da bude tabu tema, jer samo tako možemo raditi na rješavanju ove goruće teme.

Radionice na temu tolerancije i poštovanja koje organizuje Savjetovalište za mlade kao i savjetodavan rad sa( djetetom ,roditeljima), mogu doprineti stvaranju klime u kojoj se nasilničko ponašanje oštro osuđuje, a sa druge strane, kod djece i mladih se gradi razumijevanje za potrebe svakog pojedinca, poštovanje različitosti i razvijaju se alternativni načini reagovanja u situacijama konflikta ili frustracija kroz takođe individualni pristup jer je važno da to ne budu opšte priče i da dijete osjeti da se tiče njega, inače će mehanički odrađivati posjete psihologu ili pedagogu…

Uz podršku svih iz sistema, djeca zajedno sa roditeljima će uspeti da naprave promjenu. Promjena je moguća ,a na odraslima je da vjeruju u sebe i u svako dijete!

Amela Feratović Kolar -psiholog

The post Feratović Kolar: Okrenimo se prijateljstvu, recimo stop vršnjačkom nasilju first appeared on BARinfo.

Više od 20 miliona ljudi trenutno živi u krajnjem siromaštvu, a trend rasta tog broja se nastavlja. Nalazi koje je prikupila Organizacija za industrijski razvoj Ujedinjenih nacija (UNIDO), ukazuju da je COVID-19 doveo do ozbiljnog pada ljudskog razvoja, po prvi put od 1990. godine. Njihovo ispitivanje otkriva da trenutnoj globalnoj slici nedostaje socijalno-ekonomski razvoj. Ova pitanja i izazovi direktno utiču na psihologiju pojedinca i dovode do gubitka psihološke održivosti. Konkretno, imajući u vidu rizike koji utiču na populaciju, slučajevi mentalnih kriza su sve češći. Kao rezultat toga što su ljudi ograničeni na svoje domove, pri čemu im se nameće i zahtijeva samoizolacija, postoji velika šansa da ranjiviji među nama budu teško psihološki pogođeni. Osim toga, situaciju otežava i nedostatak tačnih smjernica ili tretmana.

Kada se ne obezbijede resursi za upravljanje blagostanjem ljudi, situacija se, uključujući mjere za spriječavanje pandemije, preoblikuje i utiče na psihološko zdravlje. Postupci vlasti i kriterijumi upravljanja za regulisanje pandemije, su van kontrole ljudi, pri čemu negativno utiču na prehrambene navike, vježbanje, učenje i druge aktivnosti. Kao rezultat toga, ljudi opažaju negativan uticaj na svoj um, a održivost mentalnog zdravlja je oštećena.

Društveno udaljavanje, samoizolacija, ograničeni sastanci i nedostatak interakcije, imaju direktan uticaj na ekonomiju i mentalno zdravlje. Mnoge zemlje se suočavaju sa smanjenjem projektovanog obima globalne trgovine i izvoza. Psihološka održivost uključuje spajanje političkih perspektiva, humanog razvoja i ekonomskih aspekata, a COVID-19 je i te kako imao uticaj na ta tri aspekta. Ograničenja potrošača u mogućnosti da kupuju, na kraju rezultiraju ekonomskim padom.

U prošlosti smo se suočili sa nekoliko epidemija i one su, takođe, imale uticaj na socio-ekonomsku ravnotežu. Pandemija je zahvatila sve vrste preduzeća, sveukupni haos imaće dugoročni efekat na globalizaciju, jer su svi privatni i javni sektori pod njegovim uticajem. Ranije su velike kompanije imale ciljeve usredsređene isključivo na finansijsku dobit. Moćnije vlade, kao i oni koji posjeduju velike konglomeracije, treba da shvate da će ukupan kvalitet života biti ugrožen ukoliko ne budemo radili zajedno, jer to je jedini način da izađemo kao pobjednici. Nakon više od godinu, od kada je počela pandemija, jasno se pokazalo koliko su naši sistemi krhki i da ni jedna zemlja ne može sama da se suoči sa ovako teškom krizom. Potreban je ciljani i saradnički pristup. 

The post Iz ugla psihologa: Koliko ekonomska kriza, koju je uslovila pandemija, utiče na mentalno zdravlje first appeared on BARinfo.

COVID-19 ima izuzetno veliki uticaj na psihičko stanje ljudi širom svijeta, uključujući djecu i adolescnte. Izolacija, nemogućnost kontakata, usamljenost, uslovili su pojavu stresa kod značajnog dijela populacije.

Stres počinje da pokazuje štetan uticaj na dijete čak i prije nego se rodi. Tokom trudnoće, buduće majke su u posebno osjetljivom psihološkom stanju, pa je i mnogo veća vjerovatnoća da dožive anksioznost i depresiju, što direktno utiče na blagostanje fetusa. Mala djeca i adolescenti su, takođe, ranjiva kategorija, pa kod njih pandemija i zaključavanje imaju veći uticaj na emocionalni i socijalni razvoj u poređenju sa odraslima. U jednoj od studija tokom pandemije utvrđeno je da su mlađa djeca (tri do šest godina) više pokazivala strah od zaraze nego djeca od šest do 18 godina.

Na globalnom nivou, obrazovni proces djece prije  zaključavanja, uglavnom je podrazumijevao interakciju sa  nastavnicima i vršnjačkim grupama. Na nesreću, zatvaranje škola i fakulteta širom svijeta, negativno je uticalo na preko 91% svjetske populacije učenika. Ograničavanje kretanja djece i adolescenata na stambeni prostor, povezano je sa neizvijesnošću koja utiče na pojavu anksioznosti, pa potom i do poremećaja u obrazovanju, fizičkim aktivnostima i mogućnosti za socijalizacijom. Odsustvo dugotrajnog struktuiranog okruženja škole, rezultira poremećajima u rutini, dosadom i nedostatkom inovativnih ideja za bavljenjem raznim kako akademskim, tako i vannastavnim aktivnostima.

Iako je stopa infekcije COVID-19 među malom djecom i adolescentima niska, stres sa kojim se suočavaju dovodi da postaju veoma ranjivi i nesigurni. Priroda i obim uticaja pandemije na njih zavisi od nekoliko faktora ranjivosti kao što su starost, obrazovni status, trenutno mentalno zdravstveno stanje, ekonomska situacija…

Mjere ograničavanja, poput zatvaranja škola i centara za aktivnosti na duži period, izlažu djecu i omladinu iscrpljujućim efektima na obrazovna, psihološka i razvojna dostignuća, jer doživljavaju usamljenost i nesigurnost. Kompulzivno korišćenje interneta, video igara i društvenih mreža, dovodi ih u još veći rizik. Kada govorimo o djeci i adolescentima sa poteškoćama u razvoju, treba ukazati na bitnu činjenicu- ta ranjiva kategorija društva nije navikla na promjene u okruženju, pa bi nove okolnosti i režim života mogli dovesti do pogoršanja simptoma i problema u njihovom ponašanju.

Stanje u kojem se nalazimo već godinu, sve nas je dočekalo nespremne. Pri tome, veliki je broj onih koji nisu svjesni da pandemija i ograničeno kretanje imaju uticaj i na mentalno zdravlje osoba koje do sada nisu imale psihičkih problema. S tim u vezi, kako bismo iz ove teške, neizvjesne situacije izašli kao pobjednici, smatram da je neophodno olakšati i poboljšati pristup psiholozima, i to ne samo djeci i adolescentima. Podsjetiću pri tome, da je strah od nepoznatog kod ljudi urođen, pa tako pokušaji da se samostalno izbore sa ovom vrstom problema, predstavljaju izuzetno komplikovan i često neučinkovit proces.

Filip Vučićević, dipl. psiholog

The post Iz ugla psihologa: Uticaj COVID-19 na psihu djece i adolescenata first appeared on BARinfo.