„Mi često volimo da obilježavamo datume, bilo da je 14. februar ili 8. mart. Važno je da ovakve praznike ne podrazumjevamo. Partnerski odnosi jesu konstantan proces i zahtijevaju rad. Kroz svakodnevne znake pažnje treba da se trudimo da odnose ne svedemo na određene datume. Ovaj datum je bitan i za djecu, posebno u doba adolescencije, jer tada kreću periodi zaljubljivanja. Međutim, i ovdje može doći do problema, jer adolescenti nisu još uvijek emocionalno pismeni. Dešavaju se tada velike psihološke promjene. Često ne umiju adekvatno da se nose sa tim“, kaže Lejla.

Proces zaljubljivanja kod djece kreće sa završetkom osnovne škole.

„Tada počinje, a u srednjoj školi je izražen. Generalno, problem današnjice je što djeca ne ispoljavaju ono što osjećaju, nego to drže u sebi. To je problem modernog doba. Naučeni smo da sve interijalizujemo, da svi naši problemi ostanu u četiri zida. Zato je važno reći roditeljima da budu tu, da saslušaju svoju djecu, da budu njihova sigurna baza za sve što im kažu“, dodaje Petović.

Problem je što roditelji nekada nemaju dovoljno vremena.

„Jako je ubrzan tempo života, tako da se ne može cijela krivica svaliti ni na roditelje. Nekako smo generalno zauzeti silnim obavezama, tako da ne ostaje mnogo vremena da se posvetimo djeci. Roditelji, kada dođu kući umorni od posla, nemaju snage da saslušaju. Skloni su autoritarnom ponašanju koje djeci ne prija. Moramo imati razumjevanja za njih i biti im sigurna baza, bez obzira na sve probleme“, dodaje Lejla.

Ima i onih koji se, kada dođu ovakvi praznici, a radi se o odraslim ljudima, osjećaju odbačeno.

„Pa, često se bude i neke negativne emocije i to baš pred praznike. Uglavnom se one dešavaju osobama koje nemaju nekog bliskog. Često smo svi mi kao na „auto pilotu“. Jako je bitno da pronađemo ono što osjećamo i da toga budemo svjesni. Nije loše ponekada se osjećati nekompetentno, samo je važno da to nekako osvjestimo i da radimo na tome“, poručuje Lejla.

U modernom vremenu u kojem živimo, savremene tehnologije su donijele i različite navike i kod odraslih i kod djece. Sve je manje povezanosti.

„Roditelji treba da imaju razumjevanja za djecu, ali zbog brzog ritma života, dolazi do toga da se kvalitetno i autentično ne provede vrijeme sa djecom. Djeca bivaju sve više usamljena. Mobilni telefoni, društvene mreže, računari su postali nihov unutrašnji svijet, jer se tu osjećaju sigurno, tu mogu najbolje da funkcionišu. Nerijetko je zazov da ostvare socijalni kontakt van elefona. Među malom djecom je veliki problem ekranizacija, a ne postoji idealno vrijeme kada djetetu treba dati telefon. Ono što je bitno jeste da roditelji imaju kontrolu nad onim što djeca gledaju. Moja je preporuka da to na početku budu dugometražni crtani filmovi, kako bi dijete moglo svrsishodno da gleda, pa da poslije ispriča ko su likovi, šta se dešavalo… Sve što je kratkog trajanja, ometa pažnju, što dovodi do poremećaja pažnje. U centru u kojem radim, ima djece kod kojih su izražene poteškoće u razvoju, baš zbog ekranizacije. Zbog nedostatka vremena roditelja, najlakše je djetetu dati telefon. Nekada zbog toga zna da se javi agresivno ponašanje“, upozorava naša sagovornica.

Agresivno ponašanje je povezano sa vršnjačkim nasiljem, kojeg nažalost ima sve više.

„Vidimo porast vršnjačkog nasilja, ali u nekoj drugoj formi. To je sajber, ili internet nasilje, gdje djeca konflikte započinju baš na društvenim mrežama. Ta agresija mora da se ispolji, što se dešava kroz društvene mreže i u školi. Roditelji treba da imaju kontrolu, koja ne smije da bude potpuna, a treba djeci obezbijediti sigurno mjesto. Radim i sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Zabrinjavajuće je da u svakom odjeljenju postoji po jedno dijete u spektru autizma, što nije bio slučaj ranije. Mišljenje je da je to proces biološki, epigenetski, i mora da se istraži. Procjena je da se to dešava zbog uticaja spoljašnjih faktora“, kaže Lejla.

Petović smatra da bi roditeljima trebala i veća pomoć države, da se sistem umreži. Danas je jako teško biti roditelj adolescenta.

„Sve treba uklopiti u svakodnevni život, sve dječje ideale i snove, Djetetu treba da se objasni da nije sve idealno kao na društvenim mrežama. Adolescencija donosi nove vrijednosti, sa kojima i roditelji i djeca treba da se izbore. Emocije treba regulisati na pravi način, pri čemu roditelji moraju da imaju pomoć škole i svih službi. Kada se djeca zatvore, to je indikator da nema razumjevanja između roditelja i djece, kategorična je Petović.

Kod odraslih u savremenom dobu, veliki problem je anksioznost.

„Bilo je toga i u prošlim vremenima, samo ljudi nisu znali da prepoznaju i imenuju. Statistika pokazuje da postoji porast anksioznosti. Ljudi su dosta umorni. Ped njima su velika očekivanja, a svi teže nekom savršenstvu. Treba ispuniti idealne uloge – uloge majke, oca, nastavnika… Teško je sve to uklopiti. Psihoterapija igra veliku ulogu kod ljudi sklonih ankioznosti. Prvi korak je da osvijeste svoje vrijednosti, a potom ono na čemu trebaju da rade. Sve ostalo, što vodi ka boljitku dolazi. Naravno, problem je kod svakoga drugačiji, pa je nužan individualni pristup“, zaključuje Petović.

The post Petović: Svaki je dan za pažnju i ljubav, a ne da emocije i odnose svedemo na posebne datume first appeared on BARinfo.

RB/BI: Šta je uobičajeno da djeca osjećaju pred početak školske godine i kako prepoznati kada briga prerasta u anksioznost?

Brzić: Generalno, novi događaji sa kojima se suočavamo, uvijek su praćeni nekom tremom, uzbuđenjem, nesigurnošću, pa to prati i djecu polazak u prvi razred. Važno je da roditelji to prepoznaju i pruže podršku, da budu tu za njih. Jer, već poslije prvih nekoliko dana, kada se adaptiraju na okruženje, nivo uzbuđenosti će opasti. Međutim, ako primijete izraženu plačljivost, nesanicu, bježanje djeteta od škole, teškoću da se odvoje od roditelja, čak i neke psihosomatske simptome, kao recimo glavobolju, bol u stomaku – to se ponekad kod njih tako manifestuje, važno je da potraže stručnu pomoć, da se jave psihologu, da zajedničkim radom pokušaju da pomognu djetetu da se bolje adaptira i smanji osjećaj straha.

RB/BI: Kako dijete najbolje uputiti što ga čeka u školi?

Brzić: Vodimo brze živote i nekada čak i kada djeca ispoljavaju znake da se ne osjećaju baš najbolje povodom određeme situacije, roditelji često kažu „a nije to ništa’ ili „pusti sad to“… Tako dođemo do minimazacije problema, što se može loše odraziti na dijete. Važno je da roditelji reflektuju i validiraju osjećanja – da prepoznaju osjećanja djeteta, da mu daju podršku, da ga razumiju i da zajednički pokušaju riješiti problem. Dakle, to je neki početak – prepoznati i osjetiti. Na taj način uče dijete emocionalnoj regulaciji i imenovanju osjećanja.

Često i roditelji, posebno ako im je to prva situacija, imaju puno uzbuđenja, anksioznosti, a tu je važno ostati smiren, znati kako kanalisati emocije jer, djeca osjete energiju roditelja. Ako primjete da je roditelj nešto opasnouplašen, prestravljen od te situacije, i sami imaju osjećaj da je to u šta se upuštaju, opasno. Dakle, ključno je formirati rutine, strukturu, pripremiti dijete unaprijed, iskazati što podrazumijeva ovaj cijeli period, recimo od spremanja knjiga, strukture dana, da mu pričaju, možda, o svojim iskustvima iz škole, da cijelu situaciju normalizuju, kako bi dijete imalo osjećaj kontrole. Djeca i na taj način mogu mnogo lakše da podnesu početak škole.

RB/BI: Obično psiholozi kažu da su „djeca ogledalo roditelja“, a i Vi ste upravo pominjali da se naši anksioznost, strah i nervoza reflektuju i na dijete. Važno je i da roditelji to osvijeste kod sebe. Stručanjaci govore i da „roditelj djetetu treba biti kao sjenka“ – da je tu da pruža podršku kada je potrebno, ali nenametljivo. Treba pustiti dijete da samostalno uradi ono što je u okviru njegovih mogućnosti. A, koliko su danas samostalna djeca koja kreću u prvi razred osnovne škole i da li su roditelji svjesni da time što previše pomažu – zapravo odmažu djetetu?

Brzić: Upravo tako, odlično zapažanje. To zapravo jeste aktuelni problem novih generacija. Imamo pretjerano popustljivo vaspitanje, a i roditelje koji ne pružaju djeci priliku da praktikuju samostalnost i inicijativu. Imaju prezaštitnički odnos, pa se djeca previše oslanjaju na roditelja. Onda dođemo u situaciju da dijete ne umije samo da donese ni šta mu je za domaći, ni da spremi knjige, nema pojam o vremenu, prostoru, jer ga roditelj samo vodi sa jedne lokacije na drugu govoreći „sad ćemo ovo, sad ćemo ono“. Važno je da pruži podršku, ali da ne preuzima svu kontrolu. Isto u psihološkom radu sa roditeljima može da se pruži podrška kako da se postave.

RB/BI: A šta ako dijete konstantno zaboravlja šta je za domaći? Jer, po završetku časa, zna se – djeca odmah krenu u igru, priču…zaborave da zapišu, a ne zapamte.

Brzić: To je zapravo čest problem s kojim se u praksi suočavam više nego što bih željela. Često se žale roditelji, posebno djece u starijim razredima. Kažu „nikako da je/ga naučim“ ili „naučen(a) je, pa opet ne zna šta je za domaći“. Međutim, problem je i što roditelji počnu da se oslanjaju na to što učiteljica kaže u Viber grupi, ili na drugu djecu, pa dijete propusti momenat da samo bude odgovorno u tom pogledu.

Treba prvo podučiti dijete kako se zapravo radi, uvesti sistem podsjetnika. Postoji cijeli trening kako sebi pomoći da lakše upamtimo, da vodimo evidenciju… Takođe, ključno je i da se pohvali trud djeteta, da ono ulaže svoj svjestan trud u to što radi, i da dobije osjećaj ponosa prema tome što radi. To ga motiviše da istraje dalje.

RB/BI: U šestom razredu osnovne škole dolazi do promjene razredne/razrednog starješine. Neka djeca se jako teško suoče sa tim. Da pojasnimo na koji način da prevaziđu taj problem?

Brzić: Odlično što ste i to obuhvatili i sjetili se toga. Često se zanemari koliki je zapravo značaj prelaska u stariji razred. Prvi i glavni problem bude kod neke djece kada promijene cijelo odjeljenje i drugove u potpunosti, pa ide ponovna adaptacija, uklapanje, što zna da bude veliki izazov. U nekim slučajevima izaziva čak i psihološki stres. A što se tiče razredne/razrednog, mnoga djeca stvarno u tom prvom periodu razvoja budu izuzetno vezana za učiteljicu/učitelja, pa je za njih nekada veoma teško da se naviknu. Osjećaju kao da gube tu osobu iz svog života i moraju da se navikavaju na veliki broj nastavnika, gdje je odnos već pomalo i strožiji, s većom distancom i nije tako topao kao s učiteljicom. Tada treba više povesti računa, primijetiti kako se osjeća i dati mu prostor da izrazi osjećanja povodom toga. To se često zanemari. Onda dijete ostane samo sa tim, ne zna ni šta osjeća, nema nikoga da to imenuje, da mu pomogne da izreguliše. Ako dodamo još neke faktore, recimo ne uklopi se sa vršnjacima, novi nastavnici, teže gradivo, očekuje se veća ozbiljnost – dijete bude ostavljeno samo da se izbori, a tu negdje imate prijetnju i po mentalno zdravlje, ako mu se ne pomogne.

RB/BI: Šta ukoliko nisu prihvaćeni od strane vršnjaka? I to je važna tema s kojom se suočavamo svakodnevno. Da li da mijenja odjeljenje, sredinu ili na koji način da prevaziđe situaciju ?

Brzić: To je baš složena situacija. Često za neprihvatanje od strane vršnjaka može da bude razlog što dijete možda nema usvojene socijalne vještine ili ima neke porodične, privatne probleme ili neke emocionalne izazove sa kojima se nosi, prosto nije u stanju da se aktivira i angažuje u socijalnom kontekstu. S druge strane, može biti drugačiji na neki način, pa da grupa sama nekako to dijete stigmatizuje. Ono što je ključno je da treba škola, u saradnji sa psihologom, pedagogom, kroz razne radionice, medijacije, da pokušaju da naprave koheziju sa djecom, da bi dijete bilo uklopljeno. Nekada je dovoljno da naprave male timove i da djeca zajedno nešto rade, tu se gube i sve predrasude, animozitet i djeca se povežu. Kroz neke male, sitne stvari se situacija može dosta popraviti. Ukoliko je konflikt veliki, pa dijete baš pati kontinuirano, a nema podršku, onda jeste preporuka da promijeni odjeljenje.

RB/BI: Motivacija često nedostaje đacima u starijim razredima. Kako naći balans između podrške, pritiska i dodatne motivacije za dijete?

Brzić: Definitivno je bitna razlika i u samom vaspitnom stilu. Podršku gledamo kroz prihvatanje, dostupnost, zainteresovanost. „Ja sam tu za tebe“, „Tu sam, zanima me ono što ti radiš“, ali dajte djetetu prostor da samo proba. Međutim, negdje se ova druga strana, kod kontrole, ogleda u izazivanju krivice, kritikovanju, uzimanju pretjerane kontrole nad svim što dijete radi i na taj način se vrši pritisak i guši inicijativa djeteta. I tu je jako važno uspostaviti balans – da roditelj hvali trud djeteta, da ima cijeli sistem, da je tu, da ga zanima, ali da se ne upliće previše, da ne preuzima sve što se radi.

Shutterstock

RB/BI: Koliko je poželjno da motiv bude nagrada?

Brzić: Pa, zovu to „medveđom uslugom“, jer vi na taj način možete motivisati dijete kratkoročno. Radite eksterne motivacije da se potrudi, međutim ono brzo izgubi interes i već za sljedeće učenje neće uložiti trud ili će očekivati još veću nagradu. Čak i nagrade znaju da prestanu biti efektivne. Kad se navikne na njih, onda šta god kupite, nije toliko interesantno. Ključno je podsticati unutrašnju motivaciju, kroz hvaljenje truda, da dijete ima osjećaj ponosa za ono što radi, a da roditelji podstiču radoznalost, da dijete razmisli o tome što uči – da još jedan domaći u ovom obaveznom danu koji smo imali, nije sad neka muka, već zašto je to zanimljivo i korisno. Dijete koristi priliku da nauči kako da istraži stvari o kojima uči. Često, recimo, starijoj djeci savjetujem da koriste YouTube animacije, da prošire znanje. Lakše se razumiju neke stvari kad se vide, nego samo učenje suvoparno iz knjige.

RB/BI:  Šta je sa problemima učenika srednje škole? Sa kakvim brigama i dilemama se vama najčešće javljaju?

Brzić: Prelazak iz osnovne u srednju školu su veliki izazov i promjena. Ono što, možda, kod nas nedostaje, iako se trudimo da ponudimo, jeste da djeca imaju test profesionalne orijentacije, da im se pomogne pri odabiru zanimanja i izbora srednje škole. Prvo kroz testiranje ličnosti, inteligencije – može se uvidjeti u kojim oblastima je dijete posebno talentovano, kako bolje funkcioniše, kakav mu vid daljeg obrazovanja više leži. Na taj način se izbjegavaju buduće frustracije, razočarenja, odustajanje. Tu je izazov i uklapanje u nove vršnjačke grupe. Važno je da roditelj pomogne djetetu i u vezi sa socijalnim vještinama i da osmisli kako će se predstaviti i uklopiti. Neka djeca prosto ne znaju kako da interaguju sa drugom djecom i na kraju ostanu neuklopljena, sa strane. I tu su ti prvi dani su najvažniji.

RB/BI: Ono što je takođe aktuelno u tom uzrastu, a slobodno mogu reći i u osnovnoškolskom, jesu razne društvene mreže, Viber i Snapchat grupe. Njima to toliko puno znači i ima ogroman uticaj. Kako da se sa tim izbore? I kako roditelji da i tu ipak imaju neku kontrolu?

Brzić: Tanka je granica. Društvene mreže su sada sastavni dio života djece,ali i nas odraslih. I to je neki vid njihove komunikacije. Tu naravno, bude neusaglašenosti, sajber bulinga, i neuklapanja… Kada su u pitanju srednjoškolci, kontrola nad društvenim mrežama već narušava povjerenje i udaljava. Treba gajiti odnos topline, naći balans između podrške i pritiska, da dijete ima slobodu da kaže samo kad mu se dešava nešto, pa da zajedno riješe problem. Često srednjoškolci već u tom uzrastu ne pominju stvari ili biraju da pričaju drugarici ili drugu. Roditeljima ne govore jer, roditelji ili ne mogu da ih razumiju, ili nekako minimiziraju problem, nekad se čak i boje njihove reakcije i samim tim biraju da uskrate informaciju.

RB/BI:  Srednjoškolski uzrast je prilično zahtjevan, jer djeca često tada po prvi put dolaze u kontakt sa nedozvoljenim supstancama. Ono što je, takođe veliki problem u tom uzrastu je da počinju da konzumiraju cigarete, u poslednje vrijeme aktuelni su vajp, snus…

Brzić: Taj period, nažalost, uvijek nosi takve rizike. Tako je bilo i ranije, pa i danas, samo se mijenjaju supstance i dolaze modernije stvari. To je definitivno rizik, potencijalni problem i opravdan razlog za brigu roditelja. Ono što je važno, i što uvijek podržavam, jeste da treba imati dobar, taktičan odnos kako se gradi povjerenje. Tu često moji roditelji mogu dobiti savjet u radu sa psihologom – kako se postaviti, kako komunicirati, kako reagovati na razna ponašanja djeteta, što je najbolja prevencija. Ukoliko dijete ima osjećaj i slobodu da vam kaže mnoge stvari, manje će možda čak iz inata i povučeno vršnjacima kasnije se nekim stvarima odavati. Dobar odnos i savjet sa roditeljem je prava prevencija za sve te stvari.

RB/BI:  Koje su to najčešće greške roditelja?

Brzić: Prvo, glavno, to je neosjetljivost za emocionalne probleme, minimizovanje – „a, nije to ništa“. Kada roditelj nije u stanju da odvoji vrijeme, da porazgovara, da razmisli šta dijete radi, to često bude najveći problem, dođe do otuđenja. Drugi je pritisak po pitanju učenja, očekivanja rezultata, što nerijetko ubije onu intrinzičnu, unutrašnju motivaciju djece, te često znaju da uče iz straha, ili da ih roditelj ne bi kaznio. To su glavne greške, jer utiču na dalji život i odnos djeteta prema školi.  

RB/BI: Da zaokružimo ovu priču koja je prilično sadržajna, a opet djeluje kao da smo neke teme samo dotakli – koja bi bila vaša poruka djeci i roditeljima povodom početka nove školske godine?

Brzić: Sve stvari mogu da se riješe. Za pomoć, podršku, razgovor mogu se javiti Centru za djecu s posebnim potrebama u Domu zdravlja Bar. Gledamo da formalnost umanjimo, da bi se posebno mladi osjećali opuštenije. Mogu da se kroz razne igre otvore i nauče nešto više o sebi kroz testove, a isto tako razgovaramo i sa roditeljima. Svi su dobro došli. Vrata su otvorena za mlade ljude do 16 godina, pa ko želi da se javi, to može učiniti od 7 do 21 svakog dana u ovom periodu. Želim srećan početak škole svoj djeci i roditeljima. Veliki je izazov, ali je i uzbudljiv, nosi mnoge lijepe stvari.

The post Savjeti kako pomoći djeci da savladaju školske izazove iz ugla psihološkinje Tijane Brzić first appeared on BARinfo.