Nedavno je govorila u Baru na tribini o režiji, pisanju i produkciji, pa je to bila prilika da se za Radio Bar i Bar Info podsjeti na taj period: zemljotres i njen volonterski rad.

“Skoro sam, nema ni mjesec, pričala o tome sa Dževdetom Tuzlićem, s kojim sam se tada upoznala. On je bio mlad novinar, danas je jako poznat, bavi se i kulturom i filmom. Tada je došao iz Sarajeva i pridružio se ekipi koja je u kamp kućici pored pošte započela rad u jugoslovenskom pulu, iz kojeg se kasnije ispilio Radio Bar”, rekla je Vojvodić, potencirajući da “nema pretenzija da se bilo kako smješta u njegovo etabliranje i nastajanje”.

“Bila sam tek mladi entuzijasta, aktivista u toj vanrednoj situaciji, kakva je bila zemljotres i prilike u Crnoj Gori. Nosila me, zajedno sa drugaricama iz razreda, ta neka želja da se nađem, da nešto uradimo. I zaista, igrale smo tu ulogu reporterki iz nekih nepogoda i vanrednih situacija pokušavale da dosegnemo svrhu. Tada sam, u stvari, izbliza upoznala svrhu novinarstva i poželjela da to studiram. Upravo sam iz Radija, iz tih teških dana i tog reporterskog ratno-vanrednog, kako li se zovu ti uslovi novinarski, sve draži te profesije upila i nekako se time zarazila. U tim prilikama upoznala sam prekrasne ljude, sjajne novinare koji su bili baza ljudima koji su kasnije entuzijastički ušli u izgradnju danas jedne ozbiljne medijske institucije.

Raduje me da sam bila u tom pelceru, svojom nekom skromnom malenkošću, a spoznala sam i nešto što bi se moglo definisati kao društveni angažman i misija medija u nevolji, u borbi za pravdu, za pomoć građaninu, čovjeku. Kroz tih nekoliko mjeseci učila sam se građanskom duhu, životu i društvenom kontekstu. Tu je i zemljotres i sve te prilike, elementarne nepogode, suočavanje sa životnom zbiljom. To je dragocjeno iskustvo, nisam ga bila ni svjesna tada, ali danas to nekako osvješćujem”, kazala je Radmila Vojvodić.

Kako je navela, “zemljotresa 1979. svi se sjećaju kao nekog kratkometražnog filma. I svako ima svoj”.

“Baš zahvaljujući toj reporterskoj akciji, imam to u više filmova. Bili smo na premijeri u Narodnom pozorištu u Sarajevu, baš sam sa Dževdetom Tuzlićem pominjala te dane. On se prisjećao kako je spavao negdje u toj kućici. Mi smo, naravno, odlazili kući – pod šatore ili gdje god, a spavali smo i u kamp kućicama i u šatorima i u vozu… Dževdet se prisjećao tih noći, izvještaja, rasprava, nadigravanja sa starijim kolegama, jer je on bio jako mlad reporter a oni već etablirani novinari, i Bilić i Ćale i Luka… ne znam im svima prezimena, nažalost. Bila je divna ekipa tog jugoslovenskog pula. Dolazili su, odlazili, mi smo bili i medijatori, da im pomognemo negdje gdje treba otići, na koju adresu. Tada sam upoznala tonce i te mašine, snimače Nagre” – zaključila je Vojvodić, naglašavajući da je odgovornost novinara ista, te da Radio Baru čestita ozbiljan jubilej.

The post Radmila Vojvodić – sjećanje na volonterski rad prvih dana Radio Bara first appeared on BARinfo.

Profesor Janko Ljumović, profesor na smjeru pozorišna produkcija, kazao je da je ideja da razgovorom zainteresovanima približe svijet svojih profesija.

Profesor pozorišne režije Radmila Vojvodić ukazala je da pozorišna umjetnost računa na živi kontakt, te da to primjenjuju i u susret prijemnim ispitima.

“Uprkos novim medijima i tehnologijama, pozorište je u svom specifikumu je nenadmašno”, istakla je ona, objasnivši da je ovo prilika se upoznaju sa zainteresovanima za upis.

 “Ukoliko se i ne upišete ove godine, mi smo tu da vas uputimo da svoja interesovanja i radoznalost produbite čitanjem literature, praćenjem pozorišta, čitanjem o pozorištu. Bilo da vas zanima gluma, režija, dramaturgija ili produkcija, bez literature, bez knjige, nema ni prilaska teatru. Nema ni prilaska umjetnosti, u principu, koliko god nam se to danas činilo iz ove epohe vizuelnog – literatura je nešto što je baza, koja nas produhovljuje, širi vidike, upoznaje nas sa sobom”, posavjetovala je moguće kandidate.

Ocijenila je da je moderno pozorište danas u jednom nevjerovatnom sadejstvu, pa se i na odsjeku glume studiraju sve oblasti, jer “pozorište je jedna sintetička umjetnost, koja podrazumijeva sadejstvo, na koncu, ono najljepše moguće, a to je sadejstvo sa publikom.”

Vojvodić je očekivala više mladih na tribini, jer smatra da se Bar “u međuvremenu dinamizovao u kulturnom životu, mnogo je više pozorišnog, filmskog i festivalskog života, preko Barskog ljetopisa”.

Dragana Tripković, dramska spisateljica i dramaturg u Gradskom pozorištu objasnila je zašto se opredijelila za život pozorišnog autora – pisca i dramaturga, i otkad traje njena pasija i strast prema pozorištu i pisanju.

 “Ja sam sad dramaturg u Gradskom pozorištu. Kad god uđem u pozorište i kad god počinje proces rada na predstavi, ja se iznova osjećam kao da sam na početku i iznova osjećam magiju te sale i svega što taj svijet može da vam donese i na koji način možete da ga izmaštate,” objasnila je ona.

Prof. Ljumović smatra da svijet umjetnosti počiva na mogućnosti izbora.

“Mi ne zauzimamo stroge pozicije, naš studij nije administrativan, nije egzaktan. Svaka profesija je kreativna, ali ipak počiva na nekim egzaktnostima i pretpostavkama, dok ovdje mi počinjemo od prazne scene. Onda ta prazna scena i mi koji smo se zadesili na sceni sa idejom da ćemo nešto zajednički da uradimo, kreiramo nešto što će sjutra biti predstava – bilo dramska, bilo plesna, može to biti film, neki drugi umjetnički sadržaj. Namjera nam je da uradimo nešto jedinstveno, da ispričamo priču,” objasnio je on.

Organizatori tribine su Studijski program Drama i pozorište Fakulteta dramskih umjetnosti u saradnji sa Kulturnim centrom.

The post Održana pozorišna tribina: Bez literature, bez knjige, nema ni prilaska teatru first appeared on BARinfo.

Događaj je zakazan u srijedu 24. aprila , u 19 časova u Narodnoj biblioteci i čitaonici “Ivo Vučković” Bar. Na tribini govore: prof. Radmila Vojvodić (FDU), prof. mr Janko Ljumović (FDU) i Dragana Tripković, dramaturškinja (Gradsko pozorište Podgorica).

“Serijal pozorišnih tribina organizujemo u namjeri da animiramo zainteresovanu javnost za studije i stvaralaštvo u polju dramskih umjetnosti. Važan segment socio-kulturnog lanca pozorišta predstavlja sistem visokog obrazovanja unutar koga se stiču znanja i vještine za stvaralaštvo i koji predstavlja ulaznicu za svijet umjetničkih profesija. Taj svijet počiva na autorstvu dramskih pisaca i reditelja i kreativnosti producenata da sa svim ostalim akterima unutar umjetničke produkcije razvijaju pozorišnu umjetnost i grade pozorišni i kulturni sistem. Učesnici tribina su profesori i saradnici sa Fakulteta dramskih umjetnosti i naši alumnisti. Tribina kao prostor razgovora je i poziv svima koji razmišljaju o studijama pozorišne režije, dramaturgije ili pozorišne produkcije da ispričaju svoju priču i upišu FDU na Cetinju”, navodi u pozivu Janko Ljumović, rukovodilac studijskog programa Drama i pozorište Fakulteta dramskih umjetnosti.

The post Najava pozorišne tribine: O režiji, pisanju i produkciji first appeared on BARinfo.

Zapravo, svako od nas iznova sriče jedinstvenu hroniku toponima na kojima je odrastao, mijenja je zavisno od životnih perioda, čak i prema različitim raspoloženjima. Uobličavajući slike uspomena od slučaja do slučaja, možda čovjek mijesi životno tijesto ljepšim uvjerenjima kako bi lakše, uz nasušno potrebnu radost, rastegao svoje životno vrijeme? To je, biće, ljudski…? Važno je da olako baratajući činjenicama sjećanja ne izvrćemo istinu, a naročito je poželjno da to ne činimo u pretencioznoj namjeri za uljepšavanjem slike o sebi…

Nije sasvim pouzdano kakav sam pozorišni događaj na Pristanu pratila, ali je istina da me u mrak te sale uvela neobuzdana znažitelja, da joj vratar nije odolio i da je dijete – imala sam ne više od šest ili sedam godina – velikodušno pripušteno među odrasle i u nepoznati mu svijet. Bilo je ljetnje i sparno kasno jutro, možda i blizu podneva, i ovu matine – predstavu smjestiću u memoriju mlađane egzistencije kao razuzdanu mimikrijsku maskaradu glumačke trupe – putujuće.

Nosili su komičke obrazine, vikali su sa scene razdragani u spletkama istovremenog podmetanja i dodvoravanja (nekako sam ipak pojmila tu igru licemjerja), oslovljavali su se imenima koja su mi zvučala italijanski, dok mi je drugi jezik, onaj na kojem su opštili, bio sasvim nepoznat i naknadno sam ga prepoznavala kao “možda mađarski”… Mnogo kasnije i sa nešto malo više saznanja o pozorištu, tobože sam riješila zagonetku ovih lakrdijaša – histriona, pa je ostalo za moju životnu priču da je to bila modifikacija ili aktuelizacija commedia dell’ arte.

Samu zgradu i u njoj nešto nalik sceni pamtim pouzdano, mještani su je, uprkos promijenjenoj namjeni tokom socijalističkog vremena, još nazivali okupacijskim imenom “italijanska konjušnica”. Često sam pod tim krovom pratila bioskopske projekcije, no više se nikada nijesam našla pred kakvim pozorišnim događajem, ovaj jedan ostao je jedinstven, što pogoduje anegdotskom duhu sjećanja… A u blizini zgrade italijanske konjušnice, uočljiva na prvi pogled, kočoperi se građevina Monopola duvana iz vremena crnogorske kraljevine, neoklasicistički ukrasi njene fasade – tako je u slici ovog sjećanja – nadomješćuju dostojanstvo pristanskom kulturnom mikrokosmosu. Obje te kuće su u ugodnoj sjenci, visoke topole šire hladovinu pejzažom u kojem stanuje moje prvo saznanje za teatar… 

Omamljujući doživljaj pozorišne igrarije, u koju sam zabasala prekraćujući čekanje da kupim pristanski hljeb za koji me poslala majka, bezbroj puta sam čitala iz sebe, na različite načine sam sa sobom raspaljivala tu uspomenu i, kakogod bilo, određivalo me ili ne u mojoj profesionalnoj orijentaciji, godinama me mučilo što nijesam umjela da izreknem ništa dovoljno određeno. Preispitavala bih sjećanje na odjek u publici, oživljavala ljude koji čas negoduju, čas zabezeknuto ćute, prepoznavala fizionomije, smijehom u gledalištu nadimala onu salu, galamom do usijanja zagrijavala je lokalnim doskočicama – jednako ništa nijesam jasnije razaznavala. Bezuspješno sam te zamućene i zaglušene prizore dopričavala kao moguću vulgarnu pučku igru izmaklu kontroli socijalističkih kulturnih otaca i pripisivala joj političku provokaciju, ni to nije bilo rješenje, jer ga je u isti mah komično obesmišljavala činjenica da je sjećanje na predstavu govorilo stranim jezikom… Pokušavala sam i ovako i onako, potiskivala događaj nazivajući ga nedoživljenim ili ga proglašavala za banalnu palanačku fascinaciju – nije pomagalo ni to. Na koncu se ispostavilo da sam puštala mjehure sapunice sjećanja da se množe i zasljepljuju da ne bih ništa vidjela, e da bih se, zapravo, našla prisiljena da se jednom za svagda riješim proganjajuće uspomene. Najzad i jesam, pretvorila sam je u kreativni zgoditak, oživjela sam je kroz varijaciju na temu putujućih družina u predstavi “Konte Zanović”, koju sam režirala na budvanskoj citadeli: sa mojih šarenih kretaura poletjelo je perje svih boja, pod  maskama sa kljunovima ptičurina ovi histrioni su kreštali do zvjezdanog neba nad tvrđavom – nad našim zanovićevskim mondijalizmom i nad našim Draškom od Mletaka i nad našim lažnim Šćepanima i nad mojim opskurnim pristanskim susretom sa svijetom teatra.

Eto, tako sam se ratosiljala nejasnoće prvog pozorišnog iskustva na Pristanu i moje sjećanje se od tada raspliće bez imalo grižnje savjesti: dok žena sa velikom punđom Jovanke Broz na prozorčić kači natpis “zatvoreno” ono dijete stoji zbunjeno, ali već za koji časak pred majkom vješto laže kako je, za baksuz, jedino ono, posljednje u dugom redu, ostalo bez štruca hljeba u rukama… Za dlaku je sve moglo biti za anegdotu “hljeba i igara”, ali nije – nijesam ispunjena zadovoljstvom otkidala vrući okrajak vraćajući se kući uz pristanske topole. Bilo bi ljepše, ali kad nijesam – nijesam.

Ma, dakako da je riječ o potisnutom očajanju, progovara čim dobije priliku: sazrijevajući, svjedočila sam da su ciklusi razvoja Bara uvijek stavljali u zapećak urbanu redefiniciju grada i kulturnih zbivanja u njemu i učmalo osjećanje kulturne dokinutosti obuzima me stalno iznova… Je li se zapravo malo toga promijenilo po tom pitanju?  Ja i dalje vjerujem da kultura i umjetnost jesu suština napretka i da turbulencije i kontroverze ubrzanog razvoja i emancipacije nijesu nikakav razlog za izgovor, već ne priznajemo da slabim  kulturnim politikama nikako da “doakamo”…

Ostajem zahvalna roditeljima za blagodet slobodnog odrastanja u Baru. Uz radost života u mnogoljudnoj, dominantno ženskoj porodici, pomno vaspitavanoj ljevičarski – uvijek na strani slabijeg i ugroženog – u feministički osviješćenom odrastanju “po prirodi stvari”, smatrala sam najvećom priviligejom upravo to što sam, sedmo po redu, bila prvo dijete rođeno u Crnoj Gori, baš na moru.

Obično u grupi i najčešće bez roditeljskog dopuštenja, iz našeg Predgrađa išli smo kroz livade žukve, pa preko igrališta Mornara putem preko slijepog kolosjeka nekadašnje pruge u morski provod posebne podvižničke vrste: takmičenje u skakanju sa gatova u more. Biće da su baš iz tih gatova podignutih na kraku morskog podnožja Volujice – betonskih kocki zalivenih katranom koji bi se zapatio po stopalima i odavao nas – ižđikljali ovi današnji džinovski barski lučki silosi? Danka, moja nerazdvojna dugarica i ja slijedile smo poduke neustrašivog Raja, njenog starijeg brata (moje komšije Nikezići) i dječacima, vršnjacima, tresle su se gaće od naših skokova na glavu. Možda pretjerujem, ali sad mi se čini izvjesnim da upravo od toga uzrasta i takvog  muško – ženskog nadmetanja počinje i moje bildovanje feminističkih nazora – pripada mi ista “petlja” i isto pravo, mogu sve što i muškarac…

Potom je vidno drugačije more uzburkavalo rutine dnevnih tokova i ambijent predvidivosti i skučenosti malog grada. Očevi mnogih naših vršnjaka više plove na prekookeanskim brodovima, neizvjesnost njihovih putovanja je profesija, uopšte više se putuje… Naša generacija je manje izložena pritisku vaspitanja kroz sakralizaciju “revolucija, obnova i izgradnja, partija”, mi više živimo sa popularnom kulturom i simbolima zapadnog (pret)potrošačkog društva… našim bibliotekama i knjižarama konkurišu novinski kiosci sa strip literaturom (u prodoru je zabavna literatura, pa su popularni i stripovi sa našim partizanskim temama)… To je Jugoslavija koja živi između Istoka i Zapada… “jugoslovenska otvorenost”… Mi se oblačimo shodno takvom političkom stavu, muzika koju slušamo spaja svjetove preko okeana (ploča na gramofonu se vrti, Koen, uvijek iznova iz Bara čujem Koena), naša ljeta vrve od turista i, bio to privid ili ne, evropski susjedi ne djeluju mnogo srećniji od nas Jugoslovena… Da skratim (ova bi socio – politička analiza tražila ozbiljniji pristup), ništa idealno – otvoreno, ni idealno – jedinstveno, ništa bez mane, nego je dekor lučkog Bara naše generacije prijemčiv svim čulima. U mojoj porodici su se često vajkali da bi se u Beogradu, odakle su se preselili, nudilo više mogućnosti, meni je bilo potaman da druge svjetove dišem i mirišem preko mora, da bezbrižno plivam u bliskom mnoštvu tog malog neanonimnog društva.

U klopci sjećanja uvijek progovori autobiografsko, uz njega se lako prikači i nešto slinavog sentimentalizma, uviđam… Ne koleba me to i nastavljam:

Svetac je za mene svojevrsni istorijsko – kulturni toponim, neću ga nikada poslati u staro željezo. Tim brodom preko mora prvi put putujem dalje od jugoslovenskog socijalističkog kontinenta. Uprkos proživljenim neverama, i danas bih svako putovanje najradije započinjala tom rutom i na istoj tački barske luke moje puteve okončavala… Obavezno sretneš nekoga iz pomorske škvadre, nosio on kapetanski čin ili bio iz “makine” imamo o čemu da ćeretamo, a za uplovljavanje u domovinu zauzimaš položaj na palubi, duboko udišeš reski ozon i neizbježno zuriš u prostranstvo aqua marina da u igri sa svjetlošću svitanja nazireš obrise lukobrana…

Da, život se već bio preselio na Topolicu, Bar je mimo Pristana slijedio razvojne perspektive lučkog grada, hvatajući moderni zamajac pulsirao je u konglomeratu starosjedjelačkih porodica i došljačkih, odasvud pristiglih… Najednom, uz Pristan, i naše Predgrađe se našlo u zaleđu visokih lučkih ograda, pa smo prečicom, kao iz kakvog zabrana, išli do nove zgrade gimnazije koja je za moju generaciju kao prvu – moglo bi se reći i u obrazovnom eksperimentu – postala srednjoškolski centar usmjerenog obrazovanja. Iz galerije autoriteta gimnazijskih profesora – a na njih, od kojih smo sticali znanja i učili se i radnoj i drugoj etici, gledam sa nesmanjenim poštovanjem i zahvalnošću – tri ženske persone sasvim različitih pedagoških senzibiliteta iskoračuju kao tri gracije i zasipaju me dobročinstvom – profesorke Zagorka Vuković, Katica Kosać i Anđelija Marojević moje su Aglaja, Talija i Eufrozina; ako nijesam umjela prije, dugujem da to saopštim, evo mi skromne prilike…

Dakle, nimalo se ne žalim na jugoslovensku obrazovnu reformu, na  “šuvaricu”, kako smo je zvali po prezimenu političara i rodonačelnika Šuvara. Na kulturološko – humanističkom smjeru, specijalizovana nastava za moje profesorke književnosti i jezika bila je izazov, odgovarale su mu čudesnom posvećenošću i spontanošću, ostvarujući nove metode i prilaze, otkrivajući i lične stavove u tumačenju literature, a ja sam iz te atraktivne svježine predavanja gutala najslađe poslastice…

Ili bi se, umjesto svega, na ovaj namjenski upit sjećanja, najkraće moglo odgovoriti: barski zavičaj imam u nogama? Jesam, pretrčala sam Bar uzduž i poprijeko. Lični agon ili svojevrsno bjekstvo u samodisciplinu ili osvajanje lične slobode, ili nekakvo traženje puta mimo ustaljenih mjesta tinejdžerskog života u Baru? Ne znam, nije ni važno. Ne brojeći putanje kroseva, od Haj Nehaja, pa sutomorskom plažom, pa Racem (još osjećam bol pokosnice zbog džombastog terena), topoličkim livadama između čempresa, garnizonskom šljunčanom stazom (kad bismo se našli tamo, to je bila povlastica )… Toma (dr Dragan Tomanović ), Aco (dr Aleksandar Vujičić), Đika (Zoran Đikanović), Ičo (Boro Ičević), Pjetro (Dragan Petrović)… Blažena žena među sve samim muškarcima – to sad prvi put sagledavam – i odzvanja mi “atletika je pjesma koju tijelo pjeva svojom moći – iako je pjesma ista ni dvaput nije jednako ispjevana”, zapamtila sam tu doskočicu kojom smo se bodrili, ne znam čija je… Možda baš tvorevina dobrog duha koji nas je okupljao, našeg sportskog patrona dr Milenka Vukotića.

A kad je one kišne jeseni u aprilu zemljotres poravnao račune Pristana i Topolice, kad su se zajedno našli u ruševinama, saznaću za još jedan, meni najvažniji, toponim Bara – toponim identiteta građanske zajednice.

Nije to zbog komune našeg komšiluka, ali ne mogu da se ne zadržim i ne sagledam je (vječiti dragi prijatelji Lekići, Čelebići, Tatari, Ratkovići, Ružići, Barjamovići, Stojanovići, Vukotići, Nikezići, Jelenići, Bokani…), oduvijek prisnu kao rod – rođeni… Nije ni da sada hoću da proizvedem kakav prigodan primjer u prilog narečenom duhovnom toponimu, nego samo ne odolijevam prizoru naprasno iskrslom iz sjećanja, zapisujem ga nasumice, emotivnim pamćenjem tog dramatičnog momenta života u Baru: dvije mlade djevojke (moja najbolja školska drugarica Nina Kosać i ja) umislile su da su bogomdane reporterke iz vanrednog stanja i grabe do seoceta u blizini navodne kilometarske pukotine podno Lisinja po spektakularne izjave očevidaca i prvu “ratnu” reportažu tek osnovanog Radio Bara. Vožnja kroz noć i pod kišom kao pred potop, sa toncem (tonac koji je teglio “nagru”, u vanrednoj prilici i šofer, mislim da je bio Dubrovčanin) pa kozjom stazom… Mokri do gole kože izbijaju na čistinu nadomak porušenog sela i slabašnim baterijskim lampama osvjetljavaju stražara pred šatorom od ćilima prekrivenih najlonima, gdje stisnuti jedno uz drugo kao u kakvom živom klupku spavaju žene, djeca i stara čeljad, sve sama nejač… Utvarni glas šapti kao nad mrtvima, ponavlja sve jedno te isto, da su očevi one djece, njihovi sinovi, u pečalbi u Americi… Zatečene i obuzete čemerom te slike, one ambiciozne djevojke se ni ne dosjećaju da su došle po novinarski plijen, odlaze sa lica mjesta kao u magnovenju, a na zadnjem sjedištu automobila izdaje ih jecanje – samo da što prije dopru do štaba civilne zaštite i dojave ljudsku nevolju…

Sreća u nesreći, rekla bih: te duge godine, u prilikama nužne normalnosti ljudske solidarnosti, upoznala sam najljepše strane otvorenosti starobarsko – novobarsko – crmničko – mrkojevićko – šestansko – uže zubačko – spičansko – i kojeg sve ne… odnosno barsko – jugoslovenskog identiteta. Ako nekome zvuči kao olaka hiperbola ili čuje kakvo ideološko blefiranje, zakleću se da ne šećerim i lakiram, već ozbiljno shvatam ono što kažem… Koliko god taj duhovni toponim otvorenosti naše građanske zajednice bio opoganjen i okrvavljen politikama koje su dovele do razaranja jugoslovenske države, kako god bio društvenom tranzicijom i kvaziemancipacijskim defektima obilježavan, iz njega nosim organsko osjećanje crnogorske multikulturalne baštine i takav Bar me utemeljuje autentično kosmopolitski… U svakom slučaju, htjela bih da je tako kako kažem…

A znamo, kao što ni sjećanja obično nijesu sputana brigom za istinom, nijesu ni činjenice kojima baratamo o sebi samima… Nije zgoreg kakogod, korisno je za preispitivanje… Možda zbilja uvijek gledamo naprijed, a shvatamo samo osvrćući se unazad?

The post Radmila Vojvodić: Na barskoj adresi u klopci sentimentalizma first appeared on BARinfo.