“Ovo djelo predstavlja još jednu perlicu na bARS -u i Barskom Ljetopisu, kojim pokušavamo da otrgnemo naš Bar od zaborava”, kazao je na početku večeri, koje je bilo istinska oda duhu, stvaralaštvu, trajanju i ljepoti življenja, selektor bARS-a Željko Milović.

Serijal, odnosno prvo izdanje Barskih priča, koje donosi anegdote iz života ljudi u gradu pod Rumijom, nastalo je na inicijativu nekadašnjeg predsjednika Opštine Bar, istaknutog društveno – političkog radnika i funkcionera Čeda Ratkovića, koji je u arhivi imao pedesetak priča, a zatim i Mitra Pavlovića koji je bilježio crtice iz života Mrkojevića i Dobre Vode. Najzaslužniji za četvrtu knjigu, pojasnio je autor,  je šahista, publicista i ljubitelj umjetnosti, Vladimir Lukšić.

“On mi je kazao da sačuvam priče koje nisu objavljene u prvoj knjizi, za svaki slučaj. Iako nisam planirao da nastane serijal, desilo se upravo to i tako smo ‘dogurali’ do četvrtog izdanja. Svaku knjigu prate dodaci. U prvoj su to izabrane priče barskih autora, u drugoj fotografije nastale sredinom XIX vijeka, trećoj, brodovi Prekookeanske plovidbe, a u četvrtoj su se našli crteži jednog od naših najboljih karikaturista, Baćka Milačića, dok je korice i dizajn uradio moj prijatelj Goran Grković” kazao je autor.

“Svaki grad traži svog hroničara kako bi ga uobličio kroz priču, jer tako  možemo na najtrajniji način da postojimo. Sve četiri Milanove knjige su u znaku barskog kontrapunkta, vječito između Istoka i Zapada, sa neponovljivim mediteranskim pečatom. Prošlost nije završena, ona je neodvojivi dio nas, stičemo utisak kada zaklopimo korice Milanove knjige”, istakla je u nadahnutom i stručnom prikazu, profesorica književnosti i književna kritičarka Maja Simović.

Iako autor tri romana, “Barske price”, Milan je, kako je kazao, pisao sa posebnim zadovoljstvom, a neke ličnosti pojavljuju se u sva četiri izdanja. Među njima je poznati i omiljeni barski muzičar, Goran Pejović Gula, koji je sinoć  na duhovit način ispričao nekoliko anegdota, ali i pružio priliku publici da uživaju u izvođenju jedne od njegovih najljepših pjesama “A ja još sanjam”.

Profesor matematike Rajko Ćalasan, takođe je jedan od junaka sve četiri knjige.

“Milan je ovim djelom uspio da rasprši misteriju Bara. Opisujući ga, pronikao je u njegovu složenu dušu, koja je nekada poput maestrala, a nekada poput sjevera. Tekstovi u ovoj zbirci su priče enciklopedijskog sjećanja. Ovo je knjiga za one koji vole Bar, grad životne radosti i širine” kazao je na večeri profesor Ćalasan.

Poznati pozorišni reditelj i univerzitetski profesor, Boris Liješević, zapisao je, između ostalog, u predgovoru knjige:

“Ne sjećam se više kako smo se Milan i ja upoznali. Ali, radujem se svakom njegovom tekstu u ‘Vijestima’. Kolumne odišu lakoćom pripovijedanja, šarmom, usputnim pogledom koji u detaljima prepoznaje nagovještaje velikih promjena… U oku i peru Milana Vujovića vremena se mijenjaju lako, sa novim naslovom. Smjenjuju se ratovi, revolucije, okupacije, ali svaki taj veliki istorijski pokret završava se u rukama nekog barskog ‘Pita’, kroz čije ruke prolazi istorija. Tako se ruska revolucija okončava sa rubljama koje je Niko B. na pečalbi revnosno skupljao, a poslao ih kući kada su prestale da postoje kao valuta. Dolazi Prvi svjetski rat koji dobrog Iva Nikočevića oblači u austrijsku uniformu.  Sa britanskom vojskom stiže  prva fudbalska lopta i organizuje se utakmica između superiornih britanskih mornara  i mještana, koji će godinama kasnije svoj lokalni klub nazvati ‘Mornar’. Dolazi i drugi rat. Hasan Jusuf prebrojava pravoslavne kuće za odstrel, a Asan Perazić ih životom brani. Smjenjuju se ratovi, vlade, ideologije, religije… Zatvorenici grade hotel ‘Sveti Stefan’, a potom vrte glavom i taj pokret  skupo plaćaju. Pobjednici i poraženi, sudije i okrivljeni, svi u istoj anegdoti, svima je sve oprošteno.

Sve je Milan pozlatio svojom ljubavlju prema gradu, prema njegovim oriđinalima i njihovim mudrostima, koje ne zaostaju za dosjetkama Sule Radova, kralja Nikole, Laze Kostića, patrijarha Pavla”.

Milana Vujovića i profesora, političara i diplomatu, Miodraga Lekića Ćakija, veže dugogodišnje prijateljstvo, kao i njihovih očeva, Nikole Lekića, prvog direktora barske Gimnazije i Pavla Vujovića, principijelnog i strogog profesora istorije.

Njemu je pripala čast da zaokruži promociju “Barskih priča” na Ljetopisu.

“Za ove Milanove knjige i priče neko će reći da su obične, sa duhovitom poentom, a ja ću naglasiti da je ovo ozbiljna literatura. Bar, koji ima impresivan materijalni rast, mora da prati i njegov duh. Ove priče nam pomažu da spojimo vrijeme, jer, kako je govorio veliki njemački istoričar Ranke ‘prošlost i sadašnjost se drže za ruke’. Ove priče su poruke, a ja ću završiti s jednom koja je majka svih poruka i barskih priča – Nema Bara do cara”, kazao je Lekić.

Poput brojnih junaka “Barskih priča”, koji su kreirali autentičan duh grada i njegov kod kroz vrijeme, i njihov autor, Milan Vujović, kao svestrani intelektualac i stvaralac, u književnosti, novinarstvu, šahu, ostavlja trajan i vječan trag svojim djelima, o sebi, Baru, suštinskim vrijednostima života i ličnostima koje ih stvaraju.

The post VIDEO: Amarcord Milana Vujovića na Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

No, vratimo se nekoliko mjeseci unazad.

Učenici Srednje poljoprivredne škole, smjer Voćari, mjesecima su se pripremali za obećanu ekskurziju. Njihov razredni, Andrija Stevović, znao je da u odjeljenju ima veliki broj sportista, pa je došao na ideju da se organizuje veliko dvonedjeljno putovanje čija bi kulminacija bila upravo na svečanom otvaranju Mundijala, 13. juna 1974. Bila je to skupa ekskurzija i učenici nisu imali novaca, ali su zato mjesecima radili teške fizičke poslove kako bi došli do potrebnih sredstava. Nešto, ali ne previše, pomogla je i društvena zajednica.

“Poslijepodne smo radili, kopali kanale za priključke struje, vode i kanalizacije, u Virpazaru, Baru, a najviše u Ulcinju – hoteli ‘Olimpik’ i ‘Lido’… Isplatilo se. Svi muškarci su dobili odijela i cipele da bi bili uniformni, a žene suknje i jaknice. S nama su pošli razredni Andrija Stevović, profesori Gavro Spahić i Božo Vukčević, a u Beogradu nam se pridružio brat naše drugarice Rajke Ćalasan, budući profesor Rajko, tada student. Imali smo samo svoj autobus. Četrnaest dana u pet zemalja, ako računamo našu zemlju i Austriju kroz koju smo samo prošli. Bili smo smješteni u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Njemačkoj”, sjeća se profesor Vasilije Milošević, tada jedan od učenika, uz napomenu da su “u Plzenu umjesto bijele kafe i čaja služili plzensko pivo i pomfrit, što je nama tada bio šok, a nije da nam nije prijalo”.

Na nagovor nekih od tadašnjih učenika, upravo zato jer je bio “padobranac u ekskurziji srednjoškolaca”, profesor Rajko Ćalasan se za Bar Info prisjetio tih dana:  

“Bio sam student PMFa u Beogradu. Junski ispitni rok na je tjerao na učenje. U studentskim sobama i čitaonicama bila su upaljena svijetla do zore.

Moja sestra, kao maturant Poljoprivredne škole, javila mi je da dolazi u Beograd, odakle njen razred u sklopu maturske ekskurzije putuje po Evropi (Mađarska, Čehoslovačka, SR Njemačka) i imaju ulaznice za otvaranje Svjetskog prvenstva u fudbalu! Dočekao sam maturante, svoje zemljake, u Beogradu, a profesor Andrija Stevović, razredni starješina ove fantastične ekskurzije, rekao mi je: ‘Ako imaš pasoš, pođi sa nama’. Mojoj sreći nije bilo kraja. Pružila mi se prilika da vidim reprezentaciju Brazila, tada aktuelnog svjetskog prvaka, a i sve najbolje fudbalere Jugoslavije (Džajića, Marića, Oblaka, Šurjaka…). Dva dana u Budimpešti, dva dana u Bratislavi, dva dana u Pragu i jedan nezaboravan dan u Frankfurtu bili su nagrada za mene. Prije toga sam prelazio granicu samo do Barija feribotom.

Doživljaji sa ekskurzije žive u meni i danas. Sa velikom toplinom se sjećam svih profesora i učenika, naročito atmosfere u autobusu i gradovima koje smo obišli.

U Budimpešti smo vidjeli mostove na Dunavu, preko mosta bili u Pešti. Uz muziku i čuveno mađarsko vino ‘tokajac’ plesalo se i zabavljalo. Bratislava je takođe na Dunavu, koji je tu nevjerovatno brz. Brodove vezuju sa hiljadu konopaca. Prag je veličanstven grad tornjeva i čuvenog Mosta ljubavi. U Plzenu smo kupili gajbu najčuvenijeg plzenskog piva za dvije marke – 24 flaše, a u Frankfurtu je čaša kisele vode od dva deci koštala isto toliko. Do ulaska u Njemačku Boro Lalević, moj cimer, govorio je: ‘Živimo na visokoj nozi, a dokle – ne znam’. U Frankfurtu je samo dodao: ‘Dovde’.

Atmosfera sa stadiona i svečanog otvaranja Mundijala je 50 godina svježa u mojim sjećanjima. Rezultat je, ako je to kome važno, bio 0:0. Brazilci nas nisu nadigrali. I danas žalim što šut Brana Oblaka nije završio u mreži Brazila”, zapisao je prof. Ćalasan.       

Jugosloveni su na Mundijal pošli “kroz iglene uši”, najprije senzacionalnom pobjedom nad Grčkom u Atini 4:2, a poslije golom Katalinskog u majstorici sa Španijom. Imali smo zaista odličan tim, od koga je nacija puno očekivala. Nakon uvodnog remija sa Brazilom, gdje smo objektivno bili bolji, uslijedila je najčuvenija od svih jugo-goleada 9:0 sa Zairom, što je samo podiglo apetite navijača, u trećem meču opet remi sa Škotskom 1:1.

U drugoj fazi, uslijedio je potop – porazi od Poljske 2:1 (Deyna i najbolji strijelac prvenstva Grzegorz Lato uz gol Karasija), SR Njemačke 2:0 (Paul Breitner i nevjerovatni Gerd Müller) i Švedske (Ralf Edström i Torstensson, iako smo mi poveli golom Šurjaka).

Ali, te su mečeve barski maturanti gledali doma, u TV prenosima.

Voćari Poljoprivrednog smjera okupili su se povodom 10 godina mature i čuvenog putovanja, 1984. godine, i o tome svjedoči ova slika. Kako najavljuju, okupiće se i povodom pola vijeka od ovih dešavanja.  

U tom su odjeljenju Voćara, na maturi, te 1974. godine bili: Vesna Antović, Zoran Vuković, Anka Đurašević, Ljiljana Jovanović, Nada Marđokić, Mara Mirović, Budimka Mirović, Radmila Pekić, Branka Buntić, Milorad Vuković, Branka Vuksanović, Miodrag Đuranović, Dragoslav Katić, Zaharije Kertebijev, Borislav Lalević, Radmila Marković, Vladimir Marojević, Veselin Marojević, Magdalena Milović, Vasilije Milošević, Marija Mećikukić, Smiljana Planinić, Milivoje Radosavović, Mirko Raičević, Branislav Sjekloća, Rajka Ćalasan, Dragoslav Vukmanović, Anka Vukmanović, Ranko Jovanović, Petar Marković, Slavko Spajić i Tatomir Marojević.    

The post 13. jun 1974: Tačno 50 godina od najčuvenije ekskurzije barskog školstva, uz odlazak na otvaranje Mundijala first appeared on BARinfo.

  „Usmjerenjaci“ – ponos Bara

Sjećam se usmjerenog obrazovanja (1978 – 1988). Smjerovi: matematički, biološki i informativni su za deset godina postojanja dali najkvalitetnije đake u istoriji škole. Postojali su i drugi smjerovi: lučki tehničari, pedagoški, pravni, pomorski i razni zanati (na primjer, vozač motornih vozila u drumskom saobraćaju).

Ova reforma školstva je kritikovana kao nešto što će upropastiti obrazovanje, a ja tvrdim da su matematički, biološki i informativni smjer dali vrhunske stručnjake.

Iz naše škole su redovni profesori na univerzitetima širom svijeta. Saša Videnović radi kao profesor na Hrvardu, Ivo Maljević je profesor na univerzitetu u Torontu, Senada Bajmaković u Čikagu, Jasmina Bošković na univerzitetu u Madridu, Sandra Đurković u Kelnu, Tihomir Brajović na Filološkom fakultetu u Beogradu, Snežana Mašović na Tehnološkom fakultetu, Duška Savić na Molekularnoj biologiji, Katarina Popović na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Radmila Vojvodić na univerzitetu u Podgorici. Na mojoj top-listi su i Dragan Kovačević, Sandra Bošković, Deda Đelović, Luiza Zlatović, Dejan Bajić, Sanja Simonović… Iz ove „Šuvarove škole“ ima još velikih stručnjaka, ali njima nisam predavao.

Na matematičkom smjeru su radili svi profesori matematike: Slobodan Topalović, Radmila Suđić, Drago Mandalinić, Vojislav Novaković i ja. U trećem razredu je bilo 13, a u četvrtom 18 časova matematičke grupe predmeta.

Godine 1976. stigao je u Bar prvi voz iz Beograda; 1977. Bar je bio domaćin prvog od dva velika šahovskog turnira (na drugom, 1980. igrala su dva bivša svjetska prvaka Smislov i Petrosjan); 1979. zemljotres je razorio Bar, srušena je „Agava“, Željezničke zgrade, zgrada Suda i moja zgrada „Sedmica“; 1999. prva NATO bomba je, 24. marta, eksplodirala u Barskoj opštini.

I to je kraj četvrte četvrtine mojih sjećanja iz tog perioda.

3 x 2 + 1                                      

Ispred zgrade Gimnazije napravljen je košarkaški teren. Taj teren je početkom 1975. bio laboratorija iz koje je izašao virus barske košarke.

Ja sam već bio zaražen košarkom dolaskom sa studija iz Beograda, sa Kićom i Prajom, a u Baru sa Duškom i Pajom.

Formiran je KK Gimnazijalac, koji mijenja ime u Mladost i, konačno, u Mornar. Položio sam za košarkaškog sudiju da bih mogao da vodim zapisnički sto, i da bih sudio na treninzima barskih košarkaša, i tako upoznao izvanredne mlade sportiste Bara. Postojala su još dva košarkaška kluba: Primorka i ženski KK Mornar, kao i Ženski odbojkaški klub Luka Bar. Svi ti klubovi okupljali su veliki broj navijača iz našeg grada. Ja pišem samo o košarkašima Mornara.

Zahvaljujući Mornaru, putujući sa košarkašima, obišao sam sve košarkaške centre Jugoslavije.

U Crnogorskoj ligi Mornar je bio najkvalitetniji klub. Sa otvorenog terena se prešlo u fiskulturnu salu Osnovne škole „Jugoslavija“. Ona je postala hram barskog sporta i najžešćeg navijanja. Bleh muzika i vatrogasne sirene, u dupke punoj sali, stvarali su nezapamćenu navijačku atmosferu. Zbog takvog “malo žešćšeg” navijanja Mornar je morao, po kazni, da igra u Podgorici. Vodio sam zapisnik na tim utakmicama za pamćenje. Barani su vanrednim vozom napunili halu „Morača“. Mornar je razbio Slogu iz Kraljeva i MZT iz Skoplja.

Ovdje bih istakao jednu nevjerovatnu činjenicu. Dres Mornara su vrlo uspješno, potpuno predano i ponosno, nosili braća Pavićević (Pajo i Đoko), braća Vučević (Savo i Boro), braća Čarapić (Rajko i Ranko) i Duško Pavlović (3 x 2 + 1!). Svi oni su napravili velike košarkaške karijere. Oni su, za mene, so soli barske košarke. Ubacio bih u moj „drim tim“ i Đura Ostojića, Slavka Lekića, Boža Vukazića i dva „stranca“ Nebojšu Miloševića i Dušana Sučevića, koji nisu rođeni u Baru. Oni su dali sve košarci i košarka im je sve vratila. Da li im je Bar uzvratio? Ne znam.

Iz brojnog izraza 3 x 2 + 1 su sve sportisti kojima poznajem porodice. Svi imaju najmanje po dvoje djece. Đoko, Boro i Duško imaju unučad. Svi njihovi muški nasljednici su u košarci. Duškov sin, Saša, igrao je u NBA sa Lebronom Džejmsom i tamo napravio karijeru. Borov sin, Nikola, igra u Čikago Bulsima, gdje je igrao i Džordan, košarkaška ikona. Saša i Nikola, zajedno, imaju preko dvadeset NBA sezona.

Iz brojnog izraza 3 x 2 + 1 su primjeri uzajamnog i trajnog prijateljstva. Moje je zadovoljstvo kad nekog od njih vidim u kafiću „Tajm aut“ ili sretnem na ulici. A sretnem ih relativno često jer svi žive u Baru. Za razliku od nabrojanih „usmjerenjaka“ koji su daleko i od Bara i od Crne Gore. Izuzev Dede Đelovića, stacioniranog u Luci Bar već četvrt vijeka.

Braća iz izraza 3 x 2 + 1 žive u kućama na svojoj očevini.

Kada bih htio da navedem sve njihove košarkaške uspjehe (igrač, trener, sudija) bilo bi mi potrebno još dva puta više prostora od ovog koje sam iskoristio u pisanju. Ali, dozvolite mi da Mihaila Pavićevića proglasim za najboljeg sportistu grada Bara iz četvrte četvrtine prošlog vijeka!

A 25 godina je 9.131 dan ili 219.144 časa…

The post Prof. Rajko Ćalasan: Četvrta četvrtina prošlog vijeka u Baru u mom sjećanju first appeared on BARinfo.