Nakon uvodne riječi predsjednika Udruženja Labuda Lončara, dugogodišnja prijateljica i komšinica Vujačića, Senka Rastoder, preuzela je vođenje programa. Govorila je o tridesetogodišnjem druženju i zajedničkom učešću u mirovnim pokretima i protestima devedesetih godina, kao i o Klubu literarnih stvaralaca u kojem su bili skupa, a koje mu je objavilo roman “Goranov put do tranzicije” 2013. godine. Posebno je istakla da je knjigu “Priče oko Rumije” objavila Matica muslimanska Crne Gore, 2005. godine, dok je drugo izdanje djela objavio sam autor 2022.

Vesna Šoškić, direktorica Radio Bara, osvrnula se knjigu koja se promovisala i pročitala priču “Kum”, koja govori o odlascima u pečalbu.

Jovanka Ljubenko, bivša novinarka i vlasnica galerije “Vega”, istakla je da je Ranko Vujačić izabrao ulogu hroničara: “Ona je istovremeno nezahvalna i omamljujuća. Te dvije gimnazije u svakoj od objavljenih priča mogle bi se zasebno analizirati pod uslovom da je autor prisutan i spreman da odgovori. Nažalost, u Rankovom slučaju, vjerujem da nam oprašta svaku opasku jer je dobronamjernima to dopuštao i tokom života. Življenje na Pristanu darivalo je privilegiju dodatnog umijeća: prepoznavanja kosmopolitskog u provincijalnom, urbanog u tek napuštenom seoskom, značajnog u naizgled sporadičnom i baš u tome i jeste vrijednost svakog dokumenta, traga, priče, zapisa. Zapisivanje života savremenika je trajna obaveza za svakog autora. Pogled sa strane, pa čak i s najboljom namjerom nije uvijek preporučljiva distanca za pominjanje ljudi, njihovih uloga, zapleta. Zapleten u tuđe, autor mora računati i na izgon iz dvorišta, kuća, kafana. Na sreću, Vujačićje s mjerom premjerio svoja barska raskršća, pa su na njima neuvređeni ostali njegovi prijatelji, komšije, drugari, poznanici ničim uznemireni a zapisani kao dio vremena koje su djelili sa autorom”.

Učešće u večeri uzeli su i prijatelji pokojnog Vujačića. Mr Miodrag Mijović govorio je o prijateljstvu i poslovnoj saradnji, susrećući se sa Vujačićem službeno na poslovima za vrijeme dugogodišnjeg prijateljstva. Barski pjesnik i humanista Rajko Joličić rekao je kako je najbolje govoriti pjesmom i odrecitovao onu koja govori o Crmničkim noćima, vinu i prijateljskoj odmjerenoj riječi.

Labud N. Lončar je istakao da su Ranka Vujačića u Udruženju Nekazano poštovali i uvažavali: “U cjelini, Ranko je napisao pet knjiga o Baru i Baranima. Večeras ovdje ne vidim nikog ko bi predstavljao grad Bar. Ne vidim nikoga od potomaka o kojima je pisao Ranko. A pisao je o svima bez obrzira na vjeru, pripadnost narodu ili imovnom stanju. Ipak, mi kao Udruženje održali smo svoju riječ kada smo ga ispraćali na put bez povratka, a to je da ćemo održati promociju njegove knjige. Mi ćemo mu se odužiti još jednom i to tako što ćemo jedan od narednih brojeva časopisa za književnost i umjetnost posvetiti njemu”.

Direktorica Gimnazije Jasna Šćekić zahvalila se Udruženju “Nekazano” što je baš Gimnaziju odabralo za promociju ove knjige i izrazila nadu da će se nastaviti korišćenje prostorija ove škole za promocije i književne susrete, jer “takvi susreti oplemenjuju dušu, a posebno kod mladih ljudi”.

U muzičkom dijelu programa nastupili su klapa “Jedinstvo” i Mia Drača, učenica muzičke škole “Petar II Petrović Njegoš”.

The post Upriličen omaž Ranku Vujačiću, uz promociju knjige Priče oko Rumije first appeared on BARinfo.

Ranko Vujačić je rođen je na Pristanu, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Baru, višu ekonomsku u Beogradu, a Pomorski fakultet u Kotoru. Čitav radni vijek proveo je u rodnom gradu, gdje se i penzionisao. Objavio je sledeće knjige: „Priče oko Rumije“ 2005, „Saga Pristan i Pristanjani“ 2009, „Bona“ 2010, „Goranov put do tranzicije“ 2013, „Pasje godine“ 2017, „Zlatana – poslednji čuvar ognjišta“ 2020. i „Priče ispod Rumije“ 2022. godine. Bio je član Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, koje mu je objavilo dva romana „Pasje godine“ i „Zlatana – poslednji čuvar ognjišta“. Roman „Zlatana – poslednji čuvar ognjišta“ promovisan je na „Barskom Ljetopisu“ 2021. godine. Ranko nije doživio da se knjiga „Priče oko Rumije“ promoviše za njegovog života, ali lijepo je kad čovjek ima prijatelje za života, pa se i posthumno brinu za njega.

RB/BI: Senka, šta to barska publika večeras u holu gimnazije može da očekuje?

Rastoder: Knjiga je nedavno izašla iz štampe i mi smo odlučili da je promovišemo. U publici biće njegovi drugari i prijatelji. Trudićemo se da veče ne bude stereotipno, da to ne bude klasična promocija, nego će priliku imati, čak su i tražili priliku da nešto kažu, mnogi njegovi prijatelji, o njegovom životu i stvaralaštvu. Njemu je četrdesnica u subotu, i mi smo izašli u susret porodici koja je željela da se promocija održi dan ranije. Evo i imena učesnika: na flauti će svirati Mia Drača, koja ima državnu stipendiju za talentovanu djecu iz oblasti flaute, a dobijala je i niz nagrada, zatim Vesna Šoškić, Jovanka Ljubenko, Sanja Vujačić, Labud Lončar u ime Udruženja „Nekazano“, klapa KUD „Jedinstvo“, i svi drugi koji budu željeli da se uključe. Ono što je zaista nama cilj jeste da to veče, kao što i hoće, bude veče posvećeno Ranku, ali ja sam isto ubijeđena da će te večeri Ranko biti sa nama.

RB/BI: Labude, kakva je bila saradnja Udruženja „Nekazano“ i Ranka Vujačića?

Lončar: Pa, ja bih volio da sa svim autorima imamo saradnju kao što smo imali sa Rankom. Ranko je bio izuzetan čovjek. Uvijek je dolazio na naše promocije i poštovao sve naše odluke. Jedna činjenica, naizgled banalna: on je uvijek u decembru plaćao članarinu za iduću godinu. A to me podsjetilo: kad smo pratili Ranka ispred kapele na sahranu, njegova ćerka Sanja je rekla: „Ranko nikom u životu nije ostao dužan. Rekao mi je: ako se neko pojavi i kaže da sam mu nešto dužan – laže.“ Ranko je bio precizan čovjek, pedantan do u detalje. Kad bi silazio na pregled u Bar, on bi nazvao na kafu, onda bi sjedjeli, ali umjesto da popijemo tu kafu, druženje bi se odužilo nekoliko sati, jer je bio interesantan sagovornik i prijatelj. I kao autor isto je bio pedantan. Osjećamo potrebu da o njemu održimo to slovo kako treba i kako dolikuje. Ovo je samo početak, jer ćemo kao i za sve preminule barske autore, jedan broj časopisa za književnost i umjetnost „Nekazano“, posvetiti isključivo Ranku i sjećanju na njega.

RB/BI: Ranko, nažalost, nije doživio još jednu promociju. U nedelju će biti promovisana knjiga „Bar u hodnicima sjećanja“, 52 autora iz Bara. Jedan od njih je bio i Ranko Vujačić. Da potvrdim ono o čemu si govorio: bio je skroman, nenametljiv. On je tekst napisao i bez riječi čekao da izađe. A dugo se čekalo na tekstove, jer je interesovanje onih koji su trebali da pišu prevazišlo moja očekivanja i uvijek smo na lageru imali desetak tekstova. Ja sam mu se izvinjavao a on je odgovarao „kad bude, bude“. I dočekao ga je, i milo mi je što je dočekao da vidi svoj tekst na Bar Infu, a žao mi je što neće biti sa nama u nedelju. Labude, zbog čega su vaš omaž i promocija u holu gimnazije?

Lončar: Mislili smo da se ovaj omaž održi u Dvorcu kralja Nikole, s obzirom da „Barski Ljetopis“ ima vakuum, da dva dana, odnosno dvije večeri nema nikakvih doživljaja i sala u Dvorcu je prazna. Pisali smo zahtjev Kulturnom centru, odgovoreno nam je da se tamo ne može održati. Ne želim da ulazim u razloge kako i zašto, da li je moglo ili nije, o tome će drugi i javnost da kažu. Mislim da je trebalo tamo da se održi. A što se održava u gimnaziji? Rankov roman „Zlatana“ je omaž školstvu u Crnoj Gori. Imao sam osjećaj kad on opisuje dovođenje bolesnog sina sa primorja na selo, išao je ispred njega na konja, da zajedno sa njima koračam. Da se osjeća ta tišina koju je on fino opisao. Tako da ta tišina koju on spominje, ostaće sad i naspram Kulturnog centra.

RB/BI: Senka, Ranko je osim za „Nekazano“, pisao i za Klub literarnih stvaralaca, u čijem izdanju su mu izašle dvije knjige?

Rastoder: Prvo da istaknem nešto što ću zaboraviti, a jako je bitno. Porodica je odlučila za sve one koji večeras dođu da besplatno podijeli njegove knjige, a vjerujte da imaju šta da pročitaju. Znači, sjutra će poslije večeri biti i dijeljenje knjiga. Što se tiče ovoga što je Kulturni Centar odbio, jer smo mi slali, i Labud i ja mejl, mislim da bilo čiji otpori prema bilo kome, nemaju nikakve veze sa Rankom. Dok je Ranko radio u Komunalnom, nije bilo tog pisca koji mu se obratio da on nije tražio donacije prvo u svojoj firmi, i pomagao sve što se moglo pomoći. Znači apsolutno je zaslužio ovaj omaž. On je mnogo volio gimnaziju, međutim, mi mislimo da je sam ambijent muzeja, ili smo valjda mi u predrasudi jer su se tamo uvijek održavale književne večeri, bolji. Objašnjenje je vrlo šturo, i ja sam stekla utisak da je tu previše toga vezano za „Barski Ljetopis“. Meni je, vjerujte, bilo neprijatno iznenađenje odbijanje, iz prostog razloga što sam kroz rad u nevladinom sektoru koji je bio dugogodišnji, imala sjajnu saradnju sa Kulturnim centrom. Nikad se nije desilo da se ne dobije termin i prostor.

RB/BI: Mislim da će Kulturni centar i dalje biti otvoren za sve književne stvaraoce bez obzira o kome se radi. Vjerovatno je neka njihova reorganizacija u pitanju, da će to da se prevaziđe i mora da se prevaziđe, naravno, ali i taj gimnazijski hol ima neki šmek, ima patinu nekih davnih vremena jer mnogi od nas su tuda defilovali, je li Senka?

Rastoder: Da, ja moram da naglasim da je Ranko, u svojim mlađim danima, uvijek pričao o događajima i dogodovštinama iz gimnazije, koja je tad bila u Starom Baru. Ja samu gimnaziju doživljavam, bez obzira na lokaciju, kao Gimnaziju. Znači i mi drugi, i njegova ćerka, i ja i on, koji smo prošli te gimnazijske dane, imamo dosta sjećanja. Ja i sad čujem tu graju kroz te hodnike, ja se i sada sjećam onih otkinutih stepenica iz ’79. kada je bio zemljotres, itd. Tako da sam prostor gimnazije za mene ima simboliku. A znam da bi imao i za njega.

RB/BI: Pa i u ovoj knjizi koja je na ovom stolu, „Bar u hodnicima sjećanja“, većina autora je, makar kroz nekoliko pasaža, provukla svoje gimnazijske dane.

Lončar: Ja bih samo dodao da smo mi već koristili taj prostor gimnazije, imali smo promociju jedne knjige, imali smo čak i koncert, tako da je taj prostor fin, prihvatljiv, ali ima problem sa prejakom akustikom.

RB/BI: Biće tu dosta ljudi, biće to lijepo veče, Ranko je to i zaslužio. Senka ti ga bolje znaš čini mi se nego i Labud i ja. Ranko je bio šmeker. Prvo, meni je bio izuzetno drag, jer je bio Sanjin otac, i zbog toga što je bio sin čuvene Olge Vujačić, i zbog toga što je bio, na kraju krajeva i duhovit i lijepo je pisao.

Rastoder: Pa vidite, ja i Ranko, ako mogu tako da kažem, a i zašto ne bih mogla, upoznali smo se negdje početkom onih ludih devedesetih godina, kad su svi nešto vrištali, drečali, navijali za ovu ili onu stranu… I od tog trenutka postali smo nerazdvojni drugovi, prijatelji a i bili smo komšije. On je bio pobornik mira, kao i ja, bili smo na svim tih skupovima, gdje smo otpatili razbijanje nam one bivše države. Bio je aktivan u svakom smislu. Eto, on je član Antifašista do dana današnjeg. Ranko je bio boem. To hoću da istaknem. Ranko je volio da se druži, volio je čašicu, a iznad svega, to uvijek ističem, on je izuzetno volio svoj Bar.

RB/BI: E, pa da tom rečenicom završimo i današnju priču, Ranko je volio svoj Bar. Večeras u holu gimnazije, od 20 i 30, omaž i promocija knjige „Priče oko Rumije“ Ranka Vujačića. Ko god dođe dobro je došao.

The post Večeras Omaž Ranku Vujačiću first appeared on BARinfo.

Učestvuju: Vesna Šoškić, Jovanka Ljubenko, Senka Rastoder, Sanja Vujačić, Mia Drača – flauta, Klapa KUD„Jedinstvo” i Labud N. Lončar

Promocija će biti održana u Gimnaziji “Niko Rolović”, u petak, 18. avgusta u 20.30h.

The post Omaž i promocija knjige Priče oko Rumije Ranka Vujačića first appeared on BARinfo.

Rođen je na Pristanu. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Baru, Višu Ekonomsku školu u Beogradu, a Pomorski fakultet u Kotoru. Čitav radni vijek proveo je u rodnom gradu, gdje se i penzionisao. Objavio je šest knjiga: “Priče oko Rumije”, “Saga – Pristan i Pristanjani”, “Bona”, “Goranov put do tranzicije”, “Pasje godine” i “Zlatana – posljednji čuvar ognjišta”, koja je promovisana na Barskom ljetopisu. Bio je član Udruženja “Nekazano”. Ranko Vujačić će biti sahranjen u crmničkom selu Podgor, 13. jula.

***

Juče je u Baru preminula Hermina – Mikica Krnić (73), jedna od najistaknutijih amaterskih glumica u Baru nakon obnavljanja pozorišne trupe osamdesetih.

Učestvovala je na svim manifestacijama kojim je KUD “Jedinstvo” obilježavalo važne datuma barske istorije, od “Crvenih košulja” do proslava Dana Bara. Nastupila je u nekoliko pozorišnih predstava, poput “Đida” u režiji Čeda Dragovića, a posebno je zablistala u komadu “Omer i Merima”, režija Goran Abramović. Bila je i dugogodišnji član gradskog hora. Biće sahranjena danas na gradskom groblju Belveder.

The post Preminuli Ranko Vujačić i Hermina Krnić first appeared on BARinfo.

Za djecu iz Prvoborca, najvažnija prostorija je bila široki ulaz u zgradu opšiven crvenim mermernim pločama. Odatle su za vrijeme kišnih dana, iz sigurnog skloništa sakriveno od pogleda, posmatrali dvorište, pješačku stazu, čemprese i cestu iza njih, a u proljeće i ljeto uz mermerne ploče bi hladili leđa dok se svi ne okupe i krenu u igru ili na plažu.

Sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, potražnja za stanovima u Baru bila je velika, pa su zgrade Prvoborac dobile svoje stanare odmah po završetku građevinskih radova. Uređenje prilično velikog dvorišta ispred i iza zgrada niko nije ni tražio. Svima je bilo dovoljno zelenila kad bi bacili pogled na gusti red čempresa koji se protezao od Krstiputova do Stare ložionice i mosta preko kojeg se ulazilo na Pristan. Ti čempresi su bili posađeni uz prugu uskog kolosjeka kojom je saobraćao popularni “Ćiro“, od Bara preko Sutormana do Virpazara. “Ćira” više odavno nema pa je trasa kojom je prolazio pretvorena u pješačku stazu, a jedna od lokomotiva ukrašava današnju željezničku stanicu. Zahvaljujući toj stazi stanovnici Prvoborca bili su u prilici da vide ko ide da se liječi u ambulanti ili dalje na Pristan gdje se nalazila pijaca i sve opštinske službe.

Za djecu iz Prvoborca, Krstiputovi su bili centar svijeta. Kad bi neko od njih stao na središte raskrsnice, okrenut leđima željezničkoj stanici, mogao je pogledom u lijevo ispratiti cestu sve do Pristana, a nadesno do česme na Biskupadi odakle se put račvao prema Starom Baru i Sutormanu. Pravo ispred posmatrača cesta je vodila do Topolice i pogled je sezao do benzinske pumpe, koja je izmještena s Krstiputeva zbog bezbjednosnih razloga. Duž ove saobraćajnice, koja je bila jedina veza s Ulcinjom, odvijao se prilično gust saobraćaj, pa je od Krstiputova do česme Mijovića na Topolici saobraćajna traka bila odvojena od pješačke staze čvrstom metalnom ogradom. Na toj ogradi su mlađi momci iz Prvoborca često sjedjeli ispred slastičare Karađuzovića i pratili kakvi sve automobili prolaze kroz njihov grad, što je bio izgovor, jer pravi razlog je bio posmatranje gimnazijalki koje su se poslije časova vraćale kući.

Po kojem ključu su dobijani stanovi u Prvoborcu nije mi poznato, ali je istina da je više od trećina stanova dodijeljena prosvjetnim radnicima. U prvom ulazu prve zgrade stanove su dobili stari profesor Rabrenović, direktor Škole učenika u privredi Petar Vukčević, koju su budući majstori zvali Petrov fakultet i moja majka Olga. U drugom ulazu je stanovala učiteljica Anka Klisić, profesorica Mileva Dostinić i profesorski bračni par Momo i Zaga Vuković. U drugoj zgradi stanove su dobili Gojko i Milojka Vukmanović, Vjera Rems, Mileva Andrić i profesorica Jelica Zenović. S obzirom na veliki broj prosvjetnih radnika, bilo je za očekivati da će se njihova djeca ponašanjem razlikovati od druge djece, ali nije bilo tako. Djeca nijesu znala, niti ih je interesovalo, šta rade i na kakvoj su poziciji u društvu njihovi roditelji, pa su se u zajedničkom dvorištu igrala djeca udbaša Petra Radovića i Nikole Masoničića, sudije Ahmeta Skejovića, stolara Blaža Živanovića, arhitekte i aforističara Nikole Šaranovića, direktora Duvanske stanice Toma Jovetića, šefa vatrogasaca Jovićevića, skladištara Petra Ivanovića i, kad su prispjela za igru, djeca Marka Popovića. Nerazdvojni dio dječjeg društva iz Prvoborca bili su Željko Mitrović i braća Ulama: Mijo, Drago i Vesko, koji su stanovali u jednospratnoj kući učitelja Danila Mitrovića iza prve zgrade.

U to vrijeme nije bilo mnogo rekvizita za igru, pa su se upražnjavale stare igre: bliška, klis, klikeri, bota, trula kobila, zuja, žmurka i, najčešće, fudbal. U sjećanje mi se najdublje urezala jedna utakmica odbojke između ekipa dvije zgrade koju smo igrali preko zategnutog konopca između dva platana koji su bili naspram prozora sobe profesorice Dostinić. Sve vrijeme trajanja utakmice navijači su bučno pozdravljali svaki osvojeni poen, što je remetilo popodnevni mir stanara, ali se niko nije bunio jer je vrijeme za odmor po Kućnom redu bilo isteklo. Buka navijača je prestala, kao nožem prekinuta, kad je u prizemlju zgrade profesorica Dostinić otvorila prozor i promolila glavu. Svi igrači i navijači pogledali su u njen prozor, očekujući nekakav prijekor. Nastalu tišinu profesorica Mileva je iskoristila i normalnim glasom pozvala: “Ranko, dođi do mene”, nakon čega je odmah nestala iza zavjese. Misleći da je profesorici potrebno nešto kupiti u Izborovoj prodavnici istog časa sam napustio igru i pošao do vrata njenog stana.

Umjesto da mi da novac i kaže šta treba da joj kupim, ona me pozva da uđem. Uvede me u trpezariju gdje na velikom stolu bijahu složene vježbanke za pismene zadatke. Prva misao bi da se tu nalazi i moja, jer smo prethodnog dana radili pismeni na slobodnu temu. I bio sam u pravu. Tad mi profesorica kaza da sjednem i gurnu ispred mene otvorenu svesku. Odmah poznadoh svoj škrabopis u kojem su se samo tri prve rečenice mogle bez naprezanja pročitati. Ostale sve su bile sitnije i krivudavije. „Pročitaj šta si napisao!“ – naloži mi ona i ja poslušah. Poslije uvodne tri-četiri rečenice i meni bi teško da nastavim s čitanjem, a i shvatih da nijesam napravio dobru vezu s nastavkom, pa počeh da izmišljam dalji tekst. Iskusna profesorica je to istog časa primijetila, ali me je pustila neko vrijeme da se mučim, a onda me prekinula: „Dosta je! Ne treba dalje. Za improvizaciju imaš četvorku, a za rukopis i sastav dvojku. Idi i razmisli da li je bolje da vježbaš s loptom ili s olovkom.“ To njeno upozorenje me je opredijelilo da upišem prirodno-matematički smjer.

 Stariji momci i srednjoškolci predveče bi se okupili na mostiću koji je povezivao dvorište s asfaltnim putem i posjedali bi na njegove ograde. Odatle su imali dobru preglednost na put i pješačku  stazu. Niko nije mogao proći prema Pristanu ili Domu JNA, a da ne bude dobro osmotren. Taj svojevrsni žiri bi na osnovu garderobe prolaznika ocjenjivao ko ide u bioskop na Pristan, a ko na muziku i provod u obližnji vojni klub. Na mostiću su se prepričavali dnevni događaji i pravili planovi za sjutrašnje aktivnosti. Posebno su bili interesantni ti sjednici kad bi s njima bio neki od studenata, koji se vratio kući, i pričao im o studentskom životu. Šta se sve može vidjeti i doživjeti u velikom gradu. Svoje studentsko iskustvo najslikovitije je prenosio Vojo Jovović, pa su ga svi pažljivo slušali, ne tražeći dodatna objašnjenja i pojašnjenja. Nikad nijesmo bili sigurni u čemu je stvarno učestvovao, šta je uljepšao ili možda nam samo prikazao tuđe doživljaje kao svoje. U svakom slučaju, bilo nam je lijepo i zanimljivo da ga slušamo.

Dok se omladina zabavljala na mostiću, njihovi roditelji bi odmarali i ispijali kafu na balkonu zaklonjeni cvijećem i raznim vriježama. Svi balkoni u Prvoborcu su bili oplemenjeni različitim cvjetnim aranžmanima koji su uljepšavali fasade prema cesti, osim jednog. Taj jedini prazni balkon, koji je izgledao kao velika ružna mrlja na cvjetnom tepihu, pripadao je stanu advokata Mitra Radače. Mitar je živio sa starom majkom koja nije mogla brinuti o cvijeću, a on je vodio računa samo o predmetima koje je zastupao pred sudijama.

Ljeto je ipak bilo najljepše doba godine za omladinu iz Prvoborca. Oslobođeni školskih obaveza, mogli su sve vrijeme dana provoditi u igri van stanova. U to vrijeme nije bio problem kako djecu privoljeti da izađu napolje i borave na svježem vazduhu. Na kupanje u moru se odlazilo grupno, srednjoškolci su vodili mlađu braću i sestre, a oni svoje drugare. Iza zgrada Prvoborac prostirale su se livade sve do igrališta ispod Darovih topola i hotela “Rumija”, današnja Upravna zgrada Luke Bar, pa je samo bilo pitanje na koju plažu poći. Najmlađi su voljeli plažu na Pristanu, jer je bila pješčana, voda topla kao u lokvi, a do pola utonulog splava moglo se stići i bez plivanja. Oni malo stariji, hrabriji i željni dokazivanja, tražili su da se ide na plažu ispod sale „Partizan“, odakle su mogli da, s blokova pripremljenih za ugradnju u buduće gatove, izvode razne skokove u vodu. Kako je bilo teško usaglasiti sve želje, zajedno bi dolazili do sale „Partizan“ i tu se razdvajali. Djevojke s već oformljenim oblinama odvodile su dječurliju na pješčanu plažu, a momci su ostajali da se takmiče u skokovima. U vrijeme ručka ponovo bi se sastajali i zajedno vraćali kući.

Dugo željeno proširenje i modernizacija luke počelo je tih godina da se ostvaruje. Radovi u luci uslovili su i brži razvoj grada. Na Topolici je počela izgradnja objekata za preseljenje opštinske administracije i drugih službi s Pristana, kao i stambenih zgrada za Pristanjane i buduće Barane koji su u potrazi za poslom došli u naš grad. Izgradnja stanova pratila je izgradnju luke. Pored dvije zgrade Prvoborac, podignuta je zgrada za vojne starješine iz barskog garnizona, a malo kasnije još jedna veća zgrada u kojoj su stanove dobili uglavnom opštinski službenici. Ispod te četvrte zgrade ranije je postojala jednospratna kuća, čiji je prvi stanar bio nekadašnji predsjednik Opštine Đoko Lekić. Tako je od dvije zgrade Prvoborac nastalo naselje pod tim imenom.     

The post Ranko Vujačić: Prvoborac first appeared on BARinfo.

Moderatorka večeri bila je Senka Rastoder, a u ime izdavača govorio je Labud Lončar, predsjednik Međunarodnog udruženja književnika “Nekazano” iz Bara. Odlomak iz romana čitala je Ana Pavlović, učenica Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole, a veče su muzikom obojili mlada flautistkinja Mia Drača i klapa KUD “Jedinstvo”.

U uvodnom dijelu, Rastoder je istakla da je roman objavljen 2020. ali da je ”zbog znanih razloga pandemije” ovo prva promocija Vujačićevog novog romana. Autor piše o životu tri generacije kroz čije životne priče možemo pratiti društvene odnose, socijalne prilike, ratna vremena, ali i lične drame junaka.

“U strogo struktuiranoj zajednici gdje su uloge davno podijeljene, saznajemo o tradiciji i običajima crmničkih sela, kao i o teškom, mukotrpnom životu i ratnim vremenima, koja su kao usud pratili ovo područje. Štur, narativni tok romana, bez velikih dramskih, emotivnih istupa još više pojačava sliku surovosti vremena u kom se živjelo. Ova surovost se javljala više kao istorijska datost, a manje kao izvor slobodne volje ljudi koji su tu živjeli. Uglavnom, bez mnogo mudrovanja, bili su naredni za sve što im je ova istorijska vjetrometina stavila na životni put”, kazala je Rastoder.

Autor je ognjište pomenuo u naslovu, ali i puno puta u samom romanu. Rastoder je kazala da se  stiče utisak da to nije samo “mjesto oko kojeg su se okupljala čeljad”, već ima mnogo dublje značenje i za porodicu i za zajednicu.

“Ognjište, ako se odnosi na savremeno vrijeme, trebalo bi da bude kamin. Danas ljudi koji imaju para i prostora, naprave lijepo kamin u dnevnom boravku i imaju ognjište. Međutim, ognjište koje je Zlatana čuvala, i mnogi prije nje, nešto je što je specifično za područje kompletne Crne Gore, ali za zaleđe Crmničke nahije, i znači mnogo više od vatre za zagrijavanje dnevnog boravka. Jer, oko ognjišta se dogovaralo ko će da ide na rabotu, a ko na sahranu, ko ide u rat, a ko ostaje doma da ognjište čuva, kad se ide u prosidbu, kad se dočekuju gosti… tu se znao tačan raspored đe ko sjedi. Ko je imao stolovač, bio je bliže ognjištu, ostali su sjeđeli na tronošce. Obično je domaćin kuće sjedio na stolovaču. Simbolika ognjišta je dom”, pojasnio je Vujačić.

Roman počinje sa Markom Milovim, učiteljem koji je svake školske godine dobijao dekret u kojem je bilo označeno mjesto u kojem će raditi, kao i određena visina plate. To se stalno mijenjalo.

“Svaki učitelj je očekivao krajem avgusta dekret za tu godinu. Dešavalo se da pojedini učitelji ostanu u istom mjestu ili što bliže kući. Međutim, nisu se mnogo pitali oko toga, već je Nadzorništvo odlučivalo gdje koji učitelj može da doprinese opismenjavanju. To nije značilo samo da ih uči računu, pisanju, zemljopisu ili vjeronauci, nego su ih učili i da kaleme, kako bolje da proizvode, kad se sije, koje sjeme se bira… Imali su mnogo značajnih uloga pored opismenjavanja svojih đaka” objasnio je Vujačić.

Labud Lončar, predsjednik Međunarodnog udruženja “Nekazano” podsjetio je da je u njihovom izdanju  2017. godine objavljen Vujačićev roman “Pasje godine” i naglasio da su i njegov novi roman “Zlatana – posljednji čuvar ognjišta” prihvatili sa velikim zadovoljstvom.

“Mislim da je ovo jedan od rijetkih romana gdje je dat omaž školstvu i učiteljima u Crnoj Gori. Kako su se postavljali, kako su se premještali i kako su živjele te učiteljske porodice. A pomenut ognjište je bilo i duhovno mjesto gdje su se dogovarale velike stvari, mjesto gdje se čuvala ikona i gdje se svaki važni događaj planirao. Ono  ima veoma duboko značenje na ovim prostorima”, dodao je Lončar.

On je najavio i uskoro objavljivanje Vujačićevih kratkih “Priča oko Rumije”.

Ranko Vujačić (1948) rođen je u Baru, na Pristanu. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Baru, Višu Ekonomsku školu u Beogradu, a Pomorski fakultet u Kotoru. Čitav radni vijek proveo je u rodnom gradu, gdje se i penzionisao. Objavio je pet knjiga: “Priče oko Rumije”, romane “Saga – Pristan i Pristanjani” i “Bona”, zatim “Goranov put do tranzicije”, “Pasje godine”, a 2020. i “Zlatana – posljednji čuvar ognjišta”.

Program 34. “Barskog ljetopisa” nastavlja se večeras na Trgu Vladimira i Kosare kada će u 21:30 biti prikazan film “Dan četrnaesti”.

Ovo ostvarenje, reditelja Zdravka Velimirovića i scenariste Borislava Pekića, koji je Crnogorska kinoteka restaurisala zajedno sa Jugoslovenskom kinotekom, uvršten je u program najznačajnijeg svjetskog filmskog festivala – 74. Međunarodnog festivala u Kanu, u programu “Can Classix”.

U filmu “Dan četrnaesti”, koji je nastao u produkciji “Lovćen filma” 1960. godine, pratimo četiri zatvorenika koji, zbog dobrog vladanja, dobijaju dvije sedmice boravka na slobodi. Situacije u njihovim životima se komplikuju kako se bliži dan povratka u zatvor, dan četrnaesti. Glavne uloge igraju: Nikola Popović, Karlo Bulić, Slobodan Cico Perović, Dušan Janićijević, Olga Spiridonović, Mira Stupica…

Zanimljivo je da je prije tačno 60 godina ova drama bila u trci za Zlatnu palmu… Gosti večeri su Andro Martinović – direktor Kinoteke i Mladen Velimirović – reditelj i sin Zdravka Velimirovića.

The post Promovisan Vujačićev roman Zlatana – posljednji čuvar ognjišta, večeras na Trgu film Dan četrnaesti first appeared on BARinfo.

Sam autor roman opisuje kao djelo u kome je opisan mukotrpan i podređen položaj žene na selu u podlovćenskoj Crnoj Gori do Drugog svjetskog rata. “Ipak, i u tako konzervativno patrijahalnoj sredini, žene su bile cijenjene supruge, poštovane snahe i voljene majke. One su bile stvarni čuvari ognjišta i nastavljači tradicije preko svojeg poroda”, piše Vujačić.

Ranko Vujačić je rođen 1948. na Pristanu. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Baru, Višu ekonomsku u Beogradu, a Fakultet za pomorstvo u Kotoru. Objavio je do sada pet knjiga.  Ovo je drugi roman Ranka Vujačića u izdanju Udruženja “Nekazano” – roman „Pasje godine“ objavljen je 2017.

The post Novi roman Ranka Vujačića first appeared on BARinfo.