Rap je, kao i Držak, dio sela Bartula. Kako je dobio ime, ne zna se pouzdano, ali vjerovatno po izvoru Rap koji se nalazi na kraju ulice. U narodu riječ “rap” označava kamenito zemljište, a izvor Rap i izvire iz takvog kamenitog zemljišta.

U Rapu postoje tri izvora: Filipova voda, Karakaš i Rap. Sva tri su ljeti skromne izdašnosti i nalaze se u nizu, što upućuje na zaključak da potiču sa istog izvorišta. Filipova voda i Karakaš dobili su imena po vlasnicima imanja na kojima se nalaze.

Izvor Rap, smješten na samom kraju Ulice od Rapa, služio je potrebama mještana i dijela Tombe. Tokom ljeta, kada bi presušivao, nije mogao zadovoljiti sve korisnike, pa se dešavalo da po dvadeset ili trideset ljudi čeka svoj red. Ipak, tu nikada nije bilo dosadno – izvor je bio svojevrsno pozorište na otvorenom, mjesto gdje su se smjenjivali razgovori, šale i pjesme. Mi mlađi smo samo slušali, i učili od starijih.

Moja majka Neda slala nas je na izvor najmanje dva puta dnevno. Ta voda služila je za piće i kuvanje. Sjećam se – nosili smo dvije iste emajlirane kante i donosili sa izvora izuzetno pitku i zdravu vodu.

Na tom izvoru dogodio se, nažalost, i jedan tragičan događaj početkom dvadesetih godina prošlog vijeka. Grupa jugoslovenskih vojnika zastala je da se odmori i osvježi, kada je iz zasjede na njih otvorila vatru grupa komita Sava Raspopovića. U tom trenutku tu se zateklo i nekoliko mještana. Nastala je panika, vojnici i civili su bježali. Jedan vojnik je poginuo, a nekoliko ih je ranjeno. Među civilima lakše je ranjena Filomena Petrovica Ćetković, kojoj je metak odnio dio tjemene kože zajedno sa pramenom kose.

Sredinom prošlog vijeka u Rapu su živjele brojne porodice: Kraine, Ratkovići, Marđokići, Đinđinovići, Krstajići, Jovovići, Ćetkovići, Popovići, Đerkovići, Divanovići, Čarapići, Raičevići, kao i podstanari Brankovići, Masoničići, Vugdelići, Arambašići i Nikezići.

Iznad Rapa nalazi se lijep vidikovac — Londža. Tu smo se često okupljali, naročito na praznik Prvi maj. Iznad Londže uzdiže se crkva Svete Neđelje, sa grobljem. Crkva je teško stradala u zemljotresima 1905. i 1979. godine, jer se nalazi na samom rasjedu, zbog čega je izložena razaranjima. Nakon zemljotresa 1979. godine obnovljena je prema savremenim standardima. Jedino zvono na crkvi dar je porodice Ratković iz Rapa.

Zanimljivo je da je Ulica od Rapa bila uređena i kaldrmisana još prije jednog vijeka, zahvaljujući mještanima kapetanu Vasilju M. Dabanoviću i trgovcu Franu Ćetkoviću. Bila je omiljeno izletište mnogih Barana.

Rap i Bartula odlikuju se posebnom mikroklimom, koja se smatra jednom od najpovoljnijih na Balkanu.

Rođen sam u Rapu prije više od devet decenija. Djetinjstvo sam proveo u igri sa braćom i sestrama i brojnim drugovima po Rapu i Bartuli. Volio sam da lovim praćkom, zatim malokalibarskom puškom – flober, a kasnije i očevom lovačkom puškom kalibra 16. Tako sam dobro upoznao i padine Lisinja.

Danas, već više od šest decenija, živim pored mora na Žukotrlici. Ipak, češće sam išao na kupanje nekad, kao mladić iz Rapa. Moje misli i snovi uvijek se vraćaju ranoj mladosti i Rapu. U to vrijeme skromnosti i oskudice, djeci nije trebalo mnogo – šahovska garnitura, krpena lopta i druženje na ulici bili su sasvim dovoljni. Mnogi od njih, samo dvadeset godina kasnije, postali su ljekari, inženjeri, pravnici, agronomi, profesori, pa i doktori nauka.

Petkom je bio pazarni dan u Starom Baru. Kao djeca, sa radoznalošću smo posmatrali kolone seljaka iz Vladimira, Mrkojevića i Zaljeva koji su sa konjima i magarcima hitali na Pazar. Zanimljivo je bilo gledati sve te umorne ljude, kao i konje i magarce natovarene obično drvima, žitom i drugom robom, kako u  tišini prolaze.

Usput smo ih zadirkivali pitanjem: “Pošto su drva?”. Oni bi nam uljudno odgovarali: “Pogođena su“ ili “Ufaćena su”, znajući da se šalimo.

Danas, nažalost, moje poratne generacije više nema među nama. Ostalo je sjećanje na te ljude koji su prošli kroz obnovu i dali veliki doprinos novoj Jugoslaviji.

I na kraju – ili možda na početku – na jednoj svadbi u Rapu upoznao sam djevojku koja mi je odmah zapala za oko. Rekao sam svom drugu Vasku Jovoviću da će jednog dana biti moja žena. Tako je i bilo. U maju 1964. godine vjenčao sam se sa Olgom Aleksić sa kojom i danas živim u srećnom braku, okružen brojnom porodicom.

The post Čedomir Ratković: Ulica od Rapa first appeared on BARinfo.

Sa platoa ispred crkve se vidi Bar kao na dlanu, kako danas – tako i prije sto godina. Slike koje smo dobili od Čeda Ratkovića govore više od bilo kakvih riječi.

The post Pogled ispred crkve sv. Neđelje, danas i prije 100 godina first appeared on BARinfo.

Planina Rumija sa brdom Majlika nadvila se i zagrlila Držak sa dva bisera: rijekom Bunar i Vrućom rijekom. U tom zagrljaju drži i čuvene maslinjake u Džidžarinu, Korpuli i Subanu. Sve ovo ukrašeno je sa dva prekrasna kanjona, dostupna sa vodičem i opremom.

Oduvijek je bilo prestižno imati imovinu na Držaku, jer je plodno zemljište sa maslinjacima, sa obiljem vode, obezbijeđivalo siguran rod. Zato ne čudi što su čuvene barske srednjovjekovne patricijske porodice imale ovdje svoje posjede.

Ovom prilikom navešćemo samo neke od njih: bogati barski trgovac Stano Ilić, koji se 1390. godine odselio za Dubrovnik, svoju imovinu, koja je dijelom bila na Držaku, prodao je plemićima Marinu Paskvaliju i Marinu Kurijaciju 1438. godine; znameniti Ivan Prodi ostavio je testamentom iz 1494. godine, između ostalog, masline i zemljište na Držaku svojim nasljednicima; Mare, pokojnog Nikše Pićika, dobila je u miraz 1439. godine veliki vrt i zemljište na Držaku.

Istureni dio Držaka, obrastao u bujni maslinjak, oduvijek se nazivao “Pontić”, u prevodu vrh. Taj lokalitet je danas vlasništvo potomaka Sima i Vasa Marića.

Lokalitet Držak završava tamo gdje počinju maslinjaci u Džidžarinu. Sve ovo dostupno je turistima koji svake godine obilaze ovaj kraj. Obilazak počinje od Vruće rijeke i Sanfile, zatim živopisnim putem kroz maslinjak Džidžarin, sve do prekrasnih starih mostova na Suvom potoku i rijeci Bunar, drevnog, uvijek osvježavajućeg, izvorišta Kajnak a završava razgledanjem fabrika ulja.

U periodu turske vladavine Barom od 1571-1878. godine znamo da su Turci na Držaku sagradili dvore za svoje begove. Crnogorska vojska je sa Krsca topovima srušila ove dvore. Kao takve, već srušene, detaljno ih je opisao Pavel Apolonovič Rovinski polovinom juna 1879. godine, prilikom svoje prve posjete Baru.

Dvori su se sastojali od jedne dugačke zgrade i nekoliko manjih smještenih u prostranom dvorištu, opkoljenom visokim kamenim zidom, gdje je bilo desetak velikih stabala murava koja su pravila veliki hlad. Tu je Selim-beg provodio vrijeme u krugu bliskih prijatelja i gostiju.

Njih je čuvala straža od 40 hrabrih momaka “zaptija” većinom iz Miridita iz Albanije, predvođenih Tuđemilcem Alilom Ćatovićem. Imao je dobar razlog Selim-beg da se čuva, jer je nekoliko puta jedva izvukao živu glavu od razjarenih barskih muslimana.

Vlasti u Carigradu su Selim-bega više puta zbog svojih nedjela kažnjavale ali je on novcem otetim od naroda uvijek uspijevao da se izvuče i zadrži svoju vlast.

Pored dvora, unutar dvorišta opasanog debelim kamenim zidom, nalazila se divna bašta i voćnjak usred kojeg je bilo smješteno nekoliko zgrada koje su činile harem. U njemu je uvijek bilo po nekoliko žena. Ipak, glavna je bila neka Čerkeskinja, dosta neugledna, ali Begu najmilija.

Selim-beg je imao kćerku udatu u Skadru i zaludnjeg sina Ali-bega kojeg je odbacio. Jednom prilikom u Skadru sretne Simo Popović, sekretar knjaza Nikole, Ali-bega “odranih crevalja (cipela)” i to ispriča knjazu. Knjaz Nikola se sažali na njega, dovede ga u Bar, gdje je živio neko vrijeme. Kada je knjaz Nikola pitao Alila Ćatovića za Ali-bega, ovaj mu je odgovorio: “Ne iskopa se čovjek što nema djece, već što mu Bog da takvog sina”.

Tako je Držak, sa Barom, dočekao Crnogorce. I kako to priliči novoj vlasti, Držak postaje imovina Laleta Zubera sa Cetinja. Ništa neobično, bar za nas Barane. Novi vlasnik Zuber je već 1927. godine prodao maslinjak, zemljište i ruševine dvora trgovcima iz Kolašina, Simu i Vasu Mariću.

Braća Marić su na tim ruševinama podigli modernu fabriku ulja na parni pogon, kapaciteta 20 tona maslina na dan. Nažalost, u julu 1939. godine došlo je do požara u fabrici.

Dobro se sjećam tog požara iako sam imao samo četiri godine. Nama, djeci, to je ostala neizbrisiva uspomena.

Braća Marić su uz pozajmicu beogradskog jevreja Milana Rihtera, “kralja šibica”, obnovili uljaru i nastavili da rade do 10. juna 1945. godine, kada im je nova vlast nacionalizovala fabriku i konfiskovala imovinu.

Fabrika je od 1951. godine nastavila da radi pod imenom “Primorka” – fabrika za preradu maslina i južnog voća, sve dok nijesmo dobili novu vlast sa “novom razvojnom filozofijom”.

Danas nekada čuvena “Primorka” liči na Selim-begove dvore poslije granatiranja iz 1878. godine. Kad bi kojim slučajem Stano Ilić poslije 600 godina po drugi put došao na Držak, lako bi ga prepoznao, jedino bi se čudio, gledajući ostatke “Primorke”, ljudskoj pohlepi i nebrizi.

Nasljednicima Sima i Vasa Marića vraćen je jedino lokalitet “Pontić” i susjedna parcela na kojoj su napravili kuće u kojima povremeno borave.

Marići su jedna od najpoznatijih barskih porodica. Ostavili su neizbrisiv trag u Baru XX vijeka. Danas u Baru nema Marića kao stalnih žitelja.

_________

Imao sam privilegiju da se od 1942. godine družim sa braćom Marić, Vojislavom-Batom, a kasnije i sa Branislavom-Brankom, Ljubisavom-Ljupkom i Dušanom-Duškom.

Marići su bili gostoprimni i dostojanstveni, čak i onda kada su bili iseljeni iz svoje kuće na Držaku i privremeno živjeli u kući šerijatskog sudije Hakije Eminagića kod Velikog mosta.

The post Držak first appeared on BARinfo.

Kako je Đuričić istakao, do sada je završeno 530 metara vodovodne mreže sa priključcima. Zahvaljujući tome, snabdijevanje vodom je već omogućeno određenim domaćinstvima, dok se stvaraju uslovi i za nastavak priključenja ostatka naselja na vodovodnu mrežu.

„Ovo je još jedan u nizu projekata preduzeća Vodovod i kanalizacija kojim se sistemski rješavaju problemi vodosnabdjevanju u Baru. Naš primarni zadatak je da uvijek budemo u službi građana i da ulažemo dodatne napore u cilju poboljšanja uslova za nesmetano funkcionisanje vodovodne mreže, posebno na slabije pristupačnim mjestima. Upravo ovo naselje je na određenoj visinskoj koti, pa je ovo bio složen zadatak za inženjere barskog Vodovoda da se obezbjedi nesmetano snabdijevanje pijaćom vodom“, naveo je Đuričić, koji je ovom prilikom najavio i radove na vodovodnoj mreži u MZ Šušanj.

The post Voda stigla i do naselja Rap first appeared on BARinfo.

Staro zvono je ukradeno i uništeno uoči Vaskrsa ove godine. Braća Stanislav i Čedomir su se odmah pobrinuli da se izlije novo zvono, poštujući porodičnu tradiciju dugu skoro 150 godina.

The post Na Crkvi Svete Neđelje u Rapu ponovo odjekuje zvono first appeared on BARinfo.