Prvenstvo su osvojili Slovenci, dok je treće mjesto pripalo reprezentaciji Hrvatske. Naš najbolje plasirani takmičar pojedinačno je bio Luka Pekić na šestom mjestu. Seniorska reprezentacija je završila na sedmom mjestu.

Već su pristigle i prve reakcije.

Zvonko Radević, predsjednik KSR Pristan uputio je čestitke našim mladim ribolovcima.

„Kao predsjednik kluba Pristan, izuzetno sam ponosan na uspjeh naših juniora, koji su osvojili titulu vicešampiona svijeta u sportskom ribolovu.

Posebno mi je zadovoljstvo što je član našeg kluba, Marko Pekić, najmlađi u timu,  bio dio ove reprezentacije i doprinio ovom velikom rezultatu. Ovo je potvrda da se trud, rad, posvećenost i ljubav prema sportu isplate.

Ovaj uspjeh je veliki ponos za naš klub, ali i za crnogorski sportski ribolov u cjelini. Posebno je važno što naši mladi takmičari pokazuju da Crna Gora ima kvalitet, talenat i perspektivu u ovom sportu.

U ime kluba, upućujem iskrene čestitke Marku, svim članovima reprezentacije, stručnom štabu i svima koji su doprinijeli ovom uspjehu. Nadam se da je ovo samo jedan u nizu velikih rezultata koji su pred našim mladim sportistima“, navodi se u čestitki.

Čestitku je uputio i Branko Pržica, predsjednik RSK “Rumija”.

„Sa izuzetnim ponosom upućujemo najiskrenije čestitke mladim reprezentativcima Crne Gore koji su na Svjetskom prvenstvu za juniore, održanom u Tervilji u Španiji, osvojili veličanstveno drugo mjesto i ponijeli titulu vicešampiona svijeta.

U sastavu reprezentacije Crne Gore koja je ostvarila ovaj izvanredan rezultat bili su i naši Barani , Filip Junković, Luka Pekić (RSK „Rumija“) i Marko Pekić (KSR „Pristan“), uz Damira Papračanina, Danila Aleksića i Miodraga Pavićevića, koji su svojim znanjem, trudom, zalaganjem i timskim duhom dali nemjerljiv doprinos ovom velikom uspjehu.

Osvajanje srebrne medalje na svjetskoj smotri predstavlja krunu njihovog predanog rada i dokaz da se upornošću, zajedništvom i vjerom u sopstvene mogućnosti mogu dosegnuti najviši sportski dometi.

Posebnu vrijednost ovom uspjehu daje činjenica da su mladi Barani dostojno nosili ime svog grada i zastavu Crne Gore na svjetskoj sceni, potvrdivši da Bar ima generacije sportista na koje s pravom može biti ponosan.

Filipu, Luki, Marku i svim članovima reprezentacije upućujemo iskrene čestitke na istorijskom rezultatu i dostojnom predstavljanju Crne Gore.

Neka osvojena srebrna medalja bude podstrek za nove izazove, nova dokazivanja i još veće pobjede koje ih očekuju u godinama koje dolaze.

Ponosni na vas! Ponosni na Bar! Ponosni na Crnu Goru!“, zaključuje se u čestitki.

The post Naši juniori vicešampioni svijeta u ribolovu iz barke first appeared on BARinfo.

U pojedniačnom plasmanu kod seniorki Radmila Stević i Ana Miljanić su  zauzele četvrto mjesto, dok je kod seniora Perica Junković osvojio 14 mjesto, Dušan Milićević 16, a Slobodan Đurđić 26 mjesto.

“Ostvareni rezultati potvrđuju potrebu za još kvalitetnijim radom sa  takmičarima i posvećenost razvoju sportskog ribolova zarad stvaranja novih generacija uspješnih ribolovaca. RSK „Rumija“ upućuje zahvalnost domaćinu, SRK „Grand Prix“ iz Kotora, na srdačnom prijemu, gostoprimstvu i uspješnoj organizaciji takmičenja” kazao je za naš portal Branko Pržica – predsjednik RSK “Pristan”.

The post Solidni rezultati seniorki i seniora RSK Pristan u Kotoru first appeared on BARinfo.

Zlatnu medalju u kategoriji seniorki osvojila je Ana Miljanić iz SRK “Rumija” iz Bara.

Ona je ubjedljivo trijumfovala sa 1.950 bodova, srebrna je bila Tijana Kekić (KSR „Bojana“ Ulcinj) sa 1.065, a bronzane Nada Dabović (KSR „Ama“ Kostnjica) 350 bodova.

Prvo mjesto u kategoriji juniora pripalo je Filipu Buziću iz KSR „Sipa“ Tivat,  drugo Ani Kašćelan iz SRK „Grand Prix Kotor“, a treće Vuku Vasiljeviću  iz KSR „Širun“ Budva. Medalje najuspješnijima uručio je predsjednik Saveza Mladen Rostović. Tehnički organizator bio je klub „Ama“ Kostanjica.

Takmičarska sezona nastavlja se već iduće nedelje, kada će u Herceg Novom biti održan I krug državnog prvenstva u ribolovu iz usidrenog broda za seniore.

The post Ana Miljanić prvak države u ribolovu štapom sa uređene obale first appeared on BARinfo.

U pojedinačnoj konkurenciji, Kup Bara je osvojio naš sugrađanin Miloš Dašić, koji je branio boje ekipe KSR „Igalo“. To uopšte nije iznenađenje, jer se radi o višestrukom pobjedniku ovog takmičenja, koji je znalački iskoristio poznavanje domaćeg lovnog terena. Drugi je bio mlađani Damir Papračanin (KSR „Ribar“), dok je treće mjesto osvojio barski veteran Perica Dabanović iz KSR „Pristan“.

U ekipnoj konkurenciji najbolji su bili takmičari SRK „Grand Prix Kotor“ (Nemanja Kašćelan, Boban Tešović, Ahmer Senadović). Drugo mjesto pripalo je ekipi KSR „Ribar“ Baošići (Dejan Sijerković, Marko Vujisić, Damir Papračanin), a treće ekipa KSR „Delfin“ Budva ( Ivan Dejanović, Dejan Cvetković, Aleksandar Pejović).

Titula državnog ekipnog prvaka za 2025. godinu pripala je ekipi kluba „Grand Prix Kotor“ sa 18 plasmanskih bodova, drugo mjesto osvojila je mlada ekipa RSK „Rumija“ Bar (Filip Junković, Luka Pekić, Dušan Milićević) sa 33, a treće KSR „Ribar“ Baošići sa 40 plasmanskih bodova.

Uslovi za ribolov su bili skoro pa idealni, ali je izostao bogatiji ulov. Ukupno je ulovljeno nešto preko 80 kilograma ribe, što je za ovoliki broj takmičara prilično slab učinak. Čini se da su najbolje prošli ribolovci koji su lovili fratre, jer su arbuni podbacili.

Goran Simić, sekretar Sekretarijata za sport i mlade pozdravio učesnike na početku takmičenja, a kasnije im uručio medalje i diplome na svečanom ručku.

The post Kup Bara: Dašić ponovo najbolji ribolovac, kotorski Grand Prix pobijedio u ekipnoj konkurenciji first appeared on BARinfo.

Zakonom je, po prvi put, uvedena posebna kategorija sportskog ribolova – „big game“. To je ribolov na velike ribe, tune i sabljarke. Samo nosioci te dnevne dozvole će moći da ih love, i to iz plovila opremljenih uređajem za automatsku identifikaciju (AIS). Zakon predviđa i mogućnost da se dnevna dozvola za big game ribolov može dati i za ribolov sa obale (uz prethodno upisivanje područja obale na kojem se planira ribolov). Čini se da su u svemu oštećeni i podvodni ribolovci, jer njih potpuno isključuju iz “big game” kategorije ribolova.

Kako je Crna Gora postala članica Međunarodne konvencije o očuvanju atlantskih tuna (ICCAT), tako ćemo imati godišnje kvote za ulov koje nećemo smjeti da prebacimo. Kao dobru stranu toga, Vlada je navela da ćemo moći da izvozimo meso tune na tržište ICCAT-a.

Sportske ribolovce će posebno zanimati da napokon više nema ograničenja u broju štapova koje mogu koristiti. Proteklih godina je bilo mnogo spornih, čak i apsurdnih situacija, gdje su inspektori brojali i štapove koji nijesu korišteni u ribolovu i pisali kazne. Na sreću, sudovi bi obično to odbacivali.

Novi zakon je povećao dnevni ulov na pet kilograma, uz jednu dodatnu ribu od preko pet kilograma. Stari zakon je bio restriktivniji, sa dnevnim limitom od tri kilograma. Iskreno govoreći, to je malo ko poštovao, pa je novi zakon samo ispoštovao realnost.

Sada dolazimo do vjerovatno najspornijeg dijela koji se tiče sportskog ribolova, a to je uvođenje ribočuvarske službe. Naime, novim zakon se predviđa da svaki klub mora imati najmanje dva ribočuvara.

U barskim klubovima su dosta oprezni kad je ova novina u pitanju. Kako nam je rečeno iz rukovodstva jednog od njih, voljeli bi da ova ideja zaživi i da imaju ljude na terenu koji će štititi riblji fond i uvesti red među ribolovcima, ali su ipak dosta skeptični.

Najviše ih brinu zakonska ovlašćenja koja su predviđena, a ona su, po njima, vrlo uska i nedovoljno definisana, pa je pitanje koliko će u praksi ribočuvari moći da urade.

Nije ni definisano pitanje finansiranja ribočuvara, jer se, bez jasne podrške i značajnih stabilnih sredstava, boje da će sve ostati samo na papiru i dodatna obaveza klubovima koji sa skromnim budžetima to neće moći da ispune.

U cijeloj priči je posebno zanimljiv dio vezan za ovlašćenja. Da li će ribočuvari sportskih ribolovnih klubova moći i kako će intervenisati kad je u pitanju neki drugi vid krivolova na moru – mreže bez oznaka, kočarenje u plitkom moru, bacanje dinamita ili kad primjete uzročnika zagađenja mora? Da li mogu računati na asistenciju pomorske policije? To i dalje nije definisano.

Kako sad stvari stoje, forma i obaveza prema EU je ispunjena – ovaj IBAR zakon je usvojen, ali je jasno da je ostalo mnogo nedorečenosti koje će se morati ispravljati (i dogovarati) „u hodu“.

The post Zakon o morskom ribarstvu: Tuna zabranjena za obične smrtnike, ribočuvari i mnogo nejasnoća first appeared on BARinfo.

PT: Zanimljivo je da su te skoro svi moji prethodni sagovornici spomenuli. Svi su pohvalili tvoj rad sa mladim ribolovcima u klubu „Pristan“. Pitanje se samo nameće – Kako si došao na tu ideju da pokreneš to?

NT: Škola ribolova je počela prije nekih 13 godina i to samoinicijativno. Znaš da sam se dugi niz godina borio protiv krivolova, međutim ta borba je sve manje i manje dobijala na značaju i odlučio sam da se posvetim budućnosti, to jest mladim generacijama. Da ih naučim sportskom ribolovu i zdravom načinu razmišljanja u ribolovu.

PT: Koliko si uspio u tome, što misliš?

NT: Već prve godine škola je imala oko dvadesetak učesnika, to je bio rezultat koji nisam očekivao. Svake godine je broj djece bio sve veći. Ovogodišnja škola počinje već sljedeće nedjelje, i ima preko tridesetoro prijavljene djece. Do sad prošlo oko 400 mališana kroz tu obuku, što je za Bar impozantan broj.

PT: Dakle, ti si odustao od edukacije starijih i posvetio se novim generacijama, u nadi da će oni nešto raditi bolje od nas, je li tako?

NT: Pa jeste, ubijeđen da će oni biti bolji od nas. Moraju biti bolji od nas, jer ako ne bude tako neće biti više ni Jadrana, ni ribolova. Uspjećemo da uništimo sve.

PT: Rezultate škole vidimo po rezultatima vaših reprezentativaca iz kluba. Dosta ih se iznjedrilo iz te škole ribolova.

NT: Prije svega, ja mislim da su djeca u svim barskim klubovima nekako povezana. Ja volim da kažu da su to sve moja djeca, ja ih ne razdvajam po klubovima. Tu ima izvanrednih ribolovaca. Od starije garde tu je Petar Kapetanov, Mitar Berilažić, od mlađih – Filip Junković, Luka Pekić, Marko Pekić, Miljan Maksimović, Teo Tomašević… Zbilja ih ima mnogo, ako sam koga preskočio, neka se ne ljute. Sve su to moja djeca i sve ih jednako tretiram.

PT: Koliko sam pratio rezultate, barski klubovi čine osovinu mlade crnogorske reprezentacije u ribolovu.

NT: Od četvorice koji su redovni reprezentativci, juniori do 21. godine, trojica su Barani. A od šestorice, koji je čine ukupan broj juniora koji predstavljaju Crnu Goru, čak su četvorica Barani.

Tu moram da pomenem Marka Pekića koji je jedno izuzetno dijete. Sa samo 14 godina, on je ušao da se bori za mjesto u reprezentaciji do 21. godine. On je previše mlad da bi bio u toj reprezentaciji, ali rezultate su mu toliko dobri da je Savez jednostavno morao da ga prihvati kao ozbiljnog ribolovca i takmičara.

PT: Kako motivišeš djecu?

NT: Igrom, osmijehom, međusobnom komunikacijom, nesebičnim davanjem znanja, stalnom podrškom, komplimentima…

PT: Ti si uvijek bio ekološki osvješćen. Uvijek si bio u nekim akcijama i prvi si dizao glas protiv dinamitašenja i krivolova. Jesmo li to stvarno ostavili iza nas, ili nas čeka još mnogo posla. Koji su ti novi problemi sa kojima se suočavamo?

NT: Od kako se promjenila vlast u Crnoj Gori svi smo bili pod lažnim utiskom da će krenuti sve na bolje.

Kao što vidimo, nije krenulo na bolje, dosta je stvari zakočeno i dosta stvari čeka na red da se riješi. Moram da napomenem da smo prije deset godina imali izuzetnu komunikaciju sa tadašnjom vladom Dušana Markovića, kao neformalna grupa „Stop Krivolovu“. Tom prilikom smo odradili par memoranduma saradnje sa granično-pomorskom policijom.

To je bila izuzetna saradnja. U tri-četiri godine, policija je imala preko 300 izlazaka na teren, po pitanju krivolova, dinamitašenja i noćnog rođenja. Učinak im je bio 95 odsto. To su bili rezultati sa kojima su oni mogli da se hvale, a nama je bilo bitno da nas shvate ozbiljno, da kad god ih pozovemo da to bude 100% sigurna stvar.

PT: Dinamitašenje se smanjilo, to je vidljivo.

NT: Jeste se smanjilo, međutim, u posljednjih par godina opet se ta vrsta krivolova povećala, naročito ovoga proljeća. Moram da napomenem, mi danas u Crnoj Gori imamo tri zakonom zaštićene morske oblasti. Posljednjih mjesec dana imamo sedam ili osam registrovanih bacanja dinamita u tim oblastima, na gofove. Znači, nije se riješila situacija, ne trebamo da zatvaramo oči pred problemima.

Mislim da jedna profesionalna služba u šest primorskih gradova može da odradi ribočuvarski posao na zavidnom nivou. Ako je milion eura neka godišnja cifra da zaštitimo u potpunosti Jadran, da se zaposli 60 ljudi u šest opština, da rade svoj posao 24 sata dnevno, mislim da to nije velika cijena.

PT: Da se malo okrenemo na nas, sportsko-rekreativne ribolovce. Imamo li mi neku odgovornost u tome, da li mi pravimo greške?

NT: Naravno da imamo, međutim ne postoji doktorska disertacija ili bilo kakva teza da se sportskim ribolovom uništio riblji fond. Udicom je nemoguće uništiti riblji fond. Naravno, postoje minimalne mjere riba, postoji ograničen broj dnevnoga ulova, to su te neke stvari koje treba da se poštuju.

Postoji i etika u ribolovu. Ne možete i ne smijete da ćutite ako vidite krivolov pored sebe. Decenijama pokušavam to da objasnim, svima članovima našeg kluba – Ne morate vi da zovete policiju, zovite mene, a ja ću obavijestiti nadležne!

Obavijestite me gdje je ta lokacija, ja ću da dođem, sačekaću policiju. Jednostavno trebamo stati nogom na tu pošast, jer to je zbilja pošast. Evo, u posljednjih pet-šest godina, od kad „Stop krivolovu“ funkcioniše, u saradnji sa Ministarstvom unutrašnjih poslova i sa Sportskim savezom za ribolov na moru, krivolov dinamitom je sveden na nekih 10 odsto u odnosu na prije. Ali i tih 10 odsto je ogroman broj!.

PT: Naša generacija bila možda i posljednja privilegovana koja je mogla da lovi praktično svugdje. Vidimo da se sve više sužava prostor za sportske ribolovce, čini se da nove generacije uskoro neće imati gdje da love. Kako gledaš na to, što se može tu promjeniti?

NT: To jeste generalni problem. Mislim da je u pitanju sužena svijest građana Crne Gore, naročito primoraca. U susjednoj Hrvatskoj, država radi sve da pospješi sportski ribolov. Da vrati ljude na more, da se ljudi bave sportom, da budu fizički i aktivni. Međutim, kod nas ta svijest je na veoma niskom nivou.

Ljudi gledaju profit i interes na prvom mjestu, pa onda sport. Ovaj sport nema nikakav profit. Ovdje se radi srcem i dušom, nema nikakvih miliona, milijardi…

Jednostavno za ovaj sport se treba roditi i izuzetno je dobar kako za fizičko razvijanje djece, tako i za mentalno zdravlje, strpljenje i staloženost. Pronaći pravi način da se u pravo vrijeme izvadi kapitalna riba je promišljen posao.

PT: Nebojša, zapošljen si kao vatrogasac. Radiš jedan vrlo odgovoran i bitan posao. Kako uspjevaš da uskladiš posao sa svojom željom da si stalno na moru?

NT: Jeste, ja sam vatrogasac – spasilac, vođa operativne grupe. Zapošljen sam u Vatrogasnoj jedinici Bar od 2011. godine. Svoj posao obavljam izuzetno odgovorno i smatram da je to najljepše zanimanje na planeti Zemlji. Pomoći ljudima koji su u nekoj nesreći je neprocjenjivo. Međutim, taj posao nosi sa sobom dosta stresa. Meni taj rad sa djecom u školi dođe kao terapija. Kanališem pozitivnu energiju i gledam svaki svoj slobodan moment da provodim sa njima.

PT: Nebojša, mi se poznajemo baš odavno. Kao djeca smo se stalno sretali noseći štapove po marini, kršima i lukobranu. Kako je počela tvoja strast prema ribolovu, ko te uvukao u to?

NT: To je počelo davne 1986. godine. Moj đed Zarija Tomašević je bio izuzetan ribolovac. Volio je da peca skakavicu na teleskopski štap. Sigurno se sjećaš kakvi su to štapovi bili. Plastične bazuke po 600-700 grama, dužine šest metara. On je bio izuzetno smiren čovjek i sa svojom ekipom, pokojnim Smajom, Nikolom Jovićevićem i ostalima, svaki dan su išli da pecaju ribu u takozvanoj „govnari“ (dio luke gdje su sad vojni brodovi – prim. aut.). Ja bih svako veče išao tamo sa đedom, sjedio na bitvi i posmatrao bi ih kako satima pecaju.

Najviše bi volio kad bi Nikola Jovićević preporučio mome đedu da pođu da popiju crno vino, u restoranu gore, u Marini. E, to su bili mojih pola sata. Oni bi meni dali štap, ja bi tu pecao i bio sam mnogo dobar.

Nerijetko bih ja za pola sata izvadio više nego oni za prethodna dva-tri sata. Uvijek kad ja dođem, oni bi gledali da uzmu pauzu. Sam znaš, da krajem 80-ih, početkom 90-ih godina, udica i najlon su bili luksuz, štap je bio pojam.

Pored tako dobrih Barana koji su tada lovili ribu, svi mi mladi smo učili uz njih. Uvijek je tu bilo vremena da nam daju malo štap da probamo, da vežemo itd…

PT: Koji je tvoj omiljeni način ribolova i koji je tvoj najveći trofej? Ne mora da bude najveća riba, već najveći trofej.

NT: Moj omiljeni način ribolova je varaličarenje. E sad, ima raznih vrsta varaličarenja, za mene je jigging jedna od najboljih igara i to „slow pitch“, koji u posljednje vrijeme baš koristim. Sve vrste metalnih varalica, sve vrste guma… Sve je to za mene jedna igra na koji način da prevarim ribu koju vidim ispod sebe, jer koristim sonar i sva elektronska pomagala, kao i svaki ozbiljni ribolovac.

Najveća riba mi je tuna od 168 kilograma. Izvadio sam ih tri toga dan, ali mi ona nije najveći trofej. Najveći trofej mi je škarpina 3,900 kilograma. Ja ne znam je li kada izvađena takva riba. Zbilja je bila impozantna. Inače kod riba volim taj sklad boja, kao recimo kod zubaca. Zimi on ima izrazitu ljubičastu boju koja se prelama u žutu i narandžastu. Kad ulovim ribu, mene očaravaju te njene boje, njena pojava, a sama veličina mi nije primarna.

PT: I manja riba može da dâ bolju borbu, ako je lagani pribor.

NT: Naravno, djecu u školi ribolova učimo da koriste „micro jigging“. Oni koriste najlone 0,12, 0,14, 0,16 mm, a džigove veličine od 5 do 7 grama. Ukljat od pola kila je tu kapitalac, ili lica od kilogram i po – dva. To je riba s kojom se treba boriti pola sata da bi je izvukli. Ali, tu se stiče to iskustvo bitno.

PT: Kao i svi ribolovci, siguran sam da imaš neku dobru ribolovačku priču, hoćeš li podijeliti sa nama?

NT: Ja sam ubijeđen da svaki ribolovac ima svoju ribu koja ga čeka u moru. Često puta mi se dešava da sa svojim dugogodišnjim prijateljem Zoranom Mihajlovićem pođemo u ribolov, pecamo na metar jednog drugoga, ja izvadim recimo deset izuzetnih riba, a on izvadi samo jednu. A koristimo isti pribor, lovimo na istom mjestu… Ja mu onda kroz šalu kažem – „Mora da si nešto loše radio ili si nešto loše mislio, ovaj odozgo ti nije predodredio za danas ništa“. To je po meni uvijek bilo fascinantno, jer i izuzetni ribolovac.

A onda, jedna priča iz djetinjstva. Porasli smo puštajući žive iglice na „crvenom svjetioniku“ da bi lovili predatore – lice, gofove, tad su bile i lampuge krupne od pet do deset kila. Međutim, galeb nam je tada bio najveći neprijatelj. Ulovi se na iglicu i onda sto muka kako mu izvaditi udice iz usta. On je bio opasna životinja za nas djecu.

PT: Za kraj emisije imamo jednu rubriku gdje gost ispriča neki svoj omiljeni recept za spremanje ribe.

NT: Imam dosta recepata i bavim kulinarstvom od najranijih dana. Već sa deset godina sam počeo da spremam ribu i obožavam da jedem ribu. Preporučio bi svima da što više ribe jedu, više od onih preporučenih dva puta nedjeljno.

Najbitnija stvar je da se riba termički što manje obrađuje. Ja bih preporučio tvojim slušaocima da ribu kuvaju, na lešo da je spremaju. Eventualno da je zapeku, a ako moraju da je prže, da je isfiletiraju i bukvalno tri minuta po jednu stranu okrenu na maslinovom ulju ili maslacu. Tako riba zadržava što više makro i mikronutrijenata u sebi.

Moje djeca su sa dva – tri mjeseca počela da jedu ribu. Moj sin sa tri mjeseca nije mogao da stane da jede tabinju. Ona je dosta meka i rastresita, a ja je lovim otprilike nekim dubinama između 80 i 100 metara. Kažu da djeca treba meso da jednu tek sa 6-7 mjeseci, a ja sam ubijeđen da je ta tabinja mnogo zdravija od one vještačke hrane što daju djecu od rođenja.

Lešo riba je obrok koji se spremi za nekih četrdesetak minuta. Uz to se trudite da koristite što manje začina koji su hemijski – vegete, razni sosevi kupovni… Koristite začinsko bilje, živimo na Mediteranu, imamo bilja kakvog hoćete.

Marinada i savura za ribu ima nebrojeno. Jedna od omiljenih mojih savura, za bijelu ribu prve kategorije je đumbir, ojster sos, bijeli luk i maslinovo ulje. Ako je nekome prejak ukus, može i pomorandža da se iscijedi. Onda to dobija slatko-kisjelkasti ukus, koji uz lešo ribu je izuzetno prijatan i otvori sve receptore.

The post Priče talasa: Nebojša Tomašević – Udicom je nemoguće uništiti riblji fond first appeared on BARinfo.

Ukljat(a) (Oblada Melanura) je srebrnasta riba, tamnih leđa i spljoštenih bokova. Podsjeća na ostale pripadnike porodice Sparida, pogotovo na špara. Okuplja se u velikim jatima na pontama, uopšte na mjestima gdje je struja jaka. Ima ga i na ulazima u luke, kao i u blizini lukobrana. U toku zime se povlači na dublje seke. Na svim tim mjestima ima i najviše hrane, planktona, koji je pored sitnih riba, osnovna hrana ukljata. Gastronomske vrijednosti ove ribe su poznate, a jedina mana je što ne može narasti veliki, srednji lovni primjerci teški oko 100 grama, ali i oni stavljaju na velike muke vaš pribor. Pored bukve i palamide, ukljat je vjerovatno najborbenija riba u moru (srazmjerno veličini, naravno).

Radi se o prilično rasprostranjenoj vrsti. Može se naći u cijelom Mediteranu, a živi i u Crnom moru i istočnom Atlantiku. Ukljat ima više lokalnih imena – u upotrebi su i nazivi ušata, oćada i crnorep.

Ima duguljasto tijelo, blago spljošteno sa strane. Može narasti do 37 cm dužine, ali se češće viđaju primjerci oko 20 cm. Najveća zabilježena težina je nešto ispod jednog kilograma. Osnovna boja ove ribe je srebrnasto-plavkasto-siva, sa svjetlijim donjim dijelom tijela. Najprepoznatljivija je po crnoj mrlji u obliku sedla na repu, koja je okružena bijelom bojom.

Glava joj je kratka sa šiljastim vrhom, a usta su mala i blago okrenuta prema gore. Ima relativno velike oči. Peraja su uglavnom blijedo žućkaste ili ružičaste boje, osim tamnijih prsnih peraja. U gornjoj i donjoj vilici ima 8-10 sjekutića sa nazubljenim ivicama, što govori dosta prehrambenim navikama. Ukljat je svaštojed, ali je primarno predator. Glavna hrana su mu sitni beskičmenjaci, posebno plankotonski račići iz grupe kopepoda. Ishrana ukljata se mijenja kako raste. Mlađe ribe više jedu planktone, dok starije jedinke radije konzumiraju kozice, crviće i sitne ribe.

Ukljati se uglavnom mrijeste od kasnog proljeća do ljeta, najčešće od maja do jula, sa vrhuncem u junu.

Interesantno je da, iako je većina ukljata ili muškog ili ženskog pola tokom cijelog života, neke studije pokazuju da mogu biti i protogini hermafroditi. To znači da se rađaju kao ženke, a kasnije se mogu pretvoriti u mužjake, obično kada dostignu određenu veličinu.

Ukljat se može loviti sa obale i iz barke. Lov iz plovila je mnogo uspješniji jer možete doći do najboljih pozicija za lov. Velika pogodnost je što barke ne trebaju biti velike, može se loviti čak i iz gumenjaka.

Dva su najčešća načina lova na ukljate. Najosnovniji i najjednostavniji je lov na prst. I malo dijete zna kako se lovi na “karolu”, ali samo majstori umiju da ih ovako dosta nalove. Najefikasniji metod je ipak lov štapom, a njegova praktičnost u odnosu na lov na prst je neuporediva. Debljinu strune regulišite po veličini ribe koju očekujete, kao i po vremenskim uslovima. Bistra voda i lov po danu diktiraju vrlo tanke strune, dok se po noći mogu koristiti i nešto deblji najloni.

Osim ovog načina ribolova, posljednjih godina kod nas je zaživio lov vaser-kuglom (plastičnim providnim plovkom koji se puni vodom). Takođe se lovi štapom, čak se koriste i iste mašinice. Ali postoji jedna bitna razlika, lov vaser-kuglom je mnogo pogodniji za ribolovce koji ukljata traže sa obale, jer su zabačaji neuporedivo duži. Ovakvom tehnikom se često love dosta krupni ukljati, pa je upotreba meredova skoro obavezna, pogotovo kada lovimo sa nešto visočije obale. Da bi se povećala efikasnost, na jednu od udica stavite koricu hljeba, koja će “glumiti” brum, a uz to će držati mamce blizu površine. U toku cijelog ribolova morate paziti na to gdje vam struja nosi najlon, da vam se ne bi desilo da umjesto ukljata na udicu ulovite trofejnu stijenu.

Ukljat je dosta probirljiv kada je u pitanju mamac. Osnovni mamac je hljebna pahulja, zatim kozica, pastela, kao i školjka. Pahulja hljeba je posebno efikasna kada se lovi pri punom mjesecu, jer njenu bjelinu ribe lako primjete. Najbolja pastela se pravi od tijesta i sira, ali tako da se umijesi vrlo mekano, jer ukljat dosta nevoljno uzima žilavije mamce.

Ono po čemu se ukljat razlikuje od ostalih riba iz porodice Sparida je to što ga je skoro nemoguće uloviti na lignju (opet priča o žilavosti mamca), a o sipi da ne i govorimo. Kao jedan od najefikasnijih i najpraktičnijih mamaca se može koristiti larva od muve.

Brumanje u toku ribolova je skoro obavezno. Dobar brum se vrlo lako pravi od skvašenog starog hljeba. Ako se lovi iz barke, dovoljno je baciti nekoliko šaka primame ispod sebe, jer će je tako struja odnijeti na pravo mjesto. Postoji i nešto drugačiji način brumanja – stari hljeb se stavi u jutanu vreću, koju ćemo spustiti u vodu pored barke. S vremena na vrijeme, protrešćemo je tako da će iz nje izaći samo sitni komadići hrane, od koje ribi samo poraste apetit.

Najbolje vrijeme za lov ukljata je noć, sa posebnim naglaskom na prvi mrak i sat – dva pred svitanje. U dnevnim uslovima se može prevariti samo na vrlo tanak najlon (0,12 – 0,14mm), a tada ribolov na ukljata postaje majstorstvo.

Najinteresantnija tehnika za lov ukljata je pendulanje. Ovakav način ribolova je kod nas vrlo popularan, moguće i zbog svoje efikasnosti. Od varalica se koriste bijele cjevčice, sitni vobleri, kao i razna pera bijele boje. Ubjedljivo najefikasniji mamac je silikonac Raglou. Obično udara blizu obale, pogotovo ako ima pjene i talasa, a kad ga jednom nađete – budite uvjereni da će lov biti bogat.

Svi se kunu da je ukljat najukusniji na gradelama (što je živa istina), ali mi vam za promjenu dajemo jedan jednostavni recept, pomoću kojeg možete spremiti bilo koji morsku ribu.

Marinirani ukljat

Potrebno:

kilogram ukljata, 300 grama luka, 200 grama paradajz sosa, ruzmarin, biber, crne masline, četiri režnja bijelog luka, lovor, limun, 15 dl maslinovog ulja, 3 dl bijelog vina

Priprema:

Ribe očistiti, posoliti, i ispržiti na malo ulja, a zatim poslagati u vatrostalnu posudu. Na čistom ulju propržite luk, paradajz, te onda dodajte sve začine. Onda ulijte bijelo vino, kao i malo vode. Kada uvri, stavite peršun i kriške limune. Sa takvom marinadom prelijete ribu, i još je pet minuta ostavite na vatri. Kada se ohladi, stavite je u frižider najmanje 12 sati. Prijatno.

The post Priče talasa: Ukljati, vjesnici proljeća u Baru first appeared on BARinfo.

Ova riba posjeduje kompaktan i aerodinamičan oblik tijela, nalik torpedu, koji mu omogućuje snažno i brzo plivanje, što je ključno za njegov način života kao predatora i za izbjegavanje opasnosti. Ima šiljati nos koja smanjuje otpor vode i snažno repno peraje u obliku polumjeseca, koja osigurava moćan potisak za brze pokrete. Boja tijela je prepoznatljiva: gornja strana je tamnoplavo, siva ili metalno plava do plavo-zelena, postupno prelazeći u srebrnasto bijelu na donjoj strani. Jedna od ključnih oznaka za identifikaciju su isprekidane, tamne, talasaste linije, na gornjem dijelu tijela, koje se ne protežu ispod bočne linije. Dodatno, prisutno je tri do sedam tamnih mrlja nalik otiscima prstiju između prsne i trbušne peraje, a karakteristično je da nemaju tamne pruge na trbuhu. Važno je napomenuti da, poput većine drugih sličnih vrsta, luc nema mjehur, pa mora da neprestano pliva da bi održao položaj u vodenom stubu.

Najteži ulovljeni primjerak je imao 17 kila. Polnu zrelost obično dostižu pri dužini oko 42 cm, pri čemu ženke sazrijevaju ranije od mužjaka.

Luc je visoko migratorna vrsta, čija kretanja su često povezana sa sezonskim promjenama temperature vode i reproduktivnim ciklusima. Unutar Sredozemlja, te migracije uključuju kretanje prema jugu tokom zimskih i jesenjih mjeseci, nakon čega slijedi povratak prema sjeveru u proljeće i ljeto. Temperatura vode ima ključnu ulogu u pokretanju ovih migracija, pri čemu vrsta preferira toplije vode – u rasponu od 24 do 30°C.

Radi se o nevjerovatno sposobnom predatoru, koji se hrani svime što je dostupno u njegovom staništu. Njihova prehrana obično uključuje račiće, razne vrste riba (uključujući kanibalizam) i lignje.

Trenutno je status očuvanosti ove vrste na Crvenom popisu IUCN-a naveden kao „najmanja briga“ (Least Concern). Procjena posljednji put je ažurirana 2023. godine, što ukazuje da se vrsta trenutno ne suočava s neposrednom prijetnjom izumiranja na globalnom nivou. Međutim, uprkos tom statusu, luc je izložen značajnom ribolovnom pritisku u Sredozemnom moru.

Luc je riba koja živi u jatima, često formirajući velike skupine koje se  obično sastoje od jedinki slične dobi, a ponekad pokrivaju područja dugačka i do tri kilometra i brojeći više od 5000 riba. Takođe, nekad se mogu udruživati u jata s drugim vrstama iz porodice Scombridae, poput palamide i nedoraslih plavorepih tuna. Kada se hrani sitnom ribom blizu površine, poput sardelama ili inćunima, luc može stvoriti pravo ključanje mora, koje karakteriše intenzivna aktivnost na površini vode, često privlačeći galebove koji love isti plijen.

Ova riba je savršena za sportske ribolovce. Cijenjena je zbog svoje izvanredne brzine i snage kada se uhvati na udicu, često se upuštajući u brze, iscrpljujuće bijegove. Sportski ribolovci je love na pendulu, spiningom, vertical jiggingom, a u posljednje vrijeme je sve popularnija tehnika shore jigginga.

Brzina povlačenje pendule ne treba biti ispod 4-5 čvorova. Luc je brza riba, i okidač za udarac na varalicu je brzo povlačenje. Varalice su razne, od „pera“, voblera, dugih metalnih kašika i oktopusa. Stavljanje takozvanog „tizera“ ispred varalice povećava prilike za ulov.

Spining je vrlo popularna tehnike za ribolovce koji posjeduju brze čamce. Treba imati dobar vid i pregledati horizont za jatima galebova koji „padaju na more“. Tu se hrani luc. Ribolovci zastanu plovilom malo dalje od jata, tek koliko mogu da zabace preko. Često se lucevi hrane vrlo malim ribama, pa bi valjalo i uskladiti veličinu varalice sa tim.

Vertical i shore jigging su dvije srodne tehnike ribolova. U objema se za mamac stavljaju metalne izdužene varalice kojima ribolovac potezanjem (džigovanjem) unosi život. Vertical se odnosi na ribolov iz barke, dok se shore jigging odvija sa stjenovitih obala, gdje su veće dubine.

Meso luca se konzumira sušeno, konzervirano, dimljeno, pa čak i „živo“. Iako neki smatraju da je njegovo tamnije meso jačeg okusa manje poželjno od mesa drugih vrsta tuna, ono ostaje komercijalno važno zbog velikih količina koje se ulove. Bitno je da ga ribolovci odmah, dok je još riba živa, otkrve. Takva riba će imati mnogo manje tamnocrvenog mesa i biće ukusnija.

Vjerovatni najbolji način da se luc spremi je „sott’olio“ – pod uljem. Očistite nekoliko većih luceva i uklonite im glavu. Nađite dovoljno veliku šerpu da stanu cijeli, ulijte vode i dodajte soli. Kuvajte oko sat i po, te pustite da se ohlade u istoj vodi. Zatim odvojite kosti i tamnije meso koje je puno krvi. Takođe, obavezno im ogulite kožu. Ako ste dobro odradili posao dobićete duge komade čistog mesa luca. Poređajte ih na čistu krpu i pokrijte dobro zbog muva. Tako treba da odstoje nekoliko sati da bi se dobro prosušili.

Za to vrijeme kuvanjem sterilišite teglice i poklopce, okrenite ih i poređajte na čisti peškir ili krpu.

U teglice uspravno ređajte filete luca, jedan do drugog. To je momenat kada ćete odlučiti koji ćete začin dodati: lovor, biber u zrnu, majčinu dušicu, ljutu papričicu… Kada dobro napunite teglu ribom ulijte maslinovo ulje, da pređe preko ribe. Ne zatvarajte ih odmah, sačekajte sat vremena jer će riba upiti dio ulja i dolijte gdje treba. Zatim poklopite dobro, poređajte teglice u šerpu punu vode. Kad sve provri, kuvajte još pola sata, a onda ugasite vatru i sačekajte da se tegle ohlade. Riba se može jesti odmah, ali je bolje da prođe makar mjesec dana da svi ukusi prožmu.

Tako spremljeni luc je ukusniji od bilo koje konzervirane tune i potpuno pobija onu primorsku izreku.

The post Priče talasa: Da li je luc stvarno prvo jelo poslije onoga što se ne jede? first appeared on BARinfo.

Kako su javili iz Kluba sportskih ribolovaca „Pristan“, u pitanju je bio trening njihovih najmlađih članova.

Po običaju, pod budnim okom Nebojše Tomaševića, juniorke i juniori su uvježbavali tehnike vezivanja predveza, zabacivanja i mamčenja. A bilo je i ulova: arbuna, fratrića…

„Trening je bio generalna proba za interno nadmetanje koje će biti održano sljedećeg vikenda. Na njemu će se isfiltrirati najbolji koji idu na takmičenje U16 na Velikom pijesku, 23. marta, u organizaciji KSR ‘Lampuga’. Na treningu je bilo dosta novih članova, koji su pokazali veliko zanimanje za ribolov. Uz to, svi su dobili kačkete i majice sa logom kluba“, navode iz KSR Pristan.

The post Foto: Veseli trening malih ribolovaca KSR Pristan first appeared on BARinfo.

Sipa je majstor kamuflaže. Koristi specijalizirane pigmentne ćelije u koži, zvane hromatofore, koje joj omogućavaju da brzo promijeni boju i teksturu kako bi se uklopila u okolinu. Ovu sposobnost koristi kako bi se sakrila od grabljivaca, ali i kako bi se prikradala plijenu. Sipa može poprimiti boje i šare stijena, pijeska ili morskih algi, čineći se gotovo nevidljivom.

Ona ima deset krakova, od kojih su dva specijalizovana duža pipka s posebnim prijanjaljkama na vrhovima. Kada uoči plijen (npr. ribe, rakove ili druge male organizme), sipa se polako približi, a zatim brzo ispali ova dva pipka kako bi uhvatila plijen.

Kada se osjeća ugroženom ili želi zbuniti plijen, sipa može ispustiti oblak tamne tečnosti, poznate kao sepija ili mastilo. Ovo crnilo ne samo da stvara vizuelnu prepreku, već može i ometati miris predatora, što daje sipi priliku da pobjegne ili se prikrade.

Sipa je najčešće aktivna noću. Koristi svoje velike, osjetljive oči kako bi uočila plijen u mraku.

Uz hobotnicu, jedan je od najinteligentnijih beskičmenjaka. Koristi taktike poput praćenja plijena iza leđa ili čekanja u zasjedi. Takođe, ima sposobnost učenja kako bi poboljšala tehnike lova.

Nakon što uhvati plijen, sipa ga drži čvrsto svojim kracima, a zatim koristi svoj moćan kljun (nalik papagajskom) kako bi ga zdrobila ili raskomadala prije gutanja.

Čvrstoću sipinom tijelu daje „kost“. Radi se o bjeličastoj, hrskavičastoj tvorevini. U prošlosti su se sipine kosti mljele za izradu praška za poliranje, koji su koristili zlatari. Isti prah se dodavao i pasti za zube i koristio se kao apsorbens ili u medicinske svrhe kao antacid (neutrališe želudačnu kisjelinu i smanjuje aciditet stomačne sredine).

Danas se sipine kosti obično koriste kao dodatak bogat kalcijumom, za ptice u kavezima, činčile, razne gmizavce, te račiće i puževe u akvaristici.

Kako ribolovci love sipe

Privredni ribari je love mrežama, sportski ribolovci koriste pušće i vrše. Ronioci ih često love puškama, a postoji i tradicionalni način lova sipe pod feral sa ostima.

Vrhunac ribolova na sipu je u kasnim zimskim mjesecima do proljeća. Tada se sipe primiču obali da bi se mrijestile. Obično traže livade posidonije, gdje ženke lijepe svoja jaja.

Sportski ribolov je vrlo jednostavan, na sistemu za ribolov montirajte pušće na predvezu od pola metra. Debljina predveza je do 0,30 mm. Na mjestu gdje se spaja predvez i osnova zavezati vrtilicu, na koju kopčom dodajte malo olovo od 20 do 50 grama težine, u zavisnosti od kurenta i dubine. Sistem se spušta na mjestima gdje ima pijeska između livada posidonije i lovi se tako što se barka pusti niz morsku struju.

Treba pratiti vrh od štapa i na svako sumnjivo zatezanje lagano početi privlačenje. Ako osjetite težinu, spremite meredov, jer se u skoro pola slučajeva sipa se ne zakači na kukice već se samo drži za pušću. Ako se otkači, a nije se nabola samo brzo bacite varalicu na isto mjesto i sipa će je ponovo poklopiti.

Zanimljiva stvar je sa odabirom boja varalica. Iako zvuči kontraintuitivno, tamnije boje treba koristiti u vrijeme slabijeg osvjetljenja, rano ujutru i kasnije uveče, dok se prirodne boje koriste kada se lovi po danu.

Važna napomena, kad izvučete sipu na suvo, izbjegavajte da je okrenete prema sebi. Nepogriješivo će vas gađati mastilom u oči.

Ovog puta ćemo vam dati jedan tradicionalni recept, koji se u malim varijacijama javlja po cijelom Mediteranu. Radi se o sipi u paradajz sosu.

Biće vam potrebno:

1 kg svježih sipa
500 g čeri paradajza
1 glavica crnog luka
2 čena bijelog luka
Maslinovo ulje
Bijelo vino
Peršun
So, biber

Priprema:

Odvojite glavu od tijela sipe. Izvaditi „kost“. Isperite temeljno pod hladnom vodom i isjecite sipe na kolutove debljine oko 1 cm.

Sitno isjeckati crni luk i pržiti ga na maslinovom ulju dok ne omekša. Dodati prepolovljene čeri paradajze i dinstati još nekoliko minuta. Začiniti solju i biberom po ukusu. Sos poklopiti i držati na laganoj vatri oko 20-25 minuta.

U posebnom tiganju zagrijati malo maslinovog ulja i propržiti sitno sjeckan bijeli luk. Dodati sipe i propržiti ih na jakoj vatri 2-3 minuta. Zaliti bijelim vinom i ostaviti da alkohol ispari.

Dodati propržene sipe u sos od paradajza. Miješati i kuvati na laganoj vatri još 15-20 minuta, dok se sipe ne skuhaju. Viljuškom provjeravati povremeno da li su dovoljno mekane. Na kraju dodati sjeckani peršun. Servirati toplo kao samostalno jelo ili uz prilog od krompira, pirinča ili tjestenine.

Možete koristiti paradajz pelat ili pasirani paradajz umjesto čerija. Ako vam je po volji možete dodati listić lovora ili čili papričicu. Jelo se možete čuvati u frižideru par dana.

The post Priče talasa: Kako uloviti i spremiti pokretnu mastionicu – sipu first appeared on BARinfo.