Kada je u pitanju Bar, posebno su zabrinuti za korito rijeke Rikavac, zbog čega su se obratili Sekretarijatu za komunalne poslove i saobraćaj, odnosno Sektoru za komunalne poslove.

U dopisu su istakli da su se zbog obilnih padavina, duž cijelog toka rijeke na žbunju i granama zadržale velike količine plastičnih kesa i drugog otpada.

“Postoji opravdana bojazan da je dio otpada, usljed povećanog vodostaja, već dospio u more. Podsjećamo da smo se ranije obraćali povodom problema otpada u rijeci i potrebe za sanacijom riječnog korita. Smatramo da je sada važno uključiti nadležne institucije kako bi se problem sagledao sistemski i dugoročno riješio. Ljubazno vas molimo da, u okviru svojih mogućnosti, pomognete u pokretanju daljih koraka — informisanju nadležnih službi, koordinaciji aktivnosti ili usmjeravanju inicijative ka institucijama koje mogu doprinijeti rješavanju situacije. Takođe želimo da skrenemo pažnju da stanovnici pojedinih kuća u blizini rijeke i dalje odlažu otpad u riječnom koritu, dok su u nekim slučajevima postavljene cijevi iz septičkih jama kroz koje se otpadne vode ispuštaju direktno u rijeku, što dodatno pogoršava stanje životne sredine” istakli su u dopisu nadležnim službama.

Osim zagrađenja korita rijeke Rikavac, oni su ukazali nadležnima i na nelelegalno odlaganje otpada duž puta ka Čelobrdu i plaži Buljarica.

Ove prijave zajedno i dosljedno šalju NVO Kompas i neformalna grupa Čista gora, kojima svakodnevno stižu fotografije devastiranog prostora. Pitaju se da li se mogu udružiti državne institucije i ekolozi kako bi Crna Gora sačuvala predznak “ekološka država”.

The post Ekolozi ukazali da zagađenje Rikavca ugrožava ekosistem first appeared on BARinfo.

„Prije ovog benda, bili smo članovi jednog koji se rasformirao. Ostala smo nas trojica u novom bendu. Prilikom formiranja, slušali smo strani bend ‘Nile’. Onda sam, više u šali, rekao da ako već postoji jedan bend sa rijekom, zašto se i naš ne bi zvao po jednoj. Odlučili smo se za kultni naziv. Mislim da nismo pogriješili”, kaže Martin.

U vremenu u kojem živimo, rijetko se mladi muzičari odlučuju za alternativnu scenu. Ipak ljubav prema „jačem“ zvuku ih je ujedinila.

„Volimo ‘tvrđi’ zvuk. Malo ga je u našem prostoru, ali znamo da ima publike i potencijala. Rekli smo da idemo onim putem koji volimo, i držimo se toga. Nismo se pokajali ni jedne sekunde. Štaviše, što duže postojimo ljudi nas sve više vole“, nadovezuje se Marko, koji je i vokal benda.

Uprkos malom tržištu, publike ne fali.

„Ono što nas posebno raduje je činjenica da u publici ima sve veći broj mladih ljudi. Ovo nije čist metal zvuk. Ako ćemo da idemo u detalje, ono što mi sviramo je death’n’roll, podvrsta ‘death’ metala. Ljudi koji kažu da smo čist metal bend, i ne griješe. Nemamo neke uzore. Slušamo sve bendove ovog pravca i crpimo inspiraciju. Gledamo da tokom pisanja i komponovanja pjesama izvučemo ono najbolje, i implementiramo u našu muziku“, dodaje Martin.

Bend je od osnivanja ostao isti i čine ga tri člana.

„Martin je bubnjar, Marko Jovanović je na gitari, i ja na basu i vokal. Nama trojici je sve ovo dobro i dovoljno. Kada komponujemo naše stvari, u sekundi se kapiramo. To je nešto što je neprocijenjivo. Nemamo potrebe za proširivanjem benda. Možda bi još jedna gitara dobrodošla, ali da se odradi na studijski način. Nema ženskih vokala za ovu vrstu muzike u Crnoj Gori, tako da nismo razmišljali u tom pravcu. Ja u većini slučajeva pišem tekstove, mada sva trojica radimo sve prilikom stvaranja muzike“, kaže Marko.

Prvi album sa dvanaest numera je prošao odlično.

„Zadovoljni smo onim što smo uradili do sada, a taj album je možda i nadmašio naša očekivanja. Imali smo veliku podršku od strane porodice i prijatelja. Od strane publike je zaista stigao dobar povratni impuls. Naša muzička priča je bila objavljena u mnogim  recenzijama i kompilacijama zvuka. Nažalost, nije to bilo medijski propraćeno u mjeri u kojoj zaslužuje, ali ništa neobično. Bili smo i u top 5 ‘Serbian metal’ portala, što je pokazatelj dobrog rada. Generalno ni kultura se ne cijeni previše, a kamoli ovaj muzički pravac. Imamo dobar odaziv sa svih strana. Nema nas na televiziji, baš kao i ostalih kolega, a ne puštaju se numere ni na radiju. Ali je normalno što je tako, jer čim ljudi nisu nečemu izloženi, ne može im biti ni blisko. Nekada je bilo drugačije. Čuveni ‘Rok karavan’ na nekadašnjoj MBC televiziji je bio dobra polazna osnova. Sada primat ima nešto novo, što je bar po našem mišljenju, nekvalitetno. Mi se ne ’laktamo’ za prostor. Naša muzika nađe put do fanova“, u glas ističu braća Vukmanović.

Raduje ih činjenica da na nastupima ima sve više mlađe publike.

„Ima ih sve više, što je iznenađujuće. Mladi ljudi se koriste modernim sredstvima komunikacije, tako da pronađu i ovaj vid muzike na YouTube, Instagramu i drugim platformama. S obzirom na to, koliko na regularnim medijima nema ove vrste muzike, dosta je omladine koja bira put da bude dio alternativne kulture. Ne mislim tu samo na metal zvuk, već i elektronsku i hip hop muziku. Stariji i naše generacije nisu imale priliku da slušaju ovaj vid muzike, zato ih je i manje na nastupima. Sada ima i više svirki, tako da se tu situacija sa mladima poboljšava. Uz nas u Baru postoji i Bend ‘9’“, naglašava Martin.

Svirki ima, ali nedostaju lokali u kojima bi se izvodila muzika ovog žanra.

„U našem gradu nema lokala za ovu vrstu muzike. Nedavno smo imali svirku na jednom događaju u Podgorici. Bilo je fino propraćeno, ljudi su bili prezadovoljni svim učesnicima. Neopisiv je osjećaj kada vidiš da preko stotinu ljudi pjeva tvoje pjesme, riječ za riječ. Ne bih promijenio ni jednu svoju muzičku odluku do sada, samo radi tog osjećaja. I to traje dugi niz godina. Ljudi su sve više otvoreni, naročito kada vide da smo isti. Najdraže nam je kada kažu da istrajavamo“, zadovoljno ističe Marko.

Iako bi neki, možda, odustali, ovi momci se ne predaju. Ostaju vjerni svom muzičkom izrazu.

„Kada bi imali uslove kakvi dolikuju kvalitetu i volji, bilo bi to mnogo bolje. Nas trojica gledamo na ovu muziku više sa aspekta prijateljstva, nego biznisa. Kada bi gledali isplativost, odavno bi se razišli. Baru generalno nedostaje prostor za žive svirke. Imamo Dom kulture, ali on nije napravljen za svirke. Lijepo bi bilo da se vikendom ne pitamo hoćemo li za Podgoricu, Budvu… Evo, mi vježbamo na našem spratu. I velika zahvalnost komšijama koji imaju razumijevanja. Svi znaju ko su nam roditelji i ko smo mi. To nam je baza za stvaranje” ,kaže Marko.

Sprema se novi album, a dvije pjesme su dobile demo verziju.

„Jedna pjesma je nastala za vrijeme korone, pa nismo mogli da to snimimo kako treba. Drugu pjesmu smo snimili uživo. Najnovija i poslednja ‘Starve the beast’ je izašla u petak. I ona je sa probe, uživo, kada već nemamo mogućnosti da to snimimo kako treba. Imamo još dosta pjesama napisanih i spremnih za snimanje. Iskreno, nadam se da će album ubrzo biti spreman. Planiramo i snimanje nekih spotova, samo da se materijalna situacija poboljša. Ne obraćamo pažnju koliko će biti pjesama. Promovišemo našu muziku na sve streaming servise. Imamo statistike po tim sajtovima, a vjerovali ili ne, podrška nam stiže iz inostranstva. Bilo bi lijepo svirati pred brojnijom publikom. To nam je želja“, zaključuju braća Vukmanović.

The post Zahvaljujući Rikavcu u Baru živi moćni metal zvuk first appeared on BARinfo.

Disketno, nenametljivo, malo sa strane, a ipak u žiži, smjestio se Jadran. Ako je naša Boka nevjesta Jadrana, onda je, sigurno, Jadran mediteranska nevjesta. Dio je tog neprevaziđenog sklada, koji plijeni svojim plavetnilom i izazovima koje nesebično dijeli sa svima. Nekada nam je njegova desna obala bila mala, a danas se zadovoljavamo i sa svojih stotinjak kilometara, tog vanvremenskog prostora koji nam udjeljuje svoje blagodeti. Koliko je ko usvojio od tog mediteranskog blaga, zavisilo je, a i zavisi, od dara onih koji su prepoznali njegovu izdašnost. Mediteran je kao neka velika bašta, ima različita plodna tla. Negdje je uspijevalo jedno, na drugom mjestu, drugo. Neko je žnjeo više, neko manje. Nama su zapali rošavi krši i ne baš izdašna jalovina. Osjećaj mi govori da smo uvijek bili negdje na kraju reda, a to nas prati i do današnjeg dana. Ono čega smo svi imali u izobilju je morsko prostranstvo, okićeno plimom i osjekom. Nemirne talase, koji su umivali beskrajne plaže i oblikovale drčne hridi stavljajući im do znanja ko je glavni. Ruže vjetrova koje su donosile raznorazne opijajuće mirise za smirivanje nemirnih duša i uzburkanih strasti!                                                                

Mnogi su se gradovi razvili u  periodu civilizacijskog progresa. Sjedeći  na tim plažama i morskim žalima, kao oko kakve logorske vatre, gradovi Mediterana su se nadgornjavali, a imali su oko čega. Veljali, a imali su zašto. Ispijali opijajuće pehare autohtonih vina i čaše raznih egzotičnih pića, jeli raznorazna tradicionalna jela i sladili se za sva čula omamljivim delicijama. Uživali uz zvuke originalnih instrumenata, koji su proizvodili nezaboravne očaravajuće note!                        

Među njima je bilo i onih, koji su, pored morske, prigrlili i riječne obale. Oni su nekako dominirali. Posjedovali su neki prećutni autoritet, samouvjerenost, a možda i neku nenaglašenu aroganciju. Ljubomorno su grlili svoje rijeke koje su proticale njihovim sredinama, uljepšavajući gradske pejzaže i donoseći neki samo njima svojstven šmek. Na to se ne može ostati ravnodušan. Gradovi i njihovi stanovnici, svjesni su te izuzetnosti. Rjekama se sa posebnom ljubavlju okreću!  Specifična je kultura življenja u takvim gradovima na sastavcima morskog i riječnog dodirivanja. Strujanja niz korita riječna u sudaru sa raznim vjetrovima morskim, stvaraju posebnu mikro klimu, koja blagorodno utiče na psihu.                  

U tom društvu rijetkih i odabranih našao se i naš Bar i to ne sa jednom, već sa dvije rijeke. Nijesu toliko baš impozantne, ali kolike god da su, naše su. Zluradi će reći da nijesu veće od potoka. Pošto takvih, nažalost, ima dosta, tako su se i odnijeli prema njima.                                         

Za razliku od drugih koje su skitajući, avanturišući, dovijajući se na raznorazne načine, prolazile kroz njima, uzbudljive krajolike i dolutale do svojih dobrih domaćina, naše su samo naše. Nijesu željele nikog drugog da uveseljavaju i da se daju, već samo nama, Baranima. Ali kao i u životu, ljubav, obično stanuje na jednoj adresi.                                      

Rikavac je jednoj ime. Kakva li je to energija izbijala iz nje, kad joj je tadašnji kum dao takvo ime. Željela je da skrene, nekako, pažnju na sebe i najavi svoje potencijale, ali to nije trajalo dugo. Ime je ostalo, a Rikavac, kao i prelijepi tigar u cirkuskom kavezu, više ne liči na sebe. Uspjeli smo da svojim nemarom i najprimitivnijim odnosom saspemo sve ono najgore iz sebe u tu rijeku i njom šaljemo u naše more, umjesto papirnih brodića, ono, što normalnom, svakako, ne priliči. Tako svima stavljamo do znanja koliko nam je stalo do onog čime nas priroda dariva.                                               

Ispod šumovitog Sutormana, greda tuđemilskih, ispiljila je Željeznica. Nije joj dugog puta do sinjega mora, ali se potrudila da se nametne svojim karakterom. Ko zna kada se prikazala ovom svijetu? Nije rečeno da nije vršnjakinja naše jedinstvene mirovičke masline. Možda su zajedno, svaka iz svog ugla, pravile planove kako i u kom pravcu usmjeravati i razvijati Bar. Bojim se da su govorile nekim, za ovdašnje, nerazumljivim jezikom.                                                              

Ko može reći da Vladimir i Kosara, onako zaljubljeni, nijesu bježali od dvorske svite sa Prečiste Krajinske i tražili mir na obali Željeznice? Uvaljana trava je sigurno, govorila i o njihovim nestašnom igrarijama. Ljubav su donosili na Željeznicu, a ona ljubomorno čuvala njihovu tajnu.                      

Ko može reći da vjenčanje Crne Gore sa morem, Kralj Nikola, nije obavio na ušću Željeznice i mora? Slavlje se odvijalo, a umorni vojnici hladili svoje žuljave noge na njenoj obali. Poslije dana provedenih na obroncima Bara i njegovog oslobođenja, njihovi konji, onako umorni ispijali halapljivo vode, oslobađajući se stresa poslije bezbrojnih topovskih salvi. Ne može biti da Markoni, poslije uspješno poslate telegrafske poruke sa brda Volujica u svijet, nije nazdravio čašom bijelog toskanskog vina, ohlađenog u brzaku hladne Željeznice? Gdje je Grgur Barski mogao dobiti inspiraciju za pisanje njegovog, a i našeg, Barskog ljetopisa nego uz žubor rijeke Željeznice?                                                         

Mnogi su se istoričari bavili ovim temama, ali bez nekog velikog uspjeha. Pisanim tragovima za sve ovo, ni traga ni glasa, tako da bi ovo moglo ostati na nivou mita i legende. Kao nezasiti mitomani od ovih nas glave neće boljeti! Ne traže krv!               

Dvije velike sile, svaka na svoj način su se razvijale, a samim time gajile  svoje ekspanzionističke, nekontrolisane ambicije. Sudbina je htjela da u tim svojim sumanutim pohodima, dopru i do naših prostora. Nekad lijevo, nekad desno, gore, dolje, granice su se pomijerale. U jednom trenutku, valjda sita od svega, naša ponosna, drčna i hrabra Željeznica, isprsila se i rekla je: “Dosta! Preko mene ne može!” Mala, ali ipak velika, zauzdala je dvije imperije, Austro-Ugarsko  i Osmansko carstvo. Velika Željeznica im je ohladila strasti i povukla granicu njenom obalom. Nijesu znali što ih je snašlo, ali njena se morala pitati. Dočekala je ona da im vidi i kraj.                                                        

A mi kao mi. Što smo mi uradili da joj ukažemo čast i odamo priznanje za ono što je radila? Za ovu jedinstvenost koja sigurno, nije poznata i uobičajna. Ništa! Ostavili smo je samu i prepustili da vrijeme, kad drugi nijesu mogli, istresa svoje ćudi i da sve ovo vrijeme nanosi joj samo štetu i bol. Nijesmo se udostojili da joj pomognemo da se smjesti u nekom uređenom za nju primjerenom prostoru.                       

Svugdje, gradski riječni tokovi predstavljaju izazov, ali i inspiraciju za arhitekte, urbaniste, pejzažiste, hortikulturnjake. Mnogi su se na takvim prostorima, projektima iskazivali, dokazivali, sticali ime i slavu, ostavljajući generacijama da uživaju u njihovoj zaostavštini. Kako urediti korito, trasirati šetačke staze, posaditi što više zelenila i cvijetnih dezena. Osmisliti i kreirati život na toj prostornoj paleti. Povezati obale elegantnim, kitnjastim, neobičnim mostovima i vizuelno upotpuniti pejzaž. Ništa od toga. Željeznicu su pokušali staviti u neko betonsko korito, urađeno na brzinu i bez plana. Da se ne osjeća komotno u njemu pokazuje stalnim zasipanjem i nanošenjem raznoraznih neprimjerenih materijala koji se čiste rijetko ili nikako. Najžustrija, najnezadovoljnija je na samom svom ušću. Tu podivlja, pobijesni, razgoropadi se i pokaže, povremeno, zašto su i velike imperije ustuknule pred njom. Želi da ukaže na nepravdu koja joj se nanosi, ali slijepac ne vidi, gluvi ne čuje. Bezmalo, čitavim svojim tokom, prava kao strijela, ulivala se u morski akvatorij, hraneći obalu sitnim šljunkom i pijeskom. Nezadovoljna, bijesna, ljuta, počela je da se uvija, grči, napreže, stenje. Kao posljedica toga je raznešena obala, koja je počela da prelazi u meandar i to na štetu Austrougara, koji bi da imaju priliku, izrazili kroz neku protesnu notu, veliko nezadovoljstvo. Osmanlije likuju jer su dobili značajan dio teritorije, kojoj se nijesu nadali i to bez opaljenog metka, zahvaljujući neprimjerenim domaćinima koji ne znaju što da rade. A i ko da zna.                                        

Krajnje je vrijeme da se Željeznica uredi i ne samo ona. Sav taj prostor koji joj pripada i usmjeren je na nju od hotela pa do podno Žukotrlice. Treba konačno da dobije svoju priču, morsku, mediteransku, barsku. Da se kroz kalete, pjacete, kamene fasade i lijepe portale oplemeni taj prostor. Lijepom promenadom da se došeta do obale Željeznice. Da se vrati duh starih vremena i zašto da se ne oboji, donekle, orijentom sa jedne, a gotikom i barokom sa druge strane. Da se onaj sumorni i bezlični, koji joj je samo breme i samar, zamijeni elegantnim, laganim i stilizovanim mostom i ne samo jednim. Vapi za uređenom obalom, morskom i riječnom. Željela bi da joj se vrate u to njeno naručje i Grgur i Vladimir i Kosara i Markoni i Kralj Nikola sa svojim svatovima. Da potomci masline sa Mirovice zaposjednu njenu obalu i svojom hladovinom gosti svoje goste. Njoj pripada centralno mjesto gdje će tako ušuškana i ona moći nešto reći, a mi znati da je saslušamo. Valjda će tada, konačno, mnogobrojni šetači znati gdje idu. Valjda će shvatiti da im orjentir ne mogu biti, patkice i guskice, a tamo ima i ćurana, već jedna lijepa rijeka, koja je omogućila da se oko nje razvije grad na granici dvije imperije.                        

Zluradi, iskomplesirani, nedovršeni, sujetni, pizmatični, neprosveċeni, nadobudni, samoljubljivi, doživjeće ovo kao kritiku. Tekst je apel i najdobronamjernija sugestija hrabrim, znavenim, trezvenim, pametnim, mudrim, neopterećenim, od nekoga koji ovaj prostor živi punim plućima čitav svoj vijek i želi konačno da vidi kako Bar, sa svim svojim kapacitetom, živi duh Mediterana.

The post Žarko Đurišić: Grad na granici dvije imperije first appeared on BARinfo.

“Nakon olujnog nevremena koje je pogodilo Crnu Goru protekla dva dana, i velikih poplava prouzrokovanih obilinim padavinama u našem gradu, pravovremeno izvedenim radovima na čišćenju i košenju bujičnih rijeka Rikavac, Željeznica i Rena, imovina i bezbjednost naših građana koji žive u neposrednoj blizini je sačuvana. Još jednom smo pokazali da naše Društvo na odgovoran način i ove poslove odrađuje u interesu opštine Bar i naših sugrađana”, rečeno je iz ovog preduzeća.

The post Očišćena korita rijeka lako upila veliku kišu first appeared on BARinfo.

„Čišćenje korita rijeka redovno se izvršava u cilju sprječavanja nastajanja šteta usljed obilnijih atmosferskih padavina.

Radovi na čišćenju podrazumijevaju vađenje i odvoz nakupljenog materijala i šuta, kao i nesavjesno odloženog otpada u koritima rijeka, ali i sječenje i potkresivanje šiblja i rastinja.

Apelujemo na građane da imaju razumijevanja prilikom izvođenja pomenutih radova, kako bi bili završeni efikasno, i u roku, kao i da se savjesno odnose prema očuvanju čistoće rijeka i životne sredine u svojoj zajednici“, kazali su iz lokalne uprave.

The post Otpočelo čišćenje korita Rikavca i Željeznice first appeared on BARinfo.

Od njih je dobijena informacija da će svi vodotoci, obuhvaćeni programom rada, biti na vrijeme očišćeni, te da je za čišćenje Rikavca nadležan Sekretarijat za imovinu, zastupanje i investicije.

Iz ovog Sekretarijata objasnili su da je i ove godine, za treći kvartal, planirano čišćenje korita Željeznice i Rikavca. Pripremljen je, kako objašnjavaju, tender i za ovu namjenu planirana su sredstva u iznosu od 40.000 eura.

Problem je, kako ističu iz Sekretarijata, što već više od nedjelju dana (zbog sajber napada) ne mogu da tender objave na portalu za javne nabavke, a to prolongira odabir izvođača i početak radova.

Oni su najavili da će tender biti objavljen čim se stanje normalizuje. Nakon toga biće izabran izvođač i biće očišćena korita Željeznice i Rikavca.

The post Sajber-napad blokirao tender za čišćenje Rikavca i Željeznice first appeared on BARinfo.

Dobila je ime u čast prof Marka Miliše sa Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagreba u znak zahvalnosti za njegova dugogodišnja istraživanja vodenih staništa Balkana (što uključuje i urednički posao sa autorom vrste na Springerovoj monografiji “The Small Water Bodies of the Western Balkans” – o malim vodenim tijelima Zapadnog Balkana).

“Vrsta je takođe nađena i u Istri, u Hrvatskoj. Nova vrsta je opisana korišćenjem molekularnih DNK barkoding analiza koje su pokazale da je najbliži rođak nove vrste iz Crne Gore i Hrvatske, vrsta koja naseljava planinske potoke u Kirgiziji od koje se razlikuje genetičkom distancom od čak 15.6 odsto što ukazuje na njihovu veoma dugu razdvojenost”, navodi se u saopštenju.

Nova vrsta je jedan od najkarakterističnijih (zahvaljujući svojoj jedinstvenoj obojenosti) predstavnika živog svijeta koji naseljavaju, danas veoma ugrožene, male potoke u primorskom dijelu Dinarske regije.

The post Nova vrsta Sperchon milisai otkrivena u kanjonu Rikavac first appeared on BARinfo.