“Ovaj roman se veoma lako čita, neopterećujući je u onom smislu da tjera čovjeka na razmišljanje, ali ga ne zamara. Često je teško suočiti se sa sadržajima koje knjiga nosi i proživjeti sve to. Ovdje nas Jefimija na Baliju, na neki lagani, ležerni način, vodi kroz svoj život i mi je pratimo u svemu tome” kazala je prof. Pavićević i dodala da je autorka u svom romanu upotrijebila i sintagmu  “živi svoj tjelesno- duševni bunt”.

“Naime, riječ je o ženi koja živi ideju slobodne ljubavi, vodeći se svojim uzorom među feministkinjama Emom Goldman, koja je i sama zastupala, pokušavala, htjela, željela i živjela tu svoju ideju” kazala je profesorica Pavićević.

A ideju “slobodne ljubavi” autorka Minja Marđonović vidi kao “politički, feministički koncept, zato što upravo nastaje kao reakcija na bračnu ljubav, na patrijahalna predanja kako je samo brak kruna heteroseksualne ljubavi”.

“Sada vidimo da i homoseksualni parovi teže za nekom vrstom priznanja, te je sada velika polemika da li je to brak ili samo zajednica. Ovo je nešto sasvim suprotno tome i instistira na uzajamnom tjelesno duševnom ne buntu, ali i buntu (i on se dijeli), odnosno, to je interakcija, razmjena između žene i muškarca, bez svih okova države, crkve, društva… Slobodna ljubav bi bila ona koja je slobodna zapravo jer ne zavisi od priznanja drugih, nego je važna za one između kojih se događa i postoji” objašnjava mlada spisateljica.

Profesorica Pavićević je istakla da je intrigantan i sam naslov “Jefimija žena koja čeka”, međutim, kako je pojasnila,  glavni lik Jefimija, u njenim očima nije žena koja čeka, već traži.

“Knjiga je već bila u štampi kad mi je moja lektorka, draga prijateljica takođe feministkinja, rekla ‘Minja ti si totalno pogriješila, ova žena, tvoja Jefimija, uopšte ne čeka – ona traži’,  ali ja sam je upitala ‘Zar onaj koji traži ne čeka?’ Čim tražimo, mi po automatizmu i čekamo da nađemo to što tažimo. Tako da, iako je glavna junakinja u romanu aktivna, neumorna, rekla bih malo i nestrpljiva, ona čeka pravu sebe, pa da tako, kroz sebe, dođe do nekih viših božanstvenih sila. Ja bih ipak rekla da čeka, mora da čeka” naglasila je Marđonović.

Ona otkriva i da je svoj prvi roman napisala s idejom da romantičnoj beletristici ponudi alternativniji pristup lično- političkom životu jedne žene.

“Kad sam ulazila u aktivistički svijet, kao i sve mlade feministkinje koje se zanimaju za taj altenativni put političkog djelovanja, naučila sam, jednu jako važnu stvar (koja kad se uči samim tim se i saznaje) a to je da je lično – političko. Odnosno, da su sva ona lična pitanja žena: od abortusa, seksualnog i nasilja uopšte, od zaljubljivanja u muškarca u patrijarhatu, do njenog reproduktivnog zdravlja pa čak i npr. rak dojke, zapravo lična i politička pitanja” objasnila je autorka.

Ovaj roman koji je, kako priznaje, počela da piše po nagovoru svog brata Danijela, potpisuje pod pseudonimom ‘stoglava aždaja’ ( pod kojim je inače poznata online) a nastao je tokom njenog boravka na Baliju, u Indoneziji.

“Generalno imam taj neki psiho-terapeutski momenat i mislim da pisanje zaista oslobađa, te da je jako važno, gdje god da se nalazimo, znali ili ne, mislili da znamo ili ne – da pišemo i da se tako praznimo. Tako sam ja na nagovor brata koji me bodrio i vjerovao u mene, krenula nešto da piskaram na Baliju, dok u jednom trenutku nisam shvatila da to što pišem ima potencijal da postane upravo neka važna lično -politička priča ” ističe autorka.

Po riječima profesorice Pavićević “ žanrovski je potpuno nemoguće ovaj roman uhvatiti “jer je i avanturistički, erotski, nevjerovatan spoj eseja, reportaže, političkih traktata, feminističke kritike… Na pitanje da li je to tako spontano, je li bilo autorkina slobodna igra ili je namjerno pravila takavu čudnu kombinaciju” spisateljica odgovara:

“Ja sam žena bez žanra i sve što stvaram volim da je bez tih etiketa. Pogotovo kad govorimo o ovoj vrsti ženskog pisanja koje angažovano. Kada me moj prijatelj glumac pitao koji je ovo žanr – odgovorila sam da je to je neka mješavina beletristike i feministički. Onda je on dao ime tom žanru belefeministika” s osmjehom je kazala Marđonović.

Ono na čemu insistira je blizak, prijateljski odnos i solidarnost između žena. Međutim, svjedoci smo kompeticije između njih koja je vrlo rijetko profesionalna ili intelektualna, već više estetska. Sastoji se u tome koja će bolje da izgleda, bolje da se obuče i ko će kojoj prići. A sve to je kako smatra autorka, ne samo kod nas već svuda, produkt masovnih medija i popularnih formata.

“U ovoj knjizi pokušavam da istaknem važnost ženske solidarnosti, koja je važna i za čitav feministički pokret. Samo zamislimo kakav bi ovaj svijet bio da su žene solidarne jedna prema drugoj i prijateljski nastrojene, kao što su to muškarci. Ne smijem ni da zamislim taj svijet. To bi bio neki raj na zemlji, sigurna sam! Jer, ovako ne može. Ljudi koji rade u nekim ženskim ambijentima, mi se žale kažu – eto vidiš da nisu te tvoje žene tako divne ko što ti misliš. Ali, mislim da se ne bavimo suštinom problema. Možda ne znamo nekom da priđemo, možda neke stvari ne razumijemo, a možda samo ne treba da kukamo nego da damo sve od sebe da to promijenimo” naglasila je Marđonović.

Njenim pratiocima na društvenim mrežama poznata je njena fasciniralnost Njegošem. Tokom večeri su se dotakle i teme uloga ženskih likova u “Gorskom vijencu” , koji autorka obožava kao i cjelokupno njegovo djelo, ali i stihova popularnih turbo-folk izvođača.

S obzirom da obožava poeziju i da je prije 5-6 godina po tome zapazila, profesorica Pavićević, koja je Minji inače predavala u školi, upitala je čemu je bliža: da li je neko ko se lakše i bolje izražava kroz stih (ma koliko bio nekonvencionalan) ili kroz prozu? Bez dvoumljenja Marđonović je odgovarila da više voli poeziju.

“Veliki sam fan lirike i poezije. Volim da je recitujem proživljam i mislim da je iskrenija. Pjesnik ili pjesnikinja ne lažu, prosto to nije forma za laž. Proza je fantastika, mašta, ima svega. Šta bih bila ja? Ja sam spoj možda da širim svoju feminističku misiju kroz liriku. Mislim da je i moj stil dosta poetičan i liričan, ima čak i nekoliko mojih pjesama u knjizi. To je neki moj problem, toliko volim da spajam nespojivo, da sam uvijek na ivici da se izgubim, ali me neko stručan vrati, tako da to ne ispadne toliko loše” zaključila je na kraju večeri Marđonović i najavila nastavak romana koji će, kako je kazala, sasvim sigurno biti “ništa manje a možda čak i više intrigantan od ovog”.

Minja Marđonović rođena je 1989. godine u Mostaru, rodnom gradu svoje majke. Zbog ratnih okolnosti na prostoru bivše Jugoslavije, svoje najranije godine života provela je u Baru, rodnom gradu svoga oca kojem je i posvetila ovo književno veče.

Uoči “Svilene revolucije” 2000.  godine, sa roditeljima se iz Crne Gore seli u Beograd, u kome i danas živi. Na Fakultetu političkih nauka diplomirala je politikologiju, a na Studijama roda masterirala kulturologiju kritikom institucije braka iz perspektive slobodne ljubavi, oslanjajući se pritom na anarhističke eseje čuvene feministkinje dvadesetog vijeka – Eme Goldman. Trenutno je na doktorskim studijama i planira da doktorira na temu slobodne ljubavi.  Pored akademske posvećenosti feminističkoj teoriji, stoglava aždaja svoju političku borbu artikuliše kroz društveno angažovano spisateljstvo i poeziju. Pored mnogobrojnih autorskih tekstova i kolumni, autorka je i kratkog dokumentarnog filma Kismet, koji je nastao u okviru projekta „Povećanje regionalne povezanosti mladih Srbije i Albanije”, posredstvom OEBS-a iz obije zemlje.

Njen rad možete pratiti na link-u https://stoglavaazdaja.rs/

The post Promovisan prvi roman Minje Marđonović – priča o potrazi za ljubavlju i slobodom first appeared on BARinfo.