Bio je veliki umjetnik, korak naprijed od svih u svom domenu stvaranja, oko toga se svi slažu.

Jozo Ćetković rođen je 1940. godine u Starom Baru, gdje je otac Jakob otvorio fotografsku radnju, jednu od prvih u gradu, nakon što se konačno preselio iz rodnih Zubaca. Tu je završio osnovnu školu i Nižu gimnaziju.

Zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, odsjek fotografija, započeo je 1956. a dovršio 1961. godine. Prvu samostalnu izložbu imao je u Baru 1957, a njegovu umjetničku snagu i talenat su uočili profesor Milan Fizi i veliki fotograf Tešo Dabac. I prve fotografske etide poslate sa kolekcijom Foto kluba “Zagreb”, u koji se učlanio 1958. godine, širom Jugoslavije su izazivale poštovanje.

Samostalno je izlagao u Zagrebu i Titogradu 1962. godine, Njujorku 1963, Zagrebu 1964, Bjelovaru 1966, Beogradu i Nišu 1967, pa opet u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt 1970, nekoliko mjeseci kasnije i u Karlovcu, zatim u Kelnu 1972, u zagrebačkoj Galeriji umjetničke fotografije “Croatia concerta” 1973, Dubrovniku i Torinu 1975, Doboju 1976, Novom Sadu 1977, Krapini 1978, pa dvije godine zaredom u zagrebačkoj galeriji “Karas” (1979, 1980), i 1981. u Baru i Zagrebu (Galerija Zagreb). Na izložbama u zemlji i inostranstvu osvojio je pedesetak različitih nagrada, od čega osam na međunarodnim izložbama (Alikante, Berlin, Hamburg…). U okviru tzv. poetsko-meditativne struje, naročito tehnikom “fotografike”, čiji je jedan od rodonačelnika, stekao je evropsko ime.

Na Ćetkovićevo ustrajavanje na mekoj granici između fotografije, grafike i slikarstva, odnosno međusobno povezivanje medija, uticala su avangardna strijemljenja pedesetih i šezdesetih. U dijelu stavova likovne skupine “Exat 51” o izjednačavanju “čiste” i “primijenjene” umjetnosti pronalazio je potvrdu za sopstveno slobodno stvaralaštvo.

Profesionalno je radio modnu i propagandnu fotografiju. Njegove fotografije krasile su šezdesetih i sedamdesetih omote singl ploča Miša Kovača, Duška Lokina, Zehre Deović, Jovice Petkovića, Nikole Badeva, trubača Marijana Domića, Esme Redžepove, Alenke Pintarič, Mira Ungara, Bojana Kodriča, Vere Svobode…

Svakako najpoznatiji Ćetkovićev primijenjeni rad bio je onaj na omotu kultnog albuma YU-rocka “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac (1973), a rame uz rame sa ovim jesu i omoti LP ploča Josipa Lisac – “Najveći uspjesi 68/73” iz 1974. i Gabi Novak i Arsena Dedića “Gabi & Arsen” (1980).

Serijom od devet fotografija ilustrovao je 1970. zbirku pjesama i šansona “Kao stotinu ruža” Zvonimira Goloba. Tu je napravio određeni iskorak od svog rada, jer, dok su u dotadašnjim aktovima bili zastupljeni prikazi ženskog tijela, ovdje je snimao goli par, ženu i muškarca. Potpisuje i fotografije na koricama “Antologije hrvatskog likovnog humora – Ples smrti” (izbor Dubravko Horvatić) iz 1975, zatim fotografije za katalog barske izložbe Veliše Lekovića iz 1981. godine.

Fotografski opus Joza Ćetkovića artikulisan je kroz četiri tematska ciklusa – “Zdanja”, “Porteti”, “Aktovi” i “Pejzaž”, koji su nastajali uporedo, kroz nešto više od dvije decenije, od početka šezdesetih do sredine osamdesetih.

Fotografije iz ciklusa “Zdanja” Ćetković je snimao u Starom Baru i u Zagrebu. U Stari Bar se vraćao povremeno, najčešće na odmor, u posjetu majci i ocu. “Siluete kuća, kula, neprepoznatljivih crkava, nevidljivih stanovnika, naznačenih brda i stabala, čini se bez lišća, stopit će se u nepravilnom, crno-bijelom grafičkom rasteru, optimalnom okruženju za otkrivanje sjećanja i prikrivanje zaborava”, stoji u katalogu izložbe.

Boravaka u Starom Baru veoma živo se sjeća Jozov sin, nastavljač porodične tradicije, umjetnički fotograf Saša Ćetković: “Jedva sam čekao školske praznike da sa tatom odem u Crnu Goru, u barske maslinike. On bi uzeo svoju foto-opremu na rame i cijele dane smo provodili među maslinama. Tata je stalno fotografirao, a ja sam ga ponosno pratio i uletao u kadrove. Nije se ljutio sve dok nije došao u Zagreb i počeo razvijati filmove. Skoro u svakom kadru je bila moja glava. Znao je stavljati foto-aparat na samookidanje u duplju od maslinovog drveta, a ja bih stalno znatiželjno provirio. Trebale su proći godine da se nasmije na spomen tog događaja”.

Dominantna tema Ćetkovićevog rada uvijek je bio ženski akt. Vraćao mu se u raznim životnim dobima, i obrađivao u različitim stilovima. Rane aktove, uglavnom nastale u prvoj polovini šezdesetih godina, kao i kod onovremenih portreta, karakterisala je kompozicijska jednostavnost temeljena na ritmičkim odnosima crno-bijelih ploha.

Ćetkovićevo zanimanje za aktove donosilo je, sjeća se njegov sin Saša, mnogo radosti i zabave njemu i veselim klincima iz kvarta u kome su živjeli.

“Sjećam se kad se tata vratio iz Kelna. Bio je na foto-kinu i ponosno mi je poklonio poster neke gole mulatkinje u prirodnoj veličini. Dok su druga djeca moje dobi u dječjoj sobi imala Bambija i Petra Pana, ja sam imao umjetničku fotografiju lijepe gole tete. Kada sam imao tri, četiri godine zgrabio me u umjetničkom zanosu, dok sam se igrao sa autićem u vrtu, i stavio u bračni krevet gdje je ležala gola teta, manekenka. Skinuo me i rekao da se igram autićem po teti. Napravio je seriju fotografija.

Najzabavnije snimanje u kući je bilo za kalendar Privredne banke, kad je tata skinuo lijepu susjedu da glumi kako doji dijete. Možete zamisliti koji je to bio doživljaj za nas klince koji smo virili na snimanju. Bilo je uvijek veselo. U našem dvorištu je tata ljeti fotografirao reklamu za sladoled ‘Ledo’. Opet sa zgodnim polugolim tetama koje ližu sladoled. Za reklamu motornih ulja ‘Optima Modriča’ motorna ulja, ispred dvorišta na autu su plazile zgodne tete i provjeravale ulje u motoru dok ih je tata snimao. Uglavnom, uvijek je bilo puno kandidata za držat’ rasvjetu”, objašnjava Saša.

Inspirisanost vajarskim oblicima prisutna je i u kasnijim Ćetkovićevim radovima, pa je tako snimio i seriju realističkih aktova u pejzažu, uz obalu mora, na kamenim plažama. U spoju formi oblih djelova ženskog tijela, često svedenog na torzo, s profinjenim formama oblutaka, naglašavao je, kako je govorio, “jedinstvo čovjeka i prirode”. Aktovi koje će Ćetković objelodaniti tek početkom osamdesetih, a snimio ih je znatno ranije, kritika je povezivala s ostvarenjima Davida Hamiltona i njegovim snimkama nagih tijela mladih djevojaka. Čitavu seriju je snimio s istim modelom, mladom djevojkom u čipkastom negližeu.

Izuzetni rezultati koje je postigao donijeli su mu 1963. status “Majstora fotografije” (Foto savez Jugoslavije), a zbog svog izuzetnog rada, FIAP (Međunarodna federacija za fotografsku umjetnost) dodijelila mu je 1967. počasno zvanje AFIAP (Artist Fédération Internationale de l’Art Photographique), a zatim 1971. i EFIAP (Excellence Fédération Internationale de l’Art Photographique), što znači da je ispunio visoke kriterijume sudjelovanjem na trideset međunarodnih izložbi pod visokim pokroviteljstvom FIAP-a, te imao 250 prihvaćenih radova na salonima fotografije širom svijeta. Laureat je i Nagrade grada Zagreba za životno djelo.

Ćetković se nakratko bavio i grafikom, slikarstvom i vajarstvom.

Živio je u Zagrebu sa suprugom Brankom i djecom Sandrom i Sašom. Signatura “Jozo Ćetković, 41000 Zagreb, Anke Butorac 9”, nanesena rukom ili u formi žiga, sačuvana je na fotografijama. Njegov atelje bio je mjesto okupljanja fotografa, književnika, novinara, mjesto druženja, razmjene iskustava s kolegama…

Iznenada je umro u Zagrebu 24. avgusta 1986.

Jedina Ćetkovićeva izložba u rodnom gradu, od smrti do danas, upriličena je avgusta 2002. godine u crkvi Svete Venerande u Starom gradu Baru. Postavku “Maslina, kamen, žena” otvorio je don Branko Sbutega.

The post Jozo Ćetković: Od Zubaca i Starog Bara do Zagreba i Njujorka first appeared on BARinfo.

„Uz svu autorsku individualnost, zbližava ih sintetizirana pročišćenost likovnih sredstava, sažetost i čistoća forme, kompozicijska jednostavnost, kao i slikarska intoniranost (u Joza Ćetkovića približavanje crtežu i grafici, a u Saše Ćetkovića slikarstvu)“, ocjena je kritike.

Postavka „Dnevnik jedne ljubavi – 50 godina kasnije kroz Jozov i Sašin objektiv“, uz umjetničku, donosi i priču o ljubavi oca i sina, kompleksnom odnosu, jakoj emociji, nastojanju sina da ne iznevjeri oca i nastavi njegovim putem – putem svog uzora i mentora. Lajt motiv izložbe je kultni album hrvatske i jugoslovenske pop-rok dive Josipe Lisac i čuvena crno-bijela fotografija Joza Ćetkovića na naslovnoj strani.

„Istrajavanje na mekoj granici između fotografije, grafike i slikarstva, odnosno na međusobnom povezivanju medija, kod Joza Ćetkovića, refleks su avangardnih stremljenja u Hrvatskoj pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka… Njegov fotografski opus, artikulisan kroz četiri tematska ciklusa, koje je naslovio: ‘Zdanja’, ‘Portreti’, ‘Aktovi’ i ‘Pejzaž’, nastajali su vremenski naporedo, kroz nešto više od dvije decenije. Ćetkovićevom radoznalom duhu odgovarala je složenost postupka stvaranja foto-grafike. Njime je otvarao prostore za beskrajna eksperimentisanja u laboratoriji i komparaciju sa drugim fotografskim postupcima, odnosno, za iskazivanje nove fotografske invencije. Fotografije iz ciklusa ‘Zdanja’ nastale su u Starom Baru u Crnoj Gori, mjestu umjetnikovog rođenja, i u Zagrebu, gradu gdje se školovao, ostvario poslovnu afirmaciju i živio. U Bar, i u rodno selo Zupci, Jozo se vraćao na odmor, u prigodne posjete majci i ocu, fotografu, koji ga je uputio u tajne fotografskog umijeća…

Fotografski projekat Saše Ćetkovića ‘Kao On’, njegova je životna priča u kojoj se prepliću dvije teme. Jedna je tematika posvećena ocu i sinu, koji se bave istom profesijom, ocu – mentoru, i sinu kojem je otac uzor i stručni savjetnik, koji mu otvara vrata fotografije i podupire ga u nastojanju da nastavi istim stopama. Druga, koja se prepliće s prvom, i emotivno boji cijelu priču, jeste tema rastanka – očeve smrti, odlaska i prekida fizičke komunikacije, ali i uspostavljanja nove, u nekim drugim, duhovnim sferama.

Zajedničke stvaralačke crte oba autora, dio su odabranih fotografija projekta ‘Dnevnik jedne ljubavi – 50  kasnije kroz Jozov i Sašin objektiv’. Motivi koji ih određuju, metafore su njihovog stvaralaštva“, zapisao je, između ostalog, u katalogu za izložbu, dr Milun Lutovac, teoretičar umjetnosti i rukovodilac Galerije „Velimir A. Leković“.

On je na otvaranju izložbe, koja je započeta sjajnom interpretacijom Josipinog hita u izvođenju Andree Demirović, kazao da se u umjetničkom rukopisu oca i sina prepoznaje jedna motivska, idejna i zanatska ruka.

„Saša, koliko god da je htio, ako je htio, da napravi otklon od Jozovog stvaralaštva, on je to uradio samo kada je u pitanju motiv, a rukopis je isti. Kada gledam krajolike Saše Ćetkovića, kao da gledam akt Joza Ćetkovića. Toliko ima neke iste energije, skrivenog značenja, koje se prepoznaje u umjetničkom dosluhu, iako, kako Saša kaže, više nisu zajedno, ali na nekom drugom prostoru još uvijek nastavljaju dijalog. Onog trenutka kada je Jozo bio na vrhu slave, Saša je bio dječak koji prati svoga oca“, naveo je dr Lutovac, objasnivši da je postavka zamišljena kao krug, odnosno zaokružena priča.

„Ako znamo da je antički svijet bio povezan sa predstavom kruga, mi ga ovdje koristimo, postavljajući izložbu, kao neki krug – fotografije od broja 1 do 14,  pričaju intimnu, iskrenu i pravu priču o porodici Ćetković i odnosu sina prema ocu. Ono što sam ja upamtio jeste i da je Saša na lijep način pokušao da opravda ono što mu je otac ostavio. Na jednoj od fotografija nalazi se zapis ‘Budi hrabar’, koji to potvrđuje“,  kazao je dr Lutovac.

Za umjetnika, Sašu Ćetkovića, izložba u Baru, bila je posebno emotivna.

„Kada je moj otac znao da mu se bliži kraj, na salveti u bolnici je napisao oproštajnu poruku, mami, sestri i meni. Poslije očeve smrti, majka i sestra su pismo odmah pročitale, a ja sam ga spakovao i čekao 15 godina da ga otvorim. Njegova želja je bila da budem hrabar i bolji od njega. Da sam to pismo pročitao sa 17 godina, ne bih ga na pravi način shvatio i razumio, a kada sam to učinio, već sam bio zreo. Od tada, pa sve do danas, dobijao sam razne nagrade i međunarodna priznanja. Biću srećan ako budem kao on“, sa suzama u očima govorio je Saša Ćetković, naglasivši da mu je lakše bilo šetati po džunglama Afrike, nego govoriti u očevom gradu, među njegovim i svojim prijateljima i rođacima u, za njega, veoma sentimentalnom i posebno emocionalnom trenutku.

Za Radio Bar i Bar Info, Saša je otkrio kakvi su bili počeci i njegov susret sa umjetničkom fotografijom, foto-radnji svog đeda na Topolici, odlasku oca na školovanje u Zagreb, saradnji sa Josipom Lisac.

Otvaranju izložbe prisustvovali su brojni građani i visoke zvanice, među kojima i ambasador Hrvatske u Crnoj Gori, njegova ekselencija Veselko Grubišić.

Ambasador je za Radio Bar i Bar info govorio o svojim utiscima, koji su bili višestruko pozitivni.

„Svaki događaj je lijep koji povezuje Crnu Goru i Hrvatsku i uvijek me takva dešavanja raduju. Jozo Ćetković, koji je rođen ovdje, i Saša u Zagrebu, odlični su fotografi i umjetnici, što smo mogli vidjeti i večeras. Dopala mi se ideja o ovom programu i zato što izuzetno volim Josipu. Uživao sam u ovoj atmosferi, došlo je puno ljudi, a vaša pjevačica, Andrea Demirović i njeni muzičari, sjajno su izveli hitove Josipe Lisac. Moje zadovoljstvo je tim veće jer smo u Baru, gradu u koji uvijek rado dolazim. Ovdje se osjećam lijepo, jer Bar je ozbiljan, divan grad, dobri ljudi žive u njemu, i zaista sam uvijek srećan kada sam ovdje“, kazao je ambasador Grubišić.

Izložbu „Dnevnik jedne ljubavi – 50 godina kasnije kroz Jozov i Sašin objektiv“, koja je omaž umjetnosti, ljubavi oca i sina, i ljubavi uopšte, ali i vremenu 80-ih godina prošlog vijeka, koje je, između ostalog, obilježila kvalitetna muzička scena, antologijski albumi, evergrin hitovi i isto takvi muzičari (kakva je i Josipa Lisac), publika može pogledati i narednih dana u Galeriji „Velimir A. Leković“.

Program su organizovali Kulturni centar Bar i HKD „Sveti Jeronim“ Bar, uz podršku NVO „Zupci production“, a finansijsku potporu pružio je Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

The post VIDEO: Jozo i Saša Ćetković – omaž umjetnosti i ljubavi first appeared on BARinfo.