RB/BI: Neminovno, kad se pomene ime – Savo Gvozdenović, jeste ova plemenska veza, veza sa stricem Nikolom… Koliko je ta aura Gvozdenovića u Vama, i koliko Vam je smetala ili pomagala u radu?

Gvozdenović: Ne daj Bože da mi je smetala, jako mi je puno pomogla, ne samo meni nego i čitavoj generaciji onih mladih ljudi, umjetnika, koji su iznikli pod dirigentskom palicom Nikole Gvozdenovića. Toliko je vremena, jedno 40 godina, čovjek uložio u taj pedagoški rad, pa vrlo često razmišljam gdje bi ti mladi ljudi puni nekakve energije, nekakve snage, gdje bi sve to završilo da ih on nije usmjerio da postanu stvarno vrhunski umjetnici. Čovjek kad zagrize u ovu stvar, onda to ga opredjeli za čitav život.

RB/BI: Kad ste Vi znali da bi to moglo da bude to?

Gvozdenović: U momentu kad sam osjetio neku odgovornost, nekakvu bojažljivost, kad svi kažu “možeš, umiješ, trebaš”, i onda me prosto bilo sramota da ako čovjek od Boga ima neki dar… To je bilo još kao student, a onda sam pravio pauze, povremeno izložbe, međutim evo posljednjih desetak godina intenzivno radim i imam izložbe. Ovdje je donešen presjek toga, posljednjih pet, šest godina što sam radio, da pokažem dragim sugrađanima i prijateljima. Stvarno sam se trudio tako da je to prevezeno kamionima, to je nešto, čini mi se, najbolje od mene. I jako mi je drago što je tako ispalo da nema nekakvih velikog protokola, ‘oćemo li – ‘oćemo, tako je izložba nastala.

RB/BI: Očekujete li reakciju od sugrađana? Pretpostavljam, svi će Vas hvaliti, kako se obično radi na promocijama.

Gvozdenović: Meni puno više znači kad mi neko ukaže na nešto što treba da se popravi, zato volim što će doći ljudi koji poznaju taj ambijent koji sam ja prenio na platna, na papir, i stvarno bih više volio da čujem neke kritike, jer ja vidite ja namjeravam i dalje da stvaram. Volim tu konekciju, previše smo u doba digitalizacije i znači mi da ljudi mogu da direktno dožive sliku. Čovjek mora da ima i neku tremu pozitivnu jer tu nema prevare – ili je rad dobar ili nije, slika se sama brani.

RB/BI: Koliko ima radova?

Gvozdenović: Ukupno je 25 radova, to su dosta veliki formati, otprilike pola je crteža, mada ima raznih tehnika, od ugljene olovke, grafita, pastela, akrila, ulja. Nekako volim da miksujem te tehnike, jer onda čovjek ne može da upadne u dosadu. Čak se čini da neki motivi zahtijevaju određenu vrstu tehnike. Taj ugljen mi je jako drag, ugljen može da se briše, znate, uzmete krpu i obrišete, tako da i dan danas idem, pa pečem sam vrbe i lipe, te ugljene štapiće, koji imaju tako malo masniju strukturu od ovog što ima da se kupi, volim tu neku jačinu, te neke konture. Ali to je i nešto praiskonsko, znate, ko zna, kad su naši preci još pored ognjišta uzeli onaj komad uglja, pa nešto džarali, tako..

RB/BI: Ja sam razgovarao baš sa Toškovićem oko toga da li postoji savršeniji crtež od onoga u Altamiri ili Lipcima… To je taj iskonski crtež, nacrtaš bizona i ubiješ ga.

Gvozdenović: Dobro ste rekli, iskonski. Ono što nas je i održalo. Ja sam znao Uroša, on je čak jedno vrijeme i išao po tim pećinama, i živio, htio je to da doživi. To je bilo spojeno sa egzistencijom. Ja mislim da je i danas, crtanje, slikanje, spojeno sa nekom egzistencijom, jer bez neke duhovne hrane, mislim da je stvarno teško.

RB/BI: Kako pravite sami te ugljene štapiće?

Gvozdenović: Idem kad je vrba mlada, kad je lipa mlada, berem te grančice, ogulim im zelenu koru i u neke limene kante stavim, a unutra pijesak, da ne bi se iskrivili putem pečenja. Naložim jednu lomaču, i pobacam te kante koje izbušim gore da izađe vazduh, dođem poslije par dana kad treba da se ohladi… Tako da ja dobijem određenu debljinu tih štapića, masnoću, sve sortiram i poslije sa tim radim.

RB/BI: Nekako mi se čini da ova Vaša umjetnost traži ono atavističko unutra, u Vama, da bi se moglo artikulisati. Ono unutra.

Gvozdenović: Pa jeste, mora puna snaga, zdrav čovek da se da tome, i emocionalno, a vjerujte mi i fizički. Ja nijednu sliku nisam uradio sjedeći. Mislim da je to nepristojno. Stojeći, bez muzike, nekako uveče zaspi čovek sa slikom, ujutro se probudi i ne ostavlja je, to je nekakva borba, u pravu ste. Ako ne probudi to unutrašnje, nema tu ničega. Mislim da je Dado Đurić rekao da je slikanje kao vađenje nekog trna, drače iz ruke. Čovjek nije miran dok nešto što je zapamtio kao dijete, kao momak, što je nekad samo preletio pogledom, ne ovjekovječi. To ostane da ga kopka i to jednostavno mora da negdje izađe.

RB/BI: Je li Vam se dešavalo da niste zadovoljni, da radite dugo, dugo, pa bacite sliku?

Gvozdenović: Ne da bacim, ali da pocijepam dešavalo se. Jednu sliku sam radio dvije godine, na kraju sam je pocijepao. To rijetko radim, obično preslikam, gre’ota je bacati materijal zbog toga.

RB/BI: A i skup je?

Gvozdenović: Skuplje je ne raditi, vjerujte mi.

RB/BI: Rekao bih da na izložbi imate taj primorski ciklus i taj crmnički ciklus.

Gvozdenović: Jeste, ti motivi su nekako vezani, i te masline, i stijene, i koze, i nešto što je uspjelo da se prilagodi prirodi, tom šibanju vremena, što nas je othranilo, a istovremeno je zadržavalo tu neku svoju eleganciju i slobodu. Tako da moja zadnja izložba se zove, nije još katalog izašao, “Pečat i bespuće”, jer baš te, na primjer, koze koje sad gledate, one s takvom elegancijom prolaze kroz to bespuće, za razliku od nas ljudi koji se dosta onako svakodnevno srećemo s hiljadu nekih stvari, čini mi se da smo malo zakucani.

RB/BI: Za razliku od Gvozdovih koza, ove Vaše su stvarno elegantne, gospođe!

Gvozdenović: Pa vidite eleganciju pokreta, tu njenu neku slobodu. Kozu nikada ne možete do kraja da pripitomite. Ja sam uživo posmatrao u bespuću neki uzani prolaz kako one jure, nijedna drugu da povredi, a sve u trci za hranom. Po mnogo čemu može čovek na njih da se ugleda, na način na koji se one probijaju. Meni je to inspiracija, taj pokret…

RB/BI: Rekao bih da ste vrlo povezani s prirodom, ne samo zbog ovog uglja i koza, nego i inače pokušavate da taj puls prirode prilagodite sebi i da se nađete u njemu.

Gvozdenović: Ima tu nešto tradicije, svi smo mi sa sela potekli, tako da se najbolje osjećam kad odem u ambijent gdje sam odrastao, gdje su ljudi prije imali nekoliko briga i rješavali su ih, imali su neki svoj pravac. I to mene jako inspiriše da pratim taj neki tok, jer i oni su bili pogubljeni, ali su izlazili iz problema. Danas je većina ljudi tokom dana pogubljena, a kamoli da pitate nekoga da li ima neki pravac za dvije sljedeće godine. Nisu ljudi krivi tome, dosta je toga i nametnuto, tako da volim te ruralne motive… I planine, i svega ima tu, i sa Dunava i sa Fruške gore, uvijek možete da nađete neke iskonske stvari gdje god odete, samo treba malo čovjek da ne bude bude lijen da skuplja znanje.

RB/BI: Preselili ste se u Novi Sad prije više od 20 godina, postoji li kod Vas taj dualizam ravničarskog i crnogorskog, mirnog i dinamično-eksplozivnog?

Gvozdenović: U početku je dosta teško bilo, a onda vremenom čovjek to doživi, ima i ravnica svoju dinamiku. I ona je na neki način valovita, ima neke zakone prirode. Imam namjeru da ciklus tih nekih ravnica napravim, u tom podneblju živim 20 i nešto godina, da nešto i od toga zabilježim, eto ukoliko budem umio.

RB/BI: Mislim da je Miroslav Antić rekao da je ravnica u stvari neobjašnjiva tuga, parafraziram…  

Gvozdenović: Čudno je to. Za razliku od Bara gdje svaki dan grane neko sunce, tamo mjesecima zna da bude oblačno, bude neka depresija, i to utiče na ljude, naročito na ljude sa ovih podneblja. Bio sam u situaciji da slušam o tim ljudima koji su raseljeni ovako ili onako, i nisu se baš svi adaptirali. Osim toga, tuberkuloza je bila veliki problem i nisu naši ljudi navikli da jedu tu masnu hranu, a jedina zaštita pluća je ona bila od te prašine. Ravnica ima neku dinamiku, ti neki usjevi, kad je zeleno, kad je žuto, kad je zlatno, kad se to preliva, pa kad suncokreti sagnu glavu kad je hladno vrijeme, pa se usprave kad je sunce, to je nevjerovatno, kao neki orkestar. Ja još uvijek varim to u sebi, kao što sam ove motive vario dugo.

RB/BI: Ne libite se da izlažete i skice radova, naprotiv?

Gvozdenović: Ne, ne. Vidite, djelo u svakom momentu mora da stoji, bilo ono kao skica ili završena slika, znači može da se nadogradi. A ja volim te skice jer je to onda dosta neugušeno onako, a volim da crtam i brzo crtam te krokije, i to baš onako iskonski samo ta crna linija. Namjerno sam ih izložio i vidim da se mnogim ljudima baš dopada i u Novom Sadu i u Beogradu. Tu nema puno ni brisanja. To nastane onako spontano, baš sa tim ugljem o kom sam pričao.

RB/BI: Slike na kojima je Vaš otac Milan su, rekao bih, najupečatljiviji dio izložbe.

Gvozdenović: To je čovjek koji je živio na selu i uopšte nije ni obraćao pažnju da ga slikam, zamisli se, samo sjedi, tako da vidite tu neku odsutnost u odnosu na nekog ko to jeste. On je nešto svoje. Njega je često crtao i moj stric i profesor Gvozdo crtao. Otac je bio rođen za crtanje. I nije se intersovao za ono što mu rade sin i brat. Nije nikad ništa loše rekao, ali znate, seljaka interesuje da ubere drva, da donese vodu, ovo ono, ali te stvari slikanja, to ne, što je i dobro u neku ruku.

RB/BI: Teoretičari likovne umjetnosti Vas nikako ne mogu ukalupiti u neki stil, imaju malo problema s Vama da Vas katalogiziraju.

Gvozdenović: To je zato što ja svakom motivu i radu pristupam iznova, nemam svoje omiljene boje, nemam nešto da se ponavlja. Pričaju mi u Galeriji da je ušao neki čovjek za vrijeme moje postavke i pitao koliko ovdje autora izlaže, ali kažu, pošto je dosta namćor a razumije se, pohvalno se izrazio o izložbi. Meni je sve novo i tako se trudim da uvijek to odradim na način na koji to zaslužuje model. Ne da prenesem sebe, nego da prenesem ono što vidim.

RB/BI: Koliko Vam posao restauratora i konzervatora koristi kao slikaru? I da li koristi?

Gvozdenović: Jako puno. Tamo gdje ja radim, imamo i Rembranta, i Modigliania, a vi kad gledate sliku u Galeriji – vidite samo taj završni sloj. A kad radite restauraciju, kad radite snimanje tim posebnim UV zracima, vidite koliko u stvari ima ispod toga, i koliko je to jedan mukotrpan rad. Mene je strašno impresioniralo koliko su ljudi ozbiljno shvatili tu rabotu i koliko su se trudili. Eto, to je meni jako pomoglo. Dok sam radio po manastirima freske, dok sam se peo po tim svodovima, shvatio sam koliko su ljudi nekad zaista ulagali život.

RB/BI: Pavić je od tih srednjevjekovnih slikarskih misterija izmaštao kompletnu priču o vizantijskom plavom, što naravno nije tačno, je li, da je potrebna ženska menstrualna krv da bi se dobila ta boja?

Gvozdenović: Nije potrebna, ali su se koristile druge nekonvencionalne stvari. Npr neke školjke su bile jako skupocjene i samo su se carevi, kraljevi, tj. njihovi plaštovi slikali tom crvenom bojom. Onda postoji materija zbog koje, kad dođe u dodir s njom, kreč poplavi. Ljudi su se snalazili i opet stvarali vrhunske stvari. Recimo, ikone su slikane tom jajčanom temperom i dan danas ih imate na Svetoj Gori očuvane. Onda su lijepili zlatne listiće na slike pomoću soka od bijelog luka. Pitajte domaćicu kad čisti bijeli luk kako se zalijepi. Uz to, on ima antibakterijska svojstva pa pomaže da ne uđe crvotočina, sve ima svoje.

RB/BI: Za kraj, šta ste – Baranin u Novom Sadu, ili Novosađanin u Baru? Koji je Vaš grad?

Gvozdenović: Uvijek je grad tamo gdje je čovjeku milo da pođe, to je uvijek čovjekov grad. A meni je milo i ovdje, i u Novom Sadu, i svugdje gdje mi je lijepo.

RB/BI: To je ono Dylanovo “Home is where Heart is”?

Gvozdenović: Jeste, to izlazi iz srca.

The post Savo Gvozdenović: Ja nijednu sliku nisam uradio sjedeći, to je nepristojno first appeared on BARinfo.

Istoričarka umjetnosti, Katarina Gazdić Ilić istakla je da se, posmatrajući njegove crteže i slike „nameće misao da umjetnik nije imao ambiciju da podilazi komercijalnom i uglađenom slikarstvu, a sasvim je sigurno da će svako odabrati jedno ili više izloženih djela koja izazivaju snažnu emociju i razumijevanje onoga što je autor osjećao u procesu stvaranja“.

Naglasila je da sa posebnim zadovoljstvom najavljuje prvu upravnicu Umjetničke galerije, istoričarku umjetnosti Koviljku Ćalasan, koja će, kako je kazala „nešto više reći o autoru, sa kojim je jedno vrijeme sarađivala, tako i o njegovim djelima koja su večeras po prvi put predstavljena pred barskom publikom“.

Koviljka Ćalasan podsjetila je da se Savo Gvozdenović, po završetku Kulturološkog fakulteta na Cetinju, odsjek restauracija, zaposlio u Zavičajnom muzeju u rodnom Baru, gdje je radio kao konzervator-restaurator na projektima zidnog slikarstva u Crnoj Gori, a kasnije, od 1999. godin, taj posao nastavlja u Srbiji.

„Do sada je imao više samostalnih i grupnih izložbi. Večeras prvi put izlaže u Umjetničkogj galeriji ‘Velimir A. Leković’, gdje nam se predstavlja crtežima, pastelima i akrilima, nastalih kao izvor inspiracije zavičajem. Gvozdenović je ove radove naslikao u vremenskom rasponu od jedne decenije“, kazala je Ćalasan dodajući da njegovo stvaralaštvo obuhvata različite likovne motive.

„To je figurativno slikarstvo, robusno i ekspresivno, hladnog i tamnog kolorita. Samo par radova pripada asocijativnoj apstrakciji“, objasnila je ona.

Dodala je da „među ovim radovima nalazimo estetičku osjećajnost, te da autor ima iskren odnos prema slikanju, a „njegov postepeni razvoj je odraz traganja i motivacije koja ga nikad ne napušta, nego, šta više, iznalazi autentičnu građu za veoma autobiografsko djelo“.

The post Robusno slikarstvo tamnog kolorita Sava Gvozdenovića first appeared on BARinfo.