O knjizi su govorili pisac Savo Markoč, književnik i muzičar Mitar Škuletić i autor, dok je moderator večeri bio Amir Arabelović.

Arabelović je istakao da Karađuzovićevo pisanje nosi snažan pečat autentičnosti.

„Neko sam ko mnogo čita i voli da pročita nešto autentično, nešto što pokazuje život i sve oko nas, a Senad to stvarno umije da napiše na svoj poseban i direktan način“, kazao je Arabelović, dodajući da je autorov stil prožet šalom, starobarskom, barskom i crnogorskom: „Ako ste do sada čitali bilo šta njegovo, primijetićete taj specifičan šmek. Meni se lično sviđa, a nadam se da će se i vama svidjeti ono što ćemo vam večeras predstaviti“.

Govoreći o naslovu knjige, naglasio je da će oni koji su poznavali Denisa razumjeti zašto se knjiga tako zove.

Savo Markoč je istakao da se autor i njegovo djelo ne mogu sagledati jednostavno.

„Knjigu sam pročitao tri puta, a sa autorom sam se upoznavao sedam puta. Da nas neko pita kada smo se stvarno upoznali, sumnjam da bi dobio odgovore koji bi se podudarali“, rekao je Markoč.

Naglasio je značaj upornosti i dosljednosti autora.

„Uvijek me je podsjećao na Koju iz ‘Discipline kičme’, njegov rad možete voljeti ili ne, ali morate ga poštovati. Isto je i sa Senadom“, istakao je.

Markoč je okupljenima pročitao pjesmu s početka knjige, posvećenu Denisu, govoreći i o ličnim susretima s poznatim “Deni bojem”.

„Ova knjiga se ne može prepričati. Ona se prvo mora pročitati, a onda, može i sa samim sobom, ali najbolje s nekim drugim o njoj razgovarati“, zaključio je.

Književnik i muzičar Mitar Škuletić akcentovao je da je riječ o „jednoj od najbarskijih knjiga ikada napisanih“.

„Red je da o njoj pričaju Barani“, kazao je Škuletić, dodajući da su možda postojali i pozvaniji sagovornici, ali da su „Senadovi izbori često suviše lični“.

Govoreći o knjizi, istakao je da je u vremenu u kom se u svim umjetnostima dešavaju devijacije ka modernoj tehnologiji, vještačkoj inteligenciji, nano tehnologijama, odluka da se napiše knjiga obojana pastelnim bojama, jedan čin hrabrosti i inata, smatrajući da je autor to učinio na način koji mu i priliči.

„Kapiram da Senad ima misiju, ne znam tačno koja je, ali znam da je dobra“, rekao je Škuletić, ističući i osjećaj odgovornosti kada mu je autor poslao rukopis.

„Osjećao sam se kao osnovac kome nastavnik da dnevnik da odnese u zbornicu, i čast i odgovornost u isto vrijeme“, slikovito je objasnio.

Izlaganje je završio riječima da je „ova promocija zapravo Denijev šou, svi mi smo njegova publika, a Senad je samo dežurni na biletarnici koji je podijelio karte“.

U završnici večeri, i sam autor, Senad M. Karađuzović, obratio se publici, kazavši da je prvobitno želio da piše o epilepsiji kao bolesti i fenomenu, ali je od toga odustao, kao i od klasičnih zahvalnica.

„Na kraju sam došao na ideju da promociju završimo muzikom“, rekao je autor, nakon čega je puštena pjesma „24.000 baci“ Adriana Celentana iz 1961. godine, omiljena numera “Deni boja”, koja je snažno evocirala uspomene kod prisutnih.

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, Senad M. Karađuzović je podsjetio da su prve priče o Denisu nastale još početkom 2000. godine, dok je njegov brat bio živ. Dodaje da su mu tada često sugerisali da počne da piše o Denisu, ali da je on odgovarao: „On piše samog sebe.“

Govoreći o svom bratu, Karađuzović je naglasio razliku između Denisa kakvog je grad poznavao i onog kakav je bio u porodičnom domu.

„Ljudi sada vide njegov portret, a ja sam ga kod kuće gledao u drugačijem izdanju, u bijelim mutandama, dugim čarapama, trik majici, kako igra dječije igrice, imao je neki svoj svijet“, sa sjetom se prisjetio.

Istakao je da je upravo on najduže bio uz Denisa, podsjetivši na obećanje koje je dao ocu još 1997. godine: „Svi mogu da rade šta hoće, ja ću uvijek biti s njim.“

Autor je naglasio da ga je Denisova smrt suočila sa spoznajom koliko je uzroka i prauzroka utkano u jedan život, ali i koliko su svi oko njega bili „istrenirani“ da mu budu oslonac.

„Mi smo svi morali da se prilagodimo njegovom režimu. U gradu je on imao jedno lice, a kod kuće potpuno drugo. Ipak, Denis je u javnosti uvijek bio ono što jeste – ljubazan, bezobrazan ili fin, zavisi kako ga je ko doživio“, podcrtao je.

Karađuzović je iznio i ličnu teoriju o dobroti i prolaznosti: „Ako mu je neko u toku dana rekao ‘dobar dan’, ‘zdravo’ ili mu se samo ljubazno osmijehnuo, to mu je za jednu vremensku jedinicu produžilo život“.

Posebno ga je, kako je rekao, dirnulo to što je na promociji vidio lica ljudi koji su Denisa voljeli.

„Srećan sam što sam živio u porodici koja je tom čovjeku dala krila i rekla: ‘Šibaj, idi, padni, slomi se, pukni, mi ćemo te paziti poslije toga i opet pustiti da letiš’. E, to je poenta ove priče“, zaključio je Senad M. Karađuzović.

The post Promovisana knjiga Senada Karađuzovića o bratu Denisu first appeared on BARinfo.

Među antiknim slikama, škrinjama i artefaktima obrađenim dekupažom, uz zvuke gitare i pjesmu, odvijala se sasvim neobična promocija za koju nije bilo plakata, niti pozivnica, i koju je novinar Radomir Petrić nazvao “Sedamnaest u osamnaest“, aludirajući na 17 gostiju i vrijeme početka programa.

Domaćica nesvakidašnjeg okupljanja, galeristkinja i nekada novinarka Jovanka Ljubenko Matunović, istakla je da njeguje specifičan odnos sa autorom.

„Mi jesmo kolege, ali nismo generacija, i ne postoji ništa u čemu se nas dvoje slažemo. I zbog toga ga neobično volim. Ne razumijem njegove naslove, ni njegov način pisanja, ali to je valjda generacijski jaz, osjećam jedino da je to urbano i avangardno i da u svakoj ovoj knjizi živi onaj neobični Bar, alternativni“, rekla je.

Objasnila je da se u galeriji nalaze stvari koje pokušava da spasi od zaborava i propadanja, a prisjetila se davnašnjeg neočekivanog poklona – u vrijeme kada je rušen hotel “Agava”, željela je da otkupi crveni kamen kojim je građen, ali nije imala dovoljno novca. I kad se pomirila sa tim da joj se želja neće ispuniti i da neće sačuvati nikakvo materijalno sjećanje na hotel, dobila je neobičan poklon – veliki komad kamena iz zida, kojeg i danas čuva. Milović ga je, potencirala je, donio na dar sasvim slučajno, ne znajući za njenu želju.

Književno veče je, navela je Ljubenko-Matunović, ujedno bila i proslava povodom 25 godina rada galerije „Vega“. Prvu izložbu imao je ovdje Dado Ćetković u vrijeme kada je bio student, a u međuvremenu ih je bilo još 18.

Milović je objasnio da petoknjižje čine naslovi „Pseudologia Phantastica“, „Čini se da mozgovi crni pišu poeziju“, „Murali nevidljivog“, „Bar(bar)ski brevijar“ i „O prozirnim ženama i drugim vilinskim bićima“.

„Sve su ove knjige uobličene još u prvoj polovini devedesetih, kad smo u okviru Udruženja književnika ‘Ars Antibari’ bili izuzetno pjesnički plodotvorni. Pravili smo poetske projekte – filmove, u raznim žanrovima, priklonjeni raznim strujama, u tom trenutku sigurno najavangardniji u tadašnjoj Jugoslaviji. Tako su nastale i ove knjige, svaka je film za sebe. ‘Brevijar’ je zbirka zapisa razgovora sa Bogom, ‘Prozirne žene’ su očekivano ljubavne, ‘Murali’ su knjiga meditativne poezije u prozi, ‘Čini se’ sam počeo da pišem 1986, još nisam imao 18 godina, prava darkerska poezija, a ‘Pseudologia Phantastica’ je načinjena skupa sa Slavkom Strahinjom, to je duetska knjiga o pretjerivanju. Sve su pjesme uglavnom štampane u originalnoj verziji, vrlo malo je botoksa upotrijebljeno da izgledaju savremeno“, rekao je Milović.

Istakao je da su sve knjige tada bile spremne za štampu, „i moje i drugih iz Udruženja ‘Ars Antibari’“, ali jednostavno nije bilo novaca za to: „Zato su ostale u hibernaciji, na žalost. Da su izašle kad je trebalo, pokazao bi se urbani iskorak kojeg smo imali u odnosu na ostatak Crne Gore, da ne idemo dalje“.  

Nenad Šonko Darmanović, jedan od članova ovog Udruženja, kazao je da su ga formirali entuzijasti „ludih i mračnih devedesetih godina“ i da su bili „jedina iskra urbanog“. „Bilo nas je tridesetak, sa izvanrednim dopisnim članovima. Izdali smo tri zbornika – ‘Zvona ispod mora’, ‘Izgleda da će jugo’ i ‘Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?’”. Složio se sa Milovićem da, „ako je poezija ikada živjela u ovom gradu, onda je to bilo tada“.

Književnik Savo Markoč je objasnio zašto mu se najviše dopada knjiga „Pseudologia Phantastika“: „Iako je pjesnički najzrelija knjiga ljubavne poezije, ‘Pseudologia fantastika’ je nešto nevjerovatno i posebno, jer je pisana namjerno da izgleda naivno. Iskrena je i lažljiva i efektna i smiješna i puna skrivenih poruka – sve ujedno“.

Petoknjižje Željka Milovića štampano je u 5×100 primjeraka, koje će biti „isključivo i samo za poklon prijateljima“. Veče je dodatno oplemenio dvojac iz VIS BEŽ (Božidar Gagović i autor knjiga), koji su publici ove nesvakidašnje večeri pjesmom dodatno oplemenili ugođaj.

The post Sedamnaest u osamnaest na nesvakidašnjoj promociji petoknjižja Željka Milovića first appeared on BARinfo.

RB/BI: Da li se vaš autorski stil tokom godina mijenjao ili sazrijevao unutar prepoznatljivog izraza?

Markoč: Sljedeće godine biće deset godina otkako sam počeo da se bavim pisanjem. Tada još nisam pisao ozbiljno, društvene mreže su mi poslužile kao prostor da dijelim svoje prve tekstove i da pokažem šta znam i umijem. Društvene mreže u to vrijeme bile su korisne za autore početnike, jer su omogućavale vidljivost i reakciju čitalaca. Željko Milović je tada na portalu Bar Info uveo rubriku u kojoj su lokalni autori mogli objavljivati svoje priče. Zahvaljujući toj rubrici, i ja sam počeo da objavljujem svoje radove. Moja prva zbirka „Kula od sjećanja i druge priče“ upravo je objavljena u izdavačkoj kući Željka Milovića “Mediteran Multimedija”. Od te prve zbirke pa do romana „Kofer za Šangri La“ prošlo je dosta vremena i iskustva, moj stil se djelimično mijenjao, ali, mislim da je više sazrijevao unutar vlastitog izraza. Svako ima nešto što ga definiše i ne može pobjeći od samoga sebe. Moj stil nije doživio radikalne promjene, već se tokom godina polako dorađivao i usavršavao. To sazrijevanje vidim kao prirodan proces u kojem autor stalno preispituje i nadograđuje ono što je već započeo.

RB/BI: U savremenoj crnogorskoj književnosti prepoznati ste kao autor jasnog pripovjedačkog glasa i izraženog osjećaja za detalj i atmosferu, često gotovo „filmsku“. U ranijim intervjuima isticali ste američke pisce kao važnu inspiraciju?

Markoč: Rano sam došao u dodir s britanskom, a zatim i američkom književnošću, jer sam školovan za nastavnika engleskog jezika. Iako sam se kratko bavio prosvjetom, to iskustvo mi je ostalo u lijepom sjećanju. I danas me sreću bivši učenici koji mi se rado jave, što mi pričinjava zadovoljstvo. „Inficirao“ sam se američkom literaturom u pozitivnom smislu. Ono što me najviše privlači kod američkih pisaca jeste poželjna lakoća čitanja, jednostavnost izraza iza koje stoji velika vještina. Ta lakoća nije lako postignuta, ima engleska izreka „Ne možete ni da zamislite koliko je bilo skupo da bi izgledalo ovako jeftino“. Pisac mora imati jasan cilj i poruku. Moja druga zbirka „Priča se zapadne strane“ direktno je posvećena američkoj literaturi i aludira na film „West Side Story“. Kao uzore i inspiraciju navešću Hemingveja, Ficdžeralda, Karvera, Fantea i Bukovskog. Sjećam se prvog čitanja Karverove zbirke „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“, koja me je prenerazila u pozitivnom smislu. Kasnije sam upoznao i druge autore, zahvaljujući prevodima izdavačke kuće “Lom” i prevodiocu Flaviju Rigonatu, koga izuzetno cijenim. Preko sina, koji je bio na sajmu knjiga u Podgorici, došao sam do novih naslova američkih autora, među kojima su Natanijel Vest i Džesi Bol sa romanom „Autoportret“, oduševljen sam njima. Želio bih da Flavio Rigonat, kao jedan od najzaslužnijih prevodilaca američke književnosti na naš jezik, bude gost Barskog ljetopisa. Rigonat pripada onima kojima je Bukovski „dužan“ za vlastitu popularnost na našim prostorima, jer su njegovi prevodi tih knjiga učinili te autore poznatim široj publici. Rigonat je sada objavio novi prevod romana „Lovac u žitu“, poznatog po ranijem naslovu „Lovac u raži“. Prethodni prevod Dragoslava Andrića bio je zasnovan na tadašnjem slengu, koji s vremenom zastarijeva. Rigonatov prevod koristi jednostavan, savremen i trajan jezik. Još nije uspio da pronađem to izdanje, ali ga s velikim interesovanjem tražim. Dakle, svrha pisanja je da se kroz jednostavnost prenese duboka poruka.

RB/BI: Može li se poetika američkih autora, koju toliko cijenite, uspješno prenijeti u crnogorski kontekst, s obzirom na različit kulturni milje?

Markoč: U svojoj prvoj zbirci „Kula od sjećanja i druge priče“ zadržao sam se na „domaćem terenu“, dok sam se u narednim djelima donekle udaljio od njega, ali ne i od samoga sebe. Citiraću našu Baranku, književnu kritičarku Draganu Erjavšek, koja je u osvrtu na moju zbirku „Priče sa zapadne strane“ napisala da su čitaoci kroz tu knjigu bolje upoznali Sava Markoča “kroz njegovu strast i interesovanja” nego kroz priče o vlastitom djetinjstvu. Ona ističe da su ti tekstovi ubjedljivi, neposredni i toliko životni da čitaoci mogu „dodirnuti“ autora kroz riječi. Drugi dio te kritike mi je posebno drag jer ga smatram tačnim. Erjavšek je navela da će se oni koji nisu voljeli Ameriku XX vijeka, onako kako ju je prikazao Holivud, “teško snaći u Markočevom rimejku”, opisujući moj kolaž kao zanimljiv, lagan za čitanje i otvoren za interpretacije, ali istovremeno „senzibilistički ograničavajuć“ jer će ga u potpunosti razumjeti samo oni koji poznaju duh američke avangarde, Bit generaciju, anderground pokrete i psihologiju vesterna. To mi je sasvim dovoljno: imati svoju posebnu publiku je kompliment sam po sebi.

RB/BI: Odakle polazite kada započinjete priču: od lika, slike, rečenice ili možda od osjećaja koji vas ne pušta?

Markoč: Ideja mora postojati, iako u početku ne mora biti sasvim jasna. Zatim se stvara slika, pa dolaze likovi, situacije i događaji. Cilj mi je da čitaoca odmah smjestim u prostor u kojem se priča odvija – da osjeti ambijent i postane dio događanja. Volim čitaoca „posaditi“ u priču – da sjedi, metaforično rečeno, na stolici pored likova ako se radnja odvija u radiju, za šankom u kafani ili u vozu. Takav pristup omogućava stvaranje bliske atmosfere i neposrednosti. U mojim pričama nema mnogo likova, ali se trudim da svakog prikaže valjano i s punom pažnjom. Time najavljujem dublju analizu odnosa stila, tona i ritma rečenice u njegovom radu.

RB/BI: Koliko vam je važan ritam rečenice i precizna mjera između onoga što se kaže i onoga što se prećuti?

Markoč: Zbirka „Priče sa zapadne strane“ nastajala je tokom pandemije koronavirusa. Taj period povlačenja i samoće bio je presudan za moje stvaranje. Tokom pandemije  boravio sam u sinovljevoj kući u Baru, gdje sam imao mir i inspirativno okruženje. Tamo sam radio na priči „Balada o Natanijelu C. Hanteru“ posvećenoj romanima iz djetinjstva koji su oblikovali generacije čitalaca. Moj prijatelj Gašo Radonjić često je dolazio u posjetu i, u šali, pitao da li u priči ima Navaho Indijanaca. Na njegov nagovor, dodao sam jedan „kraj poslije kraja“ – epilog koji priči daje simboličnu poruku i dodatni sloj značenja. Zahvaljujući tom prijateljskom savjetu priča je dobila simpatičan kraj i dublju dimenziju. Ne volim govoriti o svom stilu jer mi ta riječ zvuči previše velika i formalna. Više volim termin  rukopis jer ono što pišem prepoznajem po načinu na koji to izražavam. Najveći mi je kompliment kada mi je koleginica i novinarka Gordana Goca Vujović jednom prilikom rekla „Prepoznala bih tvoje pisanje među stotinu rukopisa“. Taj komentar mi je veoma prijao i još uvijek mi znači, jer ne mora značiti da je (rukopis) savršen – ali je moj, i to je dovoljno. Vratio bih se na recenziju Dragane Erjavšek za drugo izdanje „Kule od sjećanja“ koja je nosila naslov „Priče rođene iz kamena“. Taj izraz mi je posebno drag jer, osim metaforičke, ima i stvarnu povezanost s mojim životom. Dragana je napisala da prerađeno izdanje djeluje kao potpuno nova knjiga, puna svježine i autentičnosti.

RB/BI: Vaš život je zaista vezan i za kamen, ne samo kao simbol, već i kao materijal, jer ste, pred pisanja i klesar, dakle, ne klešete samo rečenicu, nego i kamen. Kako je došlo do tog spoja?

Markoč: U prvoj priči svoje prve zbirke napisao sam rečenicu: „Bolje su klesali nego pisali“. Time je mislio na svoje pretke i na selo iz kojeg potičem, poznato po klesarima. To nije bila negativna opaska, već kompliment umijeću i preciznosti tih ljudi. Nedavno sam dobio fotografije sela i kule koja nosi moje prezime, Kula Markočeva, koje mi je poslao prijatelj i istraživač Slobodan Bobo Čukić. Iako sam nikada nisam bio tamo, oduševio sam se kada sam vidio klesarski rad svojih predaka – precizan, majstorski i izražajan. Nakon mnogo godina, osjetio sam neku poveznicu s tim nasljeđem i počeo sam se i sam baviti klesanjem kamena. Velika je sličnost između klesanja i pisanja: moji prvi pokušaji u klesanju podsjećali su me na prvu knjigu-sirovu, nedovoljno obrađenu, ali-iskrenu. Kasnije sam i u pisanju i u klesanju, naučio važnost mjere, strpljenja i završnog dorađivanja. Danas manje klešem, jer me godine stižu, ali i dalje vidim paralelu između ta dva stvaralačka procesa. Lakše mi je “udarati” po tastaturi nego po kamenu, ali, u oba slučaja radi se o preciznom i strpljivom radu na formi. Mogu uporediti klesanje luka ili svoda s pisanjem romana „Kofer za Šangri-La“, jer i jedno i drugo zahtijeva osjećaj za proporciju i završetak. Jednom sam razgovorao s rođakom koji me je pitao kako znam kad je rad završen. Odgovorio sam mu „Ne znam kako znam, ali znam da jeste“.  Isto važi i za trenutak kada znam da je rečenica ili tekst dovršen – kada sve „legne“ na svoje mjesto.

RB/BI: Zadržimo se još malo na metafori „klesanje rečenica“. Kako  vidite odnos između svedenosti u izrazu i  kitnjastog pripovijedanja koje može ugušiti samo djelo, te kako iz tog odnosa uspijevate da gradite atmosferu u svojim tekstovima?

Markoč: Pisanje je dugo putovanje, a izgradnja atmosfere zahtijeva vrijeme, iskustvo i osjećaj za mjeru. I sam sam ponekad sklon pretjerivanju i stilskim ukrasima, ali me bliski prijatelji često upozore da se vratim jednostavnosti i suštini teksta. Tokom godina naučio sam da slušam te savjete i da njegujem „klesanje rečenica“, precizan i svjestan rad na tekstu koji ostavlja dozu grubosti, jer,  u toj grubosti postoji posebna ljepota. Takav pristup odražava iskrenost i prirodnost književnog izraza.

RB/BI: U svojim djelima često ostavljate prazna mjesta – „bijele mrlje“ – koje čitalac sam treba da ispuni imaginacijom, je li to svjesna autorska odluka?

Markoč: Jeste. U završnoj sceni romana “Kofer za Šangri La” djevojka na šalteru stanice pita glavnog junaka da li želi kartu „povratno ili u jednom pravcu“, ostavljajući kraj otvoren. Time sam omogućio čitaocu da sam odredi značenje i kraj priče, što smatram važnim dijelom književnog iskustva.

RB/BI: Da li pišete planski ili intuitivno?

Markoč: Uvijek postoji početna ideja i okvirni plan, ali, stvarni proces pisanja odvija se intuitivno, poput putovanja čiji kraj nije unaprijed poznat. Tokom rada često odstupim od prvobitnog plana, jer likovi i situacije ponekad preuzmu kontrolu nad pričom. Ponekad me i bliski prijatelji, poput Gaša nomada, inspirišu da skrenem u novi pravac. Kao autoru iz Bara, mediteranski mi je prostor od presudnog značaja. Svjetlost, ljudi i mentalitet ovog kraja čine neodvojiv dio mog stvaralačkog identiteta. Inače, u mom opusu smjenjuju se ciklusi inspirisani Mediteranom i Amerikom. Počeo sam “mediteranski” knjigom “Kula od sjećanja”, okrenuo se zatim „amerikani“, a s romanom “Kofer za Šangri La” vratio sam se domaćim, mediteranskim motivima. Tu tematsku dinamiku bih opisao riječima kolege Željka Milovića  koji je rekao da pišem “od priče Mediterane do priče Amerikane“. U mom pisanju mediteranski duh postoji i u pričama sa američkim motivima, jer se dvije kulture međusobno prožimaju. Dragana Erjavšek je primijetila da se moja ličnost i stil mogu bolje razumjeti kroz američke priče nego kroz ranu “Kulu od sjećanja”.  Mene i moju generaciju oblikovali su književnost, muzika i film iz tog vremena, koji su imali veliki uticaj na naše umjetničko i lično formiranje.

RB/BI: Kako vidite svoje mjesto u savremenoj crnogorskoj prozi?

Markoč: Mnoge domaće autore upoznao sam na manifestaciji Barski ljetopis, koju smatram jednom od najvažnijih kulturnih događaja u zemlji. Tu sam imao priliku da pročitam njihova djela i da prepoznam kvalitet i raznolikost savremene crnogorske književnosti. Zaista tu ima dobrih, odličnih autora. Neću ja sada o imenima, ali ima i odličnih stvaralaca u samom Baru. To je neumorni Željko Milović koji piše-ne patiše, onda vrijedna i svoja na svoj način Dragana Erjavšek, iako je ona sada u Nikšiću, ja je smatram još uvijek našom, i vrlo prepoznatljivi Senad Karađuzović, on piše kao Senad i to je to. Ima ih još, naravno, a gdje je mjesto moje proze unutar crnogorske književne scene, ja stvarno nemam neku predstavu o tome. Opet, moram reći da nije ni to što radim prošlo potpuno nezapaženo. 2023. osvojio sam prvo mjesto na festivalu u Zatonu kod Bijelog Polja za priču “Winston bez filtera” u konkurenciji preko 700 radova. Iste godine osvojio sam drugo mjesto na konkursu Ministarstva ekonomskog razvoja Crne Gore za priču “Džidžarin”, nastalu iz samo nekoliko šturih istorijskih rečenica o nastanku izvora vode u jednom selu.  Tu priču je bilo interesantno raditi jer su postojali toliko šturi podaci da se gotovo ništa nije znalo o nastanku Džidžarina, samo to da je neki mladić sa obližnjeg brda Bual  bacio ćuskiju dolje u neku vrtaču, ona se raspukla, buknula je voda i odjednom je to mjesto postalo vodom bogato i moglo je da se radi, sadi i živi. Jer, bez vode, kao što znamo, nema života.  Trebalo je na osnovu tih nekoliko par rečenica napisati priču i meni je nekako pošlo za rukom tako da sam nagrađen drugim mjestom, što je meni sasvim okej. Danas, uprkos brzom i površnom vremenu, još uvijek postoje čitaoci koji prepoznaju vrijednost tihe, promišljene priče, samo ih treba naći, što je danas najveći izazov. I onda će sve biti potaman.

RB/BI: Ovaj razgovor je bio vrlo sveobuhvatan i zanimljiv, zahvaljujući vašoj erudiciji i pripovjedačkom daru. Da li smo, možda, nešto propustili da kažemo?

Markoč: Zahvaljujem na pozivu i gostoprimstvu,  uživao sam u razgovoru. U duhu ove teme o cikličnosti književnog stvaralaštva, osvrnuo bih se na samom kraju na moj rad: ide jedna Mediterana, Amerikana, pa opet Mediterana. Dakle, sada na red dolazi Amerikana. Nešto se kuva!

The post Savo Markoč:  Svrha pisanja je da se kroz jednostavnost prenese duboka poruka first appeared on BARinfo.

Djelo objavljeno prošle godine u izdanju Kulturnog centra Bar tematizuje mitsko mjesto Šangri-La kao utopijsko kraljevstvo koje čuva mudrost čovječanstva. Kroz priču o glavnom junaku, koji se priprema za odlazak na to mjesto, autor uvodi čitaoce u emotivnu i nostalgičnu priču protkanu ličnim i društvenim sjećanjima iz svog okruženja. Razgovor sa autorom romana moderirao je dr Milun Lutovac.

Selektor bARSa Željko Milović je u uvodnom dijelu istakao da je Savo Markoč stvorio priču koja miješa izopštenu realnost sa stvarnošću Bara i dijelom opštine u kojoj živi, te da je jedan od rijetkih barskih pisaca koji vješto balansiraju između mašte i realnog svijeta. Posebnost Markočevog stvaralaštva potvrđuje i činjenica da se na bARS programu pojavio dva puta za pet godina, sa dvije potpuno različite knjige.

Za Miluna Lutovca, roman “Kofer za Šangri-La” je priča o odrastanju, smjeni generacija, promjenama i preplitanjima, vjesnik novog književnog izraza na domaćem terenu. “Svako novo čitanje otkriva novi svijet. Knjiga je hrabra i iskrena, otklon od nečega čime smo ‘okupirani’ kad je u pitanju književno stvaralaštvo kod nas, a Markoč se nameće kao pionir dugo očekivanog postmodernizma u Baru”, istakao je Lutovac.

Inspiraciju za Šangri-La autor nosi još iz djetinjstva, pod uticajem američkog fantastično-avanturističkog filma “Izgubljeni horizont”.

“Posebno pamtim scenu kada glavni junak proviruje između dva brežuljka i otkriva zelenu dolinu Shangri La – zemaljski raj kroz koji protiče rijeka. Iako sam ga gledao na crnobijelom televizoru, vidio sam jasno zelene boje te doline, a tu sliku čuvam u sebi i danas”, rekao je Markoč.

Roman, prema riječima Markoča, “možemo nazvati autobiografskim iako je prilično dekorisan fikcijom”. “U romanu se prepliću stvarno, realno proživljeno sa fiktivnim djelovima, ali možda je tamo, gdje je naizgled najviše fikcije, u stvari najviše onog realnog, pravog i obrnuto”.

Likovi su upečatljivi i vezani za svoje nadimke – Pino, koji je ime dobio po mirisu kolonjske vode, komšija Đoko koji ima veze sa bengalskim tigrovima, Mojaš udbaš, neobična Đina, mantildžija iz „špageti vesterna“ i Lili… Jedino je glavni junak bez imena. On je, jednim dijelom, sam autor.

Struktura romana je takva da je pisan u deset slika, a autor ga opisuje kao “patchwork novel”.

“Svaka od slika je zakrpa kao dio mozaika, a kada su se spojile, dobio sam simpatičnu dolamu sa prednjom i zadnjom stranom, naramenicama, džepovima i dugmadima”, pojašnjava Markoč.

Roman prikazuje provinciju, strah od nepoznatog i promjena, ali i nježne slike iz djetinjstva – majku, miris hljeba, uz veoma upečatljiv prizor zelenih skakavaca u hodniku barske bolnice dok se glavni junak oprašta od oca.

“Markočevo novo štivo obiluje upečatljivom leksikom koja, ilustrujući lokalni ambijent, poseže za univerzalnim dimenzijama dotičući se onoga što nalazimo kod Džojsa, Prusta i drugih velikih pisaca”, istakao je Lutovac.

Na pitanje kako bi zainteresovao čitaoce za svoj novi roman, Savo Markoč poručuje: “Tražite svoj Šangri-La prije nego što on nađe vas.“

Kuriozitet večeri bio je što je promocija održana na Dan svetog Lovra, hronotop prisutan u čitavom Markočevom opusu.

Veče je muziciranjem na gitari oplemenio Đorđe Milovanović.

***

Najava programa na Barskom ljetopisu za narednu sedmicu:

Ponedjeljak, 11. avgust, LIKOVNI PROGRAM, 21.00, Galerija “Velimir A. Leković”, Izložba crteža “Uvijek sa prirodom  (Dodiri slobode)“ Dijane Lazović

Utorak, 12. avgust, POZORIŠNI PROGRAM, 21.30, Ljetnja scena Doma kulture “Vladimir Popović Španac”, “Princeza Ksenija od Crne Gore – Izgnanička tugovanka iz doma Petrovića”, CNP

Srijeda 13. avgust, KNJIŽEVNI PROGRAM, 21.00, Plato Doma kulture “Vladimir Popović Španac”, Promocija knjige „Hitchcook i Marnie“ Aleksandra Bečanovića, Moderatorka: Maja Hamel Bogojević

Četvrtak, 14. avgust, MUZIČKI PROGRAM, 21.00, Ljetnja scena Doma kulture “Vladimir Popović Španac”, Koncert “Vasil Hadžimanov benda”

Subota, 16. avgust, POZORIŠNI PROGRAM, 21.30, Ljetnja scena Doma kulture “Vladimir Popović Španac”, PREMIJERA “Predmet Medeja”, CNP i JU Kulturni centar Bar

Nedjelja, 17. avgust, POZORIŠNI PROGRAM, 21.30, Ljetnja scena Doma kulture “Vladimir Popović Španac”, REPRIZA “Predmet Medeja”, CNP i JU Kulturni centar Bar

The post BLJ/bARS – Markoč: Tražite svoj Šangri-La prije nego što on nađe vas first appeared on BARinfo.

Savo Markoč rođen je 1963. godine u Baru. Završio je Nastavnički fakultet u Nikšiću, odsjek za Engleski jezik i književnost. Kratko je radio kao nastavnik, dok je veći dio radnog vijeka proveo u nekoliko pomorskih agencija. Kasnije je otkrio ljubav prema kamenu i pisanju kratkih priča. Živi i radi u Baru.

Do sada je objavio zbirke kratkih priča „Kula od sjećanja i druge priče“ (2018), „Priče sa zapadne strane“ (2021) i prerađeno izdanje prve zbirke pod naslovom „Kula od sjećanja“ (2021).

„Kofer za Šangri-La“ je njegov prvi roman, objavljen 2024. godine u izdanju Kulturnog centra Bar.

Markoč je dobitnik prve nagrade na Međunarodnom festivalu kratke književne forme u Zatonu 2023. godine u kategoriji kratke priče, kao i druge nagrade na konkursu Ministarstva ekonomskog razvoja Crne Gore za najljepšu kratku priču 2023.

Roman „Kofer za Šangri-La“ tematizuje mitsko mjesto Šangri-La kao utopijsko kraljevstvo koje čuva mudrost čovječanstva. Kroz priču o glavnom junaku, koji se priprema za odlazak u Šangri-La, autor uvodi čitaoce u emotivnu i nostalgičnu priču protkanu ličnim i društvenim sjećanjima iz svog okruženja.

Moderator razgovora je dr Milun Lutovac.

The post BLJ / bARS: Večeras (nedjelja) promocija knjige Sava Markoča first appeared on BARinfo.

Samo pominjanje mitskog mjesta svih hipika svijeta od šezdesetih naovamo – utopijskog (dakle, fizički nepostojećeg) mističnog kraljevstva skrivenog iza vrhova Himalaja, u kome se, u miru i skladu, čuva sva mudrost čovječanstva dok ono ne bude spremno za “zlatno doba” – unaprijed prejudicira da će u djelu biti riječi o tananim pulsiranjima duše i tijela za koje ne postoje svakodnevna objašnjenja, a koje će biti namijenjeno onima što u riječima traže dublji smisao. I sve uvijeno u fino oblandu pulsirajuće nostalgije.

I u novoj knjizi Markoč režira svoj “Cinema Paradiso”, sa prečicama koje vode od Tornatorea, Sorrentina do Antonionija… mediteranska škola, naizgled jednostavno ali vrlo efektno se igrajući sjećanjima na protekle decenije, događajima, ljudima, sa znalačkim darom da u sve utka sitne detalje “koji čine život”. U kolopletu nostalgičnih prizivanja nazire se emotivna priča, u koju je autor utkao i sebe i sebi poznate likove, kao i okruženje u kome je odrastao i sazrijevao, od Belvedera do Pristana, uz sve boje, ukuse i mirise koje to dragocjeno lično svjedočanstvo o suptilnijem vremenu života i izražavanja sopstvenog nosilo u sebi.

Glavni junak, u vječnom razmišljanju o potrebi odlaska u Šangri-La za koji nije siguran ni da postoji, gotovo je stereotipan lik knjiga ovakvog tipa – nesiguran u sebe ali siguran da je drugačiji od drugih, u grozničavom prebiranju o svrhi sopstenog postojanja (i gotovo po pravilu nepostojanja svrhe onih oko njega) i poimanju osjećaja da je njegov “let” dar za koga nema objašnjenje, te mu i nije mjesto tu gdje jeste. Zato se čitavim tokom knjige u suštini i priprema na pakovanje kofera za daleke pute, rastajući se, korak po korak, sa akterima koji mu oblikuju život. Ostali likovi djela su, reklo bi se – tipski, compañero obješenjak, putena krčmarica puna saosjećanja, lokalni oriđinali…

Stil pisanja pitak, nenametljiv, lak, ali nikako površan, sa “mali milion” nagradica u vidu reminiscencija ili asocijacija za čitaoca sa značajnom “kilometražom”  (“Da li je dozvoljeno razgledanje vašeg vrta?”), odnosno solidnim fondom opšte kulture. Markoč se i u novoj knjizi jasno drži onoga u čemu je jak – pripovijedanja uz mnoštvo detalja, pa bi, da nije jasno naglašeno da je ovo roman, čitalac mogao pomisliti da je riječ o novoj zbirci kratkih priča… Svaka od njih bi svakako mogla stajati sama za sebe, ali su nevidljivom niti koja vuče “konzumenta knjige” od stranice do stranice, događaji i likovi poredani po filmskom, gotovo scenaričnom principu. Katkad su te sekvence bez jasnog linearnog toka radnje, pa se samo naslućuje što bi se u međuvremenu moglo dešavati, a nekad su ispunjene brzim razvojem situacije te se događaji smjenjuju iz slike u sliku. Ko voli ovakav način pisanja, uživaće.

Najupečatljiviji, ujedno i prelomni, centralni dio knjige odnosi se na opraštaj sa ocem u bolnici (vrlo efektna slika kontrasta zelenih skakavaca i bjeline bolničkog hodnika) i sahranu, nakon koje dolazi “ono” – znak koji se čekao, u vidu krvavo crvenih makova koji rađaju samo kad treba da ukažu na neminovnost. Ujedno, dan kada je glavnom junaku umro otac (“Čekao je da umre u najtopliji dan u godini”) kamijevski je opisan na način koji asocira na Mersaulta i ubistveno jako Sunce u vrijeme majčinog nestanka. Reklo bi se čak i da glavni junak Savove knjige umnogome podsjeća na kolegu iz remek djela “Stranac” – tu su negdje, ni tamo ni vamo, u limbičkim krugovima pakla kojeg su sami stvorili. U jednom od tih devet Danteovih krugova u kojima živi, za glavnog junaka mitski Šangri-La nije geografsko ishodište, već ima simbolički karakter mjesta pomirenja sa samim sobom i težnje za prekidom sa uparloženim načinom preživljavanja u jeftinoj svakodnevnici.

Posebno priznanje se mora odati Markoču na izuzetno efektnom kraju knjige, u kome se lične, gradske i sve ostale nedoumice i sumnje razriješavaju dijalogom glavnog junaka i prodavačice željezničkih karata. On, naime, na šalteru traži da kupi kartu za Šangri-La, a ona pita “povratnu ili u jednom pravcu”, što znači da se ZNA i da POSTOJI, pa svi uzusi ponašanja i razmišljanja najednom postaju smisleni, a sve dobija svrhu.

Pri tome, odgovor glavnog junaka anonimnoj radnici iza stakla je tačno onakav kakav bi MORAO biti u ovakvoj knjizi.

N. B.

Ako se bira između “Shangri La” Kinksa i Electric Light Orchestra, uvijek se odlučim za Ray Daviesa, London i 1969. To je ta “Shangri-La”. Makar bila i samo u glavi glavnog junaka.

***

Savo Markoč (1963) je do sada objavio dvije zbirke kratkih priča (“Kula od sjećanja” – dvije verzije i “Priče sa zapadne strane”). Osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom festivalu kratke književne forme Zaton 2023. i drugu nagradu na konkursu Ministarstva ekonomskog razvoja za najljepšu kratku priču o Crnoj Gori, iste godine. Živi i radi u Baru.

The post Nove knjige: Savo Markoč – Kofer za Šangri-La first appeared on BARinfo.

Žiri, Marija Čvorović (Ministarstvo ekonomskog razvoja, predsjednica), Bojana Mučalica (UNDP), Tijana Rakočević (spisateljica) i Ljiljana Nikočević (Ministarstvo ekonomskog razvoja, sekretarka), imao je težak zadatak – da stručno vrednuje i rangira stilski raznolike priče, koje su sa manje ili više uspjeha odgovorile na zadatu temu.

“Džidžarin, priča koja je zavrijedila drugu nagradu, odlikuje se preciznim odabirom upečatljive leksike koja je, ilustrujući lokalni ambijent i, istovremeno, dostižući univerzalnu dimenziju, ostvarila svoj puni potencijal. Obilje detalja koji iznimno napetu fabulu čine uvjerljivom – doprinosi slojevitosti književnog tkanja i njegovoj emocionalnoj dubini, podsjećajući na činjenicu da se istinska snaga literature ogleda u njenoj sposobnosti da osvijetli najsloženije aspekte ljudskog iskustva. O voljenoj zemlji se u njoj govori iz perspektive njene etnogeografske autentičnosti, pitko, zavodljivo, bez stereotipnih opisa, ali i sa mnoštvom živih, dojmljivih dijaloga u kojima je autorovo majstorstvo najvidljivije”, navodi se u odluci žirija.

“Suvišno je reći da sam i više nego srećan. Barska priča, nagrada baš na današnji dan. Što više čovjeku treba. Ukratko, ovo je priča fikcije, napisana je po veoma šturoj legendi o nastanku najljepšeg barskog maslinjaka Dzidžarina. Znam da će se naći oni koji će reći da nije bilo baš tako. I potpuno su u pravu. Ali, ja sam je tako odsanjao. Kao da neko njima brani da sanjaju”, kazao je za Radio Bar i Bar Info Markoč i ovom prilikom čestitao sugrađanima Dan Bara.

Markoč je na konkursu učestvovao pod šifrom Aquarius. Prvo mjesto je osvojila priča “Kutija u kojoj je vrijeme stalo”. Na Konkurs za najljepšu kratku priču o Crnoj Gori stigla je 21 prijava. Priznanja nagrađenim autorima biće uručena 29. novembra 2023. godine.

The post Barski Džidžarin zablistao na konkursu za kratku priču first appeared on BARinfo.

U kategoriji kratkih priča, njegova ravnopravno dijeli prvo mjesto sa pričama Faredina Šehua i Ada Softića.

„Kasnio sam, tačnije, kasno sam vidio konkurs za Festival, i poslao sam tu jednu neobjavljenu priču koju sam imao gotovo u pet do dvanaest. Prije par dana su objavljene šifre radova koji su ušli u uži izbor i koji će se naći u zborniku Festivala. Među njima je bila i moja. Jutros sam saznao da sam osvojio prvo mjesto u kategoriji kratka priča. Eto, ovo je prvi put da sam nagrađen na nekom festivalu i, ukratko rečeno, srećan sam. Hvala onima koji su prepoznali da moja priča zavrednjuje nagradu“, kazao je za Radio Bar i Bar Info Markoč.

Na konkurs je prispjelo 711 radova u tri kategorije – kratka priča, poezija i aforizmi, od kojih će njih 30 biti objavljeno u zborniku festivala.

Komisiju za ocjenu radova prispjelih na konkurs činili su prof. dr Draško Došljak, prof. dr Suada A. Džogović i prof. dr Miško Jovanović.

Svečano proglašenje i uručivanje nagrada biće održano 29. juna u Zatonu, na platou ispred OŠ “Braća Ribar”.

The post Savu Markoču prvo mjesto na Festivalu kratke književne forme – Zaton 2023 first appeared on BARinfo.

Promocija će se održati u petak, 12. novembra, sa početkom u 20 sati, u prostoru Multimedijalne sale KIC-a „Budo Tomović“.

O knjizi će govoriti pisac i izdavač Mirko Rakočević  i autor knjige Savo Markoč. Moderatorka večeri biće Dragana Erjavšek, profesorica književnosti.

The post Priče sa zapadne strane Sava Markoča u KIC-u Budo Tomović first appeared on BARinfo.

Iako se radi o autoru koji je na književnu scenu stupio tek u pedesetoj godini, sa prvom knjigom “Kula od sjećanja i druge priče”, kritika odličnim ocjenjuje njegov stil, rečenicu koja je odmjerena i kojom u potpunosti vlada, ali i tematiku, naslove, ideje. 

Radnja druge zbirke “Priče sa zapadne strane” smještena je na američko tlo, u prošlom vijeku i na specifičan način govori o životima i sudbinama malog, običnog američkog čovjeka.

 Kritika, ali i čitalačka publika, veoma su dobre reagovale na prvijenac Sava Markoča, zbirku “Kula od sjećanja i druge priče”, objavljenu prije tri godine, koja je gotovo autobiografska sa zanimljivostima iz prošlosti Bara i Barana. Najnovije “Priče sa zapadne strane” smještene su na američko tlo, odišu karverovštinom i predstavljaju, kako ističe u predgovoru dr Anton Markoč, enciklopediju “americane” u malom.

“Prva knjiga je bila na ivici autobiografskog. To je najlakše kada počinjemo da pišemo, krenuti od sopstvenog života i sjećanja. Ali, ona ima kopču sa drugom, jer sadrži priču ‘Sise o klin’, koja je priča fikcije i nije bila iz barskog miljea, ali je najavila ono o čemu ću pisati u drugoj koju večeras predstavljamo, jer upravo odiše karverovštinom i priča je ‘americane’. To sam i obećao na promociji moje prve knjige da će, ako bude druge, priče biti u tom stilu. Zato se ona našla i u ‘Pričama sa zapadne strane”, objasnio je autor, Savo Markoč.

Osim uticaja Karvera, triptih priča “Barske mušice”, inspirisan je Bukovskim, Hemingvejem i Džon Fanteom.

“Taj triptih pokazuje kuda se kreću moja interesovanja, ali osim njih, postoje i drugi uticaji koji dolaze iz američke književnosti. Ipak, nisu to samo ‘priče americana’, koje prikazuju život američkog, običnog čovjeka sa neobičnim sudbinama, već kako je dobro primjetila Dragana Erjavšek, ima dosta toga što podsjeća na naše odrastanje u SFRJ, kada se mnogo ljepše živjelo i ovdje i u Americi”, kazao je za Radio Bar i Bar info, Savo Markoč.

Dr filozofije, Savov sin, Anton Markoč, smatra da knjiga “Priče sa zapadne strane” dekonstruiše imaginaciju Amerike kakva postoji u glavama većine ljudi.

“Ova zbirka je enciklopedija života prosječnih Amerikanaca, plavog okovratnika. Više je mito – poetska, nego faktička, i zaista vrši dekonstrukciju te neke vladajuće imaginacije Amerike. Ona na svojevrstan evropski način, jer kako je i kazao autor, nikada nije kročio na američko tlo, piše o životu običnih Amerikanaca. Obiluje različitim stilovima i temama, s tim što bih ja izdvojio neke koje se bave imigracijom, južnjačkom gotikom, uticajem Karvera, Bukovskog, ranog i poznog Hemingveja, ukratko zbirka – enciklopedija americane u malom”, istakao je dr Anton Markoč.

Savo Markoč je osvježenje na književnoj sceni i začuđujuće je da je prvu knjigu objavio tek u pedesetoj godini, tim prije, jer, kako je zapisala dramski pisac i recenzentkinja Ana Bošković, “on je pisac od rođenja”.

Zato je i Izdavačka kuća “Grafički atelje” , objasnio je njen urednik, književnik Mirko Rakočević, sa zadovoljstvom stala iza ovog djela.

“Nikada prije nisam čuo za Sava Markoča, i kada sam ovaj rukopis dobio, bio sam prilično iznenađen, jer radi se o jednom dobrom, čak izuzetno dobrom piscu, i zaista nam je bilo izuzetno zadovoljstvo da objavimo knjigu ‘Priče sa zapadne strane’. To je potvrđeno i kada je dospjela kod čitalaca , kritike, ali i kada je dobila medijski publicitet. Radi se o autoru za kojeg vjerujem da će tek pokazati da je ovo samo početak njegovog stvaralačkog rada”, kazao je Rakočević, koji je istakao da je dobro što se Savo opredijelio za kratku priču, zbog tematike kojom se bavi, načina i stila pisanja.

“U svim segmentima, ako pođemo od naslova i podnaslova, pokazao je osoben stil – piše dugu rečenicu kojom odlično vlada. Savo je obrazovan čovjek, mada to nije primarno kada je riječ o literaturi, jer je potreban talenat. Dobra je definicija ‘imati dovoljnu mjeru’. To Markoč ima, uz obrazovanje, dovoljnu mjeru da na pravi način izvede priču od početka do kraja, da slavno ne propadne, nego piše i završi veoma dobro”, kazao je Rakočević.

“Priče sa zapadne strane” Savo Markoč je posvetio svojoj djeci, Antonu i Mariji.

The post VIDEO: bARS na Ljetopisu nastavljen promocijom knjige Sava Markoča Priče sa zapadne strane first appeared on BARinfo.