O knjizi su govorili Vlado Lukšić, Jusuf Kalamperović, Čedo Ratković i urednik djela i moderator večeri, Željko Milović.

Publika je imala priliku da sazna više o bogatoj zanatskoj tradiciji barskog kraja, promjenama koje su se dešavale kroz različite istorijske periode, kao i o ljudima koji su svojim zanatskim radom ostavili neizbrisiv trag. Knjiga donosi podatke o strukturi zanatstva, lokacijama zanatskih radnji, udruživanju zanatlija u esnafe, ali i o procesu nestajanja pojedinih zanata i nastajanja novih. Posebnu vrijednost čini i impozantan arhivski materijal – gotovo 1000 pomenutih ličnosti i nekoliko stotina fotografija, od kojih su mnoge prvi put objavljene.

Vlado Lukšić je kroz smijeh prokomentarisao kako ova knjiga „ima jednu manu, a to je mali tiraž“ i izrazio nadu da će biti objavljena u više primjeraka, jer treba da je posjeduje što više Barana.

Jusuf Kalamperović priznao je da ovo djelo za njega mnogo više od priče o barskim zanatlijama.

„Ovo djelo ustvari opisuje način života Bara i Barana u zadnjih 1000 godina. Opisuje sliku Bara kroz suživot u Baru. Ko bude pročitao knjigu vidjeće da su tri vjere naroda, neko majstor, neko kalfa, neko šegrt, potpuno izmiješane. Dakle, to je ta odlika Bara koju mi Barani moramo da čuvamo koliko možemo i da pokušamo one koji nam dolaze, violentne, iz violentnih krajeva, pitomimo koliko možemo“, istakao je Kalamperović.

Čedo Ratković je naglasio kako je „Barski zanati i zanatlije“ prvi rad ove vrste koji je obradio više od hiljadu imena zanatlija u Baru od perioda srednjeg vijeka do kraja sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.

„Ovaj veliki istraživački rad Gano je radio više godina. Naravno, kako je on to lijepo u knjizi zapisao, ostaje na drugim istraživačima da nastave tamo gdje je on stao. Čitajući pažljivo knjigu, možemo nazreti kako se živjelo u Baru u to vrijeme. Imao sam prilike da ranije čitam separate knjige koje mi je Gano slao. Prirodno je da je Gano, sin zanatlije Mustafe šnajdera, Starobaranin iz Brbota, koji je od malena spoznao starobarske zanatlije, napisao ovu knjigu. Sada, kada pred nama imamo ovako lijepu urađenu knjigu, sa dosta fotografija, ostaje nam da je sa pažnjom čitamo”, ukazao je Ratković.

Autor Sead Gano Šlaković podijelio je sa publikom motive i izazove s kojima se susretao prilikom istraživanja i pisanja ove knjige.

„U radu na knjizi korišćeni su podaci iz dokumenata arhiva Crne Gore, lokalnog arhiva i brojne publikacije o Baru. Njen nastanak su pomogli, ustupanjem odredjenih stihova zanatlija, fotografija, savjetima, Čedo Ratković, Vlado Lukšić, Željko Milović i Dado Salagić sa Cetinja, na čemu im najiskrenije zahvaljujem. Podatke o životu i radu zanatlija, doprinos nastanku knjige dali su i oni koji su početkom 60-ih godina započinjali posao, a najviše potomci, bliski rodjaci i prijatelji koji su se vrlo rado odazvali pozivu u prikupljanju podataka. Posebno zahvaljujem predsjedniku Opštine, Dušanu Raičeviću koji je finansijski podržao izdavanje ove knjige”, zaključio je Šlaković.

Urednik djela i izdavačke kuće koja je objavila knjigu, a ujedno i moderator večeri, Željko Milović, objasnio je da je ovo još jedno u nizu vrijednih djela zavičajne istorije koje prati ovu, za Bar nesumnjivo važnu granu privrede kroz različite periode razvoja grada, sa posebnim isticanjem XX vijeka, kada zanatstvo ima posebno mjesto u životima Barana.

„Kao urednik knjige, mogu reći da ona nije onakva kakvom ju je autor zamislio na početku jer je, u interakciji sa mnom kao urednikom, dobila potpuno drugačiju formu. Moram odati priznanje autoru, jer sam svjestan da kao urednik nisam previše nježan, ni taktičan, jer biti nježan znači ne biti urednik kakav treba, ali je Gano Šlaković sve stoički izdržao. Mislim da na kraju možemo biti zadovoljni, a ono što je najvažnije grad u cjelini može biti zadovoljan što ima još jednu knjigu o sebi”, kazao je Milović.

Veče je proteklo u srdačnoj atmosferi, uz prisjećanja na stare barske zanatlije i njihovu ulogu u razvoju grada.

Knjiga “Barski zanati i zanatlije” ostavlja ne samo istorijski trag, već je i vrijedan podsjetnik na ljude i zanate koji su oblikovali identitet Bara kroz vjekove.

The post Knjiga Barski zanati i zanatlije Seada Gana Šlakovića promovisana u Kući maslina first appeared on BARinfo.

O knjizi će govoriti: Jusuf Kalamperović, Čedo Ratković, Vlado Lukšić, Željko Milović (urednik) i autor. Izdavač knjige “Barski zanati i zanatlije” (od srednjeg vijeka do 1979. godine) je barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia”.

Sead Gano Šlaković je rođen u Starom Baru 1943. godine, a 1967. je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Titogradu. Čitav radni vijek proveo je u Baru, najviše radeći u bankarstvu. Bio je organizator otvaranja i prvi direktor filijala Montex banke, Crnogorske komercijalne banke i Lovćen banke, a radio je u Primorskoj banci i filijali Investicione banke Titograd. U dva mandata obavljao je poslove načelnika za privredu SO Bar i nepuni mandat bio predsjednik Izvršnog odbora SO Bar. Kraće vrijeme je radio i druge poslove. Poslije penzionisanja, objavio je 2013. “Rječnik osmanske leksike barskoga kraja”, a 2019. Izmjene i dopune istog Rječnika u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja.

Još jedno u nizu vrijednih djela zavičajne istorije prati ovu, za Bar nesumnjivo važnu granu privrede, kroz različite periode razvoja grada, sa posebnim isticanjem XX vijeka, kada zanatstvo ima istaknuto mjesto u životima Barana. Dati su podaci o strukturi zanatstva, o radu zanatlija, lokacijama njihovih objekata koji su često prelazili iz ruke u ruku, o nestanku pojedinih zanata i rađanju novih, o udruživanjima u posebne esnafe… Gotovo 1000 ličnosti je pomenuto, uz nekoliko stotina fotografija, od čega se neke prvi put objavljuju.

The post Najava promocije knjige Barski zanati i zanatlije first appeared on BARinfo.

Još jedno u nizu vrijednih djela zavičajne istorije prati ovu, za Bar nesumnjivo važnu granu privrede, kroz različite periode razvoja grada, sa posebnim isticanjem XX vijeka, kada zanatstvo ima istaknuto mjesto u životima Barana. Dati su podaci o strukturi zanatstva, o radu zanatlija, lokacijama njihovih objekata koji su često prelazili iz ruke u ruku, o nestanku pojedinih zanata i rađanju novih, o udruživanjima u posebne esnafe… Gotovo 1000 ličnosti je pomenuto, uz nekoliko stotina fotografija, od čega se neke prvi put objavljuju.

Stari Bar iz 1963. godine posebno je opisan, uz podatke o svakom od zanatlija, šegrta ili učenika. Kako se grad dalje širio i mijenjao mjesto, od Pristana do Topolice, tako su se i zanatlije prilagođavale novim uslovima. Niz ljudi i njihovih zanimanja završava se 1979. godinom, kao omeđnicom nakon koje nastaju drugačiji uslovi života i rada. Osim onih iz centralnih djelova opštine, dat je prikaz zanatlija sa Virpazara, iz Spiča, Mrkojevića…

“Ovaj rad predstavlja pokušaj da se na osnovu raspoložive građe predstavi zanatstvo u srednjevjekovnom i osmanskom Baru, u periodu knjaževine / kraljevine Crne Gore, između dva svjetska rata, te nakon Drugog svjetskog rata, od 1946. godine (kada su zakonom ukinuti “kapitalistički odnosi” tj. privatno vlasništvo nad privrednim preduzećima u Jugoslaviji) do 1979. kada je razornim zemljotresom promijenjena demografska i ekonomska slika grada, nekih desetak godina prije no što je socijalizam kao sistem zamijenjen kapitalizmom i ponovo omogućeno privatno vlasništvo u svim oblicima privrednih društava. Predmet ovog rada nijesu bile zanatlije u državnim / društvenim preduzećima i ustanovama, sem u mjeri koliko je to zahtijevao kontekst analize”, stoji, pored ostalog, u uvodnom obraćanju autora u knjizi.

Sead Gano Šlaković je rođen u Starom Baru 1943. godine, a 1967. je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Titogradu. Čitav radni vijek proveo je u Baru, najviše radeći u bankarstvu. Bio je organizator otvaranja i prvi direktor filijala Montex banke, Crnogorske komercijalne banke i Lovćen banke, a radio je u Primorskoj banci i filijali Investicione banke Titograd. U dva mandata obavljao je poslove načelnika za privredu SO Bar i nepuni mandat bio predsjednik Izvršnog odbora SO Bar. Kraće vrijeme je radio i druge poslove.

Poslije penzionisanja, objavio je 2013. “Rječnik osmanske leksike barskoga kraja”, a 2019. Izmjene i dopune istog Rječnika u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja.

Urednik knjige “Barski zanati i zanatlije (od srednjeg vijeka do 1979)” je Željko Milović, a za izdavačku kuću “Mediteran Multimedia” ovo je treća knjiga zavičajne istorije u samo šest mjeseci. Prva je knjiga članaka Božidara Boška Miloševića “Bar: Svjetionici jednog vremena, knj. 1”, a druga zbirka putopisa Gordane Vujović “Tako je bilo zapisano u libru”.

The post Nove knjige: Sead Gano Šlaković – Barski zanati i zanatlije first appeared on BARinfo.

Djelovi današnjeg Crnogorskog primorja od Bara do Ulcinja bili su, sa prekidima oko vijek i po, od sredine XV vijeka do 1571. godine, pod Mletačkom republikom. Tada je grad proširen i utvrđen sistemom bedema, bastiona i kula, a u Baru se razvijaju zanati potrebni vojsci (kovači, mačari, štitari), zatim klesari, zidari i drugi. Posebno su bili brojni i cijenjeni barski obrađivači kamena, koji su imali dosta posla u Baru (gradeći bedeme, kule, palate, sakralne objekte, mostove i drugo), ali su odlazili i u druge krajeve da podižu mnogobrojne građevine. Akademik Pavle Mijović sa dosta sigurnosti konstatuje da je Bar tada bio centar velike neimarske škole na Crnogorskom primorju.

Od 1571. do 1878. Bar je pod Osmanskom vlašću, administrativno potčinjen Skadarskom sandžakatu. U tom periodu najrazvijeniji je bio kožarski zanat (papučije, opančari, kundurdžije, ćurčije). Bilo je i kafedžija, mehandžija, mlinara, pekara, berbera, kasapa, puškara, kovača, limara. Turci su iz tog sandžakata i drugih krajeva doveli grupu u Bar da im rade razne poslove, posebno kovačke, po kojima je njihovo naselje uz južne zidine Staroga grada nazvano Mahala. Bili su to vrijedni, pošteni i veseli ljudi. Stariji mještani se sjećaju da su pjesme pratili harmonikaš Suljčo (po profesiji limar) i žena Zade sa dajrom. Cano Beharović, kovač po zanimanju, svirao je violinu i bio posebno tražen na seoskim svadbama. Šezdesetih godina prošlog vijeka u Mahali je bilo šest kovačnica, na kraju Pjace sa lijeve strane prema bolnici jedan potkivač, a u istoj ulici pet limara (Krsto Radulović, Suljčo Čobić, Salko Asović, Hasan Perazić i Dušan Mijović). Pored pomenutih kovača, tim poslom su se bavili i Redžep Mamov Begzić, čiji unuk Omer i danas radi u istom objektu, Bećo Usov Begzić, čiji je sin Uso 1961. kovački posao nastavio u ATP „Rumijatrans“. Aljo Smailov Begzić nastavio je zanat svoga oca.

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, tačnije 1963. godine, u Starom Baru, u Donjoj i Gornjoj ulici (zvanoj Pjaca, u tursko doba Čaršija, između dva rata Varoš, a poslije rata Ulica 8. januara) bile su 63 privatne radnje. Najbrojnije su bile obućarsko-opančarske (10 radnji), kafanske (6), kovačke (6),  limarske (5), stolarske (5), činile su 50 odsto svih vrsta zanatskih radnji. Te godine su taksisti bili Mu(h)o Zaganjor, Omer Đurović i Omer Palangić, pa su došli Savo Mitrović, Smail Beharović, Mahmut Delalić, Rusto Bjramović, Musto Peroč, Pupo Zulfo Bajramović. Privatnih trgovina nije bilo, bile su dvije piljare u kioscima na dvije strane proširenja sa česmom koje su držali Halil Karađuzović i Sadik Arap. Ostalo je upamćeno da su do Halilovog kioska, u ljetnjem poslijepodnevu, ovdašnji stočari, Drekovići, Vrakići, Backovići, iznosili na prodaju poznato starobarsko kisjelo mlijeko u ćupovima. 

Vremenom se u Starom Baru smanjuje broj državnih i privatnih radnji, dok se na Pristanu (od 1908. Novi Bar), koji postaje centar svih važnijih institucija i zbivanja, taj broj povećava. Rušenjem Pristana za potrebe gradnje moderne luke, središte grada se sredinom sedamdesetih seli na Topolicu blizu mora, đe su prapočeci Bara.

Kad se od autobuske stanice pođe ka starobarskoj Pjaci, sa lijeve strane počinje niz građevina sa prizemljušom čistačice Milice. Slijedi zatim zgrada Pošte, uz koju je kuća i prenočište Petra Martinovića, kojega su Starobarani, zbog  neobično brzog govora, zvali Petar Mitraljez. Oba objekta su na sprat. U zgradi Pošte je 1881. godine osnovana Biblioteka, čiji su utemeljivači bili i starobarski trgovci i zanatlije.

Slijede potom dvije šnajderske radnje za izradu muških i ženskih odijela Andrije Iličkovića (prije njega Emina Đurovića) i Mustafe Šlakovića, pa na dnu 7-8 kamenih stepenica mala šušterska radnja Ilije Đurišića, u kojoj je prije njega Tomo Demirović držao mehaničarsku radnju i popravljao bicikla.

Uz nju je mala prodavnica novina (prodavači su bili Miljat Kertbijev, oficir carske garde Rusije, odavno nastanjen u Podgradu i, poslije njega, Sulejman Krčiković koji je, pored prodaje novina, pakovao pakete i stavljao svoj pečat sa slovima „S“ i „K“, što je Pošta prihvatala). Poslije dva-tri široka stepenika silazi se sa autobuske stanice u Donju ulicu, a lijevo ide uz kaldrmisani put za Gretvu. Uz taj put radili su stolari: Ramo Metović Livar, Ibrahim Marović iz Zaljeva i Ćazo Bubić iz Podgrada, koji je zanat naučio u radionici Milutina Praščevića.

Tih godina su berberske radnje u Starom Baru držali Akuš Abazović, Junuz Karađuzović sa sinovima i Meto Šabić dok nije prešao u Tivat. Akija-Akuš  je držao berbersku radnju preko puta Mustafe. Omaleni Mustafa i korpulentni Akija bili su nalik na filmske komičare, Stanlia i Olia. Bili su često zajedno, kao komšije i na čašici večernje rakije nakon posla. Znali su da uživaju, ne samo u piću. Uz bedem pored ulaza u Stari grad bilo je nekoliko ploča da se sjedi.Tu bi često ova dvojica starijih majstora, kad bi išli kući u Brbot, sjeli i odmorili, prije nego bi produžili kući.

Kao i mnogi berberi u starija vremena, i Akija se bavio sunećenjem predškolske đece, vađenjem zuba, stavljanjem pijavica na tijelo pacijenta. Ponekad se u Akušovoj radnji znala odigrati po neka šahovska partija.

Poslije prvih godina nakon rata, kada je prioritet bila obnova u ratu porušenih objekata, došao je period industrijalizacije. U tom periodu državne radnje u Baru su pune artikala fabričke izrade, ali zanatlije se nijesu predavale, imale su svoju logiku i reklamu: „Konfekcija je masa, ručni rad je klasa“. Standard građana raste, ljudi nose moderna odijela, koja šiju ovdašnji krojači. Tada su mnogi prvi put zamijenili sukneno odijelo, izrađeno kod abadžija, klasičnim, ili opanke cipelama, neki su počeli da nose šimi cipele. U modi su bile i tzv. „gumiđonke“, sa petama i tabanima u boji, napravljene od guma bicikala u boji, koje je vješto pravio Ismet Iso Šabić. Nova moda „a la frango“ zamjenjuje staru „a la turko“.

Kad je 1965. počeo da radi feribot na liniji za Bari, tamo su nabavljane farmerke i druga roba popularna kod madih. Starobarski krojači nijesu šili farmerke, ali su pratili interesovanje mladih i šili popularne crne „trapez“ pantalone sa ravnim džepovima opšivenim bijelom plastičnom trakom.

Tih godina je, po sredini Donje ulice sa lijeve strane, Fadil Zaganjor držao opančarsku radnju, u kojoj su radili i Šemsija Zaganjor, Sait Metović i Rifat Bubić koji je poslije Fadila u tom objektu otvorio sopstvenu obućarsku radnju. Po sopstvenoj priči, Rifat je pravio lijepe šimi i polušimi cipele, po cijeni od 5.500 dinara. U ovom dijelu ulice, poslije rada u Zadruzi, obućarsku radnju je otvorio Ramadan Dano Bećović koji je krajem šezdesetih prešao u trgovce („Centrojadran“).

Nastavljajući ulicom dalje, dolazi se do velike radnje na sprat Omera Mustafića, poznatog trgovca iz Zaljeva. Jednoga dana dok je Omer radio u radnji, ušla je žena i zatražila određeno platno. Omer je iznio na banak traženu robu i kazao cijenu. Ženi se dopala roba, ali ne i cijena, pa je upitala:

„Omere, može li što cenlje?“

„Ne, bogami, mene više stoji.“

Nezadovoljna mušterija je pošla, pa se glasnuo Omerov prijatelj koji je dangubio u radnji pitanjem:

„Moj, Omere, jesi li siguran da ti je kletva prava?“

„Jesam, bogami“, odgovori Omer, uze onaj top platna i odloži na stalažu više sebe.

U nastavku Ulice 8. januara bila je prodavnica duvana u kojoj je radila Dragica Pejović, a do nje su bile obućarske radnje Tefika Kalamperovića (u njoj su radili Alija Vuković, Nikola Masoničić, Ivo Iličkovća, Sabrija Kalamperović), Jakoba Pavlovića, Hamdije Jahovića sa ženom Ćamilom, Joza Tokića, vodoinstalatera Dauta Feke, opančara Mana Drekovića. Preko puta je bila prodavnica „Borovo“, a do nje gledano od autobuske stanice, krojačka radnja Muja Sinanovića, poslastičarnica Redžepa Karađuzovića…

Na pročelju ovog dijela ulice, prije nego ulica savije desno do manjeg proširenja sa česmom, bila je pekara u kojoj su radili braća Vojo i Risto Grupković. Poslije njih, kratko vrijeme radio je i pekar Naif Čalaku. Kažu da je pekar Mino Kacić, nakon što je iz ove pekare pošao u penziju poručio: „Zbogom naćve i tepsije, Mino pekar više nije!“            

Podne je svakodnevno jakom sirenom označavala „Primorka“ (ranije „Uljara braće Marić“) koja je imala prodavnicu sa desne strane po sredini Donje ulice, posmatrano od autobuske stanice. U toj prodavnici, seljani koji su došli na pazar, kupovali su parče marmelade i uz vrući bijeli hljeb iz pekare pravili sebi ukusan podnevni obrok. U njoj su se mogli kupiti: ulje, marmelada, razni džemovi, sirupi, ajvar, sapun… Prodavačica je bila vrijedna i ljubazna Vasvija. Sjećam se da je „Primorka“, najveća industrija u Baru, pomagala gimnazijske maturske ekskurzije, dakle i našu (generacija 1961/62) sa kašeticama marmelade od po 10 kilograma.  

Kad smo kod „Primorke“ i Vasvije, prisjetimo se lijepog uspjeha igračkog para iz starobarske folklorne grupe Meta Đulamerovića, supruga gore pomenute Vasvije, komercijaliste u „Primorci“ i Zagorke Knežević iz Podgrada. „Na festivalima folklora, održanim na Cetinju i Opatiji 1961. godine, kao predstavnici Bara bili su Zagorka Knežević i Meto Đulamerović. Izvodili su igru – ‘Džemile, Džemile’. Igrali su fantastično. Svuda su ispraćeni ovacijama. Nagrade su izostale, jer je u to vrijeme, akcenat stavljen i na brojnost folklornih društava, što barsko nije imalo. Istina, dobijali su specijalna priznanja“, piše Vlado Lukšić u „Prosvjetnoj i kulturnoj misli u Spiču“, 2005. godine.

Vratimo se zanatlijama. Do gore pomenute pekare radio je opančar i harmonikaš Saljo Zaganjor. Kod oca je Bedrija učio zanat opančara i harmonikaša na kojem instrumentu je bio poznatiji ne samo od oca. Odlično je svirao harmoniku i dobio je nadimak Šerbo po imenu poznatog bosansko-hercegovačkog harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerba. Svirao je na raznim gradskim, školskim, manifestacijama, svadbama, a rado se odazivao i manjem društvu.   

Slijedi potom Džepova kafana, „Kafana bez ključa“, u kojoj su se najčešće okupljali ljubitelji dobre kapljice, Rade, Savo, Vlado, Đoka, Niko, Novica, Đoko, sa kojima je često akšamlučio i vlasnik, što nije bilo po volji njegovoj ženi, zbog čega su imali povremene prepirke.

Jedno veče Džepo je došao kasno kući, pokušao je da bude što tiši, ali nije uspio. Žena ga je dočekala „puna kao puška“, spremna  da ga dobro iskritikuje, ali nije uspjela jer je on preduhitrio, stavljajući kažiprst preko usana izgovorio: „Pssst, Udba “ i pošao da legne. Jadna žena, preostali dio noći nije oka sklopila, presabirala se da nije đe što rekao ili uradio protiv vlasti, a čula je da sa Udbom nema šale. Kad je ujutru Džepo ustao, jedva je dočekala da ga pita zašto je sinoć pominjao Udbu, a on je zaboravivši što je sinoć rekao, odgovorio: „Koja Udba, more, auuu, ne ćeraj mi mamurluk“ i izašao. Rafalna paljba pitanja ovoga puta je izostala. 

Na kraju ravnog dijela Donje ulice, na pomenutom proširenju je česma sa lijepim kamenim koritom kojih je u Starom Baru bilo nekoliko. To su tzv. mahalske česme (točkovi), ostatak iz osmanskog perioda, a na početku Gornje ulice, sa lijeve strane, jeste spomenik kovača u prirodnoj veličini, koji je, mnogo kasnije (2022), napravio barski privrednik, vlasnik „Aragane“ Hamza Đenčić. Njegova firma bavila se izradom ukrasne i druge bravarije. Iznad česme bila je, a i danas je velika kuća na sprat. Tu je nekad bio veliki han, pa poznata kafana Mare Crne, a danas kuća i kafić Karađuzovića. U  nastavku ulice bila je mala sajdžinica u kojoj su radili Božo Antunićević i njegova sestra Julija, jedna od rijetkih žena u tom poslu u Jugoslaviji. Preko puta sajdžinice, sa lijeve strane, bila je stolarska radionica Milutina Praščevića.

Od proširenja počinje, zbog strmog terena, kaskadno kaldrmisana Gornja ulica koja postaje sve strmija kako se dalje penje. Nekad se zvala Gornja varoš koja se pored bedema, pokrivene tržnice, Veljih vrata, proteže  do malog proširenja, Bravljeg pazara. Pazarnim danom čitava Gornja ulica, zajedno sa tezgom, pretvarala se u pazarište. Kaldrmisani put dalje vijuga kroz Brbot i nastavlja sve do podrumijskih sela, odakle su dolazili seljaci na pazar. Oni  iz dijela Crmnice, Šestana i Krajine na tom putu provedu po dva-tri, a iz nekih krajeva i do četiri sata hoda u jednom pravcu, da bi na magarcima, konjima, a žene  sa kotarima ribe na leđima, donijeli svoje poljoprivredne i druge proizvode na prodaju. Kad se ovima pridruže prodavačice iz mrkojevićkih, spičanskih i bližih barskih sela sa raskošnim nošnjama i proizvodima, pored bogate ponude proizvoda, dobije se i bogati kolorit narodnih nošnji.

Pri početku Gornje ulice, sa desne strane, stari majstor Esad pravio je razne predmete od drveta, među kojima su se svojim jarkim, šarenim bojama isticale male za suvenir i velike dječje kolijevke, i djevojačke skrinje, koje nijesu bile rezbarene. Pravio je i šarene glave šećera, poklon za ženidbe i sunetluke.

Sa gore pomenutog proširenja sa česmom, desno se ide u Kovačku mahalu i dalje u Podgrad, a lijevo, betonskim mostićem preko Bokli potoka (tur. Prljavi potok), u drugi dio Mahale, gdje su na betonskom proširenju bile jedna uz drugu dvije-tri radnjice gdje se prodavalo meso. Ranije su čejreke mesa u bijelim čaršafima, od uljare Lazovića u Podgradu, gdje je neko vrijeme bila klanica, do prodavnice, na leđima nosili pomoćnici mesara. Nešto niže od kasapnice, radio je kovač Rizo Ibrahimović. Mnogo kasnije, njegov sin Nuho, šofer u Komunalnom, vozio je pokojnike. 

Mesar u mesari preko pomenutog potoka početkom šezdesetih bio je Šaćo Backović iz Podgorice. Kod njega jednog dana dođe ugostitelj Smajo da pazari meso. Šaćo odreza traženo meso, stavi na vagu i dodade malo otpadaka, džonti, na što Smajo reagova:

„Što mi daješ ove otpatke, Šaćo?“

„A, moram malo!“

Smajo uze meso i ode. Negdje oko podneva, Šaćo dođe da se malo osvježi i u kafani kod Smaja naruči hladno pivo. Ovaj to jedva dočeka, iz aparata za točenje piva natoči nepunu čašu, a iz tacne ispod krigle malo doli, na što Šaćo reagova:

„Što je ovo, Smajo?“

„Moram malo, za one tvoje džonte“. 

Pazarnim danima Stari Bar je posebno živahan, jer su iz bliže i dalje okoline dolazili prodavci poljoprivrednih i drugih proizvoda, sitne i krupne stoke, a varoški trgovci i zanatlije spremno ih dočekivali očekujući bolju zaradu. Tih godina su strani gosti još bili rijetki. Kafane su pune, posebno pred podne kada su mnogi prodavci prodali svoju robu ili ostavili kod nekog mještanina do naredog pazarnog dana, pa svratili da se odmore uz kafu ili rakiju, možda se sretnu i popričaju s prijateljem, čuju neku novost o čemu bi u selu, na śedniku, pričali. A u kafanama se dogovaralo i razgovaralo o poslovima, dogovarale se ženidbe, pričale se šale, a bilo je i onih koji su sjedjeli i uz piće samo sejrili ulično šarenilo prolaznika i nošnji. Nerijetko se mogla čuti i lijepa pjesma, rijetko kakva galama, dovikivanja, zadirkivanja, ali bez svađe i teških riječi, što su iskusni ugostitelji rješavali na prikladan način. Moderne kafedžije prihvataju ocjenu jednog iskusnog predratnog kolege koji je govorio: „Svaka kafana u Pjaci ima svoju dušu i sve joj možeš uzeti, ali tu dušu ne.“

Iako je svaka kafana nosila svoje ime, bile su poznatije po vlasniku, pa se govorilo: da se nađemo kod Đura (Perišića), Sadika (Karađuzovića), Džepa (Ibrišimovića), Oma (Krčikovića). 

Po sredini Donje ulice bila je druga Omova kafana, ranije se tu nalazila prodavnica „Borovo“. Dosta prostrana, sa šankom i kuhinjom, odisala je čistoćom i urednošću. Čuvena po usluzi, dobrom piću i domaćim specijalitetima uvijek je imala goste, a oni su se osjećali „kod Oma kao doma“. Omo je bio dobroćudan čovjek, elegantan konobar, odličan ugostitelj. Zbog svojih poslovnih osobina zavrijedio je prestižnu nagrade „Ugostitelj godine“, iz privatnog sektora Crne Gore za 1978. godinu, zajedno sa jednim ugostiteljem iz Bijelog Polja.

Vremenom, Stari Bar posjećuju brojni turisti, postaje interesantna turistička destinacija, otvaraju se objekti prilagođeni potrebama turista: rizort „Stara čaršija“, apartmani za izdavanje, moderni restorani, kafići, suvenirnice. Stari zanati više nijesu rentabilni, ali su važni za istoriju ovog mjesta.

Kulturni centar Bar je svojevremeno započeo realizaciju ozbiljnog koncepta revitalizacije Starog grada sa ciljem „da Stari grad Bar postane laboratorija stvaralaštva. Restaurirane crkve, palate, kuće i pjace treba da ponovo ožive čarolijom muzike, slikarstva, pozorišta, umjetničkih zanata… I da budu ispunjene mirisima kuhinja naših krajeva, građanima Bara i gostima“, stoji u Programu.

The post Sead Gano Šlaković: Konfekcija je masa, ručni rad je klasa first appeared on BARinfo.

Članovi žirija su bili dr Zoran Srzentić (predsjednik žirija), Jusuf Kalamperović, Osman Subašić, Branka Ćetković, Vlado Lukšić, Ćazim Nikezić i Srđan Lekić.

Nagrada “24. novembar“ biće dodijeljena na svečanoj sjednici Skupštine opštine Bar, koja će se održati u petak, 24. novembra 2023. godine, u svečanoj sali Doma kulture, sa početkom u 12 časova.

The post Poznati dobitnici nagrade 24. novembar first appeared on BARinfo.