Sjećam se kada je Ranko počeo da piše. Pisao je na čistim stranama papira formata A4, koji je obično sa druge strane imao otkucane listove. Pisao je sitnim, nečitkim rukopisom. Laptop mu je stajao na radnom stolu u dnevnoj sobi, pa nije bilo baš najjasnije zašto to radi. To pisanje na koljenu ili tanki podmetač ispod listova me je asocirao i stvarao sliku osobe pored ognjišta, gdje se zbog slabosti svjetlosti morao naginjati da bi vidio šta piše. Obično je pisanje završavao u sumrak, a iz nekog razloga nije volio da pali ništa osim lampe, koja je, takođe bacala slabu  svjetlost.

Znala sam često da se šalim zbog njegovog pisanja olovkom na papiru i nijesam prećutkivala čuđenje kako uspijeva da pročita ono što napiše, jer je pisano sitnim slovima, da sitnije nije moglo biti. Odgovorao mi je uz osmijeh da se čak i on često namuči da pročita šta je napisao. Sada, kada ga nema, teško je pisati ili pričati o Ranku, a ne reći da je imao nekoliko osobina koje sam izuzetno cijenila, a koje su sve više bile u izumiranju. Ranko je u svakodnevnom životu bio čovjek od riječi, uvjerenja i do srži pošten, a uvijek spreman da pomogne koliko je bilo u njegovoj moći. Nije pravio razliku između ljudi, osim po ljudskosti. Bio je pravdoljubiv, častan, znao je da sluša sagovornika. Bio je i boem u duši, koji je znao da “zagine” do sitnih noćnih sat, nekad maltene do zore, sa društvom. Ali za 40 godina rada nikada nije zakasnio na posao, niti je imao ijedan dan bolovanja. Ranko je bio ponosan na svoju ćerku i sina i poseban sjaj mu je zračio iz očiju kada je o njima pričao. Pustio ih je, kada su sazreli, kao ptiće, da idu svojim putem, putem kojim ih je život odveo. Nikada nije pričao koliko mu nedostaju. Posebno unuk Aleksa. Da li zbog toga, ili nečeg drugog, posljednjih godina se skoro povukao iz društvenog života zajednice kojoj je uvijek davao sve što može – vrijeme, znanje, angažman. Nakon završene posljednje knjige, počeo je da čita sve što je nalazio o Vladimiru i Kosari, jer je želio da napiše i roman o njima. Niša, njegov sestrić mu je nabavljao literaturu koja je, mora se priznati, bila oskudna. Bilo je dosta naslova, ali su se uglavnom ponavljali. Tragao je za istinom, pa je bio prilično nezadovoljan manjkom činjenica. Kada smo ga Niša i ja pitali kada će početi da je piše, jer mu je ovaj roman postao opsesija, odgovarao bi ,,čim se oporavim od operacije“.

Priznajem da se niko od nas nikad ne navikava na smrt i mislimo da će svi oni do kojih nam je stalo, uvijek biti sa nama. Nažalost, nije se oporavio. Na stepeništu od kapele Labud Lončar je predložio da organizujemo promociju knjige priča koja je izašla iz štampe, a koju Ranko nije dočekao da  promoviše. Porodica je prihvatila ovaj Labudov prijedlog.

Omaž i promocija knjige ,,Priče oko Rumije“, posljednje izdate knjige Ranka Vujačića održana je 18. avgusta 2023. godine u holu Gimnazije ,,Niko Rolović“ u Baru. Organizatori večeri bili su Klub literarnih stvaralaca Bar i „Nekazano“ Bar.

U programu posvećenom stvaralaštvu i promociji knjige „Priče oko Rumije“, nedavno preminulog Ranka Vujačića učestvovali su Vesna Šoškić, Jovanka Ljubenko-Matunović, Senka Rastoder, Sanja Vujačić, Labud Lončar, klapa KUD-a „Jedinstvo“ i Mia Drača.

Jedna od organizatora  i medijatorka programa sam bila i ja, nekadašnja predsjednica udruženja Kluba literarnih stvaralaca Bar, koji je bio izdavač dva njegova romana  „Bona“ (2010) i „Goranov put do tranzicije“ (2013). Udruženje „Nekazano“ je takođe izdalo dva romana  Ranka Vujačića – „Pasje godine“ (2017) i „Zlatana – posljednji čuvar ognjišta (2020). Na Barskom ljetopisu je ovaj roman promovisan 2021. godine.

Govoreći o stvaralaštvu Ranka Vujačića, između ostalog, istakla sam da je autor pet romana i dvije knjige i da je bio uglavnom hroničar vremena u kom je živio – vremena turbuletnog, mračnog, kada su umjesto razuma odjekivale cokule, paljbe, vremena u kom se neuka sadašnjost obračunavala sa prošlošću, kada se mijenjao lični opis zemlje u kojoj smo većina nas rođeni. Tu i takvu muku pretakao je u svoje knjige. Istinski humanista, dosljedni borac protiv rata, pisao je i o drugim temama koje su odisale dječjim nestašlucima, školskim danima, ali i sjećanjima i uspomenama o mjestu, uz samu obalu mora, kojeg više nema – Pristanu, za koje je volio da kaže da je to njegovo mjesto rođenja.

U njegovom najboljem romanu „Zlatani – posljednjem čuvaru ognjišta“, uspio je da uhvati i dočara onu tananu nit koju stvara podneblje, tradicija i vjerovanje naroda koji se, suočen sa bijedom, grčevito borio sa ljutim crmničkim kršom za malo obradive zemlje, da opstane. U ovom romanu protkanom tradicijom i običajima, upoznaje nas i sa sistemom obrazovanja u tom periodu, gdje su se učitelji postavljali Dekretom samog Knjaza. Ranko Vujačić je u ovom romanu plastično prikazao ulogu žene, potlačene, sa unaprijed pripremljenom i prihvaćenom ulogom, koja je na svojim leđima nosila mnogo toga od domaćinstva, brige o djeci, ali i poslova po njivama. Muškarci su uglavnom ratovali, a njihove žene su vodile borbu za životu. Iako se radi o autobigrafskom djelu, upoznao nas je sa običajima koji daju jednu širu sliku, slojevitu, koja do današnjeg dana čvrsto drži stubove patrijahalnog crnogorskog društva.

Zanimljivo je istaći da je svoje stvaralaštvo počeo i završio sa „Pričama oko Rumije“. Prvu knjigu „Priča oko Rumije“ izdao je Sabrija Vulić, odnosno Matica muslimana Crne Gore. Drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje „Priča oko Rumije“ bio je autorski projekat, u kom je posebnu ulogu imao njegov sestrić Niša i Slavko Spajić, koji je besplatno uradio prelom svih njegovih knjiga, a urednik/ca je bila moja malenkost.

Pred mnogobrojnom publikom i porodicom Vujačića nastupila je i poznata barska klapa KUD-a „Jedinstvo“, sa dvije predivno otpjevane pjesme. Na flauti je svirala Mia Drača, koja je nastupila takođe sa dvije melodije – „Nostalgija“ od Dolžnikova i „Ciganski kapričo“ od Vebera. Mia je učestvovala i na promociji „Zlatane“ 202. godine, a inače je dobitnica brojnih nagrada i državni stipendista za talentovanu djecu. Njeno vrhunsko sviranje oduševilo je sve prisutne.

Veče je obilježilo i dalo mu posebnu emotivnu notu nastup Sanje Vujačić, kćerke pokojnog autora, koja je govorila u ime oca čija je poslednja knjiga promovisana. Osim zahvalnosti u svoje i ime porodice publici, učesnicima i organizatorima, Sanja je istakla u višeminutnom obraćanju, strast  koju je Ranko pokazivao prema pisanju, ali i ljubav prema Baru, rodnom gradu kojeg nije volio ništa manje od svoje porodice. O toj ljubavi najbolje govori činjenica da su uglavnom svi romani i priče vezane za Bar, njegovu prošlost i sadašnjost. Ranko je sanjao da napiše roman o Vladimiru i Kosari, ali mu se taj san, nažalost, nije ispunio.

Jovanka Ljubenko Matunović je govorila  o drugom izdanju knjige „Priče oko Rumije“, stilom koji plijeni, riječima koje govore i o malom, običnom čovjeku, neopterećenog sujetom, punom duha i iskonske mudrosti, o ljudima koji su među nama, vrijedni u svojoj skromnosti, a važni, bitni u oku posmatrača, a koje je znao majstorski da opiše i prikaže Ranko Vujačić.

Vesna Šoškić je takođe govorila o stvaralaštvu autora i uspjela da dočara ne samo neke njegove likove, već je i probudila i majstorski predstavila stil autora, pročitavši  jednu od njegovih  priča savršenom dikcijom.

U oficijelnom dijelu, suorganizator večeri, Labud Lončar zahvalio je direktorici Gimnazije, pozdravio porodicu i okupljene i govorio o dva romana čiji su formalni izdavači bili.

Ranko je godinama, prije nastanka romana „Pasje godine“ pričao da želi da napiše roman čiji bi glavni lik bio Frano Zarić. Mnogi od nas su sa nestrpljenjem očekivali ovaj roman, koji je kroz glavni lik trebao da govori o ,,lakoći napredovanja i bitisanja ljudi koji su napredovali, ne zbog stručnosti, znanja iz oblasti firme na čije čelo su  postavljani, već zbog spremnosti da kroz ove funkcije ostvare svoje ciljeve, uvjereni da su ,,Bogom dati“ za svako mjesto i poziciju.

Radovala sam se umjetničkom stvaranju ovog lika, jer je bio sjajan predstavnik novih tranzicionih procesa u cilju zaživljavanja liberalne ekonomije koja je bila sveti cilj i trebala da dokaže kako poznati vlasnik povećava produktivnost, zapoljšenost, a samim tim i standard svih. Poznati vlasnik u slučaju javnog preduzeća, bila je lokalna uprava. Rječnik kojeg je pisac, vjerovatno namjerno izbjegao, čuvajući svoju intelektualnu distancu, nažalost, nije se našao na stranicama ovog romana, ne jezik iz naroda već onaj oholi, diktatorski, psovački i iznad svega, prostački. Frano Zarić je bio tipični predstavnik direktora mnogih firmi iz tog vremena i utoliko vredniji za prikazivanje. Međutim, bez objašnjenja, stvaralac je ostavio ime Frano, ali bez prezimena nije to bio očekivani lik mnogih od nas. Takođe nam je uskratio potrebu da ostane zabilježeno kakav rječnik su koristili ,,krojači naših života i sudbina“…

U romanu „Pristan i Pristanjani“, osim dokumentovanja vremena i mjesta koje je nestalo, likova profesora koji su očigledno imali jak uticaj na autora (o kojima je govorio i pisao s pijetetom), posebno mi je zapelo za oko da se može o pecanju govoriti na mnogo stran, ali nijesam odgonetnula čija je strast u pitanju bila da li likova iz romana, ili samog autora.

Roman pod naslovom „Goranov put do tranzicije“ počinje sa mitinzima solidarnosti 1988 godine. Glavni lik Goran Vučić se, nakon završenih studija ekonomije u Beogradu, vratio u Bar, odslužio vojsku, a zatim se nakon toga bacio na traženje posla. Sve po redu, kako se od njega i očekivalo. Brzo je došao do posla, jer je tada ovaj grad bio u privrednom usponu. Prvi njegov posao je bio špediterski na tri mjeseca, a zaposlio se kao disponent, nakon toga još tri mjeseca je radio na drugom, bolje plaćenom, radnom mjestu. Život je za Gorana tekao svojim tokom, a to je značilo da se zaljubio, oženio Milu. Mila je Beograda došla da živi u Bar. Autor je prikazao i opisao porodicu u kojoj je rođen, odrastao, lik oca, majke, brata i sestre. I u ovom romanu patrijarhat i vaspitanje proisteklo iz njega, odredio je mjesto i ulogu svih likova. Bez komentara, dovođenja u pitanje bilo čega, bespogovorno prihvatanje šta treba i kako treba odslikava dinamiku djela, a samim tim i likova.

Goran i ističe da je više uvažavao mišljenje oca, a majka kao majka “ona želi za sina najbolje”.

Roman se završava sa početkom raspada bivše nam domovine Jugoslavije. Pročitala sam dvije pjesme koje su bile posvećene Ranku, mom višedecenijskom drugu i prijatelju.

POSLJEDNI  SUSRET

Bila je nedjelja

Ispratio si me  kao i uvijek

Stajao si na terasi sve dok

Minem niz džadu

Srećno-rekoh

Lusi mi je mahala repom sa terase iznad

I vidjeh joj osmjeh

Kroz baštu protrča Flekan ili Flekica

Nijesam ih razlikovala ,

A Garo je negdje lutao selom

Volio si da kažeš.

Okrenuh se još jednom

I pogledah te a nešto mi zastade u grlu

-Vratiću se ,zašto me tako gledaš –pitao si

-normalno da ćes se vratiti –rekoh

a odćutah da nijesam vjerovala  riječima svojim.

Osjetih da vazduh drugačije miriše i diše

Nešto teško,nedorečeno,neizgovoreno

Nejasno i prećutano …

-Srećno Ranko –čuh kako mi misao kroz mozak treperi

-Srećno-

Govorio si da si se dogovorio s Bogom

Da ćeš živjeti do 105 godine

Ponavljao si ovu rečenicu ,često,

Kao mantru.

Ali se nijesi   vratio,

Prvi put prekršeno obećanje  ,

Otišao si bez poslednjeg zbogom…

JA NIJESAM PJESNIK

Ja nijesam pjesnik

I ne razumijem

Kako

U par stihova

Toliko slika i misli stane?

Ja nijesam pjesnik

Jer misli kada mi banu

Kao razigrani konji sa vjetrom u grivama

I topotom pod nogama

Jureći niz zelene pašnjake

U meni nešto zaigra i zatreperi

I probudi se hajka cijela

Na misao

I ja je raspletem

Kao djevojačke kose,

Jednu po jednu

Sve do one zadnje

Poslednje.

I kakva bi to priča bila kada joj ne bih

Opisao lice bijelo,

Oko plamno prepuno vrckaste

Radosti i strasti .

A tek kad hoda ,kao da poskakuje

Zadignute glave

Kao da zvijezde broji

I čuje galeba let ,

A more duboko,duboko

Plavo,

Života puno

okolo planine i gore

I sunčev slet.

Kakva bi to priča bila

U kojoj nema šuštanja i granja ,

Još mrkog lica brkatog delije

Koji ,ko zna,o čemu misli

I sanja.?

Šta od ovoga u stihu može da stane ?

A u mojoj priči

Kada je kao kudelju raspletem

Prosto milina sleti

I leti ,leti

a ja osjećam da smo

U vremenu istom

Oni sa mnom

A ja pored njih.

Ja nijesam pjesnik…

A sanjam jos roman jedan

Već dugo ga u mislima nosim

I njime se bavim

Roman o Vladimiru i Kosari

I napisaću ga

čim se oporavim.

Po završeku omaža i promocije knjige, dijeljena su sva djela iz opusa Ranka Vujačića. Knjige su podijeili članovi porodice.

The post Sjećanje na stvaralaštvo Ranka Vujačića first appeared on BARinfo.