Škola građanskog aktivizma je, kako objašnjavaju iz Centra za građansko obrazovanje, posvećena povećanju socijalne inkluzije osoba sa invaliditetom u crnogorskom društvu. Program je usmjeren ka osnaživanju potencijala osoba sa invaliditetom za politički i građanski aktivizam u crnogorskom društvu, ali i jačanje svijesti OSI i opšte javnosti o štetnosti predrasuda, stereotipa, diskriminacije i isključivanja OSI.

Školu je pohađala i Ljiljana Milović, profesorica iz Bara. Razgovarali smo o značaju neformalne edukacije, o važnosti bavljenja problemima osoba sa invaliditetom i kako Škola građanskog aktivizma izgleda iz ugla prosvjetnog radnika.

RB/BI: Šta Vas je motivisalo i inspirisalo da se prijavite za školu?

Milović: Inspirisali su me ljudi. Svi oni koje srijećem u svom okruženju- od slučajnih prolaznika, prijatelja, kolega, učenika, do njihovih  porodica, svi ti mali- veliki borci.  Zanimalo me je kako se nose sa invaliditetom, kakav je njihov život i koja je moja uloga u tome. Kroz razgovor sa OSI, shvatila sam da nijesam dovoljno informisana i da samo znanjem mogu uticati na promjene kojima  težim. Zato sam odlučila da učim o invaliditetu i da na tom putu pronađem sopstveni  put podrške. Tako je poziv Škole građanskog aktivizma sa fokusom na osobe sa invaliditetom za mene bio pravo rješenje, ali i izazov. Jer, trebalo je uskladiti sve obaveze i stići iz drugog grada na časove, sesije, predavanja i odgovorno pristupiti svim zahtjevima i radnim zadacima. Ali, vrijedjelo je! Zahvalna sam što mi je pružena prilika da učim i usavršavam se.

RB/BI: Koje ste uslove morali ispuniti za oprijavu i ko su bili polaznici koji su dobili prioliku da pohađaju školu?

Milović: Na javni poziv/konkurs koji je CGO objavio, pravo učešća su imali punoljetni građani i građanke Crne Gore, bez obzira na pol, nacionalnost, vjeru ili uvjerenja. Uslovi  Škole zahtijevali su da pola učesnika/ca bude OSI, a pola iz opšte populacije. Prednost su imali kandidati koji pokazuju visok stepen građanskog i društvenog aktivizma, kao i kandidati/kinje koji iskazuju želju da doprinesu borbi za jednakost OSI. Zato je uz prijavu bilo potrebno priložiti i motivaciono pismo. Komisija je procjenjivala pristigle prijave i u procesu selekcije izdvojila 25 kandidata iz različitih gradova Crne Gore, koji su pozvani da učestvuju u Školi građanskog aktivizma. Poštujući kriterijume, formirana je grupa učesnika različitih zanimanja –od srednjoškolaca, studenata, asistenata, profesora, doktora, novinara, aktivista…, ali sa istim ciljem- da izučavaju principe građanskog aktivizma uz fokus na ljudska prava, posebno prava osoba sa invaliditetom.

RB/BI: Koliko je Vaše ranije iskustvo bilo korisno i šta je konkretno bila prepouka da budete kandidat za ovu školu?

Milović: Vjerujem da su me moje obrazovanje i dosadašnji rad i iskustvo u mnogim oblastima preporučili kao dobrog  kandidata  za učešće u ovom programu. U dosadašnjem radu imala sam priliku da učestvujem u edukacijama i događajima o ljudskim pravima marginalizovanih grupa što sam u svojoj prijavi i navela (Škola demokratije, Demokratske radionice- Skupština Crne Gore, sarađivala  sam sa  NVO „Xeggar” Bar u projektu „Kad ljubav boli” i Kampanji „16 dana aktivizma u eliminaciji nasilja nad ženama i djecom ”, zatim sa Udruženjem Povjerenje- za pomoć starim, ugroženim i nemoćnim licima, učestvovala na konferenciji „Medijsko (ne)izvještavanje o romskoj populaciji” i na seminaru „Integrisanje principa prevencije u borbi protiv trgovine ljudima u obrazovni sistem Crne Gore” u organizaciji Vlada Crne Gore- Ministarstvo unutrašnjih poslova- Kancelarija za borbu protiv trgovine ljudima). Istakla sam posebno polje interesovanja- osobe sa invaliditetom i navela aktivnosti kojima sam dala doprinos. Kao izviđač učestvovala sam u humanitarnom  koncertu na lokalnom nivou „Različitost nas obogaćuje i oplemenjuje“ povodom  Međunarodnog dana osoba sa inavaliditetom, volonterski sam sarađivala sa NVO Adria- Udruženje lica sa smetnjama u razvoju, pratila sam promociju  projekta o inkluziji „Udahnimo različitost, izdahnimo toleranciju“ u susjednoj školi, sarađivala sa Organizacijom  slijepih Bar (povodom Međunarodnog  turnira u govornom pikadu Bar 2019. za slijepa i slabovida lica), bila sam školski koordinator humanitarne akcije “Kuća humanosti”- za kuću izgorjela u požaru, a obezbjeđivala je besplatno  ljetovanje djeci sa invaliditetom. Učestvovala sam u radionici na lokalnom nivou za inkluzivnu praksuo asistivnoj tehnologiji “Pružimo ruku za novu priliku”. Završila sam   seminar akreditovan od Zavoda za školstvo „Ka punoj inkluziji u osnovnim i srednjim školama”. Kao posebno dragocjeno iskustvo za mene je učenje Brajevog pisma u okviru obuke “Brajevo pismo i Brajeva matematička notacija u inkluzivnom obrazovanju” u  saradnji sa Resursnim centrom Podgorica. 

U prijavi sam navela da sam spremna da nakon obuke o građanskom aktivizmu svoja iskustva i saznanja primijenim u radu u školi sa učenicima i kolegama nastavnicima/profesorima i to kroz radionice i projekte, kao i u programu inkluzivne nastave koji je zastupljen u školi. Istakla sam da radim u školi koja je moderno opremljena i prilagođena osobama sa invaliditetom (prilaz, toaleti, lift…) jer je pristupačnost  veoma  važna u ostvarivanju prava OSI.

Sve navedeno preporučilo me je da budem odabrani kandidat za ovako značajnu školu.

RB/BI: Kakav je koncept škole?

Milović: Realizatori su uspješno organizovali ovu  neformalnu edukaciju  i napravili odličan izbor predavača, tako da polaznici zaista imaju šta i da nauče. Nastava se izvodila tri mjeseca (od marta do juna) jednom nedjeljno po dva školska časa. U početku onlajn, a kasnije uživo, uz poštovanje epidemioloških mjera. Program je obuhvatao kombinaciju predavanja, interaktivnog rada kroz radionice i simulacije, kao i projekcije filmova uz prateće diskusije. Atmosfera na sesijama bila je otvorena i slobodna za svakog ko želi nešto da kaže. Predavači su ohrabrivali učesnike da se uključe u diskusiju i iznesu svoja mišljenje i iskustva. Teme su bile razne, a sve u vezi sa osobama  sa invaliditetom (prava i položaj, zakonski okviri, obrazovanje , zapošljavanje, medijsko prezentovanje, prihvatanje u društvu, uloga porodice, psihologija, ljubavni život, diskriminacija, predrasude, organizacije koje se bavi osobama sa invaliditetom, problemi sa kojima se suočavaju…).

Dogovor oko sesija i komunikacija se odvijala putem vajber grupe, a formirana je i FB grupa „Za jednakost OSI“, gdje su učesnici mogli da razmjenjuju  mišljenja i materijal sa radionica. Nakon svake sesije popunjavali smo evalucioni upitnik i na osnovu toga je organizator Škole mogao da prati uspješnost nastave. To je bila prilika i da sami predložimo teme koje nas zanimaju, da slušamo i o njima razgovaramo na dodatnim sesijama.

Želim da istaknem da smo u Školi imali odlične uslove za rad u organizaciji koordinatorke Željke Ćetković i njenih saradnika. Sve troškove Škole finansirao je Centar za građansko obrazovanje uz podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, što je bila olakšavajuća  okolnost za učesnike koji su dolazili iz udaljenih mjesta. Sve ovo uticalo je da se program Škole uspješno realizuje.

RB/BI: Ko su bili predavači?

Milović: Predavači su bili uspješne javne ličnosti  iz različitih sfera (politike, prava, obrazovanja, medija, nevladinog sektora, eko aktivisti). Posebno zanimljive su bile dodatne sesije na kojima su ulogu predavača uzimali učesnici Škole koji su osobe sa invaliditetom i  koje su kroz lično iskustvo otkrivale kakav je život osoba sa invaliditetom. Podijeli su sa nama saznanja o tome kakav je njihov položaj kada je  obrazovanje, socijalno staranje i zapošljavanje u pitanju, zatim politička (ne)zastupljenost, kao i to koliko razvoj tehnologija utiče na  osobe sa invaliditetom. Životne priče Miloša, Dragana i Luke bile su  zaista motivacione, jer su u pitanju osobe koje hrabro nose svoj invaliditet i postižu odlične rezultate u oblastima kojima se bave. Njihov uspjeh, optimizam i vedar duh, najvažnija su lekcija koju smo naučili u Školi.

RB/BI: Šta ste još naučili? Po čemu je Škola, u zaista širokom spektru edukativnih programa koje ste sa izuzetnim uspjehom pohađali, za Vas posebna?

Milović: Naučila sam mnogo o OSI, o zakonu, pravima, načinima za rješavanje  problema i još mnogo toga. Škola pruža puno važnih  informacija koje bi svaki građanin trebalo da zna, nezavisno da li je osoba sa invaliditetom. Kao profesoru jezika posebnu pažnju mi je privukao rječnik- terminologija koja mi je do sada bila manje poznata. Shvatila sam da i sam izbor riječi kada govorimo o OSI, može da povrijedi njihova prava i da veliku ulogu i odgovornost u tome imaju mediji. Zatim, zanimalo me je i kakav je uticaj invaliditeta na psihologiju čovjeka i kako se sve to odražava na njegovu budućnost. Sve sam to bila u prilici da saznam.

Za mene je Škola posebna, jer sam upoznala mnogo različitih i zanimljivih ljudi iz raznih krajeva Crne Gore koje je spojila ljubav prema čovjeku i entuzijazam. U vrijeme pandemije, izmijenjenih i otežanih uslova života i rada, uspjeli smo da istrajemo u nečem dobrom, a to je da razvijamo svijest i odgovornost prema osobama sa invaliditetom. Nadam se da će svako od nas, u svojoj lokalnoj zajednici, napraviti  makar i mali, ali značajan pomak, na tom polju.

U Školi smo podstaknuti na građanski aktivizam što smatram posebno važnim jer osviješćeni pojedinac može svojim uticajem i djelovanjem da učini mnogo.

RB/BI: Kakav je osjećaj kada je profesor u ulozi učenika?

Milović: Ozbiljnost u radu Škole i odličnu organizaciju potvrđuje i činjenica da su na samom početku nastave postavljena pravila i istaknuto da se za sticanje prava na diplomu boduje prisutnost sesijama, kao i stepen aktivnosti. Učesnici su unaprijed bili obaviješteni o temi, pa su imali zadatak da se pripreme za diskusiju. A organizatori su pratili našu angažovanost i na osnovu toga procjenjivali doprinos sesijama. Bilo mi je zanimljivo da kao profesor sada budem u ulozi učenika koji uči, priprema se za diskusiju, radi domaće zadatke i bori se da dobije potvrdu za svoj rad. Neko je dobro rekao da su „najbolji učitelji oni koji pristanu da uvijek ostanu učenici“.

RB/BI: Nakon vrijednog rada dobili ste sertifikat…

Milović: Tako je. Nakon tromjesečne obuke organizovana je i svečana dodjela sertifakata koje je polaznicima Škole građanskog aktivizma sa fokusom na osobe sa invaliditetom uručila Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje.

RB/BI: Koliko i kako je Škola uticala na Vas?

Milović: Škola je kod mene podstakla odgovornost, pa sada opažam sve što je u vezi sa OSI- novinske naslove, plakate, aktuelnosti. Ova tema prosto je zaokupila moju pažnju, podstakla me je da više razmišljam o invaliditetu.

Škola me je dotakla na ličnom planu, probudila emocije, koje sam izrazila kroz umjetničku formu. Spojila sam svoj hobi sa temom invaliditeta. Nastale su prve fotografije sa ovim motivima, a svaka nosi snažnu poruku. Napisala sam i kratku priču za litararni konkurs. Važno mi je da sam na ovu temu dala svoj lični doprinos.

RB/BI: Na koji način planirate da doprinesete borbi za jednakost OSI?

Milović: Svjesna sam značaja i uloge medija u borbi za prava OSI, pa je intervju oŠkoli građanskog aktivizma sa fokusom na osobe sa invaliditetom bio mojprvi korak.

Važno je često otvaranje ove teme u medijima, razgovor, skretanje pažnje, a sve u cilju osvješćivanja javnosti „o štetnosti predrasuda, stereotipa, diskriminacije i isključivanja OSI“.

U  okruženju sada bolje prepoznajem  probleme OSI, pa planiram da ostvarim saradnju sa organizacijama u lokalnoj zajednici koje se bave poštovanjem njihovih prava, kako bismo zajedno skrenuli pažnju  i došli do rješenja. Voljela bih da iskustvo iz Škole prenesem kolegama u okviru programa profesionalnog razvoja, jer će im to pomoći u daljem radu. S obzirom na to da u školama neki učenici prate nastavu po IROP-u, važno je da se svi mi koji radimo sa njima što više edukujemo, kako bismo im bili prava podrška.

Stečena znanja planiram da primijenim najviše u radu sa učenicima, jer oni su ti od kojih bi vaspitno- obrazovne ustanove i školski programi trebalo da formiraju osviješćene građane. Tokom jedne sesije imala sam priliku da odgledam animirani film čiji su akteri bili djeca. Kako invaliditet utiče na dječju psihu, prikazano je kroz lik dječaka sa invaliditetom koji se na svako neprihvatanje vršnjaka razbija na sitne komade, a onda opet sastavlja. Psihološki je prikazano veoma snažno. Ta scena je posebno uticala na mene. Otkrila mi je koliko su djeca ranjiva kategorija, posebno djeca sa invaliditetom. Smatram da je važno da svi mi koji se bavimo djecom jačamo njihovo mentalno zdravlje, samopouzdanje, učimo ih empatiji, prihvatanju i podršci. Odlučila sam da kao prof. književnosti osmislim projekat u čijoj će osnovi biti književna djela pomoću kojih sam otvorila  probleme sa invaliditetom (diskriminacija, predrasude,neprihvatanje, isključenost, družnje…). Kroz projekat sam implementirala znanja sa  edukacija koje sam prošla, posebnoiz Škole. Učenici će kroz istraživački rad imati priliku da razvijaju ključne kompetencije, grade kritičko mišljenje, upoznaju drugu perspektivu, njeguju vrijednosti i vrline. Jedan segment projekta posvetila sam talentovanim učenicima sa invaliditetom. Za tu rubriku za sada planiran intervju sa bivšim učenikom, uspješnim paraolimpijcem. Cilj projekta je da učenici  formiraju svoje stavove u pravcu pravih vrijednosti kada su u pitanju osobe sa invaliditetom. Projekat je radioničarskog tipa, a planiram da ga realizujem u školi, a nakon toga i na lokalnom nivou.

Smatram da će mojim angažovanjem poštovanje prava osoba sa invaliditetom naći uspješnu primjenu i u vaspitno- obrazovnoj instituciji, kao i  u lokalnoj zajednici.

The post Značaj Škole građanskog aktivizma iz ugla prosvjetnog radnika first appeared on BARinfo.