Ovaj ekološki projekat uspješno je realizovala NVO „Svetionik“ Bar, uz podršku Eko-fonda i Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. Glavni cilj bio je podizanje svijesti djece i mladih o štetnosti plastičnih kesa i suštinskoj važnosti očuvanja životne sredine.

Kroz dinamične edukativne radionice, kreativno stvaralaštvo i ekološke akcije čišćenja, najmlađi su dobili priliku da na praktičan, zanimljiv i njima blizak način nauče kako da razviju odgovorniji odnos prema prirodi.

Ova plemenita inicijativa okupila je brojne škole, vrtiće, nastavnike, vaspitače i djecu. Svaka ustanova je utkala svoj doprinos u zajedničku, snažnu poruku: manje plastičnih kesa, više brige za prirodu!

Sve aktivnosti su sprovedene u bliskoj saradnji sa obrazovnim institucijama i lokalnom zajednicom, dok je završni događaj poslužio kao idealna platforma za predstavljanje postignutih rezultata i otvaranje izložbe maštovitih dječjih radova.

U projektu su učestvovale osnovne škole: „Jovan Tomašević“, „Đerđ Kastrioti Skenderbeg“, „Mrkojevići“, „Blažo Jokov Orlandić“, „Jugoslavija“,  „Kekec“, privatne predškolske ustanove: „Svetionik“ (eko vrtić), „Mala bajka“, „Kreativna čarolija“ iz Tivta i „Čarli Čaplin“ iz Podgorice, kao i  obrazovno-razvojni centar „Kefalogiko“.

Na samom početku, prisutne je pozdravila Ivana Durutović, direktorica NVO „Svetionik“ Bar.

Nakon uvodne riječi, Sanja Mitrović je detaljno predstavila cjelokupan tok projekta, realizovane aktivnosti i ključne poruke koje su proizašle iz intenzivnog rada sa djecom.

Stručni osvrt na važnost ranog razvoja ekološke svijesti iznijela je profesorica biologije Mirjana Vučinić.

O dragocjenom iskustvu iz školske klupe, radu sa učenicima i metodama kroz koje su djeca usvajala ekološke poruke, govorila je učiteljica Snežana Turković.

Tokom bogatog programa, učenici su ponosno predstavili platnene cegere koje su sami izrađivali, čitali ekološke poruke ispisane na njima, izveli horsku pjesmu posvećenu zaštiti životne sredine i autorske eseje o štetnosti plastičnih kesa.

Posebno emotivan dio programa bio je posvećen dječjem glasu i talentu. Učenik OŠ „Jugoslavija“, Jakša Raković, recitovao je ekološku pjesmu.

Alen Babaić iz OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ na harmonici je virtuozno izveo dvije kompozicije i oduševio prisutne.

Zvanični dio programa zaokružen je otvaranjem izložbe radova, kroz koju su djeca na vizuelno kreativan način prikazala svoju viziju očuvanja prirode i ličnu odgovornost prema prostoru u kojem žive.

Značajan doprinos uspješnoj realizaciji projekta i očuvanju uspomena sa završnog događaja dao je fotograf Sergej Zabijako, koji je objektivom zabilježio najljepše trenutke ove manifestacije.

Iz NVO „Svetionik“ Bar sa ponosom su istakli da je projekat dokazao da djeca izuzetno brzo usvajaju i prepoznaju važnost očuvanja životne sredine kada im se ta tema približi kroz igru, otvoren razgovor, crtanje i konkretno djelovanje na terenu.

“Projekat „#BezkesaChallenge“ šalje trajnu opomenu i podsjetnik da svaka velika promjena počinje malim, svakodnevnim izborom, da ponesemo ceger, odbijemo plastičnu kesu i ličnim primjerom dokažemo da briga o planeti počinje upravo od nas. Zato, sačuvajmo zajedno našu planetu za generacije koje dolaze“, poručili su organizatori na kraju događaja priređenog u Evropskoj kući Bar.

The post Sa završnog događaja projekta BezkesaChallenge djeca poslala poruku o zaštiti prirode first appeared on BARinfo.

RB/BI: Iako sam sigurna da je veliki dio naših slušalaca i čitalaca portala Bar Info upoznat sa konceptom i formom emisije, zamoliću Vas da podijelite sa onima koji nisu, šta mogu čuti ako subotom u 13 sati slušaju Radio Bar?

Turković: Članovi radio sekcije naše škole, subotom u 13 sati, već drugu deceniju, emituju dječje edukativne emisije. Trudimo se da teme ovih emisija uvijek budu aktuelne i zanimljive zbog sadržaja koji se tiču učenika i života škole. Govorimo o pravima ali i obavezama učenika, o književnosti za djecu, kako prevazići problem u učenju, o gradu Baru, o šahu, kako pametno iskoristiti slobodno vrijeme… Naše stalne rubrike su “Novosti iz škole”, “Jezičke nedoumice” a, preporučujemo i knjigu za čitanje, film, muziku… Sem interesantnih tema imamo i zanimljive goste. Sve sadržaje prati kvalitetna dječja i instrumentalna muzika.

Moram da naglasim da imamo veliku podršku i razumijevanje za rad sekcije od uprave škole, kao i od psiho-pedagoške službe. Tu nam naša pedagoškinja Tanja Vujović izlazi u susret kada su u pitanju teme o tome kako prevazići probleme u učenju, o aktivnostima đačkog parlamenta…

RB/BI: Kako je „Školsko zvonce” nastalo, koja je bila namjera kada ste odlučili da razradite ideju i da, uz Vaše učenike, osmislite ovu lijepu priču?

Turković: Škola je imala razglas. Emisije su snimane na magnetofonskim trakama i emitovane tako da su ih mogli čuti samo učenici naše škole. Kada sam počela da vodim radio sekciju, otišla sam do Radio Bara i razgovarala sam sa tadašnjim direktorom Radio Bara, kome sam predložila da se naše emisije snimaju i emituju preko talasa Radio Bara. Naišli smo na razumijevanje i tako je počela saradnja između članova radio sekcije i vaše medijske kuće.

Smatrala sam da naša školska emisija mora da ima naziv. Logično je bilo da učenici daju naziv emisiji. Raspisali smo konkurs za đake sa zadatkom da osmisle najljepši naziv za radio emisiju. Tako je emisija dobila ime. Takođe, učenici naše škole su osmislili i danas prepoznatljivu najavnu špicu:

Školsko zvonce,

od sunca veće,

ovih dana drhti od sreće.

Od dobrote i ljubavi

ispletite cvjetni krug

radio sekcija Školsko zvonce

vam je drug

Na licu prve sreće zraci

već su u studiju

veseli đaci.

Kreativni učenici su sa lakoćom kreirali reklamni poster kojim se pozivaju zainteresovani učenici da nam se pridruže. Televizija Crne Gore je, u okviru obrazovnog programa, snimila rad sekcije pod nazivom „Zapisi iz školskih klupa, školske 2008-2009. godine“.

RB/BI: Šta se tokom godina mijenjalo?

Turković: “Školsko zvonce traje gotovo dvije decenije”. Mijenjale su se rubrike, članovi sekcije.

RB/BI: Kakvi su bili prvi mali učesnici u odosu na djecu sa kojima sada osmišljavate emisiju – da li su osnovci drugačiji nego ranije?

Turković: Kako ranije – tako i sada. Da bi učenik postao član radio sekcije treba da ima dobru dikciju koju kasnije usavršavamo i dotjerujemo. Potrebno je da pokaže široka interesovanja, da voli da čita i to ne samo obaveznu lektiru, već i ostale knjige, različite časopise iz nauke, sporta, muzike. Takvi učenici su odvojeni od savremenih vidova zabave, makar dok pripremaju emisiju. Član sekcije treba da je odgovoran, da na vrijeme uradi to što je dobio za zadatak, ali i da je samim tim odgovoran i prema ostalim članovima redakcije.

Važno je da članovi sekcije znaju da radi timski, da imaju zajednički cilj – a to je zanimljiva radio emisija.

Ako bilo koji član sekcije zataji, ne uradi zadatak, zajednički uspjeh se dovodi u pitanje.

RB/BI: Nije jednostavno držati pažnju najmlađih. Koje teme su im najzabavnije, a na koje im Vi ukazujete da su korisne i bitne?

Turković: Trudim se da na najbolji način podstičem cjelokupan razvoj ličnosti učenika. Mojim učenicima u redovnoj nastavi, ali i onima koji pohađaju radio sekciju, trudim se da budem savjetnik, podsjetnik i saradnik u realizaciji planiranih ishoda. Njegujemo međusobno razumijevanje i uvažavanje. Pospješujem saradnju među učenicima unutar sekcije, kao i sa drugim sekcijama. Imam dovoljno motivacije koja je moja vjerna pratilja. Za sve treba kondicija, strpljenje i sigurnost u uspjeh, a “tajna uspjeha u životu nije u tome da radimo ono što volimo, nego da volimo ono što radimo“.

RB/BI: Koliko djeci omogućavate da budu kreativna i koje preporuke su Vam se, s njihove strane, dopale?

Turković: Ova sekcija zaista omogućava da učenici iskažu svoju kreativnost. Oni predlažu o čemu bi mogli da sakupljaju građu za sljedeću emisiju. Daju ideje kojim redosljedom bi trebalo šta da se emituje. Biraju odgovarajuću muziku, pišu, čitaju svoje literarne radove, izvještaje, komentare na zadatu temu…

RB/BI: Od početka sarađujete sa šefom naše tonske režije, Adijem Karađuzovićem. Pretpostavljam da ni Vi, kao ni mi koji svakodnevno radimo sa Adijem, ne moramo mnogo da mu objašjavamo šta želimo. Eto, iz moje prakse, često je dovoljno samo da ga pogledam, pa da on zna koji je naredni korak koji želim da napravi kada realizujemo tonski ili video prilog…

Turković: Sa Adijem Karađuzovićem, našim snimateljem, od prvog dana imamo divnu saradnju. Malo mladih ljudi se može pohvaliti tolikim strpljenjem. Dešavalo nam se da priloge moramo ponoviti i više puta. Nikada nije ni na jedan način pokazao nervozu. Vrlo je odgovoran. Mi se uklapamo u njegove mnogobrojne obaveze, ali nas nikada nije iznevjerio. Zakazani termin za snimanje uvijek ispoštuje. Nekada to snimanje obavimo u prostorijama škole, a nekada u studiju. I Adi se često prilagođava našim potrebama i mogućnostima, zato mu veliko hvala.

RB/BI: „Školsko zvonce” je izvrsna prilika da djecu, makar na kratko, odvojite od savremenih vidova zabave. Pri tome mislim na djetinjstvo u bojama i pod uticajem ekrana. Kakva su Vaša iskustva u vezi sa ekranizacijom? Je li situacija alamantna kada su učenici u „Blažo Jokov Orlandić” u pitanju? I da li podržavate inicijativu da se djeci zabrani upotreba mobilnih telefona u školi?

Turković: Za učenike naše škole ova sekcija je višestruko značajna. Pruža mogućnost za afirmaciju stvaralaštva učenika i nastavnika u različitim oblastima života i rada škole.

Pad koncentracije i pažnje je vidan. Motivisati današnje učenike je mnogo teže nego ranije. Osim koncentracije i pažnje, današnja djeca imaju slabu čitalačku pismenost, problem sa akomodacijom oka, deformitetom kičme, problem u komunikaciji kako sa vršnjacima, tako i sa odraslima, čemu je doprinjela moderna tehnologija (pametni telefoni, tabeleti, računari). Svakako da podržavam inicijativu o zabrani korišćenja mobilnih telefona u školi.

The post Školsko zvonce – mudri, suptilni alarm da se osnovci okrenu istinskim vrijednostima first appeared on BARinfo.

Nejra je do oktobra živjela u Bosni. Njeni roditelji nisu imali mogućnosti da je dalje školuju i Nejra je tugovala kod kuće. Onda je njena baka Elmaza došla iz Bara, uzela je za ruku i dovela u svoj skromni dom koji dijeli sa suprugom, u jednom barskom prigradskom naselju. Zapravo, Nejra je kćerka Elmazine snahe iz prvog braka. Na papiru nije joj baka, ali dušom i srcem jeste. Tako je Nejra nastavila školovanje u petom dva, kod učiteljice Snežane Turković, u Osnovnoj školi „Blažo Jokov Orlandić“, u kojoj je njena baka higijeničarka.

Ali, Nejri nije bilo lako da se prilagodi. Činilo joj je da svi u razredu znaju mnogo više od nje koja nije znala ni ćirilicu. Bilo joj je teško, prvih dana osjećala se usamljenom i sve je više ostajala po strani.

„Razumjela sam njenu usamljenost jer sam se isto osjećala kada sam počela da idem na folklor. Zato sam joj, na podsticaj učiteljice Snežane, prišla i pitala je treba li joj pomoć i da li želi da se družimo. Odmah je pristala. Pozvala sam je kod mene da se popodne družimo i zajedno učimo. Mama je spremila ručak i kolače. U razgovoru s Nejrom shvatila sam da ona ne jede meso koje je bilo spremljeno. Mama je naručila picu koju, ispostavilo se, obje obožavamo. Imamo dosta sličnih osobina. Pored ostalog, volimo životinje i lijepo se osjećamo kad nekome pomognemo. I za vrijeme raspusta vidjele smo se nekoliko puta i tako je naše drugarstvo preraslo u prijateljstvo“, ispričala nam je Milica.

A Miličinoj mami Dragici nije bilo teško da svaki put kad treba, svojim vozilom ode po Nejru, spremi nešto po njenoj želji za jelo i kasnije je vrati kod babe i djeda.

Priča o prijateljstvu dvije djevojčice objavljena je na fejsbuk strani škole – „Pitalište“, koju uređuje pedagog Tanja Vujović. Za srećan početak drugog polugodišta „Pitalište“ je februar proglasilo mjesecom prijateljstva. „Gradeći prijateljstva, učimo šta su empatija, saradnja, samopoštovanje, kako se donose odluke i rješavaju problemi i kako se stiče povjerenje i bliskost“, piše na ovoj fejsbuk strani, na kojoj stoji i da im je drago što su među prvim prilozima za februarski kalendar posvećen prijateljstvu, dobili priču o prijateljstvu između dvije divne djevojčice, Milice i Nejre iz V2.

Ova priča ima i dodatak. Komšija Miličinih roditelja u Baru, koji, inače, živi u Danskoj, Šućko Mahović, vidio je video zapis sastava koji je Milica napisala o svom prijateljstvu s Nejrom. Pitao je njene roditelje da li je to zaista istinita priča. Nije krio oduševljenje i odlučio je da pomogne Elmazi, brižnoj i nježnoj Nejrinoj baki. Posredstvom Miličine majke Dragice uručio je novčanu pomoć i poklon Nejri uz obećanje da će po povratku u Dansku preko udruženja iseljenika iz Crne Gore uputiti pomoć Elmazi za njegu i školovanje svoje unuke.

Lijepo je kad se dobrota umnožava i širi.

The post Priča o drugarstvu i dobroti – Milica i Nejra first appeared on BARinfo.