Kad sam, 1980. godine, diplomirala na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, gdje je već bio veliki broj nastavnika razredne nastave, bilo je pitanje – gdje sad? U okolnim selima trebalo je učitelja, to je bila moja šansa i odluka da odmah počnem sa radom. Izbor su bila udaljena sela gdje zimi padne veliki snijeg, autobuske linije rijetke, tako da se moralo živjeti tamo. Ali, ja sam odlučila.

Moj otac, mudri čovjek sa sela, koji za nas četiri sestre nikad nije imao stroge zabrane i naredbe, tu moju odluku nije odobravao nego me je vješto posavjetovao, kao svaki brižni roditelj, da ne žurim, ta sela će me čekati dok se vratim iz posjete sestri i zetu, koji su tada imali dva mala sina (kćerka se rodila kasnije), da se odmorim i dobro razmislim. I ja dođoh u Bar da budem malo sa onima koje volim i zabavljam se sa sestrićima. Oni su se već posjećivali sa našim rođakom, profesorom Milivojem Draškovićem. Susret sa njim, jednog dana, bio je presudan za moj dalji život. Rekao mi je da ovdašnjoj školi treba učitelj. Nekoliko dana kasnije, već sam s njim bila na razgovoru u kancelariji direktorice Vjere Kovačević. Dogovor je pao da odmah počnem sa radom na zamjenu desetak dana. Slučajnost, sreća ili dar od Boga!? Nijesam znala šta se, u stvari, dešava sa mojim osjećanjima i mojom sudbinom, ali sam bila beskrajno srećna. Zadovoljna, ali, ipak, poprilično uplašena od novog i nepoznatog.

Samo je zgrada škole ista kao i zgrada škole „Luka Simonović“ u Nikšiću u kojoj smo izvodili praktičnu nastavu i spremali se za nastavnički poziv. U toj školi sam završila svoje osmogodišnje školovanje, s tim da je ona, u to vrijeme, bila smještena u prostorijama Dvorca kralja Nikole pored Manastira.

Pomoćnik direktora bio je Milan Danilović, pedantan, precizan i strpljiv da početnika nauči sređivanju statistike i pedagoške dokumentacije. Rekao mi je da je i on iz Nikšića. Lice mi se ozarilo, još jedna veza sa rodnim gradom.

Sve mi je nepoznato, grad širok, nekako raštrkan, sve mi djeluje daleko, ulice dugačke, nema baš puno prodavnica, nekako mi neobično. Škola „Blažo Jokov“ u kojoj već odrađujem prve radne dane, kažu, centralna gradska škola, a ona usamljena na ogromnoj livadi, samo ispred nje Zgrade solidarnosti. Sa sjeverne strane okružena stoljetnim maslinama, a u produžetku livada na kojoj ću u godinama koje dolaze održati mnogo časova fizičkog vaspitanja. Tu su sada načičkane visoke zgrade, a između njih široki bulevar. Broj maslina se smanjio u korist malog betonskog igrališta i ogromnog parkinga. Sjećam se bagera kojima su vadili masline, a mi sa sjetom u očima gledali kako ih odnose… Sa južne strane Gimnazija. Između, livada i veliki drvoredi visokih čempresa krase oba dvorišta. Ni sama ne znam koliko časova sam održala u njihovoj hladovini, ali znam koliko sam bila tužna onoga januarskog jutra kada su ih posjekli. Čempresa više nema, ja odavno ne držim časove, ali ostali su žal i sjećanje. Sad rijetko prolazim tuda.

Prvi razgovor s direktoricom Vjerom je bio prijatan. Odmah me je uputila u radne obaveze. Rekla mi je da se od mene očekuje savjestan rad, poštovanje pravila škole, uvažavanje kolega, učenika i roditelja, obaveze dežurstva, vannastavnih aktivnosti i „sa zvonom se ulazi a poslije zvona izlazi iz učionice, i samo predanim i odgovornim radom se gradi zvanje i autoritet učitelja!“ Znala sam da sam odabrala odgovoran i delikatan, nimalo lak poziv, ali neka čudna zebnja me je obuzela. Odmah me je upoznala sa učiteljicama Jovankom Marović i Milijanom Vitić sa kojima sam bila u istom razredu da mi budu od pomoći. I bile su. Kako sam upoznavala druge kolege, moj strah je iščezavao. Imala sam od koga naučiti.

S posebnim poštovanjem i pijetetom se sjećam divne učiteljice Stanke Ćetković, moje komšinice, Anđe Jokanović, Olge Lekić, Zorke Marović, Natalije Pejović, učitelja Moma Jovanovića, Boža Jovićevića i Sveta Markovića. Sad često razmišljam kako su uvijek bile spremne za saradnju i savjet učiteljice Jela Jovanović i Stojanka Mažić. U početku su mi najteži bili sadržaji Poznavanja prirode i društva koji su se odnosili na zavičaj i okolinu jer je moje znanje o Baru bilo oskudno, ali zato je tu bila učiteljica Stojanka da i mojim učenicima i meni to objasni. Iskreno prijateljstvo koje traje. Ubrzo sam i ja naučila dosta o tada već mom gradu Baru.

Najupečatljivije i najdraže sjećanje vezano je za prve dane rada kada se tu za nesebičnu pomoć našao učitelj Rajko. Savjetnik za svaku nedoumicu, od sadržaja, odmjerenosti i svih pojedinosti  koje se odnose na realizaciju časa. Polako je ta saradnja prerastala u obostrano uvažavanje, naklonost, simpatije, a potom ljubav koja se nakon nekoliko godina završila brakom. Vjenčali smo se na Dan pionira prije četiri decenije. Škola, školske obaveze i učenici postali su sastavni dio naših života i u kući i na poslu. On je meni velika podrška, ohrabrenje i oslonac u svakoj situaciji čitavog života.

U učionici veterani svoga posla, na hodniku su odavali strogost, a u zbornici uvijek opuštena prijatna atmosfera. Pričali su se vicevi, šalili smo se, smijali…  Učiteljica Anđelina Sibinović često je pjevala, dok se ispijala obavezna zajednička kafa na velikom odmoru koju su nam kuvale vrijedne Neda i Smiljka.

Septembra 1984. godine organizovali smo i realizovali „Školu u prirodi“ u Dječjem odmaralištu na Sutormanu. Sedam dana života i rada u onim kućicama je za mene bio veliki izazov i značajno iskustvo. Nastavnik Pero Mažić i učitelj Rajko uveli su vojnički način života za njih malene, nas učiteljice, direktoricu i omiljenu doktorku Katicu Skoković.

Rano ustajanje, podizanje zastave, gimnastika, časovi, planinarenje, uređivanje soba i okoline, večernje spuštanje zastave i povečerje kome su se svi radovali. Mnogo godina kasnije ponovo je počelo organizovanje „Škole u prirodi“ ali u sasvim drugačijim uslovima. Boravak u hotelima na Žabljaku i Plavu sa mlađim i ambicioznim koleginicama mi je bio lijep i lakši, ali briga o učenicima i strah od svakog nepredviđenog događaja uvijek prisutni. Velika odgovornost i obaveza!

Što sam starija, sjećanja sve dalje sežu. Pamtim mnogo detalja iz tih dana. Sjednica Nastavničkog vijeća. Tišina, svi pomno slušaju izvještaje i učestvuju u razgovoru o uspjehu učenika, niko ne drži dnevnik ispred sebe i upisuje podatke. Na sjednicama su na mene poseban utisak ostavljala izlaganja pomoćnika direktora Aleksandra Pavićevića, zalaganje za svakog učenika, za uspjeh u cjelini i iniciranje brojnih aktivnosti. Bez daha sam slušala svaku njegovu rečenicu i divila se njegovom znanju i elokventnosti. Živio je životom škole, nažalost kratko, ali su ostali mnogi uspješni projekti za poštovanje i sjećanje.

Tada je već počela da radi mlada i stručna pedagogica Tanja Vujović, koja je odmah počela sa  organizovanjem radionica, seminara; pa Aktivno učenje, pisanje scenarija i štampanje Zbornika priprema za časove, Psihosocijalne pomoći djeci, NTC radionice sa dr Rajovićem, kvizovi znanja i mnogo toga zbog čega smo ogromno slobodno vrijeme provodili u školi. Na radionicama zabavno i interesantno, ali je sve to trebalo realizovati u učionici. Zahtjevan rad uz sve nastavne sadržaje.

Vrijeme neumitno prolazi. Podmlađuje se i Aktiv učitelja. Počinju sa radom Ljilja, Veselinka, Svetlana, Snežana, Jadranka, upoznaju se nove koleginice i stiču prijateljstva koja i danas traju. Direktor škole je Rajko Ćalasan, uvijek spreman za šalu i opuštenu ali radnu atmosferu.

Bila je privilegija pripadati kolektivu škole koja je iz godine u godinu postizala vrhunske rezultate i osvajala brojna priznanja. Više puta je proglašena za najbolju u Opštini, dobila Nagradu oslobođenja Bara, nagradu „Stana Tomašević Arnesen“, saveznu nagradu „Kurir Jovica“, republičku nagradu „Oktoih“, uz veliki broj drugih priznanja i nagrada koje bi teško bilo sada pobrojati, a i nema potrebe jer njeni učenici i nastavnici sve to nose u sjećanju i dubini duše.

Koliko god se trudila da ovo pisanje „u hodnicima sjećanja“ bude umjereno, moram proširiti „hodnik“ jer sjećanja sama naviru. Škola je domaćin 25. jubilarnog Saveznog takmičenja mladih matematičara Jugoslavije. Organizacijom su tačno određena sva zaduženja zaposlenih. Učenici i roditelji izuzetno zainteresovani za prijem gostiju, djece takmičara u svoje domove. Dolaze iz svih krajeva one nekadašnje Jugoslavije. Domaćini ih svesrdno dočekuju. Oni koji dolaze vozom kasne. Voz dolazi u ponoć. Svi članovi kolektiva, učenici i roditelji domaćini su u školi i prijem je kao da je podne, a ne ponoć. Divno! Barska gostoprimljivost i ovog puta dokazana. Istina, bila su to neka druga vremena. Roditelji su školu gledali kao drugi dom svoje djce, pa su i djeca učitelje i školu doživljavali sa puno poštovanja i ljubavi. Tada nije bilo mobilnih telefona. Sad se sve više njima komunicira i sarađuje.          

Ja sve starija, a Aktiv učitelja sve mlađi. Zapošljavaju se nastavnice razredne nastave: Suzana, Vesna, Tanja, Dragica, Ljilja, Staša, Vanja, Daliborka, Maja, Izabela i one koje će mi oprostiti ako ih nijesam pomenula jer sjećanja blijede, ali pamtim njihovu odgovornost, predanost, brojne inovacije u nastavi, radionice, ogledne časove i sve ono što doprinosi uspješnom radu i rezultatima. Posao učitelja je lijep ali težak i odgovoran. Njima u ovom vremenu sve teži i odgovorniji. Škola već ima divnu psihološkinju, Radmilu Bajković, neizostavnog saradnika za rješavanje svakog problema u učionici. Meni je sa ovim mladim, dragim damama prijala saradnja i druženje i zahvalna sam im na tome, uvjerena da se nastavlja tradicija uspjeha škole.

Čitajući ove ispisane redove stiče se utisak da je sve bilo idealno. A nije! Namjerno sam preskočila godine bombardovanja kad smo uz zvuke sirena sa strahom dolazili na posao razmišljajući kako sačuvati svoje učenike ako… Godine inflacije, reforme školstva, raznih izazova a posebno gubitak dragih članova kolektiva. Često se sjetim učiteljice Marije Vukosavljević koja mi je bila draga saradnica i prijateljica, ali, nažalost, kratko. Bilo je i nezadovoljstva roditelja zbog ocjena, ponekad i žustrih rasprava, ali sve je to na svoj način prevazilaženo. Trudim se da mi u sjećanju živi samo ono lijepo.

Dva najvažnija rješenja u životu dobila sam u ovoj školi: o početku rada od Vjere Kovačević i prestanku radnog odnosa i penzionisanju od direktora Mustafe Peročevića, dobronamjernog i dragog čovjeka.

Srećni su ljudi koji sebe pronađu u poslu kojim se bave. Čini mi se da sam u tome uspjela jer sam radila posao koji sam voljela. Obožavala sam svoje učenike i radovala se svakom njihovom uspjehu. Generacije su prolazile. Svaka na svoj način posebna, a svaka jednako znatiželjna.

Pamtim sve generacije svojih đaka, ali najjasnije su mi u sjećanju prva i poslednja. Prva iz 1981. kada smo zajedno izrastali, oni u đake, ja u učiteljicu i poslednja, ova koja me je 2018. ispratila u penziju. Rastali smo se na kraju petog razreda, oni odvažni i odgovorni, svjesni svojih kvaliteta i mogućnosti, a ja ponosna što sam bila njihova učiteljica.

Gledam naše zajedničke fotografije. Na trenutak mi se učini da se ne sjetim ponekog imena, a onda ožive sjećanja. Sjetim se čak i nadimaka kojima sam ih zvala i nebitnih pojedinosti.

Svi su uglavnom postali dobri ljudi, a velika većina i sjajni stručnjaci: advokati, profesori, umjetnici, doktori nauka, službenici, vrijedni majstori, dobri radnici, a posebno vrsni medicinski radnici, ljekari, stomatolozi i farmaceuti koji u poslednje vrijeme svesrdno brinu o našem zdravlju. Postoji li veća satisfakcija za godine posvećene pozivu koji sam odabrala?

Često se desi se da uđem u neku prostoriju, a dočeka me mio pogled, blagi osmijeh i pitanje: „Sjećate li me se…?“ Ono zbog čega sam došla odmah je završeno.

Sa posebnom pažnjom čuvam njihove spomenare, pisma, čestitke, stihove, ceduljice s porukama, crteže, i poljupce na papirićima uredno posložene u fascikle (a nije ih malo), koje s vremena na vrijeme prelistam i pročitam iskrene poruke svojstvene samo njima.

Obradujem se čestitkama koje sada dobijam od bivših učenika uglavnom telefonom. Naročito mi je draga čestitka koja svake godine za praznik stigne iz Bostona.

S posebnom pažnjom prelistavam Godišnjake, „Moja generacija“, koje su uređivali vrijedni polumaturanti 2004, 2008. i 2012. godine, među kojima i moji bivši đaci, ponekad praćeni nekom suzicom, a najčešće osmijehom.

The post Spasenija Gačević: Čempresa više nema, odavno ne držim časove, ali ostali su žal i sjećanje first appeared on BARinfo.