Generalni sekretar USSCG Srđa Keković je, kao što je i najavio gostujući u programu Radio Bara, upoznao okupljene sa ciljem kampanje „Za miran stan, socijalni stan“ predstavljajući tzv. “bečki model” stanovanja po kojem se stanovi koji su u državnom vlasništvu iznajmljuju po povoljnim uslovima što je, otprilike, na nivou od 30 odsto minimalne zarade. Stanove, po njegovim riječima, nije moguće otuđiti, ali ostaju na korišćenje nasljednicima nakon smrti prvih zakupaca.

Pojasnio je da su za raspisivanje referenduma potrebni potpisi najmanje deset posto građana/ki koji imaju biračko pravo (54.247 potpisa), a da bi pitanja na koje bi se građani/ke izjašnjavali u slučaju raspisivanja referenduma glasila:

1. Da li ste za to Skupština Crne Gore usvoji Zakon o izgradnji stanova u državnom vlasništvu koji bi se pod povoljnim uslovima izdavali u zakup građanima/kama Crne Gore koji nisu u mogućnosti da po tržišnim uslovima riješe stambeno pitanje?
2. Da li ste za to da Skupština Crne Gore usvoji Zakon o očuvanju privrednih subjekata od nacionalnog interesa u većinskom vlasništvu države?

Poseban značaj usvajanja Zakona o izgradnji stanova u državnom vlasništvu uz povoljne uslove zakupa, Keković vidi u činjenici da bi stanovi bili građeni u različitim opštinama na teritoriji cijele države, navodeći negativan primjer najavljene gradnje na Veljem Brdu koje je vezano isključivo za Podgoricu.

O kampanji pod motom “Nije sve na prodaju” govorila je Ivana Mihajlović zamjenica generalnog sekretara Unije, navodeći da su pitanja na eventualnom  referendumu ključna, te da svi zajedno treba da na to usmjerimo posebnu pažnju.  

Apostrofirala je činjenicu da je inicijativa o zaštiti privrednih subjekata od javnog interesa krenula u predvečerje prošlogodišnjeg Međunarodnog praznika rada, 1. maja, kada je Skupštini poslat zahtjev za usvajanjem Rezolucije koja se tiče tog pitanja. S obzirom da odgovora nije bilo, odlučili su se za pokretanje kampanje i prikupljanje potpisa.

Podsjetila je da u privredne subjekte od nacionalnog interesa u većinskom vlasništvu države spadaju  Elektroprivreda, CEDIS,  CES, “13. jul – Plantaže”, Rudnik uglja Pljevlja, Željeznički prevoz Crne Gore, Luka Bar AD, Budvanska rivijera, Institut “Dr Simo Milošević” Igalo, Ulcinjska rivijera, Aerodromi Crne Gore, Sveti Stefan hoteli…, te da oni predstavljaju brendove Crne Gore, njeno nacionalno blago.

Izrazila je uvjerenje da će ideja doprijeti do svih građana i građanki Crne Gore, i da će uticajem na donosiuoce odluka da usvoje rezolucije dokazati da istinski žele da zaštite nacionalni interes, da politiku stave sa strane i konstruktivnim i predanim radom domaćinski upravljaju privrednim društvima.

Na tribini su se čuli predlozi u vezi sa strategijom prikupljanja potpisa, od uključivanja omladine, studentskih organizacija i radnika do direktnog kontakta sa poslanicima Skupštine Crne Gore i predsjednicima opština. Iako je Keković fokus prvenstveno stavio na sopstvene snage, infratrukturu USSCG,  pohvalio je predloge učesnika tribine ocjenjujući ih prihvatljivim.

Nakon Bara, tribine i terenski obilasci radi sakupljanja potpisa, biće organizovani utorkom i četvrtkom u svim crnogorskim gradovima.

The post Iz Bara, ka ostalim gradovima Crne Gore, krenula kampanja Za miran san, socijalni stan first appeared on BARinfo.

“Bar je pravi reprezent južnog dijela naše države, a i blizu je Podgorice. Odlučili smo se da krenemo odavde, a onda svakog narednog utorka i četvrtka idemo i po ostalim opštinama. Ovu kampanju završavamo 18. marta sa Cetinjem, a prije toga će biti Podgorica i Zeta”, najavljuje Keković.

Prva kampanja se tiče ideje rođene još prvog dana osnivanja udruženja.

“Naš put smo započeli 12. maja kao reformski blok, a onda smo 1.novembra oformili i prvu nacionalnu centralu. Mnogi nisu htjeli da podrže naš Kongres. Cilj je i tada i sada bio jasan – da država izgradi dovoljan broj stambenih jedinica koje bi se rentirale građanima po povoljnim uslovima. Ovo nije novi model. On se zagovara u mnogim državama Evrope. Najrazvijeniji je u Austriji, u Beču. Nismo imali sluha za ovu inicijativu. Sad imamo treću Vladu od 2020. godine i niko se nije odazvao na naš poziv. Ostalo nam je samo jedno, a to je da na osnovu Ustavnog prava, prikupimo deset posto potpisa građanki i građana i da se raspiše državni referendum. Krećemo sa kampanjom prikupljanja potpisa. Potpisivanje će se vršiti ispred zgrade Opštine od 17 sati, a tribina je na programu od 19 časova. Obaveza je bila i da formulišemo pitanje koje glasi: „Da li ste za to da Skupština Crne Gore usvoji Zakon o izgradnji stanova u državnom vlasništvu, koji bi se po povoljnim uslovima izdavali građanima koji nisu u mogućnosti da po tržišnim uslovima riješe stambeno pitanje?”. Prema posljednjim informacijama potrebno je 54.300 potpisa, što nije mala brojka. Ova akcija je je okrenuta prema onima koji nisu u mogućnosti da se kreditno zaduže. Zamislite da oni koji primaju 600 eura, izdvajaju za ratu kredita 350 eura”, jasan je Keković.

Cijene nekretnina su poslednjih nekoliko godina otišle zaista visoko. To je, po ocjeni Kekovića, posljedica rata u Ukrajini.

“Na to ne možemo uticati. Našim prijedlogom bile bi smanjene cijene stanova na tržištu. Tržište bi na taj način bilo znatno konkurentnije, što je izuzetno važno za pokoljenja koja dolaze. Ovaj model je zaista prihvatljiv, jedini problem je što niko neće da nas čuje. O tome smo razgovarali i sa ekspertima iz Beča koji su nam bili u posjeti. Ovo je model stanovanja koji je prekopiran od onog koji je bio na snazi u ex- Jugoslaviji. Tada smo imali pravo korišćenja stana i plaćali samo komunalije, samo taj stan niste mogli otuđiti. U Beču mladi ljudi već sa 19 godina imaju mogućnost da apliciraju za stan. Država ima ’armiju’ zaposlenih koji se bave održavanjem tih stanova. Oni rade preko fonda različite poslove, a to je model koji treba usvojiti i preslikati. Naš cilj je da državu obavežemo da osnuje jedan ovakav fond, samo nam trebaju potpisi za referendum”, decidan je Keković.

Za potpis su dovoljni generalni podaci građana, a ko se jednom potpisao nema više pravo. I druga kampanja “Nije sve na prodaju” ima veliki značaj.

„Kada je druga kampanja u pitanju, pojasniću da se ona tiče onog mišljenja da ’sve što je državno, ne valja’. Uglavnom su privatizacije te koje su ugasile radna mjesta. Naša ideja je da se državni subjekti, koji su od velikog značaja, zaštite od loših privatizacija. Protiv smo toga da se privatizuje Luka Bar, Željeznica, Institut ’Simo Milošević’ i brojne druge kompanije. Ono za šta se borimo, jeste da država donese zakon kojim će obavezati ovu, ali i sve naredne Vlade, da privatizacije ne može biti a da država nema tu ’zlatnu’ akciju. Može biti javno – privatnog partnerstva, može da uđe 49 posto, ali da se na kraju samo država pita. Ovdje je riječ o pravnim subjektima koji prave profit. Obje inicijative koje smo pokrenuli su poslate predsjedniku Skupštine Crne Gore i Vlade, ali nismo mogli da dobijemo odgovor. Zato je važno da sada pokažemo jedinstvo i da damo odgovor. Našim građanima su glavna pitanja politika, nacija i vjera, a zapravo je važno da se bavimo ovakvim životnim temama na koje mi, našim inicijativama ukazujemo”, dodaje Keković.

Generalni sekretar USSCG je podsjetio i na inicijativu za jednodnevni bojkot trgovine u velikim trgovinskim lancima.

“Još 2009. godine smo krenuli sa kampanjom poštovanja četrdesetočasovnog radnog vremena i uvođenje nedjelje kao neradnog dana. Najviše su bili ugroženi koleginice i kolege koji su radili u trgovini. Organizovali smo nekoliko akcija, koje nisu dale veće rezultate za šire stanovništvo. Ovo je test i za nas, da li smo spremni da se borimo za svoju egzistenciju. Ukoliko odziv bude dobar, može to biti dobra poruka vlasnicima trgovinskih lanaca. Može se na primjer donijeti odlika da se sedam dana bojkotuje samo jedan lanac, što bi se značajno odrazilo na poslodavca. Poziv još jednom građanima Crne Gore – izvolite, ajde da svi zajedno pošaljemo jaku poruku da želimo da brinemo za svoju egzistenciju“, zaključio je Keković.

The post Kampanja Za miran san, socijalni stan počinje tribinom u Baru first appeared on BARinfo.

RB/BI: Je li zaista toliko dogorjelo do nokata, da se Institut mora spasavati potpisima građana?

Keković: Situacija u Institutu „Dr Simo Milošević“ jeste takva da nema vremena za čekanje, taj alarm se upalio prije nekih dvadesetak dana, kada nas je zvala predsjednica Sindikalne organizacije Instituta, koleginica Marija Obradović, koja je kazala da je medicinski kadar počeo da napušta Institut, jednostavno da traži negdje egzistenciju, jer tri plate ljudi nisu primili i da oni već sada rade redukovano, odnosno da ne primaju onaj broj pacijenata koji su do sada primali, dakle, optimalni broj, jer nema ko da ih opsluži. Sad već rade sa nekih 50 odsto redukcije u odnosu na normalno stanje. I rekla nam je da ako se taj odliv kadrova nastavi, onda kasnije nemamo šta da tražimo, jer u praksi se pokazalo da kad neko ode, teško se poslije vrati. Tako da smo bili primorani da pokrenemo ovu kampanju koja ide u više pravaca, zajedno sa Opštinom Herceg Novi. Ovim terenskim posjetama želimo da držimo tenziju, želimo da pokažemo vlastima da mi jednostavno nećemo odustati od borbe za spas Instituta, a paralelno sa tim radimo i sa potpisivanjem peticije na nivou kolektiva. Širimo peticiju i među građane, želimo da ovo bude glas naroda, i ako bude glas naroda, onda se iskreno nadam da će i donosioci odluka u ovoj državi konačno shvatiti da Institut nije zamišljen, a postoji 70 godina, kao Institucija ili kao ustanova koja treba da pravi profit u parama. On pravi profit u zdravlju naše nacije, dakle, on je blago samo po tom osnovu. A naša sreća je što Institut ima i takve resurse i takav kadar da može da radi profitabilno.

RB/BI: Ako Vam što znači, večeras imate moj potpis. Recite mi kako je bilo u Budvi i Nikšiću?

Keković: Prva posjeta je bila Nikšiću, zatim Budvi. Vi znate da posjete traju otprilike dva sata, i nije zamisao da tokom tih posjeta dobijemo veliki broj potpisa, ali jeste bilo spektakularno, jer jedan štand je bio posvećen potpisivanju peticije, drugi štand ostavljanju poruka, naravno od strane onih koji žele neku emotivnu poruku da ostave za spas Instituta. Prebacili smo broj od 500 potpisa i u Nikšiću i u Budvi, ali ono što je za nas najbitnije, jeste što je stalno bilo prisutno interesovanje, i što to nama pokazuje, i mimo tih terenskih posjeta, da je interesovanje građana ogromno i da oni žele da upute poruku vlastima da ovog puta, stvarno, Institut ostavimo u vlasništvu države, da ga podignemo na noge i da konačno shvatimo i da ga nema mi bismo morali da ga izmislimo. Jer to je takva ustanova, liječe se naši najmiliji od raznih bolesti, takve ustanove nema u regionu. A kažu, toga ranga kvaliteta nivoa i usluga, ni u Evropi i šire.

RB/BI: Kakva je snaga vašeg sindikata u ovom konkretnom slučaju i uopšte, da zaštiti prava zaposlenih u odnosu na poslodavca, posebno kada je riječ o privatnicima?

Keković: Snaga ne samo USSCG, nego svakog sindikata na planeti, jeste u članstvu. Onoliko koliko je sindikalno članstvo spremno da prati rukovodstvo u nekoj sindikalnoj akciji, toliko je ta akcija osuđena na uspjeh ili neuspjeh. Naravno, mi imamo i druge mehanizme sindikalne borbe gdje koristimo institucije sistema, pravne službe, advokate. Ali onaj ključni faktor u svakoj sindikalnoj aktivnosti, da ne kažem borbi, jeste da članstvo prati (a u slučaju Instituta mi iskreno vjerujemo ne samo u članstvo nego i u građane) priču do kraja, i samo se nadam da će ova Vlada, još ova Vlada koja je u tehničkom mandatu, preuzeti konkretne mjere da pokažu svjetlo na kraju tunela, i zapošljenima u Institutu i građanima i građankama Herceg Novog i svima nama ostalima u Crnoj Gori, kako bi ljudi vjerovali u spas Instituta i kako bi konačno taj Institut prošao golgotu koju prolazi u zadnje dvije godine.

RB/BI: Ima li neka akcija u poslednje vrijeme kojom se možete pohvaliti?

Keković: Mogu da izdvojim nekoliko. Vi znate da smo prije, možda, dvije godine, napravili izmjene i dopune Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, kojim smo smanjili starosnu granicu za odlazak u penziju, sa 67 godina za žene i muškarce, na 64 godine za žene i 66 za muškarce. I da smo popravili osnovicu za utvrđivanje penzije koja je prije toga bila. Kao što znate, kompletno sve godine vašeg radnog staža su ulazile u obračun osnovice, sada se izuzima jedna četvrtina nevezanih, „najlakših“ godina, što je značajno povećalo penzije koje imamo nakon izmjena Zakona. Onda, tu je ovaj novi Zakon o radu, koji je počeo da se primjenjuje negdje u januaru 2021. godine, koji je takođe donio dosta novina. Napravili smo mnoge ključne pomake kada je u pitanju položaj zapošljenih i njihova prava iz radnog odnosa. I konačno, tu je Opšti kolektivni ugovor. Mogu da se pohvalim time da smo mi jedini, možda u Evropi, koji imaju Opšti kolektivni ugovor. Možda ima još jedna zemlja u regionu, ali on je ograničenog djelovanja. U Crnoj Gori, Opšti kolektivni ugovor se primjenjuje na sve zapošljene, i on daje neki minimum prava koji moraju da poštuju poslodavci. Recimo, pravo na veći broj dana godišnjeg odmora, plaćenog odsustva, daje vam pravo na zimnicu, daje vam pravo na minuli rad. To, bukvalno, niko nema kao mi u Crnoj Gori, jer kod nas, prvih deset godina, svake godine, imate po automatizmu, povećanje zarade od 0,5 odsto. Kad pređete deset godina radnog staža, povećanje za svaku godinu je 0,75 odsto, a preko dvadeset godina, vi svake godine dobijate jedan odsto povećanja. To je, u stvari, zasluga tog kolektivnog ugovora i sindikalne aktivnosti. I ponavljam, to se odnosi na sve godine radnog staža. Bez obzira da li su to samo godine jednog poslodavca, ili ste ih vi ostvarili kod više poslodavaca. Tu su i još neka sindikalna prava. Imamo i ovaj fond za prevenciju radne invalidnosti, gdje je poslodavac dužan da uplaćuje 0,2 odsto na bruto zaradu zapošljenog. Preko fonda jedan značajan broj naših koleginica i kolega koristi mogućnost za liječenje i rekreaciju.

Mi smo 1. novembra prošle godine imali četvrti redovni kongres USSCG. Na tom kongresu donijeli smo šest rezoluzija kojim je 350 delegata kongresa obavezalo novo rukovodstvo da u ovom mandatu rade na implementaciji tih rezolucija. Jedna od njih je posebno važna. Ta rezolucija se zove Rezolucija o zaštiti privrednih subjekata od nacionalnog interesa. Dakle, čekamo formiranje nove Vlade, da krenemo sa implementacijom te rezolucije, jer ona podrazumijeva našu inicijativu za donošenje ili zakona ili nekog drugog akta od nacionalnog značaja, kojim bi zaštitili kolektive tipa Luka Bar, Plantaže, Elektroprivreda… Jedan od tih kolektiva jeste i Institut „Dr Simo Milošević“.

RB/BI: Dakle, Vi ste mi „krivi“ što moram sa 66 godina u penziju. Ozbiljno, da li mogu da produžim još jednu godinu da radim, do 67, ili po sili zakona idem u penziju sa navršenih 66 godina?

Keković: E, pa, dobro pitanje ste postavili, pošto nas upravo optužuju da smo mi krivi što ne možete da produžite do 67 godina. Mi smo do izmjene Zakona o radu, koja je urađena u Skupštini bez našeg znanja, govorim znanja socijalnih partnera, došli u situaciju da su naše koleginice i kolege, koje su mogle da idu u penziju, koleginice sa 64 a kolege sa 66 godina, imale mogućnost, imale alternativu, da ukoliko hoće, mogu da rade do 67 godine starosti, odnosno 65, jer je u Zakonu o radu to bila krajnja granica kada ste vi morali da napustite tržište rada. Dakle, vi ste imali alternativu: ili želite da idete u penziju ili koristite mogućnost da do 67 godine radite, to je uskraćeno u skupštini. Zli jezici, koje ste pominjali na početku ovog razgovora, govore da je ta norma izmijenjena da bi se smijenio gospodin Katnić. Objašnjavali smo gospodi poslanicima da oni narodski rečeno „kolju vola zbog kilo mesa“, da će desetine hiljada naših koleginica i kolega koji su se uglavnom zadužili kreditno biti u problemu. Banke uglavnom daju kredite do te zadnje granice ostanka na tržištu rada, a to je bila 67 godina, dakle, svi oni kad zamijene svoje plate za penzije, jedno godinu dana, imaće upola manje primanje, jer zamjena plate za penzije je negdje 50 odsto. Da prevedem u nominali iznos, ako vam je, recimo, plata bila 500 eura, vama će penzija biti oko 250, ako je bila 700 biće 350, itd. Obično su to krediti koji se uzimaju na najmanje deset do 20 godina i to znači da će te naše koleginice i kolege tu godinu dana morati da odu ranije sa tržišta rada i da, ako su, recimo, planirali da im rata bude, 200 ili 250 eura od kredita, bukvalno će svu svoju penziju, tu godinu, morati da daju za kredit. Naša inicijativa je, kroz kampanju koja je bila snažna, to odložila pola godine. Bilo nam je obećano da će se nakon isteka odložnog roka za primjenu, ta norma vratiti u pređašnje stanje, odnosno da će opet biti 67 godina krajnja starosna granica za prestanak radnog odnosa po sili zakona, ali tu su nas iznevjerili, iako smo u tom našem lobiranju prema svim poslaničkim klubovima imali većinu poslanika. Ali, kao što vidite, ni data riječ više ništa ne znači. A da bude nonsens još veći, izmijenili su Zakon o radu po tom pitanju i sad mi imamo da u realnom sektoru zapošljeni moraju da napuste radno mjesto sa 66 godina, dok, kad je u pitanju javni sektor, državni službenici i namještenici mogu da ostanu da rade do 67 godina, zato što je Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, ta norma ostala ista. I mi sad imamo diskriminaciju jednih u odnosu na druge, i imamo pokušaj diskreditacije, pogotovo jednog dijela štetnog nevladinog sektora, koji kaže kako Unija vodi kampanju da bi mi radili do 67 godine, i da tek sa 67 godina idemo u penziju. Ne, mi vodimo kampanju da ostavimo alternativu kao što je bila prije, i evo sad svim tim „zlim“ jezicima da kažem: nema toga čovjeka u Crnoj Gori, a i na planeti, koji ne bi otišao u penziju vrlo rado, ako bi imao normalne uslove za život. Ali, ko ne ide u penziju kad može? Ne ide onaj ko od te penzije ne može da preživi. Prema tome, evo i ovom prilikom pozivam, aktuelni sastav parlamenta da tu našu inicijativu koja se nalazi tamo dva puta obnavljana, obnovićemo i treći put, uvaži, da nam vrate normu da je prestanak radnog odnosa po sili zakona 67 godina i da ostave alternativu, pa ko hoće neka ide u penziju ako misli da od nje može da živi. Ali penzije su nam tako niske i katastrofalne da bi bolje bilo da donosioci odluka malo više rade na tome kako da ih povećamo, a da ne diraju one tekovine koje uopšte nisu pravile nikakav problem nikome. Jedno obrazloženje je bilo: kao, mi to radimo da bi otvorili više prostora za mlade ljude, i mi se u USSCG potpuno slažemo, ali kada smo im tražili da smanje još starosnu granicu za odlazak u penziju i da tako otvore prostor mladim ljudima, oni to nisu htjeli. Jednostavno, nisu htjeli da se ugledaju na neke zemlje Zapada, gdje recimo već sa 65 godina zapošljeni stiče pravo na penziju. Evo, vi gledate što se dešava u Francuskoj – taj pokušaj povećanja starosne granice. Francuzi ne daju sa 63 na 65 i to je to, neće da se pomjere sa toga. To je način kako vi otvarate prostor mladim ljudima, a ne ovako što uskraćujete mogućnost onima koji ne mogu da žive od penzije, pa pokušavaju da malo duže ostanu na tržištu rada, kako bi riješili neka egzistencijalna pitanja, izmedju ostalih, u 80 odsto slučajeva, pitanje kredita. Najviše su nas, u stvari, zvali  prosvjetni radnici, da vam budem iskren, ali i iz drugih branši. Međutim, mi još uvijek, evo dvije godine, nismo uspjeli da ubijedimo donosioce odluka da nam vrate tu normu u pređašnje stanje.

RB/BI: Kakvo je ovo vrijeme za Sindikat u odnosu na te, kako rekoste, donosioce odluka, bolje ili lošije od nekog prethodnog?

Keković: Čini mi se da u Crnoj Gori još uvijek nisu prošle dječije boginje kad su u pitanju politička, vjerska i nacionalna opredjenjenja, znači još uvijek smo više spremni da se potučemo, čak i da pucamo na nekoga ako razmišlja politički drugačije, ako je druge vjere ili druge nacije. A kad treba za goli hljeb da se borimo, tu građani još uvijek ne „pale motore“. I iskreno se nadam da ćemo te bolesti što prije prebolovati. A kad je u pitanju odnos USS sa strukturama vlasti, moram da kažem, evo ne znam kakva je percepcija vaših slušalaca i gledalaca, ali mi postojimo 17 godina, mislim da je Unija uvijek imala jedan kritički osvrt prema ponašanju institucija sistema. Mi smo prije 2020. godine, prije nego što smo dobili prvu Vladu diskontinuiteta, da koristim taj politički jezik, bezbroj puta i protestovali i kritikovali ekonomsku politiku koju su vodile prethodne Vlade, i javno govorili da su institucije sistema zarobljene, i trpjeli posledice, brojni naši sindikalni aktivisti zbog toga su dobijali otkaze. I da ne nabrajam… Mislili smo da će se sada, sa prvom Vladom diskontinuiteta, sve naše inicijative, koje su tamo negdje čekale, stavljane u zapećak, promovisati, da ćemo imati širi prostor za socijalni dijalog kao socijalni partner. Nažalost, to se nije desilo. Prva Vlada diskontinuiteta, koju je vodio gospodin Krivokapić… ta Vlada, odnosno predsjednik Vlade, nas nije ni primio za svoga mandata.

RB/BI: Dobro, kratko je trajala…

Keković: Pa, nije to baš tako kratko, godinu i po dana najmanje, to nije mali period, znači logično je bilo da nas on, kao mandatar, pozove prilikom formiranja Vlade, da čuje naše mišljenje. Dakle, to je logično bilo, on je zvao jedan dio nevladinog sektora, neću sada da nabrajam, i naravna svaka čast, tako i treba, ali sindikate nije zvao. Isto se desilo i sa Vladom gospodina Abazovića. Ali s njim jesmo imali, poslije prvih stotinu dana, razgovor i započeli dijalog, nažalost, odmah ili na sreću, ne znam kako ko to gleda, nakon tog razgovora, nije prošlo 10 dana, Vlada je smijenjena, ona od tada radi u tehničkom mandatu.

RB/BI: Tako da vas neće ni ova nova primati, jer čim vas primi…

Keković: Nemojte da Vam sad kažem kako narod kaže, nemojte da bacate anatemu na nas, valjda će se promijeniti slika.

RB/BI: Samo mi, za kraj, još recite kakav je sad odnos između vašeg sindikata i Saveza sindikata Crne Gore?

Keković: USSCG od prvog dana svog postojanja je jednostavno shvatila da mi ne možemo da imamo nekakav revanšizam prema svojim kolegama ili da oponiramo jedni drugima u nekim stvarima koje su od interesa za zapošljene u Crnoj Gori. Od prvog dana mi smo pružali ruku, na početku i nudili da radimo zajedno: obilježavanje Prvog maja, itd, i to isprva nije išlo kako treba. Zadnjih godina, ipak smo uspostavili te kontakte na profesionalnom nivou, mi smo zajedno radili na Zakonu PIO i Zakonu o radu i oko Opšteg kolektivnog ugovora, tako da, moram da kažem, stvari su se tu promijenile. Naravno da konkurencija postoji, ali je ona u ovom trenutku, bar je ja tako doživljavam, zdrava, a na zapošljenima je da se opredijele. Uglavnom, moja poruka je uvijek, i to znaju svi koji su imali prilike da razgovaraju sa mnom na temu sindikalnog organizovanja: zapošljeni treba da se organizuju, jer ako ste sami vi ste onda uvijek laka meta. A gdje će se neko organizovati, to je pitanje koje je manje bitno, bitno je da se sindikalno organizuju, i kad se sindikalno organizuju u kolektivu, bitno je da pripadnu nekoj centrali, jer tako oni pojačavaju snagu sindikalnog pokreta.

The post Keković: Snaga svakog sindikata na planeti jeste u članstvu first appeared on BARinfo.