Orlandić, koji se u okviru Fulbrajt stipendije bavi pitanjem međunarodnih odnosa na Harvardu, vjeruje da je neminovno da nakon te faze, dođe do ponovnog snaženja međunarodne saradnje kao rezultat promjene paradigme u vidu razumijevanja da je na globalne probleme neophodan globalan odgovor ujedinjene međunarodne zajednice.

Kako će globalna zdravstvena kriza prouzrokovana pandemijom korona virusa oblikovati buduće odnose u međunarodnoj zajednici? 

U trenutku dok se brojne zemlje nalaze ili tek pripremaju za najviši stadijum potresa prouzrokovanih globalnom pandemijom i dok one koje su bile prve pogođene prolaze kroz fazu “smirivanja tla”, teško je predvidjeti prave razmjere transformacije (ili čak devijacije) međunarodnih odnosa.

Da li je situacija koju je izazvao koronavirus pokazala da je savezništvo i jedinstvo ideal koji Evropa tek treba da postigne?

Vjerujem i da se inicijalne odluke država Evrope u pogledu zaustavljanja izvoza određene medicinske opreme mogu razumjeti kroz prethodno pomenuti protekcionistički impuls zaštite individualnih interesa u vremenu značajnih strukturnih potresa i suočavanju sa krizama ove vrste. Ovdje je, takođe, važno ukazati na širi obrazac, s obzirom da su identični pravac ponašanja zauzele i druge države, kao što je slučaj sa Rusijom i Turskom. Međutim, u okviru država EU je ubrzo došlo do konsolidacije zajedničkog odgovora na nastalu krizu, te je Komisija dobila mandat da sa paketom finansijskih i drugih mjera podrži države članice u ovoj borbi, što potvđuje da je došlo do reakcije ponovnog oslanjanja na principe međunarodne saradnje. Naravno, ideal evropskog jedinstva ide rame uz rame sa izgradnjom evropskog identiteta, od čega smo još uvijek daleko.

Kakva je pozicija našeg regiona u vanjskopolitičkim koncepcijama globalnih aktera? Kako vidite prisustvo SAD, Rusije, EU i drugih aktera u državama Zapadnog Balkana?

Sagledavajući iz prizme geopolitičkih tokova, otvorenih i potencijalnih kriza od Arktika, Južnokineskog mora, Korejskog poluostrva, uz – od kraja Prvog svjetskog rata – kontinuirano nestabilni Bliski istok, bilo bi apsolutno pretenciozno i neutemeljeno reći da se Zapadni Balkan svrstava u prioritete vanjskih politika velikih sila. Interesi globalnih aktera na zapadnobalkanskom području svakako su prisutni i zaslužuju analizu. Jedan dio mozaika čine SAD i EU čije prisustvo ima pozitivno normativne efekte u vidu razvoja mreže institucija, jačanja civilnog sektora i snaženja nezavisnosti i profesionalnosti medija koji bi zajedničkim snagama trebalo da predstavljaju stub zaštite i promocije građanskih i političkih sloboda i ljudskih prava kao temelja demokratskog uređenja. Sa druge strane imamo niz država koje nude drugačiju perspektivu saradnje, bez interesa za stanje sloboda i demokratije u zapadnobalkanskim društvima, već plediraju ka promovisanju svojih geostrateških interesa u kontekstu političke i ideološke borbe protiv sistema liberalne demokratije. Najkonkretniju formu uticaja te vrste na Zapadnom Balkanu vidimo kroz djelovanje Rusije koja, uz ideološki oslonac pan-Slavizma i pravoslavnog uniformizma, pruža razne vidove podrške etno-nacionalističkim snagama u regionu. U pomenutu skupinu globalnih aktera spada i Kina koja ovaj dio svijeta percipira kao još jednu komponentu širenja svojih globalnih ekonomskih kapilara i geostrateškog potvrđivanja kao jedne od dvije velike sile u međunarodnoj zajednici, dok Turska i države Persijskog zaliva na temelju religijskog fundamentalizma, takođe, nalaze pore za političko i ekonomsko prisustvo u regionu.

A kako političke elite na Zapadnom Balkanu odgovaraju na globalne tokove svjetske politike? 

Globalni političko-ideološki dualitet u kontekstu onoga što je Gramši nazivao „borbom nad idejama“, odnosno političko-ideološkog sučeljavanja liberalno-demokratskih i nacionalističko-populističkih vrijednosti i modela uređenja društva ima svoju refleksiju i na ovaj prostor, iako do određene mjere u drugačijoj formi. Na toj liniji, moje razumijevanje dinamike političkih i društvenih odnosa na prostoru Zapadnog Balkana je u kontekstu matrice dva nacionalizama: građanskog i etničkog. Tokom posljednje tri decenije zapadnobalkanski prostor je na najdirektniji i najbrutalniji način iskusio rezultate politizacije etniciteta i ideoloških instrumenata etno-nacionalizama, dok su snage građanskog nacionalizma bile na margini i bez mogućnosti da značajnije utiču na duboko destruktivne društvene tokove. Dakle, rekao bih da se na Zapadnom Balkanu i danas odvija isto sučeljavanje dvije koncepcije uređenja društvenih odnosa, uz jednu važnu razliku, a to je da su zagovornici građanske forme nacionalizma osnažili svoje pozicije kroz impuls podstaknut procesima evropskih i evroatlantskih integracija. Dakle, ova dinamika je uslovila prirodno svrstavanje regionalnih političkih elita uz globalne aktere koji sa različitih ideoloških polova trasiraju put međunarodne politike, što u krajnjem determiniše suštinski sadržaj vanjskopolitičkog djelovanja država Zapadnog Balkana.

Već postoji konsenzus u akademskoj zajednici da će pandemija COVID-19 proizvesti izvjesne strukturne promjene koje će biti u mnogo većoj mjeri od dosadašnjih svih kriza u XXI vijeku, dok neki čak ukazuju da ćemo svjedočiti najznačajnijem preoblikovanju globalnih odnosa od završetka Hladnog rata. Moje viđenje je da je ova globalna zdravstvena kriza – nakon decenija izgradnje stubova multilateralizma, proliferacije međunarodnih organizacija i učvršćivanja globalne međuzavisnosti – prinudno vratila međunarodne odnose na realnost Vestfalskog sistema u kojem države imaju apsolutni primat i kontrolu. Mišljenja sam da će inicijalna sistemska reakcija biti rast nacionalističkih i protekcionističkih implusa, što će u određenoj mjeri i ojačati populističke opcije, ali da je neminovno da nakon te faze dođe do ponovnog snaženja međunarodne saradnje kao rezultat razumijevanja da je na globalne probleme neophodan globalan odgovor ujedinjene međunarodne zajednice. Takođe, vjerujem da ćemo svjedočiti prestrukturiranju međunarodnih ekonomskih odnosa, u prvom redu zbog problema koji su nastali u globalnom lancu snabdijevanja, te je za očekivati da jedan od nusprodukata bude veća podrška država domaćim industrijama koje su esencijalne za upravljanje budućim krizama ove vrste.

The post Orlandić: Države će se okretati domaćim industrijama first appeared on BARinfo.