Predavač je bio Dejan Drašković, arheolog i kustos JU Kulturni centar Bar, koji je učenicima približio osnovne metode i značaj arheologije u istraživanju i razumijevanju prošlosti, sa posebnim osvrtom na bogato i slojevito arheološko nasljeđe Starog grada Bara.

“Boravak u jednom od najznačajnijih kulturno-istorijskih lokaliteta u Crnoj Gori omogućio je učenicima da se neposredno upoznaju sa tragovima prošlosti i značajem njihovog istraživanja, zaštite i pravilne prezentacije. Posebna pažnja posvećena je razvijanju odgovornog odnosa prema kulturnoj baštini i razumijevanju njene vrijednosti kao zajedničkog nasljeđa koje je potrebno sačuvati za buduće generacije”, ističu suorganizatori – Društvo za kulturni razvoj “Bauo” iz Petrovca, koji projekat realizuju sa Društvom arheologa Crne Gore, uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, putem Konkursa za raspodjelu sredstava za finansiranje programa nevladinih organizacija “Jačanje strukovnih udruženja u kulturi” za 2025. godinu.

Kako ističu, cilj projekta je popularizacija arheologije i približavanje arheološkog nasljeđa široj javnosti, a posebno djeci i mladima, kao i podizanje svijesti o značaju njegovog istraživanja, dokumentovanja, zaštite i savremene prezentacije. Kroz predavanja i druge edukativne i stručne aktivnosti projekat nastoji da podstakne veće interesovanje za arheologiju i kulturnu baštinu Crne Gore.

The post U Starom gradu Baru predavanje za podgoričke učenike first appeared on BARinfo.

Nakon pozdravnog govora upravnika Zavičajnog muzeja Bar mr Gorana Pajovića, Željka Đurašković iz Sutomora predstavila je spičansku kužinu, a u središtu trpeze i priče našao se brodet od škarma.

„Nisam naučila da kuvam od majke ili babe, već od inata, da se dokažem i majci, i braći, i suprugu“, kazala je u šali Đurašković dok je predstavljala tradicionalna spičanska jela.

Poznati ugostitelj iz Starog Bara Dino Bećović govorio je o, kako ju je nazvao, tetkinoj dolmi od patlidžana, naglašavajući da mu je ukus tog jela od prije šezdeset godina i dalje reper za ocjenjivanje načina na koji ga danas sprema.

„Mi u Starom Baru svako jelo zovemo dolma-dolma ovakva, dolma onakva. Ovu sam nazvao po svojoj tetki. Spremio sam je u restoranu više od hiljadu puta, ali uvijek se mjerim po tome koliko je ukus blizak onome koji pamtim iz djetinjstva. Zna se kako se kaže: ‘kuva ruka’, orijentir je da li je to blizu onome kako je ona radila. Ovo je svakako prilika da se sjetimo svih onih anonimnih starobarskih domaćica koje su bile pravi majstori u kuhinji u vrijeme kada nije bilo restorana, teško ih je dostići u umijeću. Takođe, starobarska pjaca je nekada bila među tri najbolje u staroj Jugoslaviji po kvalitetu proizvoda koji su se na njoj prodavali. A kada imate dobre sastojke, teško je da jelo bude loše“, istakao je Bećović.

Emina Kalezić predstavila je recepte za domaći kukuruzni hljeb i bamije dinstane na crnom luku s mljevenim mesom. Kao svoju kulinarsku učiteljicu istakla je babu, očevu majku, od koje je, kako je kazala, naučila većinu tradicionalnih recepata. Budući da vodi sopstveni kulinarski biznis pod nazivom Eminina priča, istakla je da je raduje što mušterije „najviše traže upravo stara domaća jela“.

Podsjetivši da je lajtmotiv ovogodišnjih Dana nematerijalne baštine Bara maslina, Draginja Radonjić naglasila je da je osnova svih predstavljenih jela upravo maslinovo ulje.

Program su uljepšali pjesmom članovi klape KUD Jedinstvo, kao i bogata trpeza udruženja Žene Bara.

Manifestacija se večeras od 20 časova završava u Galeriji Velimir A. Leković, gdje će biti otvorena izložba Likovni umjetnici Bara Staroj maslini u čast, sa radovima više od petnaest autora.

The post Stari grad: Predstavljena nematerijalna kulinarska baština Bara first appeared on BARinfo.

Glavni cilj projekta je doprinos lokalnom ekonomskom razvoju posredstvom razmjene znanja i uvažavanjem vrijednosti kulturnog nasljeđa, uz jačanje saradnje institucija, organizacija civilnog društva i zajednica Crne Gore i Kosova. Široj javnosti danas su predstavljeni rezultati projekta, od kojih je najznačajnije to što je novi dio Starog grada postao dostupan turistima, uz nove alate za snalaženje u prostoru. Projekat je finansirala Evropska unija, u okviru trećeg programskog poziva IPA CBC Crna Gora-Kosovo 2014-2020, a radove je u jesen 2023. godine izvela firma “Koto”.

O značajnim arheološkim nalazima otkrivenim tokom čišćenja ulice, koja je sada dio nove rute, govorio je arheolog Dejan Drašković iz JU Kulturni centar Bar. Prvobitno je, prema njegovim riječima, u okviru projekta urađen detaljni plan čišćenja Starog grada za koje je predviđeno ukupno sedam faza. Uklonjeno je 600 kubika šuta, zemlje i otpadnog materijala, te je na taj način učinjen dostupnim novi dio grada za posjetioce sa jasnom dispozicijom objekata. Otkriveni su značajni arheološki nalazi: 13 objekata, jedna ulica, plato, kameni mlin, sablja, keramika, arhitektonska kamena plastika, staklo i topovska đulad.

“To je pokazalo da mi tek nakon što skinemo šut, treba  da se bavinmo arheologijom. Objekti  će se prikazati u punom sjaju tek kad mlin izađe na metar iznad zemlje, kad cisternu otkrijemo i pokažemo njen autentični izgled,  čak i sa linijama koje su pokazivale litražu… Na to se nadovezuje i konzervacija, što sve zajedno predstavlja dobru stvar. Loša stvar je ako stanemo na ovome”, poručio je Drašković zaključivši da je neophodno sprovođenje svih sedam faza za čiju je realizaciju neophodna pomoć Evropske unije.

Sprovođenje projekta C.L.O.S.E.R. započelo je u februaru 2023. godine, a završava se krajem ovog mjeseca. Od 400.000 eura, kolika je njegova ukupna vrijednost, Opština Bar je raspolagala sa 191.000. Menadžerka projekta Ana Živanović, predstavila je nove alate za snalaženje u Starom gradu – informativne table, koje je izveo “Diverse solutions”, uz interpretaciju Dubravka Fijačka i aplikaciju “Virtuelni vodič kroz Stari Bar”, koju je razvio “Weblab”. Podsjetila je da grad godišnje posjeti više od stotinu hiljada turista, te da malo njih ima privilegiju da u njegov obilazak ide u pratnji vodiča.

“Osnovne informacije se sada nalaze na 25 objekata, a kroz grad su postavljene i mini table sa smjernicama o kretanju i važnim obavještenjima za lakšu orjentaciju u prostoru”, istakla je Živanović, izražavajući uvjerenje da će sve to biti od koristi i najboljim poznavaocima grada.

“Aplikacija proširene stvarnosti koju smo razvili u okviru projekta Fortitude i koja je pokazivala kako je šest objekata izgledalo prije nego su postali ruševine, sada je dograđena i razvijena u virtuelni vodič sa 12 tačaka na ruti. Te tačke su objekat Suda, pronađeni artefakti i mlin za masline u novoj ulici, Kneževa palata, Arhiepiskopska palata, otomanska kuća, unutrašnjost hamama, crkva sv. Đorđa, cisterna (na Londži), unutrašnja kapija, manastir sv. Nikole i stambeni objekat iznad Carinarnice. Aplikacija je sada automatizovana i mnogo jednostavnija za korišćenje. Turisti će moći da je preuzmu telefonom, a dobijaće na korišćenje i tablet uređaje.

“Kada smo 2022. godine dogovarali projekat sa partnerom sa Kosova, naša ideja je bila čišćenje komunikacija u Starom gradu, a partnerska – da preuzmu naša iskustva u formiranju Kreativnog haba. Danas možemo biti zadovoljni jer smo postigli oba ova cilja: povećani su turistički kapaciteti otkrivanjem novih delova grada, a na Kosovu je formiran Kreativni hab”, zaključila je Živanović.

Predsjednik Opštine, Dušan Raičević, izrazio je posebno zadovoljstvo činjenicom da je projekat oslonjen na kulturno-istorijsko nasljeđe grada Bara, podsjetivši da je od 2018. godine do danas 1.200.000 donatorskih sredstava uloženo za realizaciju različitih projekata u Starom gradu.

“Dodajući sredstva koja su za to izdvojili Opština Bar, Vlada i Ministarstvo kulture dolazi se do kumulativnog iznosa od 2,2 miliona eura. Neophodno je naći balans između želje da obnavljamo objekte i potrebe arheologa da završe nezavršeni posao u dijelu istraživanja”, kazao je Raičević, koji je najavio podršku Opštine u implementaciji ostalih faza projekta.

Neophodno je, po njegovim riječima, naći balans između želje za obnavljanjem objekata i potrebe arheologa da završe nedovršeni posao u dijelu istraživanja.

 “Stvaranje pretpostavki za završetak arheoloških istraživanja i obnavljanje objekata  prioritetna je obaveza i lokalne uprave i Vlade Crne Gore. Tendencija svih nas je da kroz digitalizaciju i predstavljanje novih, savremenih tehnologija prezentujemo bogatstvo Starog grada, a ova virtuelna tura će to omogućiti”, kazao je čelni čovjek Opštine, predvodeći “Prvu šetnju novim ulicama Starog grada”.

On je izrazio zahvalnost delegaciji Evropske unije, zajedničkom tehničkom sekretarijatu, Direktoratu za finansiranje i ugovaranje sredstava EU pomoći (CFCU) i Fondu za podršku opštinama za predfinansiranje donatorskih projekata, kao i Ministartsvu evropskih poslova na ukazanom povjerenju i pruženoj podršci.

U Arhiepiskopskoj palati je priređen koktel, a posjetioci su imali priliku da uživaju u zvucima violine koju je svirao Ivan Stanojević i nastupu benda “Akademia”.

The post VIDEO: Prva šetnja novom ulicom Starog grada Bara first appeared on BARinfo.

U obogaćivanju saznanja o procesima koji su ostavili traga na naše nasljeđe, kao i o komponentama političke i diplomatske istorije Crne Gore, poseban segment predstavlja rasvjetljavanje životnog puta Bernarda Borisija, koji je rođen oko 1565. u Baru, a umro 1624/25. godine u Kopru. Bernardo Borisi je jedan od najznačajnijih pripadnika barskog nobiliteta. Padom Bara pod Osmanlije, Borisi su izgubili prostrana i plodna imanja, gospoštine i drevne prerogative. Danas neobilježeni barski lokalitet Boriš(ovo) u Donjem Zaljevu čuva sjećanje na njih.

Jedan ogranak Borisija se iz Bara krajem XVI vijeka preselio u Istru. Radi se o porodici pok. Petra (Pietro) i Giacome rođene Bruti, kćeri Antonia i Marije Bruni, plemića Ulcinja. Franceschina, sestra Marina, Bernarda, Frana i Marc’Antonia, udala se za jednog od koparskih markiza Gravisi. Rašporski kapetan dodjeljuje 1593. g. plemiću Bernardu Borisiju na trajno korištenje zemljišta kod Poreča. Ova investitura uslijedila je kao posljedica transferisanog društvenog kapitala i prestiža koji su Borisi uživali kod vlasti Mletačke Republike od sredine XV v. Prema mletačkom hroničaru Stefanu Magnu, Barani su se Stefanu Vukčiću predali u septembru 1441. On je upravu nad gradom i tvrđavom povjerio baštinskim gospodarima – Marku Borisu i njegovom sinu Mirku. Odredio im je navodno, uz ostale “počasti” koje su imali mletački upravnici, godišnju platu od 400 dukata i dozvolio da zatraže mletačku zaštitu ako ne bi mogli da odbrane grad. Preseljenjem iz Bara u Istru krajem XVI v, kapetanu Bernardu je povjeren nadzor nad mletačkim posjedima, što je otvorilo put migracijama s barskog područja u zapadnu Istru. U Funtani kraj Poreča, na feudu i njegovoj okolini, naći će prebivalište ljudi iz Mrkojevića i drugih djelova Crne Gore. Njihovim sadejstvom to će naselje oživjeti, a spomeničkom baštinom sačuvati memorije na ishodište svojih žitelja.

Istaknuta društvena pozicija i veze s diplomatskim predstavnicima omogućili su Bernardu Borisiju da se upušta u značajne trgovačke poduhvate između Venecije, Carigrada i prostora koji su im gravitirali, uključiv Vlašku, Transilvaniju i Poljsku. Učestvujući u vanjskoj trgovini rumunskih vojvodstava, upućivao je mletačke trgovce na područje Donjeg Dunava. Ubrzo će mu biti dodijeljene i druge uloge. Nakon obavljanja funkcije tumača moldavskog vojvode Petrua Hromog, postao je komornik vlaškog vojvode Radu Mihnee, jedan od najznačajnijih ljudi u njegovom vijeću i diplomatski predstavnik. Moldavski vojvoda Gašpar Graziani postavio ga je 1619. za svojeg velikog hetmana – zapovjednika vojnih snaga. Tu dužnost je vršio do 1620. g. Borisi je obavljao i diplomatske poslove za Mletačku Republiku i druge zapadne zemlje, postavši 1613. g. konzul u osmanskom Galipolju. Pred kraj života vratio se u Kopar, u kojem je ostavio značajne tragove o svojem djelovanju koje je uticalo na istorijske procese, i još od vremena kada se na njega skreće pažnja na putovanju engleskog političara Cavendisha, utisnulo osoben pečat na kulturnu i političku mapu Evrope.

Kapetanu Bernardu Borisiju i nasljednicima je neobrađene zemlje u Istri, u blizini Poreča, u kontradama Fontane, uključiv školj Riviera, potvrdio mletački Senat oktobra 1595. Borisi su 1595. g. otkupili i torre di Boraso, danas poznatu kao Turnina, odbrambenu kulu sjeveroistočno od Rovinja, koja je prethodno bila u fortifikacijskom sistemu mletačkog izvangradskog područja.

Bernardo Borisi 1596. g. kupuje i Castello Neboise i obnavlja ga do 1610. g. (Castel Borisi). Borisijevi su i dalje sticali zasluge u službi Republike Sv. Marka: Bernardov brat Marc’Antonio je bio tumač jezika u Carigradu i prvi od mletačkih građana nosio naslov Dragomano grande na Porti.

Reinvestiturom uz titulu Conte 1648. g. feud Funtane je potvrđen je Borisijevima, a 1725. upisani su u Registar istarskog plemstva s nasljednom titulom grofova. Tokom francuske vladavine jurisdikcija nad Funtanom sjedinjena je s porečkim distriktom, ali su realne prestacije nastavljene. Austrija je prije 1826. g. priznala stare društvene razlike i titulu grofova Borisijevima. Feud Fontane grofova Borisi bilježi se 1848. g, da bi likvidacija tog posjedovnog prava uslijedila 1869. g, kad su u Austriji konačno takva prava ukinuta.

Naseljavanje Funtane i susjednih krajeva Istre iz Crnogorskog primorja

Kapetan Bernardo Borisi je utrošio znatna sredstva za podizanje Funtane i melioraciju zemljišta na koje je naselio, osim svojih nekadašnjih podložnika, i kolone različitog etničkog porijekla. Pored starosjedilaca, na njenim kontradama su se našli doseljenici iz Crne Gore (dalla Zeta), Dalmacije, Bosne, Furlanije. Funtana je bila privatna gospoštija, pa su vlasnici opterećivali podanike polufeudalnim i fiskalnim nametima, zadržavši u rukama institute koji su u ostalim djelovima Istre spadali u djelokrug seoske samouprave.

Pogoršavanje društvenih prilika na području Bara uticalo je da bijeg prema sigurnijim sredinama postaje jedini uslov opstanka. Bernardo Borisi je na ovo područje doveo 1595. g. 47 osoba „iz Zete“. Oktobra 1610. mletački Senat je razmatrao pitanje naseljavanja Istre; dobivši odobrenje, 6 porodica sa 35 članova iz Bara smjestilo u Bečićima, čekajući prijevoz u Istru. Uskoro je, decembra 1610, za njima u Paštroviće pristigao veliki broj Barana bez znanja i odobrenja kotorskog providura. Sredinom januara 1611. krenula je prva grupa Barana od 18 porodica i 87 članova. Rašporski kapetan Pietro Bondumier izvještava 4. februara 1611. o porodicama koje su doplovile brodom u Červar; u Buzet su došli „loše obučeni, bez ikakve stvari za život, bez stoke, lišeni poljoprivrednog inventara i u potrebi za svime“. Neki od lokaliteta odakle su iseljenici koji se u izvorima pominju su: Sosina, Spiza, Susan(i), Taggiomil, Antivari, Marcovich, Montenegro.

Poslije ove grupe u Poreč je u aprilu 1611. uplovila fregata sa 10 porodica iz Spiča, sa 48 lica, a nekoliko dana zatim stiglo je još 40 doseljenika. U septembru 1611. došla je u Poreč i treća grupa iseljenika iz Mrkojevića. Kapetan je smatrao da se niko ne bi mogao bolje pobrinuti za njih i pobožnim djelom obradovati dužda od Bernarda Borisija. Naveo je da je on doveo u dobro stanje Funtanu i preselio 19 familija iz zavičaja, te da bi mogao pripremiti terene i uz državnu pomoć obezbijediti stoku za navedene pridošlice, budući da drži dobra i u Kopru, a njegova kuća prima godišnju penziju od 100 dukata preko blagajne Hvara. Kapetan ističe: Ne želim izostaviti da Vam kažem – s obzirom da se našao na iskrcaju ovih ljudi – kako je i on rođen u Baru, prepoznao je neke od ovih staraca koji su bili njegovi radnici dok se taj grad nalazio pod vlašću Prejasne Republike: te sam vidio da ovaj narod pokazuje izuzetnu utjehu računajući na njega.

Naseljavanje se nastavilo, pa se značajan dio žitelja Crnogorskog primorja i drugih krajeva Crne Gore preselio u Istru. Mnogi od doseljenika stupili su u službu na mletačke naoružane barke, dok su neki zbog teških uslova za život prešli u austrijske zemlje. Vjerski momenat bio je ipak relevantan u kasnijim poduhvatima Borisijevih. Deset crnogorskih porodica koje su zbog turske opasnosti napustile svoj kraj, doveli su oko 1680. g. veleposjednici Borisi u Funtanu; međutim, pošto im je uskra¬ćeno da dobiju pravoslavnog sveštenika, vratili su se kućama. Troškovi smještaja kolonista i njihov bijeg osiromašili su i Borisije, koji su 1686. g. tražili izuzeće od poreza koji se ubirao za vođenje Morejskog rata, pri čemu su se pozivali na mnoge zasluge naše Kuće, a posebno one koje je djed ostvario službom velikog dragomana u Carigradu, gdje je varvarskom smrću u holokaustu za ovu Prevedru Republiku žrtvovao svoj život.

Izgrađivanje Funtane i posjedi Borisijevih u Kopru, Furlaniji i Venetu

Južno od Poreča i milju od Vrsara nalazi se uvala Funtana, koju graditeljski od 1595. g. obnavlja barski plemić, kapetan Bernardo Borisi, naseljavajući je kolonistima iz Bara i okoline. Uz postojanje kasnosrednjovjekovne arhitekture na prostoru gdje je podignuta palata, naselje se razvilo na uzvišenju uz nju i župnu crkvu koje je on podigao. Bernardo je sa suprugom Laurom Doralice rođ. Barbo iz čuvene porodice iz Motovuna imao sina Frana, preko kojega će se Borisi opet rodbinski povezati s rodom Gravisi. Borisi iz Kopra započeli su povremeni, a od 1610. g. i dovršenja palate koju Funtanjani nazivaju Kasteja – stalni boravak u tom kraju. Funtanski Kaštel podigao je gospodar Funtane Bernardo, svjedoči prevedeni latinski tekst na nadvratniku građevine: „U TEBE SAM SE GOSPODINE UZDAO. 1610. SAGRADIO PLEMIĆ BERNARDO BORISI IZ ZNAMENITE DUKLJANSKE I BARSKE PORODICE BORISI“

To je kaštel-utvrđenje renesansne simetrije i proporcija. Prostrana dvospratnica (danas u privatnom vlasništvu) gleda prema glavnom trgu Funtane, na kojem se nalazi crkva Sv. Bernarda. Na drugom spratu je barokni balkon, a na zapadnom ulazu, nad grbovima Borisija na dovratnicima, nalazi se natpis, obraćanje patricija graditelja: “KAKO BI PUTNIK DOBRO VIDIO GRAĐEVINU KOJU JE ZA SVOJ VLASTITI I UGOĐAJ PRIJATELJA BERNARDO BORISI, IZDANAK I NAJVELIKODUŠNIJI PLEMIĆ BARSKI VREDNOĆOM I MARLJIVOŠĆU UZ BOŽJU POMOĆ NAPRAVIO”.

Župnu crkvu Sv. Bernarda opata, patrona i zaštitnika mjesta, Bernardo Borisi je podigao oko 1621. g. Oktagonalni zvonik u sklopu crkve visok je 34 metra. U molbi za gradnju crkve Bernardo navodi da je u Funtanu doveo tridesetak porodica, osiguravajući im potrepštine za život i obradu zemlje. Zato je tražio da mu se omogući gradnja crkve, kako doseljenici više ne bi bili prisiljeni da idu prema Poreču ili Vrsaru. Odgovoreno mu je pozitivno, s tim da je bio obavezan da im obezbijedi sveštenika. Jednobrodna crkva klasicističkih stilskih odlika podignuta je na temeljima starijeg sakralnog objekta, po Bernardovom pobožnom zavjetu Bogorodici Djevici Mariji, kako je, uz grb Borisija, napisano na nadvratniku portala.

U crkvi se nalazi nadgrobna ploča s grbom plemićkog roda Borisi. Unutrašnjost crkve je obnovljena, sa dva barokna oltara, drvenim skulpturama Sv. Bernarda, Srca Isusovog, Sv. Valentina i dr. Iza oltara na zidu je vrijedna slika koja predstavlja Bogorodicu s Djetetom i svecima; djelo se datira u početak XVII v. i najznačajnija je umjetnina u Funtani. Po stilskim odrednicama povezuje se sa Carpacciovom slikom u koparskoj katedrali i ranobaroknim kompozicijama venecijanskih radionica; crkva je posvećena i Majci Božjoj.

Podizanje građevina je sintetizovalo društvene mogućnosti i estetske osjećaje Borisijevih, ali i proces sraštavanja s novom sredinom, koji je bio praćen ustrajnom usmjerenošću prema zavičajnom području. Najkasnije 1648. g, nakon uhodavanja života na feudu, porečki kaptol je Borisijevima nadodao zaliv Mulandrija koji okružuju dva poluostrva – danas područje poznato kao Zelena i Plava Laguna.

Shodno graditeljstvu venecijanskih patricija, značajka istarskog plemstva od XVII v. bila gradnja vlastitih vila – kuća na veleposjedima u gradskoj okolini: tako su stancije, odnosno ljetnikovce i posjede u okolini Kopra imali i Borisijevi. Villa dei conti Borisi u mjestu Santa Domenica del Risàno s nekoliko arhitektonskih detalja daje izgled kompleksu koji od drevnog sjaja čuva samo formu i sjećanje. Duž poteza koji je bio glavni put velikog napoleonskog logora, u kontradi Prade, nalazi se još jedna villa koja je pripadala familiji Borisi.

Istaknutu društvenu poziciju Borisijevih potvrđuju i drugi lokaliteti i juspatronati. Slikovita barokna jednospratnica u Ankaranu, izgrađena vjerovatno krajem XVII v, nalazi se između Valdoltre i Debelog rtiča. Na njenoj fasadi je uzidana kamena ploča s grbom Borisija. Punta Borosìa, u sredini dva rta (Rta Savudrija i Rta Bašanija/P.ta Bassania) formira najzapadniji promontorijum istarskog poluostrva. Granica između komuna Pirana i Umaga prolazila je između Borozìje (Borisìa; naziv izveden od porodice grofova Borisi) i Bašanije.

Na spisku domova koji su imali čast ulaska u Vijeće Poreča nalaze se i grofovi Borisi. Kako se krajem XIX v. jedan ogranak porodice seli u Furlaniju, Borisi će ostaviti traga i u Romanžu na Soči. U rimskoj palazzo Venezia, dospio iz Gradskog muzeja u Kopru, čuva se zvekir u bronzi izrađen u botegi Niccolòa Roccatagliate – koji se izvorno nalazio na palati Borisi u Kopru, a u Italiji se nalazi i codice Borisi.

Kopar je 1944. g. ostao bez najvrjednijeg dijela starog gradskog arhiva i nekih važnih knjiga: venecijanskom nadzorništvu predato je 57 sanduka. Sadržaj svake kutije je označen brojevima inventara Francesca Majera. Među vrijednim knjigama bila je i inkunabula, takozvani Codice Borisi iz XV vijeka. Uvezan između kožnih korica, kodeks koji je pripadao kući Borisi i vjerovatno služio vaspitanju djece i mladih, sadrži: dva fragmenta Ovidijevih Heroida: 53 stiha prve poeme Penelopa Odiseju i 54 pete (Enona Parisu), zatim Raspravu Pietra Paola Vergerija Starijeg ad Ubertum Carariensem de ingenuis moribus et liberalibus studiis adolescente, te prijevod s grčkog spisa Sv. Vasilija koji je načinio Leonardo Aretino (†1444.). Zanimljivo je da je i venecijanski knjižar iz Spiča (1524/53.) Damian di Santa Maria izdao djelo San Basilio s predgovorom na latinskom jeziku.

Prvi list, pergament stavljen da bi se obezbijedio kodeks, breve je Antonia Veniera, dužda do 1400. g. Odmah slijedi prva Heroida, a zatim traktat de ingenuis moribus. Slijede: latinski govor u slavu malog Isusa, sastavljen za javno recitovanje na blagdan Božića; svadbeni govor s citatima pjesnika i primjerima iz rimske istorije; latinski stihovani sastav o sadržaju spisa Sv. Vasilija, italijanski tekst iz XV/XVI v. i dvije apologije, moguće iz sredine XV v. Na posljednjoj hartiji nalaze se prijevodi s italijanskog na latinski, gramatičke definicije, izreke, itd. Na kraju je vidljiv i monogram bA. Tako je kodeks opisao prof. F. Majer.

  Trgovački poduhvati i imovinske transakcije

Prestiž Borisijevih ogleda se i u njihovim imovinskim transakcijama u različitim krajevima Istre i Veneta, u Baru i Dubrovniku, u Moldaviji, Transilvaniji, Poljskoj i Carigradu. Za pretpostaviti je da je trgovačkim stopama brata Marina krenuo i Bernardo. Preduzetnik Marino, koji je mogao ostati da prebiva u Baru, a kasnije u Dubrovniku, bio je agent kompanije Venecijanca Antonia Parute, trgovca iz carigradske Pere s rumunskim zemljama i Poljskom. Marin se 1588. g. radi posla uputio u Târgovişte, a zatim u Bukurešt. Radilo se o prodaji rubina, drugih dragulja i nakita vlaškom vojvodi, ali se zbog njihove visoke cijene, po savjetu Mihnee II Renegata, morao uputiti vojvodinom stricu Petru Hromom u Moldaviju.

U Istri se iseljenim Borisijima pridružuje i njihov stric. Dubrovački kancelar Antun Boriš pri kraju života seli se u Kopar, gdje će sastaviti testament 1596. g. Njegovi nasljednici bili su Frano (Francesco) i ostala braća, a u odnosu na sredstva kojima je raspolagao u Belluno iseljeni Baranin Tiberio Zuppano (Župan) Borisi posluju sa slavnim kompozitorom Giovannijem Gabrielijem.

Bernardo i Marc’Antonio su indirektno učestvovali u vanjskoj trgovini rumunskih vojvodstava, nudeći zainteresovanim mletačkim trgovcima pozajmice za kupovinu koža, voska, ribe i kavijara na području Donjeg Dunava. Njihov brat Frano je investirao značajne novčane svote u trgovinu između Venecije i Levanta. U Vlaškoj je bo1ravio sa ženom 1617. g. i tamo „držao otvorenu kuću“. Bernardove aktivnosti u rumunskim zemljama 1618. g. svakako su imale uticaja na imovni status Borisija u Istri. Komuna Motovuna pozajmila je 1619. g. od Borisija 1.000 dukata, i ustupila im u zalogu prihode Novaka motovunskih.

Zabilježeno je da je Bernardo 1619/20. g. potraživao znatne svote od kritskog trgovca Costantina Battiste Vevellija, koji je izvozio usoljenu jesetru, kavijar, neprerađene goveđe kože i sirovi pčelinji vosak u Veneciju. Vevelli je dugovao Borisiju dvije pozajmice potvrđene sporazumom iz moldavskog glavnog grada Iaşija 1619. g, u vrijeme kad je Borisi bio hetman – zapovjednik moldavske vojske, a Vevelli veliki carinik Vojvodstva. Potraživanja poput ovih ponovo su isticana od nasljednika Bernarda Borisija – njegovog brata Francesca, koji je 1634. g. povjerio danskom ljekaru Hansu Andresenu Skovgaardu obavezu da u Carigradu od nasljednika kritskog trgovca dobije isplatu 1.100 cekina, kao i kamatu.

Prijem Borisijevih u Veliko vijeće Kopra

Bernardo Borisi, koji je u Istru prema nekim istoričarima stigao 1590. g., sa svojom će braćom Franom i Marc’Antoniom zatražiti da budu priznati kao plemići Kopra. U vezi sa time je mletački Senat prikupio obavještenja te odlučio da udovolji njihovom zahtjevu, preporučivši Generalnom providuru za Istru da utiče da ih Vijeće plemića Kopra primi u svoje okrilje. Potestat i kapetan Kopra je 1617. g. dao mišljenje o molbi Borisija, kojom traže da sa potomcima budu učinjeni plemićima Kopra, kakvima su već učinjeni Bruti, njihovi rođaci. S obzirom da ih je ujak Bruti nagovorio da se i oni nasele u Kopru, zbog gubitka Bara, njihove domovine, koji su pretrpjeli, a oni su tokom vremena stekli nekretnine, kako kuće u gradu, tako i solila (…) zaista kako je svaki od njih, od kad su se tu naselili, živio časno, kao što i sad žive gospoda Bernardo i Marc’Antonio sa mletačkom službom koju obavljaju u Carigradu, zaslužuju milost koju traže.

Diplomatsko-vojni dosezi i zavještanje Bernarda Borisija

Bernardo Borisi se pominje 1589. g. u Iaşiju, kada je moldavskom vojvodi Petru Hromom (1574/79, 1582/91) bio tumač prilikom posjete engleskog političara Harrya Cavendisha. Upravo je Cavendish na putu sa svojim slugom Foxom posjetio 1589. g. Rovinj.

Prestiž braće Borisija je rastao, čemu je doprinosio diplomatski uspon Bernarda. Zapovijed sultana kadiji Galipolja i kaštelanima Kaštela od februara 1613., na temelju obavještenja mletačkog baila, francuskog i holandskog ambasadora (Flandrije), ističe da je novi konzul Bernardo Borisi, brat velikog dragomana mletačkog bailata Marc’Antonia, rezidenta na Porti. Konzulat u Galipolju je još 1586. g. zavisio od baila u Carigradu i spadao u kategoriju diplomatskih predstavništava kojima su konkurisali lokalni agenti. Društveni status njegovih konzula je zavisio od ličnog socijalnog kapitala, koji su svojim postupanjem mogli konvertovati u diplomatski i simbolički.

Kapetan Borisi je u maju 1613., kada je Gábor Bethlen već bio izabran od strane Porte za budućeg vojvodu Transilvanije, stigao u Carigrad s poslanikom kneza Gábora Báthorija s bogatim darovima za sultana, muftiju i sve vezire. Bernardo je u Vlaškoj bio komornik (gran ciambellano) vojvode Radu Mihnee i jedan od najznačajnijih dostojanstvenika u njegovom Vijeću od aprila 1613. do jula 1616, i u Moldaviji od novembra 1616. do decembra 1618. U vojvodinom vijeću se našao među drugim ličnostima iz levantinskog svijeta, iz ambijenta italijanskog jezika i kulture. Da je i dalje bio poslovno aktivan, svjedoči što je primio, u zamjenu za dva sela, 600 talira i 6 konja, iznos svote pozajmljene za vrijeme vladavine Iancua Saskog za kupovinu somota, damasta i turskog sukna. Prisustvo Borisija u Vlaškoj i Moldaviji objašnjava se značajnim vezama koje su uspostavljene boravkom Radu Minhee (1586-1626.), sina vlaškog vojvode Minhee II Renegata (1559 – 1601) u djetinjstvu kratko vrijeme u Kopru, pod tutelom Giacoma Bruttija, ujaka Borisijevih. Radu Mihnea će postati vojvoda u Vlaškoj (1601 – 1602; 1611 – 1616; 1620 – 1623) i Moldaviji (1616 – 1619; 1623 – 1626), a funkcioneri su pratili svoje vojvode, koje je osmanska politika u vazalnim zemljama često smjenjivala.

Postelnic u Vlaškoj pa u Moldaviji, Bernardo, brat velikog dragomana među Raduovim boljarima, na visoku dužnost velikog hetmana imenovan je od Gašpara Grazianija, koji je imao dugove prema  Borisijima. Marc’Antonio Borisi je kreditirao Grazianija 1619. g., kad ga je sultan Osman II postavio za vojvodu Moldavije. Graziani je nastojao i da se oženi jednom njegovom kćerkom. Možda su Marc’Antonio i njegova porodica u početku gledali na Grazianija, zbog prividnog uticaja i bogatstva, kao na avanturistu koji je nastojao da se poveže s prestižnom familijom. Drugi razlog ticao se uticajnog prisustva Bernarda Borisija u Moldaviji; ženidbom sinovice osigurala bi se njegova lojalnost. Kad je postao moldavski vojvoda, Graziani se okrenuo Bernardu radi podrške i povjerenja, učinivši ga jula 1619., u predvečerje rata s Osmanlijama, velikim hetmanom, tj. vrhovnim zapovjednikom moldavske vojske.

U proljeće 1620. Graziani je u Iaşiju venecijanskom trgovcu Paolu Miniju vjerovatno govorio o planu predstojećeg antiosmanskog ustanka. Graziani je 5. marta 1620. obavijestio Minia o iznenadnom odlasku Bernarda Borisija u Kamianiec Podolski u ondašnjoj Poljskoj, danas u Ukrajini. Međutim, Bernardo u pismu bailovom sinu otkriva razlog odlaska iz Moldavije: radilo se o kreditu od 5.000 cekina datom Grazianiju, koji nije vratio, što je pruzrokovalo spor između dvojice, povlačenje mletačkog sudita u Poljsku, i povratak u Veneciju. Stoga Borisi nije učestvovao u borbama započetim napadima Osmanlija na moldavsko-poljske snage, kako se ranije smatralo, jer su ga nesuglasice s Grazianijem navele da napusti zemlju početkom marta 1620. Hrvata, vjerovatno iz Gračaca (dim Gašpar Milostić u Gundulićevom “Osmanu”), ubila su kod Cecore na Prutu u septembru 1620. dva moldavska bojara, dok je bio u bjekstvu, nakon poraza svojih trupa.

Hetman Bernardo, koji je iz Modavije otišao prije bitke kod Tuţore (1620.), sklonio se u Poljsku, odakle je stigao u Kopar i Veneciju. Potestat i kapetan Kopra piše duždu u oktobru 1620. da se tu nalazi guvernadur Bernardo Borisi, koji je upravo došao iz Moldavije, čovjek oštrouman, vrlo praktičan u svim stvarima, kojem se najviše vjeruje, na kojeg se dužd sigurno može osloniti. Zvanje konzula Serenissime u Galipolju imao je vjerovatno do smrti. Mramorni epigraf s istaknutim dobrotvorima u crkvi i konventu dei Servi di Santa Maria sadrži i ime contea Bernarda Borisija (1624.), dok je iste godine odredio zavještanje koparskim dominikancima. Bernardo je sahranjen u Kopru, gdje je vjerovatno i umro, shodno epigrafu na crnoj mramornoj ploči koji se nalazio nad njegovim grobom kod glavnog oltara u crkvi franjevaca opservanata – Sant’Anna dei Zoccolanti. Francesco Borisi je sahranio brata i podigao mu 1625. g. spomenik, istakavši časti koje su pokojniku ukazane u dalekim zemljama. Monument navodi da je BERNARDO S VRLINOM UZDIGNUT NA NAJVIŠI POLOŽAJ U MOLDAVSKOJ VOJSCI, DA JE ZASLUŽNO PRIDRUŽEN KOPARSKIM DEKURIONIMA, DA JE PREMINUO S UKRASIMA ČASTI I SLAVE, ŠTO JE NJEGOV BRAT BOLNO ISKAZAO S NAJVEĆOM LJUBAVLJU. Po Bernardu Borisiju nazvana je ulica u središtu Funtane, a šetnica Bernardina vodi u Zelenu lagunu.

Profesionalni angažman Bernarda Borisija utrt je djelatnošću njegovih istaknutih prethodnika i savremenika. Plemić Bernardo se nalazi u plejadi ljudi poniklih na domaćem prostoru (takvi su, između ostalih, Jeronim Buća, Antun N. Prokulijan, Mihailo Crnojević, Bartolomeo Brutti, Marko Samuel Caloian, Pasquale Dabri, Gaspar i Anton Bruni, Viktor Besali, Marc’Antonio Borisi), koji su, s rijetkim izuzecima poput Božidara Vukovića, ostali manje poznati ili gotovo nepoznati domaćoj istoriografiji. Nekritički tumačeni podaci učinili su da uloga i značaj ovih ličnosti u političko-diplomatskim dešavanjima Evrope toga vremena budu potcijenjeni. Poveznice s onovremenim najvažnijim državnicima i složeni, zakulisni potezi kojima se uticalo na geopolitiku, pružaju širu perspektivu, omogućujući cjelovitiji uvid u istoriju Crne Gore. Protagonisti, a u nekim slučajevima i kreatori diplomatskih odnosa, obilježili su odnose razumijevanja i sukoba između Osmanlija i Evropljana, predstavljajući područje doticaja hrišćanskog i islamskog svijeta, s kojeg su pokušavali da nadvladaju političke, ideološke i kulturne distance.

The post Dr Savo Marković: Istaknuti predstavnik barskog nobiliteta Bernardo Petrov Borisi first appeared on BARinfo.

Posjetiocima se najprije obratio arheolog Dejan Drašković, koji je kazao da se otvara objekat za posjetioce u kome je stalna arheološka izložba i da se konačno ovoj zgradi daje svrha koju bi svaki objekat u Starom gradu trebalo da ima, a to je muzejska – izložbena.

„Ovaj proces je počeo pedesetih godina sa velikom kampanjom istraživanja profesora Đurđa Boškovića, koja je rezultirala objavom kapitalne knjige 1962. godine, u kojoj je je, između ostalog, napisao kako predlaže da se baš u ovom objektu otvori muzej. Prolazilo je vrijeme, pregalaštvo mnogih mojih prethodnika – arheologa Omera Peročevića, Mladena Zagarčanina, a sada i mene rezultiralo je da zaokružimo cijelu priču i ovaj objekat stavimo u muzejsko-izložbenu funkciju. Veliku zahvalnost dugujemo nadležnom ministarstvu, posebno Opštini Bar i prvom čovjeku grada. Bez njihove pomoći, posebno finansijske, sve ovo bi bilo nezamislivo“, rekao je Drašković, zahvalivši se i Kulturnom centru Bar, direktoru Erolu Marunoviću, kao i zaposlenima u Starom gradu.

Objekat je svečano otvorio predsjednik Opštine Dušan Raičević.

Pozdravljujući brojne goste, među kojima i nove ministre u Vladi Crne Gore Gorana Đurovića i Vasilija Laloševića, te direktora KCB Erola Marunovića, Raičević je naveo da se ovim „stavlja krunu na dosadašnji rad, koji smo na početku mandata 2018. godine definisali, sa ciljem da svake godine otvaramo ili stavljamo u funkciju jedan od objekata u Starom gradu Baru. Najprije smo tada, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture, rekonstruisali crkvu Svete Katarine, zatim nastavili sa aktivnostima na palati 85 kao prvom Kreativnom habu u Crnoj Gori koji već dvije godine živi. Kroz projekat ‘Fortitude’ uspjeli smo da adaptiramo objekat Carinarnice i Ljetnju scenu, a uz podršku Ministarstva kulture i da okončamo sve radove u dijelu uređenja enterijera Arhiepiskopske palate“.

Vrijednost radova je preko 90.000 eura iz Budžeta Vlade Crne Gore, dok je Opština Bar opredijelila preko 40 000 eura. „Time smo jasno stavili do znanja svim našim partnerima da na jednak način želimo da realizujemo i buduće projekte koji za cilj imaju rekonstrukciju i revitalizaciju starih objekata u Starom gradu Baru i njihovo stavljanje u funkciju, a prioritetno stavljanje u funkciju turističke ponude našeg grada. Veoma sam srećan i zadovoljan što su radovi okončani u definisanom roku i izvedeni na kvalitetan način“, rekao je Raičević i zahvalio se zaposlenima u Kulturnom centru i arheologu Dejanu Draškoviću, „koji nastavlja tradiciju čuvara Starog grada Bara koju je Omer Peročević mnogo godina iza nas postavio. Večeras se njegova vizija i njegov san da upravo ovaj objekat bude na ovaj način rekonstruisan ostvaruje“.

Posjetioci su obišli unutrašnjost Arhiepiskopske palate u kojoj se nalaze četiri prostorije sa različitim postavkama o kojima je detaljno i sa posebnom emocijom govorio arheolog Dejan Drašković.

Nakon obilaska postavke, predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević je za Radio Bar i Barinfo izjavio da se “Noć tvrđava” po prvi put organizuje u našem gradu kao dio evropskog projekta, koji se realizuje sa gradovima-partnerima: Šibenikom, Karlovcem i Banja Lukom.

„Danas smo imali veliku privilegiju da upravo na ovom lokalitetu, gdje se nalazi Arhiepiskopska palata, po prvi put javnosti prezentujemo arheološku postavku sa ciljem da upravo ovaj objekat ubuduće bude definisan kao Arheološki muzej našeg grada. Radovi koje smo započeli u dijelu uređenja Arhiepiskopske palate su započeli sredinom 2021. godine, nastavili smo i u ovoj godini sa radovima na uređenju enterijera, kako bi upravo večeras posjetiocima prezentovali sadržaj. Time stavljamo tačku na četvorogodišnji program koji je za cilj imao rekonstrukciju i revitalizaciju objekata u Starom Baru i stavljanje u funkciju određenih objekata. Ovaj projekat je i na nekim drugim mikrolokacijama ponudio nove sadržaje, kao što je reljef u bronzi našeg poznatog vajara Zlatka Glamočaka i niz tehničkih sredstava koja su nabavljena kroz ovaj projekat sa ciljem da kroz jednu modernu tehnološku prezentaciju, turistima koji u sve većem broju posjećuju Stari grad, ponudimo potpuno drugačiju definiciju turističke ponude Starog Bara. Vrijedni ljudi iz Kulturnog centra, predvođeni arheologom Dejanom Draškovićem, uložili su značajne napore da ova arheološka postavka bude prezentovana na pravi i adekvatan način kroz jasnu hronologiju. To veoma raduje jer se oslanjamo na naše domaće snage i pokazujemo da u Baru postoje stručni ljudi koji su spremni da ulože dio sebe u izgradnju našeg grada“, zaključio je Raičević.

Ministar sporta u Vladi Crne Gore Vasilije Lalošević je za Radio Bar i Barinfo potencirao kako je „fasciniran radom ovih mladih ljudi, arheologa iz barskog Kulturnog centra“.

„Veliki posao su uradili, naravno uz pomoć Opštine Bar i Ministarstva kulture. Stari grad Bar se nalazi na pet km od centra i baš zbog toga ima posebnu draž i patinu i mislim da svi zajedno moramo više uraditi da se revitalizuje. To je bogatstvo, izvorište nečega što će donijeti boljitak Baru. Treba dati mladim ljudima šansu da ga osmisle, da pomogne država i lokalna samouprava i mislim da će Stari grad Bar biti top atrakcija u svakom pogledu“.

Utiske nakon obilaska postavke čuli smo i od Ministra ekonomskog razvoja u Vladi Crne Gore Gorana Đurovića: „Ja uvijek naglašavam da grad Bar ima tri zlatnika: more, jezero i Stari Bar. On što je Monmartr za Pariz i Francusku, to je Stari Bar za Bar i za Crnu Goru. Pravo je zadovoljstvo biti danas ovdje, impresioniran sam onim što sam vidio i zahvalan Kulturnom centru, Ministarstvu kulture i Opštini Bar koji su uložili sredstva da se ova palata revitalizuje. Siguran sam da je to jedan u nizu projekata koji se ovdje moraju izvesti kako bi Stari Bar zasijao punim sjajem i bio jedna od najvećih turističkih atrakcija u Crnoj Gori“.

U okviru manifestacije „Noć tvrđava“, posjetioci su danas, zahvaljujući novim tehnologijama, u sistemu proširene stvarnosti, unutar zidina Starog grada, mogli da vide kako su objekti nekada izgledali, prije nego su porušeni. Turistički vodiči, predstavnici TOB, JPKC i turističke agencije prisustvovali su radionici na kojoj su predstavljeni novi alati u prezentaciji Starog grada. Arheolog Goran Pajović je kreirao mapu-kartu Bara, a programer Dražen Kalezić je na čelu firme “Weblab” koja je radila web aplikaciju.

Ana Živanović iz opštinske kancelarije za upravljanje projektima nam je kazala da su kroz projekat „Fortitude“ kreirana dva korisna alata za prezentaciju Starog grada koji će svima, a posebno vodičima biti od velike koristi. Jedan je karta Starog grada, nova mapa za lakšu orijentaciju. Upisani su svi objekti, a označen 21 objekat koji se obično obilazi u Starom gradu.

„U utorak, 3. maja, nastaviće se radionica koja će biti interaktivna. Sastaće se svi ljudi koji su danas bili tu i dobili zadatak da pripreme po jednu legendu. Taj dan smo nazvali ‘Istine i legende’. Cilj je da se napravi kolekcija priča o Starom gradu“, rekla je Živanović.

„Noć tvrđava“ završena je na Ljetnjoj sceni koncertom poznatog crnogorskog  gitarskog dua Bulatović- Nikčević.

The post Otvorena arheološka postavka u obnovljenoj Arhiepiskopskoj palati Starog grada Bara first appeared on BARinfo.

Okrugli sto je organizovan u sklopu projekta EMOUNDERGROUNDS koji je finansiran u okviru Interreg V-B Jadransko-jonskog transnacionalnog programa 2014-2020, a koji sprovodimo u saradnji sa 10 partnera iz inostranstva, JP Kulturni centar koji je pridruženi partner na projektu, saopštili su iz TO Bar.

Nakon uvodnog obraćanja Darka Pekića koji je moderirao radom Okruglog stola, učesnike je pozdravila menadžerka projekta mr Nikoleta Nikčević je koja je iskazala zadovoljstvo intezivnom i dobrom saradnjom TO Bar sa svim stejholderima koji čine turističku ponudu barske opštine, kao i Starog grada Bara. Na sastanku je ukazano na relevantnost teme, otvorena brojna su pitanja, istaknuti izazovi koji utiču na razvoj, ali i na turističku valorizaciju Starog Bara.

Među učesnicima Okruglog stola bili su i predstavnici Opštine, Kulturnog centra, turistički vodiči, restorateri, hotelijeri, predstavnici privatnog smještaja, suvenirnica, turističkih agencija kao i NVO: Maslinija, Antivari, društvo maslinara Bar. Učesnici su pozdravili izgradnju nove kaldrme i saglasili se da je neophodno riješiti pitanje javnih toaleta i parkinga ističući i značaj međuinstitucionalne saradnje u cilju bolje uvezanosti svih aktera koji žive u blizini ili imaju ekonomsku korist od poslovanja u blizini Starog grada.

The post TO Bar organizovala okrugli sto na temu održivog razvoja Starog grada Bara first appeared on BARinfo.

Gostujući u emisiji “Sunčanom stranom ulice” na talasima Radio Bara, Drašković je podvukao da uspješno realizovane aktivnosti i projekti, kao i oni koji su u planu „daju za pravo da mislimo da će Stari grad u budućnosti biti ono što i treba da predstavlja- ponos grada Bara”.

RB/BI: Posljednjih godina se u značajnijoj mjeri probudila svijest, savjest i želja, pa su započeti opsežni radovi na konzerviranju i adaptaciji objekata u Starom gradu Baru. Grad je decenijama bio neopravdano zapušten. Da li su neki projekti mogli i ranije biti realizovani?

Drašković: Donekle je istina da je Stari grad Bar decenijama bio zapušten, posebno kada se poredi sa ostalim starim gradovima u Crnoj Gori- Budva, Kotor, Ulcinj… Geografija- da tako kažem, Starog barskog grada je drugačija. Pritom ne treba zaboraviti činjenicu da je i tokom perioda kada je izostalo finansiranje od nadležnih institucija, o njemu brinulo nekoliko ljudi, koji su isključivo svojim pregalaštvom uspjeli da očuvaju vizure grada kakvog danas vidimo. Da toga nije bilo, niti bih ja danas bio u studiju Radio Bara, niti bi mogli da pričamo o Starom Baru na ovaj način.

RB/BI: Ko je najviše zaslužan što danas imamo priliku da se radujemo zbog mogućnosti da se u Stari Bar ulaže, da se što više tog neprocjenjivog bogatstva sačuva, restaurira, zaštiti?

Drašković: Prije svih arheolog Omer Peročević, koji je život posvetio Starom gradu Baru. Po odlasku u penziju uvaženog kolege, izdešavale su se nove, značajne stvari…  Uvijek je tu i decenijama starobarskoj tvrđavi odan, vrijedni Jozo Vučić.

RB/BI: Na javnom konkursu Ministarstva kulture 2019. godine, kroz program zaštite i očuvanja kulturnih dobara, JP Kulturni centar kandidovao je i bio finansijski podržan za projekte- Restauracija i konzervacija otomanskog groblja i mesdžida i Završetak radova na Arhiepiskopskoj palati. Krenimo redom- gdje se tačno nalazi otomansko groblje i šta se na tom lokalitetu desilo, pa je ovaj posao bio neophodan?

Drašković: U srcu grada, iza Carinarnice nalazi se otomansko groblje (mesdžid- džamija bez minareta) gdje se veliki obujmni zid groblja obrušio nakon zemljotresa 1979. godine. On je tako stajao sve do prošle godine (što i nije predstavljalo toliki problem, s obzirom da se urušilo mnogo objekata), ali je problem što je na tom lokalitetu groblje koje se godinama osipalo. Zbog toga smo svjedočili ljudskim kostima koje su virile iz profila… Dug prema precima, ali i naučna i moralna obaveza, bila je da to saniramo. Uspjeli smo da raščistimo jednu trasu ulice ispod  groblja na koju se zid obrušio, sakupimo prosute kosti, istražimo nekoliko grobova i zasiječimo profil, kako bi u nekoj narednoj fazi zid podigli, a groblje sačuvali od daljeg osipanja. Urađeno je sve do samog podizanja zida. U međuvremenu se desila promjena vlasti, budžet nije izglasan, program zaštite za prošlu godinu nije “prošao”, pa nam je to ostalo kao obaveza za naredni period. Iako je bilo finansiranja od strane ministarstva, ali i Starobarana koji žive u Americi, posao još nije dovršen. Jedan drugi dio, ispod svratišta za putnike, obezbijeđen je od daljeg urušavanja. Radovima je rukovodio tada glavni za Stari Bar, arheolog Mladen Zagarčanin. Taj dio posla je urađen uspješno ali, ono što u skorijoj budućnosti moramo učiniti, jer dolaze kiše, je da zid što prije podignemo… Materijal je prilikom iskopavanja sistematizovan, ljudske kosti su odvojene, planiramo da ih kada otpočne projekat podizanja zida i revitalizacija tog dijela otomanskog groblja, vratimo u zemlju… Iako smo prema resornom ministarstvu kandidovali projekat izgradnje zida, “koči” administracija, pa se tako vrijeme utroši na možda nepotrebne stvari. Zakon je takav i moramo ga poštovati. Ipak, nadam se da ćemo, jer imamo namjeru da budemo jako “dosadni” i da potenciramo da se to što prije odradi, dobiti “zeleno svijetlo”. U suprotnom, desiće se dalje obrušavanje grobova, što sebi ne smijemo dozvoliti. Nijesam optimista da ćemo to uspjeti da odradimo do kraja godine, ali, svakako očekujem da će s proljeća posao biti okončan.

RB/BI: Koliko bi taj obimni posao koštao?

Drašković: Zid nije mali- preko 20 metara je dužine i u nekim djelovima je više od metra debljine. Mislili smo da je to obujmni zid otomanskog groblja, međutim, ispostavilo se da je u nekoj fazi razvoja grada, vrlo moguće, služio i kao bedem. Unutra smo, prilikom uklanjanja velikih gromada obrušenog kamenja u samom srcu, jezgru zida, našli novac XIV vijeka. I u tim donjim partijama prilikom iskopavanja, našli smo grobove i materijal, keramiku koja može da se opredijeli u srednji vijek. Dakle, govorimo o kompleksnom arheološkom nalazištu koje, zbog minimum 500 godina kontinuiteta u sahranjivanju, predstavlja obiman i zahtjevan posao, pa iziskuje i dodatna sredstva. Sa konzervatorskim projektom, za podizanje zida na minimum dva- dva i po metra, potrebno je obezbijediti 30- tak hiljada eura. U planu je da on prelazi nivo šetne i hodne staze, kako bi ljudi koji tuda prolaze bili sigurni, jer je nivo u tom dijelu mnogo viši u odnosu na ulicu. Sanacija brojnih “crnih” tačaka se odvija u skladu sa prioritetima koje smo odredili.

RB/BI: U toku je rekonstrukcija Arhiepiskopske palate. O kakvom je kulturno- istorijskom spomeniku riječ i zamoliću Vas da pojasnite njegovu važnost za grad Bar i Crnu Goru…

Drašković: Nalazi prilikom iskopavanja, ali i arhitektonske prospekcije samog objekta, daju nam za pravo da mislimo da je ovo zdanje podignuto najvjerovatnije krajem XIV vijeka i početkom XV vijeka. Procjenjujemo da je to tako, jer je u jednom zidu, doduše u sekundarnoj upotrebi, nađena ploča sa natpisom gdje se pominje arhiepiskop, te ime Starog grada (de Antibaro) i godina MCCC (1400.), tako da možemo biti neprecizni u nekih svega 20- 30 godina. Ovaj objekat je jako kompleksan, jedan je od najtežih za iščitavanje u Starom gradu Baru, ali je i jedan od onih koji je nakon zemljotresa ’79-te,  u velikoj akciji obnove grada 80- tih, obnovljen i stavljen pod krov. Već tada mu je data buduća funkcija muzeja. U tom periodu je završeno 70- 80% radova. Međutim, uz sve poteškoće koje su se dešavale na Balkanu, do prije nekoliko godina nije se našao zgodan moment da se konačno krene u finalizaciju stavljanja objekta u funkciju. Objekat je vjerovatno u jednom periodu, prije nego što je dobio rezidencijalni karakter u kome se stanovalo, bio manja crkva, što zaključujemo zbog zidova, ostataka fresaka koje se i danas nalaze na njima. Izabran je, tako, dobar objekat za tu namjenu- biće pravi reprezent muzeja, gdje bi trebalo da bude sistematizovano sve ono što Stari grad Bar u materijalu nudi. Koliko je to blago svjedoči podatak da grad ima kontinuitet života od skoro pet hiljada godina- istraživanja pokazuju da arheološki nalazi datiraju još iz bronzanog doba, sa kontinuitetom ne samo do 1878. i rata i oslobođenja grada od Turaka, nego postoje podaci o životu u njemu sve do zemljotresa… Radovi na završetku muzeja počeli su prije tri godine kada je Ministarstvo opredijelilo novac za vraćanje portala i prozora. Druga faza podrazumijevala je učešće Opštine i Kulturnog centra Bar u pokrivanju krova, kao i pripremne radove za početak posla koji će se realizovati kroz treću fazu, započetu prije 15- tak dana. Ministarstvo je dalo novac i preko Uprave javnih radova, firma “BomBeton” iz Podgorice je započela posao. Do nove godine bi radovi trebalo da budu završeni, pa očekujem da ćemo do ljeta dobiti reprezentativni muzej u arheološkom smislu (jer se arheološka i etnološka postavka nalaze u Dvorcu kralja Nikole). U Starom Baru će muzej biti vezan isključivo za arheologiju. Objekat tog tipa je bitan jer “otvara vrata” nauci, kulturi i turizmu. Iako su ta vrata dijelom već odavno otvorena, pa organizovanje naučnih skupova i posjete turista nijesu zanemarljivi, nadamo se da će se to višestruko povećati. Značajan je i finansijski moment, pri čemu mislim na prodaju ulaznica, što može značajno pomoći u daljoj revitalizaciji grada.

RB/BI: Kakva je bila posjeta ove turističke sezone?

Drašković: Za divno čudo, bila je jedna od najboljih sezona što se tiče posjete. Samo u septembru imali smo 12- tak hiljada ljudi koji su obišli grad. Ne zaboravite da taj broj u julu i avgustu ide i do 30 hiljada, a možda i više. To znači samo jednu stvar- da imamo nešto što je dobro, nešto što je značajno… Da li smo toga svjesni, ne znam, ali projekti koji su urađeni i oni koji su u planu, daju nam za pravo da potenciramo na tome koliko je Stari grad važan, kao što ste rekli, ne samo za grad i državu. Stari grad Bar predstavlja kulturno nasljeđe Bara i Crne Gore, ali i Balkana i svijeta. To je globalna priča, jer kada pogledate samo koje su civilizacije bile u Starom gradu, od Vizantinaca, lokalnih familija (Balšića), bio je i srpski despotski grad, 150 godina su ovdje bitisali i vladali Venecijanci, pa Turci…, jasno je da nešto značajno postoji tamo gore pod onim silnim ruševinama. Značaj grada, posebno u vrijeme Venecije, naglašava činjenica da je u njemu tada bilo 74 plemićke porodice koje su imali svoje grbove, pa se zna jesu li Prokuli, Borizi, Gradenigo… One su kratko trajale, jer je došlo do sukoba sa pučanstvom koje je htjelo da bude dio izvršne vlasti. Sve te podatke saznajemo kroz djelo našeg sugrađanina Sava Markovića, čovjeka koji radi u Barskoj plovidbi i uspio je da uđe u mletačke arhive, pa smo zahvaljujući njemu dobili nevjerovatno značajne podatke za istoriju grada. Postalo je jasno da mi tek treba da saznajemo o Starom gradu kroz otvaranje arhiva i arheološka istraživanja. Ona su posljednih desetak godina bila na visokom nivou, posebno kada imate na umu da ih je, u saradnji sa Kulturnim centrom Bar, vršio Univerzitet Ca’ Foscari iz Venecije. Rezultati su na godišnjem nivou objavljivani u posebnoj publikaciji. To nam je dalo ideju da možda u budućnosti sami pokrenemo časopis i formiramo stručnu biblioteku (što je već započeto), tako da ćemo uz Arheološki muzej, depo koji je napravljen prošle godine (gdje je sistematizovan materijal), imati jednu dobru priču u Starom gradu.

RB/BI: Od kada Vi proučavate Stari Bar, šta za Vas znači, kako ga doživljavate?

Drašković: Kako ja to volim da kažem- to vam je kao Tamni Vilajet- kajete se ako uđete, kajete se ako ne uđete. U slučaju da se odlučite da uđete, pored svih lijepih stvari koje gore postoje, ima toliko problema sa kojima, ne jedan čovjek, nego ni grupa od deset stručnjaka i ostala ekipa ljudi, ne može da se izbori, a ako ne uđete, biće vam žao što nijeste dali svoj doprinos u rješavanju problema. Starim Barom sam kao Baranin počeo da se bavim tokom studija prilikom istraživanja koje je obavljao upravo Univerzitet Ca’ Foscari. Bilo je to zaista lijepo iskustvo, jer imate priliku da vidite kako se to radi u Evropi, uz primjenu najmodernije tehnologije. Arheologija je kod nas poprilično konzervativna, pa su nama još uvijek pojam totalne stanice, koje su gotovo prevaziđene prilikom istraživanja po Evropi. Ipak, i kao takvu, trudimo se da arheologiju uzdignemo na što veći nivo. Mislim da u tome uspijevamo… Pripravnički staž sam odradio 2013. godine pod mentorstvom Omera Peročevića, pa je tada sva ta ljubav koju Stari Bar nudi, uspjela da se usadi i u moje srce. Njegovo pregalaštvo i zalaganje za Stari grad dali su mi volju da i ja nastavim tim putem. Naravno, nije mala zasluga ni kolege Mladena Zagarčanina za to što grad stoji takav kakav stoji. A, stoji dobar. Neka drugi sude, ali ja tako mislim iz razloga što smo uspjeli da se odupremo nekim novom izazovima u smislu gradnje modernih hotela sa bazenima. Stari grad Bar još uvijek nije mjesto za to, jer je malo istražen, pokrivaju ga ruševine. Kada smo prošle godine organizovali raščišćavanje, uklonili smo tri metra šuta ispod kojeg se pojavila ulica iz XVI-XVII vijeka, jedna od najljepših u gradu. Ni sami ne znamo šta se sve krije u ruševinama i arheološkim slojevima, pa mislim da neću pretjerati ako kažem da Stari Bar nije istražen niti pet posto. S tim u vezi, sve informacije koje dajemo turistima ili razmjenjujemo između sebe, od sjutra, kada dođu novi rezultati istraživanja, ne moraju da važe. Navešću primjer manastira Svetog Nikole (koji je dolaskom Turaka pretvoren u Sultan- Muratovu džamiju), a to ime je nosio jako kratko- mnogo duže je bio manastir Svetog Marka, jer se u fresci dodaje Sveti Marko i gradi se kapela. Svi podaci su promjenljivi.

RB/BI: Odvažili ste se da uđete u Stari Bar i, iako su izazovi brojni, stekla sam utisak da ne želite skoro da izađete.

Drašković: Tako je. Imate kancelariju pod otvorenim nebom. Kompjuter vam je zamijenila arhitektonska plastika iz XIV, XV vijeka, a zidovi kancelarije su vam zidovi stari po 500 ili više godina…, tako da to morate da volite. Popnete se na Londžu ili pođete na Citadelu, pa vidite ljepotu koju je Bog stvorio sa svim onim rječicama i malim kanjonima. Stari Bar je mnogo više od arheološkog nalazišta. On je ambijentalni dragulj. Puno je izazova gore, ali kad postavite sebi prioritete, može to da se iznese. Naravno uz angažovanje još ljudi, jer sve ozbiljene kompanije imaju odjeljak HR-a (human resources/ljudski resursi) jer, poenta je priče- ljudi su resurs. Morate angažovati dovoljan broj ljudi koji mogu da se iznesu sa problemom, jer moment koji podrazmijeva tekuće održavanje grada ponese izuzetno mnogo snage, energije… A gdje je tu arheologija? Jasno je da u tom smislu postoji veliki jaz koji mora da se prenebregne upošljavanjem još stručnjaka.

RB/BI: U posljednje vrijeme pažnju javnosti i ljubitelja umjetnosti zavrijedile su aktivnosti u Palati 85, koja je pretvorena u Kreativni hab. Kako Vi doživljavate taj svojevrsni susret mladosti, inovativnosti, umjetnosti i oživljavanje drevnih zidina jednom novom energijom, koja se, vidjeli smo, uspješno odupire sveopštoj izolaciji u kojoj živimo posljednjih godinu i po?

Drašković: Palata 85 je jedan od najljepših objekata u Starom gradu Baru. Baš nakon zemljotresa, u 80- tim, ona je bila jedan od svega pet- šest objekata koji su stavljeni pod krov. Njen značaj i pozicija su je na neki način opredijelili da, uz Sat kulu, bude jedan od markera u Starom gradu. Prije nekoliko godina pokrenuta je ideja da se ona stavi u funkciju i, kada je to već moralo da se desi, dobro je da se koristi kao Kreativni hab, jer upravo to predstavlja ono čemu su težili moji prethodnici i što je ideja razvoja Starog grada- da on bude jedan veliki atelje. Svoje mjesto će u takvom ambijentu naći i kozervatori i naučnici iz raznih struka. Ministarstvo je dalo novac, enterijer je sređen, uspjeli smo da objekat  povežemo na vodovodnu i kanalizacionu mrežu. Hab je već počeo sa aktivnostima, ljetos je tu organizovana likovna kolonija, a u razgovoru sa koleginicom koja je menadžerka Haba, saznao sam da će vrlo brzo u njemu biti organizovane i radionice za djecu. Jako dobro je najmlađe usmjeravati ka umjetnosti, a i publiku trebamo vratiti u muzeje, s obzirom da je priznajmo, posjeta Barana, pogotovo u zimskim mjesecima, jako loša. Osim odlazaka na književne večeri i poneku predstavu, u našem gradu su rijetka kulturna zbivanja. Moramo naučiti da živimo kulturu 365 dana, a ne samo tokom trajanja Ljetopisa. Iako ni sam još uvijek nijesam uradio ništa bitno da to promijenim, podržavam i radionice mozaika koje već godinama organizuje Petar Vujošević na kojima učestvuju i djeca i odrasli. Za primjer kako valja raditi može poslužiti Kotor, gdje su nakon sezone otpočeli akciju pod nazivom “Pravac, muzej”, koja je naišla na izuzetno pozitivnu reakciju i odgovor u obrazovnim ustanovama. Uz to, u Kotoru vrlo često organizuju i umjetničke radionice, upoznavanje sa istorijatom svog grada, pa bi se i mi time mogli voditi.

RB/BI: Kulturni centar je, kao vodeći partner, uspješno sproveo i dva IPA projekta- „Comlicities“ i „Fortitude“. Zamoliću Vas da naše slušaoce i čitaoce Bar Infa podsjetite na najznačajnija dostignuća realizovana pod njihovim okriljem.

Drašković: Što se tiče „Comlicities“- a, mogu reći samo da je Stari grad bio mjesto u kojem su umjetnici uključeni u ovaj projekat izlagali svoje radove, što su pratile brojne aktivnosti i snimanja. Kada govorimo o projektu „Fortitude“, koji se dosta tiče Starog grada, podsjećam da je uspješno rekonstruisana scena, zamijenjene su stolice, postavljena je nova bina. Međutim, još uvijek nijesu zamijenjeni prozori na samoj sceni, pa svjedočimo lijepoj, novoj sceni, koju ruže nefunkcionalni prozori na objektima 180 i 181, koji se neuklapaju u cio dojam. Takođe, namjena objekta Carinarnice, nekadašnje informativne postavke, je promijenjena. Ona treba da postane info- pult za turiste. Međutim, i taj je posao ovog ljeta kasnio sa realizacijom, pa iako ćemo sada uspjeti da je revitalizujemo i otvorimo, gro turista je već otišao, a ostali su uskraćeni za veliki dio informacija. Uz to, postoji i segment projekta koji podrazumijeva tzv. “uvećanu realnost”. Nabavićemo deset tablet uređaja, koje će posjetioci moći da uzmu, dođu ispred određenog objekta i vide njegovu idealnu rekonstrukciju, odnosno kako je on izgledao… Osim toga, ispred Spomenika oslobodiocima postavljena je i taktilna bronzana maketa Starog grada. Dobro je da su Opština Bar, kao nosilac projekta i Kulturni centar kao partner, ušli u “kolo” evropskih projekata, jer je finansijski aspekat izuzetno bitan, a fali nam novca da bi sve zamisli sproveli u djelo. Posao u sredini kao što je Stari grad Bar, koji je zaštićeno kulturno dobro, zahtijeva osim napora i mnogo novca. Imamo problem jer nas birokratija “koči”. Pomenuo sam “crne tačke” u gradu, koje biste inače riješili jako lako, ali zbog Zakona o zaštiti kulturnih dobara, bez saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara sa Cetinja, ruke su nam vezane. Na drugoj strani, van zidina, u zoni zaštićenog kulturnog dobra, niče novi Stari grad. Vidimo tako da postoje različiti aršini, što nije dobro, ali mi se baziramo na dio Starog grada i značajno je što projekti koji se u posljednje vrijeme realizuju u njemu, postoje.

RB/BI: Šta je, prema Vašoj procjeni, potrebno u skorije vrijeme uraditi u Starom gradu Baru?

Drašković: Skoro sam pravio listu prioriteta, na koju sam u prvoj verziji potrošio dva lista papira. Bio sam prinuđen da je skratim. Zaključak je da prvo treba saniranjem “crnih tačaka” obezbijediti sigurnost svim posjetiocima, potom naći način kako da grad oplemenimo sa još podataka (postavljanjem info- table ili modernim QR kodovima). Za manastir Svetog Nikole i katedralu Svetog Đorđa table su već u izradi. U budućnosti planiramo da bar na 20- tak objekata u Starom gradu postavimo obilježja sa osnovnim informacijama- o strukturi grada, raseljavanju, civilizacijama koje su se smjenjivale… Takođe, moramo obezbijediti i rekonstrukciju mokrog čvora, jer gradom prođe stotinjak hiljada posjetilaca, kojima morate ponuditi makar osnovne servise. Jedna od važnih stavki je svakako i raščišćavanje od šuta, jer je tek prošle godine nakon daleke ’85- te, dio šuta iznesen iz Starog grada. Kada radimo arheološka istraživanja, samo ga pomjeramo sa jednog mjesta na drugo, što nije rješenje. Znam da je Opština Bar u novom turnusu prijava za evropske projekte kandidovala sličan projekat, što nas ohrabruje. Bio bih veoma zadovoljan da makar pola od ovoga što sam naveo, uradimo do sljedeće sezone. Trebamo biti svjesni da nije dovoljno što nam turisti dolaze i šetaju, niti da se dičimo blagom koje Stari Bar nudi, niti da ga nazivamo balkanskom Pompejom, iako on to u neku ruku i jeste, a da ne radimo ništa na njegovoj revitalizaciji i očuvanju.

The post Drašković: Stari grad Bar će u budućnosti biti ono što i treba da predstavlja- ponos Bara first appeared on BARinfo.

Sistematska iskopavanja dvije odvojene prostorije sprovedena su kao dopuna projekta uređenja enterijera budućeg Arheološkog muzeja grada Bara, što je bio i uslov Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore pred početak budućih radova u unutrašnjosti palate. Sredstva su obezbijedili Direkcija za javne radove Crne Gore i Ministarstvo kulture Crne Gore, dok je rukovođenje istraživanjima povjereno arheolozima Mladenu Zagarčaninu i Dejanu Draškoviću. U tekstu za Bar Info, obrazložili su kako je sve teklo i do kojih se novih saznanja došlo.   

“Arheološka istraživanja prostora 194 C i D donijela su ne malo rezultata po pitanju geneze ovog objekta kroz vjekove. Najmlađi slojevi pripadaju kraju 18. i prvoj polovini 19. vijeka, kada je prostorija 194 C korištena kao konjušnica u koju se ulazilo kroz veliki portal na južnoj strani. Osnova ove prostorije je bio lijepo urađen kaldrmisani pod, napravljen od tesanika sa poznomedijevalnih objekata. Od nalaza, u ovom sloju, pronađeni su skoro svi tipovi keramike karakteristični za otomansko doba u Baru, od slikane keramike istočnog i južnoitalskog porijekla, do grubih kuhinjskih lonaca i drugih tipova grnčarije rađene u balkanskim krajevima, ali i u samom gradu. Takođe, pronađena je i izvjesna količina metala, nešto stakla, i drugih predmeta.

Nakon istraživanja turskog perioda došlo se do venecijanskih slojeva. Na osnovu veoma velikog broja pokazatelja (šut, gar, ugljenisani ostaci drveta, zapečena zemlja) zaključili smo da je prostorija 194 C stradala u periodu oko 1570. godine. U početku, to je bilo prizemlje stambenog objekta do koga se dolazilo stepenicama, sa ulice koja je vodila između dvije palate, ‘Kneževe’ i tzv. ‘Arhiepiskopske’. Pod ove ‘konobe’ takođe je bio popločan pločastim kamenjem, ali nije bio tako dobro očuvan kao onaj iz poznijeg perioda. Starijeg materijala od 16. vijeka nije bilo, tako da pouzdano možemo kazati da ovaj dio kompleksa palate nastaje tada. U nešto sjevernijem dijelu, u prostoriji 194 D, otkopana je velika koncentracija šuta, nastalog kao posljedica rušenja, najvjerovatnije usljed veoma jakog zemljotresa, jer u slojevima šuta s kraja 16. vijeka nailazimo na gotove tesanike i drugostepenu kamenu plastiku. To bi značilio da je u turskom periodu, nastavljanjem života na istom ovom mjestu, srušeni objekat iz doba Venecije uravnat, posluživši kao osnova poda pločnika.

Da li su tačne tvrdnje Đurđa Boškovića da je ovaj stambeni objekat pripadao arhiepiskopu još nemamo egzaktnih arheoloških podataka. Njegova pretpostavka, koju je obrazložio nalazom fragmenta natpisa u prezidanom zidu ove građevine – gdje se pominje kurija rektora (“CURIA RECTORI DOMINIS…”), da je ovdje crkva naknadno pretvorena u rezidenciju nadbiskupa je opšteprihvaćena. Međutim, iskopavanjima 1984. godine u unutrašnjosti ‘palate’ pronađeno je desetak grobnica – osarijuma ukopanih u živu stijenu, oslikanih crvenim krstovima i hrismonima, pa se postavlja pitanje da li je crkva (sa očuvanim živopisom 14. vijeka i malim oltarom sa pravougaonom edikulom) stvarno pretvorena u stambeni objekat za potrebe rezidencije? Ukoliko jeste, prema novim iskopavanjima, to je moglo nastati samo polovinom 16. vijeka. Nikako prije.

U prilog tome da je prethodni crkveni objekat bio drugačije koncipiran, moguće i sa većom oltarskom apsidom, svjedoče i novi nalazi. Naime, kada smo pomislili da nema starijih slojeva, u prostoriji 194 D otkopali smo fragmente dislociranih skeleta mlađe dobi – djece između 6 i 10 godina, i naknadno pohranjene kosti. Riječ je manjem groblju koje se nalazilo iza apside, tik uz oltar, a prije izgradnje aneksnih prostorija. Vjerovanje da se djeca kao bezgrešna bića mogu sahranjivati blizu svetog oltara široko je rasprostranjeno u srednjem i kasnom srednjem vijeku. To groblje je ukopano u sloj koji se datuje u drugu polovinu 13. i početak 14. vijeka (o tome svjedoči keramika ovog perioda), što otprilike odgovara i vremenu nastanka crkve. Da situacija bude i još zanimljivija, pronađeni su i stariji slojevi, iz ranovizantijskog perioda. O tome svjedoči nekoliko desetina ulomaka grube keramike ukršene ‘valovicama’ i fragmenti terakote tog perioda. Ovim iskopavanjima započeta su istraživanja koja će definisati cijeli prostor oko ‘Kneževe’ i ‘Arhiepiskopske’ palate. Sljedeći korak je istraživanje preostalog dijela ‘Kneževog dvora’ i konačno uobličavanje arheologije ova dva, možda i najznačajnija objekta u gradu.

Takođe, u istom peridu kada i arheološki, vođeni su i završeni konzervatorsko-restauratorski radovi na ‘Arhiepiskopskoj palati’, građevinska firma ‘KOTO’, iz Beograda, pod rukovodstvom arheologa-konzervatora Đorđa Milosavljevića, završila je zapadno pročelje crkvenog objekta iz 14. vijeka, veliki portal i tri gotičke monofore. Tako je, nakon 30 godina stavljena tačka na konačno uobličavanje ove građevine na kojoj su reestauratorski radovi započeti 80-ih godina prošlog vijeka”, stoji u tekstu kojeg za Bar Info potpisuju arheolozi Mladen Zagarčanin i Dejan Drašković.

The post Arheološka istraživanja istočnog dijela tzv. Arhiepiskopske palate first appeared on BARinfo.