Publika je do posljednjeg mjesta ispunila čitaonicu, potvrđujući veliko interesovanje za roman koji je već privukao pažnju čitalačke i književne javnosti. Tokom večeri razgovaralo se o naslovu knjige, motivima i vremenskom okviru radnje, odnosu književnosti i politike, ali i o autorovim planovima za novo književno ostvarenje.

Đukić je razgovor otvorio pitanjem o neobičnom naslovu romana, primjećujući da bi, s obzirom na motive knjige, naslov mogao biti i „Mjesečarenje“, te pitajući autora kako je nastao naziv „Bogovi umiru glupom smrću“.

Kosović je kazao da je upravo naslov jedno od pitanja koje mu je najčešće postavljano nakon objavljivanja romana.

„Čini mi se da sam samo prvi put znao odgovor, a u međuvremenu mi je iščezao. Vjerovatno je to poteklo iz mog novinarskog iskustva, tražio sam nešto što bi imalo jaku imenicu, da roman može da se oslovljava skraćeno, da kao pričamo o Bogovima. Osnovna fascinacija romana jesu ti glupi načini na koje ljudi mogu da umru, odnosno kako život može da se prekine“, kazao je Kosović.

Dodao je da naslov nije nastao kao direktna referenca na neku konkretnu scenu iz romana, već da se prirodno oblikovao tokom procesa pisanja i kasnijih razgovora o rukopisu.

„Izdavač i urednik imali su druge prijedloge, koji nijesu bili loši, ali sam se vezao za ovaj naslov. Sve drugo je moglo da se dira, ali naslov je morao da ostane takav“, rekao je autor.

Govoreći o reakcijama čitalaca i očekivanjima koja naslov može izazvati, Kosović je istakao da su mnogi očekivali znatno apstraktnije djelo ili eksplicitnije filozofske i ideološke poruke.

„Nisam pisao roman sa unaprijed određenom porukom. Maltene sam sjeo tog lika u voz i rekao ‘hajde da vidimo dokle će da stigne’. Svi slojevi su dolazili usput. Nisam želio da pođem od unaprijed zadate forme umjetnosti ili da namećem zaključke“, naveo je Kosović.

Jedna od centralnih tema razgovora bila je i odluka autora da radnju smjesti u period početka pandemije koronavirusa i litija u Crnoj Gori, u februaru i martu 2020. godine. Moderator je primijetio da bi čitaoci, imajući u vidu Kosovićev profesionalni rad i ranije analize društveno-političkih prilika, mogli očekivati dominantno politički roman, što se, kako je ocijenio, ipak ne dešava.

Kosović je kazao da su upravo specifične društvene okolnosti tog vremena bile snažna inspiracija.

„To je bio zaista specifičan set okolnosti. Dešavanja prije i poslije 30. avgusta, pandemija, litije, mislim da je to bio jedinstven splet događaja koji je doveo do promjene paradigme u crnogorskom društvu. Pitao sam se šta se u takvim trenucima dešava ljudima u manjim sredinama, kako dolaze do informacija, kako sve to utiče na njihove živote“, rekao je autor.

Prisjećajući se perioda pandemije iz ugla novinara, Kosović je podsjetio da su mediji tada bili pod ogromnim pritiskom.

„U jednom trenutku smo morali da imamo osobu koja će samo da se javlja na telefon, jer su ljudi neprestano zvali i pitali da im objasnimo mjere. A to su bili ljudi koji imaju pristup standardnim sredstvima informisanja. Onda sam se pitao kako to izgleda u sredinama gdje su rutina i svakodnevica drugačije“, ispričao je Kosović.

Naglasio je da je svjesno izbjegavao da političkim događajima daje dominantno mjesto u romanu. „Probao sam aktivno da izbjegnem da preveliki akcenat stavim na politička dešavanja, prije svega zato što smo to svi proživjeli. Ne osjećam se naročito pozvanim da dodatno tumačim zašto se nešto desilo baš tako, tim prije što sam to već radio kroz svoj profesionalni rad i komentare“, naveo je Kosović.

Na pitanje da li mu je javna percepcija i prepoznatljivost kroz novinarski rad predstavljala otežavajuću okolnost, budući da bi dio publike mogao očekivati potvrdu njegovih stavova, a drugi odbaciti roman zbog tematizacije perioda litija i pandemije, Kosović je odgovorio da se trudio da književni izraz odvoji od kolumnističkog i analitičkog pristupa.

„Nijesam osjećao potrebu da dam konačno rasuđivanje ili završne stavove. Nijesam se opterećivao time da moram da iznesem neku ključnu poruku“, kazao je autor.

Tokom večeri Kosović je govorio i o radu na novom romanu, otkrivajući da već postoje prvi nacrti.

„Imam neke nacrte koje sam krenuo da radim. Taj drugi roman ima neku vrstu reference na državni udar iz 2016. godine, ali samo kao izvor inspiracije, kao vrlo neobičan skup dešavanja koji mi je bio zanimljiv i profesionalno. Kako će izgledati i hoću li ga objaviti, vidjećemo“, rekao je Kosović.

Veče je završeno pitanjima publike, koja je pokazala veliko interesovanje za roman i teme koje otvara, a brojni posjetioci zadržali su se kako bi razgovarali sa autorom dobili potpisani primjerak knjige.

The post Promovisan roman Srdana Kosovića Bogovi umiru glupom smrću first appeared on BARinfo.

Đukić: Mi smo početkom godine aplicirali kod Opštine Bar za sredstva kojim bi mogli da organizujemo ovaj turnir i još neke dodatne aktivnosti za veteransku košarku u Baru. Naš projekat je bio podržan i onda smo se bacili na planiranje. Naše iskustvo sa prethodnih gostovanja, odnosno po drugim veteranskim turnirima u zemlji i inostranstvu donijelo je ideju da i mi nešto slično organizujemo u Baru. Konkretno, ovo je baš period da se u neku ruku produži sezona, na oktobar ili novembar mjesec. Pošto u veteranskoj košarci ima kategorija, odnosno više starosnih grupa, 35+, 40, 45 itd, pozvali smo naravno, naše prijatelje, koje smo upoznali na drugim mjestima, da vide da li njihove ekipe mogu da dođu, i to se polako sve skockalo. Dobili smo za to podršku, osim Opštine Bar, i SRC “Bar”, koji nam je izašao u susret, jer samim tim što imamo najbolju salu u Baru, odnosno jednu od najboljih sala vezano za turnire na kojima smo bili. Takođe smo dobili podršku i od sponzora, od privrednika iz grada.

RB/BI: To je prvi turnir ovakve vrste u Baru, ili koji vi organizujete. Klub koji postoji, ako se ne varam, nekih 4-5 godina, je li tako?

Đukić: Tako je. U Baru postoji memorijalni veteranski turnir koji se organizuje već duže vrijeme, a ovo je malo drugačije. Ovo je turnir takmičarskog tipa, i on je međunarodni, zato što ćemo imati ekipe iz Srbije, Hrvatske, Bosne, Makedonije i Turske, i još će biti tri ekipe iz Bara, jedna iz Budve i Tivta. Imaćemo i turnir za žene, tako da ćemo imati i veteranski turnir za košarkašice ovog puta.

RB/BI: U koliko kategorija će se igrati ?

Đukić: Biće 40+, dakle ljudi od preko 40 godina, plus mogu dvoje koji su mlađi, biće turnir od 50+, 35+, i naravno ženska grupa.

RB/BI: Božo, čini mi se da nije bilo razmišljanja, samo su se čekali pogodni termini da se sve to realizuje, odnosno da budete jedan od suorganizatora?

Janković: Kada su kod mene došli na razgovor Suan i Emir, odnosno predstavnici VKK “Pristan”, i kada su mi predložili ideju, a samim tim kada svi znamo da su u tim veteranima sve bivši profesionalni igrači košarke, a prije svega mnogi Barani, imao sam čast i zadovoljstvo da nešto tako podržim. Slobodno mogu da kažem, jeste to što sam trenutno ja na čelu ovog preduzeća, i trenutno mogu da učestvujem u jednoj ovakvoj organizaciji je voma lijepa stvar, veoma dobra stvar. SRC “Bar” na čijem sam ja čelu trenutno, će vazda izaći u susret i pružati podršku za ovakve manifestacije. Dobra je stvar, dobra organizacija, i kada sam vidio da su tu, prije svega, u toj organizaciji sve mladi ljudi, koji su se nekada bavili košarkom, ili se sada bave rekreativno, mi nijesmo imali kud nego da damo punu podršku našim sugrađanima. Taj turnir treba, ako bude sreće, ako bude sve prošlo kako treba, nadam se da će postati tradicionalni turnir, da mi budemo i naredne godine, i one tamo godine, domaćini ovakvom turniru, ovakvom događaju, jer je to prije svega lijepa stvar za sport u Baru, za naš grad prije svega, a onda i sportsku Crnu Goru.

RB/BI: Stefane, da se dotaknemo i Vašeg kluba. Veteranski košarkaški klub “Pristan Bar”, bukvalno, čine ne samo bivši, nekadašnji aktivni košarkaši, već tu ima sportista svih profila.

Đukić: Tako je. Mi smo se svi negdje znali od ranije, neki smo igrali zajedno u omladinskim selekcijama i slično, tako da smo, makar u nekom minimalnom dijelu, školovani košarkaši. Imamo, naravno, kod nas i profesionalne košarkaše veterane, kao što su Miroslav Sušić i Peđa Despotović, ali većina nas smo ljudi koji smo igrali u juniorskim selekcijama, i eventualno nešto poslije pokušali, kako ko. Neki su ostali i dalje kao treneri, ali poenta je da smo mi, nakon što smo godinama igrali, imali svoje termine gdje smo igrali 5 na 5 itd, u jednom trenutku odlučili smo da se napravi nevladina organizacija, odnosno nevladino udruženje, da se to i formalizuje. To je učinjeno 2021. godine i od tada kreće dosta ozbiljnija priča. Ide se na turnire, mi imamo taj plan da svake godine idemo makar na 4 turnira, sad vidjećemo poslije ove godine da li se tu računa ovaj naš ili će biti 4+1, to ćemo da vidimo, mada sve zavisi od članova, odnosno vremena koje treba posvetiti tim turnirima. Od turnira na kojima smo bili, mislim da to vrijedi istaći, nastupali smo u Sarajevu, skoro svake godine. Bili smo u Kranjskoj Gori, bili smo u Budvi, tamo isto idemo svake godine, to je nama prijateljski klub. Imamo plan da idemo u Bitolj, u Beograd, u Suboticu, i u Zadar.

RB/BI: Kako funkcioniše klub? Čuo sam da je to bukvalno od vaših sredstava,odnosno članarine ?

Đukić: Imamo ograničenu grupu, mi smo dogovorili da će biti jedan broj ljudi da bi uvijek mogli svi da igraju. Računa se da nama za termin treba 12-13 ljudi, ali naravno ne može uvijek svako, tako da imamo neku grupu od 18-19 igrača. Ako, naravno, neko u nekom trenutku odluči: ja više neću, onda pozivamo druge ljude. Mi se samofinansiramo, imamo članarinu. Od te članarine plaćamo zakup sportske sale, a ono što preostane od tog novca koristimo za turnire, za nabavku opreme, lopti, i tako dalje, nekih sitnih stvari. S tim što, naravno, treba dodati da smo imali podršku i sponzora, a ove godine i podršku Opštine Bar.

RB/BI: U neku ruku imate baš ozbiljne treninge između turnira, tri puta nedjeljno se trenira ?

Đukić: Tri puta nedjeljno treniramo cijele godine, pauziramo samo kada sala ne radi zbog praznika, raspusta i slično. A ljeti kada je duži raspust, onda igramo napolju. Nemamo pauzu nikad. Računa se, ko ne može, neće dolaziti, nema veze, javi se. Takođe, naša odluka je da, ne finansiraš ti svoju igru, nego finansiraš klub, tako da iako ne možeš da dođeš, plaća se članarina, i svi smo s time složni, jer jedino na taj način klub može da opstane.

RB/BI: Rekao si mi u prethodnom dijelu razgovora da je bilo dosta turnira za ovih 4-5 godina. Bilo je i medalja, dobrih plasmana.

Đukić: Jeste, jeste. U Sarajevu smo nekoliko puta “uzimali” medalje, čak prvi put kad smo bili, jedan naš igrač je bio MVP turnira, Luka Ćalić. Tako da, imamo taj neki kontinuitet uspjeha, iako to nije suština, naravno. Suština je bavljenje sportom, zdrav život, rekreacija, druženje, sve je to dio toga. Ali naravno, kad ideš da se takmičiš, ideš da pobijediš, pa da si najgori. Ako smo došli tamo, važno je učestvovati, ali bi i da pobijedimo.

RB/BI: Božo, iz ugla tvog preduzeća, odnosno Sportske dvorane. Ovo je prvi takav turnir ?

Janković: Što se tiče Sportskog centra, rekoh i maloprije, sad je Stefan to malo detaljnije objasnio, vrlo lijepa stvar, vrlo korektna stvar. Nadam se da će naši sponzori, grad prije svega, stati iza ovakvih projekata, ne samo ovaj, nego i sljedeći. Dobra stvar za naš grad, dobra stvar za rekreativce, jedna zdrava ideja i zdrava priča, ja mogu slobodno da kažem, ko ne podrži ovakvu neku stvar, onda nije Baranin, prije svega (ha, ha, ha…). Imamo u planu da možda formiramo ligu npr. preduzeća u Baru.

Pravimo koncept. Imamo razgovore sa pojedinim bivšim sportistima koji bi trebali da nam pomognu u toj ideji, jer SRC može da bude suorganizator, ne može da bude organizator. Ali, nadam se da ćemo možda fudbal i košarku, i ostale možda sportive što da ne, ali prije svega fudbal i košarku, do nove godine osmisliti concept, kako bismo mogli da formiramo neku ligu ili nešto slično ovome, kako bi se veterani, ne samo ovog kluba, već i iz ostalih klubova, iz druge vrste sporta, mogli da se uključe da se napravi jedna lijepa priča za grad Bar. Ja uvijek ističem, kad je Sportska dvorana slobodna, kad su slobodni termini, dobrodošli su svi da treniraju, da igraju … Takav neki koncept pripremamo u bliskoj budućnosti. To je bila i nedavna tema Otvorenog sportskog parlamenta. Predsjednik skupštine i bivši direktor Sportskog centra je “nabacio” par sličnih tema, tako da ćemo vjerovatno uz pomoć veteranskih klubova i ostalih klubova krenuti u realizaciju možda neke lige, po ugledu na već gradove u zemlji i regionu. Ujedno, plan je Sportskog centra da organizuje jedan radni doručak sa klubovima, i da se na njemu formira jedna komisija ili grupa, kako bi se napravila neka liga, jer je ovo lijepa stvar za grad, lijepa stvar za sport generalno.

Đukić: Godinama već postoji u Podgorici Rekreativna liga Crne Gore, i skoro svake godine mi pokrenemo priču da li ćemo možda u Rekreativnu ligu da probamo da se priključimo, jer nas oni i zovu. Ali prosto je nezgodno sedmično ići, ipak smo mi ljudi koji radimo, imamo porodice itd, ići u Podgoricu i ostajati po cio dan, nekad čak se igraju utakmice i subotom i nedjeljom, zato mi se sviđa ova ideja, ako bi se nešto slično organizovalo  u Baru. Naravno da bi i mi mogli da učestvujemo.

RB/BI: Stefane, za kraj, da se vratimo presdtojećem turniru. Biće u ta dva dana zaista dosta utakmica, dnevno desetak, ako se ne varam ?

Đukić: Biće po deset utakmica, tako da ja mislim da građani koji vole košarku bi mogli da dođu da dođu i odgledaju. Ulaz je slobodan. Cio dan se igraju utakmice, tako evo i poziva ako ste i kada slobodni da dođete i pogledate. Biće tu dosta dobrih ekipa, sastavljene od bivših profesionalaca. Igraće se jako, najviše što se može. Igraju se četiri četvrtine po sedam minuta. Nema razloga da mislite da je to sad neka peta liga. Nije to Evroliga, nije to Evrokup koji se igrao u toj sali, ali biće dobra košarka svakako. Mi se svi družimo, ali kad se igra, onda se igra maksimalno, na pobjedu, i mislim da svako može da pogleda par dobrih utakmica.

RB/BI: Sa druge strane, Sportski centar je živa materija, 24 sata živi i radi. Nedavno je završen fudbalski, hibridni teren, sada se okrećemo drugim stvarima, tartan stazi, i još nekim stvarima ?

Janković: Mogu slobodno da kažem da je javni poziv, odnosno tender, završen, Opština Bar je sprovela javni poziv za reparaciju atletske staze. To će biti veoma brzo. Tender je zatvoren, čeka se samo taj zakonski rok. To je jedna stvar koja će relativno brzo biti gotova. Takođe, idemo u proceduru, odnosno “guramo” projekat svlačionica. SRC je uradio glavni projekat, to je trenutno najveća potreba, posebno u zimskim periodima, za sve klubove. Opština Bar je odredila dio sredstava, mislim da je Fudbalskom savezu uplaćen, tačnije transferisan novac. Sada čekamo Fudbalski savez, odnosno na sljedeći korak, uz naravno i ogradu na novom pomoćnom terenu. Na kraju bih se zahvalio prije svega organizatorima, Stefanu, Emiru, i svima koji su učestvovali u organiziciji ovakvog turnira.

The post VKK Pristan Bar narednog vikenda organizuje međunarodni košarkaški turnir za veterane first appeared on BARinfo.

„Luča mikrokozma“ je prvi objavljen od Njegoševih velikih spjevova i, prema uvodnim riječima rukovoditeljke Biblioteke, Sonje Lalević „zagonetnija i mističnija od ostalih.

„U ‘Luči’, Njegoš je metafizički pjesnik tajne života. ‘Luča’ je pažljivo proučavana i tumačena, prepoznati su izvori, uticaji i značenja, zaključci brojnih analiza bili su različiti i često kontradiktorni. Na ovaj dan možemo reći da bi Njegoša trebalo čitati i promišljati makar onoliko koliko ga citiramo, parafraziramo i koliko značenja učitavamo u njegove misli“, poručila je Lalević.  

Njegoš je, prema riječima Stefana Đukića, dobar pokazatelj našeg društva, njegovo ogledalo.

„Osoba je sa toliko velikim autoritetom u našem biću, kao ljudi sa ovih prostora, iz Crne Gore,  da smatramo da ćemo kroz Njegoša bolje da se dodatno definišemo, bilo da ćemo da ga uzdignemo ili spustimo. Ta imenovanja su ahistorična i antiteorijska ali nisu nevažna. Pišući ‘Luču’ Njegoš je bio svjestan da postoje istine do kojih svi možemo doći, jer da nije tako mislio govorio bi o sebi kao posebnijem od svih nas, što nije činio“, smatra Đukić. 

„Luča mikrokozma“ (svjetlost malog kosmosa, čovjeka) se sastoji od šest pjevanja i Posvete.

„Prvo pjevanje se bavi podizanjem duše, govori o fantastično velikom biću koje pomaže običnom čovjeku da se uzdigne kako bi došao do neke velike istine. U drugom, Njegoš opisuje kako izgleda raj gdje je sve sjajno i kuda ga vodi anđeo, te taj dio podsjeća na Danteovu ‘Božanstvenu komediju’ i Miltonov ‘Izgubljeni raj’. Ono što je specifično je da u raju nema čovjeka. Treće pjevanje govori o Bogu, suština je priroda božanstva i ono je najfilozofskije, odnosno, daje najviše filozofskih tumačenja. Četvrto govori o satani, kao jednoj od najstarijih duša, u petom se opisuje rat između sataninih otpadnika i čovjeka protiv Boga, dok šesto, na kraju, priča o čovjeku na Zemlji i daje čak i malu istoriju iz nekog hrišćanskog vida od Adama preko Kaina i Avelja do Isusa Hrista“, pojašnjava Đukić.

Glavno pitanje kojim se Njegoš bavi je zašto čovjek nije u Raju i zašto Bog, ako je dobar, dopušta da čovjek ovdje živi u patnji. Iako ovo za  njega nisu najinteresantnija filozofska pitanja, Đukić smatra da se upravo njima treba pozabaviti, odnosno Njegoševom motivacijom da to napiše.

„Čovjek se pridružio đavolu u borbi protiv Boga, ali se blagopvremeno pokajao pa je Bog za njega stvorio Zemlju, dopustio mu da se tu nastani i dao mu priliku da se popravi. Zašto Bog dopušta patnju? Njegoš kao Lajbnic (iako nemamo dokaza da je čitao njegova djela) smatra da je sloboda ono što je Bog omogućio čovjeku i svim bićima – pravo da odlučuje o sebi. Ako je slobodan ima mogućnost da griješi, da čini zlo, ali i da se uzdigne da bude nešto više, da bude dobar i jedino tako može da se vrati u svijet u kojem je bio na početku. Zašto se satana buni? Njegoš je hrišćanski vjernik, ali ne oslikava đavola kao apsolutno zlo, zlo radi zla. Crta ga kao negativnog lika, ali daje ozbiljne argumente sataninoj pobuni koja ne želi da se potčini, već da bude jednaka sa Bogom“, nadahnuto je kazivao Đukić, dodajući da Njegoš spominje tri istorijska lika  – vojskovođe Napoleona, Cezara i Aleksandra Makedonskog, napominjući da je tu opet sličan Danteu, jer ih smatra grešnicima, izdajnicima.

Đukić naglašava da su tri filozofske teme kojima se Njegoš bavi kroz cijelo ovo svoje djelo, a pogotovo u trećem pjevanju –  Način postojanja duše, Vječnost i postojanje Boga i Sloboda volje.

„Njegoš na pitanje Duše djeluje kao Platonov, a na pitanje Boga kao Aristotelov učenik. U filozofskom nivou konstantno je između Platona i Aristotela. Njegoš je i hrišćanin, i mistik, i ljubitelj istočnjačkih religija, platonovac, aristotelovac, racionalista kao Lajbnic…  Koliko god u Luči ima filozofskih tumačenja, Njegoš nije filozof, on je pjesnik koji pokušava da napiše djelo i da na svoj način odgovori, ne na pitanje slobode volje, vječnosti Boga ili egzistencije Duše, već na pitanje zašto čovjek nije u Raju. On to pitanje postavlja na samom početku i objašnjava ga kroz to da se čovjek zajedno sa satanom pobunio tražeći jednakost koja mu ne pripada. Da bi to odgovorio dao je odgovore na razna druga pitanja, oslikao je kosmogoniju koja je originalna, liči na druge, ali je isključivo njegoševska. Petar II Petrović Njegoš nam daje lijepu priču, spjev, jedno izuzetno važno i značajno, svoje najveće djelo, jedino koje ima  apsolutnu vrijednost i može se čitati bez istorijskog konteksta“, zaključuje Đukić.

Stefan Đukić, filozof i esejista autor je knjige putopisa „Između polova“,  knjige eseja „Partija pasijansa“, analitičar je i komentator savremenih političkih zbivanja u Crnoj Gori. Autor je i sjajnog, nedavno objavljenog teksta „Priča je jedino što smo ikad imali“ za serijal „Bar u hodnicima sjećanja“ na našem portalu Bar Info.

The post Đukić: Luča mikrokozma je jedino Njegoševo djelo koje ima apsolutnu vrijednost first appeared on BARinfo.

Koliko god nostalgija bila plemenita, ovo tugovanje za vremenom prošlim se nekako uvijek svede na tezu “nekad je sve bilo divno, a sada ništa ne valja”. Ta teza u suštini pravi jednu strukturnu grešku – nije lijepo bilo to prošlo vrijeme po sebi, štaviše nekada je bilo i grozno, lijepa je bila mladost, lijepa su bila neka iskustva, lijepi ste bili vi tada. A kako vrijeme nastavi da prolazi, tako se sebi činimo sve ljepšim, zanimljivijim, svježijim. Uprkos svom trudu, postoji nešto čega se konstantno i nostalgično sjećam iz djetinjstva. To su prazni prostori mog grada.

Brz razvoj koji nam se događa u dobu tranzicije, građevinsko ludilo i poplava novih stanova učinila je da svaki brisani prostor, bio na njemu travnjak, neupotrebljiv parking ili prosto parče zemlje na kojima se mogao igrati fudbal, nestane. Vjerujem da istinski zanemarujemo koliko su nam prazni prostori bitni, koliko je važno da nemamo pred sobom samo stambene jedinice, poslovne prostore, kafiće, policiju. Važno je ponekad gledati “u ništa”, biti svjestan prostora kao prostora, vidjeti da pred nama nisu samo uske staze, već polja koja se mogu preći na više načina. Ubijeđen sam da je jedan dio stranih državljana koji se doselio u međuvremenu u našu opštinu, to učinio upravo radi “praznih prostora”, radi širih ulica, radi pogleda na nešto sem na beton. Srećom, blizu moje zgrade u Baru postoji jedno takvo mjesto.

Tamo, pored takozvane “Crvene banke” koja to odavno nije, postavši tako Vodovod i MUP, postoji arheološko nalazište datirano na period između četvrtog i šestog vijeka nove ere, “Barski Trikonhos”. Radi se o ostacima starohrišćanske crkve, okrenute ka istoku, sasvim pristojne veličine za mali grad kao što je Antivari. Pretpostavlja se da je tu pisan čuveni “Ljetopis Popa Dukljanina”. I to je otprilike sve što znamo o ovim ostacima. Uprkos tome što su ostaci prilično veliki, centralno locirani, što su mjesto na kojem smo proveli djetinjstvo, naše poznavanje tog lokaliteta je prilično ograničeno. Umjesto toga ga znamo kao “Crkvice”, mjesto gdje djeca iz ulica Popa Dukljanina, Jovana Tomaševića, Maršala Tita i Branka Čalovića igraju fudbal. U djetinjstvu sam imao osjećaj da je teren velik kao fudbalski, iako sad, dok vodim tamo svog sina da igra, primjećujem da veličinom nije ni blizu terena za mali fudbal. Ostaci oltara, apside i unutrašnje nekropole ni sada ni ranije nisu smetali da se grupe djece raspoređuju, da se izvode korneri, daju golovi, da se događaju mnogobrojne svađe i slavlja.

Dosta dalje odatle, mnogo godina kasnije, vozio sam se Peloponezom, južno od Korinta ka antičkoj Mikeni. Među brdima obraslim niskim maslinama, krije se ova utvrda, centar herojskog perioda grčke civilizacije. Nakon što se prođu Lavlja kapija i impozantni kiklopski zidovi, u njoj nema toliko toga da se vidi. Ovo je naravno potpuno očekivano, ostaci su stari preko tri hiljade godina, toliko je toga prošlo kroz taj predio da bi, sem temelja zidova, bilo i čudo da postoji nešto više. Djelovi grada koji su bili dublje pozicionirani, kao recimo grobnice u obliku osinjaka, očuvaniji su i veći. Ali sam grad, njegov centar, nije mnogo sadržajniji i sam po sebi nam ne govori mnogo više od pomenutog “Barskog Trikonhosa”.

Ne pada mi na pamet da ulazim u priče koje bi za cilj imale da govore “selo moje lepše od Pariza”, niti da na bilo koji način umanjujem velika arheološka nazališta. Naprotiv, približavajući se Mikeni, šetajući njom, pokušavao sam da zaustavim suze, da se umirim, da gledam bez emocija. I to je bilo jako teško, jer su preda mnom bili kadrovi Oresteje, Ifigenijine smrti u Aulidi i drugih tragedija koje se bave Atrejevom kućom, poslednjim Tantalovićima. Prošavši kroz kapiju mislio sam da li su tuda, pune nade, prošle Klitemnestra i Ifigenija, misleći da su pozvane pred pohod na Troju da upoznaju Ahileja, najvećeg junaka? Pitao sam se da li je gore, u predjelu koji je nazvan palatom, ubijen Agamemnon, jedan od najtragičnijih heroja grčkih epova, vječito rastrzan između kraljevske obaveze i lične emocije. Kuda li su prošli Orest i Elektra pripremajući osvetu protiv svoje majke i Egista? Mikena izgleda impozantno i potpuno je nevjerovatno da “Lavlja kapija” stoji i danas, hiljadama godina nakon izgradnje, ali sam kamen nije bitan. Mogla je biti deset puta impozantnija i očuvanija, a mogla je biti i samo jedan puteljak koji se nazire u travi. Njena fizička manifestacija prosto nije bitna.

Ono što je razvilo emocije kod mene, i što sigurno razvija kod svakog zaljubljenika u Antiku, njihovu tragiku, epiku i filozofiju, su priče sa kojima se identifikujemo i koje su se tu odigrale. Nikad nećemo saznati da li su Agamemnom i Menelaj stvarno postojali, a pogotovo ne možemo znati da li je njihov otac Atrej bio surov kao mitski predak Tantal, te je brata kaznio servirajući mu za obrok sopstvenu djecu. Teško možemo povjerovati da je Persej, osnivač grada, stvarno pozvao kiklope da mu pomognu i donesu ogromno kamenje kojima je grad utvrđen. U mitovima je i kralj Euristej koji je na mikenskom dvoru dočekao Herakla i dao mu njegovih dvanaest zadataka.

Toliko velikih priča herojske antike ticalo se Mikene, prolazilo je kroz nju, ili je makar Mikena slala svoju vojsku, svoje izaslanike, svoje ljude. To je ono što vidimo, koliko god se radilo o plodovima mašte, ili u najboljem slučaju, hiperbole, dok koračamo takvim antičkim lokalitetom. Zato bi nam bilo teško da u podnožju Persejevog grada odigramo fudbal, iz čistog strahopoštovanja prema čovjeku koji je otkinuo glavu Gorgoni. Istovremeno, svako svjedočanstvo svijeta koji više ne postoji, kog više nema podjednako je bitno. Sve te priče zaslužuju da budu nanovo ispričane ili makar izmaštane i dopisane, jer se uvijek radi o stvarnim ljudima koji su prerasli u legende, koji su postavili svijet i zemlju svog vremena, koji su temelj civilizacije, pločnici po kojima hodamo, stepenice na koje se penjemo, stubovi koji nas održavaju.

Ali ne možemo to raditi na silu. Negdje igramo fudbal, a negdje zaustavljamo suze koje liju iz strahopoštovanja što dijelimo isti prostor iako se nalazimo u različitom vremenu od nekih junaka stvarnosti ili fikcije. Stvar je u tome da ono što vidimo u tim mjestima objektivno i ne postoji, da smo mi ti koji ih ispunjavaju sadržajem, da mi prenosimo sebe u prostore kojima hodimo. Djeluje kao da ne uspijevamo ništa da riješimo, kao da ne postoji pitanje na koje dajemo ispravan odgovor, kao da je najbolje što možemo učiniti to da izbjegnemo neke zablude. Možda je i tako. Možda filozofija i nauka ne mogu dati odgovore na pitanja duše, na muke života, možda su filozofi egzistencije u pravu i prosto se može samo živjeti, a kroz življenje ćemo stvarati sopstvene istine. Tako zaista spoljašnost objektivno ne postoji, već joj mi dajemo značenje – naše priče ispisujemo na svakom koraku, u svim ljudima koje sretnemo, u svim stvarima koje vidimo, na svim antičkim lokalitetima koje posjetimo.

Arheološki, “Crkvice” će za Bar i sve nas u njemu uvijek biti taj jedan teren na kome djeca nemilice šutiraju loptu i dijele se u timove. Svjesni smo da su tu hodili neki ljudi drugačiji od nas, stvarali djela koja formiraju naš istorijski svjetonazor i danas, ali nas to ne dotiče dovoljno. Za nas je realna lopta, realan je prazan prostor, golovi formirani od cigala sa trotoara. To je priča našeg arheološkog nalazišta, priča radi koje ne treba očajavati jer i kroz nju smo mi formirani, kroz nju smo ono što smo danas. Kroz umjetnost, kroz priču i pjesmu, kroz putovanje, sport, kroz sva ta razna osjećanja mi gradimo, svako ponaosob, sopstvenu individualnost, posebnost, nikad-ponovljivost. Priča je ono jedino što smo ikad posjedovali, priča je ono jedino što nam je zapravo i ostalo. Kako u praznim prostorima improvizovanih fudbalskih igrališta našeg grada, tako i u bilo kojem svjetskom arheološkom nalazištu.

The post Stefan Đukić: Priča je jedino što smo ikad imali first appeared on BARinfo.

O Đukićevoj knjizi u biblioteci govorili su novinar i pisac Balša Brković i autor.

„Ovo je sjajna knjiga. Stefan je uspio da nađe pravu formu, 52 teksta, kao 52 karte. Eseji se otvaraju kao pasijans, a upravo je pasijans metafora složenosti svijeta. Čekate da se tekst otvori u svakoj priči. I tako do kraja knjige. A svaki tekst je jedan mali kosmos za sebe“, rekao je, pored ostalog, Brković.

On je kazao i da je jezik gospodar svijeta, na šta se autor nadovezao da je jezik  svima dat, kao karta od pasijansa.

„Riječi nama upravljaju više nego mi njima. Ponekad i nismo svjesni moći koje jezik ima“, naglasio je Đukić, dodajući da „svi dobijamo iste karte, ali ne upotrebljavamo ih na isti način. Ovo je moj slučajni pasijans koji se baš ovako odvijao.“

A u „Promenadi četvrtkom“ Radio Bara, pročitana je Đukićeva priča „Šta je meni Bari?“

Autor je istakao da mu je to možda jedna od najboljih priča. U njoj, pored ostalog, stoji: „Odjednom, grad Bar koji nikada nije imao pomorsku tradiciju, ima u sebi direktan prozor u svijet, odjednom je inostranstvo, Zapad (za kojim se nije težilo na isti način na koji se teži danas, ali se nije ni ignorisao) udaljen svega  par sati, odjednom se Jadransko more može prekoračiti istom lakoćom kao što je to učinjeno sa drugom velikom površinom u barskoj opštini – Skadarskim jezerom. Svetac je plovio na svojoj ruti Bar-Bari tri puta sedmično ljeti, a jednom zimi putujući 8 sati, u pola brzine, kako bi dolazio na odredište u jutarnjim časovima. Brod je primao 650 putnika, 100 vozila a imao je u sebi restoran, bar, pa čak i kazino. Sve ovo učinilo je da generacijama kojoj je pripadao i moj otac odlazak do Barija postane zanimacija koju su mogli priuštiti jednom u par mjeseci, ako ne i češće (palupska karta, bez kabine, bila je nekih 50 evra u današnjem novcu). Dešavalo se da čitava društva odluče oko 8 naveče da se, umjesto u lokalnu kafanu zapute na brod i provedu dva dana pijući i kartajući se, uopšte ne koristeći priliku da se iskrcaju u Italiji. Ako ste, kojim slučajem, poznavali nekog iz posade, ili je neko iz vaše porodice bio zaposlen u Prekookeanskoj plovidbi (firmi koja je gazdovala feribotom) onda ste vjerovatno češće išli u Bari nego do Podgorice, a u kući ste više konzumirali italijanske od jugoslovenskih proizvoda. Čitav taj uticaj bio je toliki da Bar više nije bio anti-Bari nego upravo linija Bar-Bari-Bar…“

Jedno od poglavlja u knjizi zove se „Da sam ja Maradona“, što je, neizbježno isprovociralo priču o fudbalu i sportu uopšte. Zaključeno je da je uticaj sporta nemjerljiv i da je taj uticaj počeo tek u 20. vijeku, jer „jer nijedno svjetsko prvenstvo u bilo kojem sportu nije održano prije 20. vijeka.“

Stefan Đukić je rođen 1986. godine u Baru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na odsjeku Filozofija sa temom „Pojam razvoja u Hegelovoj filozofiji istorije”. Radio je kao profesor filozofije, etike, građanskog obrazovanja i istorije religije. Objavio je knjigu putopisa „Između polova”. Kao kolumnista i esejista, trenutno piše za portal „Velike priče” i magazin „Nedeljnik”. Ranije je objavljivao za „RTS Oko”, dnevne novine „Vijesti” te na mnogim internet portalima. Aktivan je kao analitičar i komentator savremenih političkih zbivanja u Crnoj Gori i regionu. Autor je dokumentarnog filma „Šta ljevica želi”, vodio je emisiju na Radio Baru „Glasom protiv negativnog”, bio je jedan od autora političkog podkasta „Sve po spisku”… Posvećen je građanskom aktivizmu, sa posebnim naglaskom na teme direktne demokratije, ekologije i pacifizma.

The post Partija pasijansa Stefana Đukića u biblioteci i na Radio Baru first appeared on BARinfo.

Radionica „Glas zajednice: Društvena odgovornost u praksi“ zakazana je za četvrtak 28. septembar u 19 časova u Domu učenika „Dušan Marović“. Radionicu će voditi profesor filozofije i građanski aktivista, Stefan Đukić.

Na radionici će se razgovarati o tome u kakvom društvu želimo da živimo, od naše ulice, preko naših parkova do naših gradova, opština i države u cjelini. Ova radionica će predstavljati razgovor o tome kako da utičemo, kao pojedinci ili neformalne grupe, na promjene oko nas i na oblikovanje naše zajednice.

“Pitanje društveno odgovornog ponašanja u svojoj zajednici se konstantno tumači kao uzaludno, problematično ili kao nepotrebni bunt. Uprkos tome, kako vremenom osjećamo da je sve manje toga što nam ‘pripada’, da je sve manje javnog prostora, javnog dobra, javnih ustanova a sve više onog što je privatno, zatvoreno i nedostupno, osjećamo da nam zajednica izmiče i da gubljenjem zajednice gubimo i sebe”, navode iz NVO Pogon.

U subotu, 30. septembra, od 9 časova u dvorištu Gimnazije ,,Niko Rolović” akademska umjetnica Neda Popović vodiće radionicu grnčarije. Na radionici će polaznice i polaznici biti upoznati sa tehnikama modelovanja i ukrašavanja grnčarskih sudova. Kroz praktičan rad i kreativno izražavanje, učesnici i učesnice će imati priliku da se povežu sa ovim tradicionalnim umjetničkim zanatom.

Radionica je besplatna, a svi zainteresovani se mogu prijaviti putem mejla nvo.pogon@gmail.com, društvenih mreža Facebook i Instagram ili Viber poruke na broj telefona 068 811 844.

Istog dana, od 11 časova, biće organizovana i akcija čišćenja i uređenja dvorišta Gimnazije „Niko Rolović“ i Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole. Organizatori pozivaju sve zainteresovane građane i građanke da se pridruže i doprinesu ljepšem i uređenijem izgledu dvorišta i našeg grada.

Prethodno, ove sedmice, u utorak 26. septembra, u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi održana je radionica pod nazivom “Sloboda javnog okupljanja” na kojoj su učestvovali učenici i učenice Modula Pravo, odjeljenje II-1, pod mentorstvom prof. Neđeljka Đurovića.

Voditeljka radionice, politikološkinja i istraživačica javnih politika Nikoleta Pavićević, vodila je učesnike i učesnice kroz niz interaktivnih vježbi i analiza konkretnih situacija i događaja, ističući značaj ove slobode u demokratskom društvu. Učenici i učenice su imali priliku da razvijaju kritičko mišljenje i iznesu svoja mišljenja o temama vezanim za pravo na javno okupljanje.

Bilo je razmatrano kako zakoni regulišu ovu slobodu, kako se ona odražava na svakodnevni život građana i građanki, te kakve su mogućnosti i izazovi sa kojima se mogu susresti prilikom organizovanja i učešća u javnim okupljanjima. Radionica je pružila važne uvide o tome kako se aktivizam i građanska participacija mogu koristiti kao alat za postizanje pozitivnih promjena u društvu.

Projekat “I dalje uspravno” je podržan kroz program Podržani=Osnaženi koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

The post NVO Pogon organizuje tribine i radionice posvećene građanskom aktivizmu i umjetnosti first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prije svega, da jednu stvar na početku razjasnimo: govor mržnje postoji oduvijek, ali sad je nekako izbio u prvi plan. Šta to govori o našem društvu?

Đukić: Vrlo je važno istaći zašto je to sad izašlo u prvi plan i da to nije od juče. To nije pojava vezano samo za Crnu Goru ili za naš grad, već da je došlo do proliferacije društvenih mreža u svakodnevnom govoru. Mi treba da budemo svjesni da živimo u jednom dosta drugačijem društvu nego što smo živjeli prije 15-20 godina. Ne u smislu da smo postali drugi ljudi ili da su naši odnosi drugačiji, već da ono što radimo je sve javno. Nedavno sam imao razgovor, na drugu temu, sa jednim prijateljem koji je rekao: „Dobro je kad smo mi bili mladi, što nisu bile još društvene mreže, pa sve one fotografije koje smo pravili nisu izašle tamo, jer sigurno bi“. Današnje generacije neće imati taj luksuz. Poenta je što je taj govor, koji se držao za kuću, za kafanu, nije mogao da stigne, ako se govore neke teške ili ružne riječi, do drugih gradova, do drugih država, do drugih ljudi, koje ne poznajemo, koji nisu tu,. Među nama je ostajalo „ovaj je ovakav ili onakav“ ili „baš me iznervirao“, a to sada sve stiže on line. Istovremeno, mi nismo spremni za sve što se dešava. Toga treba da budemo svjesni. Ja nisam prestar čovjek, ali relativno sam nov u tim stvarima. Nisam o tome učio u školi, nisam imao Facebook, Twitter, Instagram, u odrastanju. I medije, to je takođe vrlo važno istaći, koji prate društvene mreže kao što prate svakodnevna zbivanja, što samim tim dalje proširuje širenje tih poruka. Istovremeno su tu komentari na društvenim mrežama, komentari na portalima, tako da svega ima i prosto je drugačije. Vrlo je bitno istaći, jer ljudi su skloni da kažu da smo se danas pokvarili, da smo sve gori, stižu zadnja vremena i tako dalje, da to nije istina. Stvar je u tome da je prosto sve javnije. Ljudi još nisu svjesni toga kako se društvene mreže percipiraju, nisu svjesni odgovornosti koju imaju i onda isto ono što su govorili u kafani, olako, jednom-dvojici ljudi uz piće, sada kažu širokom auditorijumu, ako se to, kako se kaže, zatrenduje i ode kao lavina niz planinu.

RB/BI: Ali isto tako, društvene mreže pružaju jednu mogućnost koja je malo jeziva: u komentarima, a autori komentara su anonimni i iza te svoje anonimnosti sakriveni od odgovornosti. Prije svega mislim na moralnu odgovornost, njih niko neće prepoznati i reći im da nisu u pravu.

Đukić: To je drugi nivo problema. Imamo prvo ovaj društveni dio problema, zašto se to sad dešava, pa nailazimo da direktor škole dozvoli sebi da komentariše nekog poslanika ili poslanicu, ružnim riječima, ili neki nastavnik, ili direktor javnog preduzeća, zaposleni u bolnici… to je jedan vid problema.

RB/BI: Ili političar koji govori da su silovanja, u većini slučajeva „smještena“ od strane žena, što je takođe jezivo.

Đukić: Mislim da bi trebalo posebno jednu temu da ostavimo za političare, možda bolje kasnije. S druge strane, što se anonimnosti tiče, postoji jedan drugi nivo problema. Među anonimnim ljudima postoje takozvani trolovi, koji žele da naprave neprijatnost, problem i to rade iz zabave. Najčešće su mlađi. To je neki vid zabave za njih. To je jedan vid problema koji je možda manji. Na zapadu je on prisutniji nego kod nas. Na taj način dešava se da se maltretiraju neki tinejdžeri, pa da se dođe i do najcrnjih ishoda. I kod nas su škole počele da se bave tim problemom. Potrebno je da se obraća pažnja koji sadržaji se koriste, šta se gleda, sa kim razgovarate. To je jedan vid problema u koji ja ne bih pretjerano zalazio, jer se ne razumijem u njega. Ono što je drugi vid problema su organizovani botovi, organizovani nalozi, ljudi koji pod lažnim nalozima ulaze da kreiraju i utiču na određenu agendu, koja je nerijetko širenje govora mržnje, stvarne, gdje je neka politička partija ili organizacija odlučila da smeta određena osoba ili grupa ljudi. Onda, preko tih svojih lažnih naloga, upravlja time. Ili, obrnuto, gdje se stvara osjećaj lažne ugroženosti, gdje se isto tako kreiraju sadržaji s namjerom da se korisniku kaže „Vidi kako si ugrožen, vidi šta ovi govore o tebi“.

RB/BI: A to su, zapravo, one osobe koje ga napadaju…

Đukić: Da. Ista koja kaže „Ja ću te zaštititi“. Tako da taj dio je zaista problematičan i njega je potrebno na neki način dovesti u red. Problem je što je to i dalje u povoju i kod nas i u svijetu i što se nerijetko koristi kao još jedna instrumentalizacija vida borbe, gdje vi kažete „Evo, sad ćemo mi da se borimo protiv dezinformacija na internetu“, ali se borimo samo protiv dezinformacija one protivničke strane, a ovi koji nam se dopadaju, to nekako prolazi ispod radara i onda ništa niste uradili. Onda se smatra da je i to samo još jedan instrument govora mržnje. U svemu tome imamo taj problem da prosto se nikome ne vjeruje – lažni nalog, NVO koja se bori protiv lažnih naloga, politička partija koja navodno želi da reguliše govor mržnje – niko nema povjerenje, jer se niko iskreno i neselektivno ne zalaže za to.

RB/BI: Kad smo već kod govora mržnje, gdje mislite da je, u kojim temama i u kojim relacijama, najprimjetniji?

Đukić: Sve zavisi od države do države. Kod nas, poslednjih par godina nakon što je došlo do smjene vlasti, je na tom nacionalnom spektru, jer političke partije su te koje najviše forsiraju i imaju najviše sredstava da forsiraju određeni govor mržnje iz kojega oni profitiraju. Najčešće su na meti ženske osobe koje su istaknute u politici, bilo kroz partije, bilo kao nekakve javne ličnosti iz NVO…

RB/BI: Bilo je više mizoginičnih ispada.

Đukić: Tako je. Prvo, da se razumijemo: žene u politici su podložne kritici, kao i muškarci. Ali jedno je kritikovati nečije stavove, nečije izjave, kvalifikacije na kraju krajeva, a drugo je dijeliti slike, ako su našli fotografije u kupaćem ili tako nešto i na taj način. To je, zapravo, najbolji pokazatelj političke svijesti društva i, i dalje tog patrijarhalnog odnosa u kom živimo. U svakom slučaju, svaka od tih rasprava najčešće ide na politički nivo, partijsko-politički nivo, kroz identitetske teme: nacije, religije i slično.

RB/BI: Ustanovili smo da se govor mržnje najviše promoviše i pominje u nekim partijskim relacijama. Kako mi, kao obični građani, možemo da selektujemo taj govor mržnje i kako da se mi ličnim sredstvima protiv njega borimo? Nekako sva ta situacija stvara ostrašćene, polarizovane odnose. I onda, kad već neko gaji neku strast, bilo pozitivnu, bilo negativnu, kako tu emociju i neki zdrav, normalan stav može da prenese svojoj djeci? Jer, on je ta prva stepenica u životu svoje djece i prvo viđenje svijeta.

Đukić: Ispričaću vam jednu priču koja mi se mnogo dopala, sad ne mogu da se sjetim imena toga čovjeka, možda se do kraja dosjetim. To je jedan muzičar tamnoputi iz Amerike, koji je u jednom trenutku odlučio da se bavi time, da razgovara sa predstavnicima Kju-kjuks klana. Oni su, kao što znate, vrlo rasistički nastrojeni i njega žele da odstrane, smatraju ga nižom rasom On je shvatio da je najbolje da razgovara sa njima što duže, da ih propituje, da objašnjava… On je uspio da učini da 200 pripadnika Kju-kjuks klana njemu vrati one njihove kapuljače, odore. On je 200 ljudi, u direktnom razgovoru, ubijedio da napuste svoje rasističke stavove. Jer je on bio svjestan da su to ljudi koji su možda siromašni, neinformisani, nesrećni iz nekih svojih razloga, koji su onda taj svoj bijes i nezadovoljstvo usmjeravali prema ljudima druge boje kože, kao izvoru svih svojih problema. Zato što je neko druge boje kože s njima pričao kao sa ljudima, on je uspio da tu mržnju kod njih ugasi. To je jedna sjajna priča, koja pokazuje kako treba se ponašati u društvu. Oni koji se nalaze na udaru drugih, vrlo je bitno da ne odgovaraju istom mjerom. Sa trolovima, botovima i slično to ne može da se uradi, ali može sa stvarnim ljudima, koji su zapaljeni zahvaljujući ovom drugom govoru mržnje. Isto tako, važno je istaći da niko od njih ne dolazi s namjerom da mrzi. To je vrlo važno znati, prosto dolazi do toga da su ljudi nezadovoljni, nesrećni, u problemima…

RB/BI: I da negdje na nekog, na nešto moraju istresti svoje frustracije.

Đukić: Jeste. To je stalna zloupotreba. To što ti je trenutno slab posao, što je trenutno loša ekonomska situacija, nisu krive loše političke odluke, nije krivo to što je politička klasa deset puta bogatija od vas, nisu krive loše privatizacije, kumovske, ovakve ili onakve, ne… Kao ona pjesma hip hopera iz Hrvatske koja kaže „Možda je Vlada, možda su Srbi, možda Masoni, Židovi, Bin Laden“ – neko je zlikovac, neko me sabotira, kaže. Hoću da kažem, to prebacivanje da je kriva druga nacija, druga religija, to je prosto način da se mržnja raspiruje. A kako na nju odgovoriti? Upravo, ko ima vremena, razgovarati sa drugim ljudima. Ono što je dobro kod društvenih mreža je što svako može da kreira svoj sadržaj. Svako ima mogućnost da šalje svoj sadržaj, komentarom, tekstom, kratkim videom, fotografijom, čime god. Šta mi kao pojedinci možemo da uradimo u svom direktnom okruženju: da ne dijelimo poruke mržnje dalje, da učimo svoju djecu dobrim stvarima, da utičemo pozitivno na svoje prijatelje. Ali, šta možemo on line: možemo upravo ono „Beat them with kindness“ (pobijedimo ih dobrotom). Ako ne ulazimo u te rasprave istom mjerom, i ako ne ulazimo u kolektivne mentalitete

RB/BI: I kolektivne psihoze, takođe.

Đukić: To je sve jedno s drugim povezano. Najlakše je „ući u krdo“ i priču „moje krdo je bolje od tvog krda“ ili „moje pleme je bolje od tvog plemena“. Čak i time kada odgovaramo mržnjom na tuđu mržnju, mi smo onoga prvoga nagradili.

RB/BI: Jer smo mu dali ono što traži, negativnu emociju. Nekako smo u vrlo maloj zemlji, moglo bi se reći, pola nas smo rođaci a da toga nismo ni svjesni. Bilo bi stvarno glupo da se dijelimo na osnovu nekih provizornih podjela.

Đukić: Sve su to virtuelne podjele. Mislim, na kraju krajeva, sve su podjele virtuelne. Neke podjele su u redu, ja navijam za „Mornar“, neko iz Podgorice za „Budućnost“, sasvim je ok da mi vičemo jedni na druge tamo na terenu, na stadionu ili u sali. Pripadanje je ok. Treba da se razumijemo, nismo svi isti, nismo svi identični. Ali, kad se to završi – nema više, nema dalje, možemo da se raspravljamo, ali u društvu i ne u smislu da nekog mrziš. Možemo raspravljati da li nas je pokrao sudija, normalne su razlike i normalno je da nismo svi isti i da imamo neke određene pripadnosti i neke određene determinisanosti. Ali nije normalno da na osnovu toga želimo drugome zlo, navodimo drugoga na zlo i zloupotrebljavamo nečiju privatnost, intimu…

RB/BI: Nečiju slabost, na kraju, koju ne mora niko da zna.

Đukić: Nerijetko sam svjedok toga da ne samo da se napada na nekog pojedinca, nego da se pominje gdje mu porodica radi, gdje mu djeca idu u školu, stvari gdje se baš targetiraju pojedinci i oni s njima povezane osobe. To je jedan veliki nivo raznih problema u kojima smo, ali ja mislim da razgovorom možemo doći do nekih poboljšanja.

RB/BI: Ne znam, meni se čini, da na stranu ostavimo i politiku i medije, da ovo sve vodi jednoj degradaciji ili, da se drugačije izrazim, prekompoziciji vrijednosti u društvu. Pri tom ne mislim samo na Crnu Goru. Jednostavno, nešto što je bila vrijednost, sad nije toliko bitno, koliko je bitno da se bude vidljiv, pa makar i po lošem.

Đukić: Moguće da je tako, ali prosto duh vremena je sada ovakav. Mi sad ne možemo da se pretvaramo da interneta nema, da kompjutera nema, da nema telefona, društvenih mreža, da to ljudima nije važno, zabavno, dobro. Mi moramo da nađemo načine kako da živimo u tom dobu na najbolji mogući način, kako da djeca rastu najbolje, da izvuku ono što je dobro iz toga. Često kao primjer navodim da, kad smo mi išli u školu, a to nije bilo davno, informacije koje si dobijao u školi nisi mogao dobiti na drugom mjestu. Prosto nije bilo tih enciklopedija svugdje da nađeš neki istorijski događaj, neko je morao da te uči i da ti objašnjava. Sada, šta god da je, pogotovo u društvenim naukama, sa dva klika ćete doći do te informacije. To je jedna prednost. Moramo da razmislimo, ne treba da učimo djecu na isti način. Moramo da nađemo neki novi način. Time se niko ne bavi. To je samo jedan primjer. Generalno, hoću da kažem da se dosta novog desilo: automobili su svakodnevica, neophodnost. I mi smo dosta naših gradova dali automobilima, zato što je više asfalta i puteva nego što ima trotoara, što je normalno jer nam automobili trebaju i mi smo naučili da živimo sa automobilima. Isto je tako s ovim: Tik tok, Instagram, Twitter, Facebook, portali, Google, Youtube – sve je to dio sada naših života i još veći dio života naše djece. Zato što su se oni rodili sa time, mi smo na to, negdje, u životu naišli. Tako da moramo da nađemo način, ne možemo da se pretvaramo da se desilo nešto strašno i da vraćamo vrijeme unazad. To je sad naša svakodnevica. Kažete da će se izgubiti možda neke vrijednosti, vjerovatno će se prekombinovati. Treba da izaberemo, u ovakvom vremenu, koje su to vrijednosti, kako da se odnosimo prema njima. Jer to su sve nevjerovatni alati koje sad imamo, kako da ih iskoristimo na najbolji način.

RB/BI: Suštinski, preko svih ovih mreža, raspolažemo ogromnom količinom informacija koje se mogu koristiti za dobre svrhe, da se kaže koliko smo mi svi slični, u nekim segmentima, koliko može da se uradi za opšte dobro, koliko toga može da se nauči i primijeni…To bi bila suprotna strana od govora mržnje.

Đukić: Tako je. Ima na Twitteru, ne znam da li je to stvarno ime, zove se Ljubica Bungin. To je neka starija gospođa, ima recima 70 – 80 godina,  koja se jednom fotografisala u nekoj haljini i napisala „Kako mi je lijepa haljina“. Ona se našla na meti trolova i njihovih negativnih komentara, ali je to onda naišlo na reakciju ostatka zajednice, ljudi koji su je podržali. To je pokrenulo jedan trend, na taj njen profil, ljudi koji je prate svako jutro slikaju nešto lijepo i kažu „Dobro jutro, Ljubice. Evo, ja sjedim u Martini i jedem sladoled“. I tako ljudi sa našeg govornog područja, koje broji dvadeset i pet miliona stanovnika, ako ne i više, dijele fotografije, razgovaraju i imaju nešto lijepo. Svako jutro oko osam, devet desetine hiljada profila to radi. Znači, napravila se neka zajednica koja inače ne bi mogla da postoji i koja dijeli neke lijepe stvari. U najmanju ruku, ako pratite to „Dobro jutro Ljubice“, vi ćete vidjeti koja su interesantna mjesta za koja nikad niste čuli, gdje sve ljudi žive i čime se sve bave. Ovo mi je palo na pamet, jer mislim da je ljudima nepoznato, jer je baš ta Twitter niša, a ima i mnogo većih događaja od toga.

RB/BI: Znači, nade ima, ako budemo maštoviti, pozitivni i ako se budemo trudili da se prema drugima postavljamo onako kako bi željeli da neko nas tretira.

Đukić: To je stara filozofska misao, zapravo i religijska, ali je kroz filozofiju formirana kao kategorički imperativ: moraš htjeti da maksima tvoga djelovanja bude univerzalni zakon, ono što ti radiš da mogu svi to da rade. I drugi imperativ koji kaže: uvijek čini tako da ljudskost u drugima tretiraš kao cilj, a ne kao sredstvo. Ostali smo dužni, vezano za političare i javne ličnosti, koji imaju daleko veću odgovornost koje, ili nisu svjesni, ili je prosto zanemaruju. Ako jedan poslanik ili poslanica kažu: „Vi ste kriminalac, vi ste izdajnik, vi ste ekstremista, vi ste lopov, vi ste gad“, jedni drugima, a ako onda kažu i cijelim grupacijama da su ovakvi ili onakvi, šta onda očekivati od anonimnog, ne instruisanog, nego prosto anonimnog čovjeka na internetu? On će još trostruko žešće da kaže nešto. On nije na javnoj funkciji, ima svoje nervoze, ima neki problem, ima kredit, dijete dobilo lošu ocjenu… Naravno da je njegov bijes mnogo veći nego bijes ovih za koje smo vidjeli da za po tri minuta govora u Skupštini dobijaju po dvije hiljade eura mjesečno.

RB/BI: Kod pojedinih, većina od ta tri minuta, bukvalno je govor mržnje.

Đukić: Tako je. Osim toga što moramo jedni prema drugima da budemo mnogo nježniji, ta nježnost ne treba da se ispoljava prema našim izabranim predstavnicima, čak iako smo za njih glasali, ili smo članovi tih partija, moramo od njih da očekujemo mnogo bolje. Jer, ako ministar, premijer, predsjednik, ako oni nemaju tu osnovnu kulturu dijaloga, već imaju taj ružni odnos, onda naravno da možemo očekivati da će neistomišljenici jedni druge „častiti“ najgorim stvarima.

Sva suština zatrovanosti društvenih mreža nije došla od „Opasnog jahača“ ili „Poslednjeg Mohikanca“, već od, imenom i prezimenom, ljudi uglavnom u politici kojima su sekundanti kolumnisti, ljudi iz medija, pisci, istoričari…

RB/BI: Situacija izgleda otprilike: zavadi pa vladaj. Nemoj da me pitaš šta sam radio sa ekonomijom, kad se raspravljamo na nacionalnoj ili ne znam kojoj osnovi. To tako barem izgleda.

Đukić: Ne da izgleda, to tako jeste. Nije ni loše što je sad sve to izašlo tako direktno, frontalno. Jer, evo i sad u emisiji mi razgovaramo o tome, neko će to da čuje, da razmisli, nadam se. I da shvati kako nas vuku za nos. Jer, ja mislim da ipak, koliko god svi ti ljudi iz politike potcjenjivali običnog građanina, on nije za potcjenjivanje. Nijedan čovjek ne može da shvati sam ove stvari, samo je bitno da od sve te galame se okrene sebi i vidi da je u pitanju klasni odnos, između ljudi koji plaćaju političku klasu i onih koji su plaćeni za to i koji istovremeno žele da zamagle odakle novac i gdje ide. Zašto ne možemo da platimo kredit? Zato što neko drugi plaća kredit za stan 20 eura, dok vi plaćate 400 eura. Sva priča je u tome, nije problem onaj druge nacije,  koji plaća 300 nego ovaj koji plaća 20, jer ti plaćaš tu njegovu razliku.

RB/BI: Kada počnemo da razmišljamo o praktičnim, pragmatičnim stvarima i kada počnemo da slažemo kockice, shvatićemo i odakle i zašto stižu neki čudni vjetrovi koji podižu prašinu, od koje ne vidimo jasno.

Đukić: Ja mislim da je to nešto što mi možemo da riješimo i kada to riješimo, ili smanjimo na neki normalan nivo, onda ćemo moći da se zabavimo onim prvim što smo spomenuli, tom dijelu tih neorganizovanih trolova, koji iz čiste zabave, bez ikakve agende, a nisu manje opasni, jer targetiraju svjesno, najčešće ugrožene, ljude koji imaju nekih problema i kojima je teško i koji onda, zbog toga, mogu možda da dođu do jedne teške tačke i da naude sebi ili drugima. Ali, moramo prvo da maknemo ove institucionalne probleme, pa onda možemo da se pozabavimo tim, zaista zlonamjernim.

RB/BI: Imate li neki savjet za korisnike društvenih mreža i građane uopšte?

Đukić: Dva su savjeta. Jedan je taj da je svako kreator, gledajte sami šta kreirate, bilo kroz komentare, lajkove, kroz dijeljenje stvari. To što vi dijelite, da je to ono što vi želite da vidite i ona promjena koju želite da stvorite u svijetu. I drugo, probirajte šta je to što sami gledate. Sada je vrlo lako, lakše nego ikada, ne moramo da kupimo pet novina za dva i po eura da bi vidjeli različite strane stvari. Dovoljna su dva-tri klika da vidimo iz različitih uglova i da razumijemo šta se dešava. Jer, na kraju, svako od nas može biti ovaj tamnoputi gospodin iz Amerike koji je uspio da dvjesta Kju kluks klanovaca, koji su ga mrzjeli, učini svojim prijateljima. To samo pokazuje da sva mržnja dolazi iz neznanja i da je to moguće suspregnuti i popraviti i da sve zavisi od svakog od nas.

The post Stefan Đukić: Podjele su virtuelne, mržnja dolazi iz neznanja first appeared on BARinfo.

„Veliko mi je zadovoljstvo što sam uopšte bio u prilici da promovišem svoj književni prvijenac pred beogradskom publikom. Zahvaljujući mom izdavaču ‘Sumatri’, organizovali smo promociju u sjajnom prostoru KC Grad u Beogradu, i time mi je ispunjena jedna velika želja, da se, nakon Bara u kom sam se rodio, predstavim u gradu u kom sam se intelektualno formirao kroz studije. Sve ovo je takođe predstavljalo jedan povratak ka normalnosti. Mjere protiv Covid19 su nedavno podignute, te je promocija putopisa predstavljala i jednu nadu da o putovanjima nećemo samo čitati, nego da ćemo ih ponovo doživljavati. Lijepo je bilo vidjeti da je dosta ljudi u publici već posjedovalo knjigu, što pokazuje da je definitivno postojalo interesovanje za nju i prije promocije, ali i da su je mnogi čuvši naš razgovor kupili, što pokazuje da ih je tematika zainteresovala“, kazao je Đukić za Radio Bar i Bar info.

Naglašava da je u Beogradu i počeo da piše, tada u blog formi, te se tamo „na mnoge načine autorski formirao, kroz fakultet i mnogobrojna iskustva.“

„Srećan sam što sam na promociji bio okružen nekim meni bitnim ljudima iz tog perioda života, i što sam imao mogućnost da podijelim sa njima plod višegodišnjeg autorskog rada, ali naravno i sa onima koje do tada nisam poznavao. Takođe, predstavlja mi posebnu čast da su moju knjigu promovisali Muharem Bazdulj, jedan od najboljih pisaca novije generacije na našem jezičkom prostoru i Nađa Lazarević, mlada i talentovana pjesnikinja čije vrijeme tek dolazi. Drago mi je što smo vodili zanimljiv i dinamičan razgovor“, priča Đukić.

Dodaje da knjigu putopisa „Između polova“ čine 32 kolumne raširene na četiri kontinenta i 19 država, u kojima se putopisi spajaju sa temama iz kulture, istorije, filozofije, politike, muzike i mnogo čega drugog. „Između polova“ je tako jedno kreativno tumačenje ideje geopoetike. A suština putopisa je da se putovanje ponovo doživi i oplemeni.

Govoreći o Đukićevom djelu za Radio Bar i Bar info, pisac Muharem Bazdulj kazao je da „treba imati u vidu da je putopis jedna od težih formi književnosti, to ne može svako da piše, tj. ne može svako smisleno da piše, jer svaka instagram slika sa ispisom je danas nekakav putopis“.

„Stefan nije uzeo da piše putopise radi toga, nije htio da se dokazuje, već je kroz knjigu očito imao potrebu da podijeli sa nama njegova iskustva, razmišljanja i, pošto sam posjetio većinu tih gradova o kojima piše, negdje sam vidio da dijelimo mišljenja, a negdje mi je dao neki drugi uvid, neku drugu posebnost istog grada. Cijenim i što je na tekstovima dosta radio, što nije jednostavno odlučio u nekom momentu ‘imam dovoljno materijala, šalji na štampu’, nego je svakome brižljivo pristupio, kako onda kada su izlazili u novinama, tako i sad, kad ih imamo u knjizi, kao i to što postoji više niti koje se nastavljaju jedne na drugu, a svaki tekst opet predstavlja jednu zaokruženu cijelinu“, istakao je Bazdulj.

Stefan Đukić diplomirao je filozofiju na Univerzitetu u Beogradu. Radio je kao profesor. Autor je radio emisije „Glasom protiv negativnog“. Objavljuje tekstove, kolumne i putopise u dnevnim novinama „Dan“ i „Vijesti“, kao i na portalu RTS Oko u Srbiji.

On će ove nedjelje biti gost emisije „Nedjeljno popodne“ na talasima Radio Bara.

The post Stefan Đukić predstavio knjigu putopisa beogradskoj publici first appeared on BARinfo.

Na društvenim mrežama je objavljeno da će se održati kratki performans jer su okupljanja zabranjena mjerama protiv širenja koronavirusa.

Ispred Gimnazije je došla i ministarka obrazovanja, kulture, sporta i mladih Vesna Bratić. Osim “čempresara” prisutni su bili i predstavnici opozicije na lokalnom nivou (DF, Demokrate i URA).

Okupljenima se obratila “čempresarka” Nikoleta Pavićević koja je kazala da se nalaze u najružnijem dvorištu u Crnoj Gori.

“Godinu i devet mjeseci je prošlo od posljednjeg zvaničnog bavljenja nadležnih institucija našim pitanjem. Godina i devet mjeseci kako se gubimo u lavirintima nadležnosti i ne dobijamo odgovore na pitanja – kada ćemo dobiti dvorište, vrtić, šta će biti sa čempresima. Pamtimo i kako su nadležni punom parom radili dok su silom i protiv volje građana gurali izgradnju vrtića, na parceli koja ne ispunjava zakonske uslove, bezbjednosne pretpostavke – i kako nenadležnost tada nikome nije bila prepreka” poručila je Pavićević.

Kazala je da nakon svega ostaje nada u neke bolje institucije na koje će se svi lako navići. Njihovu borbu sa ulice, kako kaže, prepuštaju tim institucijama u nadi da će riješiti ovaj problem.

Ivana Joličić rekla je da je za nju sječa čempresa “poslednja kap u moru zlodjela bivše vlasti.”

Istakla je da je sve njih koštalo učešće u “čempres revoluciji” te da vjeruje da zbog toga nije nikada više pozvana da radi u školi u kojoj je češto mijenjala kolege.

Građani su, među osušenim novim čempresima i onim starim koji su preživjeli, odali priznanje i saborcu Mirsadu Kurgašu koji se nedavno vratio iz Turske gdje je bio zbog zdravstvenih problema. Mirsad je, kako kažu, bio uz njih sve vrijeme te su odlučili da ga podrže posterom i pozdravom.

Građane je pozdravio i Stefan Đukić kazavši da se nada da će se sledeće godine okupiti u novom i boljem dvorištu.

“Valja se stalno podsjecati svega što je tada uslijedilo. Pokazalo se da istrajnost, nada i vjera mogu pobijediti bagere, šege, nezakonitost i ministre” poručio je Đukić.

Ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić je u pratnji saradnika obišla građane i dvorište škole. Čempresari su joj pokazali nove, neprimljene, čemprese i kratko prepričali svoju borbu za park i vrtić.

“Ovo je prva u potpunosti građanska inicijativa koja je pokazala da Crna Gora jeste građanska država. Kao što je premijer više puta naglašavao, to je politika cijele ove Vlade, u njenom centru su građani”, kazala je Bratić.

Naglasila je da Crna Gora više neće biti samo deklarativno ekološka država već zaista takva.

Od nje su predstavnici Građanske inicijative tražili konkretna rešenja i odgovore po pitanju parka i vrtića, a ona je obećala da će dati sve od sebe sa se ovi problemi riješe. Dogovoreno je da iz GI upute zvaničan dopis i da će Ministarstvo što prije i što efikasnije krenuti u realizaciju.

Na okupljanju su uglavnom poštovane mjere, ali su se povremeno formirale grupice sa više od četiri osobe, maske nisu povremeno pravilno nošene…

17. januara 2019. godine u ranim jutarnjim časovima posječeno je više od 90 čempresa u dvorištu Barske gimnazije radi izgradnje vrtića na toj parceli. Građani Bara i ostalih djelova Crne Gore dva mjeseca su aktivno protestovali. Vlada je na kraju odustala od gradnje i obećala da će vratiti parku izgled nalik prvobitnom, a vrtić graditi na drugoj lokaciji.

The post Dvije godine od sječe čempresa, ministarka Bratić sa čempresarima first appeared on BARinfo.