Proslava je održana u manastiru Svetog Vladimira (Manastiri i Shën Gjon Vladimirit) u Šijonu, gdje se predstavnici Matice crnogorske tradicionalno okupljaju od 2019. godine, u saradnji sa Zajednicom Crnogoraca u Albaniji čiji je dugogodišnji predsjednik Marinko Ćulafić, sada predstavnik crnogorske nacionalne manjine u Komitetu za nacionalne manjine u Vladi Republike Albanije. Vjerska manifestacija je i ove godine okupila i predstavnike crnogorskih institucija, vjernike i poštovaoce kulta Svetog Vladimira Dukljanskog, kao i lokalne vlasti i pripadnike crnogorske zajednice u Albaniji.

Današnji program započeo je svečanom liturgijom posvećenom Svetom Vladimiru, kojoj su prisustvovali brojni vjernici i gosti. Nakon bogosluženja uslijedio je prijem kod mitropolita Andona Merdanija albanske pravoslavne crkve. Na prijemu kod mitropolita Merdanija bio je predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović koji je mitropolitu darovao krst izrađen od široko poznatog barskog maslinovog stabla – simbola hrišćanstva, rad Filipa Jovovića, sa rukama u prijateljskom stisku, koji simbolizuje mir, zajedništvo i vjekovne veze Crne Gore i Albanije, nadahnute nasljeđem Svetog Vladimira Dukljanskog.

Prateći segment ovogodišnje proslave bilo je otvaranje izložbe fotografija fresaka i ikona Svetog Vladimira iz više balkanskih zemalja, postavljene u porti manastira. Izložbu, koju je organizovao Marinko Ćulafić, sada već tradicionalno priprema Matica crnogorska. Postavka donosi umjetničke prikaze posvećene ovom svecu, ukazujući na njegovo neizostavno nasljeđe u duhovnoj tradiciji ovog regiona.

Na prijemu kod mitropolita Merdanija ocijenjeno je da Sveti Vladimir predstavlja, između ostalog, osnovu za jačanje duhovnih veza, odnosno kulturne saradnje između crnogorskog i albanskog naroda. Sveti Vladimir više od jednog milenijuma predstavlja simbol mira i međusobnog razumijevanja među narodima i vjerama.

Ovogodišnja proslava još jednom je potvrdila ekumenski značaj manastira u Šijonu kao mjesta okupljanja.

The post Matica crnogorska sa iseljenicima u Albaniji tradicionalno obilježila dan Svetog Vladimira Dukljanskog first appeared on BARinfo.

(O učešću Mrkojevića u narodnom običaju i procesiji iznošenje krsta Svetog Vladimira dukljanskog na planinu Rumiju1895. godine)

O viševjekovnom narodnom običaju, multikulturnom i viševjerskom ritualu, koji svjedoči o ondašnjem harmoničnom suživotu, toleranciji i puno više od toga, zapravo, o pravnoj i, u primarnom smislu, životnoj jednakosti stanovnika barskog područja, bili oni ispovjednici hrišćanstva (pravoslavlja i katoličanstva) ili islama, svjedoče brojni, primarni i sekundarni, prvorazredni i drugorazredni istorijski izvori. O tome, ilustrativno, govore i nesporni istorijski izvori, publicističkog karaktera, veoma važni za ispravno (re)konstruisanje ove istoriografske teme, odnosno istraživačkog pitanja.

Zapravo, o istorijskoj tradiciji, običajnom pravu i viševjekovnom obilježavanju i proslavi kulta kneza Duklje (inače prve, najstarije crnogorske države i njenog vladara, kasnije proglašenog za sveca) Vladimira, sina dukljanskog kneza Petrislava – Petra, izvještavano je često u “Glasu Crnogorca”, i to u potonjoj deceniji XIX vijeka, koji je javnost obavještavao o procesiji koja se redovno obilježavala, kao narodni praznik, kako na vrhu Rumije, tako i po silasku naroda s nje.

Relevantno je navesti, kada pišemo o proslavi kulta Svetog Vladimira krajem XIX vijeka u Crnoj Gori, i procesiji iznošenje krsta u njegovu slavu i čast, s primarnim osvrtom na učešće Mrkojevića u tome, podsjetiti, ukratko, na neke istorijske činjenice.

Naime, dukljanski/zetski (crnogorski – u pitanju je državni i etnički kontinuitet) knez Vladimir je ubijen na prevaru u Prespi 1016. godine. Knez Vladimir je stric kneza Vojislava (Dobroslava, kako ga naziva Grgur Barski, dukljansko-barski nadbiskup, u svom djelu “Regnum Sclavorum” / “Ljetopis popa Dukljanina” iz XII vijeka), inače, osnivača (kneza Vojislava), najstarije, prve crnogorske dinastije, vladarske familije Vojislavljevića, koja je vladala samostalnom dukljanskom državom u XI i XII stoljeću, sve dok, ista nije bila ognjem i mačem, uklonjena, nasilno likvidirana sa državnog trona, nakon što je dukljanska država bila osvojena od strane Raške (kasnije nazvane Srbije) i njenog “velikog raškog župana” Stefana Nemanje, i to u ratu Raške protiv Duklje (1183-1189).

Običaj iznošenja starog krsta, posvećenog Svetom knezu Vladimiru Dukljanskom, na vrh planine Rumije, vjekovima se praktikovao. U njemu su, pored ostalih okolnih plemena i njegovih žitelja, redovno, učestvovali i pripadnici starog, dukljansko/slovenskog/crnogorskog plemena Mrkojevići i kapetanije Mrkojevićke, koja je postojala više decenija, u vrijeme postojanja nezavisne i međunarodno priznate države – Knjaževine/Kraljevine Crne Gore, kojom je upravljao knjaz/kralj Nikola I Petrović Njegoš.

To iznošenje krsta na vrh Rumije i narodno slavlje i vjerski ritual, i ne samo vjerski, a u slavu kneza i crnogorskog svetitelja kneza Vladimira Dukljanskog, redovno se odvijalo i obilježavao vjekovima, a to je bila praksa i u doba postojanja i trajanja nezavisne Kneževine Crne Gore. Kao i kasnije, decenijama, tokom XX vijeka, itd.

O tome, kako se to nekad odvijalo, zbivalo, piše i “Glas Crnogorca” 1895. godine. Izvještač tog nezvaničnog lista crnogorskog Dvora i drugih državnih organa Knjaževine Crne Gore, koji je bio učesnik tih zbivanja, navedene godine, objavljuje svjedočenje o tome kako se taj narodni običaj, tradicionalno i ritualno, obavljao 1895. godine. Ovo je istoriografska priča o tome. Naime, participant tog tradicionalnog, narodnog, običajnog rituala, ceremonije, objavio je kako se tada odvijala procesija iznošenja krsta dukljanskog/zetskog kneza Vladimira na planini Rumiji, i to on elaborira u tekstu, objavljenom u “Glasu Crnogorca” od 3. juna 1895. godine. U tekstu, anonimnog autora, koji je potpisan “jedan poklonik”, u rubrici “Dopisi” kaže se, da je 21. maja, kako on izvještava “S vrha Rumije”, sljedeće: ”Čudotvorni istorijski rumijski krst iznijesmo danas na ovu visoku goru pri najpovoljnijem vremenu, s nepokolebljivom vjerom i strahopoštovanjem, kakvim se vjekovima obavljao ovi sveti zavjet”.

Dalje se kaže da je na Rumiji bio priličan broj poklonika, ali on navodi da su u odnosu na ranije godine, djelimično izostali Mrkojevići i Barani, da ih je bilo manje nego prije, no tekstopisac-izvještač dodaje da se “u duši toga naroda ne hladi vjera i uvaženje prema ovome svetome Krstu i zavje-tu”. Potom tekstopisac i izvještač, navodi da su od Mrkojevića bili na vrhu Rumije učesnici te procesije: komandir Mrkojevićki, podkomandir, kapetan Vukmirović, đaci i učitelji “sa malim brojem naroda, a od Barana ne vidim ni nijednog glavara”. Nepoznati autor piše zatim da su te godine, u ceremoniji na Rumiji, učestvovali kao posjetioci i ljudi iz Crmnice, Spiča, Krajine itd. Autor i učesnik te ceremonije, saopštava, u tom kontekstu i ovo: “Između ostalog, preduprijedio nas je na vrhu (Rumije – nap. N. A.) krajinski komandir Miloš Lekić s lijepom kitom donjoseočke i krajinske momčadije. Mislim da Miloš danas prvi put odavde pogleda na Hrt Volujice, na kom je sa svojom junačkom družinom pri osvajanju Bara izdržao dugu topovsku tuču, braneći viteški ‘oltar pravi na kamen krvavi’ od turske flote”.

Između ostalog, isti autor u tome članku kazuje da je te godine (1895), na vrh Rumije, Krst, kao i minulih godina, postavljen na “skromnom oltaru, formiranom od suha kamenja”, te on dalje eksplicira: “Po oltaru ispred Krsta upaljene su mnogobrojne voštane svijeće razne veličine, boje i oblika i postavljeni su zavjeti, koji su prinijeli i poslali pobožni molioci sviju tri vjeroispovijedi. U okrug Krsta, oltara i plamtećih voštanica stojali su mnogobrojni molioci”. Iza toga, isti izvještač dodaje da je potom sveštenik u odori, dao znak da krene litija na tom mjestu, a potom veli da je nastavljen obred čitanja određenog, adekvatnog teksta iz Svetog Jevanđelja i da je tada na vrhu Rumije činodjejstvovao pop Vaso Vukotić. Zatim se navodi, u istome izvoru, da nakon završetka obreda na vrhu Rumije “koji je pozdravljen pucnjavom, spuštismo se na dolac pod samim vrhom. I ovdje je očitao sveštenik podhodeće mjesto iz Evangelija, a za tim učitelj iz najbliže okolice progovorio je improviziranu besjedicu u prilog toržestvenom danu i ovome divnome zavjetu. Besjeda je propraćena od ukupnog naroda sa burnim: ‘Živio Gospodar’. Za ovim slijedile su uobičajene igre: bacanje kamena, skakanje itd., kao i obično. Na dolcu se dugo provelo”. Autor tog izvještaja, odnosno, novinskog priloga, potom veli da su se, potom, momčad, tj. omladina muškog pola, takmičila u narodnim, suštinski sportskim igrama – skakanju u dalj i bacanju kamena sa ramena, te isti dalje iznosi neke svoje subjektivne impresije i lične romantičarske doživljaje, reminiscencije istorijske epske, poetske podloge, tematike i sadržaja, koje nijesu od značaja za predmet naše naracije.

Isti autor precizira da se boravak na dolcu podno vrha Rumije okončao tako što je narodna igra, zapravo, sportsko nadmetanje, za svoj rezultat imala, kako veli, “što je prvenstvo u bacanju odnio Krajinjanin Asan Alija iz Tejana, kojemu barski učitelj Mihailo Đurišić darova svoj srebrni sat; a prvenstvo u skakanju odnio je Braim Asanov Peročević iz Mrkojevićkog sela Mikulića. I ova zabava pozdravljena je pucnjavom”.

Autor navedenog teksta o proslavi kulta kneza Vladimira Dukljanskog i ceremonije narodnog običaja iznošenja Krsta, u njegovu slavu i čast, na vrh Rumije, te narodnih igara i veselja koji su bili sastavni dio tog događaja – 1895. godine, a u kojemu su, po tradiciji učestvovali, i to u punom saglasju, razumijevanju, toleranciji, ravnopravnosti i punom zajedništvu stanovnici barskog područja triju konfesija, među kojima i pripadnici plemena Mrkojevići triju religijskih ubjeđenja i obreda, navodi da je, nakon toga, uslijedilo spuštanje učesnika tog događaja sa vrha planine Rumije. U tom smislu, on dalje svjedoči da se okupljeni narod, poslije toga, spuštao niz planinu Rumiju, sa đačkim pjevanjem himne i drugih narodnih pjesama, te da je to trajalo “dok smo stigli do crkvice u Mikuliće, koja danas proslavlja Hramovni praznik i koja je sad prilično obnovljena ulozima pobožnijeh dobrovoljnih darovaoca. Crkvica je danas (riječ je o crkvi u mrkojevićkom selu Mikulići – nap. aut.), iza popravke, osveštana činodejstvom oba barska paroha, koji su za tim odslužili i božanstvenu liturgiju i vodoosvećenje. Pri kraju liturgije pop Vukotić (tada tada paroh autokefalne Crnogorske crkve Vaso Vukotić – nap. aut.) izgovorio je besjedu shodnu ovoj svečanosti i obnavljanju crkve”.

Zatim, autor piše što se dalje zbivalo, u konačnici te svečanosti, te ističe, posebno, gostoprimstvo mještana mrkojevićkog sela Mikulići. Koherentno tome, on završava tekst sljedećim iskazom: “Po svršenome Bogomoljstvu dali su gostoprimni Mikulići obilni objed cijelome narodu daljnjemu i bližnjemu, kao što su dali bili i večeru svijema, koji su naveče ovdje bili stigli. Gostoprimstvo njihovo dotle doseže, da stotine ljudi goste u po nekoj kući, i oni to sa najvećim zadovoljstvom primaju i tvrdo vjeruju, da ih ovi dočeci ne bacaju u osjetljive rashode. U ovome se osobito ističu kuće: Braima Aletova (oca mrkojevićkog podkomandira), Đura Vasiljeva i Ilije Đurova. Objed se popraća kolom i pjevanjem, koje je i ovoga puta kao ikad bujno bilo.

Red je, da se pobožni prvaci mjesta, iz kojih narod pohađa Rumiju, pobrinu, kako bi dolazeći narod bio ovdje priman s nekom olakšicom za ove seljane. Ovo ne bi stalo velikog rashoda, a ovome svječanome skupu dalo bi još većega maha”.

Analizirajući ovaj relevantni istorijski izvor, možemo, u rezimeu, zaključiti sljedeće:

– prvo da je, te, 1895. godine, stanovništvo barskog područja (Mrkojevića i drugih plemena i stanovnika, kako matičnih, tako i okolnih, gravitirajućih prostora i njihovih žitelja), viševjersko i multikulturno (bilo je tada i tako demografski strukturirano), po opredjeljenju i pripadnosti, nadasve, zajednički, suštinski, tada, ujedinjeno, slavilo kult svetog Vladimira Dukljanskog i iznosilo krst (relikviju) Vladimirov/u, na vrh Rumije. To je bilo praćeno narodnom proslavom, tradicionalnog karaktera. Taj običaj i procesija, manifestovani te godine, bili su nesumnjivo jaki emanat, odnosno, reprezent očigledne i notorne činjenice njihove potpune odanosti državi Crnoj Gori i njenom suverenu knjazu Nikoli I Petroviću-Njegošu.

-drugo, da crkve, kao građevine, sakralnog objekta, na Rumiji tada nije bilo, ali da se vršio, dugo vremena, neprestano, vjerski obred na vrhu Rumije (te 1895. godine, naveli smo kako se to odvijalo)

Takođe, u kontekstu rečenog, relevantno je navesti, da su u tome, tradicionalnom obredu, odnosno, narodnom običaju, na Rumiji 1895. godine, učestvovali, kako pravoslavci, i s posebnim i vazda dokazanim poštovanjem, u znak već afirmisane vjerske tolerancije i suživota različitosti, i muslimani i katolici, s obzirom na činjenicu da je jednako kult kneza Vladimira poštovan, kako od strane katolika i pravoslavca, tako i muslimana i da ih je isti stoljećima okupljao.

I treće, konačno, da, ovo već prezentirano, decidno pokazuje da je u doba Knjaževine Crne Gore, pogotovo na barskom području, ta procesija u čast kneza i svetitelja Vladimira Dukljanskog, pokazala, bez skepse, zajedništvo, manifestovano i to bez diskriminacije, u vjerskom ili drugom smislu, stanovnika tog područja Knjaževine Crne Gore. Ta procesija pokazala je tada (1895), zapažen stupanj razvoja, poštovanja, primjene i dosegnutog nivoa afirmacije njihovih prava i sloboda, državljana Crne Gore, stanovnika barskog područja, bez obzira na vjerske različitosti i njihovo zajedničko učešće u procesiji iznošenja krsta na Rumiju. Takođe, obilježavanje kulta Svetog Vladimira Dukljanskog i procesija održana na Rumiji 1895. godine, svojevrsno i značajno govori da su njeni učesnici, pravoslavci, katolici i muslimani, bili, egalitarno i jednodušno, posvećeni dobrobiti, prosperitetu ondašnje države Crne Gore i harmoničnog života u njoj. Odnosno, to svjedoči o stepenu ondašnjeg razumijevanja, međusobne podrške, solidarnosti, stanovnika barskog područja, u okviru samostalne crnogorske države, čemu su, onda, kao ranije i kasnije, posebni pečat, uz ostale, utisnuli i Mrkojevići (Mrkovići).

(Mr. sc. Novak Adžić je pravnik i istoričar, doktorand istorije)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (1) first appeared on BARinfo.

Program je započeo sinoć otvaranjem izložbe fotografija fresaka i ikona ovog svetitelja u prostorijama pozorišta Skampa u centru grada. Izložbu je pripremila Zajednica Crnogoraca u Albaniji u saradnji sa opštinom Elbasan.

U nastavku je organizovan okrugli sto na temu “Sveti Vladimir Dukljanski kao simbol mira i suživota među narodima Balkana”. Okruglom stolu su, pored ostalih, prisustvovali i Asim Sula – potpredsjednik Opštine Elbasan, Ervin Mučo – šef kabineta gradonačelnika i Artur Guni – direktor tamošnje Turističke organizacije.

“Prije dvije godine sam na istom ovakvom okruglom stolu, u organizaciji Zajednice Crnogoraca Albanije, imao izlaganje o Sv. Vladimiru Dukljanskom u svijetlu njegovih vrlina, Ijudskosti i humanosti, što je, iskreno govoreći, prava rijetkost na ovim prostorima. Zato njegov kult i danas postoji na prostoru nekoliko država: Crne Gore, Dalmacije, Dubrovnika, Albanije, Makedonije, Bugarske, Srbije. Stari drevni običaj iznošenja krsta Svetog Vladimira sve tri konfesije na vrh svete crnogorske planine Rumije ne svjedoči samo o ugledu ovog vladara i sveca, već nam saopštava istinu da je moguć miran i prijateljski suživot sve tri konfesije na nestabilnim balkanskim prostorima. Tom prilikom se zaboravljaju razlike, i vraćamo se jedinoj istini – da smo svi Ijudi, upućeni jedni na druge i da nas svijest o miru i međusobnom poštovanju čini drugačijim od divljih životinja. To i danas, u 21. vijeku izgleda kao nedostižan cilj svih miroljubivih Ijudi, organizacija i država. Kroz istoriju čovječanstva, uvijek se pokušavao izgraditi dugoročni mir, nakon krvavih ratova, ali se u tome nikad nije potpuno uspjelo. Uvijek se pojavljivao novi vladar i vojni zapovjednik koji je htio da proširi granice svoje imperije”, istakao je na Okruglom stolu Zoran Đukanović, postavljajući pitanje da li je moguć miran suživot kroz dugi vremenski period i da li se može pojaviti novi Vladimir  koji bi svojom ličnošću i harizmom prosvijetlio ove prostore i uspostavio mir, poštujući svaku osobenost, ali i suverenost…

“Sa današnjeg aspekta, čini mi se, još će vode poteći našim rijekama, dok se ne uspostavi jedna tolerantna atmosfera i komunikacija među državama u regionu. Možda je potrebno da prođe još neka decenija od posljednjih ratnih dešavanja na prostoru ex Yu. A na planu onih aktivnosti koje moja institucija, Uprava za saradnju sa dijasporom, pokušava da kontinualno sprovodi između matične države Crne Gore i našeg brojnog iseljeništva, čini mi se, možemo štošta naučiti iz života i djela Sv. Vladimira Dukljanskog. Prije svega, to je nastojanje da pripadnici naše dijaspore u svim zemljama prijema budu najbolji ambasadori među državama, kao i da kroz svoje aktivnosti prenose najtolerantniji dio svoje tradicije i kulture u sredinu gdje žive. Takođe, isto važi i za nacionalne manjine u svim državama regiona, koje su faktori povezivanja država, a ne razdvajanja i razdora, kako je bilo u našoj daljoj i bližoj prošlosti. U tom smislu, odnosi između Crne Gore i Republike Albanije mogu služiti za primjer”, zaključio je Đukanović.

Potpredsjednik Opštine Bar Damir Rašketić je rekao kako mu je posebna čast što je prisutan “u ime grada i prostora gdje je nekad živio i stolovao knez Vladimir, kasnije proglašen za sveca”.

“U mom gradu vjekovima se posebno njeguje kult Svetog Vladimira Dukljanskog. Istorija nas je naučila da su sredine u kojima se njeguje kult Svetog Vladimira prepoznate po međusobnom skladu i suživotu ljudi različitih kultura, religija i nacionalnosti. Mi smo u Baru itekako ponosni na tu činjenicu. Drago mi je da ovdje u Elbasanu svjedočim sličnim iskustvima. Upravo je Sveti knez Vladimir spona koja povezuje naša dva grada i otvara, osim kulturnih, i druge perspektive za unaprjeđenje međusobnih odnosa I saradnju”, naveo je, pored ostalog, Rašketić. U radu Okruglog stola učešće je uzela i Nikoleta Nikčević, ispred TO Bar.

Izložba je jutros otvorena i u manastiru Svetog Vladimira u selu Šin Đon u Elbasanu, gdje je održana liturgija u čast svetitelja, a nakon toga su se predstavnici institucija iz Crne Gore sastali sa mitropolitom elbasanskim, špatijskim i libraždijskim, Andonom Merdanijem u čast slave manastira.

Dio moštiju sv. Vladimira Dukljanskog bio je izložen ispred manastira.

Saradnja sa Zajednicom Crnogoraca u Albaniji započela je 2019. godine na inicijativu tadašnjeg predsjednika ZCGA Marinka Ćulafića odavanjem počasti crnogorskim herojima stradalim na Badnji dan 1916. godine kod Medove.

The post Delegacija iz Bara, Matice crnogorske i Uprave za dijasporu na proslavi Dana sv. Vladimira Dukljanskog u Elbasanu first appeared on BARinfo.