Ovo dokumentarno ostvarenje kombinacija je igranog materijala iz sadašnjosti, video-snimaka koji datiraju s početaka devedesetih i arhivskih fotografija oživljenih uz pomoć vještačke inteligencije. Riječ je o emotivnom podsjećanju na ljude i događaje u posljednjih 50 godina kulturno-umjetničkog života Bara, pri čemu je najjači utisak, očekivano, izazvalo “pojavljivanje” ljudi koji nisu među živima. 

Iako zvanično kao dvojac potpisuju scenario, režiju, obradu zvuka, slike i videa, snimanje, foto i video dokumentaciju, jasno je da je dio oko prikupljanja i odabira materijala, pisanja scenarija i naracije pripao Miloviću, a sve vezano za vizuelni i audio dio je odradio Senić.

Poznati barski autor videa, kratkih filmova i dokumentarnih serijala, Dejan Senić, nije krio zadovoljstvo realizacijom projekta.

“Izuzetno sam kao koautor zadovoljan konačnim proizvodom, jer smo dodali još jednu kocku u mozaik ‘kulture sjećanja’, neophodne za svaki grad koji drži do sebe. Bio je vrlo težak višemjesečni posao, pošto je trebalo faktički ni iz čega prikazati istoriju dugu 50 godina institucije koja je među najvažnijim u gradu. Željko je kontaktirao mnoge ljude i na njemu znane načine pronalazio stare fotografije koje su potom oživljavane AI tehnikom, a nakon toga i gotovo izlizane i uništene video snimke na VHS kasetama koji su najprije ‘dešifrovani’ u smislu prepoznavanja ko je ko, kad i gdje, zatim obrađivani i prilagođavani za namjenu.

Odmah na početku smo se nas dvojica dogovorili da to treba da bude nešto poput velikog ‘Baroskopa’, serijala kojeg smo radili za Instagram, samo sa mnogo većom dozom konkretnih podataka i detalja. Pošto zbog nedostatka materijala nismo mogli stvarati vremenski kontinuum u filmu, odlučili smo za prostorni, pa smo kao vezivno tkivo ubacili dvoje mladih koji obilaze mjesta gdje su se organizovala razna kulturna dešavanja, i gdje se kroz flash-back vraćaju slike iz prošlosti.

U samom finišu rada, posebno je bilo teško napisati naraciju na nekih šest-sedam strana, ali konkretnu i što je moguće koncizniju, i tek je neka treća verzija nakon silnih skraćivanja bila upotrebljiva za film. Onda je na red došao moj posao uklapanja naracije sa materijalom kojeg smo imali, sa specijalizovanom muzikom, sa živim kadrovima kamere i drona, a da se našalim, posebna muka je bila zaustaviti Željka koji je tražio da se ubaci ‘još ova fotografija ili još ovaj video’… Na kraju, izašao je film malo duži nego što le planirano, ali je dinamika kadrova takva da čitavih 25 minuta drži pažnju“, rekao je Dejan Senić.

Producent filma je, naravno, Kulturni centar Bar, a direktorica preduzeća mr Aleksandra Grabež kaže da je “možda najljepša njegovaq vrijednost to što ne govori samo o onom što je bilo, već pokazuje koliko jedan grad može da živi kroz kulturu, ljude i uspomene koji ostaju iza njih“.

“U filmu se na poseban način spajaju prošlost i sadašnjost, svaka fotografija, sjećanje i zabilježeni trenutak podsjećaju koliko je Kulturni centar bio važan za generacije Barana. Kroz njegovih 50 godina mijenjali su se ljudi, vrijeme i okolnosti, ali je ostala ista ideja da kultura bude mjesto koje okuplja, povezuje i ostavlja trag. Zato ovaj film nije samo podsjećanje na jednu ustanovu već na jedan dio identiteta Bara. On čuva uspomenu na ljude koji su stvarali kulturni život grada i na trenutke koji mnogi pamte, ali će ih sa ovim filmom moći sačuvati i za one koji dolaze“, istakla je za Radio Bar i Bar Info mr Grabež.

Jedan od likova koji se najčešće pojavljuju u ostvarenju, u raznim ulogama, ujedno je i jedan od simbola razvoja Kulturnog centra – glumac Dragiša Simović, danas penzioner.

„Kao dugogodišnji radnik Kulturnog centra znam da je ta arhivska građa neuredno čuvana, ali je Željko, hroničar grada poznat po svojoj upornosti, prikupio dovoljno materijala da uradi kapitalni projekat za Opštinu i Kulturni centar, a naš sineasta Dejan bio kreativno jak da njegove zamisli sprovede u djelo. Negdje je zapisano da se vrijeme ne pamti po dužini, već po tragovima u njemu. Nije jednostavno kulturno bitisanje jednog grada, hronologije i višedecenijske sadržajne odjeke pretočiti u film od 25 minuta. Ovaj i ovakav film mogao je trajati i duže zbog svih onih ljudi koji su obilježili jedno vrijeme i prostore pod Rumijom, ali i zbog barskog jedinstvenog univerzalnog sopstva. Ipak, ukazalo se na prebogate programske riznice, na višeslojne, višeznačenjske i visokokvalitetne kulturne domete sa kojima se samo rijetki gradovi mogu pohvaliti. Bar jeste jedna osobena rijetka biljka koja se treba pažljivo njegovati. Lično sam zahvalan autorima što će ovim sjajnim filmskim zapisom istgrnuti iz zaborava i sačuvati veliki trud i napor kreativnih neimara Kulturnog centra za neko, nadam se, bolje vrijeme koje dolazi“, istakao je za Radio Bar i Bar Info Simović.

Zanimljivo, naslov filma “438.300 sati” (pedeset godina iskazano u satima) nije puno pominjan u crnogrskim medijima, već je u člancima i video prilozima notiran po kolokvijalnom, radnom naslovu “Pola vijeka Kulturnog centra Bar“.Za AI restauraciju i animaciju fotografija bio je uglavnom zadužen Marko Senić, naratorka filma je Silvija Vukelić, mladi par koji vodi gledaoca od mjesta do mjesta su Masimo Milović i Teodora Radević. U filmu su korištene fotografije i video snimci Anta Bakovića, Foto studija Petović – Media Pro, Radio Bara – Bar Infa, portala Feral, iz arhive Kulturnog centra, kao i iz privatnih kolekcija ljudi koji su sačuvali dragocjene uspomene na posljednjih pet decenija kulturno-umjetničkog života u Baru. 

The post 438.300 sati – film o 50 godina stvaranja kulture i umjetnosti first appeared on BARinfo.