Naša porodična kuća u Rapu nije bila daleko od uljare, tako da smo mi djeca gledali taj nezaboravni događaj, tu vatrenu stihiju koja je progutala fabriku ulja braće Marić, izgrađenu 1927. godine. Fabrika je imala modernu opremu, nabavljenu iz Njemačke.

Ovaj događaj uznemirio je čitav Bar, šteta je bila velika, jedino su bile sačuvane zgrada za radnike i porodična kuća Marića. Obnova je izvršena veoma brzo, za nepunih godinu dana, uz finansijsko učešće Jevrejina iz Beograda – Milana Richtera – “kralja šibica”.

Tokom Drugog svjetskog rata fabrikom su upravljale okupacione vlasti, ali je i dalje bila u organizaciji braće Marić. Tokom rata Marići su, izlažući se riziku, prilozima u ulju i novcu pomagali logoraše u Baru i partizane u Mikulićima, koliko se to moglo. U junu 1945. godine kompletna imovina im je konfiskovana i nacionalizovana.

Ko su bili vlasnici imanja na Držaku u srednjem vijeku, pa sve do dolaska Turaka, dobro je poznato. Pisao sam o tome u priči “Držak”. Imati imovinu na Držaku bio je prestiž za barsku vlastelu. Selim-beg barski je već 1853. godine dočekao engleskog putopisca W.F. Wingfielda u svom dvorcu na Držaku. Dvorac je bio u funkciji sve do decembra 1877. godine. Ne zna se da li je Selim-beg zadržao vlasništvo nad Držakom zbog svojeg prijateljstva sa knjazom Nikolom, te od koga ga je Lale Novaković Zuber kupio 1921. godine.

Lale Novaković Zuber rođen je na Cetinju 1888. godine, jevrejskog porijekla. Vrlo mlad je otišao u Ameriku. Bavio se trgovinom i brodarstvom. Po završetku Prvog svjetskog rata 1920. godine došao je u rodnu Crnu Goru sa velikim kapitalom. Bio je neobično vješt trgovac, brodovlasnik i bankar.

Osnovao je “Zetsku plovidbu” sa 37 brodova, kao i Srpsko-arbanašku banku. Imao je nekretnine u Kotoru, Budvi, Petrovcu, Baru i Ulcinju. Nove vlasti su 1946. godine nacionalizovale svu imovinu Lala Zubera. Pretpostavlja se da je kupio Držak od države Crne Gore ili od potomaka Selim-bega barskog. Već 1926. godine, na licitaciji, Držak su kupila braća Marić, trgovci iz Kolašina, i 1927. godine tu izgradili modernu uljaru.

Vojislav-Bato Marić, koji već 60 godina živi u Kanadi, nedavno mi je poslao fotografije i ispričao porodično sjećanje na ovaj događaj: “Prilikom izvoza nekoliko hiljada ovnova sa sjevera Crne Gore za Marselj preko barske luke, njegov đed Antonije bio je u Baru da kontroliše izvoz. Tom prilikom njemu se neobično svidio Bar i svoju želju da u Baru kupi neku nekretninu prenio je sinovima koji su je ispunili 1926. godine”.

Bato dalje nastavlja priču kako je kupljen Držak: “Na licitaciji za prodaju Držaka bilo je više zainteresovanih kupaca. Braća Marić dali su najbolju ponudu, ali su morali čekati mjesec dana jer su domaći ponuđači, u skladu sa zakonom, imali prednost. Ipak, na kraju, tadašnji predsjednik Opštine pozvao je Vasa Marića, Batovog oca, i saopštio mu da su postali vlasnici ‘srca Bara’, kako je on to rekao za Držak”.

Dalje se sve zna, Marići su tu podigli modernu fabriku ulja.

The post Čedomir Ratković: Kultura sjećanja – Držak u plamenu first appeared on BARinfo.