Razgovor sa autorkom vodila je psihološkinja Vesna Radonjić, koja je svojim pristupom otvorila prostor za dublje razumijevanje tema koje knjiga donosi. Publika je imala priliku da čuje kako je nastalo djelo, o simbolici i unutrašnjim borbama koje su utkane u tekst.

Promocija je protekla u emotivnoj atmosferi, uz iskrenu komunikaciju autorke i prublike. Posebno je istaknuta snaga lične priče, hrabrost izraza i umjetnički spoj riječi i ilustracije koji ovu knjigu čini jedinstvenom.

Promocija u Kući maslina imala je poseban značaj jer se desila u rodnom gradu autorke, pred publikom koja poznaje njen lični i stvaralački put.

The post Knjiga Utrobište promovisana sinoć u Kući maslina first appeared on BARinfo.

RB/BI: Zašto ste izabrali baš naslov “Utrobište”? Šta za Vas predstavlja utroba, kao prostor, stanje ili metafora?

Marković: Utrobište je riječ koja ne postoji u standardnom jeziku, mogu slobodno reći da sam je ja osmislila. Ona je na neki način spoj upravo svega što ste naveli u pitanju. Utroba je mjesto začetka, života, ali u isto vrijeme mjesto sigurnosti, a završava sa tim da “utrobište” može biti gubilište, odnosno prostor u kome same sebe najčešće pogubljavamo, uništavamo. S druge strane, može da komunicira s riječju skladište, pa je to nešto što, u stvari, nosimo u sebi, sva iskustva koja ostaju duboko urezana u čovjekovoj nutrini. Tako da, na neki način i kao psihološkinja, mogu da kažem da se, posebno u radu sa ženama, često susrećem sa puno autoimunih oboljenja koje nastaju zbog zabrane i potiskivanja ženskih i uopšte ljudskih potreba, impulsa i emocija.

RB/BI: Koliko je naslov povezan sa idejom ponovnog rađanja, a koliko sa povratkom sebi?

Marković: Naslov nije baš imao toliko veze sa ponovnim rađanjem, ali jeste imao sa tim stalnim pozivom čovjeka da sam sebe ispita, da se osjeti, doživi, da se preispituje i nekako samim tim se i rađa. Tako da, može biti rađanje, ali ne ona glasna metamorfoza, već unutrašnja koju mi iz dana u dan, nekad iz časa u čas, živimo.

RB/BI: Kada se prvi put javila ideja za ovu knjigu, da li je postojao konkretan trenutak, ili je to bio dug proces?

Marković: Kad pišem, to bude u dahu, dakle, u trenucima nadahnuća i to moram odmah da napišem i ne osjećam se lagodno kad radim korekciju. Ideja za “Utrobištem” u formi knjige se rodila tek kad su nastale četiri priče i veliki broj pjesama od kojih sam neke odabrala za ovu zbirku.

RB/BI: Da li su pojedini djelovi nastajali u različitim životnim fazama?

Marković: Pa jeste, tako je. Svaka priča je nastajala zasebno, da bi postojala zarad sebe, nije bila napisana za publiku, već kao neki vid autofikcionalne katarze.

RB/BI: Djeluje da se pisanjem ove knjige niste plašili da ćete se suviše ogoliti, da li je to bio neki izlazak iz zone komfora?

Marković: Trudila sam se da knjiga bude iskrena, samim tim svaka iskrenost se i tumači kao ogoljenost. Knjiga izaziva određene snažne doživljaje. Ja sam željela upravo tu ogoljenost. Ne možemo da pričamo previše o sadržaju, zato što nema puno dinamike, ali cilj je bio da tekst komunicira sa tijelom. Da čitaoci tjelesno osjete ove priče, to i jeste ogoljenost koja komunicira sa unutrašnjim emocijama.

RB/BI: Koliko je bilo teško odlučiti šta ćete podijeliti sa publikom, a šta zadržati za sebe?

Marković: Svako ko piše i nije komercijalni pisac ili spisateljica, mora dati sebe u svoje stvaralaštvo. Nisam razmišljala o cenzuri. Kada je već izašlo iz mene i dobilo određenu formu, onda sam odlučila da to poklonim čitaocima i da oni sami dožive priče na svoj način, da imaju svoja osjećanja u odnosu na to, tako da je to jedan intiman vid komunikacije. Ali, kao i u različitim intimnim ispovijestima, nailazimo uvijek na ljude koji razumiju našu intimnost.

RB/BI: Jeste li imali strah od reakcije publike?

Marković: Ne, zato što mislim da svaki tekst nađe svog čitaoca. Bartovski, to je praktično smrt autora. Kada ja, ili bilo ko od nas, završimo tekst ili knjigu, mi u tom trenutku umiremo i tekst počinje da živi za sebe.

RB/BI: Želite li nam reći nešto o junakinjama, djeluju kao da nose tragove i mitološkog i savremenog. Ko su one, zapravo?

Marković: To su junakinje koje imaju imena iz svjetske mitologije i komuniciraju sa tim transcedentalnim ženskim iskustvom koje u XXI vijeku nije daleko odmaklo, svodi se na to zatvaranje, odnosno na bivljenje i življenje u utrobi. Moje junakinje su sve u procesu između oslobođenja i autentičnog prepoznavanja sopstvene borbe.

RB/BI: Kako ste se odlučili da kombinujete poeziju i prozu? Da li ste ovu knjigu pisali više kao pjesnikinja ili kao psihološkinja?

Marković: Pa, više sam je pisala kao pjesnikinja, to je moj drugi dio stvaralačkog identiteta. Kao psihološkinja, to jeste moje profesionalno ja i od njega ne mogu baš daleko da odmaknem. Ali, ako bih pisala kao psihološkinja, onda bih vjerovatno pričala o njihovim mehanizmima odbrane, o teorijskoj strukturi… Ovako sam se baš bazirala na riječima kao nosiocima emocije, a i onome što riječi u suštini mogu da budu.

RB/BI: Koliko je knjiga autobiografska, a koliko fikcija?

Marković: Ona je autofikcionalna, ima elemenata životnih iskustava koja su pretočena i u iskustva drugih. Preko deset godina radim sa svojim klijentima, tako da su tu iskustva unutrašnjih borbi mojih klijentkinja, mojih prijateljica, sugrađanki, mojih Crnogorki. Sve žene svijeta imaju te značajne zabrane na seksualnu želju, na intimnost, slobodu i o tome, između ostalog, govori ova knjiga.

RB/BI: Ilustracije u knjizi potpisuje Ognjen Banović. Kako je došlo do te saradnje?

Marković: Ognjen je svestran i pametan čovjek, koji ima pasiju prema umjetnosti i stvaralaštvu. Bili smo zajedno u Klubu čitalaca, tu smo se i upoznali, to je bilo predivno druženje i prijateljstvo sa ljudima iz našeg grada. Čitali smo i analizirali romane, tako smo započeli prijateljstvo, a potom i saradnju zbog toga što je on tražio način da izrazi upravo taj dio svog kreativnog “ja”. Nekako smo se sreli u tim svojim željama i potrebama, i u toj komunikaciji je došlo do dogovora da to bude zajednička saradnja, jer će to nekako činiti kompletnost jednog djela. Proza, poezija i ilustracija, sve vrijeme čitaoci komuniciraju sa sve tri forme i mislim da je važno kako u tri različita diskursa čitalac biva napadan od strane teksta i simbola.

RB/BI: Ko je radio recenziju i koliko Vam je značio taj proces čitanja rukopisa prije objave?

Marković: Mogu reći da mi je to bilo veoma važno, jer su recenzije radili ljudi o kojima imam visoko mišljenje, odnosno o njihovoj profesionalnosti i znanju, kao i senzibilitetu. Aleksandar Bečanović mi je brat, a profesorka Dragana Stojanović je bila moja mentorka na doktorskim studijama, tako da su to ljudi koji su, pored svega, i veoma objektivni. Željela sam da baš oni dožive moj rad i da o njemu pišu, tako da sam, u stvari, imala veliku tremu kada sam i njemu i njoj slala rukopis. Prvo me plašilo kako će da dožive, a tek poslije da li će biti moji recenzenti. Recenzenta uvijek možemo naći, ali meni je zaista bilo značajno da to budu baš oni.

RB/BI: Kako je izgledao put od rukopisa do objavljivanja knjige?

Marković: Te tri godine mog života su bile toliko dinamične. Godine cjelokupnog procesa, tranzicije, ličnog razvoja, adaptacije, tjelesne, psihološke, hormonalne, duhovne, tako da je rukopis čekao svoj put, svoje mjesto i realizaciju. Sada mi je baš drago što je u ovom momentu izašao. Prije te tri godine sam bila tužna što ne izlazi, a onda sam shvatila da baš treba da je potpiše Ida Marković.

RB/BI: Kada i gdje će biti održana promocija knjige?

Marković: Prva promocija će biti održana u Kući maslina 24. Aprila, u 19 časova. O tome ćemo svakako i putem instagram stranice “Utrobište”, mog profila, kao i medija, obavijestiti sugrađanke i sugrađane.

RB/BI: Kakve reakcije očekujete, ili su Vas neke možda već iznenadile?

Marković: Nemam neka posebna očekivanja, samo bih željela da tekst iskomunicira sa publikom i da sa sobom ponesu doživljaj. Moje prijateljice koje su imale priliku da pročitaju knjigu, ističu da je doživljaj bio mnogo snažniji od same priče. Osjećaj mučnine, tuge, dubine je, u stvari, nešto sa čime su ostajale nakon čitanja ovih priča. Dakle, ako neko očekuje katarzična iskustva, teško da će doći do toga, ali će se sigurno zamisliti i uspjeti da komunicira sa svojom nutrinom i utrobištem.

RB/BI: Koliko je Bar, kao sredina u kojoj ste odrasli, uticao na Vaš senzibilitet i pisanje?

Marković: Bar je uticao u mnogo čemu, sad s ove distance i pozicije, kazala bih da volim svoj grad, ali ga doživljavam i kao grad palanačkog duha, agresivnog, punog osuda, pored sve ljepote koju ima. U njemu žive istaknuti, divni i značajni pojedinci, i upravo oni su bili i ostali svjetionici slobode našeg grada. Između ostalog, autorka koja će moderirati promociju je Jelena Vukić. Ona nije iz Bara, ali je donijela svjetlost u naš grad, i po tome volim da pamtim Bar, baš zato što imamo tako sjajne ljude. Zahvalna sam što su me sve te barske zabrane i sve te naše fasade i maske koje živimo u našem malom gradu, podstakle da pišem, radim neku vrstu destrukcije I, na kraju krajeva, razotkrivanja istine. Istina ne mora biti imenovana, istina je doživljaj.

RB/BI: Da li već razmišljate o drugoj knjizi?

Marković: Da, već pišem drugu knjigu. U njoj će veći fokus biti na mušku perspektivu i zabranu. Šta patrijarhalno društvo brani muškarcima i kakve su zapravo njihove borbe. Ona je takođe autofikcionalna jer ustvari sam muškarce najbolje upoznavala kroz svoja iskustva sa njima i kroz svoju životnu fazu gdje sam imala brojne susrete sa muškarcima u nečemu što je ličilo na ljubav, a nije bilo. Tako da sam bila inspirisana da napravim jednu psihoterapijsku knjigu kao ispovijest različitih ljubavnika koji će svjedočiti o muškim zabranama u patrijarhalnom društvu.

RB/BI: Šta želite da čitateljka “ponese” iz “Utrobišta”?

Marković: U principu, moja želja je bila da “Utrobište” dobije život i da ove riječi dobiju svoj dom. Dalje je na ostalima sa kojima će tekst komunicirati. Svakako ne bih željela da nekoga razočaram, i ono što mi je zaista važno je da ta knjiga živi i kroz kontakt sa čitaocima.

RB/BI: I za kraj, šta želite poručiti našim sugrađankama, a i sugrađanima, zašto da ne, zbog čega treba pročitati ovu knjigu?

Marković: Smatram da treba da pročitaju ovu knjigu kako bi ostvarili kontakt sa sobom, svojom nutrinom i da nađu odgovor šta za njih jeste utrobište.

The post Utrobište, knjiga Ide Marković – ogoljenost koja komunicira sa unutrašnjim emocijama first appeared on BARinfo.