Nakon prerane smrti moje majke, a onda i moje babe Havaje, morao sam u ranim jutarnjim satima da odlazim sa ocem u Luku Bar, jer nije bilo nikog da me pazi. Te 1971. smo mi prvaci išli u neku međusmjenu, koja je počinjala u prijepodnevnim časovima, mislim oko 11 sati, u školi “Meksiko”. Vrijeme do odlaska pješice u školu (od “Aneksa” u Luci putem između vagona, kamiona sa prikolicom i čitavom mehanizacijom) provodio sam na Gatu II ili V, vozeći traktore sa čika Veljkom Ivanovićem, ponekad i liftove utovarivače sa čika Perom Marstijepovićem, skakao po brodovima i duboko pogledom ronio u njihova skladišta sa čika Ivicom Štefancom… Iskreni da budemo, teško da je od mene mogao postati stomatolog ili bilo šta drugo, što nije vezano za brod.

Upisivanjem Gimnazije, još uvijek je postojala nada da ću otići i ispuniti želju roditelja. Nisam bio neki predan đak, ali, da su mi FK “Mornar” i školske sekcije dozvolili, bilo bi tu više petica, no, solidno sam prošao prva dva razreda usmjerenog obrazovanja i bio pred odlukom šta dalje. Biološki smjer je bio predispozicija za stomatologiju, ali ja sam dokumenta predao za nautiku, i po povratku kući to saopštio mojima. Otac je samo rekao: “Neka ti je srećno”, ali nije to bio ushićeni glas, već onaj uz oči pune suza koje tada nisam vidio, ali ih sada itekako osjećam jer su i moja dva sina pomorci!

“Prekookeanska plovidba” mi je zbog ocjena ponudila stipendiju koju sam bio obavezan da vratim proporcijalno uspjehu (odlični učenici nisu vraćali), ali smo svi morali da, nakon pripravničkog, plovimo godinu dana kao oficiri na brodovima njene flote. Moj prvi ukrcaj desio se između III i IV razreda srednje škole. Bio sam đak na praksi za dvije sedmice, ali sam ostao čitavo ljeto u zvanju “mladića kuhinje” ili kako mi kažemo “mali od kužine” na putničkom brodu “Njegoš”!

Godine 1981. u prvu listu posade upisano je i moje ime. Kapetan je bio pok. Krsto Rakočević, upravitelj stroja Milorad Mišo Belada, ostalo sve elita barske plovidbe: Krsto Nikpaljević, Nevzo Bubić, Boro Đurašković, Nikola Mizdrak, moj šef kuhinje Duško Vujičić, komesar Momo Stajkić, Tomo Kovačević… Sa druge strane obale divan tim Franka Morfimarija… Pina, Nikola…

Nakon završenog IV razreda sam otišao na kadeturu. Ukrcao sam se 29. juna 1982. na teretni brod “Virpazar”, ili kako smo ga zvali “Stari Virpazar”, prije ravno 40 godina u luci Solun! Sjećam se kao da je juče bilo. Na željezničkoj stanici u Solunu nas je sačekala smjena – Keso Strugar; sjeo nas je u taksi “Mercedes 124”, glajnc nov, dao je taksisti 100 dinara (onu crvenu) i rekao mu samo: “Nimani Pili Tekatesera”. Takvih 100 dinara još nosim u novčaniku, bile su jače od drahme za 0,1 i nije bilo potrebe mijenjati ih u banci. Kod izvjesnog Makedonca smo za njih kupovali farmerke “Buffalo Bill” za preprodaju u Sovjetskom Savezu.

Kad već pominjem SSSR… Te godine smo bili u luci Reni, pozvani da učestvujemo u gradskoj paradi na proslavi godišnjice Oktobarske revolucije. Sve je bilo namješteno, na čelu oficiri sa velikim šapkama, parada je krenula, kad najednom “Stoj!”… Nismo znali o čemu se radi jer nas nije bilo ni briga, naime, čekala nas je večernja žurka u “Briljantini”, ali smo vrlo brzo shvatili da smo mi problem. Naime, naš asistent stroja, dugajlija Nebojša Anđelić, sin vojnog lica, bukvalno je shvatio da treba da nađe dugačku motku za jugoslovensku zastavu, pa je to i uradio. Kako – niko nije znao, ali dok Sovjeti nisu našli dužu motku od naše, tako da njihova zastava bude viša ili makar kao naša, parada nije nastavila put.

Bilo je sličnih situacija i na Kubi. Ako ste se našli na trgu u Havani, a Kastro odlučio da drži govor, samo bi vas ogradili i ko se tu nađe, mora da odsluša. Muka je bila što se njegovi govori nisu završavali ispod tri sata, a mi smo samo htjeli do kafane.

“Prekookeanska” je, dakle, davala stipendije srednjoškolcima i omogućavala siguran posao, ali smo uz dogovor sa kadrovskim direktorom mogli kao stalni radnici i da pohađamo studije. “Držao” nas je Milovan Orlandić na rasporedu sa platom od 70 odsto i do osam mjeseci, taman koliko je potrebno za studentsku godinu. Ja sam upisao fakultet u Dubrovniku, ali mrka kapa od studiranja tamo, no dao sam riječ da ću završiti, pa sam se prebacio u Kotor, još uvijek zatvoren i nesređen nakon velikog zemljotresa.  

Kraj kadeture sam odradio na starom “Svecu”, što je bio moj prvi kontakt sa tim brodom! Nije bilo mjesta, svaki krevet ispunjen, spavao sam ispod garaže u samoj provi. Ako znamo da brod prilazi provom, svaki dodir je bio rizik od prodora vode, a ako se iko sjeća tih kabina, zna kakva je bila komunikacija u redovnim slučajevima, a ne tokom eventualne opasnosti! Ipak, “Sveca” niste mogli da ne volite čim stanete na jednu od njegovih paluba. Dominiralo je tzv “bijelo osoblje” – konobari i kuvari. Bio sam svjedok – jedan njemački par je dolazio na putovanje samo da bi ih služio konobar Ivo Zvjerković. Takvu gracioznost niste mogli da vidite nigdje u svijetu. To je konobar koji nikada nije nosio treći tanjir. U dvije ruke po jedan, raširi ih i zapleše restoranom do stola… A tek higijena šefa Silvija Ferrarija… Teško se to može više naći. Na “Sveca” se vraćam i 1984, pa potom 1987. kao treći oficir palube.

A sad nešto o “Njegošu”… Malo ko zna pozadinu priče kako smo mi uopšte dobili taj brod. Ovo je (ne)zvanična verzija.

Naime, naše komšije su bile ljubomorne na sve što je dolazilo iz Bara, škola, firma, a “Svetac” im je bio trn u oku. Nisu to mogli da prihvate, pa su na neki način iskamčili od republičke Vlade da im nabavi brod. “Njegoš” je bio planiran za njih. I kako to već biva, bio je kupljen, ali je jedno vrijeme ostao da plovi u Baltiku. Onda je neko pametan i uticajan sagledao činjenice i kapacitet ukrcajne luke, uz sve što bi taj brod zahtijevao, pa su donijeli odluku, uvidjevši grešku, da se “Njegoš” da “Prekookeanskoj”. Niti smo ga željeli, još manje tražili. Kapetan Ljubiša Savić je tada kratko otprilike rekao: “Momci, tonemo!”

Nakon proslave u Baru, uz prisustvo glavara crnogorskih, “Njegoš” je zaplovio na prvo putovanje iz Bara za Bari. Red plovidbe je bio takav da smo nedjeljom naveče išli za Bari i vraćali se utorkom, da bi putnici hvatali udarni dan za šoping u Italiji. U Bariju bi “ulazili u liniju” Bari – Krf – Igumenica, pa ponovo nazad, i u nedjelju išli kući. U danima od utorka do nedjelje pokrivao nas je “Svetac” iz Bara za Bari.

Reklo bi se da je bilo posla. I bilo ga je, ali po pravilima drugih igrača! Kada smo se prvi put dotakli Igumenice, tada samog ćoška Grčke i zatvorene Albanije, pokupili smo preko 1700 putnika. Pored nas je bio brod “El Greco” sa istim kapacitetom, a na rivi smo ostavili nepreglednu rijeku putnika koja je čekala na prevoz! Čitava Evropa je tada koristila tu saobraćajnicu da dođe do Grčke, pa preko Italije, motorizovani za sjevernu Evropu.

Vratili smo se na naredno putovanje, spremni da “povučemo turu” podučeni prošlim iskustvom! Ali, na naše drugo putovanje iz Igumenice se ukrcalo na “Njegoš” samo 13 (trinaest) putnika,  iako je na rivi ostala ista onolika kolona automobila, motora i ljudi kao prvi put. Nikome nije bilo jasno šta se dogodilo! Kap. Ljubiša nas je čekao u Bariju, stigao je hitno da hitnije ne može. Otišao je sa nama narednu turu za Grčku na sastanak sa agentima koji rade prodaju karata. Naš agent, više mu se ne sjećam imena firme, tražio je mislim 10 dolara po karti, mimo provizije koju je dobijao, kako bi brod bio pun. U slučaju da se ne dogovorimo, “obećao” nam je maksimum 13 putnika, aludirajući na posljednje putovanje. Kap. Ljubiša je to odbio. Da je pristao, znao je što bi ga čekalo ubrzo u Baru i kako bi sa takvim prijedlogom prošao u poslovnom ambijentu koji je tada vladao u okvirima naše zemlje. “Njegoš” se zato mučio na toj liniji još neko vrijeme, pa je vraćen za Bar.

Nakon toga je bilo pokušaja upošljavanja u Sudanu, Engleskom kanalu, da bi naposljetku bio prodan francuskoj firmi, a svoju 51-ogodišnju karijeru završio ove godine nakon nasukivanja.

Uvijek se sjetim anegdote iz vremena kada je Radnički savjet “Prekookeanske” donio odluku o prodaji “Njegoša” kao nerentabilnog, a koju je potpisao kao predsjednik Mamo Alković. Nakon nekog vremena, kada je dopis o tome prošao sjednicu Izvršnog vijeća, zazvonio je Alkoviću telefon. Čuo se glas sa druge strane: “Je li to Mamo Alković?” “Jeste, a ko ga treba?” “Slušaj, da ti nije babo ostavio ‘Njegoša’, pa da ga ti prodaješ? Ovdje Momo Cemović” (Predsjednik Izvršnog vijeća Crne Gore).

Stari “Svetac” je svoju priču ispričao na dokovima Luke Bar. Otišao je sasvim tiho kao što je i došao, 1965. godine, a samo nekoliko ljudi je tražilo bolji kraj za njega – po današnjim pričama reklo bi se da smo svi bili za to! A nismo, sigurno nismo.

Sudbina je htjela da budem i član posade na “crvenom Svetom Stefanu”. Po njega smo otišli kapetan Nebojša Đurnić i ja u luku Vejmut godine 2000. Brod je služio firmi “Condor Ferries” kao hotel za personal koji je opsluživao njihove katamarane. Brzo smo ga stavili u pogon, doveli u Bijelu i nakon jednog nadasve profesionalnog remonta gdje se ništa nije preskočilo, stavljen je na liniju Bar – Bari – Bar. Danas mogu da otkrijem tajnu i kažem da taj brod nije bio adekvatan po svim pravilima službe, jer nije mogao da preveze više od pet kamiona. To sam znao još u Engleskoj, a u Bijeloj smo to riješili sa firmom “Gmostech”, tj. sa ljudima koji su farbali brod. Oni, osim nanošenja farbe, nisu ništa znali, a ja sam znao i to, ali i još neke mjere koje su bile “naštimovane”. Sjećam se da je često lučki kapetan u Bariju kružio i pitao “kako je moguće da sve ovo uzmem”, misleći na teret. I ovaj brod je, kao i “Sveti Stefan II” koji je u međuvremenu kupljen, zbog pravila morao otići na rezanje. Bar je ostao bez svog broda, a Barani sada sve više negoduju – opravdano ili neopravdano! Moje mišljenje je da to rade iz neznanja!

Već skoro dvadeset godina plovim za jednu njemačku kompaniju, a prije izvjesnog vremena sam se sreo na istanbulskom aerodromu sa ljudima iz Borda direktora “Barske plovidbe”. Profesor Ivanović me je pitao da li je, po mom mišljenju, “Sveti Stefan II” još mogao da plovi, na šta sam mu odgovorio da nijedan, pa čak ni stari “Svetac” nije mogao da plovi, ali se tačno znalo kome i koliko što ide da bi se progledalo kroz prste! I još sam dodao da, ako neko misli da kupi brod samo zato što opozicija proziva poziciju, grdno će pogriješiti! To sam mislio tada, mislim i sad.

Direktor Andrija Dabanović je govorio da je najlakše kupiti brod, ali da je teško napraviti kapetana i posadu. Za putnički brod važi isto, ali za njega mora postojati i ekonomska opravdanost, plus mora ispunjavati i sve uslove koji se nameću za sigurnu plovidbu. Ta pravila su se u prošlosti sporo mijenjala, sada je to neuporedivo brže. Mi smo u svega nekoliko godina izgubili dva broda, jer nisu zadovoljavala međunarodna pravila. Na to se i te kako zaboravlja. Zaboravlja se i na to da se, pri kupovini broda, recimo nekog novog “Sveca”, pita i druga strana, a to je Italija, članica EU. Kad to kažem, nagovještavam dalje promjene oko vrste goriva kojim će se pokretati brod da biste mogli da “svratite”, kao i sve ostalo.

Lako je bilo starom “Svecu” da odleži sa punom posadom od 1. januara do 31. marta svake godine u Bijeloj, kad ga je pokrivalo 18 drugih brodova (“Danilovgrad”, “Beograd”, “Bar”, “Ulcinj”, ”Cetinje”…) A nema više ni brodogradilišta u Bijeloj da se poneki dug oprosti!

Počeo sam sa “Prekookeanskom”,  s njom i završavam ovu priču. Na našoj kompaniji sam postao i kapetan. Moja putešestvija u Hong Kong će mi uvijek ostati u sjećanju, pomoć misionara, guvernera Chrisa Pattena, kao i princeze Anne, koji su mi puno pomogli da održim brod “Bijelo Polje” tokom sankcija.

Zanimljive priče sa egzotične Kube bi bolje prošle za ovaj serijal na Bar Infu, ali nakon 40 godina neka sjećanja namjerno izblijede, a ostaje samo porodica i ono što ostavljaš i nađeš kad se vratiš kući!

The post Vahid M. Sinanović: Svetac, Njegoš i još ponešto first appeared on BARinfo.

Govorio je, pored ostalog, o podzemnom prolazu koji je povezivao kuće Jovovića i Sinanovića u Starom Baru, o ocu Muju, vrsnom krojaču koji je završio u Luci Bar, treniranju fudbala pod Darovim topolama, pa na terenu kod Tri kule, o vremenu kada je nosio nadimak “Berti Vogts” zbog činjenice da je bio drugi najbolji strijelac tima, iako ofanzivni bek, o ulasku u gradski folklor… Bilo je riječi i o vremenu provedenom na “ponosu ‘Prekookeanske plovidbe'” – putničkom brodu „Njegoš“, okeanskim odlascima na “Virpazar”, a poseban segment bio je posvećen pomorskim sankcijama i višemjesečnom preživljavanju u Hong Kongu, gdje on kao zapovjednik i posada “Bijelog Polja” često nisu imali ni za hranu. Cap. Sinanović je otkrio koje su razlike u pomorstvu “prije i poslije interneta”, zašto se kaže da postoje tri vrste ljudi – “živ, mrtav i pomorac”, o sujevjerju koje vlada među mornarima…

Najemotivniji dio priče bio je vezan za Staru Topolicu i život u zgradi koju su zvali “Jedinica”.

“Živio sam tačno iznad prolaza, koji i danas postoji, ali je izgubio funkciju. Danas je samo dio između ulice i zgrada, a tada je bio jedini put do ‘Turista’, slastičare ili korza. Niko nije mogao proći, a da ga ja ne vidim. Ta zgrada je koncipirana tako da na frontalnom dijelu imate zajednički balkon, a na zadnjem svako svoj. Kako sam ja živio na ćošku, mogao sam da prolaznike ‘dočekam’ od ‘Turista’ i da ih sa prozora kuhinje i trpezarije ispratim do ‘Agave’. Prednji dio balkona je odraslima slušio kao šank, mnoge su zore dočekali tu Boško Milošević, Čiča Vukčević, Mišo Krstonošić – čuveni pilot JNA i moj otac, mezilo se, pilo i jelo. Živjeli su svi skoro pa zajedno, jedan komšija je bio dovoljan za čitavi grad ako napraviš nešto što nije po pravilima, nikad roditelji nisu govorili da neko od starijih, koji bi ti nešto naredio ili zabranio, nije u pravu…”, govorio je cap. Sinanović.

Postojala su, rekao je, za njih iz zgrade tri najvažnija mjesta za igru, u vrijeme prije Ulice Vladimira Rolovića: “Prvo igralište su bile šahte ispred zgrade gdje smo se okupljali. Drugo je bio fudbalski teren iza današnje ‘Helene’, mi smo ga zvali ‘iza Zelene zgrade’, na kome je nastala čitava generacija omladinaca ‘Mornara’, Rajko Sjekloća, Emir Prconjić, Stojke… Treći, i možda za naš tadašnji uzrast najvažniji, bio je Dvorac kralja Nikole, tu smo prvi put gledali nepojmljive scene da momak zagli ili poljubi đevojku”.

Po njegovim riječima, pored prve samoposluge “Vračar”, ispred kuće Sjekloća, bio je najbolji teren za klikere na Staroj Topolici, “to svi stariji znaju”. Najvještiji su igrali na glavnom terenu, a slabiji na pomoćnim, pod borovima.

“Teren je bio u maloj udolini između ‘Vračara’ i apoteke. Igrači su se penjali na pješačku stazu, tu je bila preka, i spuštali kliker ka rupi u udolini. Dominirao je od starijih Beris Truš, pa Baćo Ilinčić i Peko Matković, a Krečo Mandić se kao najbolji od mlađih trudio da uđe u stariju ligu. Mi smo ostali gledali odozgo kao sa tribina. Još jedan teren za klikere je bio i kod agencija. Ovo sve važi za gornju stranu Ulice maršala Tita, a na donjoj strani je ispred ‘Ateksa’ bio glavni teren. Kod ‘Vračara’ su, zna se, samo veliki igrači igrali, s obje strane ulice“, sjećao se Vahid Sinanović.

Stritkno su se poštovale granice gornje i donje strane Ulice maršala Tita. Djeca s jedne strane su se rijetko igrala na drugoj. Tako su, kaže “označavali teritoriju, često u raznim bitkama”.

“Imao sam dobru ruku za kamen, nije baš sad za hvaljenje u ovim godinama, ali mogao sam protivnika sa 50 metara pogoditi ‘kršom u glavu’. Neđo Milanović je bio jedan od najvećih vragova, pa Vlatko Orlandić, Željko Šekarić iz Željezničkih zgrada… Oni su imali veće borbe između zgrada, a mi na manjem nivou. Pobijemo se, ali se sjutra opet družimo zajedno, i nikad nije bilo da se roditelji umiješaju u dječije svađe. Mi sa gornje strane, pri moru, pomalo smo bili ljubomorni na novogradnju, na drugu stranu ulice, tek napravljenu, punu novih velikih izloga. Pa, kad je kumara Vanja Milošević prešao da živi iz ‘Jedinice’ u Ulicu Popa Dukljanina, nismo se družili dugo, dugo, iako smo prije svaki dan bili skupa. A to je nekih 50 metara razdaljine. U čemu je još problem bio? Ja nisam smio da idem preko ulice da igram, najdalje gdje su me puštali bilo je da kupim hleb u pekari kod ‘Borova’. Mi smo smjeli da idemo do Dvorca, a oni nisu smjeli. Donja strana je imala ‘Agavu’ i ‘Crkvicu’, tu mi nismo dolazili, osim kad bi bili turniri pa su imali ‘derby’ loptu i zvali nas da igramo i mi. Rena je bila ‘vlasništvo’ donje strane ulice, a kanal gdje je sad ‘Planet’ je bio naš”, detaljno je objašnjavao Sinanović.

Zbog jednog od najupečatljivijih događaja iz djetinjstva je, kaže, “zamalo baš loše prošao”.

“Zlatko Čikić i ja smo se nervirali jer su počeli dizati zid nove zgrade budućeg ‘Jadroagenta’ i Doma penzionera, zahvatajući dio našeg fudbalskog terena. Igrali su tu i Braco Nikitović, Brano Bošković, Špiro Medigović, Dejo Tuzlančić, ali smo nas dvojica bili najviše nervozni radi toga. Uzeo sam od tate barut za lovačke puške, za patrone, pa smo napravili neku vrstu eksplozivne naprave i postavili ispod zida, pokuvajući da ga oburdamo. Čiko Tomić je bio malo gluv stražar, ali su dobro čuli u miliciji kad je grunulo, pa smo se brže bolje sakrili u podrume. Na samom mjestu događaja bez veze, zidu nije bilo baš ništa, samo malo gareži, svako je vidio koliko je to ozbiljna ‘naprava’ bila, danas su ove nove petarde jače. Milicajcima je to bilo smiješno, pa su nas pustili na miru, kobajagi nisu mogli da nas nađu kako bi nas kaznili”, sjećao se u emisiji “Priče s Baranima” cap. Vahid Vajo Sinanović.

The post Cap. Vahid Sinanović: Jedan komšija je bio dovoljan za čitav grad first appeared on BARinfo.