RB/BI: Drage dame, neposredan povod za ovo vaše gostovanje jeste četvrta knjiga Valentine Šuković, druga zbirka poezije „Plivajući ka dalekoj obali“, poslije zbirke poezije „U svijetu nesklada“ iz 2020, kratkih priča „Razotkrivanje“ iz 2021. i romana „Buđenje Mirne Novosel“ iz 2022. godine.

Ako se slažete, ja bih za uvod u ovu priču pročitao ono što je najčitaniji lokalni sajt u ovoj našoj maloj zemlji Bar Info objavio prije mjesec i nešto: „Bez pompe, u stvari, bez bilo kakve najave, u galeriji ‘Velimir A. Leković’, održano je veoma uspješno književno veče, predstavljene su dvije knjige Valentine Šuković iz Podgorice, roman ‘Buđenje Mirne Novosel’ i zbirke poezije ‘U svijetu nesklada’, u izdanju izdavačke kuće „Ouroboros“ iz Podgorice. O stvaralaštu Valentine Šuković govorio je književni kritičar, magistar, Milorad Durutović, u ime izdavača publici se obratila urednica, magistar, Natalija Đaletić. Moderator je bio pjesnik iz Godinja, ovdje ‘nazočni’ Srđan Leković. A za muzičke numere bio je zadužen Dino Kapetanović, frontmen grupe ‘Autogeni trening’ iz Podgorice. Autorka je odgovarala na pitanja, čitala svoju prozu i poeziju, a pošto je veče bilo inspirativno i publika se uključila kazivanjem stihova”.

E, da ne idemo dalje, to „publika se uključila u kazivanje stihova“, odnosi se na voditelja ove „Promenade“, koji je sa osobitim zadovoljstvom govorio jednu pjesmu Valentine Šuković.

Valentina, interesuje me kada se očekuje zbirka poezije „Plivajući ka dalekoj obali“?

Šuković: Zbirka „Plivajući ka dalekoj obali“ je već gotova, kompletan proces je završen i trebalo bi ovih dana i da uđe u štampu. Nastajala je posljednjih 10 ili 15 godina. Prva zbirka je nastala jako davno, dok sam još bila studentkinja. Svjesno sam napravila ovoliku pauzu, to je bio neki period moga traženja, period kada sam i ja sazrijevala i kao žena i kao autorka. I nekako jedva čekam ovu zbirku, ne samo zato što dugo nisam objavila poeziju, nego mi ona veoma znači. Inače kao pjesnikinja, mnogo bolje mogu da iskažem i sebe i svoje stavove i svoj pogled na život kroz poeziju nego kroz prozu. Tako da je tu sve ono što je u meni sazrijevalo svih tih posljednjih 10-15 godina. U međuvremenu su se desile mnoge stvari, ostvarila sam se i na profesionalnom i na privatnom planu i nekako vidi se ta razlika između Valentine, pjesnikinje studentkinje, i Valentine zrelije žene, koju su promijenili i život i razne okolnosti.

RB/BI: Književnost, pisanje generalno, jeste čudo, čovjeka potpuno odvodi u jedan drugi svijet u odnosu na „obične ljude“. Pjesnici, pisci, imaju taj svoj zabran, obračunaju se sa sobom, sa životom, sa ljudima, mogu uvijek u svako dobo dana, noći, da pobjegnu u svoj svijet, da se izvuku iz ove svakodnevice, da potpuno krenu u drugu priču od one koja im se svakodnevno dešava. Mogu da izmaštaju, mogu da ispričaju svoju životnu priču, istinito ili uljepšano, svejedno, mogu o svemu i svačemu, mogu sve što niko drugi ne može i to je, zaista, velika privilegija, blagoslov.

Šuković: U pravu ste, zaista je blagoslov, barem ja to tako gledam. Ja sam veoma rano to otkrila, još kao srednjoškolka. Bile su devedesete, i bilo je ono vrijeme kada je zaista, barem za mene, bilo poželjno pobjeći iz te stvarnosti i ja sam tu svoju neku ljepšu stvarnost nalazila u knjigama. Prvo, u onima koje sam čitala, jer moram da kažem prije svega sam jako dobar čitalac, pa sam tek onda neko ko piše, i u književnosti sam uvijek nalazila spas i mir, a i neku nadu. Meni je jako drago što, eto, da li da kažem, imam taj dar. Ali, rekla bih, to nije bjekstvo od života, to je predah, i sposobnost da izmaštate nove svjetove, da stvorite nove likove, koje, ipak, vučemo iz realnosti. Pogotovo kad stvaram u prozi, uvijek nekom liku dam osobine nekog ko već postoji. A što se poezije tiče, ona je mnogo ličnija. Poezija je za mene psihoterapija, ona mi je toliko puta pomogla da prevaziđem razne životne poteškoće. I dan danas mi pomaže, i ja sam prosto zahvalna što u sebi imam tu sposobnost da sve ono što me muči, ili čak ono što je lijepo, pretočim u riječi.

RB/BI: Čini mi se da je poezija autobiografija na drugu loptu, a da je roman direktna autobiografija. I mislim da smo svi koji pišemo, neko prije, neko kasnije kao vi, krenuli od svoje biografije, ili od nečega što liči na autobiografiju.

Šuković: Pa meni poezija zaista jeste ogoljavanje duše. Ja kad pišem pozeiju, to je to, nema nekih kalkulacija, nema previše razmišljanja. Romanu znam da ostavim da odleži neko vrijeme, mogu i da ga mijenjam, mogu da izbacim neki dio za koji smatram da nije prikladan, da ubacim nešto drugo, mogu da se predomislim i da kompletnu radnju promijenim. Toga u poeziji nema. Ono što mi je toga trenutka na duši to jednostavno onako iscuri iz mene, i onako kako bude u prvom trenu na papiru, tako objavim.

RB/BI: A što je Vaša najveća sreća, a što je Vaš najveći usud u književnosti? Sad naravno mislite „šta ovaj pita, šta da kažem“? Jednostavno, mislim da je to Vaš rođak, Srđan Leković. To je, uvjeren sam, Vaša najveća muka i Vaša najveća radost?

Šuković: Srđa je, zaista moram da kažem, evo neću da ga kritikujem jer ga inače kritikujem na dnevnoj bazi, pa da ne bude da sam takva i u ovoj emisiji, po mom mišljenju, a ja sam neko ko je evo opet ponavljam, jako dobar čitalac, trenutno, najbolji pjesnik u Crnoj Gori, i meni je zaista drago što znam Srđu i što je Srđa neko ko i mene tjera da još bolje stvaram, i tjera me da se promovišem, jer ja sumnjam da bih danas bila ovdje da nije bilo Srđana. Jer ja, kao što ste rekli, jesam neko ko piše odavno, jako rano sam počela da pišem, nisam mlada po godinama ali sam mlada po ovom izdavačkom stažu. Tek sam počela da objavljujem, od 2020. godine i to je možda ono što većina ljudi nije znalo, tako da su možda bili u čudu kad su vidjeli da sam objavila zbirku poezije, jer nisu ni znali da pišem. Znali su bliski ljudi, moje kolege s fakulteta, prijatelji iz djetinjstva, porodica, ali nikad nisam bila u tom smislu kao recimo Srđa. Nisam se eksponirala.

RB/BI: Pretpostavljam da je sve krenulo od tog sudbonosnog susreta sa Natalijom?

Šuković: Pa da znate da je to bilo presudno. U srednjoj školi, tokom studija sam se zanosila time da ću da objavljujem knjige, da ću jednog dana da budem neka slavna književnica. Bila sam jako mlada i uopšte nisam znala ništa o izdavaštvu, o objavljivanju. Znala sam da postoje neke izdavačke kuće u Crnoj Gori, ali meni su već na početku neki ljudi rekli da ni ne pokušavam jer biće mi jako teško da uđem u sve to. Onda sam čak razmišljala da sama nešto izdam, znači da nađem neku štampariju koja bi onako samo odštampala, pa ostali dio posla da odradim ja, međutim, odustala sam.

Kada sam 2018. godine počela da radim u obrazovanju odraslih, upoznala sam na nekom seminaru Nataliju i počele smo da sarađujemo. A za ovo sada baš je Srđan zaslužan. Mi smo se na promociji njegove knjige srele i tu je Srđa rekao Nataliji da ja pišem i da bi ona trebalo da pogleda te moje rukopise.

RB/BI: Je li to bilo u „Karveru“?

Šuković: Da, u „Karveru“.

RB/BI: Ko mu je bio moderator?

Šuković: Moderator? Khmm.. Vi!

RB/BI: Ovo je šlagvort za ono što ste rekli, jer najgore u svemu je to što i ja mislim da je on trenutno jedan od najboljih crnogorskih pjesnika. Vi ste to možda malo rođački decidni da je najbolji, a ja mislim da je u vrhu.

Šuković: Pazite, ja sam rekla da je on najbolji, što ne znači da nema još sjajnih  pjesnika u Crnoj Gori, ali Srđi, još uvijek niko ne može da stane uz bok.

RB/BI: Mislim da je vrijeme da nam nešto kaže i Natalija Đaletić. Natalija je, da ponovimo, vlasnica i urednica izdavačke kuće „Ouroboros“ iz Podgorice. Evo prije nego što i Vi kažete kako je došlo do ovog sudbonosnog susreta, iz Vaše vizure, kažite nam nešto o Vašoj izdavačkoj kući.

Đaletić: „Ouroboros“ je nastao kao moje opredjeljenje, jer znala sam da ću se jednog dana defiinitivno baviti i izdavaštvom. Jako mi je važno da pronalazim nove, važne, kvalitetne glasove, i da ih nekako upakujem u ono što bi se nazvalo  misija izdavačke kuće. Moj prvi cilj jeste da se vrati dostojanstvo knjizi. Na koji način da se vrati dostojanstvo knjizi? Da knjiga kao glavni proizvod na tržištu bude upakovana i spakovana na način koji je dostojan teksta koji se u toj knjizi nalazi.

Najvažniji mi je tekst i materijal. Nije mi važno ko je napisao, ko je imao nešto prije toga. Znači važan mi je samo i isključivo taj materijal, kvalitet, bez imena ko stoji iza toga. Kvalitet, materijal i da li ja mogu stati kao neko ko je završio književnost, ko se književnošću bavi na profesionalan način, iza tog teksta. Znam da to nije prijemčivo i da to nije toliko prezanimljivo za čitaoca, jer volim da knjiga bude upakovana na pravi način. I uvijek govorim na promocijama da me zapada najteži dio posla, kad treba publici da predstavim ono što se tiče umjetničkog posla, kao neke teorije, a nekako mislim da bez objašnjenja umjetničkog postupka i bez kvaliteta umjetničkog postupanja autora, da nema zapravo ni umjetničkog djela. Počeli smo negdje 2019. godine i korak po korak, mjesec po mjesec, godina po godina, nakupio se jedan prilično lijep broj autora. Naš, trenutno, jedan od najvažnijih zadataka jeste da dokažemo da je upravo Srđan Leković jedan od najznačajnijih, ako ne i ono što je Vanja rekla, najvažniji i najvredniji pjesnik u Crnoj Gori

RB/BI: Valentinu ste odmah prepoznali kada je riječ o kvalitetu?

Đaletić: Naravno. Ja sam neko ko, znaju autori koji rade sa mnom, mnogo reže tekstove. Kod Valentine nisam imala nešto pretjerano posla. Kad pakujem knjigu, ne pakujem je tako brzo, to je proces. Proces iščitavanja, podrazumijeva problem lekture, sređivanja tekstova, onda dizajna a sve ono što je višak, sve što bi moglo da bude semantički višak, sve ono što bi moglo da bude podijeljeni motiv, sve ono što bi moglo na neki način da uzme na kvalitetu cijelog teksta, cijele pjesme ili dio romana, to se revidira, briše, dodaje, oduzima… Treba da se odluči šta ostaje šta ne, tako da sam tu baš posvećena. Dvije, tri, knjige godišnje se objave i to je meni sasvim dovoljno.

The post Valentina Šuković: Poezija kao psihoterapija first appeared on BARinfo.

O stvaralaštvu Valentine Šuković, govorio je književni kritičar mr Milorad Durutović, u ime izdavača publici se obratila urednica mr Natalija Đaletić, moderator je bio pjesnik iz Godinja Srđan Leković, a za muzičke numere bio je zadužen Dino Kapetanović, frontmen grupe „Autogeni trening“ iz Podgorice. Autorka je odgovarala na pitanja i čitala svoju prozu i poeziju. Pošto je veče bilo inspirativno, i publika se uključila kazivanjem stihova.

„Roman se otvara kao bilndugsroman (roman o odrastanju, obrazovanju i duhovnom sazrijevanju), što načelno ostaje do samoga kraja. Pa ipak, onog trenutka kada junakinja Mirna Novosel opisuje svoja prva iskustva anksioznosti, u njenim najraznovrsnijim manifestacijama, roman dobija jednu specifičnu dimenziju, pa i taj životni i razvojni put junakinje koji se opisuje, iskače iz jednog prozaičnog kursa, prelazeći u prikazivanje anksioznih stanja kakva čitaocu koji nema iskustvo anksioznosti mogu biti zanimljiva, ali skoro sam siguran da mu ne mogu biti sasvim razumljiva. Zato je, mislim, važno da ponešto kažem o tome.

Ako bih najsažetije mogao da pojasnim kakvo je to stanje, rekao bih ovako: Objektivno, nije ti ništa; subjektivno, tvoj unutarnji život je pretvoren u kontinuirano stanje raspadanja. Ili, uz malo cinizma i prekodirajući slavnu Tolstojevu rečenicu: Sve anksioznosti liče jedna na drugu, ali je svaka na svoj način. Ovim drugim bih htio da kažem zašto anksioznost, za razliku od njene sestre depresije, nije bolest, nego stanje. To što svi anksiozni mogu da osjećaju i pokazuju iste manifestacije, na primjer, intenzivno osjećanje straha, tanatofobiju, depersonalizaciju, tahikardiju, znojenje dlanova, epizode panike i slično, što se sve opisuje i u ovom romanu, ne znači da svi oni imaju isti uzrok problema. Upravo ga i nemaju. Svak ima svoj uzrok, pohranjen u sopstvenoj koži“, kazao je, pomno slušan, mr Durutović.

Na pitanje šta je za nju dragocjenije: proza ili poezija, autorka objašnjava: “Književnost liječi generalno, bilo da je u pitanju pisanje ili čitanje. Moram da kažem da je poezija intimnija, ona je moja lična ispovijest, ogoljavanje pred svijetom i silazak u sopstvene dubine kako bih bolje spoznala sebe i mogla sebe da objasnim sebi. Kao autorka se najbolje iskazujem kroz ova dva djela, koja sam u prvo vrijeme željela da objavim istovremeno, a onda sam odlučila da prvo ide knjiga poezije pa proze. Anksioznost je prvo bila u meni kao tišina, ali svaka tišina, na kraju, dobije svoj vrisak, a taj vrisak je kod mene izašao u vidu moje poezije”, kazala je Valentina Šuković.

Ona je rođena u Podgorici prije 45 godina, profesorica je engeskog jezika i književnosti. Prve ozbiljnije tekstove objavila je za vrijeme studiranja. Pjesme i kratke priče objavljivaljivane su joj na raznim portalima za umjetnost i književnost, a zastupljena je i u nekoliko antologija poezije, kao i u zbornicima poezije i proze.

Njena prva knjiga, zbirka poezije “U svijetu nesklada”, objavljena je u januaru 2020. godine, Već sljedeće godine objavljuje zbirku kratkih priča “Razotkrivanje”, a prošle svoj prvi roman “Buđenje Mirne Novosel”.

Autorka se na kraju zahvalila svim učesnicima, najavljenim i nenajavljenim, a posebno dr Milunu Lutovcu, koji je otvorio Gradsku galeriju za ovo nesvakidašnje prijatno književno veče.

The post Nesvakidašnje prijatno književno veče u Gradskoj galeriji first appeared on BARinfo.