Bio je 15. oktobar 1945. godine, kada se Vanini vratio iz ropstva, iz Esena u Njemačkoj. Dok je još bio u putu, mislio je na elektranu. Šta je bilo s njom? Možda su je digli okupatori, možda su je i uništili. Mislio je o novim mašinama, elektrifikaciji sela – o svemu što se sada već zbiva ovdje, o onome što je postalo stvarnost.

– Teško je to bilo. Po povratku iz Njemačke zatekao sam sve oštećeno. Mašine su bile 80% neupotrebljive, zgrade isto tako, a elektromašinskog kadra sasvim malo. Morao sam skoro sam sve da radim. Preuzeo sam obavezu da popravim elektranu, a nedostajalo je mnogo. Poslije dva i po mjeseca napornog rada, mašina je stavljena u pogon.

Prvi januar 1946. bio je svečani dan u Baru: sinula je nova svjetlost. No, električna mreža bila je ograničena na mali broj zgrada, na one gdje su ranije stanovali sreski načelnici i bogatiji ljudi.

– Onda nije svako mogao da dobije svjetlost, samo bogatiji su je mogli imati, čak i u sporednim prostorijama. Danas se, međutim, u Baru broj potrošača povećao za 500 procenata. Kolektiv električne centrale trudio se da svaku kuću osvijetli. Prošle godine instalirano je osvjetljenje u Starom Baru, a jedna ekipa stalno radi na proširenju električne mreže i električnoj instalaciji unutar zgrada. Sve zgrade koje podiže ili opravlja Sresko građevinsko preduzeće, pa monopol bolnice, pristaništa – sve je to dobilo svijetlo.

Stavili smo sebi u zadatak da do kraja decembra instaliramo svijetlo, u čitavoj periferiji instaliramo rentgen, idemo u Polje. Poslije toga idemo da ovaj posao obavimo i u Bjelišima i Burtaišima. Tada će cijela periferija Bara biti elektrificirana. Narod jedva čeka, ali imamo prečih poslova. Prvo ćemo da instaliramo rentgen, jer naši bolesnici čekaju na to. Hitnih poslova imamo dosta. Mjesni odbori Fronta ovih sela i frontovske brigade užurbano rade na pripremama za instalaciju. Frontovci Bjeliša su već postavili i usjekli stubove. Na tome rade i frontovci Burtaiša. Oni su uložili mnogo napora da bi u svom domu uz električno svijetlo mogli da se odmaraju poslije dnevnih poslova.

Posao u centrali tek je otpočeo da se razvija. Počelo se od neznatnog broja kilovata, a sada se došlo do krupne cifre.

– Ipak, malo će nam biti 5.500 kilovata koliko sada proizvodimo, kad budemo uveli svijetlo i u periferiji. Od prošle godine uvećali smo proizvodnju za 100%, pa ćemo morati još i više. Očekujemo da stavimo u pogon i drugu mašinu, čim proširimo električnu mrežu na obližnja sela i periferiju varoši. Tada će biti još više posla i trebaće više prostora.

Od početka 1946. mašina Vaninijeva i njegovog pomoćnika Vasa Martinića nije ni za sekund stala. Oni znaju da je besprekorno čuvaju i paze. Takvim svojim radom trudbenici električne centrale u Baru uštedjeli su mnogo svojoj socijalističkoj zemlji.

Na zidnom časovniku centrale izbijalo je sedam uveče, a Vanini koji je došao na posao u 6 sati izjutra, ostao je i dalje da nastavi posao. On zna da vrijeme prolazi i da naša stvarnost treba da jača snagom novih napora.  

The post Vjekoslav Vanini – Gradu je vratio struju first appeared on BARinfo.